Danas razmotrimo nešto od onoga što se može nazvati odnosom, koji se može razviti između individualne ljudske duše, i onoga što podrazumijevamo pod antropozofski orijentiranom znanošću duha. Danas kada se čuje za ovu znanost duha, dovoljno duboko se ne razmatra koliko bi odnos duše prema znanosti duha trebao biti drugačiji od odnosa prema bilo kojoj drugoj znanosti ili tijelu znanja. Znanost duha, o kojoj se ovdje govori, takve je naravi da se obraća nečemu potpuno drugom u ljudskoj duši od bilo kojeg drugog znanja. Kroz neko drugo znanje čovjek upoznaje ovo ili ono; netko nauči nešto o ovome ili onome u svijetu; tada se zna više nego se znalo ranije. Znanost duha ne odnosi se prema ljudskoj duši na takav način da bi prenijela nešto što se onda kasnije zna. Znanost duha apelira na mnogo dublje impulse ljudske duše nego na puko znanje ili puko mišljenje. Znanost duha zahvaća ili barem želi zahvatiti naše najdublje biće, koje se, dolazeći iz duhovnih svjetova, useljava u naše ljudsko zemaljsko biće da bi se pri smrti vratilo u duhovni svijet na druge zadatke. Da bi shvatili puno značenje znanosti duha za ljudsku dušu moramo našim mišljenjem i našim osjećajem sagledati stvarni odnos prema vanjskom svijetu i ljudskom životu.
Vidite, da bi potpuno razumjeli sebe kao ljudska bića moramo shvatiti da kada preuzmemo ovo fizičko tijelo pri rođenju, nešto se oslobađa i razvija u nama, nešto što nas prati u životu, od neiskusnog stanja u djetinjstvu do naših zrelih godina kada smo stekli iskustvo i vještinu, od naše sudbine koja se razvija u nama. Drugim riječima, sve što je prisutno u našem tijelu i našem životu, zapravo je transformacija duhovno - duševnog bića koje je živjelo u duhovnom svijetu davno prije našeg rođenja ili začeća. A ono na što se misli pod znanost duha ovdje, zapravo je upućeno onom duhovno - duševnom koje prebiva u tijelu.
Sada se možete pitati zašto je potrebno baviti se tim duhovno - duševnim bićem, jer to će biće i samo već pronaći svoj put u svijetu. Ali to nije slučaj. To duhovno - duševno biće nas zahvaća i prožima nas, i na neki način, umata se u naše fizičko tijelo, u naše sposobnosti, u našu sudbinu. Zapravo u fazi razvoja u kojoj smo sada i koja postavlja smjer našeg budućeg razvoja, više nego ikada ranije u našem je interesu otkupiti ono što živi kao duhovni princip u našem tijelu, našim sposobnostima, našoj sudbini. Ne možemo pobjeći od duha. Duh živi u nama. Možemo ga zanemariti, on još uvijek živi u nama. Čak i najležernija i najnemarnija osoba koja se nikad nije potrudila da pokaže vjersku ili duhovnu sklonost, čak ni ona nije bez duha. Govoriti o ljudima kao o bezdušnim uvijek je pogrešno. Nitko nije bez duha; niti postoji mogućnost živjeti u ovom svijetu bez duha. Jer duh i duša naši su darovi jer u fizički svijet ulazimo iz duhovnih svjetova. Dodijeljen nam je u skladu s onim što smo prošli prije nego smo se spustili u ovaj sadašnji zemaljski život. Dakle ne možemo biti bez duha, ali možemo zanemariti duh u nama. Na određeni način možemo se ogriješiti o duh, ne želeći ga otkupiti. Možemo živjeti u nama, možemo ga prikriti u nama; tada je prisutan u nama ali odbijamo ga iskupiti.
Jednom kada naučimo gledati na život ovako, naše gledanje će se promijeniti, što je zaista potrebno. U životu možemo sresti ljude koji su dosadni i neugodni, nećemo reći da su bez duha, već ćemo reći da su počinili grijeh jer su sahranili duh u unutar sebe tijekom ovog života ovdje. Pustili su da duh bude začaran, da bude vezan za fizičko tijelo, dopustili da uđe samo u vanjski život, i da degenerira u našoj sudbini. Kada smo rođeni, možemo postati ljudska bića samo utoliko što naša individualnost potječe iz duhovno - duševnog svijeta. Kada se dijete pojavi to je još uvijek nesavršena slika duhovne individualnosti, ali ona je ipak već unutar njega. Mi smo slobodni zanemariti tu duhovnu individualnost ili je osloboditi od čini koje je vežu uz fizičko tijelo. Možemo je postupno osloboditi tijela, ukloniti iz tijeka našeg života i naše sudbine. Ali to je čovjekova zadaća i postati će to sve više u budućnosti, tako da ne pusti duh da propada. Iako ne možemo ubiti duh unutar nas, možemo učiniti da propada ako ga prisilimo da ide drugim putem od onoga kada ga oslobodimo.
