Na predavanju prošlog tjedna govorio sam o učešću u duhovnom svijetu, čemu ljudska duša mora težiti prema budućnosti, a danas htio bih malo preciznije govoriti o raznim stvarima koje su povezane s tom vrstom iskustva misterije Krista, o pripremi takvim idealima, duhovnim idealima o kojima sam nedavno govorio.
Ako današnje ljude promatramo u svijetlu znanosti duha – ovo je prije svega najava, koja će, međutim, u daljnjem tijeku naše današnje kontemplacije ipak doživjeti neko osvjetljavanje – to jest, ako ljude u njihovom duševnom životu promatramo u smislu znanosti duha, kako to možemo razmatrati sa sredstvima znanosti duha, možemo reći da u ovom duševnom životu, koliko je s jedne strane povezan s fizičkim životom, a s druge strane duhovnim životom, postoji trostruka naklonost, trostruka sklonost prema nadosjetilnom svijetu. Ova trostruka sklonost prema nadosjetilnom svijetu zapravo će se poreći ako se uopće ne želi ništa znati o nadosjetilnom svijetu.
U prvom redu ima tendenciju prepoznavanja onoga što se općenito može nazvati božanskim.
On ima drugu sklonost — mi prirodno, uvijek govorimo o ljudskom biću u sadašnjem ciklusu razvoja — da prepozna Krista.
I treća je sklonost prepoznavanju onoga što se obično naziva duhom ili Duhom svetim.
S obzirom na ove tri sklonosti, znate da postoje ljudi koji ih poriču. Dovoljno je toga doživljeno, osobito tijelom devetnaestog stoljeća, kada su stvari, barem unutar europske kulture bile došle do krajnjih granica, da su ljudi općenito poricali božansko u svijetu.
U znanosti duha — gdje postojanje u božansko u oblasti nadosjetilnog ne može biti stvar sumnje — pitanje se može postaviti: Što je to što čini da čovjek zaniječe postojanje božanskog — Boga Oca u Trojstvu? - Znanost duha pokazuje da je u svakom takvom slučaju kada čovjek niječe Boga Oca — odnosno, božanski princip u svijetu kakav se prepoznaje u, naprimjer, hebrejskog religiji — u svakom takvom slučaju postoji fizički nedostatak, fizička bolest, fizička mana u tijelu. Biti ateist za duhovnog znanstvenika znači biti bolestan na neki način. To nije, naravno, bolest koju liječnici liječe — zaista i sami često pate od nje — niti je priznata od moderne medicine. Ali to je bolest koju znanost duha pronalazi u čovjeku kad čovjek niječe ono što mora osjetiti, ne svojom dušom, već tjelesnom konstitucijom. Ako niječe ono što mu daje zdrav osjećaj u tijelu, naime da je svijet prožet božanskim, tada je prema znanosti duha, on bolestan, fizički bolestan.
Zatim postoji jako puno ljudi koji niječu Krista. Negiranje Krista znanost duha mora gledati kao nešto što je zapravo pitanje sudbine i utječe na život ljudske duše. Znanost duha mora poricanje Krista nazvati nesrećom; nijekati Boga je bolest, Krista nesreća. Moći pronaći Krista u određenoj je mjeri stvar sudbine, u određenom je smislu nešto što mora odigrati svoju ulogu u karmi čovjeka. Nemati odnos s Kristom je nesreća. Nijekati Duha ili Duha svetog, znači biti tup u svom umu. Ljudsko biće se sastoji od tijela, duše i duha. Nedostatak može imati s obzirom na svo troje. Postoji pravi nedostatak, tjelesna bolest, u odnosu na ateizam. Ne pronaći u životu onu vezu sa svijetom koja nam omogućuje da prepoznamo Krista, to je nesreća. Nesposobnost pronalaska Duha u sebi je tupost, u određenom smislu idiotizam, iako suptilniji i opet neprepoznati idiotizam.
Sada se postavlja pitanje: Kako čovjek pronalazi Krista? - I upravo o tome ćemo govoriti danas, o pronalasku Krista, koje se može dogoditi tijekom života kroz vlastitu ljudsku dušu. Često se čuje pitanje duše koja sasvim ozbiljno traži: Kako mogu pronaći Krista? Inteligentan odgovor naći će se samo kada je pitanje postavljeno u određenom povijesnom kontekstu. To ćemo pokušati i na taj način konačno biti vođeni do odgovora.
Znamo da je naša sadašnja epoha, s gledišta znanosti duha, počela u petnaestom stoljeću. Ako želite navesti godinu možete dati 1413 kao približno vrijeme. No, ako ne želite navoditi točnu godinu može se reći da je u petnaestom stoljeću duševni život ljudi postao kakav je danas. - Ako netko to ne priznaje u modernoj povijesti, razlog za to je jer moderna povijest gleda samo vanjske događaje i nema pojma, jer je 'fable convenue', da čim se vratimo iza petnaestog stoljeća da su ljudi drugačije razmišljali, osjećali se drugačije, djelovali drugačije na temelju svojih nagona, bili su radikalno različiti u svom duševnom životu od duševnog života suvremenih ljudi. Razdoblje koje je tada završilo, 1413, započelo je 747. godine prije Krista, to jest u osmom stoljeću prije Krista, tako da u onom što s duhovnog gledišta nazivamo grčko-latinskim kulturnim razdobljem, od 747. godine prije Krista do 1413. godine., kako znamo, otprilike u prvoj trećini ovog razdoblja događa se misterij Golgote.
Pa, Misterij Golgote, kao što znate, za mnoge je ljude stoljećima bio uporište svih njihovih osjećaja, svih razmišljanja. Ovaj Misterij na Golgoti, duša je posebno emocionalno shvatila u onim vremenima koja su prethodila modernom vremenu, prije 15, 16, stoljeća. Tada je započela epoha kada se u širokim krugovima ljudi počelo čitati evanđelje. No tada je počeo spor oko toga jesu li evanđelja doista povijesni dokumenti. Ova je svađa, kao što znate, danas dovedena do krajnosti. Ne želimo se danas baviti pojedinačnim fazama ovog spora, koji igra posebno važnu ulogu posebno u protestantskoj teologiji, samo želimo pred dušu iznijeti ono što se danas može reći o tome što se zapravo želi s ovim sporom o Misteriju na Golgoti.
