Razne studije koje smo nedavno provodili pokazale su da je sva prava umjetnost konačno proizašla iz tajni Inicijacije. Često smo govorili o toj činjenici, i naveli smo mnoge primjere. Velike umjetničke epohe, kada su umjetnička djela zračila nadaleko i naširoko u čovječanstvu, uvijek su iznova vukle svoj izvor od Inicijacije. To pokazuje kako umjetnost unosi duhovni život u fizički. Inicijacija otvara čovjeku mogućnost napredovanja iz fizičkog plana u duhovne svjetove. Ono što može biti doživljeno, više ili manje svjesno u duhovnim svjetovima, prava umjetnost donosi dolje u fizičke oblike gdje god da nalazi izraza.
Ali u unutarnje povezanosti činjenica na koje mi ovdje referiramo, ne može se prodrijeti ukoliko također nemamo na umu da je zadnjih nekoliko stoljeća evolucije u stvari zamračilo — napravilo neprimjetnim većini ljudi — stvari koje nikako nisu u istoj mjeri bile tajne prije pet, šest ili sedam stoljeća, koliko su danas za one koji sebe zovu civiliziranim čovječanstvom.
Da bi izabrali značajan primjer, možemo izabrati umjetničko djelo koje odista zrači vjekovima — Božanstvena komedija Dantea.
Nitko tko dopusti da Božanstvena komedija djeluje na njegovu dušu neće propustiti duhovnu notu koja prožima ono što je Dante tu izrazio. U današnje vrijeme, ako bi bilo pitanje proučavanja kako je Dante došao do veličanstvenih slika svoje pjesme, ljudi bi odmah bili skloni koristiti riječ mašta ili imaginacija. Dante, kažu oni, bio je ispunjen umjetničkom imaginacijom. Oni su sa time zadovoljni. Nije potrebno reći, neću poricati da je umjetnička imaginacija bila na djelu kod Dantea. Ali čak i u svijetlu vanjske povijesti bilo bi pogrešno pretpostaviti da je cijelu svoju veličanstvenu pjesmu stvorio, takoreći iz praznine, iz čiste mašte.
Dante je imao prijatelja i učitelja Brunetta Latinia, kojeg se, mislim da ćete to prepoznati iz onog što ćemo uskoro reći, može opisati kao Inicijata u pravom smislu riječi. To je veza između Dantea i čovjeka koji je bio iniciran u skladu s uvjetima u njegovo vrijeme, na koju, u svijetlu naših ideja, moramo ukazati.
Jedna stvar je u svakom slučaju bila u to vrijeme poznata. Znali su da čovjek, da bi došao do tajni postojanja, mora ići stazom koja vodi do njegova vlastita ponovnog rođenja. To je iznad svega bilo potpuno živuće u to vrijeme: prepoznavanje da put do znanja o svijetu neophodno mora voditi preko samospoznaje. O samospoznaji, međutim, ne smije se misliti na površan način na koji ljudi danas često govore. Tko o sebi misli da sebe ne poznaje? Putem uvida, dopustite da vam dam primjer, kako je teška samospoznaja čak i u najelementarnijim stvarima. Kako je malo čovjek sklon da se uhvati u koštac s onim što stvarno možemo zvati samospoznaja!
Ovdje imam knjigu današnjeg čuvenog filozofa — Dr. Ernst Mach, koji je napisao brojna djela karakteristična za sadašnje vrijeme. Na samom početku njegove knjige o Analizi senzacija, baveći se vezom fizičkog i psihičkog, ima slijedeća opaska: ‘Kao mlad čovjek’, piše on, ‘Jednom sam hodao ulicom kada sam vidio lice koje mi je bilo veoma neukusno. Kako sam bio zapanjen kada sam vidio da je to moje vlastito lice koje sam vidio u slučajnoj kombinaciji dva ogledala u izlogu!’
