Danas bih se želio vratiti na temu ranijeg predavanja održanog ovdje u Bernu i nastaviti dalje u skladu s onim o čemu sam uvjeren da sada moramo razgovarati među nama. Jasno mi je da se određene stvari koje zahtijevaju znaci vremena moraju kazati na javnim antropozofskim predavanjima, tako da dođu do ušiju. Također sam uvjeren da se među nama sada mora govoriti o određenim duhovno znanstvenim istinama.
Na prethodnom predavanju na koje se pozivam, opisao sam sudjelovanje u zemaljskom životu duša koje su prošle kroz vrata smrti. Poduhvatili smo se proučavati vrstu i način impulsa takozvanih umrlih, koji nastavljaju sudjelovati u onome što rade ljudi ovdje na Zemlji, i kako se uspostavlja veza između takozvanih umrlih i onih koji su živi. Danas želim reći nešto više o ovome.
Prvo mora biti jasno da je prije svega potrebno da život između smrti i novog rođenja bude predstavljen u izvjesnom smislu sa slikama koje su uzete iz fizičkog, razumskog svijeta na ovoj Zemlji i iz mentalnih slika koje steknemo unutar ovog fizičkog života na Zemlji. Međutim, život u sferi umrlih je takav, da može biti shvaćen samo s velikim poteškoćama kroz zemaljske koncepte i mentalne slike. Stoga se, dakle, tom životu mora pokušati pristupiti s različitih strana.
Želio bih reći da je jedan takav pokušaj napravljen baš prije izbijanja ove svjetske katastrofe na bečkom ciklusu predavanja, u kojem sam govorio o životu između smrti i novog rođenja u odnosu na unutarnje snage duše. Danas bih vam skrenuo pažnju iznad svega na područje koje u određenom pogledu jest i mora biti primarna briga čovjeka u njegovom zemaljskom životu. Primarna briga mora biti da je upravo ta oblast zatvorena za iskustva duše koja je prošla kroz vrata smrti. Promislite koliko toga imamo, kao zemaljska ljudska bića, kroz mentalne slike koje nam dolaze iz područja minerala i biljaka. Ovim mentalnim slikama moraju se dodati svi utisci i mentalne slike koje nam dolaze iz nebeskog prostora: zvjezdanog neba iznad nas, Sunca, Mjeseca. Budući nam tijekom našeg zemaljskog života omogućuju da imamo fizičke slike kao percepcije, pripadaju upravo onom što sada nazivam mineralnom prirodom. Ova mineralna priroda, i u biti — kažem, u biti — biljna priroda kao priroda, izuzete su iz onoga što će duša percipirati između smrti i novog rođenja.
S tim u vezi postoji nešto posebno karakteristično u pogledu iskustava takozvanih umrlih. Kada se mi ljudi ovdje na Zemlji suočimo s mineralnom ili biljnom prirodom, imamo sasvim određenu svijest. Rekao sam jednom drugom prigodom, točno je, da je iluzija govoriti o odsustvu boli i o odsustvu zadovoljstva u mineralnom i biljnom carstvu. Kroz ono što mi izvodimo svojim postupcima, međutim, radimo utiske na mineralnom carstvu i također i na biljnom carstvu; s izvjesnom opravdanošću možemo reći da te oblasti ostaju bez takvih utisaka, bez takvih aktivnosti koje se šire bolom ili zadovoljstvom, tugom ili radošću. Znate da ako mi ljudi razbijemo stijenu, određena elementarna bića će doista doživjeti zadovoljstvo ili tugu, ali to ne ulazi u našu običnu, svakodnevnu svijest. Stoga se može reći da unutar iskustva običnog ljudskog bića na Zemlji, ono mora imati osjećaj da, ako razbije stijenu, ako poduzme bilo kakvu akciju unutar onoga što je mineralna ili u biti biljna priroda, ono time ne uzrokuje niti zadovoljstvo niti bol u svom okruženju.
To uopće nije slučaj u oblasti u koju čovjek ulazi kada prođe kroz vrata smrti. Prije svega mora biti jasno da i najmanje djelo koje čovjek učini, čak i ako se jedva dotakne nečega (moramo se poslužiti riječima zemaljskog jezika), obvezno u toj duhovnoj oblasti izazove zadovoljstvo ili tugu; pobudi neku vrstu simpatije ili antipatije. Stoga ovu oblast umrlih morate sebi predstaviti na takav način da se jedva može dodirnuti nešto, da se ne može napraviti ni najmanji kontakt, bez da se uzrokuje da ono što je dodirnuto ne doživi zadovoljstvo ili tugu, odnosno, bez da se izazove simpatija ili antipatija.
Na to je već ukazano u mojoj knjizi, Teozofija, u kojoj je opisana oblast duše i u kojoj su najvažnije snage te oblasti pronađene upravo u snagama simpatije i antipatije. Međutim, takve činjenice moraju postati žive ideje. Kako netko postaje svjestan zajedničkog rada, u izvjesnom smislu, oblasti umrlih i oblasti takozvanih živih, mora se također sebi predstaviti kako umrli djeluju, takoreći, u njihovoj vlastitoj oblasti. Oni djeluju na takav način da uvijek moraju biti svjesni da sve što naprave izazove simpatiju ili antipatiju, radost ili tugu; sve što rade izaziva, ako tako mogu reći, rezonanciju žive senzacije. Ono što bismo mogli nazvati neosjetljivošću u smislu naše biljne i animalne oblasti, uopće nije tamo na drugoj strani vrata smrti.
U određenom smislu, to karakterizira najnižu oblast u koju čovjek ulazi kada je prošao kroz vrata smrti. Ovdje, kada dođe kroz vrata rođenja u fizičku oblast, ulazi u najnižu oblast, mineralno carstvo. Kada uđe u duhovni svijet, nađe se u oblasti s univerzalnom sposobnošću za senzacije, u oblasti u kojoj vladaju simpatije i antipatije. Unutar ove oblasti razvija svoje snage; radi unutar te oblasti. Kada ga zamišljamo kao biće koje je tamo aktivno, moramo također zamisliti snage koje nose senzacije koje neprestano proizlaze iz njegovih postupaka, snage koje nose simpatiju i antipatiju.
Kakav je značaj tih sila u cijeloj mreži odnosa u univerzumu? Vidite, stigli smo do stvari koja se može razmrsiti za naš fizički, zemaljski život samo kroz znanost duha. Shvatiti ćete njenu važnost samo ako uzmete u obzir sve implikacije. U sadašnje se vrijeme dogodilo toliko toga da se osoba koja bi jedino našla objašnjenje svijeta unutar fizičkog, odriče bilo kojeg objašnjenja koje ne shvaća kao objašnjenje.