U dobu materijalizma čovjek se navikao da sve mora biti dokazano na materijalistički način. U povijesti se ono što se smatra 'dokazanim' podupire dokumentima. Gdje god se pronađu zapisi, pretpostavlja se da se dogodio povijesni događaj o kojem zapisi govore. Nije, međutim, moguće zahtijevati da evanđelja budu tako dokazana. Iz moje knjige 'Kršćanstvo kao mistična činjenica' znate što su evanđelja. Ona su se samo ne povijesni dokumenti, oni su knjige inspiracije, knjige inicijacije. Nekada se o njima mislilo kao o povijesnim dokumentima, ali sada je autentično istraživanje otkrilo da ona nisu povijesni dokumenti. Također je utvrđeno da svi ostali zapisi u Bibliji nisu povijesni zapisi. A priznati teolog, pogrešno priznati teolog, Adolf Harnack, ustanovio je kao rezultat nedavnog biblijskog istraživanja da se ono što se povijesno može znati o osobnosti Krista Isusa može zapisati na četvrtinu lista. Postoji samo jedna stvar koja je u vezi ovoga ispravna, ako se mogu izraziti tako paradoksalno, da ni ono nije točno, što bi netko napisao na četvrtinu lista, ni to nije održivo! Istina je samo da uopće nema povijesno održivih dokumenata o Otajstvu Golgote. Ako se današnji povjesničar upita: Može li se Otajstvo Golgote povijesno dokazati? Sa stajališta suvremenog povijesnog istraživanja mora se reći: To se ne može dokazati izvana.
No za to postoji vrlo dobar razlog. Prema odluci božanske mudrosti, za Otajstvo Golgote ne bi se smjelo dopustiti vanjsko materijalističko dokazivanje, iz jednostavnog razloga što se Otajstvo Golgote, kao najvažnija činjenica koja se dogodila u zemaljskim događajima, trebalo bi biti zamjetljivo samo za nadosjetilnu percepciju. Svatko tko želi pronaći vanjski materijalni dokaz neće ga pronaći, i na kraju svog kritičkog ispitivanja otkriti će da takvog dokaza nema. Čovječanstvo bi se trebalo suočiti s odlukom da prizna tajnu Golgote: Moram pribjeći nadosjetilnom, ili uopće ne mogu naći ništa poput Otajstva Golgote. - Otajstvo Golgote trebalo bi prisiliti ljudsku dušu da pronađe put u nadosjetilno, gdje ne vrijede materijalni dokazi. Dakle, postoji dobar razlog zašto se Otajstvo Golgote ne može niti znanstveno niti povijesno dokazati na bilo koji način. Kada sva vanjska znanost, sva znanost temeljena na osjetilnom dokazu, mora priznati da nema pristup Misteriju na Golgoti, kada sama kritična teologija samo dođe do zaključka koje je nijekanje kršćanstva, esencijalni značaj znanosti duha biti će očigledan u činjenici da se samo znanošću duha može stvarno otkriti Otajstvo Golgote, ali to će biti nadosjetilnim putem, koji smo često opisivali.
Sada se možemo zapitati: Kakve je bila situacija kod ljudi kada je Misterij na Golgoti pao u četvrto post-atlantsko, grčko-latinsko kulturološko razdoblje? - Pa znate što to razdoblje znači. Uloga različitih članova ljudske prirode razvija se u čovječanstvu kako ono prolazi kroz različita doba. Znate da je u egipatsko-kaldejskom razdoblju, koje je bilo prije toga, prije 747. godine prije Krista, čovjek uveden u ono što se naziva duša osjećaja; u grčko-latinskom dobu u dušu intelekta ili uma, a od godine 1413, u naše peto post-atlantsko vrijeme, u takozvanu dušu svijesti. Tako da možemo reći: Bit grčko-latinske kulture od 747. godine prije Krista do 1413. godine sastoji se u činjenici da je čovječanstvo obrazovano — ako možemo koristiti ovaj Lessingov izraz — za slobodnu uporabu duše intelekta ili uma.
Zapitajmo se sada: Kada je bila sredina ovog razdoblja? - Sredina, jer možemo pretpostaviti: Ako je to razdoblje trajalo od 747. godine prije Otajstva Golgote do 1413. godine, tada je imala sredinu u kojoj se do tog trenutka ta duše intelekta sve više razvijala, a zatim se smanjivala. Ovaj trenutak, to možete lako izračunat, je 333. godina nakon rođenja Krista Isusa. 333. godina je stoga vrlo važno razdoblje u ljudskom razvoju, sredina grčko-latinske civilizacije. 333 godine prije ove sredine nalazi se rođenje Krista Isusa, odnosno ono što je dovelo do Otajstva Golgote.
Cijelu ljudsku situaciju možemo ispravno ocijeniti samo ako se zapitamo: Što bi se sada dogodilo da se nije dogodilo Otajstvo Golgote? - Tada možemo ispravno ocijeniti vrijednost Otajstva Golgote za čovječanstvo ako se zapitamo što bi se dogodilo da se Misterij Golgote nije dogodio. Naravno, bez Otajstva Golgote, čovječanstvo bi 333. godine dospjelo do sredine četvrtog post-atlantskog razdoblja samo vlastitim elementarnim snagama. Ono bi samo razvilo sve sposobnosti koje pripadaju umu ili duši. To bi imalo sljedećih nekoliko stoljeća.
Esencijalna promjena, međutim, dogodila se kroz Misterij Golgote. Dogodilo se nešto potpuno drugačije od onog što bi se inače dogodilo, i dogodilo se nešto krajnje drugačije. Ako pogledamo Misterij Golgote, tada, da bismo okarakterizirali ovaj događaj, koji cijeloj Zemlji daje smisao, najvažnija stvar je da postoji samo nadosjetilni pristup Otajstvu Golgote, da do toga možete doći samo na nadosjetilni način.
Zašto je to zapravo tako? To je zbog činjenice da se čovjek, iako je bio u četvrtom post-atlantskom razdoblju, prema 333. godini, približio najvećem procvatu duše intelekta, da je između rođenja i smrti čovjek u svom fizičkom životu bio daleko od razumijevanja prirode Otajstva Golgote s običnim ljudskim sposobnostima. Zaista, koliko god se razvilo i sazrijevalo, sa sposobnostima koje razvijemo kao rezultat našeg tjelesnog razvoja između rođenja i smrti, ne možemo razumjeti Otajstvo Golgote.
Stoga je došlo do toga da su suvremenici, suvremenici koji su voljeli Krista Isusa, učenici, apostoli, mogli razumjeti samo u mjeri u kojoj su trebali razumjeti kako stoje stvari s Kristom Isusom, koji je bio usred njih, i kroz njihovu atavističku vidovitost naslućivali onoga tko je hodao među njima. No, nisu to imali iz svojih vlastiti ljudskih sposobnosti. Zatim su zapisali evanđelja, pisci evanđelja, iz stare atavističke vidovnjačke snage, a ne iz snaga koje su se razvile u njima na prirodan način, iz prirodnih ljudskih snaga.