Dakle, kako je hodao ulicom, njegova karma ga je dovela do dućana gdje su dva ogledala bila tako nakošena da je mogao vidjeti sebe. Vidio je lice, njemu sasvim neukusno, a zatim otkrio da je njegovo vlastito. Vidimo da čak i kod vanjskog aspekta, nije nam uopće lako steći i najelementarnije znanje. Ali Mach je napravio još jednu opasku. On postaje sveučilišni profesor; dakle ima neku predodžbu o izgledu učenjaka ili cjepidlake.
‘Ne tako davno’, piše on, ‘umoran nakon dugog puta vlakom, ušao sam u omnibus. Istovremeno je drugi čovjek ušao sa suprotne strane. Kakav bijedni cjepidlaka, rekao sam sebi, i odmah otkrio da sam samo vidio sebe, jer je ogledalo visjelo nasuprot ulaza.’ ‘Dakle’, nastavlja objašnjavanje, ‘opći tip mi je bio poznatiji nego moj vlastiti poseban tip’. U svom umu je stvorio ideju o tipičnom cjepidlaki. Znao je da čovjek, koji ulazi sa suprotne strane, izgleda kao nezaposleni učitelj. Nakon toga otkriva da je to on sam. Lijep primjer često manjkave samospoznaje čovjeka, čak i s obzirom na vanjski oblik. A sa znanjem o duši, to je mnogo teže. Ipak, osobna i individualna samospoznaja nije ništa drugo nego elementarni početak staze koja preko čovjeka vodi u univerzalne tajne egzistencije.
Kada svijet gledamo izvana, ovdje u fizičkom svijetu ispred nas imamo samo ono što pripada najviše vanjskoj prirodi čovjeka — sustavu fizičkog tijela. Pogledajte vani na široko okruženje koje možemo vidjeti na fizičkom horizontu ovog svijeta; tamo imamo sve što je u odnosu s našim vlastitim vanjskim tijelom — fizičkim ljudskim tijelom. Znamo da je to samo dio našeg ukupnog bića. Iza njega je etersko tijelo; ali čovjek je u prvom redu nesvjestan svega u njegovom okruženju što nalikuje na njegovo etersko tijelo. Još manje pretpostavlja ono što nalikuje njegovu astralnom tijelu i njegovom egu.
Čovjek je, najprije, na Zemlji, sam sebi jedini primjer — jedini dokument koji je donio iz duhovnog svijeta. Prema tome mora proći kroz to, dokument vlastitog bića. Mora proći kroz sebe. To je uvijek bilo poznato onima koji su doživjeli bilo što od Inicijacije. Tako je bilo poznato i Brunettu Latiniju, učitelju i prijatelju Dantea. Nadalje, karakteristično je kako je do inicijacije Brunetta Latinia, kako to možemo nazvati, došlo. Zbila se posebnim događajem. To se često događa. U osnovi govoreći, svatko tko je stupio na stazu duhovne znanosti čeka da se portal duhovnog svijeta prije ili kasnije za njega otvori, kao što i hoće. Može biti — zaista je često tako — da se ulaz u duhovni svijet odvija postepeno. Zatim polako rastemo u duhovni svijet. Ipak, vrlo, vrlo često se događa da nam se svijet otvori nekom vrstom šoka koji prodire u naš život — iznenadnim i neočekivanim događajem.
Dakle, kako Brunetto Latini sam priča, bio je poslan kao ambasador vladaru Castille. Na putu natrag saznao je da je njegova stranka, Guelfi, istjerana iz Firence. Firenca se strašno promijenila tijekom njegova odsustva. Ta ga je poruka zbunila. Takva zbunjenost stanja duše koja je pogodna za vanjski fizički svijet, često ide ruku pod ruku s onim što postaje početna točka za ulazak u duhovni svijet.