Nešto što se u moderno vrijeme gleda kao takvo objašnjenje je princip evolucije za životinjska bića koja naseljavaju Zemlju s nama. Trebam samo skrenuti vašu pažnju na sve što se nedavno pojavilo da bi podržalo ono što je nazvano teorija evolucije. Danas se o evoluciji životinjskog svijeta govori s određenom opravdanošću, u tome što se vjeruje da je životinjski svijet evoluirao prema gore od nesavršenih do savršenijih bića. Bolji način da se to izrazi bio bi reći da je životinjski svijet evoluirao od nediferenciranih bića do sve više i više diferenciranih, konačno do ljudske prirode, utoliko što je čovjek fizičko biće. Ova teorija evolucije je već ušla u javnu svijest u velikoj mjeri. Čak je u izvjesnom smislu postala i sastavni dio sekularne religije čovječanstva. Razne religije nastoje računati s tom teorijom evolucije. Više nemaju — barem najvažniji predstavnici — hrabrosti koju su imale prije samo malo vremena da svjedoče protiv ove teorije evolucije. Do određene mjere su je same prihvatile i pomirile se s time.
Međutim, sada bi mogli pitati što je zapravo na djelu u toj evoluciji životinjskih bića, ako ona evoluiraju od nesavršenih do savršenijih bića. Što je na djelu u svemu onome što se može promatrati u životinjskom svijetu, ne samo u evoluciji već u cjelokupnoj egzistenciji životinjskog svijeta? Koliko god to čudno zvučalo modernoj osobi, kada se uđe u carstvo koje nastanjuju umrli, kroz vidovitu svijest, otkrije se da sile koje prevladavaju u velikom dijelu životinjskog svijeta dolaze od umrlih. Čovjek je pozvan da bude suvladar impulsima kozmosa. U mineralnom carstvu ima posla samo s onim što konstruira, kao što su strojevi i slično kroz tehnologiju, poštujući zakone mineralnog carstva. U oblasti biljaka, stvar je onoga što sije i kultivira kao vrtlar ili zemljoradnik. U te dvije oblasti može u najboljem slučaju zauzeti drugo mjesto tijekom svog života između rođenja i smrti. Međutim, s oblasti koja se na Zemlji zrcali u životinjskoj egzistenciji, on je mnogo involviran, u tome da se nakon smrti u njemu odmah bude izvjesne snage, u koje odmah ulazi i radi unutar oblasti snaga koje vladaju tom životinjskom oblasti. To je u određenom smislu osnova, temelj njegove aktivnosti tamo, upravo kao što je ovdje mineralno carstvo naš temelj; to je sama osnova, tlo, na kojem stoji.
U našoj egzistenciji u fizičkom svijetu imamo biljno carstvo koje se podiže iz tla koje pruža mineralno carstvo. Slično za umrle, oblast u kojoj vladaju simpatije i antipatije — koje se onda proteže na život životinjske oblasti na Zemlji — pruža osnovu za drugu oblast. U ovoj drugoj oblasti iste stvari nisu toliko na djelu u umrlima, puki doživljaji zadovoljstva ili tuge, prijenos samo impulsa nositelja senzacije koji potom nastavljaju, nego što su aktivni u svijetu. Ova druga oblast u biti radi s onim što bi mogli nazvati jačanje i slabljenje snaga volje koje pripadaju ljudskom biću nakon smrti. Ako želite više saznati o tim snagama volje, pogledajte bečka predavanja, u kojima sam istaknuo da volja koja je osobina duše ljudskog bića između smrti i novog rođenja nije baš onakva kao ono što nazivamo volja ovdje u fizičkom životu. Međutim, o tome možemo govoriti kao o volji, premda je tamo potpuno drugačija; tamo je prožeta elementom osjećaja i još jednim elementom koji ovdje na Zemlji ne postoji. Ova volja u životu ljudske duše nakon smrti je u stalnim mijenama. Kada je netko u komunikaciji s umrlim ljudskim bićem, njegov duševni život je doživljen tako da se u jednom trenutku osjeća ojačan u impulsima volje, jači u sebi; u sljedećem trenutku njegova volja donekle osakaćena; ona spava. Njegova volja oscilira između postajanja jačom i postajanja slabijom. To je bitan aspekt u životu umrlih.
Međutim, ovo jačanje i slabljenje volje impulsi su, koji teku ne samo u osnovu za oblast umrlih, već također i u ljudsku oblast ovdje na Zemlji, ne, sigurno, u naše misli u običnoj svijesti već zaista u sve što ovdje doživljavamo kao impulse volje i također kao impulse osjećaja.
Naravno, čudna je činjenica da čovjek, u svojoj običnoj svijesti kao fizička, zemaljska osoba, jasno doživljava samo svoja osjetilna opažanja i svoje misli. Budna svijest postoji samo u toj percepciji i mišljenju. O osjećajima se zapravo samo sanja, a volja se općenito prespava. Nitko ne zna što se događa kada samo podigne ruku, odnosno, kada volja djeluje u tjelesnom organizmu, na način na koji poznaje svoje misli. Postoji također vladavina osjećaja; premda je to nekako jasnije u svijesti nego vladavina volje, ipak je još tamno; nije jasnija od slika koje imamo u snovima. O strastima, emocijama, osjećajima se u stvari samo sanja; nisu doživljeni u svijetlu svijesti koja živi u osjetilnim opažajima i mentalnim slikama, a naša volja se uopće ne doživljava svjesno.
U svemu što djeluje u budnom životu kao san ili spavanje, žive umrli. Oni žive s dušama koje su utjelovljene u fizička tijela na Zemlji. Oni žive u njima baš kao što mi živimo unutar biljnog svijeta, osim što mi nismo iznutra vezani za biljni svijet kao što su umrli za naše osjećaje, emocije i impulse volje. Oni kontinuirano žive u svemu tome. To je njihova druga oblast. Dok ovdje razvijamo naše osjećaje i senzacije u ljudskom životu, umrli u tome žive stalno, i zaista na takav način da fluktuacije, koje sam upravo opisao kao jačanje i slabljenje volje, kao povećanje i opadanje volje umrlih, imaju izvjestan odnos prema onom ovdje na Zemlji što takozvani živi sanjaju i spavaju, kao osjećaje i impulse volje.
