Dragi prijatelji našeg duhovnog pokreta koji su se ovdje u Ulmu prije nekog vremena okupili kako bi njegovali misli, napore, i impulse našeg duhovnog pokreta. Ovdje smo, prijatelji iz drugih gradova, ujedinjeni s našim Ulmskim prijateljima danas u spomen na ovaj događaj. Okupili smo se u ozbiljnim vremenima, u teškim vremenima, vremenima koja nam se obraćaju značajnim znakovima. I trebamo se podsjetiti šireg konteksta, konteksta razvoja čovječanstva, u koji će se naš pokret smjestiti u naše vrijeme i u blisku budućnost. Htio bih reći: Skrenimo pogled s onoga što je povezano s neposrednim ljudskim interesima, također i duhovnim, na ono sveobuhvatno s kojim je naš pokret usko povezan.
Znamo da sadašnje osobnosti koje se spajaju pod znakom naših duhovnih impulsa moraju duboko u svojoj duši, u svom srcu, osjećati da traže nešto što drugi duhovni pokret, ne može dati, i što je povezano s onim što čovjek mora tražiti u duhovnoj sferi u naše vrijeme i u bliskoj budućnosti, ako želi svoju čovječnost osvijestiti u punom smislu riječi. Naši protivnici su upravo oni koji vjeruju da moraju zaštititi prava blaga ljudske evolucije, zaštititi ih od onog što misle da je odstupanje ljudskog duha kakvo se daje u našem pokretu. Toliko ljudi koji su religiozni, naizgled religiozni danas, vjeruje da naš pokret odvodi od onoga što je potrebno za stvarno vjersko produbljivanje.
Donekle površnim, ali ništa manje točnim sudom, mogli bismo se suprotstaviti onima koji ovako govore: Naprimjer, da li je prezentacija kršćanske ideje tijekom prošlih stoljeća uspjela dovesti čovječanstvo na razinu koja je mogla dovesti do sadašnje katastrofe, ne želim čak ni reći: kako bi je izbjegli, ali je li je mogla samo ublažiti? - Nije to mogla učiniti! Ali oni koji nikada ne žele učiti iz onoga što se događa, također ne uče ništa ni iz činjenice da se vjerski život u njihovom smislu razvijao stoljećima, čak i tisućljećima, a sada, unatoč tom vjerskom životu, imamo u cijelom svijetu ovu katastrofu. No čak i ako ima smisla ovako se pitati, ne želimo svoje misli usmjeriti u tom smjeru. Kao uvod danas želimo postaviti još jedno pitanje koje se možda vrlo malo razmatra, ali koje je ipak povezano s vrlo, vrlo dubokim stvarima sadašnjosti.
Znate li koja je riječ, prema suvremenim znanstvenicima i filolozima, najmanje poznata u svom porijeklu? Znate li za koju riječ nema referenci ni u najučenijim knjigama, kada tražite odakle je zapravo došla i što zapravo znači? - Riječ čije ćete jezično i duhovno podrijetlo uzalud tražiti raznim pomagalima je riječ 'Bog'. Danas vam niti jedna znanost ne može dati podatke o jezičnom i duhovnom podrijetlu riječi Bog. To je čudna činjenica. Jer ta činjenica ne ukazuje samo na vanjske pojave, ne na nešto što je u ovom ili onom nizu činjenica, već ukazuje na nešto što je vrlo duboko, duboko povezano s ljudskim umom. Ljudi vjeruju da govore nešto kada govore o božanskom, kada govore o svojoj okrenutosti Bogu. I uz sva sredstva suvremenog učenja oni čak ni ne znaju kako na bilo koji način naznačiti podrijetlo riječi Bog. To ukazuje na to da većina ljudi danas koji govore na vjerskim i drugim duhovnim poljima zaista ni ne znaju o čemu govore. Kad bi samo netko ušao dovoljno duboko u ono što to zapravo znači da ljudi ne znaju o čemu govore kada misle da govore o onome što je najintimnije povezano s težnjom ljudske duše! To osjećaju, ako ne svjesno onda barem instinktivno, oni koji osjećaju potrebu izaći iz različitih duhovnih zabluda sadašnjosti i privlače ih naši duhovni impulsi. Da su ti duhovni impulsi , koji potječu iz antropozofski orijentirane znanosti duha, povezani s najhitnijim potrebama našeg vremena, to sam stalno naglašavao u vremenima u kojima traje ova grmljavinska oluja.
Dopustite mi da vas podsjetim na rečenicu koju sam često izgovarao, kao što znaju oni prijatelji koji nas godinama prate. Često sam govorio da je u posljednja tri ili četiri stoljeća Zemlja sa svojim raznima narodima, postala jedno u trgovačkom, industrijskom, bankarskom smislu i tako dalje. Istakao sam kako su moderna prijevozna sredstva iznjedrila jedinstvo ekonomskog života, vanjskog ekonomskog života, ako se tako može reći, fizičkog zemaljskog života. Imamo jedinstvo fizičkog zemaljskog života. Ček napravljen u New Yorku mogao bi se unovčiti u Tokiju ili Berlinu ili bilo gdje drugdje. Ovoj činjenici uvijek sam u godinama koje su prethodile ovom ratu dodavao zahtjev: Ne samo da ljudsko tijelo treba dušu, već svako tijelo treba dušu i ne može živjeti bez duše. Ono što se po cijelom svijetu kao fizičko tijelo proširilo na komercijalni, industrijski način, treba dušu, takvu dušu, koja nudi mogućnost da se ljudi na Zemlji mogu osjećati kao da se komercijalno razumiju, kao da se financijski razumiju, kao da se duhovno razumiju. Dati zemaljskom tijelu dušu nešto je za što sam često govorio da tome treba težiti.