Ako jednoga dana odlučimo nešto naučiti o duhovnim svjetovima, to znanje izvlačimo iz nas samih, sve drugo je samo poticaj. Samo znanje, sve što ste ikada naučili o duhovnom svijetu kao znanost duha došlo je iz vas samih, to je živjelo duboko u vama i moralo je izaći. Predodređeno je da izađe i grijeh je protiv poretka svijeta osuditi duh da ostane unutar fizičkog tijela. Prepuštamo ga sudbini koju ne bi trebao imati. Duh moramo osloboditi zatočeništva u našem fizičkom tijelu. Dok svjesno prožimamo sebe duhom oslobađamo ga iz dubine našeg bića. Bitno je da to shvatimo. Zaista moramo shvatiti da je problem s materijalizmom nije taj da on potiskuje neka druga gledanja ili promovira lažne teorije, već što skreće ono što želi ući u našu dušu kao znanje, spušta to u grubu tvar i tamo divlja. Konačno, u bliskoj budućnosti morati ćemo odlučiti: hoćemo li pustiti duh da divlja u materiji kroz što postaje deformiran, dolazi u đavolsku, vražju, ahrimansku zabludu, ili ćemo duh pretvoriti u misli, osjećaje i impulse volje: tada će duh živjeti među ljudima i postići ono što treba postići kada je unutar nas ušao u ljudski život. Jer to je ono što duh želi, da potpuno učestvujemo u životu Zemlje. Zato ga ne bi trebali zadržavati. I svaki puta kada se branimo od upoznavanja duha mi ga zadržavamo i silimo dolje u oblast materije koja kao rezultat postaje gora nego što jest. I duh ima zadatak: ući u zemaljski život razvojem duše. Onda je koristan. Ako je gurnut natrag u materiju onda ima razarajući učinak.
Svi ovi uvidi rezultat su znanosti duha i lako možete vidjeti njen veliki značaj za život. Nije joj namjera biti samo još jedna teorija, ona želi čovjeku dati priliku da oslobodi duh, oslobodivši ga zarobljenog u našoj ljudskoj prirodi, postići ono što duhovni svijet ovdje želi postići. Međutim to je i razlog zašto je danas mnogi ljudi energično odbijaju. Druge znanosti dodvoravaju se ljudskom ponosu i taštini, i ne tvrde da su nešto stvarno, samo obećavaju ljudima dati nove ideje, razviti razumijevanje i možda dati neki moralni koncept; ni jedna druga znanost ne tvrdi da dolazi do srži ljudskog bića, i da dolazi iz svjetova gdje je duhu dana zadaća da je ispuni. Zapravo, znanost duha je veoma ozbiljna u vezi s ljudskim znanjem, i od toga ljudi zaziru. Također bi željeli imati znanost duha kao nešto što se samo talasa na površini egzistencije. Ljudi se boje nečega što dotiče srž i suštinu čovjeka. Stoga ne žele prihvatiti znanost duha. Ako bi ljudi prihvatili znanost duha tada bi u nekim budućim situacijama neke stvari u društvenom životu, u povijesnom životu morale biti drugačije, ljudi bi morali drugačije razmišljati u svakodnevnom životu. I o tome se radi. Stoga je slučaj da se netko može baviti drugom znanošću, ali ostaje isti tijekom cijelog života, postaje samo bogatiji znanjem. Znanost duha ne može biti apsorbirana a da ona ne transformira osobu, ne može biti apsorbirana bez da transformira. Polako i postupno vas čini drugom osobom. Morate biti strpljivi ali to vas čini drugom osobom, jer apelira na potpuno različite zadatke ljudi i apelira na potpuno različite stvari u ljudskoj prirodi.
Proučavajući ljudsku prirodu vidimo koliko je ovaj ljudski život raznovrstan. Čovjek živi u tri struje: kao osoba imaginacije, kao osoba osjećaja, i kao osoba volje. U imaginaciji, osjećajima i volji, zapravo se iscrpljuje ono što možemo doživjeti. Pa, sva tri impulsa ljudske duše, imaginacija, osjećaji i volja, stoje u specifičnom odnosu prema onome na što se poziva znanost duha, prema srži ljudske duše..
Uzmimo prvo imaginaciju. Obična znanost i sve što od te znanosti ide u odgoj djece i stoga je toliko značajno za cijeli razvoj ljudske sudbine, također i za praktični život, jer bi to trebalo prožeti dijete, ne čini imaginaciju podatnom. Nije to bilo tako davno, prije nekoliko stoljeća, da je to tako izrazito, pa ljudi to danas ne primjećuju. No, neće proći mnogo vremena dok se ovo što sada govorim ne bude moglo primijeniti na gotovo sveobuhvatan način. Možete proučavati znanstvene koncepte, posebno kako se danas uči najmlađe, cijeli život, bez da dođe do ikakve promjene u vašem razmišljanju ili imaginaciji. Čovjek ostaje isti. Uistinu, ne samo da ostaje isti, već se ne može poreći da se sve više ograničava, čak i u intelektualnom pogledu, uobičajenim znanstvenim pojmovima, koji su sve općenitiji. Duh, gubi fleksibilnost da pronađe put u životne uvjete koji su mnogo složeniji od onoga što ljudsko biće može upiti običnim znanjem.
