Naša proučavanja u znanosti duha sadrže mnogo toga što ne možemo, možda, primijeniti u svakodnevnom životu, a ponekad ćemo biti skloni sve to osjećati kao prilično udaljeno od svakodnevnog života. Ali to samo izgleda tako. Ono što primamo u sferu našeg znanja o tajnama duhovnog svijeta je svakog sata, svakog trenutka, od vitalnog i dubokog značaja za naše duše; ono što izgleda daleko od nas osobno, često je ono što duši iznutra treba. Da bismo spoznali fizički svijet moramo se s njime upoznati. Ali da bismo spoznali duhovni svijet neophodno je da mi sami razmišljamo i radimo mentalne slike misli i koncepcija koje nam je taj svijet udijelio. Te misli tada često djeluju sasvim nesvjesno unutar duše. Ono na čemu duša radi može se činiti prilično udaljeno, dok je u stvarnosti zaista vrlo blizu višim oblastima života duše.
I tako ćemo danas opet proučavati život koji se odvija između smrti i novog rođenja — onaj život koji izgleda daleko od ljudskog bića u fizičkom svijetu. Početi ću jednostavnim pripovijedanjem onoga što je nađeno duhovnim istraživanjem. Te se stvari mogu razumjeti ako se promišljaju i stalno iznova o njima misli; kroz njihovu vlastitu snagu čine sebe duši razumljivim. Svatko tko ih ne razumije treba shvatiti da ih nije dovoljno često promišljao. Ove se stvari moraju istražiti pomoću znanosti duha, ali mogu se shvatiti ako će ih duša stalno iznova promišljati. Tada će biti potvrđene od činjenica koje susrećemo u životu; ako se sam život pravilno proučava, biti će potkrijepljene činjenicama života.
Shvatiti ćete iz mnogih ciklusa predavanja koji su održani da je razmatranje života između smrti i novog rođenja bremenito poteškoćama, jer su ti uvjeti sasvim različiti od onih iz života koji se može predstaviti uz pomoć organa fizičkog tijela ovdje unutar fizičkog svijeta. Moramo se upoznati s potpuno drugačijim konceptima.
Kada stupimo u odnos sa stvarima u našem fizičkom okruženju znamo da samo mali dio bića oko nas u fizičkom svijetu reagira na naše postupke, naše manifestacije volje, na takav način da se tim našim postupcima uzrokuje zadovoljstvo ili bol bićima u našem okruženju. Takva se reakcija odvija u slučaju životinjskog carstva i kraljevstva ljudi; ali naše uvjerenje je opravdano da je mineralni svijet (uključujući ono što je u zraku i vodi) i također, u biti, svijet biljaka, neosjetljiv na ono što nazivamo zadovoljstvo i bol uzrokovano našim postupcima. (Gledajući duhovno, naravno, stvari su malo drugačije, ali to nas sada ne brine.) U okruženju umrlih sve se to mijenja. U okruženju takozvanih umrlih uvjeti su takvi da sve — uključujući i ono što sami umrli čine — pobuđuje ili zadovoljstvo ili bol u cijelom okruženju. — Umrli ne može učiniti ništa, ne može, ako smijem reći slikovito, pomaknuti niti jedan od udova bez da je uzrokovano zadovoljstvo ili bol onim što radi. Moramo pokušati proniknuti u ove uvjete egzistencije. — Moramo usvojiti misao da je život između smrti i novog rođenja tako konstituiran da sve što radimo odjekuje u okruženju. Tijekom cijelog perioda između smrti i novog rođenja ne možemo napraviti ništa, ne možemo se ni pomaknuti, slikovito govoreći, bez da pobudimo zadovoljstvo ili bol u okruženju. Mineralno carstvo kakvo imamo oko sebe na fizičkom planu ne postoji za umrle, niti postoji naš biljni svijet. Kao što možete shvatiti iz knjige 'Teozofija' ta carstva su prisutna u potpuno drugačijem obliku. Nisu prisutna u duhovnom svijetu u obliku u kojem ih ovdje poznajemo, naime, kao oblast lišenu osjećaja. Prvo carstvo od onih koje poznajemo na fizičkom planu, koje ima značaja za umrle jer se može usporediti s onim što umrli imaju u svom okruženju, je životinjsko carstvo. Ne mislim naravno na pojedinačne životinje koje su ovdje na fizičkom planu, ali cijelo okruženje je takvo da su njegovi učinci i utjecaj takvi kao da su tamo životinje. Reakcija okoline je takva da zadovoljstvo ili bol proizlaze iz onog što je napravljeno. Na fizičkom planu stojimo na mineralnom tlu; umrli stoje na 'tlu', žive u okruženju koje se može usporediti s animalnom prirodom u tom smislu. Umrli, dakle, započinje život dva kraljevstva više. Na Zemlji upoznajemo životinjsko carstvo samo od izvana. Najviše vanjska aktivnost u životu između smrti i novog rođenja sastoji se u stjecanju sve intimnijeg i točnijeg znanja o svijetu životinja. Jer u ovom životu između smrti i novog rođenja moramo pripremiti sve one snage koje, radeći iz kozmosa, organiziraju naše vlastito tijelo. U fizičkom svijetu ništa ne znamo o tim snagama. Između smrti i novog rođenja znamo da je naše tijelo, sve do najmanjih čestica, formirano iz kozmosa. Jer mi sami pripremamo fizičko tijelo, spajajući u njemu čitav opseg životinjske prirode; mi ga sami izgrađujemo.