Brunetto Latini nastavlja pričati kako kao rezultat njegove zbunjenosti, umjesto da odjaše kući, odjahao je do susjedne šume, potpuno nesvjestan što radi (ili je svakako tako vjerovao poslije kada se na to podsjećao). Zatim, kada se pribrao, imao je čudan i neželjeni utisak. Više nije vidio oko sebe uobičajeni svijet fizičkog plana, već nešto što je izgledalo kao ogromna planina. Nije ponovno došao sebi u onoj svijesti s kojom se obično suočavamo s fizičkim svijetom. Došao je k svijesti sasvim različitog svijeta od onog koji je fizički bio oko njega. Bila je ogromna planina; ali te stvari su bile takve da prođu i odu — dođu u biće i ponovno prođu dalje. Tamo je na strani planine stajala žena, prema čijoj zapovijedi se javljalo ono što se javljalo, i odlazilo ono što je odlazilo.
Brunetto Latini je sada promatrao zakone i principe rada Prirode u formi imaginacija. Svi zakoni Prirode — živa i kreativna esencija same Prirode — dolazila je pred njega kao Imaginacija, u liku žene koja je davala zapovijedi za sve te stvari da se pojave i ponovno otiđu.
Moramo zamisliti da živimo u vrijeme trinaestog, četrnaestog stoljeća, kada je polako ulazio prirodoznanstveni način razmišljanja. U kasnijim vremenima, čovjek je o zakonima Prirode govorio apstraktno; nikako ne bi zamišljao da postoji stvarno biće iza ukupnosti prirodnih zakona. Brunetto Latini je, međutim, vidio u obliku imaginacije, kao ženu, iz čijeg je duha proistjecalo sve što se potom osjećalo kao apstraktni zakoni prirode, kao Riječ koja se njiše kroz ovu Prirodu, koja je pred njim stajala u živoj imaginaciji.
Ta žena, priča on, naložila mu je zatim da produbi snage njegove duše; kako bi sve dublje ušao u sebe. Ovdje je zanimljivo. Zračeći na njega njene snage, takoreći, daje mu mogućnost da dublje uđe u sebe. On zaroni dublje u vlastito biće, i niz koji sada naznačuje je zaista, pod određenim okolnostima, pravi niz Inicijacije.
Prva stvar, kazuje nam, koju je sada naučio bile su snage duše. Uranjajući u sebe, čovjek doista uči ono čega inače ostaje nesvjestan — duševne snage. Ovo prepoznavanje vlastitih duševnih snaga stvar je od koje čovjek obično uzmiče, kada se približi. Jer kada opazimo snage duše, često nam izgleda da sebi kažemo: ‘Kakva nesimpatična duša je to!’ Ne volimo taj osjećaj, ništa više nego i vrijedni profesor kada je vidio vlastiti oblik, koji mu je bio neukusan. Ne želimo vidjeti. Jer sa slojem duševnih snaga često vidimo mnoge stvari koje imamo u sebi, a koje nikako ne pripisujemo sebi u svakodnevnom životu. Vidimo to kao nešto što je na djelu u ukupnosti našeg vlastitog bića — unaprjeđujući naše biće, ili smanjujući ga; čineći nas više ili manje vrijednim za univerzum.
Dakle, za početak, uzdižemo se u duševne snage. Na slijedećem stupnju, doživljavamo četiri temperamenta. Tamo nam postaje jasno kako smo utkani zajedno, kolerik, melankolik, sangvinik, i flegmatik, i kako to zajedničko tkanje leži dublje nego duševne snage.
Zatim, kada smo prošli kroz temperamente, dolazimo do onog što bi mogli nazvati pet osjetila — u okultnom smislu. Jer u načinu na koji čovjek obično govori o pet osjetila, on ih poznaje samo izvana. Ne možete spoznati osjetila iznutra dok se niste spustili preko temperamenata u dublje oblasti vlastitog ja. Tada promatrate oči, uši, ostala osjetila iznutra. Doživljavate vlastite oči, na primjer, ili vaše uši — ispunjavajući ih iznutra. Morate to tako zamisliti. Baš kao što ste u ovu salu ušli kroz vrata, i opazili objekte i osobe koje su već bile tu, tako i kada se podvrgnete ovom uranjanju u sebe dolazite u oblast vaših očiju ili vaših ušiju. tamo opažate kako snage rade iznutra prema vani, da bi došlo do vašeg gledanja i slušanja. Opažate sasvim kompliciran svijet, o kojem čovjek koji poznaje samo vanjski fizički plan uopće nema pojma.