Ali ljudska duša nastavlja se razvijati, čak i nakon što je prošla kroz vrata smrti. Ova ljudska duša, koja se nastavlja razvijati čak i nakon što je prošla kroz vrata smrti, također raste u svojoj moći razumijevanja nakon smrti; ona još uči razumjeti. Posebna je stvar što Kristovi suvremenici, čija ih je ljubav prema Kristu pripremila za život u Kristu nakon smrti, nisu u potpunosti razumjeli Otajstvo Golgote iz vlastitih ljudskih snaga, tek su u trećem stoljeću nakon Otajstva Golgote to razumjeli iz vlastitih ljudskih snaga. Tako su oni koji su živjeli s Kristom kao njegovi učenici i apostoli u isto vrijeme, koji su potom umrli, nastavili živjeti u duhovnom svijetu, a dok su živjeli u duhovnom svijetu, njihove su se snage povećale, baš kao što i ovdje rastu. Ali tek su u drugom stoljeću — prema početku trećeg — Kristovi suvremenici napredovali do tog stupnja u duhovnom svijetu između smrti i novog rođenja kada su zbog razvoja mogli iz vlastitih snaga shvatiti ono što su doživjeli na Zemlji dva do tri stoljeća prije. Tada su, iz duhovnog svijeta, nadahnuli ljude koji su bili ovdje dolje na Zemlji.
S tog gledišta, pročitajte ono što su takozvani crkveni oci napisali u drugom ili trećem stoljeću, kada je nadahnuće iz duhovnog svijeta počelo u pravom smislu, i otkrit ćete kako se ne može razumjeti ono što su ti crkveni oci pisali o Kristu Isusu. Ono što je bilo nadahnuto od umrlih suvremenika Krista, pojavljuje se u spisima crkvenih otaca u trećem stoljeću. Ti ljudi u trećem stoljeću govore čudnim jezikom o Kristu Isusu, jezikom koji je djelomično prilično nerazumljiv za današnje ljude, kasnije ćemo govoriti o tim ljudima.
Želim navesti jednu osobu — mogao bih također i druge, ali želim navesti onoga kojeg materijalistička kultura gleda s prezirom, pripisujući mu da je izrekao strašnu rečenicu: Credo quia absurdum est (Vjerujem jer je to apsurdno). O Tertullian-u (160–240 n.e.) želim govoriti.
Tertulijan koji je živio otprilike u vrijeme kada je počelo nadahnuće odozgo, od umrlih suvremenika Krista Isusa, i koji je, koliko je mogao kao ljudsko biće, bio pod tim nadahnućem, ako ste zaista čitali ovog Tertulijana, tada ostavlja čudan dojam. Naravno da je pisao onako kako je morao pisati prema svojoj ljudskoj konstituciji. Lako je dobiti nadahnuće, ali uvijek se pokazuje kako to možete apsorbirati. Dakle, ni Tertulijan nije nadahnuća dao sasvim čistima; davao ih je onako kako ih je mogao izraziti u svom ljudskom mozgu, prvo zato jer je živio u smrtnom tijelu, a drugo zato jer je na neki način bio strastven i fanatičan. Pisao je kako je izašlo, ali izašlo je izvanredno kada se gleda s istinitog i ispravnog gledišta.
Tertulijan stoji pred nama kao Rimljanin ne osobito visoke književne naobrazbe, već kao književnik velike jezične moći. Gotovo se može reći: Terturlijan je prvi koji je latinski jezik učinio ispravnim u kršćanstvu. Samo je on našao mogućnost da prožme ovaj prozaični, nepoetični jezik, ovaj čisto retorički jezik, s takvim temperamentom i takvom svetom strašću da duhovni život zaista živi izravno u djelu Tertulijana, osobito u 'De Carne Christi' i također u drugim djelima gdje pokušava odbaciti sve optužbe protiv kršćana. Napisana su svetim temperamentom i velikom snagom riječi. - I kao Rimljanin, ovaj je Tertulijan bio – a to se može pokazati u 'De Carne Christi' – bez predrasuda prema vlastitom romanizmu. Našao je snažne riječi u obrani kršćana od progona Rimljana. Zlostavljanje kršćana kako bi poricali svoju pripadnost Kristu Isusu, on je temperamentno osudio, pa je rekao: Ne pokazuje li vaše ponašanje kao suca prema kršćanima u dovoljnoj mjeri da ste nepravedni? Morate promijeniti cijeli svoj sudski postupak kada sudite kršćanima. U slučaju drugih, korištenjem sile prisiljavate ga da ne poriče, da prizna što je istina. S kršćanima to radite obrnuto: Mučite ga kako bi zanijekao ono što misli. S kršćanima se ponašate obrnuto nego inače kao suci. Inače kroz mučenje želite saznati istinu, s kršćanima želite čuti laž. - Slično, Tertulijan je riječima koje su zaista zabijale čavao u glavu govorio mnogo.
Može se reći da osim što je bio hrabar, moćan čovjek koji je u potpunosti prozreo i predstavio šuplje rimsko štovanje bogova, da je bio i osoba koja je dokazala svoje veze s nadosjetilnim svijetom što god je pisao. Govorio je o nadosjetilnom svijetu na takav način da se može vidjeti: Čovjek zna što znači govoriti o nadosjetilnom svijetu. On govori o demonima kao što govori o svojim poznanicima ljudima. - A on govori o demonima, naprimjer, na takav način da kaže: Pitajte demone je li Krist, za kojeg kršćani tvrde da je pravi Bog, doista pravi Bog! Ako usporedite pravog kršćanina s nekim opsjednutim, iz kojeg demon govori, vidjet ćete: Ako ga stvarno natjerate da progovori, reći će vam da je on demon jer govori istinu. - Tertulijan je znao da demoni ne lažu kad im postavljate pitanja. - Ali demoni vam također govore, ako ih kršćanin ispravno pita iz svoje svijesti, da je Krist pravi Bog. Mrze ga samo zato što se bore s Njim. Ali od demona ćete naučiti da je Krist pravi Bog. - Stoga se Tertulijan ne poziva samo na svjedočanstvo ljudi, već i na svjedočenje demona. Stoga govori o demonima kao svjedocima, koji ne samo da govore, već i priznaju da je Krist pravi Bog. Tako govori Tertulijan sve iz sebe.
Kad Tertulijana upoznate kao književnika, zaista imate sve razloge pitati se: Koja je bila dublja ispovijed duše Tertulijana, kojeg je dirnulo nadahnuće kojeg smo upravo opisali? Ova dublja Tertulijanova ispovijed duše doista je poučna. Budući da je Tertulijan već sumnjao u nešto što bi čovječanstvu trebalo postati očito tek dosta dugo nakon Tertulijanova vremena. Tertulijan je u osnovi ispovijedao tri propozicije ljudske prirode.
Prvo: ljudska priroda je takva da u sadašnje vrijeme (to jest, krajem drugog stoljeća poslije Krista) može, kao što je sada, navući sramotu poricanja najvećeg zemaljskog događaja. Ako čovjek slijedi samo vlastitu prirodu, neće doći do najvećeg zemaljskog događaja.
Drugo: čovjekova je duša preslaba da bi shvatila ovaj najveći zemaljski događaj.
Treće: kada čovjek slijedi ono što mu njegovo smrtno tijelo omogućuje, nije moguće da čovjek, ostvari bilo kakav odnos s Otajstvom Golgote.