Da bismo učinili sliku preciznijom, moramo se upoznati s konceptom, s idejom, koja je prilično udaljena za današnji mentalitet. Suvremeni čovjek dobro zna da kada magnetska igla leži s jednim krajem koji pokazuje na sjever a drugi na jug, to nije zbog same igle, već je cijela Zemlja kozmički magnet kojeg je jedan kraj na sjeveru a drugi na jugu. Smatralo bi se besmislicom tvrditi da je smjer određen čisto od snaga sadržanih u magnetskoj igli. U slučaju sjemena ili klice koja se razvija u životinji ili ljudskom biću, sva znanost i sve škole negiraju faktor kozmičkog utjecaja. Ono što bi se u slučaju magnetske igle opisalo kao besmislica prihvaćeno je bez razmišljanja u slučaju formiranja jaja unutar kokoši. Ali kada se jaje formira u kokoši cijeli kozmos, u stvari, sudjeluje; ono što se događa na Zemlji samo je stimulans za djelovanje kozmičkih sila. Sve što se oblikuje u jaju otisak je kozmičkih sila i sama kokoš je samo mjesto, boravište, u kojem kozmos, cijeli sustav svijeta, razvija to djelo. A jednako je i u slučaju ljudskog bića. Ovo je misao s kojom se moramo upoznati.
Između smrti i novog rođenja, u društvu s bićima viših hijerarhija, ljudsko biće djeluje na čitav ovaj sustav sila koji prožima kozmos. Jer između smrti i novog rođenja ono nije bez posla; neprestano radi. Radi u duhovnom. Životinjsko carstvo je prva oblast s kojom se upoznaje — i to na sljedeći način. Ako napravi neku grešku, odmah postaje svjestan bola, patnje, u njegovu okruženju; ako učini nešto ispravno, postaje svjestan zadovoljstva, radosti, u okruženju. Radi neprestano, izazivajući zadovoljstvo ili bol, dok, konačno, duševna priroda nije takva da se može spustiti i spojiti s onim što će na Zemlji živjeti kao fizičko tijelo, biće duše nikada se ne bi moglo spustiti da samo nije radilo na fizičkoj formi.
Dakle, to je životinjsko carstvo s kojim se prvo upoznaje. Sljedeće je kraljevstvo ljudi. Nema mineralne prirode i carstva biljaka. Upoznavanje umrlih s kraljevstvom ljudi je ograničeno — ako smijem upotrijebiti poznatu frazu. Između smrti i novog rođenja — a to započinje odmah ili ubrzo nakon smrti — umrli ima kontakt i može se povezati samo s onim ljudskim dušama, bez obzira da li još žive na Zemlji ili u gornjem svijetu, s kojima je već bio karmički povezan na Zemlji, u zadnjoj ili ranijoj inkarnaciji. Druge duše prolaze pokraj njega; ne ulaze u njegov vidokrug. Postaje svjestan životinjskog carstva kao cjeline; samo one duše ulaze u njegov vidokrug s kojima je bio karmički povezan ovdje na Zemlji; s njima postaje sve više upoznat. Ne smijete misliti da je njihov broj malen, jer pojedino ljudsko biće je već prošlo kroz mnoge zemaljske živote. U svakom zemaljskom životu stvoren je čitav niz karmičkih veza i od njih se plete mreža koja se zatim, u duhovnom svijetu, širi preko svih duša koje je umrli poznavao u životu; izvan kruga ostaju samo oni s kojima nikad nije došlo do upoznavanja.
To ukazuje na istinu koju treba naglasiti, naime, veliku važnost zemaljskog života za pojedino ljudsko biće. Kada ne bi bilo zemaljskog života ne bi mogli uspostaviti vezu s ljudskim dušama u duhovnom svijetu. Veze su karmički uspostavljene na Zemlji i zatim se nastavljaju između smrti i novog rođenja. Oni koji mogu opažati taj svijet vide kako umrli postupno stvaraju sve više veza — koje su sve rezultat karmičke veze formirane na Zemlji.
Baš kao što u vezi prvog carstva s kojim umrli dolaze u kontakt — životinjskog carstva — možemo reći da sve što umrli rade, čak i kada se jednostavno kreću, uzrokuje bilo zadovoljstvo bilo bol u svom okruženju, tako možemo reći u vezi svega doživljenog u kraljevstvu ljudi u gornjem svijetu da su umrli u mnogo intimnijem kontaktu s ljudskim bićima u oblasti duševnog života. Kada umrli upoznaje dušu, on je upoznaje kao da je i sam u njoj. Nakon smrti znanje o drugoj duši intimno je kao i ovdje na Zemlji znanje o našem vlastitom prstu, glavi ili uhu — osjećamo se unutar druge duše. Veza je mnogo intimnija nego što ikada može biti na Zemlji. Postoje dva osnovna iskustva u zajedništvu među ljudskim dušama između smrti i novog rođenja: ili smo unutar drugih duša, ili izvan njih. Čak i u slučaju duša s kojima smo već upoznati, sada smo unutar njih, a zatim opet izvan njih. Sastanak s njima sastoji se u osjećaju jedinstva s njima, biti u njima. Biti izvana znači da ih ne primjećujemo. Ako gledamo neki objekt ovdje na Zemlji, opažamo ga; ako pogled skrenemo s njega, više ga ne opažamo. Na onom svijetu zapravo smo u ljudskim dušama kada možemo pažnju usmjeriti na njih; a izvan njih smo kada to nismo u mogućnosti.