Pa, tako nešto ne nastaje preko noći, za tako nešto je potrebno vrijeme, a ono što ovdje govorim nije namijenjeno da bude kritika vremena, već samo karakteriziranje; tako da u ljudskim dušama potaknem impulse za djelovanje, za mišljenje, osjećanje i volju. Namjera mi nije optuživati, već govoriti o tome što treba učinit. Stoga se ne misli u obliku prijekora [ako je kazano] da ljudi nisu uspjeli u posljednjim desetljećima, u kojima se posebno razvijalo zajedničko zemaljsko tijelo, formirati zajedničku zemaljsku dušu za ovo zemaljsko tijelo. Ova zemaljska duša može se pronaći samo ako čovjeka navedemo da shvati ono što je čovjeku toliko zajedničko u duhovnom odnosu kao što je to u fizičkom odnosu Sunce, a što se u čovječanstvu treba širiti putem antropozofski orijentirane znanosti duha.
No to je do sada zanemareno. I u ovom sadašnjem katastrofalnom vremenu doživljavamo to na najstrašniji način, kao što se to nikada prije nije dogodilo u povijesti ljudskog razvoja, što se može pratiti dokumentima, da je čovječanstvo zapelo u slijepoj ulici, u pravoj slijepoj ulici. I izaći će iz slijepe ulice ako se onome što je kultura fizičkog, na koju je čovječanstvo toliko ponosno, pridruži zaista duhovna kultura za naše vrijeme i blisku budućnost.
Netko se može odupirati tim nastojanjima da se Zemlji da nova duhovnost, ali istina će se bez obzira pokazati. Čovječanstvo sada proživljava strašnu katastrofu. Ako ne usvojimo ovu novu duhovnost na koju se ovdje misli, katastrofe će se uvijek iznova ponavljati, možda u vrlo kratkim razdobljima. Sredstvima koje je čovječanstvo poznavalo prije izbijanja ove katastrofe, katastrofa i njezine posljedice nikad se neće izliječiti. Tko god još to vjeruje, ne razmišlja o razvoju čovječanstva. I ovo katastrofalno vrijeme trajat će toliko dugo – čak i ako se premosti nekoliko godina između – dok ga čovječanstvo ne protumači na jedini ispravan način, naime da je to znak da bi se ljudi trebali okrenuti duhu, koji mora prožimati čisto fizički život. Za mnoge danas ovo još može biti gorka istina, jer je neugodno, ali je istina.
Zapitajmo se što je zapravo održalo vezu s duhovnim svijetom do danas, unatoč čisto materijalističkoj kulturi koja je sve intenzivnija zadnjih nekoliko stoljeća? Svatko tko ima iskustva na ovom polju zna da se veza s duhovnim svijetom zapravo održava samo jednom činjenicom koja je ozbiljna. Čovjek koji je bio jedan od najvažnijih vođa sterilnog 'Društva za kulturu etike' jednom mi je rekao da je dugo razmišljao kako to da u naše prosvijetljeno vrijeme, kada čovječanstvo zna da spas može samo ležati u razumijevanju materijalnog svijeta, kako je moguće da u ovom prosvijetljenom vremenu još postoje crkve, crkve uz države. Rekao je da je shvatio zašto još postoje crkve. To rješenje, kojim je htio izraziti veliku tajnu, obukao je u sljedeće riječi: Države upravljaju životom, crkve upravljaju smrću; a budući da ljudi još nemaju naviku o smrti misliti kao o nečem strašnom, moć crkve sastoji se u upravljanju smrću. - To je doista materijalistički način razmišljanja, jer je htio izraziti da kad bi se ljudi konačno navikli na smrt gledati kao na nešto što značajno utječe na ljudski život, ako bi je prihvaćali kao što je prihvaćaju životinje, tada bi crkve izgubile svoju moć.
Pa, naravno da je ova izreka potpuno besmislena, briljantna glupost; ali ako se pogleda duhovni život sadašnjosti, nije posve neutemeljena. Da bi se razumjelo samoga sebe, izrazilo ono što jest u duhovnom odnosu, sada se ponekad moraju reći besmislice. U budućnosti će se kao posebnost našeg vremena navoditi to da su najgenijalniji ljudi sadašnjice, odnosno u vrijeme prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, ljudi morali govoriti gluposti. No, postoji nešto istinito u ovoj besmislici, naime to da za sadašnje ljude postoji gotov samo jedan most za povezivanje s duhovnim svijetom, da se u određenom pogledu, ili boje smrti, ili ne mogu podnijeti pomisao da su njihovi voljeni otišli u ništavilo. Svakako, ne treba pogrešno shvatiti da su te misli dovoljno značajne da su povezane s najdubljim interesima ljudske duše. No, niti strah niti bilo koji drugi osjećaj ne može dovesti do stvarnog povezivanja s duhovnim svijetom. Osim toga, mora postojati stvarno, istinsko znanje o duhovnom svijetu, mora postojati razumijevanje stvarnosti duhovnog svijeta. A to razumijevanje stvarnosti duhovnog svijeta danas nije moguće osim dodavanjem duhovno-znanstvenog stava prirodoznanstvenom stavu.
Ako ljudi ne znaju odakle riječ Bog zapravo potječe, što je zapravo božansko, što zapravo rade kada govore o potrebama ovog ili onog vjerskog obožavanja, kada govore o božanskom? Ljudi koji vjeruju da su duboko religiozni pretvarajući se da štuju najviše božansko, što oni zapravo rade? Dovođenje ovog pitanja u misli u ozbiljnom trenutku nije nimalo nevažno. Što uključuje ovo pitanje? Ovo pitanje uključuje: Što zapravo govori Bog o kojem suvremeni ljudi govore, koji se pretvaraju da su religiozne prirode?
