Alfabet

Već neko vrijeme smo zaokupljeni stjecanjem točnijeg znanja o odnosu čovjeka s univerzumom, a danas bi željeli nadopuniti naše prethodne studije. Ako razmotrimo kako čovjek živi u sadašnjem periodu svoje evolucije — uzimajući ovaj period tako široko da obuhvaća ne samo što je povijesno već također dijelom i pred-povijesno — moramo zaključiti da je govor najistaknutija karakteristika u ovom trenutku kozmičke evolucije čovječanstva. Govor je ono što uzdiže čovjeka iznad drugih carstava prirode.

U predavanjima prošlog tjedna, spomenuo sam da je tijekom evolucije čovječanstva, jezik, govor u cjelini, također prošao razvoj. Aludirao sam na to kako je, u vrlo drevnim vremenima, govor bio nešto što je čovjek formirao iz sebe kao svoju najosnovniju sposobnost; kako je, uz pomoć svojih organa govora mogao izraziti božanske duhovne sile koje žive unutar njega. Također sam uputio na to kako su, u tranziciji od grčke do rimsko-latinske kulture, to će reći u četvrtom post-atlantskom periodu, pojedini zvukovi u jeziku izgubili svoja imena i, kako u suvremenoj uporabi, imaju vrijednost samo kao zvukovi. U grčkoj kulturi još imamo ime za prvo slovo alfabeta ali u latinskoj to je samo ‘A’. U prijelazu iz grčke u latinsku kulturu nešto živo u govoru, nešto eminentno konkretno mijenja se u apstrakciju. Moglo bi se reći: koliko dugo je čovjek zvao prvo slovo alfabeta ‘Alfa’, doživljavao je u tome izvjesnu količinu inspiracije, ali u trenutku kada ga je nazvao samo ‘A’, slova su se prilagodila vanjskoj konvenciji, prozaičnom aspektu života, zamjenjujući inspiraciju i unutarnji doživljaj. To je tvorilo stvarnu tranziciju od svega što je pripadalo Grčkoj onome što je rimsko-latinsko — čovjek je kulturno postao otuđen od duhovnog svijeta poezije i ušao u prozu života.

Ljudi Rima su bili trezvena, prozaična rasa, rasa pravnika, koji su uveli prozu i pravnu filozofiju u kulturu kasnijih godina. Ono što je živjelo u grčkom narodu razvilo se unutar čovječanstva više ili manje kao kulturni san kojem čovjek prilazi kroz njegovo vlastito otkrivenje kada ima unutarnje iskustvo i želi ga izraziti. Moglo bi se reći da sva poezija ima u sebi nešto što čini da se Europljanima javlja kao kćer Grčke, dok sva pravna znanost, sva vanjska podijeljenost, sva proza života, sugerira porijeklo od rimsko-latinskih ljudi.

Prethodno sam vam skrenuo pažnju kako nas stvarno razumijevanje Alfa — Alef u Hebrejskom — vodi da prepoznamo u tome želju da se čovjek izrazi kroz simbol. Ako se traže najbliže moderne riječi koje će prenijeti značenje Alfa, one bi bile: ‘Onaj koji doživljava svoje vlastito disanje’. U ovom nazivu imamo direktnu referencu na riječi Starog zavjeta: ‘I Bog stvori čovjeka ... i udahne u nosnice dah života’. Ono što je tada napravljeno s dahom, da bi čovjeka učinilo čovjekom Zemlje, bićem koje na sebi ima utisnuto svoje čovještvo tako što je postao onaj koji doživljava, osjeća vlastito disanje, primajući u sebe svijest o svojem disanju, mislilo se da je izraženo prvim slovom alfabeta.

I ime ‘Beta’ uzeto u obzir otvorenim umom, okrećući se hebrejskom ekvivalentu, predstavlja nešto od prirode umotavanja, prekrivanja, kuću. Dakle, ako bismo se prepustili doživljaju izgovaranja ‘Alfa, Beta,’ u modernom jeziku bi mogli reći: ‘Čovjek u svojoj kući’. I mogli bi na ovaj način ići kroz cijeli alfabet, izražavajući koncept, značenje, istinu o čovjeku jednostavno govoreći slova alfabeta jedno za drugim. Bila bi izgovorena obimna rečenica dajući izraz misteriji čovjeka. Ova rečenica bi počinjala s time da naše biće pokazuje čovjeka u njegovoj zgradi, u hramu. Slijedeći dijelovi rečenice nastavili bi izražavati kako čovjek vidi sebe u svom hramu i u kakvom je odnosu s kozmosom. Ukratko, ono što bi bilo izraženo govoreći redom imena alfabeta, ne bi bila apstrakcija kakvu imamo danas kada kažemo A, B, C, bez ikakvih pridruženih misli, već bi to bio izraz misterije čovjeka i toga kako su mu korijeni u univerzumu.

Kada se danas, u raznim društvima govori o ‘izgubljenoj arhetipskoj riječi’, ne prepoznaje se da je ona u stvari sadržana u rečenici koja uključuje imena alfabeta. Dakle možemo pogledati natrag u vrijeme u evoluciji čovječanstva kada čovjek, ponavljajući svoj alfabet, nije izražavao ono što je povezano s vanjskim događajima, vanjskim potrebama, već ono što je božanstvena duhovna misterija njegova bića izražavala kroz njegovo grlo i njegove organe govora.

Moglo bi se reći da je ono što pripada alfabetu bilo kasnije primijenjeno na vanjske objekte, i bilo je zaboravljeno sve što se moglo Čovjeku otkriti kroz njegov govor o misteriji njegove duše i duha. Čovjekova originalna riječ istine, njegova riječ mudrosti, bila je izgubljena. Govor se prelio vani preko činjeničnih stvari života. Govoreći danas, čovjek više nije svjestan da je originalna prvobitna rečenica bila izgubljena; rečenica kroz koju mu je božanstvo otkrivalo vlastito biće. On više nije svjestan da pojedine riječi, pojedine rečenice izjavljene danas, predstavljaju samo komadiće te prvobitne rečenice.

Pjesnik se, izbjegavajući prozni element u govoru, i vraćajući se unutarnjem doživljaju, unutarnjem osjećaju, unutarnjem oblikovanju govora, pokušava vratiti njegovom nadahnutom arhetipskom elementu. Netko bi možda mogao reći da je svaka prava poema, najponiznija kao i najveća, pokušaj vraćanja na riječ koja je bila izgubljena, vraćanje na put od života uređenog u skladu s korisnošću u vremena kada je kozmičko biće još otkrivalo sebe u unutarnjem organizmu govora.

Danas mi u govoru razlikujemo suglasnike od samoglasnika. Govorio sam o tome kako bi to izgledalo čovjeku ako bi zaronio ispod praga svoje svjesnosti. U uobičajenoj svjesnosti sjećanja su reflektirana prema gore ili, drugom riječima, misli su refleksije onog što je proživljeno između rođenja i smrti. Mi normalno ne prodiremo u čovjekovo stvarno biće iza ovih sjećanja, te su misli ostavljene iza u memoriji. Sa drugog gledišta naznačio sam kako, ispod praga svjesnosti, tamo živi ono što bi mogli zvati univerzalnom tragedijom čovječanstva. To se također može opisati i na slijedeći način: Kada se čovjek ujutro probudi i njegov ego i astralno tijelo urone dolje u njegovo etersko i fizičko tijelo, on ne percipira ova tijela iznutra vani, ono što percipira je sasvim različito. Možemo dobiti ideju o tome pomoću dijagrama.

Recimo da ovdje imamo granicu između svjesnog i nesvjesnog, crveno predstavlja svjesno, plavo nesvjesno. Ako osoba vidi nešto što pripada vanjskom svijetu ili njemu samom, na primjer, ako sa vlastitim okom vidi oko drugog čovjeka, tada su vidljive zrake koje idu iz njegovog oka u drugog čovjeka vraćene natrag, i on to doživljava u svojoj svjesnosti. Ono što također od vlastitog bića ispod praga svjesnosti on doživljava u njegovom astralnom tijelu i njegovom egu, ali ne u običnom budnom stanju. To ostaje nesvjesno i esencijalno oblikuje stvarni sadržaj eterskog i fizičkog tijela. Etersko tijelo nikada nije prepoznato od obične svjesnosti; prepoznat je samo vanjski aspekt fizičkog tijela. Kao što sam prije spominjao, moramo uroniti ispod memorije da bi spoznali prvobitni izvor zla u ljudskim bićima, ali tada se može spoznati još nešto, naime, aspekt čovjekove veze s kozmosom.