Vidite, to duboko pogađa srce kada imate priliku pogledati u život danas. Svatko tko se potpuno naviknuo na koncepte koje prirodne znanosti danas mogu dati, postaje sve nesposobniji i nesposobniji za razumijevanje vitalnih socijalnih veza i socijalnih zahtjeva. Gotovo je odmaknut od stvarnog života. I zato sam ovih dana ovdje i drugdje na raznim mjestima rekao: Napravite parlamente i društvena tijela od ljudi koji su učeni u smislu današnjeg svjetonazora. Vidjet ćete kakve odluke donose ti učenjaci, koji razmišljaju znanstveno! To je zasigurno prikladno, za uništiti ljudska bića do temelja s obzirom na društvene institucije, jer se u tom području društvenog života može misliti samo neplodno ako se držimo znanstvenih koncepata. - Tako je i u mnogim, mnogim drugim područjima. Ovim čisto intelektualnim znanjem čovjek gubi izvjesnu pokretljivost duha. Ona postane drugačija čim se netko uključi u koncepte znanosti duha. Pokušajte razumjeti koliko drugačije morate prilagoditi svoj duh ako želite razumjeti ono što se daje u znanosti duha, ili ako želite razumjeti ono što se daje u vanjskom svijetu. Svakako, znanost duha nailazi na toliko otpora jer zahtijeva veću pokretljivost, veću fluidnost duha da bi se do nje pronašao put. U onome što je danas popularna obrazovna literatura – ili čak u izdancima koji prelaze u novinarstvo, gdje se ljudi obrazuju u svojim nedjeljnim novinama – ljudi se u tome mogu iznimno lako kretati. A ako uopće odu na današnja predavanja gdje im se zamažu oči onim što im se prikazuje – tako da uopće ne moraju razmišljati – svakakvim slajdovima tako da ne bi morali sami razmišljati, i ne trebate pokrenuti duh – u svemu tome nećete pronaći ništa što bi oslobodilo duh kao moć mišljenja i kao moć predodžbe. Gubi nepristranost. Duh postaje uzak i ograničen. Naše intelektualno obrazovanje put je do intelektualnog ograničenja. Zasigurno je naše intelektualno obrazovanje učinilo veliki napredak u područjima znanosti i tehnologije, ali to je put do ograničenja, sužava razmišljanje i predodžbe. I u predstavljanju se mora apelirati na nešto sasvim drugo, ako se želi razumjeti znanost duha. Stoga, kada ljudi danas dođu do znanosti duha, boje se napraviti prvi korak! Ako su pročitali samo nekoliko stranica, neki kažu: Tamo se gubim, ne mogu dalje, to ide u fantastiku! - Ali nema tu ništa fantastično, samo se radi o tome da su ljudi izgubili sposobnost osloboditi svoje misli, da sa svojim mislima urone u stvarnost, da se oslobode vanjskog svijeta osjetila.
Znanost duha poziva onu silu u ljudskoj prirodi koja uklanja ograničenja koja omogućuju našem razmišljanju i našim predodžbama da razumiju ne samo malo, već mnogo. Zaista se mislilo vrlo ozbiljno kada sam ovih dana na javnom predavanju u Stuttgartu rekao: Za duhovnog istraživača nije bitno je li materijalist ili duhovnjak; nema veze, nije bitno. Bitno je razviti dovoljno duhovne snage za pravilno napredovanje. Tko god ima tu moć, ovu duhovnu moć, može biti materijalist; pronaći će duh u materiji i njenim procesima, samo ako je dosljedan. A onaj koji je duhovnjak ne prestaje govoriti: duh i duh i duh ...! ali on ponire u materijalni život, također u praktičan život. Svestranost, kako današnji život zahtijeva – a život u budućnosti će još i više – svestranost je ono što prije svega postaje znanost duha za ljudska bića. I to je ono što čovječanstvu treba da bi se suprotstavilo u budućnosti. Svatko tko poznaje život danas i gleda katastrofalne događaje koji su oko nas, zna da je jedan od dubljih uzroka današnje katastrofe to što su ljudi, unatoč svom visokom znanstvenom obrazovanju, postali jednostrani, što nemaju priliku proniknuti u stvari na mnogo načina. Nedostaje im okretnost uma da urone u stvarnost. Svestranost, upravo to je ono što se stječe znanošću duha.
Znanošću duha također dobivamo nešto i za naš osjećaje. Ako razmišljamo onako kao što je to nužno u znanosti duha, i naviknemo se na ovaj mnogo agilniji svijet, također se oslobađa nešto što živi skriveno u nama, i dopuštamo da se to razvije. U našem osjećaju živi ritam kozmosa koji smo donijeli sa sobom rođenjem. Više nego se to obično vjeruje taj ritam svijeta živi u nama. To se čak može brojčano dokazati, vrlo mali broj ljudi zna nešto o tim tajnama egzistencije. Nemojte se bojati razmotriti kako ritam svijeta živi u našem vlastitom organizmu, u svemu što se u nama događa. Naprimjer, svi znamo da izlazak Sunca svake godine malo napreduje. Ako se vratimo u davna vremena, u takozvanu proljetnu ravnodnevnicu, Sunce je bilo u Biku; zatim je ušlo u Ovna, ali se svake godine pomicalo dalje u Ovnu; sada je u Ribama. Sunce ne izlazi svake godine 21. ožujka u istoj točci, tako da obiđe cijelu orbitu. I nakon otprilike 25920 godina Sunce se vraća u istu točku, opiše cijelu orbitu. Ako danas izađe u određenoj točci u Ribama tamo će se vratiti za 25920 godina. Zanimljivo je sljedeće: ako ovih približno 25920 smatrate velikom svjetskom godinom, kako su to smatrali stari Grci, a sada tražite dan ove godine, morate podijeliti sa 365. Što je onda dan ove velike svjetske godine? To je otprilike 70 do 71 godina. To je u prosjeku trajanje ljudskog života. Ako mislite o ljudskom životu ovdje na Zemlji kao o jednom danu, i uzmete cijelu platonovu godinu, to je 365 puta više. To je vrijeme koje Suncu treba da opiše jednu orbitu, 365 kozmičkih dana, od kojih čovjek proživi jedan u jednom zemaljskom životu. Lijep je to ritam ali taj ritam ide puno dalje. Sjetite se da u minuti udahnemo 18 udaha. Tih 18 udisaja pomnoženo sa 60, daje broj udisaja u jednom satu; to pomnoženo s 24 daje broj u jednom danu i noći. Ako to izračunate, 18 puta 60 puta 24, dobit ćete, 25920. To znači da udišete onoliko puta u danu koliko Suncu treba godina da opiše puno orbitu. Isti ritam je unutarnji kod vašeg disanja i vanjski kod prolaska Sunca. I opet imamo čudnu stvar: provedemo dan udišući 25920 puta dnevno. Uzmite dan na takav način da ga tretirate kao dah: u određenom smislu takav dan je dah, jer ujutro naše tijelo i naše etersko tijelo udišu naš ego i naše astralno tijelo, a navečer kada zaspemo, izdišemo svoj ego i astralno tijelo; to je udah i izdah. Koliko često to radimo u jednom danu Sunca, za otprilike 70 ili 71 godinu? Koliko često radimo to disanje – izračunajte – gotovo točno 25920 puta. Toliko dana živimo u 71 godini. Pojedinačni dah povezan je s udisajima cijelog dvadesetčetverosatnog dana jer je napredovanje proljetne ravnodnevnice u jednoj godini napredovanje Sunca kroz 25920 godina. Pojedinačni ljudski život na Zemlji u odnosu je prema velikoj sunčevoj godini, poput dana, dana našeg života, dvadesetčetverosatni dan je u našem 71-godišnjem životu onoliko puta koliko je godina u potpunoj orbiti Sunca. Zamislite samo što to zapravo znači, da smo toliko u prekrasnom ritmu sunčevog kozmosa da naš život, u mjeri u kojoj je to unutarnji ljudski život, čisto aritmetički izražava veliku glazbu sfera kozmosa!
Ako u ovo uronimo s osjećajem, tada ćemo se osjećati kao mikrokozmos u odnosu na makrokozmos. Tek tada ćemo osjećati kako je ovaj veliki, beskonačni Božji svijet stvorio svoju sliku u ljudskoj prirodi. Ali to je nešto što možemo samo osjetiti, doživjeti. Taj osjećaj da smo dio kozmosa, da sudjelujemo u duhovnosti svijeta, to je nešto što nam daje znanost duha! Otvaramo se svijetu dok se u suprotnom zatvaramo u svoje usko ograničeno 'Ja'. Mi smo Božja slika, ali mi to inače ne shvaćamo; počinjemo se osjećati kao slika Božjeg svijeta, kao mikrokozmos u makrokozmosu. Naravno, to je spor i postupan proces. Htio bih reći: Baš kao i što mi kroz život prolazimo sporo dan za danom, tako nam i znanost duha daje taj osjećaj za svijet. Ali čovjek mora steći ovaj osjećaj za svijet. Budući da će ga ovaj osjećaj za svijet zauzvrat nadahnuti za velike zadatke koje čovječanstvo ima u budućnosti. Koliko god to čudno zvučalo danas: neće proći pedeset godina i ljudi više neće moći graditi tvornice ili obrađivati polja prema zahtjevima koji će se postaviti pred čovječanstvo ako nemaju takav osjećaj! Ova katastrofa s kojom se sada suočavamo samo je izraz slijepe ulice u koju je čovječanstvo ušlo. Svijet je već išao dalje, a ljudi nisu išli dovoljno daleko sa svojim mislima i osjećajima; stoga nam misli i osjećaji ne omogućavaju da prodremo u ovaj svijet i učinimo djelo čovječanstva skladnim. Ako u osjećajima ne nađe svoj put u sklad s kozmosom, i ne unesemo taj osjećaj u sve što radimo pa i najmanje stvari, čovječanstvo će biti osuđeno da razvija sve više disharmonije u socijalnom suživotu i da sije sve više ratnog materijala. Znanost duha je izravno povezana s onim što mora izravno intervenirati u vanjsku kulturu, inače čovječanstvo neće izaći iz ćorsokaka. U budućnosti se neće moći graditi tvornice ili škole ako se ne razviju koncepti iz velikih kozmičkih zadataka. Zadaci su već bili tu, ali ljudi su ih ignorirali; stoga je došlo do ove katastrofe. Dublji uzroci leže u upravo rečenom. Ove znakove Božje izražene u ovim katastrofalnim događajima, čovječanstvo mora uzeti u obzir. Ljudi moraju naučiti postaviti sebe u svjestan odnos prema kozmosu, jer u protivnom ništa neće funkcionirati.