Sada, ljudi to odbacuju kada sa stajališta znanosti duha govorimo da postoje i druga bića iznad nas, Angeloi, Archangeloi, Archai, i tako dalje, tako da vidimo hijerarhije duhovnih bića, i da je dug put do onoga što je najviše božanstvo. Ali ljudi ne žele tu kognitivnu skromnost. Često to izražavaju na takav način da kažu: Ne žele imati nikakvo posredovanje između sebe i Boga, uvijek se žele izravno obraćati najvišem Bogu. Međutim nije pitanje što netko vjeruje o takvom obraćanju, već ono što doista čini u svojoj duši, što doista doživljava u svojoj duši.
Uzmite sve što vam propovjednik bilo koje priznate vjerske zajednice danas daje o božanskom, govori o božanskom. Na što se to odnosi kada se ne uzmu riječi, već stvarnosti? Odnosi se na dvije stvari. Ono o čemu govori ne odnosi se na neko više biće od njegovog anđela, koji stoji kao biće vodilja iznad svakog od nas. Obožava ovog anđela, naziva ga najvišim Bogom. Onaj tko zna kakav sadržaj zaista mogu imati riječi, zna da se sve što se o Bogu kaže u modernim propovijedima nikada ne odnosi na Boga višeg od anđela, ali ako ne na anđela, onda na nešto drugo. Ako se istraži pitanje odakle to zapravo dolazi, što osjećaju ljudi koji govore o svom Bogu, koji propovijedaju o svom Bogu u svojim crkvama, koji se često čak pretvaraju da imaju iskustvo Boga u duši, kao što rade neki – tada sebe nazivaju 'evangeliziranim ljudima', ponovno rođenim, i slično s određenom arogancijom – kakvi impulsi izviru iz duše takvih ljudi, dolazimo do sljedećeg: Takvi ljudi u duši osjećaju impuls vlastitog bića, kako se to biće razvilo u čisto duhovnom okruženju između posljednje smrti i rođenja. Ovo duhovno biće, koje se u nama razvilo između posljednje smrti i našeg rođenja, povezano je s našim tijelom. Većina onog u čemu sada živimo dolazi samo od ovog bića, od ovog prenatalnog bića. Čovjek ovo prenatalno biće osjeća kao nešto duhovno; to je prenatalno biće s kojim se osjeća sjedinjen. Čak su i takozvani teozofi različitih smjerova uvijek iznova govorili ljudima, kako bi im dali nešto duhovno-medeno, da je važno da se osoba sjedini sa svojim bogom. Ali ono što čovjek osjeća kada se navodno sjedini sa svojim bogom, to je samo njegovo duhovno i duševno biće u vremenu između posljednje smrti i posljednjeg rođenja. A ono o čemu brojni pastori i svećenici govore kada govore o Bogu kojeg osjećaju u svojoj duši, nije ništa drugo doli da osjećaju vlastiti ego, ne kakav je ovdje u fizičkom tijelu, u razvijenom fizičkom okruženju, već onako kako se razvio u duhovnom svijetu između smrti i rođenja. Oni to osjete, a zatim se počnu moliti. A što štuju? Sebe.
To je ono što je tako srceparajuće i dolazi od mnogih duhovnih struja sadašnjosti. Ako te stvari gledate u odnosu na stvarnost, morate priznati da su ljudi postupno, podsvjesno, a da to nisu znali, obožavali sebe. A ako netko to ikada sazna, izražava to na čudne načine, kao što je učinio Friedrich Nietzsche. Mora nam biti jasno: Ili onaj tko ne štuje hijerarhije, koji ne želi prepoznati divnu širinu i veličinu duhovnog svijeta, obožava samo svog anđela – što je također sebično obožavanje – ili obožava samoga sebe. Ovo je oblik duhovnog egoizma u koji je čovječanstvo postupno došlo pod utjecajem materijalističkog razvoja modernog doba.
Sada ćete reći: Što nam sve govori? Nije istina! Ljudi ne kažu da obožavaju sebe, da štuju samo svog anđela! - Sigurno, to ne govore, ali čine; a ono što govore znači samo da su otupjeli na činjenicu koja stoga nije manje stvarna. Ovo što se danas govori često je anestetik, jer ljudi, naravno, ne žele priznati o čemu se radi. Današnjim ljudima često je previše neugodno uzdići se u duhovne svjetove unutarnjim radom. Oni to ne žele. Žele doći do duhovnih svjetova na mnogo jednostavniji način nego je to moguće. Stoga se lažu, dakle, sami sebe otupljuju. Ali ne možete se nekažnjeno otupiti. Svijet ide svojim putem. Božansko-duhovno radi u svijetu, čak i ako to ne želimo priznati. U njemu radi i tka. I to je najdublji zadatak našeg vremena da ponovno otkrijemo vezu sa stvarnim duhovnim, da iz sebe izađemo iz produhovljenog egoizma koji smo upravo opisali, da ga prevladamo. To je ono što se čovjeku obraća kada shvati sadašnji duboki impuls znanosti duha. Svijet će – već sam to ranije istaknuo – natjerati ljude da ponovno traže duh kroz njegove moćne zakone. Ali mora postojati određena jezgra težnje čovječanstva, koja svoj put nalazi u ovoj duhovnoj težnji, koja za sadašnje vrijeme može biti samo ispravna, istinita i stvarna.
Vidite, Zemlja je imala različite zadatke. Ne samo da pojedinci imaju zadatke, cijela Zemlja stalno ima svoje zadatke. U razdoblju neposredno nakon velike atlantske katastrofe, ljudi indijske kulture imali su jedan zadatak, a nešto kasnije ljudi perzijske kulture imali su drugi zadatak; ljudi su opet imali drugačiji zadatak kada su ton davali Egipćani i Kaldejci, opet drugačiji zadatak nego su to imali grčko-rimski narodi. To se nastavilo do u 15. stoljeće. Još jedan zadatak dodijeljen nam je od 15. stoljeća na dalje. I ovaj zadatak koji nam je sada dodijeljen uvelike se razlikuje od onoga što je ikada bilo na Zemlji. Ovaj zadatak, koji je trenutno dodijeljen čovječanstvu, koji je započeo u 15. stoljeću i trajat će do četvrtog tisućljeća, može se okarakterizirati ukazivanjem na najvažnije stvari koje se u tom razdoblju događaju na Zemlji.