Neki će, bez sumnje, reći: ‘Možda, ali ovaj svijet očiju i ušiju neće me previše impresionirati. Svijet koji imam oko sebe na fizičkom planu je velik, a svijet očiju i ušiju je veoma mali. Zurio bih u sićušan svijet.’
To je, međutim, maya. Vaša predodžba kada ste unutar ušiju ili unutar očiju je daleko veća, više ispunjena sadržajem, nego vanjski fizički svijet. Tamo oko sebe imate daleko obimniji svijet.
Tada i samo tada, kada ste prošli kroz ovu oblast, dolazite u oblast četiri elementa. Već smo govorili o svim svojstvima nekoliko elemenata; ali tek se na ovom stupnju osjećate stvarno unutar njih — unutar zemaljskog, vodenog, zračnog, i elementa topline.
Čovjek obično poznaje svoja osjetila izvana. Ovdje ih sada upoznaje iznutra. Svjesno ušavši u oko iznutra, on tada prodire kroz oko, i prodirući kroz oko dolazi u četiri elementa. Ali slično može prodrijeti u uho, ili u osjetilo okusa.
Stalno je okružen s ova četiri elementa, samo on ne zna što su oni iznutra. Ne može ih vidjeti vanjskim organima osjeta. Najprije mora izaći iz osjetilnih organa — iako, izaći iz njih iznutra. Mora ih opet napustiti, kao kroz prolaz. Mora izaći, kroz njegovo oko ili uho. Tako on klizne kroz — kroz oko, kroz uho — i dolazi u oblast elemenata. I u oblasti elemenata upoznaje sva duhovna bića koja tamo žive — razne prirodne duhove, i bića koja pripadaju hijerarhijama najbližim čovjeku.
Zatim, idući dalje, dolazi u oblast sedam planeta. On je već daleko vani, i upoznaje što je stvaralački povezano s čovjekom, u velikom univerzumu. I tada konačno mora prijeći Oceanos — veliki ocean, kako ga se uvijek zvalo.
duševne snage
četiri temperamenta
pet osjetila
četiri elementa
sedam planeta
ocean.
Što ovaj prolaz kroz ocean označava? Čovjek može pristupiti planetima dok zadnji dio njegova duševnog bića još ostaje unutar fizičkog. Ali kada tako ide unutra kroz vrata osjetila, konačno mora uzeti sa sobom zadnji ostatak svoje duše, tako da svjesno može ući u stanje u kojem je uobičajeno jedino u snu. Uobičajeno, kada je s planetima, još ostaje u tijelu s djelom, takoreći, s fragmentom svoje duše. Ali kada čak i zadnji povuče iz tijela, izgleda mu kao da je zaista plutao kroz univerzalni ocean duhovnih bića.
Sve to, Brunetto Latini je prošao. Govori kako je ove korake poduzimao jedan za drugim, po nalogu žene koja mu se pojavila u njegovoj imaginativnoj spoznaji. Zatim mu je dala instrukciju da mora ići još dalje. To je, međutim, bio poseban trenutak, koji je opet visoko karakterističan.
Pomislite na situaciju. Zamršeno, zbunjen na račun onog što se dogodilo u njegovom rodnom gradu, on jaše u šumu. Ponovno dolazi sebi, ali to buđenje ga ne vodi u fizički svijet. Vodi ga kroz sve oblasti koje smo ovdje opisali. Zatim, međutim, dolazi trenutak kada, ne igrom slučaja, ne samo slučajno, već na određeni poziv te žene ponovno vidi sebe u šumi. Prošavši sve te stvari, prošavši kroz duševne snage i temperamente i kroz osjetila vani u svijet elemenata, gdje je već opažao bujan duhovni život; percipirajući sedam planeta, i preko njih više hijerarhije, prsten po prsten; osjećajući sebe ne na čvrstom tlu već takoreći plivajući, plivajući kroz veliki ocean; sada se ponovno budi u fizičkom svijetu.