Stoga možete vidjeti, koliko je malo oblast umrlih odijeljena od naše zemaljske oblasti i kakva je unutarnja veza između te dvije oblasti. Kao što sam rekao, pod normalnim uvjetima (s izvjesnim iznimkama koje ću spomenuti kasnije), umrli nemaju nikakve veze s mineralnim i biljnim oblastima, ali imaju jako puno veze s onim što se događa u životinjskom carstvu. To je u neku ruku osnova na kojoj stoje. Također imaju mnogo veze s onim što se odvija u oblasti ljudskih osjećaja i ljudske volje. U tim oblastima uopće nismo razdvojeni od umrlih, već je to ovako: kada netko prođe kroz vrata smrti i doživljava jačanje i slabljenje volje, može živjeti s takozvanim živima u njihovim fizičkim tijelima, iako ne sa svima. Tu vlada određeni zakon: može se živjeti samo s onima s kojima u nekom stupnju postoji karmička veza. Netko tko živi ovdje a tko je karmički potpuni stranac nije čak ni primjetan umrloj osobi; on jednostavno ne postoji. Svijet koji umrla osoba doživljava ima granice koje su napravljene od njene vlastite karme koja ga je ovdje upregnula u životu. Taj svijet nije ograničen samo na duše koje su još uvijek na Zemlji; također se proteže i na duše koje su i same prošle kroz vrata smrti.
Ova druga oblast tako obuhvaća sve odnose koje je osoba karmički napravila s onima koji su još na Zemlji i drugim dušama koje su poput nje već prošle kroz vrata smrti. Ova oblast uzdiže se iz druge oblasti koja je zajednička umrlima, oblasti životinjske egzistencije, koju sebi ne smijemo predstaviti zemaljskim životinjama! Ranije sam izričito rekao da naše životinje na Zemlji odražavaju ono što postoji u duhovnom svijetu, odnosno, grupne duše životinja. U odnosu na umrle, moramo misliti o duhovnom biću životinja. Iz ovog zajedničkog tla, dakle, pojavljuje se za svaku pojedinu umrlu osobu, u potpuno drugačijem smislu od onog što je slučaj u našoj zemaljskoj oblasti, individualna karmička oblast. Jedna osoba je uspostavila ovaj odnos, druga je napravila taj odnos. Iz ljudske oblasti tamo je samo ono čime su te karmičke veze uravnotežene.
Tamo vlada još jedan zakon; to nam pokazuje kako je ovo drugo područje zapravo konstituirano. Isprva, što god da djeluje na umrlu osobu na takav način da jača ili slabi njene snage volje, ograničeno je na krug ljudskih bića u kojem se kretao tijekom zadnjeg zemaljskog života, u početku možda čak i tijekom samo njegovog dijela. Pojedinci s kojima je bio posebno blizak, s kojima je bio u posebnom odnosu a koji su prošli kroz vrata smrti, sada su još uvijek oni s kojima živi posebno intenzivno. Krug se tek postupno širi da bi uključio osobe s kojima je imao samo daleke karmičke odnose.
Za neke to traje samo kratko vrijeme, za neke dulje. Iz načina na koji se odvijao zemaljski život teško se može reći kako će biti nakon smrti. Mnoge osobnosti, mnoge duše koje se ne bi očekivalo, pojavljuju se u sferi umrle osobe, jer se iz fizičkog života lako može napraviti pogrešna procjena. Međutim, postoji temeljni zakon, da se karmički krug postupno širi, i čitav proces susretanja u tom krugu odvija se upravo kao što sam opisao u bečkom ciklusu predavanja, gdje sam se bavio životom između smrti i novog rođenja. Ono što sam tamo opisao kao važan element u životu umrlih upravo je ovo širenje života impulsa volje. Impulsi volje su sada za umrle ono što su mentalne slike za žive, kroz koje umrla osoba zna, kroz koje ima svoju svijest.. Izuzetno je teško objasniti zemaljskom ljudskom biću da umrla osoba u biti zna kroz volju, dok zemaljsko ljudsko biće zna kroz formiranje mentalnih slika. Očito, to čini teškim naći zajednički jezik s umrlima.
Tako se može reći da se ova oblast u koju su ušli umrli kao u njihovu drugu oblast, postupno širi. Kasnije (to je uvijek relativno: za jednog se dogodi ranije, za drugog kasnije) udaljenije karmičke veze dodaju se onima neposrednima. Mislim to na sljedeći način. Kada je osoba provela određeno vrijeme u svom životu između smrti i novog rođenja, krug njenih doživljaja se proširio i rastegnuo izvan onih duša — bile one na Zemlji ili tamo preko — s kojima je imao posebno bliske karmičke veze. Te duše sada imaju karmičke veze osim onih s mrtvom osobom. To je ovako: osoba A ima izvjestan odnos s osobom B ali ne i s osobom C. Vidi se kako umrla osoba A živi s B kao što sam opisao i širi svoja iskustva izvan B. Poslije dolazi do toga da B postaje posrednik prema osobi C. Prije A nije imao veze s C, ali sada stječe taj odnos izravno kroz to što B ima karmičku vezu s C. Kroz to, druga oblast se polako, postupno širi na izuzetno veliko područje. Stalno se postaje bogatiji, takoreći, u takvim unutarnjim iskustvima, iskustvima jačanja i slabljenja volje, iskustvima koja nas postupno navikavaju na oblast umrlih — ili živih duša — nakon što smo i samo prošli kroz vrata smrti.
Bitan aspekt života između smrti i novog rođenja je upravo da mi kao duše — ako se mogu izraziti trivijalno — sve više širimo krug naših poznanstava. Kao što ovdje u zemaljskom postojanju širimo naša iskustva između rođenja i smrti, kao što ovdje upoznajemo sve više svijeta oko nas, tako i ovdje prolazimo sve više iskustava koja nas povezuju s činjenicom da se osjeća postojanje dugih duša, da se zna da se kroz neke od duša doživljava jačanje volje, kroz druge slabljenje. To je bitan dio našeg iskustva tamo.
Možete shvatiti značaj ovoga za cijelu egzistenciju, za cijelu kozmičku egzistenciju. To znači da se zapravo, u izvjesnim odnosima između smrti i novog rođenja, formira duhovni krug poznanstava među velikim dijelom čovječanstva oko Zemlje, ne samo ta nejasna veza o kojoj panteisti i mistici buncaju i sanjaju. Zaista, ako pogledamo što doživljavamo između smrti i novog rođenja, ne živimo tako daleko od ljudskih bića na Zemlji. To nije apstraktna veza već zaista konkretna.