Ako se osvrnete na vrijeme do 15. stoljeća, ako to promatrate iz perspektive znanosti duha, možete vidjeti kako je sve što su ljudi radili do 15. stoljeća bilo prožeto određenom duhovnošću. Vanjska povijest ne govori nam ništa o tome, jer je to 'fable convenue' koju učimo u školama i na sveučilištima. Doista proučite ono što su ljudi stvarali u svakodnevnom životu, to je bilo prožeto određenom duhovnošću. Karakteristika naše epohe je da se ta duhovnost povukla, da se postupno mora potpuno izgubiti ako čovjek čisto vanjskoj, materijalnoj kulturi, ne doda novu duhovnost. Zbog čisto vanjskih uvjeta, razvoj Zemlje je osuđen da postane isključivo materijalistički. Duh, koji je u izvjesnoj mjeri sam dolazio u ranijim epohama razvoja Zemlje, sada je na čovječanstvu da se pridruži duhu u svijetu i da to bude slobodno unutarnje djelo.
Ako zanemarite ono što ljudi mogu unijeti u zemaljsku kulturu iz svoje unutarnje slobode, iz svoje svijesti, i pogledate samo ono što dolazi prirodno u našem petom razdoblju, koje traje od sredine 15. stoljeća, onda se ispostavlja da je to razdoblje u kojem Zemlja počinje postupno umirati za kozmos, za svemir. Peto razdoblje je početak Zemljine smrti. Iako su sva ranija razdoblja mogla pridonijeti gore spomenutom duhu univerzuma kroz ono što je proizašlo iz same Zemlje, sva briljantna kultura koja se razvila u ovom petom razdoblju – telegraf, telefon, željeznica – ima veliku važnost za Zemlju, ali nema važnosti izvan Zemlje. Ništa što je nastalo u Egiptu, u Grčkoj, ne nestaje sa Zemljom; ali ono što nastane u naše vrijeme na temelju čisto materijalističke kulture, nestat će sa Zemljom kad i sama Zemlja postane leš svijeta. Ono što sadašnja materijalna kultura stvara nestaje sa Zemljom. To vrijeme je moralo doći. Jer ljudi moraju postati slobodni. Nisu prisiljeni pronaći duh, moraju pronaći duh iz slobodnog, unutarnjeg svjesnog čina. Zato je došlo ovo sadašnje razdoblje kada sve što možemo izvana saznati, na što možemo biti toliko ponosni, izvana postoji samo za Zemlju, ali ne postoji za duhovni svijet. Stoga je to i vrijeme koje ljude oslobađa da se uzdignu do duha, što ih upućuje na njihovo unutarnje biće, na njihovu dušu, na njihovo srce, na njihov duh, ova epoha ih ne prisiljava da budu više duhovni, već im stavlja slobodu da odluče žele li propasti s vanjskom kulturom koja propada, ili ne žele propasti s tom kulturom.
Takve uvide možete naći, ono što je čovječanstvu apsolutno potrebno, u znanosti duha – i sve što nađete u duhovno-znanstvenoj literaturi daje vam ključne elemente za razumijevanje, onoga što sam upravo sažeo – ili, ako smo pravilno pripremljeni kroz znanost duha, to možemo iščitati iz moćnih znakova koji se javljaju u naše vrijeme. No, ljudi su još uvijek malo skloni čitati znakove vremena.
Uzmite u obzir sljedeće. Svatko tko je u posljednjih nekoliko godina promatrao područje ljudskog razvoja iznio je vrlo čudna zapažanja. Ako se upitao: Kako ljudi teže idealima budućnosti, duhovnoj obnovi? – i kada je doista otišao tamo da bi upoznao te stvari, tada je našao aktivno stremljenje, našao je duhovnu težnju, duhovnu aktivnost, osjećaj da na Zemlji stvari moraju biti drugačije na području koje smo navikli nazvati socijalističkim u svijetu radničke klase, u radničkom pokretu. Čisto materijalni ali ispravni ideali za budućnost, koji uvijek pitaju kako svijet treba preoblikovati, kako doći do nečeg novog, to je bila jedna stvar.
Ako pitate u drugim područjima osim u području socijalizma – naš duhovni pokret je još uvijek mala gomila nekih, kako kažu, čudnih, poluludih ljudi – ako se pita pametne ljude, one koji su doista shvatili ideje vremena, u posljednjih nekoliko desetljeća može se naći monstruozna duhovna pustoš posvuda. Najčudnije rasprave pojavile su se unutar crkvene teologije: Je li Krist Isus uopće živio ili nije, u svakom slučaju nije mogao biti neko izvanzemaljsko biće; 'jednostavan čovjek iz Nazareta', na kraju krajeva, to je ono do čega je stalo. A inače? Da, Što ste pronašli? Tijekom tog vremena, kada su se ljudi 'oslobodili svake vjere u autoritet', u kojem se ljudi samo pridržavaju načela: Testirajte sve i zadržite najbolje, slijepo vjerovanje u autoritet u onome što se kaže da zahtjeva znanost. Slijepo vjerovanje u autoritet na svim područjima! Slijepo vjerovanje u autoritet od povijesti do svijeta medicine. Nikome nije bilo zgodno učiti o čemu ovisi zdravlje; to može učiniti za vas onaj koji je autoritet na ovom polju. Jednostavno najstrašnije vjerovanje u autoritet! Ljudi vise na ostacima onoga što je spašeno iz prošlosti, što je zadržano radi praktičnosti. Nema težnje koja polazi od svijesti da je obnova čovječanstva u duhovnom smislu nužna!
