Atomizam i njegovo opovrgavanje
Najprije, prisjetimo se sadašnje doktrine čulnih impresija, zatim kontradiktornih stvari koje sadrži, i pogleda na svijet koji je više u skladu s idealističkim razumijevanjem.
Sadašnja (1890) prirodna znanost razmišlja o svjetskom prostoru kao ispunjenom beskrajno rijetkom supstancom nazvanom eter. Ta se supstanca sastoji od beskrajno malih čestica, atoma etera. Ovaj eter ne postoji samo ondje gdje nema tijela, već također i u porama (koje se tiču) tijela. Fizičar zamišlja da se svako tijelo sastoji od beskonačnog broja nemjerljivih malih dijelova, kao atoma. Oni nisu u kontaktu jedni s drugima, već su odvojeni malim međuprostorima. Oni se, zauzvrat, ujedinjuju u veće forme, molekule, koje se još ne mogu primijetiti okom. Tek kada se beskonačan broj molekula ujedini, dobijemo ono što naša čula opažaju kao tijela.
To ćemo objasniti primjerom. U prirodi postoji plin, nazvan vodik, i drugi nazvan kisik. Vodik se sastoji od nemjerljivo malih atoma vodika, kisik od atoma kisika. Atomi vodika su dani ovdje kao crveni kružići, kisika kao plavi kružići. Dakle, fizičar bi zamislio određenu količinu vodika, kao na slici 1, količinu kisika kao na slici 2.
Sada možemo, posebnim procesima, koji nas ovdje ne zanimaju, dovesti kisik u takav odnos s vodikom da se dva atoma vodika kombiniraju s jednim atomom kisika, što rezultira kompozitnom supstancom koji bi morali prikazati kako je naznačeno na slici 3.
Tu, uvijek dva atoma vodika, zajedno s jednim atomom kisika formiraju cjelinu. I tu još uvijek nevidljivu, malu formaciju, koja se sastoji od dvije vrste atoma, zovemo molekula. Tvar čije se molekula sastoji od dva atoma vodika, plus jedan atom kisika je voda.
Može se također dogoditi da se molekula sastoji od 3, 4, 5 različitih atoma. Tako se jedna molekula alkohola sastoji od atoma ugljika, vodika i kisika.
Ali s ovim također vidimo da se za modernu fiziku svaka tvar (tekuća, čvrsta, i plinovita) sastoji od dijelova između kojih tamo postoji prazni prostori (pore).
U te pore, ulaze atomi etera koji ispunjavaju cijeli kozmos. Dakle, ako atome etera nacrtamo kao točke, moramo zamisliti tijelo kao na slici 4. (Crveni i plavi kružići su atomi tvari, crne točke su atomi etera.)
Sada moramo zamisliti da su oboje i atomi tvari i atomi etera u stanju stalnog kretanja. Pokret je ljuljanje. Moramo misliti da se svaki atom kreće naprijed natrag kao njihalo sata.
Sada u A (vidi sliku 5) zamišljamo tijelo, čije molekule su u stalnom kretanju. To kretanje se također prenosi u atome etera u porama, o odatle, u eter izvan tijela B, n.pr. u C. Recimo da je u D osjetilni organ n.pr. oko, tada, vibracije etera će dosegnuti oko, i kroz njega, živac N. Tamo, pogađaju, i kroz živčani vod L, dolaze u mozak G. Pretpostavimo da je tijelo A u takvom kretanju da se molekula ljulja naprijed natrag 461 milijardu puta u sekundi. Tada, svaka molekula etera također se ljulja 461 milijardu puta, i pogađa 461 milijardu puta u optički živac (in H). Živčani vod L prenosi tu 461 milijardu vibracija mozgu, i tu, imamo senzaciju: u ovom slučaju visoko crvenu. Ako je bilo 760 milijardi vibracija mogao sam vidjeti ljubičastu, na 548 milijardi žutu, itd. Svakoj senzaciji boje odgovara, u vanjskom svijetu, određeni pokret.
To je čak jednostavnije u slučaju senzacije zvuka. Tu također molekule tijela vibriraju. Medij koji prenosi to u naše uho nije eter već zrak. Za 148 vibracija u sekundi mi percipiramo ton D, pri 371 ton F povišen, itd.
Dakle vidimo gdje cijela ova interpretacija vodi: štogod opažamo u svijetu s našim osjetilima, boje, tonove, itd., rečeno je da ne postoji u stvarnosti, već se samo javljaju u našem mozgu kada su određene vibracijske forme pokreta prisutne u vanjskom svijetu. Ako to opažam, to radim jedino jer je eter oko mene u pokretu, i jer atomi etera pogađaju živce moje kože; kada osjećam svijetlo, to je zato jer isti atomi etera dosežu živce mog oka, itd.
Prema tome, moderni fizičar kaže: u stvarnosti, ne postoji ništa osim ljuljanja, atoma u pokretu; sve drugo je samo kreacija mog mozga, koju formira kada je dodirnut kretanjem u vanjskom svijetu.
Ne trebam crtati koliko je sumoran ovakav pogled na svijet. Tko ne bi bio ispunjen najtužnijim idejama ako na primjer, Hugo Magnus, koji je sasvim uhvaćen u ovaj način razmišljanja, uzvikuje, “Ovo kretanje etera je jedina stvar koja stvarno i objektivno postoji u stvaranju boje. Samo u ljudskom tijelu, u mozgu, ovi pokreti etera su transformirani u slike koje obično zovemo crveno, zeleno, žuto, itd. Prema ovome, moramo reći: kreacija je potpuno bezbojna ... Tek kada su ovi (bezbojni) pokreti etera preko oka dovedeni u mozak, transformirani su u slike koje zovemo boja.” (Hugo Magnus, Farben und Schöpfung, 8 predavanja o odnosu boje prema čovjeku i prirodi, Breslau, 1881, p. 16f.)
Uvjeren sam da će svatko čije razmišljanje je temeljeno na velikim idejama, i tko od rane mladosti nije bio izvrgnut ovim čudnim nervoznim mislima, ovakvo stanje stvari smatrati jednostavno apsurdnim.
Ove stvari, međutim, imaju dubiozniji ugao. Ako u stvarnom svijetu nema ničeg osim ljuljanja atoma, tada ne može biti nikakvih objektivnih ideja i ideala. Jer kada zamislim ideju, mogu se upitati, što to znači izvan moje svijesti? — Ništa više od kretanja mojih molekula mozga. Pošto se moje molekule mozga u tom trenutku ljuljaju na ovaj ili onaj način, mozak mi daje iluziju neke ideje. Sva stvarnost u svijetu je dakle smatrana kao pokret, sve drugo je prazna magla, rezultat nekog pokreta.
Ako bi ovakav način razmišljanja bio ispravan, tada bi morao sebi reći: čovjek nije ništa više od mase molekula koje se ljuljaju. To je jedina stvar koja je u njemu stvarna. Ako bi imao veliku ideju i pratio je do izvora, našao bih neku vrstu pokreta. Recimo da planiram dobro djelo. To mogu jedino ako se masa molekula u mom mozgu osjeća kao da izvršava određeni pokret. U tom slučaju, ima li još ikakve vrijednosti za “dobro” ili “zlo”? Ne mogu napraviti ništa osim onog što rezultira kretanjem mojih molekula mozga.
Iz ovih uzroka dolazi pesimizam delle Grazie. Ona kaže: Koja je svrha ovog iluzornog svijeta ideja i ideala ako nisu ništa osim kretanja atoma. I ona vjeruje da je sadašnja znanost u pravu. Pošto nije mogla prekoračiti znanost, i nije mogla, kao što to mogu ravnodušni ljudi, zanemariti bijedu ovog vjerovanja; podlegla je pesimizmu.
Greška koja je u osnovi teorija ove znanosti toliko je jednostavna da se ne može razumjeti kako joj je današnji znanstveni svijet mogao podleći.
Možemo ovu stvar razjasniti pomoću jednostavnog primjera. Recimo da mi netko pošalje telegram iz mjesta A. Kada dođe do mene, dobijem jedino papir i utisnuta slova. Ali ako znam čitati, primam više od samo papira i otisnutih znakova, odnosno, određeni sadržaj misli. Mogu li sada reći: Ovaj sadržaj misli stvorio sam jedino u mom mozgu, a papir i utisnuta slova su jedina stvarnost? Naravno da ne. Jer sadržaj koji je sada u meni također je prisutan i na mjestu A na isti način. To je najbolji primjer koji se može dati. Jer na vidljiv način, baš ništa mi ne može doći od A. Tko može tvrditi da telegrafske žice prenose misao s jednog mjesta na drugo? Isto vrijedi i za naše osjetilne utiske. Ako niz čestica etera, ljuljajući se 589 milijardi puta u sekundi, dođu do mog oka i stimuliraju optički živac, točno je da ja imam osjećaj zelenog. Ali valovi etera kao papir i simboli napisani za telegram u gornjem primjeru samo su nositelji "zelenog", koje je stvarno na tijelu. Posrednik nije stvarnost stvari.
Kao žica i elektricitet za telegram, tako je ovdje ljuljajući eter korišten kao posrednik. Ali samo zato što razumijemo "zeleno" pomoću ljuljajućeg etera, ne možemo reći: “zeleno” je jednostavno isto što i ljuljajući eter.
Ova gruba zamjena posrednika sa sadržajem koji nam je prenesen, leži u korijenu svih sadašnjih znanosti.
Moramo pretpostaviti "zeleno" kao kvalitetu tijela. To “zeleno” uzrokuje vibraciju od 589 milijardi vibracija u sekundi, ova vibracija dolazi do optičkog živca koji je tako konstruiran da zna: kada dođe 589 milijardi vibracija, može doći jedino od zelene površine.
Isto vrijedi za sve druge mentalne prikaze. Ako ima misao, ideju, ideal, ona naravno u mom mozgu mora biti prisutna kao stvarnost. To je moguće jedino ako se čestice mozga kreću na određeni način, jer entitet prisutan u prostoru ne može trpjeti nikakve promjene osim od kretanja. Ali napravili bi kobnu grešku u vezi sadržaja ideje u usporedbi s načinom na koji se javlja u tijelu, ako bi rekli: samo kretanje je ideja. Ne — kretanje samo daje mogućnost da ideja dobije formu i prostorno postojanje.
Ali postoji još jedan aspekt. Za nas ljude, nema ničeg u čemu smo potpuno prisutni kao u našim idejama, idealima i mentalnim predstavama. Jer njih živimo, tkamo.
Kada smo sami u mraku, u potpunoj tišini, tako da nemamo čulnih utisaka, — čega smo sasvim i potpuno svjesni? — Naših misli i ideja! Nakon njih dolazi sve što možemo doživjeti preko osjetila. To mi je dano ako otvorim moje osjetilne organe vanjskom svijetu i držim ih osjetljivima. Osim ideja, ideala i čulnih utisaka, ništa mi nije dano. Sve ostalo može samo biti izvedeno kao postojeće i ideje na osnovu naših čulnih utisaka.
Mogu li napraviti ovakvu pretpostavku o kretanju atoma? Ako dođe do kretanja, mora postojati nešto što se kreće. Po čemu prepoznajem kretanje? Jedino vidjevši da tijela u prostoru mijenjaju svoje mjesto. Ali ono što vidim ispred sebe su tijela sa svim kvalitetama boje, itd.
Dakle što fizičar radi kada želi objasniti? Recimo boju. On kaže: to je kretanje. Što se kreće? Bezbojno tijelo. Ili, želi objasniti toplinu. Opet kaže: to je kretanje. Što se kreće? Tijelo bez topline. Ukratko: ako sve osobine tijela objasnimo kretanjem, konačno moramo pretpostaviti da objekti u pokretu nemaju osobina, kako sve osobine proistječu u kretanju.
Da rekapituliramo. Fizičar objašnjava sve čulno opazive, sve čulno primjetne osobine kretanjem. Dakle, ono što se kreće još ne može imati svojstva. Ali ono što nema svojstava ne može se uopće kretati. Prema tome, atom prisvojen od fizičara je stvar koja se rastvara u ništa ako se oštroumno rasuđuje.
Dakle, pada cjelokupan način objašnjavanja. Moramo pripisati boji, toplini, zvuku, itd., jednaku stvarnost kao i pokretu. S ovime, opovrgnuli smo fizičare, i pokazali objektivnu stvarnost svijeta pojava i ideja.