Možemo, kroz odgovarajuću meditaciju, uspjeti u prodiranju u prikaz memorije, takoreći, staviti sa strane ono što nas iznutra odvaja od našeg eterskog i fizičkog tijela; ako onda pogledamo dolje u etersko tijelo i fizičko tijelo tako da opažamo što normalno leži ispod praga svjesnosti, čuti ćemo kako nešto odjekuje unutar ovih tijela. I to što se čuje je eho glazbe sfera, koju je čovjek apsorbirao između smrti i novog rođenja, za vrijeme svog silaska iz božanskog duhovnog svijeta u ono što mu je dano kroz fizičko nasljeđe roditelja i predaka. U eterskom tijelu i u fizičkom tijelu odjekuje glazba sfera. Ukoliko je prirode samoglasnika odjekuje u eterskom tijelu, a u fizičkom tijelu ukoliko je prirode suglasnika.

Zaista je točno da čovjek, kako napreduje u životu između smrti i novog rođenja, uzdiže sebe u svijet viših hijerarhija. Naučili smo kako se čovjek u svijetu anđela, arhanđela, arhaja, pridružuje njihovom životu i živi unutar oblasti hijerarhija, kao što ovdje živimo između bića mineralnog, biljnog i životinjskog carstva. Poslije ovog života između smrti i novog rođenja opet se još jednom spušta u zemaljski život. I također smo naučili kako na svom putu dolje prvo sakuplja utjecaje nebeskog svoda zvijezda stajaćica, predstavljenih znacima Zodijaka; zatim, kako se spušta dalje, uzima sobom utjecaje pokretnih planeta.

Sada samo sebi predstavite Zodijak, prikaz fiksnih zvijezda. Čovjek je izložen njihovim utjecajima pri spuštanju od života duše i duha u zemaljski život. Ako bi naznačili njihove efekte u skladu s njihovim stvarnim bićem moramo reći da su oni kozmička glazba, oni su suglasnici. I oblikovanje suglasnika u fizičkom tijelu je eho onog što odjekuje u pojedinoj formaciji Zodijaka, dok se oblikovanje samoglasnika unutar muzike sfera javlja kroz kretanje planeta u kozmosu. To je utisnuto u eterskom tijelu. Dakle, u našem fizičkom tijelu mi nesvjesno nosimo refleksiju kozmičkih suglasnika, dok u našem eterskom tijelu nosimo refleksiju kozmičkih samoglasnika. To ostaje, mogli bi reći, u tišini podsvijesti. Ali kako se dijete razvija, sile pritišću gore unutar tijela i jačaju organe govora; to su sile koje, kao refleksije formativnih sila kozmosa, izgrađuju organe govora. Više unutarnji organi govora su tako formirani iz čovjekova esencijalnog bića da mogu proizvoditi samoglasnike, a organi bliže periferiji, nepce, jezik, usne i sve što pridonosi obliku fizičkog tijela, građeni su na takav način da se mogu proizvesti suglasnici. Dok dijete uči govoriti, nešto se odvija u gornjem dijelu njegovog bića, kao rezultat aktivnosti nižeg dijela, što je posljedica formativnih sila uzetih u fizičkom tijelu, i također u eterskom tijelu. (To naravno nije materijalni proces već ima veze s formativnom aktivnošću.) Tako kada govorimo, dolazi do manifestacije onog što bi mogli zvati eho iskustva kroz koje čovjek prolazi u životu između smrti i novog rođenja za vrijeme silaska iz božanskog duhovnog svijeta. Sva pojedina slova alfabeta su u stvari formirana kao slike onog što živi u kozmosu.

