Vrlo rano moju pažnju je privukao Kant. U mojoj petnaestoj i šesnaestoj godini Kanta sam proučavao prilično intenzivno, i prije prijelaza na Sveučilište u Beču imao sam jako zanimanje za Kantove ortodoksne sljedbenike početkom devetnaestog stoljeća, koji su bili potpuno zaboravljeni od službenih povjesničara misli u Njemačkoj i rijetko su spominjani. Još k tome, uronio sam u Fichtea i Schellinga. Tijekom tog perioda – i to je već bilo zbog vanjskih duhovnih utjecaja – stekao sam potpuno razumijevanje koncepta vremena. To znanje ni na koji način nije bilo povezano s mojim proučavanjima i bilo je potpuno vođeno duhovnim životom. Shvatio sam da postoji regresivna evolucija, okultno-astralna, koja se miješa s progresivnom. To znanje je preduvjet duhovne vidovitosti.
Zatim dolazi poznanstvo s posrednikom M (Učitelja).
Zatim intenzivno proučavanje Hegela.
Zatim proučavanje moderne filozofije kako se razvila od 1850-tih pa nadalje u Njemačkoj, posebno takozvane Teorije znanja sa svim njenim raznim granama.
Moje dječaštvo je proteklo na takav način da, premda to nitko nije svjesno planirao, nikada nisam sreo nikog tko je bio praznovjeran. Ako bi čuo nekog da govori o praznovjernim stvarima, uvijek je bio jak naglasak na njihovu odbacivanju. Premda sam bio upoznat s crkvenim bogoslužjem, nigdje se nisam susreo sa istinskom pobožnošću i religioznošću, čak ni među svećenicima koje sam poznavao. Upravo suprotno, stalno sam viđao negativna svojstva katoličkog klera.
***
M (Učitelja) nisam susreo odmah, već najprije emisara koji je bio potpuno iniciran u tajne biljaka i njihov učinak, i u njihovu povezanost s kozmosom i ljudskom prirodom. Kontakt s duhovima prirode za njega je bilo nešto samo po sebi očigledno, o čemu je govorio s entuzijazmom; sve više je izazivao entuzijazam.
Službeno sam studirao matematiku, kemiju, fiziku, zoologiju, botaniku, mineralogiju i geologiju. To predmeti su nudili mnogo čvršću osnovu za duhovnu koncepciju svijeta nego, na primjer, povijest književnosti, predmeti koji njemački akademski život u to vrijeme nisu snabdijevali niti s određenom metodologijom niti sa značajnim perspektivama.
U mojim prvim godinama na koledžu u Beču upoznao sam se s Karl Julius Schröerom. U početku sam prisustvovao njegovim predavanjima o povijesti njemačke književnosti od vremena Goethea, kao i njegovim predavanjima o Goetheu i Schilleru, povijesti njemačke književnosti u 19-om stoljeću i Goetheovom "Faustu". Također sam učestvovao u njegovim "Praktikumima o izgovorenoj i napisanoj riječi". To je bio odgovarajući smjer koledža, slijedeći Uhlandov obrazac koledža u Tübingenu. Schröerova pozadina su bili studiji njemačkog jezika i poduzimao je važna istraživanja o njemačkim dijalektima u Austriji; bio je istraživač u duhu braće Grimm i na polju književnih studija bio je obožavatelj Gervinusa. Prije je bio upravitelj bečkih evangeličkih škola. On je sin pisca i iznimnog edukatora Chr.Oesera. Dok sam ga ja znao bio je potpuno posvećen Goetheu. Napisao je naširoko čitani komentar o Goetheovu 'Faustu' i također o drugim Goetheovim dramama. Studirao je na njemačkom sveučilištu u Leipzigu, Halleu i Berlinu dok je njemački idealizam još bio jaka snaga. Bio je živo utjelovljenje najboljeg njemačkog obrazovanja. Njegove ljudske kvalitete su ono što ga je činilo privlačnim. Uskoro sam se s njime sprijateljio i nakon toga proveo mnogo vremena u njegovoj kući. Bio je poput oaze idealizma u suhoj, materijalističkoj pustinji njemačkog obrazovanja. Vanjski događaji u tom periodu fokusirani su bili oko nacionalnih previranja u Austriji. Sam Schröer nije bio povezan s prirodnim znanostima.
Ali od 1880 nadalje ja sam počeo raditi na Goetheovim znanstvenim studijama.