To je vrlo značajna stvar koju prepoznajemo u svim tim Inicijacijama. Učenik prolazi kroz kompletan ciklus i ponovno se vraća u fizički svijet.
Proživjevši sve to, Brunetto Latini je sebe ponovno osjećao u šumi. Sada je stvarno okružen sa svime što je fizički oko njega. I opet je kod njega tu žena, iako sada oko sebe ima fizičku šumu. Rekla mu je da odjaše na pravu stranu, i dala mu uputu, kako će doći do Filozofije i do četiri vrline čovjeka, i do znanja o Bogu ljubavi.
Uočite kakva značajna istina leži iza ovih stvari! Današnji čovjek bi brzo odgovorio: Filozofija — to je meni poznato! Studirao sam cijelu povijest filozofije. Znam što je filozofija, i što podučava. A u vezi četiri vrline — Platon ih je već imenovao: mudrost, hrabrost, ravnoteža ili umjerenost, i pravda. A Bog ljubavi, tko Ga ne poznaje! Trebate samo pročitati četiri Evanđelja. Današnji je čovjek upoznat sa svim tim stvarima. Ali upravo je to karakteristika duhovnog znanja: počinjemo vidjeti da mi te stvari stvarno ne poznajemo. Najprije moramo ići kroz razumijevanje duhovnog svijeta a zatim se vratiti onom što nam daje fizički. Tek tada razumijemo fizički svijet.
Ako bi Brunetto Latini danas uskrsnuo i prišao mu veoma učen čovjek našeg vremena — učeni profesor filozofije, slavna osoba, pretpostavimo — i rekao: ‘Upoznat sam s cjelokupnim opsegom filozofije’, Brunetto Latini bi odgovorio: ‘Da, da, nema sumnje da jeste, ali u stvari ništa o njoj ne znate. Prvo morate upoznati aspekt nadčulnih svjetova, morate znati koje stvari su slične u nadčulnom. Zatim se ponovno vratite filozofiji, i tada će ona za vas biti nešto sasvim novo. Tek tada ćete početi obožavati ono što mislite da sada sasvim dobro poznajete.’
Ista stvar se može reći i na drugi način. Konačno, tko ne bi mislio da je to apsurd! ... Čuveni mislilac našeg vremena piše filozofsku knjigu. Sigurno da je razumije. Kako ne bi razumio ono što je sam napisao? ... A ipak, to je doslovno točno: on je mogao napisati knjigu a ipak ne razumjeti ništa što je napisao. Danas uopće nije teško napisati knjigu. Gotovo da knjige pišu sebe. Spajaju se stvari koje se nauče ponavljati. Za to nije potrebno prodirati u dublje značenje.
To je veličina s kojom se susrećemo kod Brunetta Latinia. Ono što su drugi naučili vanjskim proučavanjem — on će tvrditi da to zna tek nakon prodiranja kroz duhovni svijet. Tada to opet susreće. Ponovno susreće ono što drugi misle da znaju o fizičkom svijetu — znanje o filozofiji, o četiri vrline, i o Bogu ljubavi.
Volio bih da se smisao u ovoj točci potpuno razumije. Nema sumnje da se određeno znanje može steći bez duhovne spoznaje. Ali te se stvari pojavljuju u novom svijetlu ako smo se najprije upoznali s onim što leži iza fizičkog. Tako to vidimo i u ovom primjeru Brunetta Latinia, kojeg sam naveo samo da pokažem kako se vanjska umjetnička kreacija tiče Inicijacije. U ovom primjeru to vidimo, u odnosu Brunetta Latinija i Dantea, otkrivajući kako je veliko djelo Dantea povezano s Inicijacijom.
Dante ne bi mogao doći do svog osobitog odnosa sa duhovnim svijetom da mu Brunetto Latini nije bio prijatelj i učitelj, koji ga je podučio o duhovnom svijetu.
Svako doba ima svoj način potrage za duhovnim svijetom. Već u stoljećima koja su prethodila Danteovu dobu, kod najrazličitijih posvećenika uvijek iznova nalazimo ženu o kojoj Brunetto Latini govori — vođenju čovjeka u duhovni svijet od te žene. Ta linija evolucije doseže natrag do sedmog i osmog stoljeća. Neki su u stvari referirali na nju kao na Prirodu — živo, kreativno biće Prirode. Posvećenici starine opisali su njenu živu i stvaralačku prirodu — kao savjetnicu nous-a, Inteligencije koja stvaralački djeluje u svijetu, Inteligencije ili Razuma koji prožima svijet. Nadalje, zvali su je rođakinjom Uranie. Vani u Kozmosu, nous savjetuje Urania; ovdje u zemaljskoj oblasti, Priroda.
Kada kroz ovo jasno vidimo, vođeni smo u još drevnija vremena, kada su posvećenici na drugi način pokušali doći do određenih tajni egzistencije. Ponovno nalazimo istu ženu u Proserpini — Perzefoni koja tka odjeću za svoju majku Demetru. Tako se Imaginacija mijenjala kroz stoljeća, pokazujući, međutim, da tajne Inicijacije uvijek rade u progresivnoj struji ljudske evolucije.
Da bi došli blizu ovih stvari, za nas je također neophodno prožeti se živim osjećajem, da u svemu što se u svijetu događa, nisu na djelu samo one sile i bića koje mogu opaziti naša vanjska osjetila i intelekt, već da je u svemu duhovno na djelu. Na to moramo računati. Ono što danas čovjek opisuje — a prije nekog vremena je opisivao kao duhovni ili intelektualni razvoj, razvoj je snaga koje su ograničene na fizičko tijelo. Ovo stanje se razvilo postupno. Znamo da je u drevna vremena stanje vidovitosti bilo normalno. To je postepeno okopnilo i odumrlo, i ono što zovemo duhovno danas je potpuno ograničeno na fizičkog čovjeka. Točno je da je s Misterijem na Golgoti nešto veliko i moćno ušlo u evoluciju čovječanstva — toliko veliko da će se tek s vremenom moći potpuno razumjeti. Ono što je čovjek imao do sada je vrsta tradicije. Sa zadnjim reliktima atavističke vidovite snage, pisci evanđelja su napisali što se dogodilo. To je, kako sam rekao, bio zadnji napor starih snaga. Sada još jednom započinjemo, s ponovno probuđenim, ponovno otkrivenim snagama vidovitosti razumijevati prve istine o Misteriju na Golgoti. Moramo shvatiti da će nadolazeće doba sve više prodirati u tajne Misterija na Golgoti. Mi smo tek na početku, ali zaista počinjemo.
Impuls, međutim, Misterija na Golgoti stalno radi od trenutka kada je život Krista prošao Zemljom. Da je Krist-impuls mogao raditi jedino preko onog što je čovjek bio sposoban razumjeti, malo bi od Krista imali u proteklim stoljećima.
Često dajem dva primjera — a mogao bih mnogo više — da pokažem kako Krist radi u ljudskoj duši, u onom što prolazi ljudskom povijesnom evolucijom, ali o čemu čovjek ne zna ništa. Uistinu, ono što je car Konstantin znao o Krist-impulsu kada je on sam, bijući preobraćen, načinio kršćanstvo državnom religijom, bilo je veoma malo. Ali cijeli aranžman do kojeg je došlo njegovom pobjedom — pobjedom Konstantina, sina Konstancija Klora, nad Maksenzijem — bio je takav da Misterij na Golgoti vidimo na djelu u svakom slučaju. Maksenzije je konzultirao Proročke knjige. Spominjao sam to na ciklusu predavanja u Leipzigu prije godinu dana. Rekle su mu kako treba djelovati, nasuprot napredovanja vojske Konstantina. Nadalje, imao je san. Poslušavši svoj san i Proročke knjige, on je, s višestruko nadmoćnijom vojskom, otišao iz grada naprijed u susret Konstantinu — ozbiljna greška, prema svim pravilima ratovanja.
Konstantin je također imao san. Sanjao je da će biti pobjednik ako dopusti da simbol Kristova križa bude ispred njegove vojske, i tako je učinio.
Ne preko ljudske mudrosti kojom se u to vrijeme netko mogao poslužiti, već preko snova, sve ove stvari su odlučene. Nešto je djelovalo preko tih snova što se nije moglo shvatiti ili primiti u svijest. Ni više ni manje, bio je to živi impuls Krista. Zaista, ti ljudi nisu mogli shvatiti što je u njima djelovalo — živo, aktivno noseći naprijed evoluciju svijeta, u to vrijeme određujući lice europskog kontinenta.
Ponovno nalazimo epohu kada promatramo ljude — se samo sa razumom i intelektom već i sa sposobnošću osjećanja — kako raspravljaju svakakva dogmatska pitanja. Te dogme izgledaju vrlo čudno današnjim ‘prosvijetljenim’ ljudima. Pitanje, na primjer, da li treba primiti Svetu pričest na jedan ili na dva načina, i slično ... Ipak znamo kakvu su važnu ulogu ti sukobi igrali, jer su kasnije imali utjecaja u pokretu Husovaca, kod Wycliffa i kod drugih. To su sve bili ti konflikti, pokazujući koliko malo intelekt čovjeka može doprijeti do toga što je Krist-impuls bio u svojoj stvarnosti. Gdje se, onda, Krist-impuls stvarno pojavio, u važnom povijesnom trenutku? To sam, također, često naznačivao. U osobitoj vrsti vizije, Krist-Impuls se manifestirao kod pastirice — Ivane Orleanske. Moramo znati što to označava. To predstavlja vrstu pomoćne ruke, koju se drži iz nadčulnog, duhovnim snagama koje su radile u osjećajima ljudi u vrijeme kada još nisu mogle raditi u ljudskim konceptima. Kod Ivane Orleanske je posebno zanimljivo vidjeti kako se to dogodilo. Njeno unutarnje biće je bilo otvoreno, takoreći. Ali to nije bio onaj dio njenog unutarnjeg života koji je ograničen fizičkim tijelom. Ono što je bilo duhovno otvoreno bila je percepcija njenog eterskog i astralnog bića, toliko da u njenom slučaju nalazimo istinsku analogiju za slijed Inicijacije.
Nedavno, sjećate se, na odgovarajućem sastanku govorili smo o priči o Olafu Astesonu, koji je spavao u dane nakon Božića i nije se ponovno probudio sve do Tri kralja, 6-og siječnja. U vezi s tim smo naznačili, da u sezoni kada vanjske fizičke zrake Sunca imaju najmanju snagu, duhovna snaga koja omotava Zemlju je najveća. Zato su božićni blagdani ispravno smješteni u sezonu kada je fizička tama najveća. Zatim prosvjetljenje dolazi na dušu koja je sposobna za prosvjetljenje. Prema tome, legenda kaže, samo u to doba je Olaf Asteson doveo u sklad svoj unutarnji život duše, tako da je bio pronađen od onih snaga koje kao duhovno svijetlo prelaze od Sunca u auru Zemlje, u vrijeme kada su vanjske snage Sunca najslabije. Do 6-og siječnja stvarno je pretrpio ulazak u duhovni svijet.
Dušu Ivane Orleanske trebalo je rasplamsati za veliku povijesnu misiju. Tamo su u njenoj duši morali biti prisutni impulsi koji uzburkavaju i tkaju njihov put kroz svijet s Krist-impulsom. Morali su biti tamo u njenoj duši. Kako su u nju trebali ući? U nju su zaista mogli ući, ako je u neko doba u svom životu pretrpjela doživljaj sličan onom Olafa Astesona; ako je zaspala na trinaest dana nakon Božića i probudila se 6-og siječnja. I tako je zaista bilo. Premda nije napravila to na način Olafa Astesona, još je u izvjesnom smislu prošla u snu to vrijeme koje je tako pogodno za Inicijaciju. Ona je to prošla u zadnjih trinaest dana njenog embrijskog života. Rodila ju je njena majka, tako kao da prolazi božićno doba u tijelu majke u zadnjih trinaest dana njenog života embrija. Jer rođena je 6-og siječnja. To je rođendan Ivane od Orleana. Tako je prošla kroz baš to vrijeme u kojem duhovne snage tkaju i rade najjače u zemljinoj auri.
Prema tome ne trebamo se čuditi, ako čak i vanjski dokumenti navode da su toga 6 siječnja 1412, seljaci trčali amo tamo, osjećajući da se nešto značajno dogodilo, — premda što se dogodilo tog 6-og siječnja oni nisu znali sve do kasnijeg vremena, kada je Ivana Orleanska ispunila svoju misiju. Za onog tko prodire u duhovne činjenice, od velikog je značenja naći zapisano u našem kalendaru rođenja da je Ivana od Orleana bila rođena 6-og siječnja.
Dakle, čak u ovakvim činjenicama koje sjaje nadaleko i naširoko u povijesti, vidimo kako je neophodno proći kroz razumijevanje duhovnog i odatle se vratiti na zemaljske stvari, jer ove zadnje tek tada možemo razumjeti.
Ovo sam još jednom stavio pred vas da bi pokazao kako je stara i suha i nezanimljiva postala, ono što je obično poznato kao duhovna i intelektualna kultura našeg vremena. Onaj tko može razumjeti bilo što od dubljih impulsa koji plove kroz evoluciju i čovječanstvo, shvatiti će da mi sada moramo pristupiti obnovi, gdje mi sami moramo igrati aktivnu ulogu kroz naše razumijevanje i težnje za duhovnim svijetom. Što jače shvaćamo da je obnova neophodna, bolje ćemo naći mogućnost suradnje.
S blijedim i sitnim promjenama i reformama starog, ne možemo služiti budućnosti. Duhovni život čovječanstva moramo radikalno obnoviti. Veliko kao što je razlika između ‘znanosti duha’ u našem smislu riječi, i onog što se podučava o duhovnom životu u najširim krugovima vanjskog svijeta — jednako velika će biti razlika između civilizacije budućnosti i ova današnje. I ako danas ljudi tako lako osuđuju težnje znanosti duha kao fantastiku, budalaste i apsurdne, to samo znači da kao budalaštinu i apsurdnost opisuju sve što će biti dominantno u duhovnoj kulturi u budućnosti.
Ipak, baš u to vrijeme, mora se odigrati ponovno oživljenje ljudske duše. Sve grane ljudskog života moraju naći svoj put u impulsima ove obnove, ponovnog rođenja. I između ostalih stvari, umjetnički život mora se ponovno približiti Inicijaciji. To su stvarni razlozi zašto mi s našim Goetheanumom moramo pokušati stvoriti početak — često sam naglašavao da je ovo samo početak — koji, sa svim svojim nesavršenostima, ipak je povezan u svim detaljima na ono što znanost o Inicijaciji mora u naše vrijeme kazati.
Rezultati znanosti duha moraju oživjeti u našim dušama. Kao živi i vitalni rezultat mora svoj izraz naći u vanjskoj formi. Samo na taj način može ono što se uzdiže u našem Goetheanumu imati svoju odgovarajuću vrijednost. Tada će to zaista imati svoju vrijednost — ne kao nešto kompletno, već kao novi početak. Tada će biti jaka svijest u našem krugu o intimnoj vezi koja postoji između znanosti duha koju sve ove godine težimo steći, i onoga što naša zgrada sadrži u svakoj liniji, u svakom obliku. Ako smo mi sami ispunjeni time što to prepoznajemo, tada bi kroz Goetheanum morali moći reći svijetu ono što se mora reći. Tada ćemo sa zadovoljstvom gledati u onu budućnost koja će biti predodređena da stvori, iz primitivnih početaka ove zgrade, nešto potpunije i savršenije, točno je, ipak u istom stilu i karakteru.