Ove tri stvari su otprilike Tertulijanovo vjerovanje. Iz ove tri stvari Tertulijan je izgovorio riječi: 'Sin Božji je razapet; to nije sramota jer je sramotno. I on je umro; upravo zato je vjerodostojno jer je ludo. 'Prorsus credibile est, quia ineptum est', je uvjerljivo upravo zato jer je budalasto. Ovo je rečenica Tertulijana. Druge rečenice koje mu svijet pripisuje: Credo quia absurdum est – nema nigdje, niti u Tertulijana niti u bilo kojeg drugog crkvenog oca. Ali ova rečenica, koju sam vam upravo rekao, napisana je tada. Većina ljudi ne zna ništa o Tertulijanu osim ove rečenice, što nije točno. Treće: 'I pokopani je uskrsnuo', kaže Tertulijan, 'jer je to nemoguće, moramo vjerovati jer je to nemoguće'.
Ova trostruka izreka koju Tertulijan daje prirodno se čini modernim, vrlo inteligentnim ljudima kao nešto strašno. Samo promislite na nekoga to je danas doista materijalistički obrazovan i čuje nekoga tko govori: Krist je razapet; moramo vjerovati jer je to sramota. Krist je umro; moramo vjerovati jer je to glupo. Krist je uistinu uskrsnuo; moramo vjerovati jer je to nemoguće. - Treba zamisliti kakav odnos pravi monist može imati prema takvim rečenicama!
Ali što je Tertulijan htio reći? Zahvaljujući svom nadahnuću, Tertulijan je tako postao pravi poznavatelj ljudi za svoje vrijeme, prepoznao je put na kojem se u to vrijeme nalazila ljudska priroda. Ljudi su išli prema sljedećim stoljećima četvrtog post-atlantskog, grčko-latinskog razdoblja. Baš onoliko godina koliko je Otajstvo Golgote prethodilo sredini ovog razdoblja, 333 godine, isto toliko godina nakon tog razdoblja, određene su duhovne snage namjeravale voditi razvoj Zemlje potpuno drugačijim putevima nego onima koji su rezultat Otajstva Golgote. 333 godine nakon 333. je 666; ovo je godina o kojoj pisac Apokalipse govori s velikim temperamentom. Pročitajte relevantne odlomke u kojima pisac Apokalipse govori o onome što se odnosi na 666. godinu! Prema namjerama određenih duhovnih moći, čovječanstvu bi se nešto trebalo dogoditi, a dogodilo bi se da se nije dogodilo Otajstvo Golgote. Netko bi upotrijebio silazni put nakon godine 333. nadalje kao vrhunac duše intelekta; ovaj silazni put bio bi korišten za dovođenje čovječanstva u potpuno drugačiji kanal nego što bi to trebao biti, što je namjera onih bića koja su povezana s čovječanstvom od početka, od vremena Saturna. To se trebalo dogoditi činjenicom da će nešto, što će tek kasnije doći u čovječanstvo, duša svijesti sa svojim sadržajem, već biti dano čovječanstvu putem svojevrsne objave. Da je to učinjeno, određene namjere doista bi se ispunile, tada bi čovječanstvo bilo toliko iznenađeno, obdareno dušom svijesti, koja bi pravilno trebala doći tek u kasnije vrijeme.
To se temelji na onome da bića koja su neprijateljski nastrojena prema bogovima koji ljube ljude, da uvijek žele premjestiti u raniji vremenski period ono što ta duhovna bića koja su dobra prema ljudima žele učiniti kasnije, kada je čovječanstvo zrelo za to. Dogodilo bi se ono što bi se trebalo dogoditi sredinom našeg razdoblja, odnosno, ne prije 1080 godina nakon godine 1413., godine 2493, tada bi čovjek trebao biti toliko daleko u pogledu shvaćanja vlastite osobnosti — to bi trebalo ucijepiti već 666. godine, ahrimansko-luciferskim snagama.
Što su na taj način htjela postići ova bića? Htjeli su čovjeku dati dušu svijesti, ali bi mu time usadili prirodu koja bi mu onemogućila da pronađe svoj daljnji put do duha samog, životnog duha i duhovnog čovjeka. Presjekao bi se budući put i odveo čovjeka na potpuno drugačije puteve evolucije.
Priča se nije odigrala onako kako je zamišljena u ovom posebnom obliku, u ovom fenomenalnom, veličanstvenom, ali đavolskom obliku, ali su se tragovi ipak pojavili u povijesti. Do toga je došlo zbog ljudskih djela, za koja se samo može reći: Ljudi to rade na Zemlji, ali oni ih zapravo uvijek čine tako što su pomagači u onome što određena duhovna bića čine kroz ljude. - I tako je car Justinijan, također poslušnik određenih bića, koji je bio neprijatelj svega što je proizašlo iz visoke mudrosti Grčke, zatvorio filozofsku školu u Ateni 529. godine, tako da su posljednji ostaci grčke znanosti s njim protjerani u visoko aristotelovsko-platoničko znanje i pobjegli u Perziju. Sirijski su mudracu pobjegli u Nisibis, kada je car Zeno Isauricus u petom stoljeću potjerao takve mudrace iz Edesse. Tako, kada se približavala godina 666, ono što je doista okupljeno u Gondishapuru bili su najistaknutiji učenjaci koji su preli iz kulture Grčke i nisu uzimali u obzir Otajstvo Golgote. A unutar Akademije u Gondishapuru podučavali su oni koji su bili nadahnuti lucifersko-ahrimanskim snagama.
Da je ono što je trebalo doći u čovječanstvo 666. godine – što bi, da se dogodilo, prekinulo kasniji razvoj i podignulo čovječanstvo u dušu svijesti već 666. godine – da je bio potpuni uspjeh akademije Godhispahur, koja je tome bila namijenjena u sedmom stoljeću, ondje je bilo posvuda visokoobrazovanih ljudi i zahvaljujući njihovom obrazovanju, pojavili su se izvanredno domišljati ljudi koji su trebali lutati zapadnom Azijom, sjevernom Afrikom, južnom Europom, općenito Europom, i koji bi posvuda trebali širiti tu kulturu Gondishapura od 666. godine. Iznad svega, ova kultura trebala bi u potpunosti ljude usredotočiti na njihovu osobnost, a u prvi plan staviti dušu svijesti.
Nije bilo moguće da se to dogodi. Svijet je već poprimio drugačiji oblik od onog koji je trebao biti u kojem se to moglo dogoditi. Stoga je cijeli potisak koji je zapadnoj kulturi trebao biti isporučen iz akademije Gondishapur otupljen. I umjesto da se pojavila mudrost prema koji bi sve što danas poznajemo u vanjskom svijetu bila samo sitnica, umjesto mudrosti kroz nadahnuće na duhovan način proizašlo iz svega što se postupno pojavljuje kroz eksperimentiranje i što će prirodna znanost usvojiti do 2493. godine, a što bi rezultiralo briljantnom, sjajnom erudicijom, tada su ostali samo ostaci onoga što su arapski učenjaci donijeli u Španjolsku. Ali to je već bilo iscrpljeno. Nije ispalo onako kako se htjelo, bilo je iscrpljeno. A na mjestu toga pojavilo se muhamedanstvo, Mohammed je ostao pri svom učenju, i iz onoga što je trebalo proizaći iz akademije Gondishapur samo je došao islam. Svijet je od tog razornog smjera skrenulo Otajstvo Golgote.