Dopustite mi da vam navedem primjer koji će mnogi smatrati glupim, neki ludo heretičkim: Svakako je postignut veliki napredak, recimo na polju kemije, ali postignut je bez takvog osjećaja kakvog sam upravo opisao. U budućnosti će se ovaj osjećaj za svijet morati razviti: laboratorijski stol morat će postati oltar. Prirodna znanost, koju netko razvija, čak i u kemijskim pokusima, morat će biti svjesna da veliki univerzalni zakon vrijedi na laboratorijskom stolu kada netko otapa jednu tvar drugom kako bi dobio talog ili slično. U cijelom svemiru morat ćete se osjećati iznutra, tada ćete drugačije ići na posao, a onda će se pronaći nešto potpuno drugačije od onog što su ljudi danas pronašli, što je sjajno, ali neće moći donijeti prave plodove jer se pronalazi bez strahopoštovanja, bez osjećaja prožetosti svemirskim skladom. Koliko je ljudi apstrahiralo ono što se kod Pitagore naziva glazbom sfera! Ovdje imate osjećaj glazbe sfera u doživljaju ritma koji prolazi kroz svemir. Tu se ne može zamisliti ništa apstraktno, već nešto što ulazi u živi osjećaj.
Što bi se dogodilo ako ne bismo otvorili naše duše našem osjećaju na ovaj način? Upravo smo rekli: Mobilnost mišljenja, svestranost mišljenja i predodžbi. Osjećaj bi trebao biti širokogrudan, osjećaj otvorenosti prema svijetu. Suprotno je – možete vidjeti što dolazi ako svijet pogledate s malo hrabrosti – filistejstvo. Što je velika kultura modernog doba, 'blagoslovljena' od mnogih modernih mislioca, donijela čovjeku? Filistejstvo leži na dnu duše. Filistejstvo će biti poraženo samo tom otvorenošću, tom velikodušnošću duše, koja se osjeća kao mikrokozmos u makrokozmosu, koja može biti zadivljena svime što pluta i pulsira svijetom kao božansko-duhovno. Baš kao što znanost duha mora nadvladati ograničenje, intelektualno ograničenje u životu ideja, tako i na području osjećaja mora nadvladati filistejstvo.
Treća stvar tiče se naše volje. Stvari su na početku često povezane s htijenjem. Samo psiholog koji poznaje dušu vidi što se sprema, ali to će doći! Naravno, današnji ljudi često vjeruju drugačije, ali tko god pronikne u dublji tijek ljudske evolucije, primijetiti će da ništa nije tako rašireno u općem ljudskom životu na polju volje – mnogo više u moderno doba nego u ranija vremena – nego nespretnost. Nespretnost je nešto što prijeti da se izrodi u strašno zlo u ljudskoj evoluciji u budućnosti. Mislim, već danas to možete vidjeti vrlo jasno: Ljude se danas vodi da učine ovo ili ono na jednostran način. Ako se pripremaju učiniti nešto što nisu naučili rukama, neće pronaći put do toga. Koliko je danas malo ljudi u mogućnosti – dopustite mi da spomenem takve stvari – kada je potrebno u posebnim situacijama prišiti gumb za hlače. Malo je ljudi koji mogu učiniti bilo što drugo što nije povezano s onim što su naučili u striktnom smislu. To je nešto što ne smije uhvatiti maha u čovječanstvu. Ljudi bi uništiti ono što je u njima kao duhovno nasljeđe što su dobili kada su sišli iz duhovnog svijeta rođenjem, ako bi postali jednostrani kako to 'blagoslovljena' kultura četo zahtijeva. Ako samo teoretski pogledate stvar, nećete vidjeti poveznicu. No, tko doista na živ način stekne znanost duha, unutarnji je neprijatelj jednostranosti; jer znanost duha stvara raspoloženje u duši što također dovodi do svestranosti. Vi ćete – ako se ne bavite znanošću duha samo svojom glavom, već ako je postavite na takav način da pulsira u vašoj duši poput krvi u vašem tijelu – zasigurno ćete također dobiti određenu svestranost u prilagodbi vašem okruženju. Dobiti ćete priliku raditi stvari za koje jednostavno prije niste bili vješti. Razvija se spretnost u volji, osoba postaje prilagodljiva okolini. Naravno, ako želite to reći, možete reći: Kod antropozofa koji su ujedinjeni u društvo ne primjećujemo baš da su postali strašno spretniji, da su postali sposobniji za život. - Mnogi to govore. Ja to ne govorim, ali se priča. Da, to proizlazi iz nečeg drugog. Stvar još nije došla do točke u kojoj antropozofski život pulsira u dušama ljudi kao što krv pulsira u njihovim tijelima, a tu je i loša navika da se sve unese u razumijevanje, doneseno izvana. Za mnoge je znanost duha postala samo teorija; to jednostavno postaje ono što misle, ali to nije njihova bit. Ako samo razmišljate o znanosti duha, nije važno čitate li knjigu iz znanosti duha ili o kuhanju. Možda će kuharica biti korisnija. Znanost duha mora postati toliko ozbiljna da doista zahvaća cijelu osobu u duši. Zatim prelazi u uvode, tada udovi postaju fleksibilni, ljudsko biće postaje sposobnije za život. Ovdje se, naravno, radi o stjecanju unutarnjeg uvjerenja, da se netko ne zadovoljava vanjskim uvjerenjem, već stječe unutarnje uvjerenje.
Svatko tko poznaje znanost duha u njenoj unutarnjoj životnoj vrijednosti zna da je ona zasigurno prikladna, ako je primi svježa i puna života, da produži tjelesni život osobe. Naravno da ljudi mogu doći i reći: Pa, postoji netko tko je umro samo sa četrdeset sedam, ili čak dvadeset sedam godina! - Da, postavite protu pitanje: Koliko bi osoba koja je živjela četrdeset pet godina živjela da se nije njome bavila od dvadesetih godina? Zašto ne postavite protupitanje? Vanjske vrste dokaza ne vrijede za ove unutarnje stvari. Statistika i slično nemaju vrijednost ako želite uzeti u obzir unutrašnjost. Statistika ima svoju veliku vrijednost u vanjskom životu, ali čak je i tamo ograničena na ono što je vanjsko i ne drži se onoga što je načelo života. To možete vidjeti vrlo jednostavno: savršeno je opravdano da se osiguravajuća društva trebaju oslanjati na statistike i aritmetiku; izračunaju prosječni životni vijek osobe, i zatim osiguravaju ljude. Ali neće vam pasti na pamet da morate umrijeti kada, prema teoriji vjerojatnosti, dođe godina vaše smrti za osiguravajuće društvo! Dakle, ne smatrate da je ono što je zapravo odlučujuće za vanjski život odlučujuće i za stvarnost. Sve što statistika i izračuni vjerojatnosti imaju u smislu dobre vrijednosti za vanjski život, prestaje imati bilo kakvo značenje gdje počinje vrijednost uvjerenja u duhovno. No, to ćete imati samo ako znanost duha upijete kao živi eliksir života. I tada eliksir života postaje na takav način da se osoba uklopi u okolnosti.
Zatim se dogodilo obrnuto. Jednom sam bio jako tužan – možete reći, pa to je čudna osoba zbog koje morate biti tužni! – jednom sam jeo u jednoj kući, a vlasnik kuće uvijek je morao vagati na vagi koliko mesa i povrća mora pojesti. Morao je vagati sve pojedinačne obroke! Zamislite do kakve bi neizvjesnosti u instinktima došlo kada bi svi htjeli vagati rižu i kupus pri svakom obroku. Ta neizvjesnost u instinktima dolazi iz čisto intelektualne znanosti jer statistika može pokazati samo vanjsko. No, nije poanta u tome da gubimo instinkt – a intelektualnim odgojem ga gubimo – nego da ga produhovljujemo; da postanemo sigurni u instinkte kao i inače, ali duhovno.
To je ono što moram okarakterizirati kao posebno značajno što uzima u obzir volju. Znanost duha uvlači se u volju, priprema je tako da ljudsko biće ulazi u okruženje ne primjećujući kako zapravo urasta u ono što je u njegovoj okolini. Rastući zajedno s duhom, urasta u okoliš.
Vidite, treba naučiti iskusiti duh. Ali to nam omogućuje znanost duha. Čovječanstvu će dok ide u budućnost sve više trebati iskustvo duha.
Jer, kako osoba doživljava ono što joj je dato začećem ili rođenjem? Zamislite: top puca na nekoj udaljenosti od vas. Čujete prasak. Svijetlo možete vidjeti malo ranije. Ali zamislite sljedeću stvar: Stajali ste pored topa i neki bi vas događaj odgurnuo jednako brzo kao i zvuk. Letite zrakom sa zvukom onoliko brzo koliko ide zvuk: tada zvuk ne biste čuli; zvuk ne čujete gdje se krećete brzinom zvuka. Zato čovjek ne primjećuje duh u nama, jer se kreće istom brzinom kao i duh, od rođenja do smrti. Onog trenutka kada upijete duhovne istine, stavljate sebe u drugačiji tempo od tijela. Stoga svijet počinjete percipirati u drugačijem svijetlu. Kao što opažate zvuk jer nemate istu brzinu, tako i tijekom života percipirate duh dovodeći se u drugačiji tempo, stvarajući unutarnju smirenost, kao što možete pročitati u mojoj knjizi 'Kako se stječe znanje o višim svjetovima'? Ne živite sa svojim tijelom, postavljate drugačiji tempo! Ali to je nešto što se prije svega mora steći, što je od iznimne važnosti.
Ljudi danas uopće ne uzimaju u obzir kako je zapravo bilo u ranija vremena. Povijest je zaista svojevrsna 'fable convenue', ali to nas danas ne bi trebalo zabrinjavati. U ranijim vremenima ljudi su drugačije odgajani. U ranijem odgoju mnogo se više razmišljalo o životu duše. Ovaj čisto intelektualni život kakav imamo danas zapravo se pojavio tek u posljednja četiri do pet stoljeća. Ne uzima se u obzir da je čovjek višeslojno biće. Intelekt je vrijedan i pogodan za to da se može razvijati, ali ne za razvoj tijekom cijelog ljudskog života, a osobito ne u našem današnjem vremenskom ciklusu. Vezan je za čovjekovu glavu, a glava ostaje sposobna za razvoj najviše do dvadeset osme godine života. Čovjek mora živjeti svoj život na Zemlji tri puta toliko koliko mu je glava sposobna za razvoj. Zasigurno smo intelektualno sposobni za razvoj u mladosti, ali takvi ostajemo samo do otprilike dvadeset osme godine. Ostatak našeg organizma ostaje sposoban za razvoj do kraja našeg života; također traži od nas nešto tijekom života. Ono što se danas daje ljudima samo je znanje glave, a ne znanje srca. Znanje srca nazivam ono koje se obraća cijelom organizmu, znanjem glave ono što je samo intelektualno i obraća se samo glavi. Sada, glava i srce moraju biti u stalnom odnosu, moralno i duhovno. To se danas ne može dogoditi jer djeci dajemo tako malo za srce, da tako kažemo, za ostatak organizma, i dajemo samo nešto za glavu. Čovjek ima trideset pet godina. Tada ima najviše znanja glave; kada to dođe on pamti znanje koje u upio. Čisto intelektualno, sjeća se znanja koje je usvojio. No zapitajte se ne samo da li će se današnji razred sjetiti kasnije u životu onoga što je naučio, već i da li će s ljubavlju osjećati ono što je u mladosti dobio; da li doista još uvijek imate nešto od onoga što su vas naučili kako biste to mogli opet osvježiti. Ali to mora postati ideal znanosti duha u obrazovanju, kako se čovjek ne bi samo sjećao. To danas ne radite. Prošli ste ispit i zaboravili što je bilo. No uzmimo slučaj gdje se ljudi sjećaju: Je li to što su ljudi prošli kroz školu, raj u koji se vole vratiti? Vratite se na takav način da kažete: Kad se sjetim, jutro života me obasja, a kako sam sada postao stariji, to se u meni dok starim pretvara u nešto novo; usvojio sam to na takav način da to mogu transformirati, ne samo da se sjećam, već to transformiramo, postaje mi novo.
Ljudska će duša postati puna života kada načela znanosti duha obnove cijeli naš odgoj i cijelu našu duhovnu kulturu. I tada će učinci ranog starenja u čovječanstvu biti sve rjeđi i rjeđi. Svatko tko prati evoluciju čovječanstva zna da najstariji ljudi prije 15. stoljeća nisu bili stari kao najmlađi ljudi danas. Starost je devastirajuća. Ovu starost možemo kontrolirati samo činjenicom da bi trebalo prevladati raspoloženje, da u mladosti primamo ono što se u starosti može preobraziti, ono što može postati novo; ono čega se ne samo sjećamo, već ono što mijenjamo jer se vraćamo u raj. Znanost duha također će to unijeti u neposredni život kao pravi eliksir života. Škola će postati nešto sasvim drugo. Škola će postati nešto u čemu je čovjek svjestan da se mora brinuti o cijelom životu osobe. Jer ono što se djetetu nudi, u starosti izlazi na potpuno drugačiji način. Određene stvari djetetu se nude u obliku, recimo, da uči gledati na nešto s divljenjem, s pijetetom. To se ponovno javlja u starosti. To ostaje više povučeno u srednjoj dobi, javlja se u starijoj dobi dajući nam moć da dobro djelujemo na djecu. Ili kao što sam jednom rekao na javnom predavanju: Oni koji u djetinjstvu nisu naučili sklopiti ruke ne mogu blagosloviti u starosti. Unutarnji osjećaj povezan s preklapanjem ruku ponovno se pojavljuje u nama kada se u kasnijoj dobi transformirao u sposobnost blagoslova. Danas čak i ne znamo, ako slijedimo današnje obrazovanje, što dajemo djetetu za kasniju dob, u dobi od sedme do četrnaeste godine, pa čak i ranije, a čak i nakon četrnaeste godine, što današnjoj mladosti nudimo. To je užasno ozbiljna stvar, jer postavlja temelj za svu megalomaniju koja se danas usađuje u mladost, za svu umišljenost i predrasude, kao da se na određeni način može imati 'gledište'! To čujete od najmlađih ljudi danas: Ali to nije moje gledište. - Svatko ima svoje gledište. Naravno da nije moguće da se s dvadeset godina može imati gledište. Svijest o tome se danas ne potiče.
Sve su to stvari koje se mogu obuhvatiti riječima: Ono što živi u ljudima morati će se približiti stvarnosti. Stvarnost stavljena u zdrav odnos prema ljudskoj duši. To je ono što mora postati ideal znanosti duha, s obzirom na odnos ljudske duše prema stvarnosti. Pogotovo u pogledu šireg pogleda na život, ljudi danas govore bez ikakvog odnosa prema stvarnosti. Tko razumije odnos prema stvarnosti koji mora živjeti u ljudskoj duši, ponekad može biti na mukama čisto kroz oblik koji ima današnje razmišljanje. Kada učitelj tako razmišlja dijete nesvjesno podnosi te muke. Naprimjer, vrlo poznati profesor književnosti održao je uvodno predavanje na kojem sam bio prisutan. Započeo je: Možemo pitati ovo, možemo pitati ono. - Postavio je niz pitanja, na sva bi trebalo odgovoriti tijekom semestra; zatim je rekao: Gospodo! Uveo sam vas u šumu znakova pitanja. - Morao sam zamisliti šumu punu upitnika! Zamislite to slikovito, osoba ne naslikavši realnu sliku pred svojom dušom, stoji ispred šume upitnika! To je nešto što se podcjenjuje. Ono čemu se mora težiti je živ odnos prema stvarnosti.
Nedavno je jedan državnik rekao riječi: Naš odnos sa susjednom monarhijom točka je koja mora postati politički smjer u čitavom našem budućem životu. - Pa zamislite, odnos jedne države prema drugoj je točka, a točka postaje smjer. Ne možete misliti nestvarnije! Ali zamislite kakvu konfiguraciju ima cijeli život duše, koji je toliko udaljen od stvarnosti, da bi se razradile takve konceptualne ljuske! No, takav je duševni život jednako udaljen od vanjskog socijalnog života; on ne uranja u socijalni život. Ono što smisli neće biti stvarnost. U znanosti duha nemoguće je razmišljati tako nestvarno, kao što su te konceptualne ljuske do kojih se postupno došlo. Sadašnjost je toliko drska da misli da misli da je postala osobito praktična. Ali je postala samo poput onog učitelja, postala je otuđena od života. A buduće će doba naše doba okarakterizirati činjenicom da je, što je čudno, svjetski učitelj imao impresivan utjecaj na toliko ljudi: Woodrow Wilson, koji nije povezan sa stvarnošću ni tankom niti konca u svom razmišljanju, već sve riječi odgovaraju nestvarnom. No, dive mu se oni koje tek malo ometa činjenica da s njime ratuju. Pa, danas među Centralnim silama ima mnogo onih koji se dive Woodrow Wilsonu! U budućnosti će biti osobito teško shvatiti kako se nalaze politički programi, bez veze sa stvarnošću, u kojima se utvrđuju velike ideje svjetskih ugovora i mirovnih ugovora među ljudima i tako dalje. Da je barem tako jednostavno! Apstraktni ljudi još od stoika misle na ove stvari! Ono što se danas pojavljuje kao Wilsonove ideje: za one koji znaju stvari, to postoji od kad ljudi uopće postoje. Zdrav način razmišljanja kaže: Jer to je uvijek bilo i nije se moglo realizirati, to je nezdravo! Današnje razmišljanje postalo je otuđeno od stvarnosti, zbog čega nalazi zadovoljstvo u takvim nestvarnim mislima.
Ove stvari su već povezane s najdubljim životnim načelima i životnim impulsima. A činjenica da je danas toliko zabune, da postoji toliko kaosa, proizlazi iz činjenice da je čovječanstvo došlo do načina razmišljanja koji, iako vjeruje da je ovladao životnom praksom, u osnovi je daleko od istinske stvarnosti. Sjedinjenje s pravom stvarnošću, u energičnom razmišljanju koje razvija takve snage da može prodrijeti u stvarnost, to je ono što za čovječanstvo kao ideal mora proizaći iz znanosti duha. Da bismo to učinili moramo početi s malim. U djetetu moramo razviti osjećaj, ne za apstraktan pojam, već za stvarno, zamislivo; samo moramo sami imati vezu s tim. Onaj koji želi dijete naučiti ideji besmrtnosti, u liku leptira koji izlazi iz kukuljice, ako sam ne vjeruje u tu besmrtnost, ne uči ni dijete. Ali svatko tko se bavi znanošću duha, zna da je leptir stvarna slika besmrtnosti koju stvara kozmički duh. I sami vjerujemo u tu sliku i ne biramo ništa drugo osim onoga u što sami vjerujemo, jer to znamo ili nastojimo spoznati. Na ovaj način pokušavamo uroniti u stvarnost, pokušavamo nadvladati egoizam koji ipak želi nešto apstraktno u razmišljanju. Nastojimo prodrijeti u duh stvarnosti i kroz to ćemo pronaći puteve koji su potrebni suvremenom čovječanstvu, a koji su utoliko potrebniji jer su ih najviše napustili oni koji sebe nazivaju praktičnim ljudima. Oni nisu praktičari, već oni koji su osiromašili i koji brutalnošću nameću svoje osiromašenje čovječanstvu. Pomoć će u ovoj teškoj situaciji doći samo ako čovječanstvo kroz duh traži duh i stvarnost.
Danas sam vam htio govoriti o tome što moramo steći kao osjećaj o odnosu ljudske duše prema svijetu, budući da to proizlazi iz znanosti duha kao osnovno raspoloženje duše. A važnije od pojedinačnih istina znanosti duha je ovo raspoloženje s kojim idemo kroz život kada ga u nama rasplamsa znanost duha.