Nasuprot tome, iz perspektive znanosti duha, u istočnoj Europi najavljeno je novo doba, takoreći, usred plamenova, kao rezultat čisto prirodnih procesa, s najsramnijom vanjskom tiranijom kao pozadinom, buduće vrijeme pronaći će se u samim umovima čak i letargičnih stanovnika te istočne Europe. Izvanredno je kako je od 9. stoljeća ostatak Europe potisnuo na istok ono što bi trebalo ostati, što zapad ne bi trebao imati, jer se tada pojavljuje u vanjskom obliku takozvanog Ruskog Carstva u različitim stoljećima, i u ljusci starog pripremajući novo za kasniju kulturu! Moglo bi se reći da su kultovi misterija još uvijek preživjeli unutar ovog ruskog naroda, ovaj ruski narod živi s idejama misterija, koje malo shvaćaju apstraktne vjerske koncepte zapada, ali koje osjećaju mnogo, u najdubljem, najdubljem unutarnjem osjećaju kultnih formi, onoga što ljudski um donosi u božanstvo u slikovnom obliku. Na istoku ljudi osjećaju u vlastitoj duši ono što zapadni vjerski vladar nosi u imenu: 'Pontifex', odnosno graditelj mostova, graditelj mostova prema duhovnom. No, na istoku je očuvano onoliko staroga koliko je bilo potrebno kako bi se most barem održao slobodnim za duhovno, bez utjecaja novog, novog materijalističkog.
A sada uz ovo uzmite današnje znakove vremena! Mogli bi reći: Najgorča ironija ljudskog razvoja upravo se izlila na istok Europe, najgorča ironija! Karikatura svake više ljudske težnje, koja se u trockizmu i lenjinizmu afirmirala kao posljedica čisto materijalističkih socijalističkih ideja, poput je haljine koja ne pristaje uz tijelo, navučena na ljude Istoka. Nikada se prije nisu sukobile veće suprotnosti od duše europskog istoka i protuljudskog trockizma ili lenjinizma. Ovo se ne govori iz bilo kakve simpatije ili antipatije, govori se iz znanja, iz znanja koje bi nam trebalo pokazati ono užasno što se kuha na europskom istoku spajanjem najvećih proturječnosti koje su se ikada spojile. To bi nam također trebalo ukazati da su znakovi vremena smisleni. To bi nam trebalo pokazati da prije svega, počnemo iznova uzimajući znanost duha dovoljno ozbiljno da kroz nju želimo ući u stvarnost; jer se njome može prodrijeti u stvarnost sadašnjosti.
Tagore je održao zanimljiv govor Japancima, Rabindranath Tagore, o duhu Japana. Govori kao čovjek Orijenta, ali govori tako da bi ga Europljanin mogao razumjeti samo ako bi htio. Ali taman kad uronite u ono što je Tagore rekao o duhu Japana, što je htio reći cijelom svijetu, ustanovit ćete da ovaj Tagore sa svim pronicljivim ljudima istoka zna: Istok čuva drevnu duhovnu kulturu, duhovnu kulturu koju su mudraci s istoka pomno čuvali u tajnosti, kojoj nisu dopuštali da izađe među običan narod. To je duhovna kultura koju su nedavno ugradili u društvene institucije. Kultura koja je duhovna, ali čije je vrijeme isteklo. Otuda neobično neprirodna stvar s kojom se susrećemo, želim reći, cijelim Orijentom. Osim stare duhovne percepcije, ljudi usvajaju zapadne oblike mišljenja, zapadne oblike kulture. U osnovi iz toga izlazi nešto strašno, jer je duhovno mišljenje, osobito onako kako su ga Japanci razvili, fleksibilno i prodire u stvarnost. Ako se bratimi s europsko-američkim materijalizmom, onda će ga, ako se europski materijalizam ne želi produhoviti, zasigurno prestići. Jer Europljanin nema okretnost duha kakvu imaju Japanci. On to ima u nasljeđu svoje stare duhovnosti.
Sada, kao nekim prekrasnim djelom mudrosti, ruska narodna duša sačuvana je od onoga što prije svega dovodi do propadanja, do dekadencije. No, sada je treba otrovati lenjinizmom i trockizmom. Trebala bi biti zaražena onim što bi izbrisalo duh iz cijele zemaljske kulture, ako dođe na vlast. Naravno, to se ne bi trebalo dogoditi. Ali iako ne bi trebalo, uspjeh, duhovni uspjeh, ovisi o odluci da se znanost duha ne smatra samo apstraktnom teorijom, samo prikladnim sredstvom, određenim mističnim snom koji će se razviti u duši kada je opuštena, kroz što se zavarava da nema veze sa svijetom – prezire se ovaj prezreni svijet, osjeća se s onu stranu, u duhovnom. To je samo egoizam, viši egoizam, ali samo egoizam. Ne treba se htjeti imati ikakve veze s takvim misticizmom, takvom teozofijom, već samo s onim duhovnim shvaćanjem egzistencije koje stvarno razumije duh, doživljava duh, ali kroz duh želi spoznati stvarnost.