Bio je preusmjeren ne samo jer se ranije dogodio Misterij na Golgoti, nego se taj Misterij Golgote dogodio na takav način koji obične ljudske snage ne mogu dokučiti do smrti; što je dovelo do onoga što sam ranije opisao u zapadnom čovječanstvu: Dogodilo se nadahnuće od umrlih, kao što vidimo kod Tertulijana i mnogih drugih. Kao rezultat toga, umove ljudi je privukao Misterij na Golgoti, a time i nešto sasvim drugačije od onoga što je trebalo proizaći iz akademije Gondishapur. Raširilo se ono što je spriječilo tu visoku, ali đavolsku mudrost, akademije Gondishapur, spriječilo je širenje te mudrosti u čovječanstvu. Mnogo nadahnuća koje je došlo od umrlih bilo je fragmentarno, ali čovječanstvo je bilo spašeno od toga da pretrpi ono što je trebalo upiti u duše da je akademija Gondishapur imala sreće sa svojom tendencijom.
No, takvi događaji kao onaj na koji je ciljala akademija Gondishapur događaju se, da tako kažem, iza kulisa vanjskog razvoja svijeta. Odvijaju se u nadosjetilnom. Ljudi su s time povezani, ali ti se događaji odvijaju u nadosjetilnom. I ne možemo suditi o takvim događajima, niti o onome što je namjeravala akademija Gondishapur, niti o događaju na Golgoti, samo prema onome što se događa na fizičkom planu. Ako želimo okarakterizirati takve događaje, moramo ih potražiti u mnogo, mnogo većim dubinama nego se to obično misli.
Kao što smo rekli, nešto od onoga što se tada trebalo dogoditi, što je bilo otupljenog učinka, zaista je ostalo čovječanstvu, pojavom fanatičnog, patetičnog islama. Nešto se već dogodilo čovječanstvu. Dogodilo se da je u to vrijeme čovječanstvo, na koje je djelovao Gondishapur impuls, taj neoperzijski impuls, koji je u pogrešno vrijeme vratio impuls Zaratustre, da je cijelo čovječanstvo, ako mogu tako reći, ako se mogu izraziti trivijalno, dobilo unutarnju pukotinu u tijelu. U to je vrijeme čovječanstvo primilo impuls koji ide ravno u fizičko tijelo, s kojim smo sada uvijek rođeni, impuls koji je zapravo isti koji sam ranije okarakterizirao. To je bolest 'ucijepljena' u čovječanstvo, koja, u svom učinku, dovodi do poricanja Boga Oca.
Dakle, dobro me razumijete: Čovječanstvo, civilizirano čovječanstvo, danas ima žalac u tijelu. I sveto Pavao jako puno govori o ovom ubodu. Čovječanstvo, utoliko što je civilizirano čovječanstvo, to čovječanstvo u tijelu ima ubod. Sveti Pavao o tome govori proročanski. On ga je već imao kao posebno napredan čovjek u svoje vrijeme; drugi su to zapravo dobili tek u sedmom stoljeću. Ali taj će se ubod sve više širiti, bit će sve smisleniji i smisleniji. Ako danas upoznate osobu koja se potpuno predaje ovom ubodu, ovoj bolesti – jer to je ubod u fizičkom tijelu, to je bolest – tada postaje ateist, tada postaje poricatelj Boga, poricatelj božanskog. Svi koji pripadaju modernoj civilizaciji imaju sklonost ovom ateizmu; samo je pitanje predaju li se tome. Čovjek u sebi nosi onu bolest koja ga potiče na poricanje božanskog, dok bi iz njegove prirode zapravo slijedilo da to prizna. U to je vrijeme njegova priroda bila, da tako kažemo, donekle mineralizirana, 'zeznuta natrag' tijekom razvoja, tako da svi u sebi nosimo bolest koja niječe Boga.
Ova bolest koja negira Boga čini mnoge stvari kod ljudi. Zbog ove bolesti koja niječe Boga, jača veza privlačnosti između duše čovjeka i njegova tijela, nego što je to bilo prije i nego to leži u samoj ljudskoj prirodi. Duša je, takoreći, više prikovana za tijelo. I premda duša po svojoj prirodi nije predodređena da sudjeluje u sudbini tijela, ona bi došla na put kroz koji bi sve više sudjelovala u sudbini tijela, uključujući sudbinu rođenja i nasljeđivanja i smrti.
Cilj mudraca Gondishapura – što je u više amaterskoj formi i cilj izvjesnih okultnih društava – svodi se na ništa manje nego ovo: učiniti čovjeka velikim, mudrim, na Zemlji, ali uz 'ucijepljenje' ove mudrosti, voditi dušu da sudjeluje u smrti, tako da kada prođe kroz vrata smrti nema tendenciju sudjelovati u duhovnom životu i sljedećim inkarnacijama. Htjeli su ga odsjeći od daljnjeg razvoja. Željeli su ga pridobiti za potpuno drugačiji svijet, sačuvati od zemaljskog života kako bi ga odvratili od onoga što postoji na Zemlji, onoga što treba naučiti u polaganom, postupnom razvoju, i kroz što razvija, Duh sam, Životni duh, i Duhovnog čovjeka.
Ljudska duša bi stoga intimnije bila povezana sa Zemljom nego je to predodređeno. Smrt, koja je predodređena samo za tijelo, u određenom bi smislu postala i sudbina duše. Tome se suprotstavlja Otajstvo Golgote. Dakle čovjek se povezao sa smrću, ali je preko Misterija na Golgoti zaštićen od toga. Ako je, s jedne strane, određena struja u evoluciji svijeta dovela do jače veze između duše i ljudskog tijela nego je to predodređeno za ljudska bića, tada je Krist, kako bi to uravnotežio, tješnje vezao dušu za duh nego je to bilo unaprijed određeno. Tako da se kroz Otajstvo Golgote ljudska duša više približila duhu nego je to bilo unaprijed određeno.
To nam omogućuje da stvarno vidimo kako je Otajstvo Golgote povezano s najdubljim silama ljudske prirode kroz tisućljeća. Moramo znati kako povezati uzajamni odnos tijela i duše kojeg su za čovjeka odredili Ahriman i Lucifer, s uzajamnim odnosom između duše i duha kroz Krista, ako se želi ispravno povijesno pristupiti Otajstvu Golgote.