Možemo dobiti približnu ideju o znacima Zodijaka ako ih povežemo s modernim govorom postavljajući B, C, D, F, i tako naprijed, kao konstelacije Zodijaka. Možete ih slijediti osjećajući revoluciju planeta u H — H u stvari nije slovo kao ostala, H imitira rotacijsko kretanje, kruženje okolo. I pojedini planeti u svojim revolucijama uvijek su individualni samoglasnici koji su na razne načine smješteni ispred suglasnika. Ako zamislite samoglasnik A da je smješten ovdje (vidi dijagram) imate A u skladu s B i C, ali u svakom samoglasniku nalazi se H. Možete ga pratiti govoreći — AH, IH, EH. H je u svakom samoglasniku. Što označava to da je H u svakom samoglasniku? Označava da se samoglasnik okreće u kozmosu. Samoglasnik se ne odmara, kruži okolo u kozmosu. I kruženje, kretanje, izraženo je u H skrivenom u svakom samoglasniku. Razmotrite, prema tome, sklad samoglasnika izražen negdje u govoru: recimo I, O, U, A. (IH, OH, UH, AH) Što je izraženo ovim? Izraženo je nešto što je kozmički rad četiri planeta. Nečem takvom dodajmo jedan suglasnik — IOSUA — dodajmo ovo S u sredinu, i to bi značilo da nije izraženo samo oblikovanje samoglasnika unutar planetarnih sfera, već također i efekt da planeti povezani s I, O, U, A, proživljavaju u svojem kretanju direktnu vezu s zvjezdanim znakom S. Tako ako je Čovjek u vrijeme drevne civilizacije izustio ime Boga u samoglasnicima, bila je izražena planetarna misterija. Čin božanskog bića unutar planetarnog svijeta bio je izražen u imenu. Ukoliko je božansko ime izraženo sa suglasnikom u njemu, čin božanstva o kojem se radi dosezao se misleći na predstavnika fiksnih zvijezda nebeskog svoda —Zodijaka.

Dok je još bilo instinktivnog razumijevanja ovih stvari, u vrijeme atavističke vidovitosti, osluškivanja, i tako dalje, u ljudskom govoru je doživljavana veza s kozmosom. Kada je govorio, čovjek je osjećao sebe unutar kozmosa. Kada je dijete učilo govoriti ono je osjećalo kako se ono što je osjećalo u božanskom duhovnom svijetu prije rođenja, ili prije začeća, postepeno razvilo iz djetetova bića.

Moglo bi se reći da ako bi čovjek mogao gledati kroz sebe unatrag morao bi priznati: Ja sam etersko tijelo, drugim riječima, ja sam eho kozmičkih samoglasnika; ja sam fizičko tijelo, drugim riječima, eho kozmičkih suglasnika. Pošto stojim ovdje na Zemlji, kroz moje biće odjekuje eho svega što je rečeno od Zodijaka; i život tog eha je u mom fizičkom tijelu. Iz svega što je rečeno od planetarnih sfera formiran je eho i taj eho je moje etersko tijelo.

1. Fizičko tijelo    = Eho Zodijaka
2. Etersko tijelo   = Eho planetarnog kretanja
3. Astralno tijelo = Iskustvo planetarnog kretanja
4. Ego                    = Percepcija eha Zodijaka

Ništa nije kazano, moji dragi prijatelji, ponavljajući da se čovjek sastoji od fizičkog i eterskog tijela. To nisu više od nejasnih, neodređenih riječi. Ako želimo govoriti pravim jezikom, koji se može naučiti od misterija kozmosa, morali bi reći: Čovjek je konstituiran od eha nebesa, od zvijezda stajaćica, od eha planetarnih kretanja, od onog što je proživljeno od eha planetarnih kretanja, i onog što namjerno proživljava eho nebesa zvijezda stajaćica. Tada bi pravim kozmičkim govorom izrazili ono što je apstraktno izraženo riječima: Čovjek je sačinjen od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i ega. Ostajemo potpuno u apstrakciji govoreći: Čovjek je sačinjen prvo od fizičkog tijela, drugo od eterskog tijela, treće od astralnog tijela, četvrto od ega. Ali prelazimo na konkretan kozmički govor ako kažemo: Čovjek se sastoji od eha Zodijaka, od eha planetarnih kretanja, od proživljavanja impresije planetarnih kretanja u mišljenju, osjećanju i volji, i od percepcije eha Zodijaka. Prvo je apstrakcija, drugo stvarnost.

Kada kažete ‘JA’, što je to točno? Sada samo zamislite da je netko posadio stabla u predivnom umjetničkom rasporedu. Može se vidjeti svako pojedino stablo. Međutim sa distance sva su stabla u jednoj točci. Uzmite sve pojedinačne stvari — sve što odjekuje od Zodijaka kao svjetski suglasnici, zatim se udaljite dovoljno daleko: Sve što je oblikovano kao unutarnji zvuk, na najraznovrsniji način, komprimirano je unutar vas u jednoj točci ‘JA’.

Stvarna je činjenica da je ovo ime koje Čovjek daje sebi u stvari samo izraz onog što percipiramo u neizmjernim prostorima univerzuma. Svugdje je neophodno ići natrag do onog što se, kao refleksija, kao eho, pojavljuje ovdje na zemlji. Dakle, kada se stvar gleda u svojoj realnosti, ispred čovjekova višeg i unutarnjeg doživljaja, sve iz čega čovjek izgrađuje sebe kao pojavu, kao čisto iskustvo, otapa se. Ako gledamo na čovjeka i postepeno učimo o njegovoj pravoj prirodi, tada njegovo fizičko tijelo u stvari prestaje biti onakvo s kakvim smo normalno suočeni i inače stoji pred nama, naša vizija se širi i čovjek raste u nebesa zvijezda stajaćica. Etersko tijelo, također, prestaje biti ispred nas. Vizija je produžena, iskustvo je produženo, i dolazimo do percepcije planetarnog života, jer ovo ljudsko etersko tijelo samo je refleksija planetarnog života.

Čovjek koji stoji ispred vas nije ništa nego fenomen, pojava, slika, onog što se zbiva u životu planeta. Mi mislimo da ispred nas imamo pojedino ljudsko biće, ali taj pojedinac je slika, na izvjesnoj točci, cijelog svijeta. Koji je onda razlog razlike između Azijata i Amerikanca? Razlog je da su zvjezdana nebesa oslikana na dvije različite zemaljske točke, baš kao što mi imamo različite slike o jednoj te istoj vanjskoj činjenici. Zaista je točno da kada promatramo čovjeka svijet počinje svitati na nama, i sa takvim promatranjem suočeni smo s velikim misterijem obima u kojem je čovjek stvarno naslikani mikrokozmos iz stvarnosti makrokozmosa.

Od čega se sada moderan život sastoji? Kada pogledamo natrag iz ovih modernih vremena na život čovječanstva u drevnim vremenima, još nalazimo doživljaj čovjekove veze s duhovnim svijetom u instinktivnoj svjesnosti tih drevnih dana. U alfabetu možemo imati konkretan doživljaj toga. Kada je, iskonskim riječima, čovjek morao izraziti bogatu riznicu božanstvenosti u svoj svojoj punini, izustio je slova alfabeta. Kada je izražavao misterij svoje vlastite prirode, na način kako je to učio u Misterijima, tada bi se oglasio kako je sišao kroz Saturn ili Jupiter u njihovom zvjezdanom odnosu sa Lavom ili Djevicom, drugim riječima, kako je sišao kroz A ili I u njihovom odnosu sa M ili L. Dao je izraz onog što je tada doživljavao od glazbe sfera, i to je bilo njegovo kozmičko ime. I u tim drevnim danima ljudi su bili instinktivno svjesni da su dolje sa sobom donijeli ime od kozmosa na Zemlju.

Od tada kršćanska svijest još čuva ovu drevnu svijest na apstraktan način posvećujući pojedine dane sjećanju na svece, koji bi, ispravno shvaćeni, trebali dati nov život duhovnom kozmosu. Tako što smo rođeni na određeni dan godine trebali bi primiti ime sveca čiji dan je u kalendaru. Što se željelo izraziti ovdje na više apstraktan način, bilo je konkretnije izraženo u drevnim vremenima, kada je u Misterijima kozmičko ime osobe bilo u skladu s onim što je proživljavala kako se spuštala na zemlju, kada je sa svojim bićem kreirala samoglasnike sa planetima i dodala ih suglasnicima Zodijaka. Različite grupe ljudskih rasa su tada imala mnogo imena, ali ta su imena bila shvaćena na takav način da su usklađena sa univerzalnim sveobuhvatnim imenom.

Uzimajući u obzir ovo gledište, što je bio alfabet? Bio je ono što su nebesa otkrivala kroz svoje zvijezde stajaćice i kroz planete koji se kreću preko njih. Kada je alfabet bio izgovoren iz originalne, instinktivne, ljudske mudrosti bila je izražena astronomija. Što je govoreno kroz alfabet i što se učilo u astronomiji u tim starim danima bila je jedna te ista stvar. Mudrost u astronomiji tih vremena nije bila predstavljena na isti način kao učenje sadržano u bilo kojoj grani znanja danas, koje je izgrađeno od pojedinih percepcija i koncepata. Bilo je shvaćeno kao otkrivenje koje se samo osjećalo na površini ljudskog doživljaja, bilo u obliku aksiomatske (same po sebi razumljive) istine ili kao dio aksiomatske istine. Tako je konkretni doživljaj bio predstavljen s dijelom prvobitne mudrosti. I bilo je nešto od sasvim mutne svjesnosti povezano s činjenicom da su, u Srednjem vijeku, oni koji su bili visoko školovani još morali učiti gramatiku, retoriku, dijalektiku, aritmetiku, geometriju, glazbu i astronomiju. U ovom usponu kroz razne sfere učenja leži napola svjesno prepoznavanje nečega, što je u ranijim danima, postojalo u instinktivnoj jasnoći. Današnja gramatika je postala veoma apstraktna. Idući natrag u vremena o kojima povijest ne govori ništa, ali koja su, ipak, još uvijek povijesna vremena, nalazimo da gramatika nije bila apstraktan predmet kao danas već da je čovjek kroz gramatiku bio vođen u misteriju pojedinih slova. Oni su učili da su tajne kozmosa našle izražaj u slovima. Pojedini samoglasnik dovođen je u vezu sa svojim planetom, pojedini suglasnik s pojedinim znakom Zodijaka; dakle, kroz slova alfabeta, čovjek je stekao znanje o zvijezdama.

Prijelaz od gramatike na retoriku tražio je primjenu onog što je živjelo u čovjeku kao aktivna astronomija. Uzdižući se do dijalektike dolazi u mislima do razumijevanja i rada na onom što je živjelo u čovjeku iz astronomije. Aritmetika nije učena kao današnja apstrakcija, već kao suština izražena u misteriji brojeva. Na sam broj se gledalo različito nego se gleda danas. Dat ću vam mali primjer ovoga.

Kako netko predstavlja 1, 2, 3 sebi danas? To se radi misleći na grašak, zatim na drugi grašak, i to čini dva; zatim je dodan još jedan i imamo tri. To je stvar dodavanja jednog drugome — gomilajući ih. U starim danima nije se brojilo na ovaj način. Početak je bio s jedinicom. I razdvajajući jedinicu na dva dijela imali smo 2. Tako 2 nije bilo došlo dodajući jednu jedinicu drugoj. To nije bilo stavljanje jedinica zajedno, već je dva bilo sadržano u jedan. Tri je bilo sadržano u jedan na drugačiji način — četiri ponovno na drugačiji način. Jedinica je uključivala sve brojeve i bila najveća. Danas je jedinica najmanja. Sve se danas shvaća atomistički. Jedinica je jedan član i dva joj je dodano, sve je to zamišljeno atomistički. Originalna ideja je bila organska. Tamo je jedinica najveća i sljedeći brojevi se uvijek pojavljuju kao manji i svi su sadržani u jedinici. Ovdje dolazimo do sasvim različitih misterija u svijetu brojeva.

Ove misterije u svijetu brojeva daju puki nagovještaj da tu nismo zaokupljeni samo s onim što živi u šupljini čovjekove glave. (govorim šupljini njegove glave pošto sam često pokazivao da je stvarno šuplja s duhovnog gledišta.) U relacijama broja možemo doći do spoznaje realnosti o objektivnosti svijeta. Ako uvijek samo dodajemo jedan i jedan prirodno je da je to nešto što nema veze s činjenicama. Imam komad krede. Ako ja pored njega stavim drugi komad krede to nema nikakve veze s prvim. Jedan se ne bavi s drugim. Ako, međutim, pretpostavim da je sve jedinica i prijeđem na brojeve sadržane u ovoj jedinici, dobijem dva na način da je to stvar neke posljedice. Ja moram razlomiti komad. I idem pravo u stvarnost.

Tako nakon što bi bio podignut u dijalektiku da bi došao do astronomskih misli, dosezao bi još dalje u kozmos s aritmetikom i na sličan način s geometrijom. Od geometrije bi se dobio osjećaj da je geometrijska, konkretna misao, bila glazba sfera. To je razlika između onog što se danas smatra ispravnim i onog što je jednom postojalo u instinktivnoj mudrosti drevnih vremena. Uzmite današnju glazbu — matematički fizičari računaju visinu note, na primjer, računaju koja visina je na djelu u melodiji. Tada je svatko tko je muzikalan obvezan zaboraviti svoju glazbu i ući u sferu apstraktne, ako, kao pronicljiv glazbenik, nije već pobjegao od matematičara. Čovjek je odvlačen od trenutnog iskustva u apstrakciju i to ima malo veze s iskustvom.

Samo po sebi to je zanimljivo — ako netko ima matematičke sklonosti — da se uputi iz glazbene u sferu akustike, ali ne dobije mnogo preko glazbenog iskustva. Da netko danas uči geometriju i kako napreduje počinje doživljavati oblike kao glazbene note, to će reći, ako se uzdigne iz 5-og do 6-od stupnja, i čini da geometrija zvuči glazbeno, sve to, koliko ja znam, ne ulazi u nastavni plan. Ali to je nekada značilo uzdizanje na šesti stupanj onog što je trebalo naučiti — od geometrije do glazbe. I samo je tada napravio da arhetipska, fundamentalna realnost postane iskustvo. Astronomija u podsvijesti tada postaje nešto što se svjesno savladalo kao astronomija, kao najviši i 7-mi član takozvani Trivium i Quadrivium.

Povijest čovjeka treba studirati u skladu s razvojem njegove svijesti jer tada možemo dobiti osjećaj da se svijest mora vratiti ovim stvarima. Upravo to je probano s antropozofskom znanošću duha. Ne treba se čuditi da oni koji su navikli prihvaćati današnju priznatu znanost ne nalaze ništa ispravno u onom što sam napisao, na primjer, u Tajnoj znanosti. Neophodno je, međutim, da se čovjek vrati, na potpuno svjestan način, pravoj stvarnosti koja je na neko vrijeme morala ustuknuti u pozadinu da bi omogućila čovjeku da razvije svoju slobodu. Čovjek bi trebao moći sve jače razvijati svijest o tome kako je za njega neophodno stajati unutar božanskog kozmičkog svijeta, da nije bio izbačen iz ovog kozmosa u samo pojavni, u čistu pojavnost, zaista tako jako da je cijela raznolika divota i veličanstvenost zvjezdanog neba bila kondenzirana u apstraktni ego.

To je bio neophodan korak u borbi za slobodu. Jer Čovjek može razviti svoju slobodu samo stišćući zajedno sasvim neprimjetno u jednu točku ega nešto što je, ispunjeno od cijelog kozmičkog prostora, slobodno strujalo cijelo vrijeme. Ali on bi izgubio svoje biće, ne bi više poznavao ili posjedovao sebe, ne bi više bio aktivan i djelovao na vlastitu inicijativu, ako opet ne bi osvojio cijeli svijet iz te jedne točke svog ega, ako se ne bi ponovno uzdigao od apstraktnog do konkretnog. Zaista je značajno razumjeti kako je, prelazeći od grčke na latinsku kulturu, apstrakcija zaživjela u europskoj kulturi i tako rezultirala gubitkom prvobitne riječi. Treba biti zapamćeno da je latinski jezik dugo bio jezik kulturne elite. Ono što je ustrajalo međutim, bila je vrsta očajničkog držanja za ono što je ovaj latinski jezik u stvari već bio odbacio. I ono što je govoreno u grčkom svijetu tada je preostalo samo u misli. Od logosa je preostala logika — apstraktna misao.

U žudnji koje je čovjek kao Goethe imao za znanjem o grčkoj kulturi, ležalo je nešto što se može izraziti na slijedeći način: on je žudio za oslobođenju od apstrakcija modernih vremena, od suhe proze romanizma. Želio je dosegnuti drugu kćerku drevne mudrosti svijeta, što je ostalo od svega što je predstavljalo Grčku. — Mi također moramo osjetiti nešto ove vrste ako želimo razumjeti Goetheovu jaku čežnju za jugom. U modernim školskim biografijama ne nalazimo ništa od svega ovoga. Tek kada u svakoj pojedinoj stvari bude odzvanjala svijest da je čovjek izraz cijelog kozmosa, biti će očišćen put za sile potrebne za čovjekov napredak, ako civilizacija ne potone u krajnji barbarizam.