Zatim je Joseph Kürschner osnovao obimno 'njemačko nacionalno književno' izdanje, za koje je Schröer radio kao urednik Goetheovih drama, također dajući uvode i komentare. Na Schröerovu preporuku, Kürschner je meni dodijelio Goetheove znanstvene spise.
Za njih je Schröer napisao predgovor, u kojem me je predstavio književnoj publici.
U ovom pregledu ja sam napisao uvode u Goetheovu botaniku, zoologiju, geologiju i teoriju boja.
U tim uvodima se već mogu naći teozofske ideje, odjevene u filozofski idealizam.
Također se bave Haeckelom.
Moja Teorija znanja iz 1886 je kao filozofski nastavak tih uvoda.
Zatim sam bio uveden u krugove profesora teologije u Beču preko mog poznanstva s austrijskim piscem M.E. delle Grazie, koja je imala očinskog prijatelja u profesoru Laurenz Müllneru. Marie Eugenie delle Grazie napisala je veliki ep, 'Robespierre', i dramu, 'Sjene'.
U kasnim 1880-im na kratko vrijeme sam postao urednik 'Deutsche Wochenschrift'. To mi je dalo mogućnost za intenzivno proučavanje duša naroda raznih austrijskih nacionalnosti. Trebalo je naći odrednice duhovno kulturalnih smjerova.
U svemu tome, nije bilo ni govora o javnom predstavljanju ezoterijskih ideja. I duhovne snage koje su stajale iza mene dale su mi samo jedan savjet: ' Sve pod maskom filozofije idealizma'.
Usporedo sa svim time odvijale su se moje aktivnosti kao edukatora i privatnog staratelja više od petnaest godina.
Prvi kontakt s teozofskim krugovima u Beču krajem 1880-ih nije imao vanjskih posljedica.
U mojim zadnjim mjesecima u Beču napisao sam malu publikaciju 'Goethe kao osnivač nove znanosti estetike'.
Zatim sam pozvan u Goethe i Schiller arhiv u Weimaru, koji je u to vrijeme osnovan, da uredim Goetheove znanstvene spise. Nisam imao službeni položaj u Arhivu, samo sam bio angažiran na velikom 'Sofija' izdanju Goetheovih djela.
Moj slijedeći cilj je bio predstaviti osnove moje koncepcije svijeta čisto filozofskim terminima. To sam napravio u dvije knjige:
"Istina i znanje" i
"Filozofija slobode".
Veliki broj prominentnih njemačkih i stranih akademskih, književnih i drugih osoba posjećivalo je Goethe i Schiller arhiv. Neke od tih ljudi sam bliže upoznao zbog prijateljstva koje sam ubrzo razvio s direktorom Goethe i Schiller arhiva, prof. Bernhard Suphanom, čiju sam kuću često posjećivao. Suphan me uključivao u mnoge privatne posjete koje su mu plaćene od posjetitelja Arhiva. U jednoj takvoj prigodi se odigrao susret s Trietschke-om.
U to vrijeme ušao sam u intimnije prijateljstvo s Ludwigom Laistnerom, koji je nedugo nakon toga umro, i koji je napisao 'Zagonetka Sfinge'.
Imao sam nekoliko razgovora s Hermanom Grimmom, koji mi je mnogo toga rekao o projektu kojeg nije uspio ostvariti, 'Povijest njemačke imaginacije'.
Zatim se dogodila Nietzsche epizoda. Kratko vrijeme prije toga pisao sam nepovoljno o Nietzscheu.
S mojim ezoterijskim znanjem prepoznao sam nužnost napadnijeg uvođenja u suvremenu misao skretanja prema istinski duhovnom. Znanje se ne stječe samo stjecanjem nečijeg vlastitog stajališta, već uranjanjem u struje misli koje su strane vlastitima.
Tako sam napisao moju knjigu o Nietzcheu postavljajući sebe potpuno na Nietzscheovo mjesto. Možda je to upravo iz tog razloga najobjektivnija knjiga o Nietzcheu u Njemačkoj. Također je dano potpuno odobravanje Nietzcheu kao anti-wagnerovcu i anti-kršćaninu.
Neko vrijeme sam smatran za najbeskompromisnijeg 'Nietzchevca'.
U to je vrijeme u Njemačkoj osnovano Društvo za etičku kulturu. To je društvo tražilo moralnost koja je bila potpuno indiferentna prema bilo kakvoj metafizici. Bila je potpuno bez supstance i opasnost za kulturu. Napisao sam oštar članak protiv njegova osnivanja u tjedniku 'Die Zukunft'.