Katolička crkva, koja je bila pod velikim utjecajem ostataka impulsa akademije Gondishapur, dogmatski je na osmom ekumenskom saboru u Carigradu 869. godina odlučila da ne treba vjerovati u Duh, jer nije željela da svatko bude prosvijetljen u vezi Otajstva Golgote, već je to htjela držati skriveno. Katolička crkva je ukinula Duh 869. godine. Ta dogma koja je tamo uvedena znači da se ne mora vjerovati u duh, već samo u tijelo i dušu, jedino što duša ima nešto duhovno u sebi. Činjenicu da se čovjek zaista sastoji od tijela, duše i duha, ukinula je Katolička crkva. To se ukidanje dogodilo izravno pod utjecajem Gondishapur impulsa. Priča izgleda drugačije od načina na koji je često oblikovana s jedne ili druge strane za kućnu uporabu ljudi koje bi željeli voditi.
Preko Otajstva Golgote, međutim, čovjek je postao bliže povezan s duhom. Kao rezultat toga, u čovjeku postoje dvije sile: sila koja ga duševno čini sličnim smrti, i sila koja ga zauzvrat oslobađa smrti i iznutra vodi do duha.
O kakvoj se sili radi? Rekao sam vam da je težnja u čovjeku da niječe Boga neka vrsta bolesti. Ova tendencija je vrsta bolesti koju potencijalno svi danas nosimo u sebi u našem civiliziranom čovječanstvu, zahvaljujući našoj samoj fizičkoj prirodi. Ali poricati Boga, tako kaže znanost duha, to je bolest, ali je u svima nama. A ako dobro razumijemo vlastitu prirodu, niječemo Boga sve dok Ga ponovno ne nađemo po Kristu. Kao što naše tijelo ima snagu bolesti u sebi, koja teži poricanju Boga, tako i imajući moć Krista u sebi, kako sam to često pokazivao, kao rezultat Otajstva Golgote, imamo ozdravljenje, ljekovitu moć u nama. Pa, za sve nas, u pravom smislu riječi, Krist je Spasitelj, iscjelitelj suočen s tom bolešću koja može učiniti ljude da niječu Boga. On je liječnik te skrivene bolesti koju sam okarakterizirao.
U mnogim aspektima naše je vrijeme obnova onih vremena koja su se razvila dijelom kroz Otajstvo Golgote, dijelom kroz ono što se dogodilo 333, a dijelom kroz ono što se dogodilo 666. godine. To ima vrlo specifične učinke. Misterij na Golgoti ispravno razumijete samo ako vam je jasno da ga ne možete razumjeti snagama kojima je čovjek obdaren tijekom života na Zemlji u fizičkom tijelu. Čak su i suvremenici, apostoli, tek u trećem stoljeću, dugo nakon svoje smrti, mogli razumjeti Misterij na Golgoti. Ali sve te stvari su u procesu razvoja i kroz te stvari se mnogo toga događa. A dogodilo se sljedeće.
Mi smo danas u potpuno drugačijoj situaciji od onih koji su bili Kristovi suvremenici ili koji su živjeli u stoljećima koja su uslijedila, pa sve do 7. stoljeća. Već živimo u petom post-atlantskom dobu i dosta smo u tome; živimo u 20. stoljeću. Posljedica toga je, budući da smo rođeni kao duša i iskoračili iz nadosjetilnog svijeta u osjetilni svijet, već smo prije doživjeli nešto u duhovnom svijetu. Kao što su oni koji su bili suvremenici Otajstva Golgote stoljećima kasnije došli do potpunog razumijevanja Otajstva Golgote, tako i mi doživljavamo izvjesnu zrcalnu sliku prije onoga što smo doživjeli stoljećima prije nego što se rodimo. Ali to se odnosi samo na današnje ljude. Svi današnji ljudi, rođeni u fizičkom svijetu, sa sobom nose nešto što je poput odraza Otajstva Golgote, poput odraza onoga što se stoljećima nakon Otajstva Golgote doživljavalo u duhovnom svijetu.
Naravno, oni koji ne vide nadosjetilno ne mogu vidjeti ovaj impuls izravn0, Ali svatko može osjetiti učinak tog impulsa u sebi. A kada ga doživite, pronaći ćete odgovor na pitanje: Kako mogu pronaći Krista?
Za to je potrebno sljedeće iskustvo. Krista pronalazimo kad doživimo sljedeća iskustva. Prvo, moramo sebi reći: 'Želim težiti samospoznaji koliko god mi je to moguće, koliko je to u skladu s mojom individualnošću'. - Nitko tko iskreno teži toj samospoznaji neće si moći reći osim: Ne mogu shvatiti čemu zapravo težim. Moje razumijevanje zaostaje za onim čemu težim; Osjećam svoju nemoć nad svojom težnjom. - Ovo iskustvo je vrlo važno. Svatko tko iskreno ide u samosvijest trebao bi imati ovo iskustvo: određeni osjećaj nemoći. Ovaj osjećaj nemoći je zdrav, jer taj osjećaj nemoći nije ništa drugo nego osjećaj bolesti u nama, a još ste bolesniji kad imate bolest a ne osjećate je. Osjećajući nemoć da se u bilo kom trenutku života uzdignemo do božanskog, čovjek u sebi osjeća bolest o kojoj sam govorio koja je usađena u nas. A kad čovjek osjeti ovu bolest, osjeća da bi duša zapravo bila osuđena da umre s našim tijelom, baš kao što je to danas tijelo. Zatim, kada netko dovoljno snažno osjeti tu nemoć, tada dolazi do promjene. Zatim dolazi drugo iskustvo koje nam govori: Ali ako ne zavisimo samo o onome što smo sposobni postići samo svojom fizičkom snagom, možemo, ako se predamo onome što nam daje duh, prevladati ovu unutarnju smrt duše. Imamo priliku ponovno pronaći svoju dušu i povezati se s duhom. Možemo doživjeti ništavnost postojanja i trijumf postojanja, iz nas samih kada nadiđemo osjećaj nemoći. Bolest možemo osjetiti u svojoj bespomoćnosti, ali i Spasitelja, iscjeliteljsku moć, kad smo iskusili nemoć, povezali se sa smrću u našoj duši. Osjećajući Spasitelja, osjećamo da imamo nešto u svojoj duši što može ustati iz smrti u bilo kojem trenutku u našem vlastitom unutarnjem iskustvu. - Tražimo li ova dva iskustva, pronaći ćemo Krista u vlastitoj duši.
To je iskustvo kojem se čovječanstvo približava. Angelus Silesius je o njemu govorio izgovarajući značajne riječi:
Križ sa Golgote ne može vas sačuvati od zla,
Ako nije podignut u vama, iskupljen.
Podiže se u čovjeku kada osjeća dva pola: nemoć kroz svoju tjelesnost, uskrsnuće kroz svoje duhovno.