U onome što sam vam sada rekao, imate takoreći osnovni oblik zajedništva duše s drugim dušama za vrijeme između smrti i novog rođenja. Slično, ljudsko biće je također unutar ili izvan bića drugih hijerarhija, anđela, arkanđela i tako dalje. Što je kraljevstvo više, to se čovjek intenzivnije osjeća vezan za njega nakon smrti; osjeća kao da ga nose, podržavaju s velikom moći. Arkanđeli ga nose snažnije od anđela, arhaji moćnije od arkanđela, i tako dalje.
Ljudi danas još uvijek imaju poteškoća u stjecanju znanja o duhovnom svijetu. Teškoće bi se više manje same riješile ako bi se ljudi malo više potrudili da se upoznaju s tajnama duhovnog svijeta. Tu postoje dvije metode pristupa. Jedan od načina upoznavanja duhovnog svijeta vodi do potpune sigurnosti o onom vječnom u vlastitom biću. Ovo znanje, da u ljudskoj prirodi postoji vječna jezgra bića koja prolazi kroz rođenje i smrt — to znanje, tako daleko suvremenom čovječanstvu, relativno je lako postići; a postići će ga oni koji imaju dovoljno ustrajnosti, putem opisanim u knjizi 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova' i u drugim spisima. Stječe se koračajući tamo opisanim putem. To je jedan oblik znanja o duhovnom svijetu.
Drugi je ono što se može nazvati konkretnim, izravnim odnosom s bićima duhovnog svijeta, i sada ćemo govoriti o međusobnoj vezi koja je moguća između onih koji su još na Zemlji i takozvanih umrlih. Takav je odnos zasigurno moguć ali predstavlja veće poteškoće od prvog oblika znanja, kojeg je lako postići. Stvarni odnos s osobom koja je umrla moguć je ali težak, jer zahtijeva veliki obzir od onoga koji to traži. Kontrola i disciplina su nužni za tu vrstu odnosa s duhovnim svijetom, jer je to povezano s vrlo značajnim zakonom. Ista ona stvar koju prepoznajemo kod ljudi na Zemlji kao niže impulse je, s druge, duhovne strane, viši život; i stoga se lako može dogoditi kada ljudsko biće nije steklo istinsku kontrolu nad sobom, da doživi rast nižih impulsa kroz izravni odnos s umrlima. Kada uspostavimo kontakt s duhovnim svijetom u općenitom smislu, kada steknemo znanje o vlastitoj besmrtnosti kao biću duše i duha, ne može biti govora o ulasku bilo čega nečistog. Ali kada je riječ o kontaktu s pojedincima koji su umrli, odnos s umrlim pojedincem — koliko god čudno izgledalo — uvijek je odnos s krvlju i nervnim sustavom. Umrli ulaze u one nagone koji žive u krvi i nervnom sustavu; na taj način mogu biti potaknuti niži impulsi. Naravno, to može biti opasno za one koji nisu pročistili svoju narav disciplinom. To treba naglasiti, jer to je razlog zašto je u Starom zavjetu zabranjeno općenje u umrlima. To ne bi bilo griješno ako bi se učinilo na pravi način. Treba naravno zaobići metode modernog spiritizma. Ako je to općenje duhovne prirode nije griješno, ali kada mu nisu pridružene čiste misli lako može potaknuti niže strasti, kao što sam rekao. Niže strasti ne potiču umrli već element u kojem žive. Razmislite: ono što ovdje doživljavamo kao animalno osnovni je element u kojem umrli žive. Oblast u kojoj žive umrli, može se lako promijeniti kada uđe u nas; ono što je tamo više u nama može postati niže. Važno je to imati na umu. To je potrebno naglasiti kada govorimo o općenju između živih i takozvanih umrlih, jer to je okultna činjenica.
Upravo kada se govori o ovom odnosu, duhovni svijet se može okarakterizirati onakav kakav jest. Jer takva iskustva otkrivaju koliko je duhovni svijet potpuno drugačiji od fizičkog svijeta.
Prije svega, reći ću vam nešto što se čini da nema smisla za čovjeka dok god nije razvio svoje vidovite sposobnost; ali kada dobro razmislimo, shvatiti ćemo da nas se to tiče, vodi do stvari u stvarnom životu. Oni koji su u stanju imati odnos s umrlima kao rezultat razvijene vidovitosti, shvaćaju zašto je ljudima toliko teško bilo što znati o umrlima preko izravne percepcije. Koliko god izgledalo čudno i groteskno, način općenja na koji smo naviknuli u fizičkom svijetu mora se preokrenuti kada se uspostavi odnos između Zemlje i umrlih. U fizičkom svijetu, kada razgovaramo s ljudskim bićem od fizičkog tijela do fizičkog tijela, mi sami govorimo. Kada govorimo, znamo da riječi dolaze od nas; kada drugi čovjek govori nama, znamo da riječi dolaze od njega. Cijeli odnos je obrnut kada govorimo s umrlim čovjekom. Izraz 'kada govorimo' može se istinito upotrijebiti, ali odnos je obrnut. Kada umrlome postavimo pitanje, ili mu nešto kažemo, ono što kažemo dolazi od njega, dolazi do nas od njega; tako to doživljavate. U našu dušu udahne ono što ga pitamo, što mu kažemo. A kada odgovara ili nam nešto kaže, to dolazi iz naše vlastite duše. To je proces koji je čovjeku u fizičkom svijetu sasvim nepoznat. Osjeća da ono što kaže dolazi iz njegovog vlastitog bića. Da bismo uspostavili odnos s umrlima, moramo se prilagoditi čuti od njih što sami kažemo, i primiti iz vlastite duše ono što odgovore.
Ovako apstraktno opisanu, prirodu procesa je lako shvatiti; ali zaista se naviknuti na potpuni preokret poznate forme iznimno je teško. Umrli su uvijek tamo, uvijek među nama i oko nas, a činjenica da nisu opaženi velikim je dijelom zbog nerazumijevanja ove obrnute forme odnosa. Na fizičkom planu mislimo da kada bilo što dođe iz naše vlastite duše, to dolazi od nas. A daleko smo od toga da možemo obratiti dovoljno pažnje da li nešto jest ili nije, uostalom, udahnuto u nas iz duhovnog okruženja. Radije to povezujemo s iskustvima poznatim na fizičkom planu, gdje, ako nam nešto dođe iz okoline, to odmah pripisujemo drugoj osobi. To je najveća pogreška kada je riječ o odnosu s umrlima.
Ovdje sam vam govorio o temeljnim karakteristikama odnosa između takozvanih živih i takozvanih umrlih. Ako vam ovaj primjer pomogne da shvatite samo jednu stvar, naime, da su u duhovnom svijetu uvjeti potpuno obrnuti, da se tamo morate takoreći okrenuti udesno, tada ćete zahvatiti važan koncept koji je stalno potreban onima koji žele ući u duhovni svijet. Koncept je izuzetno teško primijeniti u stvarnom, individualnom slučaju. Naprimjer, da bismo shvatili čak i fizički svijet, koji je potpuno prožet s duhovnim, bitno je shvatiti ovu ideju potpunog preokreta. A budući da suvremena znanost to ne shvaća i to je potpuno nepoznato običnoj svijesti, stoga danas nema duhovnog razumijevanja fizičkog svijeta. To se doživi čak i s ljudima koji se jako trude shvatiti svijet, i često se jednostavno mora prihvatiti situacija i tako je ostaviti. Prije nekoliko godina govorio sam velikom broju naših prijatelja na Općoj skupštini u Berlinu o fizičkom organizmu čovjeka, s posebnim osvrtom na neke Goetheove ideje. Pokušao sam objasniti kako se glava, u fizičkom obliku, može ispravno shvatiti samo ako se shvati kao potpuna transformacija drugog dijela organizma. Nitko uopće nije mogao shvatiti da bi se kost u ruci trebala preokrenuti poput rukavice, da bi se od nje mogla proizvesti kost glave. To je težak koncept, ali bez takvih slika ne može se zapravo shvatiti anatomija. Ovo spominjem samo u zagradama. Lakše je razumjeti ono što sam danas rekao o odnosu s umrlima. Događaji koje sam vam opisao odigravaju se cijelo vrijeme. Svi vi koji ovdje sjedite u stalnom ste odnosu s umrlima, ali obična svijest ne zna ništa o tome, jer se to odvija u podsvijesti. Vidovita svijest ne dočara ništa novo; samo podiže u svijest ono što je prisutno u duhovnom svijetu. Svi ste vi u stalnom odnosu s umrlima.
A sada ćemo razmotriti kako se odnos s umrlima odvija u individualnim slučajevima. Kada netko umre, a mi ostanemo, možemo se pitati: Kako da priđem umrlom tako da me doživi u sebi? Kako mi se umrli može opet približiti tako da ja mogu živjeti u njemu? Ova se pitanja mogu postaviti ali ne može se na njih odgovoriti ako pribjegnemo konceptima koji su nam poznati na fizičkom planu. Na fizičkom planu obična svijest funkcionira samo za vrijeme dok smo budni pa dok ne zaspemo; ali drugi dio svijesti koji ostaje prigušen u običnom životu između padanja u san i buđenja jednako je važan. U pravom smislu, ljudsko biće nije bez svijesti kada spava; njegova svijest je samo toliko prigušena da od nje ništa ne doživljava. To je prigušena svijest. No cijeli čovjek — u budnosti i spavanju — mora se imati na umu kada proučavamo vezu ljudskog bića s duhovnim svijetom. Sjetite se vlastite biografije. Tijek svog života uvijek razmatrate s prekidima; opisujete samo ono što se dogodilo u budnom životu. Život je tako razlomljen: budnost-spavanje; budnost-spavanje. Ali vi ste tu i dok spavate; i u proučavanju cijelog ljudskog bića, budan život i život spavanja mora se uzeti u obzir. Treća stvar se također mora uzeti u obzir u vezi s čovjekovim općenjem s duhovnim svijetom. Jer osim budnog života i života spavanja postoji i treće stanje, čak i važnije za općenje s duhovnim svijetom nego što su budnost i spavanje kao takvi. Mislim na aktualni čin buđenja i aktualni čin padanja u san, koji traju samo trenutak, jer odmah prijeđemo u drugo stanje. Ako razvijemo delikatni osjećaj za te trenutke buđenja i padanja u san, naći ćemo da bacaju veliko svijetlo na duhovni svijet. U udaljenim seoskim mjestima — ovakvi običaji postupno nestaju, ali u vrijeme kada smo mi koji smo sada stariji još bili mladi — ljudi su imali običaj reći: Kada se probudite nije dobro odmah otići do prozora kroz koji se ulijeva svjetlost; trebate malo ostati u mraku. Seljani su nekada imali neko znanje o općenju s duhovnim svijetom, i više im je odgovaralo u trenutku buđenja ne doći odmah na dnevno svijetlo već ostati iznutra sabrani da bi sačuvali nešto što se s takvom snagom uvlači u ljudsku dušu u trenutku buđenja. Iznenadna svjetlina dnevnog svijetla je uznemirujuća. U gradovima se to, naravno, teško može izbjeći; tamo nas uznemirava ne samo dnevno svijetlo već i prije buđenja buka na ulicama, zvonjava tramvaja i tako dalje. Izgleda da se cijeli civilizirani život urotio da ometa čovjekov odnos s duhovnim svijetom. Ovo nije rečeno da bi se osudila materijalna civilizacija, ali činjenice treba imati na umu. Opet nam se u trenutku padanja u san duhovni svijet snažno približava; ali odmah zaspimo, gubeći svijest o onome što nam je prošlo kroz dušu. Međutim, iznimke se mogu dogoditi.
Ovi trenuci buđenja i padanja u san su od krajnje važnosti za općenje, naprimjer, s takozvanim umrlima — i sa drugim bićima višeg svijeta. Međutim, da biste razumjeli što po tom pitanju imam za reći morate se upoznati s idejom koju nije lako primijeniti na fizičkom planu i stoga je praktički nepoznata. Ideja je ovo. U duhovnom smislu, ono što je ‘prošlost’ nije zapravo otišlo već je još tamo. U fizičkom životu ljudi imaju ovu koncepciju samo u odnosu na prostor. Ako stojite ispred stabla, zatim otiđete i kasnije ga opet pogledate, stablo nije nestalo; još je tu. U duhovnom svijetu tako je u odnosu na vrijeme. Ako doživite nešto u nekom trenutku, sljedeći trenutak je to otišlo što se tiče fizičke svijesti; duhovno pojmljeno, nije otišlo. Možete se osvrnuti na to baš kao što ste se osvrnuli i na drvo. Richard Wagner je pokazao da je o tome imao znanje, izvanrednim riječima: 'Ovdje vrijeme postaje prostor'. Okultna je činjenica da u duhovnom svijetu postoje udaljenosti koje ne dolaze do izražaja na fizičkom planu. Da je neki događaj prošlost jednostavno znači da je dalje od nas. Želim da ovo imate na umu. Za čovjeka na Zemlji u fizičkom tijelu, trenutak padanja u san je 'prošlost' kada stigne trenutak buđenja. Međutim, u duhovnom svijetu, trenutak padanja u san nije otišao; mi smo samo, u trenutku buđenja, malo dalje od njega. Suočavamo se s umrlima u trenutku padanja u san, i opet u trenutku buđenja. (Kao što sam rekao, to se stalno događa, jedino što obično ostaje u podsvijesti.) Što se tiče fizičke svijesti, to su dva sasvim različita trenutka; za duhovnu svijest jedan je samo malo udaljen od drugog. Želim da se ovoga sjetite u vezi s onim što ću vam sada reći; inače će vam biti teško razumjeti.
Kao što sam vam rekao, trenuci buđenja i padanja u san su od posebne važnosti za općenje s umrlima. U našem cijelom životu nema ni jednom trenutka padanja u san ili buđenja kada ne dolazimo u vezu s umrlima.
Trenutak padanja u san posebno je povoljan da se okrenemo umrlima. Pretpostavimo da umrle želimo nešto upitati. Nosimo to u našoj duši, držimo to do trenutka uspavljivanja; jer to je vrijeme da svoja pitanja postavimo umrlima. Postoje druge mogućnosti, ali ovaj trenutak je najpovoljniji. Kada, naprimjer, čitamo umrlima zasigurno im se približavamo. Ali za izravni odnos najbolje je pitanja uputiti u trenutku padanja u san.
S druge strane, trenutak buđenja najpovoljniji je za ono što nam umrli moraju priopćiti. I opet nema nikoga — ali ljudi to ne znaju — tko ne donosi sa sobom u trenutku buđenja nebrojene vijesti od umrlih. U nesvjesnim oblastima duše stalno razgovaramo s umrlima. U trenutku padanja u san postavimo im pitanja, kažemo im ono, što iz dubina duše, moramo reći. U trenutku buđenja umrli nam se obraćaju, daju nam odgovor. Ali moramo shvatiti povezanost da su to samo dvije različite točke i da, u višem smislu, ove stvari koje se dogode jedna za drugom su stvarno simultane, baš kao što su na fizičkom planu dva mjesta simultana.
Sada, za općenje s umrlima, neke stvari su u životu povoljnije, druge manje povoljne. I možemo se pitati: Što zaista može pomoću našem općenju s umrlima? Način našeg općenja s umrlima ne može biti jednak kao i način govora s živima; umrli niti čuju niti razumiju ovu vrstu govora. Nema ni govora da s umrlima možemo čavrljati kao što čavrljamo jedni s drugima na čajankama u pet sati ili u kavanama. Ono što omogućuje postavljanje pitanja umrlima ili prenošenje nečega umrlima, je to da život osjećaja ujedinjujemo s našim mislima i idejama. Pretpostavimo da je čovjek prošao kroz vrata smrti i želite da mu vaša podsvijest prenese nešto navečer. Jer to se ne mora prenijeti svjesno. To možete pripremiti u neko doba tijekom dana; zatim ako idete u krevet u deset sati navečer pripremivši to, recimo, u podne, to prelazi prijeko umrlima, kada vi padnete u san. Međutim, pitanje mora biti postavljeno na određeni način; to ne smije biti samo misao ili ideja, mora biti prožeto osjećajem i voljom. Vaš odnos s umrlima mora biti od srca, od unutarnjeg interesa. Morate se podsjetiti na svoju ljubav prema umrlom dok je bio živ, i obratiti mu se ne apstraktno, već sa stvarnom toplinom srca. To toliko može zaživjeti u duši da navečer kada idete spavati, bez da to znate, to postaje pitanje umrlom. Ili možete pokušati zorno shvatiti kakva je bila priroda vašeg posebnog interesa za umrle. Vrlo je dobro učiniti sljedeće. Razmislite o svom životu s onim koji je sada mrtav; vizualizirajte aktualne trenutke kada ste bili s njim, i zatim se upitajte: Što je bilo to što me posebno zanimalo kod njega, što me privuklo? Kada je bilo to da sam bio toliko duboko impresioniran — svidjelo mi se što je rekao i smatrao to korisnim i vrijednim? Ako se podsjetite trenutaka kada ste bili jako povezani s umrlim i imali dubok interes za njega, i zatim to pretvorite u želju da s njime govorite, da mu nešto kažete — ako razvijete taj osjećaj u čistoći i pustite da se pitanje pojavi iz interesa kojeg imate za umrlog, tada pitanje ili priopćenje ostaje u vašoj duši, i kada zaspete prijeđe njemu. Obična svijest će u pravilu malo znati što se događa, jer san slijedi odmah; ali ono što je tako prešlo često ostaje prisutno u snovima. U slučaju većine snova — premda sa stajališta aktualnog sadržaja oni obmanjuju — u slučaju većine snova koje imamo o umrlima, događa se samo to da ih pogrešno protumačimo. Interpretiramo ih kao poruke od umrlog, dok su oni ništa drugo nego odjek pitanja ili priopćenja kojeg smo sami uputili umrlom. Ne bismo trebali misliti da nam umrli nešto govore u našim snovima, već u snovima moramo vidjeti nešto što ide iz naše vlastite duše umrlom. San je odjek ovoga. Ako bi bili dovoljno razvijeni da bi bili svjesni našeg pitanja ili priopćenja umrlom u trenutku odlaska na spavanje, činilo bi nam se kao da sam umrli govori — stoga odjek u snovima izgleda kao da je poruka od njega. U stvarnosti dolazi od nas. To postaje razumljivo tek kada shvatimo prirodu vidovite veze s umrlim. Ono što izgleda da umrli govori nama, zaista je ono što mi govorimo njemu.
Trenutak buđenja posebno je povoljan da nam umrli pristupi. U trenutku buđenja, puno toga dolazi od umrlih svakom ljudskom biću. Velik dio onoga što poduzmemo u životu zaista je nadahnuto u nas od umrlih ili bića viših hijerarhija, premda to pripisujemo sebi, kao da dolazi iz naše vlastite duše.
Ono što umrli kažu dolazi iz naše vlastite duše. Život dana se približava, trenutak buđenja brzo prolazi, a mi smo rijetko raspoloženi za promatranje intimnih naznaka koje proizlaze iz naše duše. A kada ih primijetimo, dovoljno smo tašti da ih pripišemo sebi; Ipak u svemu tome — i u mnogo drugog što dolazi iz naše vlastite duše — živi ono što nam umrli imaju za reći. Ono što nam umrli govore izgleda kao da proizlazi iz naše vlastite duše. Kada bi ljudi znali kakav je zapravo život, ovo znanje bi potaknulo osjećaj poštovanja i pobožnosti prema duhovnom svijetu u kojem mi i naši umrli stalno živimo. Morali bismo shvatiti da u većini onoga što mi radimo, da su umrli oni koji rade. Znanje da je oko nas, poput zraka koji udišemo, duhovni svijet, znanje da su oko nas umrli i jedino što ih mi ne možemo opaziti — to se znanje mora razviti u znanosti duha, ne kao vanjska teorija već prožimajući dušu kao istinski unutarnji život. Umrli nam govore u našem unutarnjem biću ali mi naše vlastito unutarnje biće pogrešno interpretiramo.
Ako bismo ga ispravno shvatili, znali bi da smo mi sami ujedinjeni s dušama koje su takozvani umrli.
Sada, postoji velika razlika prolazi li duša kroz vrata smrti u relativno ranim godinama ili kasnije u životu. Kada umru mala djeca koja su nas voljela, to je veoma različita stvar od smrti ljudi starijih od nas. Iskustvo duhovnog svijeta opisuje tu razliku na sljedeći način. Tajna zajedništva s djecom koja su umrla može se izraziti govoreći da ih u duhovnom smislu nismo izgubili, ona ostaju s nama. Kada djeca umru u ranim godinama života ona nastavljaju biti s nama — duhovno — u vrlo izraženom stupnju. Želio bih vam dati kao temu za meditaciju o kojoj treba promisliti i razviti je, da kada djeca umru ona za nas nisu izgubljena; mi ih ne gubimo, ona ostaju s nama duhovno. Za starije ljude koji umru, može se reći obrnuto. Oni koji su stariji ne gube nas. Mi ne gubimo malu djecu; stariji ljudi ne gube nas. Kada umru stariji ljudi snažno su povučeni u duhovni svijet, ali to im također daje snagu da tako rade u fizičkom svijetu da im je lakše pristupiti nam. Istina je, oni se povlače iz fizičkog svijeta mnogo više od djece koja ostaju s nama, ali stariji ljudi su obdareni s višim sposobnostima percepcije nego djeca koja umru mlada. Oni koji su stariji zadrže nas. Znanje o različitim dušama u duhovnom svijetu otkriva da oni koji su umrli u starijem dobu žive, tako da mogu lakše ući u duše na Zemlji; ne gube duše na Zemlji. I mi ne gubimo djecu, jer djeca ostaju manje više unutar sfere zemaljskog čovjeka. Značenje ove razlike može se također razmatrati i u vezi nečeg drugog.
Mi nemamo uvijek dovoljno duboke i delikatne percepcije u vezi doživljaja duše na fizičkom planu. Kada umru prijatelji, tugujemo i osjećamo bol. Kada bi dobar prijatelj u Društvu preminuo, često sam govorio da nije zadatak antropozofije ponuditi ljudima plitku utjehu za njihovu bol ili pokušati ih izvući iz tuge. Tuga je opravdana; treba ojačati da se podnese, a ne da se razgovorom skrene pažnja kako bi se olakšala. U odnosu na bol i tugu, ljudi ne prave razliku da li je to uzrokovano smrću djeteta ili starije osobe. Gledano duhovno, postoji velika, velika razlika. Kada umru mala djeca bol onih koji su ostali iza zaista je vrsta suosjećanja — bez obzira radi li se o vlastitom djetetu ili drugoj djeci koju se voljelo. Djeca ostaju zajedno s nama i jer smo ujedinjeni s njima prenose svoju bol u naše duše; osjećamo njihovu bol — ona bi rado još bila ovdje! Njihova bol je olakšana kada je nosimo s njima. Dijete se osjeća u nama. Dobro je kad dijete može podijeliti taj osjećaj s nama; njegova bol je time ublažena.
S druge strane, bol koju osjećamo smrću starijih ljudi — bilo da su naši roditelji ili naši prijatelji — to se može nazvati egoističnom boli. Starija osoba koja je umrla ne gubi nas i osjećaj koji ona ima je stoga različit od osjećaja prisutnog u djetetu. Onaj koji je umro u kasnijem životu zadržava nas, ne gubi nas. Mi ovdje u životu osjećamo da smo ga izgubili — bol je stoga naša vlastita briga. To je egoistična bol. Ne dijelimo osjećaj kao u slučaju djece, osjećamo bol za sebe.
Zaista je tako da je moguće jasno razgraničiti ove dvije vrste boli: egoističnu bol u odnosu na starijeg, bol punu samilosti u odnosu na malu djecu. Dijete živi u nama i mi zapravo osjećamo ono što dijete osjeća. U stvarnosti, naša vlastita duša tuguje samo za onima koji su umrli u kasnijim godinama njihova života.
Upravo ovakve stvari mogu nam pokazati veliki značaj znanja o duhovnom svijetu. Jer vidite, misa za umrle može se prilagoditi u skladu s ovim istinama. U slučaju djeteta koje je umrlo, neće biti sasvim prikladno posebno naglasiti individualni aspekt. Jer dijete, kao što smo vidjeli, živi dalje u nama i ostaje u nama, dobro je da služba poprimi više univerzalni oblik, dajući djetetu, koje još živi s nama, nešto što je šire i univerzalno. Dakle, u slučaju djeteta, misa za umrle je poželjnija od specifičnog pogrebnog govora. Katolički ritual je ovdje bolji u jednom pogledu, protestantski u drugom. Katolička služba ne uključuje pogrebnu oraciju već se sastoji od ceremonije, obreda. On je općenit, univerzalan; i sličan je za sve. A što može biti jednako za sve, posebno je dobro za djecu. U slučaju onoga tko je umro u kasnijim godinama, individualni aspekt je važniji. Ovdje će najbolja pogrebna služba biti ona u kojoj se pamti život pojedinca. Protestantska služba, s oracijom koja je upućena na život onog koji je umro, imati će veliki značaj za dušu; katolički obred u ovom će slučaju manje značiti. Ista razlika vrijedi za sve naše misli o umrlima. Za dijete je najbolje kada uđemo u raspoloženje kada se osjećamo vezani s njim; pokušavamo svoje misli usmjeriti prema njemu, a te će mu se misli približiti kada idemo na spavanje. Takve misli mogu biti općenitije — takve se naprimjer mogu usmjeriti svima onima koji su prošli kroz vrata smrti. U slučaju starije osobe, svoje misli moramo usmjeriti na sjećanje na njega kao pojedinca, misliti o njegovom životu na Zemlji i na ono što smo doživjeli zajedno s njime. Da bismo stupili u pravi odnos sa starijom osobom veoma je važno vizualizirati njegovo biće, učiniti da njegovo biće oživi u nama — ne samo sjećati se stvari koje je rekao koje nam dosta znače, već misleći o tome kakav je bio kao pojedinac i kakva je njegova vrijednost za svijet. Ako ove stvari učinim iznutra živima, one će nam omogućiti da dođemo u kontakt sa starijom osobom koja je umrla i da imamo prave misli u sjećanju na njega. Dakle vidite, za razvijanje istinske pobožnosti važno je znati koji stav treba zauzeti prema onima koji su umrli ranije i onima koji su umrli u kasnijim godinama života.
Samo promislite što to znači danas kada toliko ljudskih bića umire u mladosti, moći sebi reći: Oni su zaista uvijek prisutni, nisu izgubljeni za svijet. Govorio sam o tome s drugog stajališta, jer ovakve stvari uvijek treba razmatrati iz različitih kutova. Ako uspijemo postati svjesni duhovnog svijeta, zasvijetliti će nam barem jedna spoznaja iz ove beskonačne tuge kojom su bremeniti sadašnji dani — da zbog toga jer oni koji umru mladi ostaju s nama, kroz zajednicu s umrlima može nastati duhovan život. Živi duhovni život može i dogoditi će se, samo ako materijalizam ne razvije svoju snagu u tolikom stupnju da Ahriman može ispružiti kandže i steći pobjedu nad svim ljudskim snagama.
Mnogi ljudi mogu reći, govoreći s čisto fizičkog plana, da im naznake kao što su ove koje sam ja dao izgledaju sasvim daleko, radije bi da im se kaže nešto određeno što mogu napraviti ujutro i uvečer da bi došli u pravi odnos s duhovnim svijetom. Ali to nije sasvim ispravno razmišljanje. Što se tiče duhovnog svijeta, prvo je bitno da razvijemo misli o njemu. Pa čak i ako se čini da su umrli daleko, dok je trenutni život blizu i pri ruci, sama činjenica da imamo misli kao što su ove koje sam danas opisao, da dopustimo da naš um boravi na stvarima koje izgledaju daleko od vanjskog života — upravo ta činjenica podiže i razvija dušu, udjeljuje joj duhovnu snagu i duhovnu hranu. Ono što nas dovodi u duhovni svijet nije ono što je naizgled pri ruci, već prije svega ono što dolazi od samog duhovnog svijeta. Stoga se nemojte bojati razmišljati ove misli stalno iznova, stalno ih iznova oživljavajući unutar duše. Za život nema ničeg važnijeg, čak i za materijalni život, od snažnog i sigurnog shvaćanja zajedništva s duhovnim svijetom. Da moderni ljudi nisu potpuno izgubili vezu s duhovnim, ova teška vremena ne bi nas spopala. Samo nekolicina ljudi danas ima uvid u ovu vezu; ali uvid će sigurno doći u budućnosti. Današnji ljudi misle: Kada ljudsko biće prođe kroz vrata smrti, njegova aktivnost prestaje što se tiče fizičkog svijeta. Ali to nije tako, zapravo. Postoji živo i stalno općenje između takozvanih umrlih i takozvanih živih. Oni koji su prošli kroz vrata smrti nisu prestali biti prisutni, samo su ih naše oči prestale vidjeti. Oni su tamo, ipak. Naše misli, naši osjećaji, naši impulsi volje povezani su s umrlima. Riječi evanđelja vrijede i za umrle: "Kraljevstvo duha ne dolazi promatranjem (odnosno, vanjskim promatranjem); niti će reći, gle ovdje, gle tamo, kraljevstvo duha je unutar tebe". Jer ne bismo trebali tražiti umrle kroz vanjske stvari već postati svjesni da su uvijek prisutni. Sav povijesni život, sav socijalni život, sva etički život, odvija se uz suradnju takozvanih živih s takozvanim umrlima. Cijelo biće čovjeka može se beskrajno ojačati kada je njegova svijest ispunjena ne samo shvaćanjem njegovog čvrstog stajanja ovdje u fizičkom svijetu već i nutarnjim shvaćanjem koje mu dolazi kada kaže o umrlima koje je volio: Umrli su s nama, oni su usred nas. Ovo je također dio pravog znanja i razumijevanja duhovnog svijeta, koje mora, takoreći, biti sastavljeno iz mnogo različitih fragmenata. Da poznajemo duhovni svijet možemo tek reći kada način na koji mislimo i govorimo o njemu dolazi od samog duhovnog svijeta.
Umrli su usred nas — ova rečenica je sama po sebi potvrda duhovnog svijeta; i samo duhovni svijet može u nama probuditi svijest da su umrli, uistinu, s nama.