Rezultat su bili neki oštri odgovori. I moj prethodni rad u vezi Nietzchea doveo je do pojave pamfleta protiv mene:
'Nietzche-luda'.
Ezoterijsko stajalište traži 'Bez polemike ako nije nužna' i 'Izbjeći, gdje je moguće, braniti se'.
Mirno sam napisao moju knjigu 'Goetheova koncepcija svijeta', koja je bila zaključak mog Weimarskog perioda.
Odmah nakon mog 'Zukunft' članka pristupio mi je Haeckel. Nakon dva tjedna on je napisao članak u 'Zukunft' u kojem je javno podupro moje stajalište da etika treba biti temeljena na posebnim metafizičkim osnovama.
Nedugo nakon toga bio je Haeckelov 60-ti rođendan, proslavljen velikom svečanošću u Jeni. Pozvao me Haeckelov prijatelj. Haeckela sam prvi puta vidio u takvoj prigodi. Njegova osobnost je očaravajuća i stoji u potpunoj suprotnosti s tonalitetom njegovih spisa. Da je, ikada, Haeckel studirao samo malo filozofije, u kojoj nije bio samo diletant već dijete, sasvim sigurno bi izvukao najveće duhovne zaključke iz njegovih epohalnih filogenetskih studija.
Sada, unatoč svoj njemačkoj filozofiji, unatoč svoj ostaloj njemačkoj kulturi, Haeckelova filogenetska ideja najvažniji je događaj u njemačkom intelektualnom životu u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. I nema boljeg znanstvenog osnova za ezoteriju od Haeckelova učenja. Haeckelovo učenje je primjerno, ali Haeckel je njegov najgori komentator. Kulturi ne služi izlaganje Haeckelovih slabosti njegovim suvremenicima, već objašnjavanje veličine njegova filogenetskog koncepta. To sam sada napravio u moje dvije knjige:
"Mišljenje u 19-om stoljeću" koja je posvećena Haeckelu, i mala publikacija, "Haeckel i njegovi oponenti".
Sada, njemački duhovni život zaista postoji jedino u Haeckelovoj filogenetici; filozofija je u stanju beznadne neproduktivnosti, teologija je mreža hipokrizije koja nije ni najmanje svjesna svoje neiskrenosti, i znanosti su pale u najjaloviju filozofsku ignoranciju unatoč velikom empirijskom progresu.
1890-1897 sam bio u Weimaru.
1897 sam otišao u Berlin da uređujem "Časopis za književnost". Publikacije "Mišljenje u 19-om stoljeću" i "Haeckel i njegovi oponenti" spadaju u Berlinski period.
Moj slijedeći zadatak je bio donijeti u književnost duhovnu struju. "Časopis" sam stavio u službu tog zadatka. Bio je dobro respektirano ime, koje je postojalo od 1832 i prošao je kroz različite faze.
Nježno i polako vodio sam ga na stazu ezoterije; pažljivo ali jasno, pišući esej za 150-tu godišnjicu Goetheova rođenja: 'Geteovo tajno otkrivenje', koji je samo ponovio ono na što sam ukazao na javnom predavanju u Beču o Goetheovoj bajci 'Zelena zmija i lijepa Ljiljana'.
Prirodna posljedica je bila da je smjer inauguriran u 'Časopisu' postepeno pronašao publiku. Premda je počeo rasti, to nije bilo dovoljno brzo da bi izdavač u tome vidio veliku financijsku budućnost. Moje cilj je bio dati duhovne osnove za razvoj te tendencije u književnosti, i također sam bio u živom kontaktu sa predstavnicima tog smjera koji su najviše obećavali. Ali u jednu ruku bio sam potpuno prepušten, a u drugu ovaj smjer je brzo utonuo u praznovjerje i naturalizam.
U međuvremenu je uspostavljena veza s radničkom klasom. Postao sam učitelj u Berlinu na Radničkom obrazovnom institutu. Podučavao sam povijest i prirodne znanosti. Sasvim idealistička povijesna metodologija i moja metoda podučavanja je uskoro među radnicima dokazala popularnost i bila im shvatljiva. Broj prisutnih je rastao. Bio sam pozvan da predajem gotovo svake večeri.