Unutarnje iskustvo, koje se sastoji od dva dijela, ono je što doista teži Otajstvu Golgote. Ovo je događaj za koji nemate opravdanje da nemate psihičkih sposobnosti. Ne trebaju vam. Ono što je bitno je prakticirati samorefleksiju i imati volju za tu samorefleksiju, i volju za borbu protiv onog ponosa koji je danas tako uobičajen, a koji ne dopušta ljudima da primijete da, ako se oslanjaju na vlastite snage, postaju oholi u odnosu na tu samodostatnost. Čovjek čiji ponos ga čini nesposobnim da osjeti da ga vlastite snage vode samo do bespomoćnosti, neće moći doživjeti ni smrt ni uskrsnuće; tada neće moći osjetiti misao Angelusa Silesiusa:
Križ sa Golgote ne može vas sačuvati od zla,
Ako nije podignut u vama, iskupljen.
Ali onda, kad možemo osjetiti nemoć i oporavak od nemoći, tada nam se događa sreća da imamo stvaran odnos s Kristom Isusom. Budući da je to iskustvo ponavljanje onoga što smo stoljećima prije iskusili u duhovnom svijetu. Zato ga moramo tražiti ovdje u njegovu odrazu ovdje u duši na fizičkom planu. Zagledajte se u sebe i pronaći ćete bespomoćnost. Tražite, i nakon što pronađete nemoć, pronaći ćete iskupljenje od nemoći, uskrsnuće duše u duh.
Ali nemojte se u ovoj potrazi dati zbuniti nekim stvarima koje danas propovijedaju kao misticizam ili čak kao načelo od određenih denominacija. Naprimjer, kada Harnack govori o Kristu, ono što govori nije istina iz jednostavnog razloga jer se ono što govori o Kristu – pročitajte ga – može općenito reći o Bogu. Jednako se tako to može reći o Bogu Židova, jednako se može reći o Bogu muhamedanaca, o svima. I mnogi koji danas žele biti takozvani 'probuđeni', koji kažu: Ja doživljavam Boga u sebi – ali oni doživljavaju samo Boga Oca, i to u oslabljenom obliku, jer zapravo ne primjećuju da smo bolesni i samo se tradicionalno uvjeravaju. Johannes Müller, naprimjer, radi tako nešto. Ali nitko od njih nema Krista, jer se Kristovo iskustvo ne sastoji od iskustva Boga u ljudskoj duši, već od dva: od doživljavanja smrti u duši kroz tijelo, i uskrsnuća duše kroz duh. I onaj koji govori čovječanstvu da ne samo da osjeća Boga u sebi – kako tvrde samo retorički teozofi – već koji može govoriti o dva događaja, o nemoći i uskrsnuću od nemoći, taj govori o stvarnom iskustvu Krista. No on se nalazi na nadosjetilnom putu prema Otajstvu Golgote; on sam pronalazi snage koje stimuliraju određene nadosjetilne snage i koje ga vode do Otajstva Golgote.
Danas doista ne treba očajavati u pronalaženju Krista u izravnom osobnom iskustvu, jer smo ga našli kada ponovno otkrijemo vlastito biće – ali uvijek iz bespomoćnosti. Cjelokupan osjećaj ništavila koji nas obuzima kada razmišljamo o vlastitim moćima bez oholosti, mora prethoditi Kristovom impulsu. Pametni mistici vjeruju, ako mogu samo reći: U svom sam 'Ja' pronašao više 'Ja' – to je kršćanstvo. To nije kršćanstvo. Kršćanstvo mora stajati na stavu:
Križ sa Golgote ne može vas sačuvati od zla,
Ako nije podignut u vama, iskupljen.
Već se u detaljima života može osjetiti koliko je istinito ovo što govorim, pa se tada može uzdići od ovih detalja života do velikog iskustva nemoći i uskrsnuća od nemoći. Dragi moji prijatelji, bilo bi lijepo, pogotovo u našem dobu, da ljudi pronađu sljedeće, naprimjer. To je zasigurno težnja, utemeljena u dubini ljudskih duša, prema istini, a zatim i kazivanju istine. No, upravo kad stojimo s ovom namjerom da izrazimo istinu, a zatim samo razmislimo o tom izrazu istine, tada možemo napraviti prvi korak na putu do osjećaja nemoći ljudskog tijela u odnosu na božansku istinu. U trenutku kada zaista razmišljate o tome da govorite istinu, nailazite na nešto vrlo čudno. Pjesnik je to osjetio kada je rekao: 'Duša govori, i govori, ah! više ne'. - Na putu kojim ono što doista iznutra doživljavamo u duši kao istinu kojim postaje jezik, već je otupljeno. Još ne umire potpuno u jeziku, ali već otupljuje. A onaj tko poznaje jezik zna da ništa osim imenica, koje uvijek označavaju samo jednu stvar, nisu ispravna oznaka za tu stvar. Čim imamo generalizirane nazive, bilo da se radi o imenicama, glagolima ili pridjevima, više ne govorimo punu istinu. Istina se tada sastoji u činjenici da smo svjesni činjenice da u osnovi moramo odstupati od istine svakom rečenicom.
U znanosti duha nastojimo nadići to priznanje: Svakom tvrdnjom govorite neistinu – djelujući na određeni način koji sam za vas često okarakterizirao. Često sam vam govorio: U znanosti duha nije toliko važno što se kaže – jer to bi uvijek bilo podložno ovoj neefikasnosti – već je važno kako se kaže. Pokušajte ući u trag – to možete učiniti i u mojim spisima – kako je svaka stvar okarakterizirana s najrazličitijih gledišta, kako se uvijek pokušava okarakterizirati stvar s jedne i s druge strane. Tek tada se može pristupiti stvarima. Griješi svatko tko vjeruje da su same riječi nešto drugo osim euritmije. Riječi su samo euritmija koju provodi grkljan uz pomoć zraka. One su samo geste, samo što nisu napravljene rukama i nogama, već su napravljene grkljanom. Moramo postati svjesni da samo ukazujemo na nešto i da možemo steći ispravan odnos prema istini samo ako iz riječi vidimo naznake onoga što želimo izraziti, i ako kao ljudi živimo jedni s drugima na ovaj način, da smo svjesni da su u riječima naznake. Između ostalog, euritmija želi ukazati na to, čime se cijela osoba pretvara u grkljan, odnosno kroz cijelu osobu izražava ono što inače izražava samo grkljan, tako da ljudi opet osjećaju da čak i kad govore govornim jezikom, čine samo geste. Kažem 'otac', kažem 'majka': ako sve generaliziram, mogu se istinito izraziti samo ako se druga osoba zajedno sa mnom u društvenom elementu navikla na te stvari, ako razumije geste. Uzdižemo se iz nemoći koju već možemo osjećati prema jeziku, slavimo uskrsnuće iz njega, kad shvatimo da, otvarajući usta, već moramo biti kršćani. Ono što je postalo od Riječi, od Logosa tijekom razvoja, može se shvatiti tek kada se Logos ponovno poveže s Kristom, kad ostanemo svjesni: naše tijelo, budući da postaje oruđe govora, forsira istinu tako da djelomično umire na našim usnama, a mi je ponovno animiramo u Kristu kad postanemo svjesni da je moramo produhoviti, prožeti duhovnom stvarnošću. To znači da moramo biti svjesni duhovne stvarnosti, ne prihvaćati jezik kao takav, već 'misliti' duhovnu stvarnost izraženu u njemu. - To moramo naučiti, dragi moji prijatelji.
Ne znam hoće li sutra biti vremena da skrenem pažnju javnosti na tako nešto. Htio bih to učiniti, ali dopustite mi da to prvo kažem ovdje. Ako bih sutra morao ponoviti, nećete imati ništa protiv. Dopustite mi da za početak kažem ono što sam javno rekao na raznim mjestima. Vidite može se doći do čudnog otkrića. Želim to okarakterizirati u posebnom slučaju. Pažljivo sam proučavao dosta zanimljive eseje koje je napisao Woodrow Wilson, predavanja o američkoj povijesti, američkoj književnosti, američkom životu. Može se reći da ovaj Woodrow Wilson prikazuje snažan američki razvoj koji se odvija od američkog istoka do zapada. On sve prikazuje kao Amerikanac, a ta predavanja, reproducirana u esejima, su fascinantna. Zovu se 'Samo književnost'; čitajući ove eseje upoznate – Woodrow Wilson je najtipičniji Amerikanac – američku prirodu. Onda sam usporedio – usporedba se može napraviti sasvim objektivno – neke eseje Woodrow Wilsona s izrekama, naprimjer, Hermanna Grimma, koji je tipični Nijemac, tipični srednjoeuropljanin, devetnaestog stoljeća, čovjek čijem se stilu pisanja divim onoliko koliko mi se ne sviđa onaj od Woodrow Wilsona. To samo usput. Obožavam pravopis Hermanna Grimma i stil Woodrow Wilsona mi je odbojan, ali uza sve to, može se biti objektivan. Tipični Amerikanac Woodrow Wilson jednostavno piše sjajno, posebno o razvoju američkog naroda. - A sada je došlo do još nečega uspoređujući radove Woodrow Wilsona i Hermanna Grimma, gdje su obojica pisali o povijesnoj metodologiji. Rečenice možete uzeti iz Woodrow Wilsona, gotovo se doslovno podudaraju s rečenicama koje je napisao Hermann Grimm, a rečenice Hermana Grimma možete premjestiti u eseje Woodrow Wilsona – savršeno se podudaraju. - Svako plagiranje je isključeno! To ni na trenutak ne predlažem, to ne dolazi u obzir. Ovdje je točka u kojoj se može dosta naučiti, a da se ne postane buržoazija ili Filistejci, da ako dvoje govore istu stvar, da to nije isto! - Jer sada to postaje problem. Zar nije izvanredno da Woodrow Wilson opisuje svoje Amerikance zaista mnogo prodornije, mnogo sugestivnije, nego bilo što a što opisuje Hermann Grimm kada piše o metodologiji u povijesti, a da u svojim opisima, Woodrow Wilson koristi praktički iste pasuse kao i Hermanna Grimm? Kako to objasniti? To doista postaje problem.
Kada se bliže pogleda, nalazi se sljedeće. U stilu Hermann Grimma, u svemu što je napisao, očito je da je svaka rečenica rezultat intenzivne unutarnje borbe; od rečenice do rečenice za sve se bori pojedinačno. Sve se odvija u svijetlu kulture 19. stoljeća, ali iz same duše svijesti. Woodrow Wilson piše briljantno, ali opsjednut je nečim u svojoj podsvijesti. Demonski je zaposjednut. U njegovoj podsvijesti postoji nešto što mu daje ono što zapisuje. Demon govori kroz njegovu dušu – demon koji se prirodno pojavljuje na poseban način u Amerikancu 20. stoljeća. Otuda briljantnost, snaga.
Danas, kad lijeni ljudi toliko često kažu kada negdje nešto pročitaju: ja sam to pročitao tu i tamo – gdje se bave samo sadržajem, danas je vrijeme kada čovječanstvo mora naučiti da više nije toliko bitan sadržaj, već tko nešto govori; da se po onome što govori mora poznavati osoba, jer riječi su samo geste i mora se znati tko čini te geste. To je ono što čovječanstvo mora shvatiti. Ovdje imamo veliku misteriju svakodnevnog života, dragi moji prijatelji. Čini razliku da li je svaka rečenica rezultat intenzivne borbe osobnog ega ili je na neki način 'nadahnuta' naprimjer, 'odozdo' ili 'odozgo' ili 'sa strane'. Moć sugestije je zapravo veća u onome što je ovako nadahnuto, jer čitajući ono što je rezultat borbe, mi se i samo moramo hrvati s time. A bliži se vrijeme kada više nećemo morati gledati puki doslovni sadržaj onoga što imamo pred dušom, već gdje ćemo morati u prvom redu gledati tko govori ovo ili ono; ne na vanjsku fizičku osobnost već cijeli ljudsko-duhovni kontekst.
Kada ljudi danas pitaju: Kako mogu pronaći Krista? – tada moramo odgovoriti u ovom smislu, jer Krista se neće pronaći kroz razmišljanje, koliko god suptilno bilo, ili lakim misticizmom, već jedino ako se ima hrabrosti izravno ući u život. I u takvom slučaju morate osjetiti i nemoć čak i u odnosu na jezik jer je tijelo postalo nositelj jezika; i nakon toga uskrsnuće duha u riječi. To je to. 'Slovo ubija, duh daje život', što se često pogrešno razumije, već i sam zvuk ubija, a duh mora najprije ponovno oživjeti doživljavajući Krista i vezu s otajstvom Golgote. U ovom prvom koraku pronalazi se Krist: Tražite, ne samo kad tu i tamo ima lijepih riječi, gledajući njihov sadržaj – danas su ljudi navikli na to – već tražeći ljudski kontekst, tražeći kako riječi izviru s mjesta iz kojeg su izgovorene. Ovo postaje sve važnije i važnije. Kad bi samo neki od nas to razmotrili, ne bismo vidjeli tako često da ljudi dolaze i govore: Govorio je sasvim antropozofski ili teozofski; samo pročitajte! – Nije važno kakve riječi tu stoje, već iz kojeg duha dolaze. Kroz antropozofiju ne želimo širiti riječ, već novi duh, duh koji mora biti duh kršćanstva od 20. stoljeća nadalje.
To sam, moji dragi prijatelji, htio povezati. Sretan sam što sam mogao nadograditi ono što sam rekao prije osam dana i što sam ponovno mogao govoriti o ovim stvarima koje se tiču svih nas, i nadam se da ćemo se uskoro moći vratiti na ova razmatranja u ogranku ovdje u Zürichu. U tom smislu uvijek mislimo na to, čak i ako smo prostorno odvojeni jedni od drugih. Kao antropozofi mi smo zajedno u dušama i u tom smislu uvijek želimo biti vjerni jedni drugima u duhu ljudskosti, koji treba vladati i tkati.