Kao što ovdje na Zemlji životinjska oblast stoji kao treća oblast iznad mineralne i biljne oblasti, tako preko praga kao treću oblast percipiramo oblast izvjesnih hijerarhija, oblast s bićima koja nikada ne iskuse zemaljsku inkarnaciju ali s kojima dolazimo u odnos između smrti i novog rođenja. Ova oblast hijerarhija preko praga je ista stvar kao ono što nam između smrti i novog rođenja daje potpuno intenzivna iskustva našeg 'Ja'. Kroz prve dvije oblasti doživljavamo 'druge'; kroz hijerarhije doživljavamo sebe. Može se čak reći da kao duhovno biće unutar hijerarhija čovjek sebe doživljava kao sina, dijete hijerarhija. Zna sebe kao takvog koji je u odnosu s drugim ljudskim dušama kao što sam to opisao; u isto vrijeme zna sebe kao dijete hijerarhija. Kao što sebe osjeća ovdje, kada percipira sebe u kozmosu, kao fuziju vanjskih, prirodnih sila i okolnog kozmosa, tako i preko praga osjeća sebe organiziranog, takoreći, kao duhovno biće kroz sudjelovanje različitih hijerarhija.
Ovdje, ako promatramo sebe kao ljudska bića — sigurno se u nama ne bi trebao roditi nikakav ponos — vidimo takozvanu nižu oblast prirode i sebe smještene na vrhu tih oblasti prirode. Prolazimo kroz vrata smrti i tamo preko nalazimo da smo na najnižem nivou oblasti hijerarhija ali kao fuzija impulsa od hijerarhija. Međutim tamo, fuzija dolazi odozgo, dok se ovdje podiže odozdo. Dok je ovdje naše 'Ja' uronjeno u fizički organizam tako da je ekstrakt ostatka prirode, tamo je naša duhovnost uronjena u hijerarhije i njihov je ekstrakt. Također se može reći da je tamo naša duhovnost ono čime se odijevamo, dok je ovdje naša tjelesna priroda ono u što smo odjeveni kada dođemo kroz vrata rođenja.
Imaginativna percepcija već može predstaviti opći tijek života između smrti i novog rođenja. Zaista, bilo bi izuzetno tužno da osoba nije u stanju stvoriti takve mentalne slike. Samo promislite! Uopće nismo odvojeni od umrlih u našem životu osjećaja ili volje. Ono što je uklonjeno od našeg pogleda samo je skriveno od naših osjetilnih percepcija i naših mentalnih slika. To će biti divovski korak naprijed u evoluciji ljudske rase na Zemlji, u tom dijelu evolucije koji još moramo proživjeti, ako jednog dana ljudi postanu svjesni činjenice da su u svojim impulsima osjećaja i volje jedno s umrlima. Smrt nas zaista može lišiti našeg fizičkog pogleda na umrle i naših misli o njima. Međutim, ne postoji ništa što osjećamo, bez da su umrli tamo s nama u sferi u kojoj osjećamo; slično, ne postoji ništa u sferi volje bez da su umrli tamo s nama u sferi volje.
Ranije sam govorio o iznimkama u vezi s mineralnim i životinjskim oblastima. Takve iznimke posebno vrijede za našu sadašnju epohu. Ranije nisu imale takvu težinu, ali o tome ne moramo sada govoriti. U naše vrijeme, u kojem se izvjesna materijalistička uvjerenja nužno šire Zemljom, ljudska bića lako mogu propustiti šansu da steknu duhovne mentalne slike tijekom njihovog zemaljskog života. Na jučerašnjem javnom predavanju čak sam išao toliko daleko da sam skrenuo pažnju na to kako se osoba, ako propusti steći duhovne mentalne slike tijekom zemaljskog života, okuje za taj zemaljski život; na neki način, ne može pobjeći od toga, i stoga postaje izvor ometanja. Mnoge destruktivne sile koje rade u zemaljskoj sferi dolaze od tih umrlih pojedinaca utamničenih u tome. Treba imati suosjećanja za takve ljudske duše radije nego ih suditi kritički, jer nije baš lako nakon smrti morati ostati unutar oblasti koja zapravo nije prikladna za umrle. Oblasti u ovom slučaju su mineralne i biljne oblasti, zapravo ona mineralna oblast koju životinje nose u sebi, koju sam čovjek nosi unutar sebe. Ta bića su prožeta mineralnim carstvom. Za pojedince koji nisu upili duhovne mentalne slike, situacija je takva da se klonu tog iskustva nakon smrti; stalno se pobuđuju osjećaji, upozoravajući ih da ne mogu ući u oblasti koje upravljaju životinjskom i ljudskom duhovnošću i da mogu ući samo u ono što je mineralne i biljne prirode. To teško mogu opisati, jer jezik nema za to riječi. Samo polako i postupno se može pristupiti onome što zapravo leži u temeljima, jer je pristup u početku nešto prestrašno.
Ne smije se zamišljati da su takve umrle duše trajno protjerane od života kojeg sam ranije opisao. Međutim, oni se približavaju tom životu s određenim užasom i strahom, i stalno se iznova vraćaju u biljnu i mineralnu oblast, jer mentalne slike koje su konstruirali imaju značenje samo u mineralnoj oblasti, u oblasti mrtvih objekata, oblasti fizičkih mehanizama.
Danas smatram svojim glavnim zadatkom, kroz mentalne slike kao što je ova, pobuditi u svijesti razumijevanje kako umrli sudjeluju u ljudskoj evoluciji. Zaista bi se željelo ove stvari reći danas na javnim predavanjima, ali to se ne može, jer ljudi sebi ne dopuštaju takve mentalne slike, osim ako nisu već prošli kroz nešto što se komuniciralo u našim grupama. Opisujući život između smrti i novog rođenja, posebno u odnosu na zemaljski život, zadovoljava se, ili bolje reći ispunjava, zahtjev našeg doba. Jer relativno dugo vremena naše doba je odbacilo drevne, instinktivne mentalne slike u vezi oblasti umrlih, i sada čovječanstvo mora primiti nove mentalne slike. Čovječanstvo se mora osloboditi apstrakcija o višim svjetovima i ne govoriti samo o nekoj vrsti općenite duhovnosti; zaista treba percipirati što je na djelu kao duhovnost. Mora nam biti jasno da mrtvi nisu umrli; mrtvi žive dalje i rade u povijesnim procesima ljudske evolucije. Mora nam biti jasno da su snage koje nas duhovno okružuju snage viših hijerarhija ali također i snage umrlih. Najveća iluzija koju bi buduće čovječanstvo moglo uvesti bila bi vjerovati da socijalni život na Zemlji koji ljudi razvijaju između sebe kroz osjećaje i volju, da se događa samo kroz zemaljsku angažiranost, isključujući umrle. To jednostavno nije moguće, jer umrli već sudjeluju unutar osjećaja i volje.
Može se postaviti pitanje kako je moguće usred impulsa novog doba na pravi način razviti svijest da bi se percipirala ova vrsta okupljanja s duhovnim svijetom. Evolucija čovječanstva odvija se na takav način da je čovjek u svom fizičkom tijelu sa svojom običnom sviješću sve više odsječen od duhovnog svijeta. Da bi čovjek, kao fizički čovjek, još jednom našao pravi pristup duhovnom svijetu, u zemaljskoj evoluciji dogodio se Misterij na Golgoti.
Misterij na Golgoti nije samo jednokratan događaj i, kao takav, najveći pojedinačni događaj u cijeloj zemaljskoj evoluciji. To je također kontinuirani događaj, impuls koji nastavlja biti aktivan. Čovječanstvo mora učiniti nešto kako bi se omogućilo da ta snaga radi na njemu na pravi način. Dugo vremena sam naglašavao da je zadatak naše znanosti duha povezan s impulsom Golgote, da znanost duha mora postojati na određeni način da impuls Golgote bude shvaćen na pravi način u našem dobu i u neposrednoj budućnosti. Možete biti sigurni da, kako zemaljska znanost u isto vrijeme postaje i svjetska religija, prirodna znanost će stjecati sve veći i veći utjecaj. Takve ludosti, kao prijekor na moj računa da sam neprijatelj prirodne znanosti, čak i u njenom radikalnom razvoju, spadaju među najstarije predrasude u načinu razmišljanja; onaj tko razumije tijek evolucije Zemlje razumije da se prirodne znanosti ne mogu pobiti, već da će se, naprotiv, sve više širiti. Neka vrsta religioznog vjerovanja u njih koja se sada širi svijetom ne može se nikako zaustaviti. To će doći. Napreduje pouzdano, i dolazi kao 'blagoslov čovječanstva'! I neće potrajati dugo, možda samo nekoliko desetljeća, da se ni jedna denominacija neće moći obraniti od toga da će i najjednostavnija, najprimitivnija ljudska bića imati svijest o čisto prirodnoj egzistenciji kakvu kultivira prirodna znanost. To je neizbježno.
Međutim, sigurno je i nešto drugo. Baš kao što čisto prirodoznanstveno poimanje svijeta postupno zahvaća ljudske osjećaje (Gemuet), za sam duhovni element će sve manje i manje biti moguće da bude kultiviran od prirodne znanosti. Duhovni element morati će se unijeti na strogo znanstveni način, dok će prirodna znanost i dalje prepoznavati prirodnu egzistenciju. Znanje o prirodnom postojanju postati će sve potrebnije za ispunjavanje onih zadataka koje će čovjek u budućnosti morati poduzimati između rođenja i smrti. Međutim, što god će ga podići prema duhovnom svijetu, morati će mu doći od znanosti duha.
Postoji sada fundamentalni impuls u najširim krugovima da se dokuči Misterij na Golgoti. To se moglo vidjeti i u ranijim epohama, ali posebno je vidljivo u naše vlastito vrijeme. Danas se već može reći da su najveći neprijatelji shvaćanja Krist impulsa svećenici i kler raznih religija, bez obzira koliko to čudno zvučalo. Ono što čovječanstvo najviše udaljava od Krist impulsa način je na koji kler i teolozi interpretiraju ovaj Krist impuls, jer su daleko od razumijevanja onoga što je on zapravo.
Danas mi nije namjera govoriti ključne stvari u vezi Krist impulsa. Sastavili smo već dosta toga o tome tijekom vremena i nastaviti ćemo to raditi. Htio bih pred vas iznijeti jedan aspekt, jer izgleda posebno važan u sadašnje vrijeme, naime, da ljudska bića moraju shvatiti da se s Krist impulsom mora, u najdubljem smislu, postupati drugačije nego s drugim povijesnim impulsima. Ljudi vide da je to tako, ali stalno rade svakakve kompromise. Govore poluistine; nemaju hrabrosti za cijelu istinu. Ono što treba primijetiti je da nije moguće govoriti o Krist impulsu istim metodama s kojima se govori o uobičajenoj povijesti. Značajni teolozi kažu da je glupo govoriti o tome da su evanđelja istinita u uobičajenom povijesnom smislu, jer sve što se može ponuditi o tome da je Krist živio može se zapisati na par listova papira. Poznati suvremeni teolozi tako priznaju da je beskorisno gledati na evanđelja ako se s njima želi baviti samo kao s povijesnim izvorom. Nema načina dokazati da predstavljaju povijesne činjenice. Danas se to smatra samorazumljivim. Sve što se može dati kao povijesni dokaz sličan autentičnim dokumentima drugih osobnosti svjetske povijesti može se zapisati, prema poznatim teolozima, na par listova papira. Međutim, stvarni značaj toga je, da čak i to što je zapisano na par listova papira nije istinito u uobičajenom povijesnom smislu.
Čovječanstvo će morati prepoznati činjenicu da povijesni izvori, kao što su oni za Sokrata ili Cezara, jednostavno nisu tu za postojanje Krista Isusa na Zemlji.
Njegova egzistencija mora se dokučiti duhovno. To je suština stvari. Čovječanstvo će u Misteriju na Golgoti morati primiti nešto za što nema fizičkih dokaza, ali što se mora shvatiti na duhovan način.
Što se tiče svega drugog, čovječanstvo uvijek može dalje tražiti povijesne dokaze, ali za Misterij na Golgoti oni neće nikad, u najdubljem smislu, biti od ikakve koristi. Čovječanstvo treba poticati da ovaj važan događaj na Zemlji ne shvati na fizičko - povijesni način već da mu pokuša pristupiti s duhovnim razumijevanjem. Onaj tko neće shvatiti Misterij na Golgoti kroz duhovno razumijevanje zemaljske evolucije, bez povijesnih dokumenata, nikada ga neće moći shvatiti. To je volja bogova, može se reći. Što se tiče najvažnijeg događaja na Zemlji, čovječanstvo mora vršiti duhovnu aktivnost. Misterij na Golgoti uvijek se može povijesno opovrgnuti; čovječanstvo ga može razumjeti samo ako se uzdigne do duhovnog poimanja svijeta.
Samo znanost duha kao takva može govoriti o stvarnosti Misterija na Golgoti. Moglo bi se reći da je sve ostalo zastarjelo. Pročitajte nedavnu knjigu teologa, izvanrednu unatoč svemu, koja razvija sve Isus teorije novog doba, od Lessinga do Wrede-a. U takvoj ćete prezentaciji naći dokaz da na ovom polju, povijest mora doista zauzeti drugo mjesto, da tu mora postojati nova vrsta razumijevanja. To se može naći samo na putu znanosti duha.
Moramo to razumjeti, moji dragi prijatelji, i sada u naše vrijeme došao je trenutak kada će ljudi na duhovan način moći doživjeti daljnju aktivnost Misterija na Golgoti. To je razlog zašto sam govorio duhovnom, eterskom ponovnom javljanju Krista u dvadesetom stoljeću i predstavio ga u mojoj misterijskoj drami. Međutim, biti će to duhovno, duhovno, vidovito iskustvo.
Postoji dakle unutarnja veza između Misterija na Golgoti i nužnog uspona čovječanstva, počevši u naše vrijeme, do duhovnosti. Zaista, od sada nadalje, ljudi se moraju uzdići do određene duhovnosti. Oni moraju shvatiti da se Misterij na Golgoti može dalje shvatiti jedino duhovnom aktivnošću, da se kršćanstvo mora u biti duhovno nastaviti, ne samo izvana kroz povijesne tradicije ili više povijesno istraživanje. Nadam se da ovo što sam upravo rekao neće biti uzeto u apstraktnom smislu, pa će netko pomisliti, ako uzme jedan ili dva koncepta o značaju Misterija na Golgoti, onda je napravio sve što treba napraviti. To se često događa. Ne, ovim stvarima se mora pristupiti potpuno konkretno. Ne smije se graditi samo mentalne slike o Kristu i Njegovoj aktivnosti, već na određeni način mora biti moguće pronaći oblast Krista unutar zemaljske oblasti. Krist je sišao u zemaljsku oblast, i mora se moći pronaći Njegova oblast.
Prirodna znanost, ako se jednog dana razvije do najvišeg nivoa savršenstva, ponuditi će sliku svijeta kakva može doći bez pomoći Misterija na Golgoti. Prirodna znanost nikada sama po sebi neće doći tako daleko tijekom zemaljske evolucije da će fizičar ili biolog moći govoriti o Misteriju na Golgoti iz svojih pretpostavki. Ali znanost će međutim, postupno, utoliko što se bavi onim što se događa oko nas između rođenja i smrti, postajati sve više prirodna znanost. Pored toga, znanost duha će izvlačiti svoj sadržaj iz duhovne oblasti.
Sada je međutim pitanje, ne pronaći samo znanost već i način da se stoji unutar oblasti duha, tako da ne nalazimo samo prirodu. U prirodi nikad nećemo naći Krist impuls. Kako pronaći način da zapravo budemo unutar oblasti duha, a ne samo da imamo znanje o njemu? Iz onoga što sam govorio prepoznati ćete da će svijest modernog a posebno budućeg čovječanstva postati samo prirodna svijest, svijest o potpuno prirodnim činjenicama, ali kao dodatak tome druga svijest mora biti dodana. Mora se dodati sasvim drugačija svijest. Za tu novu svijest, nužnost shvaćanja Misterija na Golgoti biti će, takoreći, samo najviši vrh. Jednak pristup koji je potreban za Misterij na Golgoti, spremnost da se prodre do duhovnog elementa u stvarima, morati će se proširiti na ostatak života. To ne znači ništa drugo doli da, izvan čisto prirodnog gledanja na stvari, u ljudsku svijest mora ući sasvim drugačiji pogled na stvari.
Ovaj pogled na stvari doći će i mora doći kada čovjek nauči, kao što promatra svijet osjetila kroz osjetilnu percepciju, promatrati jednako svjesno tijek svoje sudbine u svijetu, u velikim događajima i u malim. Što mislim pod tim? Danas čovjek malo obraća pažnju na tijek svoje sudbine. Međutim, razmotrite ekstremne slučajeve. Prenijeti ću vam samo jedan, koji će vam pokazati na što mislim, i to je samo jedan od tisuću. Mogle bi se prenijeti tisuće takvih slučajeva, bezbroj tisuća.
Čovjek napusti kuću da bi prošetao stazom koju dobro poznaje. Vodi ga uz planinsku padinu do stjenovitog mjesta s kojeg se pruža prekrasan pogled. Često je išao uživati u tom pogledu; to je njegova uobičajena šetnja. Danas, dok šeta, iznenada ga spopadne misao kao iz vedra neba, 'Pazi! Gledaj!' Čuje unutarnji glas, ne halucinaciju već u duhu, koji govori, 'Zašto ideš ovim putem? Zar ne možeš samo jednom propustiti zadovoljstvo'? Čuje to u duhu. To ga natjera da oklijeva, i na trenutak skrene s puta da razmisli. Odjednom se ogromna masa stijenja sruši upravo na mjesto gdje bi bio da nije odstupio; to bi ga očito ubilo.
Sada vas molim da na trenutak razmislite koju je ulogu sudbina igrala tamo. Svakako je nešto bilo aktivno. Čovjek je još uvijek živ. Život mnogih ljudi na ovoj Zemlji povezan je s njegovim životom. Svi oni bi se promijenili da ga je stijena ubila. Tamo je nešto postignuto. Ako to pokušate objasniti prirodnim zakonima, nikada nećete naravno doći do toga da se tamo odigrao čin sudbine. Sigurno možete objasniti prirodnim zakonima kako je masa stijene popustila, kako je čovjek mogao biti ubijen kada je stijena iznenada pala na njegov put, i tako dalje. Međutim, u svemu što se o tome može reći, sa stajališta prirodnih zakona, zakoni sudbine se nikad neće naći; to s njima nema veze.
Prenio sam vam ekstreman slučaj, ali naš život se sastoji upravo od takvih stvari, utoliko što je naš život stvar sudbine. Jedino što čovjek to ne primjećuje; ne obraća pažnju na takve stvari. Ne primjećuje ove stvari kao što primjećuje ono što mu se prenosi preko osjetila kao prirodne činjenice. Iz dana u dan, iz sata u sat, iz trenutka u trenutak, događaju se stvari za koje je dan samo jedan primjer, ekstremni slučaj koji sam upravo opisao. Razmislite koliko često, naprimjer, napuštate svoju kuću i kasnite pola sata (treba proučavati čak i male stvari). Takve i slične stvari događaju se tisuće puta tijekom našeg života. Vidite samo što se događa kada zakasnite pola sata; ne uzimate u obzir što bi se dogodilo potpuno drugačije da ste izašli prema rasporedu pola sata ranije!
Sasvim druga oblast neprestano seže u naš život, oblast sudbine, oblast na koju moderan čovjek još ne obraća pažnju, jer baca pogled samo na ono što se dogodilo i nema interesa za ono što se stalno sprječava da se dogodi u njegovom životu. Nitko od vas koji ovdje sjedite večeras ne može nikako znati da li ste prije tri sata mogli nešto poduzeti što je tada spriječeno da se dogodi, nešto što bi vas priječilo da večeras ovdje sjedite, možda čak i da večeras budete živi. Vidite samo stvar za koju su se duhovni impulsi već okupljali na razne načine, kroz koje se stvar dogodila. Obično ne uzimate u obzir s običnom sviješću da je ono što radite u životu rezultat sudjelovanja duhovnih impulsa. Jednom kada počnete shvaćati tu činjenicu, jednom kada shvatite da postoji oblast sudbine kao što postoji i oblast prirode, vidjeti ćete da ova oblast sudbine nije siromašnija sadržajem nego oblast prirode. Međutim, u toj oblasti sudbine, koja se otkriva, želio bih reći, s posebnom jasnoćom kada se dogodi neki ekstremni incident kao što je onaj kojeg sam upravo ispričao — postajući očigledan ljudskom intelektu — u toj oblasti sudbine radi ono što sam opisivao ranije večeras. U osjećaje i u impulse volje kroz koje se sudbina kreće rade impulsi umrlih. Unatoč činjenici da čovjeka koji izjavi ovakve stvari cijela 'inteligencija' gleda kao praznovjernu budalu, ipak je točno da, s istom preciznošću s kojom se danas izražavaju prirodni zakoni, da se može također dati i sljedeća izjava: kada je netko čuo takav glas, to je govorila ova ili ona umrla osoba po nalogu ove ili one hijerarhije; nadalje, od jutra do večeri, a posebno od večeri do jutra, tijekom našeg spavanja, impulsi umrlih stalno djeluju u nama, zajedno s impulsima duhovnih hijerarhija koji rade u našoj sudbini.
Ovdje bih želio nešto spomenuti. Već znate o Sokratovu demonu i što je Sokrat, taj mudri Grk, rekao o njemu, da je sve što je napravio, napravio pod utjecajem svog demona. O ovom Sokratovom demonu govorio sam u mojoj maloj knjizi, Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva. U mojoj nedavnoj knjizi, Zagonetke duše, drugo poglavlje govori o učenom pojedincu, Dessoir-u, i može se vidjeti kako se on odnosi prema takvim stvarima. Tamo sam skrenuo pažnju na Sokratovog demona. Sokrat je postao svjestan nečega što je aktivno u svim ljudima. Sve do Misterija na Golgoti, izvjesna bića su usmjeravala ono što su umrli unosili u ljudski život. Ta bića su izgubila moć u vrijeme Misterija na Golgoti, i Krist impuls je zauzeo njihovo mjesto. Sada imate Krist impuls vezan za ljudsku sudbinu na način opisan od znanosti duha. Snage, impulsi umrlih rade kao što sam opisao u sferi naše volje i osjećaja. Umrli su aktivni, ali također doživljavaju jačanje i slabljenje njihove vlastite volje. Ova cijela oblast je zemaljska oblast, zemaljska oblast baš kao što je i oblast prirode. Međutim, od Misterija na Golgoti, unutar nje živi Krist impuls. Krist impuls je upravljačka snaga u toj oblasti koju sam vam opisao. Stoga će se morati utemeljiti znanost na Misteriju na Golgoti. U budućnosti će morati biti poznato da, baš kao što svijet prirodnih činjenica prožima naš svijet, tako ga prožima i oblast sudbine kao suprotni pol. Ta oblast sudbine se danas jedva primjećuje. U budućnosti će se morati proučavati jednako potpuno kao i oblast prirode. Ali istodobno će se vidjeti da je ta oblast sudbine vezana s umrlima. Znati će se da je ta oblast, koju imamo zajednički s umrlima, u isto vrijeme i oblast Krista. Krist je sišao na Zemlju kroz Misterij na Golgoti da razvije svoj utjecaj, da bi imao udjela u onome na Zemlji što imamo zajednički s umrlima, utoliko što su umrli aktivni u zemaljskoj sferi. (Sada ne mislim na posebne slučajeve već uobičajene.)
Ovo ne smije ostati samo apstraktna istina, samo konceptualna istina, ili možda čak samo 'nedjeljna istina', na koju ćemo se povremeno prisjećati 'jer, konačno, nešto takvo bi moglo biti točno'. Čovjek bi trebao koračati kroz tu oblast sudbine svjesno kao što hoda kroz oblast osjetilne percepcije; trebao bi moći ići kroz svijet koristeći svoje oči a ipak također se osjećajući kao utkan u ovu oblast sudbine; morao bi osjećati da su u toj oblasti snage Krista uvijek ujedinjene sa snagama umrlih. Ako bi bilo tako, dragi prijatelji, čovječanstvo bi samo od sebe razvilo stvaran, konkretan, i osjetljiv život s umrlima. Čovjek bi iskusio, ako bi osjećao ovo ili ono ili bio uključen u ovo ili ono, da je ujedinjen u voljenima koji su već prošli dalje. Život bi postao beskrajno bogatiji.
Sada, mi potpuno ne zaboravljamo naše pokojne. Držimo ih u svom sjećanju. Intenzivan život — a to bi bio jedini istinski život, jer inače se kroz život prespava što se sudbine tiče — zahvatiti će čovječanstvo i voditi će do toga da se umrle ne drži samo u sjećanju već do znanja da kada napravite ovo, kada radite prema ovome, kada poduzmete nešto, kada uspijete u tome, da je ova ili ona umrla duša sudjelovala. Naše veze s umrlima nikako nisu prekinute smrću; nastavljaju se. Ovo obogaćivanje života perspektiva je budućnosti Zemlje. U ovoj petoj post-atlantskoj epohi, čovječanstvo zapravo evoluira u smjeru koji sam opisivao, i uistinu, čovječanstvo neće moći preživjeti šestu epohu ako ljudi ne počnu osjećati ove stvari na pravi način, ukoliko u njihovu svijest ne uzmu stvarnost sudbine jednako potpuno kao što sada apsorbiraju stvarnost prirodnih pojava.
Moramo konkretno shvatiti vezu Misterija na Golgoti s problemom umrlih. To sam želio danas istaknuti. To je nešto što je usko povezano s onim što sada mora ući u svijest čovječanstva, jer između mnogih stvari izgubljenih od čovječanstva, još postoji mogućnost doživljavanja prave stvarnosti u osjećajima i impulsima volje. Ljudi su postupno uljuljani u veliku iluziju, naime, da ovaj zemaljski život mogu oblikovati prema zemaljskim zakonima. To je najveća iluzija kojoj čovječanstvo može podleći. Radikalnu stvarnost toga nalazimo, naprimjer, u čisto materijalističkom socijalizmu, koji sve uređuje prema ekonomskim zakonima, drugim riječima, prema čisto fizičkim zakonima. Očito, materijalistički socijalizam nikada ne bi prihvatio ideju da kada ljudi naprave i najmanje djelo između sebe, da umrli sudjeluju. Socijalizam je ekstrem u jednom smjeru. Na drugom polu je suprotnost o kojoj takozvani idealisti sada sanjaju, stvoriti, ne obazirući se na bilo što duhovno, čisto programske organizacije širom svijeta, kako domaće tako i međunarodne, za promicanje programa kroz koje bi, naravno, rat trebao biti ukinut. Nemoguće je ljude koji njeguju takvu iluziju uvjeriti da time ne uništavaju ono što žele uništiti, već se time više opterećuju čudovištem kojeg žele uništiti. U tim stvarima ima obilje dobre volje. To je jednostavno ono što mora proizaći iz materijalističke svijesti ovog vremena, što rezultira — htio bih reći — kao politički vrhunac cijele suštine svijeta.
To će dovesti do potpuno suprotnog od željenog cilja. Važan razvoj koji se mora proširiti Zemljom je razumijevanje sudbine. To je ono što se mora uzeti u obzir pri donošenju zakona i formiranja političkih organizacija, jer mora pružiti temelj za strukturu socijalnih uvjeta. Sve što je nespojivo u duhovnom evolucijom čovječanstva jednostavno će se otopiti; slomiti će se ili istrošiti. To je sve usko povezano s onim što znaci vremena objavljuju danas. Ovdje nemamo potrebe za političkom kampanjom, ako se smijem grubo izraziti; naravno, to ne bismo učinili. Međutim, zahtjeve vremena mora pažljivo promatrati osoba koja se bavi duhovnom evolucijom čovječanstva. Mora se shvatiti da se putem kojim se danas najčešće putuje, Krista može samo izgubiti. Može Ga se dobiti kao zakonitog kralja i gospodara Zemlje samo usponom čovječanstva do duhovnosti. U ovo možete biti sigurni: Krista se ne smije tražiti kako ga razne vjere traže danas, vjere koje su se na izvanredan način već priklonile svakom mogućem kompromisu u tumačenju Krista — tu i tamo su se čak dogovorile kako slaviti Krista kao boga klanja. Krista treba tražiti tamo gdje ga u stvarnosti možemo naći, kroz ljudska bića koja će shvatiti oblast sudbine kao stvarnost u kojoj će se naći Krista, kao što smo danas predložili. Tek tada će se stvoriti međunarodna organizacija koja će značiti širenje stvarnog kršćanstva Zemljom.
Morate samo na trenutak razmisliti da bi shvatili da se još nismo približili tom cilju. Razmislite što bi se dogodilo da ponudite svim ljudima koji sada govore o želji postizanja mira na Zemlji — i onima koji o tome ne govore! — program kojim bi se Krist napravio dostupnim čovječanstvu. Tada bi nastupio mir, trajni mir, koliko je moguć na Zemlji. Zamislite što bi sve te organizacije (stvorene, dopuštam, iz iskrene dobre volje) rekle kada biste im predstavili takav program! Čak smo doživjeli i 'mirovni program' od 'Kristovog predstavnika na Zemlji'. Međutim, u njemu nećete pronaći mnogo od Krista. Znam da se takve stvari ne uzimaju dovoljno ozbiljno u sadašnje vrijeme. Ako ih se ne shvati ozbiljno, čovječanstvo neće moći slijediti zdrav put. Kao što je nužno da se Misterij na Golgoti shvati na duhovnoj razini, također je nužno da ljudska bića jasno shvate znakove vremena, da u znanosti duha vide nešto bez čega se čak ni vanjska socijalna struktura ne može pojaviti.
Na kraju, dužan sam vam reći nešto što sam rekao i ostalim grupama. To je neugodan zadatak. Ta stvar je poznata većini naših prijatelja; čak i uz to, moram dati formalne izjave radi potpunosti. Ne znam jeste li svjesni da po svijetu kruže nevjerojatne klevete, priče takvog karaktera da se čudimo kako tako monstruozni impulsi mogu doći u ljudske umove. Naš duhovno - znanstveni pokret treba biti zaštićen od takvih — treba to reći — opakih kleveta. Stoga je neophodno za neposrednu budućnost, bez obzira na činjenicu da pomoć treba biti dostupna našim prijateljima za probleme u vezi ezoternog razvoja, da se ono što su bile privatne konferencije u uobičajenom smislu više ne mogu održavati. Upravo su te privatne konferencije iznjedrile klevete. Međutim, sama ova izjava bila bi nepotpuna; mora slijediti druga, naime, da onaj tko želi — očito, samo onaj tko želi! — može iskreno i potpuno prenijeti sve što je rečeno ili učinjeno bilo kada na tim konferencijama. U našem pokretu nema ničega što treba sakriti, ako se govori istina.
Dužan sam poduzeti ova dva koraka. Međutim, dajte mi malo vremena i siguran sam da će se naći drugi putevi i sredstva koja će svima omogućiti njihova duhovno znanstvena prava. Međutim, duhovno znanstveni pokret ne smije se prekidati, od stvari koje nemaju ništa s njim. Stoga posebno oni koji najiskrenije i najpoštenije pripadaju našem pokretu moraju razumjeti da se te konferencije u uobičajenom smislu više ne mogu održavati i da svakoga oslobađam bilo kakve obveze. Svatko svugdje može dati do znanja što želi; nitko ne mora, naravno, ali što se mene tiče nema ograničenja, jer nema ničeg što se ne može reći ako se izvještava stvarnost, istina. Međutim, da bi se moga utemeljiti istina, oba zahtjeva moraju biti ispunjena. Mnogo me žalosti što moram poduzeti ove mjere. Znam, međutim, prijatelji koji stoje najbliže našem pokretu potpuno će shvatiti nužnost i u potpunosti se složiti.
Sada moramo biti svjesni ozbiljnosti naše sadašnje situacije. Iz toga razloga, ovakvo okupljanje je za mene posebno važan, ozbiljan događaj. Pogotovo sada, u ovo katastrofalno vrijeme, nadam se da možemo iskreno biti prožeti sviješću da trebamo stati zajedno kao potpora našem antropozofskom cilju, stati zajedno u duhu. Čak i ako se za sada ne možemo sastati u prostoru, ostanimo zajedno u duhu. U tome vidimo najbolju želju koju izražavam: bili smo zajedno u prostoru; sada možda neko vrijeme moramo biti zajedno samo u duhu.