Na kraju u harmoniji s duhovnim snagama koje su stajale iza mene, mogao sam sebi reći:
dao si filozofsku osnovu za koncepciju svijeta;
pokazao si svoje razumijevanje tekućeg smjera mišljenja tretirajući ih kako ih može tretirati samo onaj koji ih potpuno podržava;
nitko neće moći reći: ovaj ezoterik govori o duhovnom svijetu jer nije upućen u filozofski i znanstveni razvoj našeg vremena.
U to vrijeme sam također došao do moje četrdesete godine. Prije toga nitko se ne smije javno predstavljati kao da podučava ezoterizam u smislu Učitelja. (Svaki primjer da netko podučava ranije je bila pogreška).
Sada sam se javno mogao posvetiti teozofiji. Najneposredniji rezultat je bio da je pod pritiskom iz određenih socijalističkih figura u Njemačkoj sazvan opći skup Radničkog obrazovnog instituta, da se predstavi razlika između marksizma i mojeg učenja. Ali odluka nije išla protiv mene. Na općem skupu svi su glasali da ja ostanem učitelj, s iznimkom četiri glasa.
Ali preplašenost ovih vođa rezultirala je mojom ostavkom nakon tri mjeseca. Da se ne bi kompromitirali, stvar je zaogrnuta u ispriku da sam bio previše zauzet teozofskim pokretom da bi imao dovoljno vremena za Radnički obrazovni institut.
Gotovo od početka mog teozofskog rada Frl. von Sivers bila je na mojoj strani. Ona je također osobno vidjela kraj mog odnosa s radničkom klasom u Berlinu.
II
Rano u petnaestom stoljeću Christian Rosenkreutz je otišao na Istok da nađe ravnotežu između inicijacija Istoka i Zapada. Jedna od posljedica toga, bilo je konačno utemeljenje ružokrižarske struje na Zapadu. Bila je namjera da u ovoj formi ružokrižarstvo bude strogo tajna škola za pripremu onih stvari koje će postati javni zadatak ezoterije na prekretnici 19—og stoljeća, kada materijalna znanost bude pronašla privremeno rješenje za neke probleme.
Ti problemi su opisani od Christiana Rozenkreutza kao:
1. Otkriće spektralne analize, koja je otkrila materijalnu konstituciju kozmosa.
2. Uvođenje materijalne evolucije u organsku znanost.
3. Prepoznavanje stanja svijesti različitih od normalnog kroz prihvaćanje hipnotizma i sugestije
Tek kada se ovo materijalno znanje bude ostvarilo u znanosti određeni ružokrižarski principi će biti javno vlasništvo.
Do tada je Zapadu dana kršćansko-mistična inicijacija u formi u kojoj je prešla od njenog osnivača 'Nepoznatog iz Oberlanda', na st. Victora, Meister Eckharta, Taulera, itd.
Unutar te cijele struje, inicijacija Mani-a, koji je također inicirao Christiana Rozenkreutza 1459, smatra se da je 'višeg stupnja'; sastoji se od pravog razumijevanja prirode zla. Ta inicijacija i sve što ona zahtijeva trebati će ostati potpuno skrivena od većine na duže vrijeme koje će doći. Jer kada bi samo i sićušna zraka njegova svijetla ustrujala u literaturu načinila bi štetu, kao što se dogodilo s besprijekornim Guyau-om čiji je Friedrich Nietzche postao učenik.
III
Samo za informaciju. Direktno u ovoj formi se sada ne može izjaviti.