Sada se treba prepoznati o čemu se tu radi kao o zadatku, ozbiljnom zadatku za sadašnjost. No stvari su ponekad neugodne. I upravo zato što su neugodne, određena bratstva su neugodne istine skrivala od masa, skrivala to. To vrijeme je sada prošlo. Vrijeme je da ljudi iznutra teže prema slobodnoj duhovnosti. Stvari koje su se tisućljećima držale u tajnosti sada se moraju priopćiti ljudima. Treba shvatiti da je na istoku duhovna mudrost već bila prisutna u starim, zastarjelim epohama, ali vrijeme te duhovne mudrosti je prošlo. Mora doći nova duhovna mudrost. Mnogi ljudi to poriču. Koliko se učitelja pojavilo koji su htjeli olakšati stvari nama Europljanima, našu potragu učiniti lakšom, jer im je nešto poput naše znanosti duha previše teško, jer tu treba misliti; mišljenje je tako neugodno! Morate biti duhovno budni; biti duhovno budan nešto je tako neugodno! Toliko je ljudi, takozvanih učitelja, naišlo koji su željeli Europljane poštedjeti traženja vlastitog puta do duha, te ih poučiti raznim orijentalnim mudrostima, zoroastrijskoj mudrosti i raznim drugim stvarima. Europljani su se osjećali tako ugodno kad sami nisu morali tražiti duh, već kad su im taj duh donijeli iz drevne Indije. Bio je to anestetik, jer se nije htjelo istraživati svijet kroz duh. Ljudi su htjeli spoznati sebe hvatajući se za stara sredstva spoznaje. To je bila greška koju su ljudi radili u vezi istoka. I napravljena je još jedna greška. Ova druga pogreška ima veze s činjenicom da ovo novo doga, koje u određenom smislu vodi Zemlju da uvene u svojoj kulturi, unosi u ljude nesvjesnu potrebu traženja vlastitog unutarnjeg bića. Poriv da tražite i pronađete svoje unutarnje biće, taj poriv je već tu. Oh, sve je više ljudi koji su krenuli tražiti taj unutarnji život! To se prikriva, čak i maskira potragom za vlastitim unutarnjim bićem u štovanju Boga, što je zapravo štovanje anđela ili samog sebe. Potraga za unutarnjim bićem postajati će sve živopisnija u modernom čovječanstvu. Što imaju više prirodne znanosti, što više shvate tehnologiju u posljednje vrijeme, to će biti viši prioritet traženje unutarnjeg bića. Ljudi danas često traže pogrešnim putem, ali oni to traže. Oni koji najmanje traže su oni koji su zaposleni kao službeni organi za 'traženje Duha'; traže 'granice znanja'. Oni nastoje ustanoviti ono što čovjek ne može znati o duhovnom svijetu. I tako danas imamo, duhovne vođe koji prije svega nastoje reći ljudima kako se ne može prodrijeti u duhovni svijet, i čovječanstvo koje traži, ali nema stvarnu svijest o tome što traži.
To je najuočljivija pojava. Nasuprot tome, što će pokazati dublje razumijevanje ljudske duše, potragu za dušom pronaći ćete posvuda u ljudima koji su laici, koji su usred životnih teškoća i borbi. Naši vođe s propovjedaonica i govornica trebali bi govoriti ljudima na takav način da zadovolje tu potragu, ali oni će im reći da znanost ne dopušta da se prijeđe granica znanja i da čovjek ne može prodrijeti u duhovni svijet. Kant je za sva vremena naveo granice ljudske spoznaje, a oni koji to ne prihvate, budale su. - To je najuočljivija pojava sadašnjosti. Ali poriv postoji u najširim krugovima, čak i ako nisu svjesni tog poriva za traženjem iznutra. Tamo gdje postoji takav poriv, dugoročno se neće zadovoljiti pukim granicama, već će tražiti nešto drugo.
Kao što Istok šalje istrošenu drevnu kulturu, zastarjelu kulturu, tako i daleki zapad šalje drugu opojnu drogu. To će se postupno vidjeti: Angloamerikanizam je u moderno doba narkotik koji je kulturni anestetik za traženje duha u ljudskoj nutrini. S jedne strane, englesko-američka kultura ima zadatak organiziranja i širenja materijalnog po cijeloj Zemlji, ali taj zadatak povezuje, zahvaljujući unutarnjoj posebnosti anglo-američke prirode, s otupljivanjem i ometanjem ljudi u potrazi za duhovnim u duši. Što mi u Europi više usvojimo orijentalne mudrosti, to bi više otupili s obzirom na duhovno znanje o svijetu; što bi više postali amerikanizirani, više bi otupili u potrazi za pravim duhom, pravim 'Ja' u nama.
Ove se stvari ovdje govore ne zato da bi se razvio šovinizam, niti se govore tirade o ovoj ili onoj svjetskoj misiji, već zato kako bi se – na najskromniji način – razumio odgovoran položaj srednjoeuropskog naroda. Jer od vremena duhovnog produbljivanja kroz Lessinga, Herdera, Goethea, Schillera, kroz sve ono što sam u knjizi 'Vom Menschenrätsel' pokušao opisati kao zaboravljeni duh njemačkog intelektualnog života, srednjoeuropski duh pozvan je odvesti čovječanstvo od ova dva narkotika: od narkotika orijentalizma, od narkotika amerikanizma.
Znanost duha može nam pomoći da vidimo kakva je duhovna situacija na Zemlji, da vidimo što je zadatak stavljen na naše duše, znanost duha bi za to trebala biti vodič. Mogu li današnji ljudi u svijetu znati koji duhovni impulsi mogu doći iz Srednje Europe u svijet? Možete li to znati? Postavimo pitanje na drugačiji način: Jesmo li se pokazali vrijednima takve duhovne potrage kakvu su potaknuli Herder i Goethe? - Dragi moji prijatelji, znanost duha nam s pravom preporučuje meditaciju. Znate li što bi bila divna meditacija za početak s najmlađom djecom? Pročitajte od Herdera kako svaki izlazak Sunca ujutro prikazuje kao novo stvaranje u grandioznoj slici svijeta. I pročitajte bezbroj slika koje Herder može naći u svojim 'Ideen zu einer Philosophie der Geschichte der Menschheit'. Zaboravljeno, umrlo! Ovih dana gospodin koji se ozbiljno bavi srednjoeuropskim intelektualnim životom rekao mi je: Nikad nisam to čuo o Herderu!
Da, imamo zadatak; moramo razumjeti ovaj zadatak. Čujte danas Kineza kao što je Ku Hung-Ming. Poslušajte Indijca poput Tagore. Mislite li, naprimjer, da ovi ljudi zaista imaju priliku vidjeti što se zaista događa, koji su duhovni poticaji u srednjoeuropskom duhovnom životu? Pogledate i sebi kažete: Pa, živio je Goethe; osnovano je čak i društvo za njegovanje goetheanizma. Ali što se dogodilo? Posljednjih nekoliko godina tražilo se tko bi trebao voditi ovo Goethe društvo, tko bi trebao biti na čelu ovog Goethe društva; nije se postavilo pitanje: bi li to trebao biti čovjek koji radi u duhu goetheanizma, koji bi mogao nešto učiniti za duhovnost u smislu kako bi to sada trebalo biti, stotinu godina nakon Goethea? Ne, na čelo Goethe društva postavili su čovjeka koji je bio bivši ministar financija. Vanjski svijet vidi ga kao upravitelja Goetheove duhovnosti. Nitko osim bivšeg ministra financija ne može se smatrati administratorom Goetheove duhovnosti!
Nije dovoljno zazivati: duh, duh, duh – već treba proniknuti u stvarnost na temelju stečene duhovne percepcije, i da se tu percepciju uvede u stvarnost. Jedan zadatak upravo je dodijeljen Srednjoj Europi i taj je zadatak započeo. Jer znanost duha, kakva se ovdje razmatra, nije ništa drugo nego nastavak onoga što je nastalo oko velike prekretnice u modernom duhovnom životu, na koju sam upravo ukazao. Trebalo je pronaći protivnika čisto materijalnoj socijalističkoj težnji, koja je desetljeća bila jedina pokretačka snaga! Nikad nije kasno, ali se konačno mora shvatiti da se stvari ne smiju pogoršati, što je naš zadatak. Konačno se mora shvatiti da se sa parolama ne može dalje, da novi duh mora zahvatiti čovječanstvo. Ali ljudi danas izbjegavaju duh. Život nam daje bezbroj primjera za to.
Samo jedan primjer, a mogle bi se navesti tisuće. Nedavno se u jednom čitanom njemačkom listu pojavio čudan članak vrlo pametnog čovjeka. Ovaj duhoviti čovjek 'prokleo' je knjigu koja se nažalost pojavila u zbirci 'Iz prirode i svijeta duha'; strašno je prokleo ovu malu knjigu. A ako ste pročitali ovaj esej, niste mogli shvatiti: Da, zašto ovaj čovjek zapravo grdi? Budući da se u ovoj knjizi o razvoju astrologije i horoskopa govori kao što bi govorio normalan moderni sveučilišni profesor, koji je vrlo dobar i naravno ne sudjeluje u 'praznovjerjima' astrologije, samo govori. I na kraju razvija svoje gledište opisujući Goetheov horoskop i zapravo se sprda s činjenicom da se u ovom horoskopu može pronaći sve moguće. To je vrlo dobar sveučilišni profesor napisao s današnjeg gledišta. Ne možete biti ugledniji sveučilišni profesor od onoga koji je napisao knjigu. No Fritz Mauthner grdi ovu knjigu da netko tamo širi praznovjerje. Grdi i grdi i ne zna zašto! Nekoliko dana kasnije autor je objavio ispriku u kojoj je istaknuo: Potpuno se slažem s Fritzom Mauthnerom, on se sprda s astrologijom i horoskopima, ja također! Koristio sam horoskop samo da pokažem da iz njega možete pročitati što god želite. Tako da smo se potpuno složili. - 'Berliner Tageblatt', čiji je bivši kazališni kritičar bio Fritz Mauthner, nije imao na što odgovoriti jer se nije pokazalo da je Mauthner to krivo shvatio. Ni Mauthner nema što objasniti. Ukratko, dvoje ljudi koji su se apsolutno slagali sudarili su se na najljući način, ni jedan nije znao zašto. Nije postojao ni najmanji razlog za to.
Tako to općenito ide sada, to je karakteristika sadašnjosti! Ljudi čak i ne slušaju što međusobno kažu; također obično imaju jako malo za reći jedno drugome. No, ono što razvijaju, ono što imaju jedno protiv drugoga, proizlazi iz nečega posve različitog od onoga što si priznaju. Živite u nečemu potpuno neobjašnjivom, u nečemu potpuno iracionalnom, jer ste se otuđili od onoga što je stvarnost, i više ne možete u nju ući.
Ako razmišljate o takvim stvarima, osjećate ih, tada ćete osjetiti važnost, značaj onoga što je znanost duha već postala u vašim dušama. Na potpuno pogrešnom je putu onaj koji vjeruje da je znanost duha nešto nepraktično. Za pedeset godina više se neće moći osnivati tvornice, niti bilo koji drugi pothvat, a da se ne prodre u znanost duha, jer će samo ona pronaći put do stvarnosti. Ako netko shvati, ispravno će shvatiti, da svi slogani vode u slijepu ulicu, da nam je za najekstremniji materijalni život potreban uvid u duh koji vlada svijetom, tada ćemo razumjeti znanost duha, tada se neće htjeti prijeći na egoističan način kroz 'jedini most smrti' u duhovni svijet, već će se tada iz smrti izvući život.
Netko tko se ozbiljno bavio duhovnim istraživanjem možda bi o takvim stvarima mogao govoriti u intimnom krugu. Ja, koji sam o Goetheu pisao prije više od trideset godina, nisam želio o Goetheu pisati na vanjski filološki, filozofski, ili drugi učeni način, već mi je kroz odnos s Goetheom bilo uvijek važno ponuditi priliku i u svojim knjigama izraziti ono što Goethe sada želi reći čovječanstvu na nekom području koje mi je pri srcu. Nisam želio ići do mrtvog Goethea da bih ga proučio, nego sam htio pronaći put do živog Goethea kroz ono što je Goethe ostavio iza sebe. Goethe, koji se obraća našoj duši, kad znamo da umrli žive poput nas, da žive u svijetu u kojem i samo živimo, samo što mi hodamo naokolo svojim tijelom, a umrli su među nama u duhu.
Postoji li istinski suživot s umrlima u vjerskim zajednicama? Postoji egoističko vjerovanje u besmrtnost, ne treba ga kritizirati; ali da bi život umrlih bio plodan, to će ponovno učiniti znanost duha. Zato što će ljudi kroz znanost duha pronaći put do onih s kojima su bili karmički povezani i koji su prešli na drugi svijet i još su povezani sa svijetom s tisućama niti. Jer na ono što se događa ovdje na Zemlji ne utječu samo impulsi živih. Čovjek ne prestaje raditi za svijet kada je prošao kroz vrata smrti. Čak i po danu mi smo samo djelomično budni. Kad opažamo i oblikujemo ideje, budni smo. U osjećajima sanjamo. Naši osjećaji ne žive snažnije u našoj svijesti od naših snova. Pa čak ni naši impulsi volje, koje prespavamo. Mi se sjećamo snova, ali u običnoj svijesti ne znamo ni kako volja djeluje kada pokrenemo ruku. U osjećaju sanjamo, u volji spavamo. U osnovi mi smo bića osjećaja i volje, okruženi sa svijetom duha kojem nemamo pristup s uobičajenom sviješću. Percepcija i mišljenje odvaja nas od tog svijeta. Budući da percipiramo, mislimo i uživamo u fizičkom svijetu, ne znamo da umrli hodaju među nama. Umrli hodaju među nama. Čovjek, nakon što se u životu razvija, prolazi kroz vrata smrti. On ostaje povezan s zemaljskom egzistencijom, mnoge veze i snažne niti povezuju nas sa životom na Zemlji. Zapravo nema osjećaja i htijenja bez onih umrlih koji su s nama karmički povezani, oni rade u našem osjećaju i volji. Znanost duha omogućava nam da to shvatimo. Da na umrlog gledamo ne kao na život izgubljen za Zemlju, ne kao na život izgubljen u ništavilu, već kao na život koji se nastavlja i nastavlja raditi na Zemlji. To shvaćanje je također temelj duhovne orijentacije ljudi na istoku. Narodi europske sredine imaju zadatak svjesno izvući iz duše sve što se može stvoriti iz slobode, zadatak koji će trajati do 4. tisućljeća. Međutim, da bi se to učinilo, mora se duhom prožeti vanjska materijalna stvarnost. Ali ne smije se uroniti u Wilsonizam, koji je suprotan od svake duhovnosti. Na istoku, iz onih strašnih proturječja, iz onog što ne pripada zajedno, što se razvilo od cijepljenja trockizma i lenjinizma na klijajuću duhovnost, iz onoga što se priprema kao sljedeća kultura, ta će kultura biti pozvana pitati svaki puta kada se nešto dogodi na Zemlji: Što umrli govore o tome?
Da, danas je esencijalno znati da se to približava u razvoju Zemlje. Danas su ljudi pametni, sa dvadeset su već toliko pametni! U parlament možete biti izabrani s dvadeset godina, jer danas sa dvadeset godina već se ima svoje gledište, osoba je spremna. Treba shvatiti da nam život nije dan uzalud od dobi od dvadeset pa do smrti, već da se neprestano razvijamo, da nam se otkrivaju nove stvari, da kad smo kročili kroz vrata smrti, mudrost ide dalje, život ide dalje, mi postajemo pametniji, a to je nešto s čime se ljudi moraju složiti. A u budućnosti će se vidjeti da su najmudriji ljudi koje treba pitati o tome što se mora dogoditi na Zemlji, umrli.
Duša svijesti – možete pročitati što je to u mojoj knjizi 'Teozofija' – tvori sadašnjost, Duh sam, tvori sljedeću kulturu. Duh sam, nastaje činjenicom da će umrli biti savjetnici živih na Zemlji. Danas se to još uvijek smatra fantastičnim snom, polu ludilom. To će ipak postati stvarnost. Doći će vremena kada će ljudi koji su ujedinjeni na Zemlji za učiniti nešto razumno, što je važno za razvoj Zemlje, pitati ne samo žive, već i mrtve. Još nije moguće ući preciznije kakav će to u budućnosti poprimiti politički oblik, kako se mora pripremiti; to može ostati samo misterij. Ali može se prodrijeti u činjenicu da se ta svijest mora pojaviti u čovječanstvu, to da smo uvijek zajedno s umrlima; da čovjek ne bi trebao razvijati samo egoističnu težnju za besmrtnošću, već i živu težnju koja je tada zapravo u našim djelima.
Kao zaključak danas, želim da razmislite kako znanost duha integrira aspiracije svakog pojedinca u sveukupna stremljenja Zemlje. Mislio sam da je ova tema posebno pogodna za naše okupljanje ovdje s našim prijateljima koji u znanosti duha traže odgovore na životna pitanja. Ovdje se ne radi o uskogrudnim potrebama ljudske duše, ovdje je prije riječ o sudbini zemaljske kulture. Postajanje svjesnim toga neće nas napraviti arogantnim, niti megalomanima, što se može dogoditi uz svu poniznost, ali danas moraju postojati ljudi koji doista shvaćaju ozbiljnost ljudskih nastojanja na Zemlji. Uronite li u znanost duha: Koliko god neka grana bila mala, ona može dati svoj doprinos onome što će doći u ljudskoj evoluciji, što mora biti ako se Zemlja želi kretati prema svom cilju!