Teozofsko društvo je najprije ustanovljeno 1875 u New Yorku od H.P.Blavatsky i H.S.Olcott-a, i odlučno je bilo zapadne prirode. Publikacija 'Razotkrivena Izis', u kojoj Blavatsky otkriva veliki broj ezoterijskih istina, imala je upravo takav zapadni karakter. Ali u vezi te publikacije treba reći da često predstavlja velike istine o kojima govori na izobličen ili čak karikirani način. Slično je licu harmoničnih proporcija koje se u konveksnom zrcalu pojavljuje izobličeno. Stvari koje su rečene u 'Izis' su istinite, ali kako su kazane je slika istine nakrivljena u ogledalu. To je stoga što su same istine inspirirane od velikih inicijata Zapada, koji su također inspirirali ružokrižarsku mudrost. Izobličenja se javljaju zbog neodgovarajućeg načina na koji je duša H.P.Blavatsky primila te istine. Obrazovani svijet je samo u toj činjenici trebao vidjeti dokaz za viši izvor inspiracije ovih istina. Jer nitko tko ih je prikazao na ovakav izobličen način nije mogao sam kreirati te istine. Pošto su zapadni inicijatori vidjeli koliko malo prilike su imali da dopuste da struja duhovne mudrosti utječe u čovječanstvo na ovaj način, odlučili su za sada stvari pustiti u ovom obliku. Ali vrata su bila otvorena: Duša Blavatsky je bila pripremljena na taj način da je duhovna mudrost mogla u nju utjecati. Istočni inicijatori su se mogli nje držati. Za početak su ovi istočni inicijatori imali najbolje namjere. Vidjeli su kako su anglo-američki utjecaji vodili čovječanstvo prema strašnoj opasnosti od potpuno materijalističkog prožimanja mišljenja. Oni su – ti istočni inicijatori – željeli utisnuti njihov oblik duhovnog znanja, koje je vjekovima bilo zabranjeno, u zapadnom svijetu. Pod utjecajem ovoga struja Teozofskog društva je uzela svoj istočni karakter, a isti utjecaj je bio nadahnuće za Sinnett-ov 'Ezoterni Budizam' i 'Tajnu doktrinu' Blavatsky. Ali to oboje su postali izobličenje istine. Sinnettov rad je izobličio visoko učenje inicijatora kroz irelevantan i neadekvatan filozofski intelektualizam a 'Tajna doktrina' Blavatsky je napravila isto zbog njene kaotične duše.
Rezultat je bio da su inicijatori, istočni isto tako, u većoj mjeri povukli svoj utjecaj iz službenog Teozofskog društva i ono je postalo arena za svakakve okultne sile koje su izobličile veliku stvar. Postojala je kratka faza, kada je Annie Bessant ušla u struju inicijatora preko njenog čistog i uzdignutog mentaliteta. Ali ta faza je završila kada se Annie Bessant predala utjecaju određenih Indijaca koji su razvili groteskni intelektualizam izvučen iz određenih filozofskih učenja, posebno njemačkih, koja su pogrešno interpretirali. To je bila situacija kada sam bio suočen s nužnošću pridruživanja Teozofskom društvu. Pravi inicijatori su stajali u svojoj kolijevci i zato su ona za sada instrument tekućeg duhovnog života, čak i ako su događaji koji su slijedili rezultirali s određenim nesavršenostima. Nastavak njenog plodnog razvoja u zapadnim zemljama u potpunosti je zavisan od mjere u kojoj se pokaže sposobna asimilirati principe zapadne inicijacije među njene utjecaje. Jer istočne inicijacije nužno moraju ostaviti Krista netaknutog kao centralnog kozmičkog faktora evolucije. Ali bez tog principa Teozofski pokret neće imati odlučnog utjecaja na zapadne kulture, koje svoje početke prate unatrag do Kristova života na Zemlji. Uzeta sama po sebi, otkrivenja orijentalne inicijacije morati će na sektaški način stati po strani od žive kulture na Zapadu. Mogu se nadati uspjehu unutar evolucije samo ako princip kršćanstva bude iskorijenjen iz zapadne kulture. Ali to bi bilo jednako kao iskorijeniti esencijalno značenje Zemlje, koje leži u prepoznavanju i shvaćanju namjera živućeg Krista. Otkriti te namjere u obliku potpune mudrosti, ljepote i aktivnosti je, međutim, najdublji cilj ružokrižara. Gledajući vrijednost istočne mudrosti kao predmeta proučavanja, može se samo reći da je to proučavanje od najveće vrijednosti, jer su zapadne kulture izgubile svoj osjećaj za ezoteriju, dok su istočne svoj sačuvale. Ali jednako bi trebali razumjeti da uvođenje ispravnog ezoterizma na Zapadu može biti jedino ružokrižarskog-kršćanskog tipa, zato jer je ovaj potonji iznjedrio zapadni život i zato jer bi njegovim gubitkom čovječanstvo zanijekalo značenje i sudbinu Zemlje.
Harmonični odnos između znanosti i religije može cvjetati jedino u ovom ezoterizmu, jer svako stapanje zapadnog znanja i istočnog ezoterizma može dati samo neproduktivnog mješanca kao Sinnettov 'Ezoterni Budizam'. Ispravan put može shematski biti prikazan kao:
neispravan način, kojeg su primjeri Sinnettov 'Ezoterni Budizam' i 'Tajna doktrina' Blavatsky, bio bi prikazan kao:
