U našoj sadašnjoj civilizaciji trebamo, iznad svega, novo znanje o Kristu. To novo znanje o Kristu će se sve više stjecati kroz djelovanje koje na nas ima znanost o duhu. Mnogo toga, međutim, što danas nosi službeni pečat kršćanstva antagonističko je prema tom novom znanju. Morati će se shvatiti da je našoj sadašnjoj kulturi potrebna škola nesebičnosti. Do obnove odgovornosti, produbljivanja čovjekova moralnog života, može doći jedino preko učenja nesebičnosti, i u uvjetima sadašnjeg doba kroz ovu školu mogu ići samo oni koji su za sebe izvojevali razumijevanje prave, sveprožimajuće nesebičnosti.
Možemo tražiti kroz cijelu evoluciju svijeta bez da nađemo dublje razumijevanje nesebičnosti od one ponuđene Kristovom pojavom na Zemlji. Upoznati Krista je ići kroz školu nesebičnosti, i upoznati sve one poticaje za ljudski razvoj koji nježno padaju u naše duše, grijući i animirajući svaku sklonost nesebičnosti unutar nas, izazivajući od pasivnog aktivan duševni život.
Pod utjecajem materijalizma prirodna nesebičnost čovječanstva je izgubljena u tolikoj mjeri da će to biti shvaćeno tek u dalekoj budućnosti. Ali kontemplirajući Misterij na Golgoti, prožimajući naše znanje o njemu sa svim našim osjećajima, opet možemo steći, s našim cijelim duševnim bićem, obrazovanje u nesebičnosti. Možemo reći da je ono što je Krist napravio za zemaljsku evoluciju bilo uključeno u temeljni impuls nesebičnosti, i ono što bi on mogao postati za svjesni razvoj ljudske duše je škola nesebičnosti. To ćemo najbolje shvatiti ako smatramo otajstvo Golgote najviše u to uključeno.
Taj misterij, kakvog poznajemo, odigrao se jednom u evoluciji Zemlje. Biće koje priznajemo kao Krista odjenulo je Sebe jednom u ljudsko tijelo, u tijelo Isusa od Nazareta. Ali tom činu su prethodila tri pripremna stupnja. Tri puta ranije dogodilo se nešto slične prirode, još ne na Zemlji već u duhovnom svijetu, i imamo u nekom smislu, tri Misterija na Golgoti koja još nisu izvršena na fizičkom planu. Jedino se četvrti odigrao u fizičkoj oblasti, u odnosu na evanđelja i Pavlove poslanice. Ovaj najveći od zemaljskih događaja bio je pripremljen od tri nadzemaljska čina, jedan se odvio u starom lemurijskom periodu a dva u atlantskom. Premda su se ova tri pripremna događaja dogodila u nadzemaljskoj sferi, njihova moć se spustila na Zemlju; pokušat ćemo razumjeti posljedice tih snaga na ljudsku evoluciju.
U odnosu na naš moralni život, naše razumijevanje svijeta, i u odnosu na sve aktivnosti naše duše svijesti, najprije moramo postati nesebični. To je dužnost naše sadašnje kulture prema budućnosti. Čovječanstvo mora postati sve više nesebično; u tome leži budućnost ispravnog življenja, i svih djela ljubavi mogućih zemaljskom stanovništvu. Naš svjesni život jest i mora biti na putu za nesebičnost. U izvjesnom smislu, esencijalna nesebičnost već postoji u nama, i bila bi najveća nesreća za zemaljskog čovjeka ako bi određeni dijelovi njegova bića bili koristoljubivi kakav je još u njegovu moralnom, intelektualnom i emocionalnom životu, ako bi isti stupanj sebičnosti prevladao našim osjećajima, to bi bila velika nesreća jer naši osjećaji sada u našim tijelima rade na stvarno nesebičan način.
Mi u našem tijelu imamo oči; preko tih očiju mi vidimo, ali jedino zato što su nesebične i mi ih ne osjećamo. Kroz njih vidimo stvari, ali same oči su odvojene od naše percepcije; isto je i sa drugim osjetilima. Pretpostavimo da su naše oči bile sebične. Što bi se čovjeku dogodilo? Pristupimo plavoj boji, na primjer, i pošto bi naše oči odmah koristile boje unutar sebe umjesto da je puste da prođe, mi bi osjećali neku vrstu usisavanja u očima. Da su naše oči bile sebične kao što smo mi u našem moralnom, intelektualnom i emocionalnom životu, i da su željele same doživjeti utjecaj crvenog, mi bi osjetili oštar ubod. Ako bi naše oči bile sebične, sve naše impresije bi nam dale usisne i ubodne boli. Bili bi bolno svjesni da imamo oči. Danas je, međutim, čovječanstvo svjesno boje i svjetla bez da mora misliti o procesu gledanja. Oko je nesebično ugašeno tijekom percepcije. Isto je i s drugim osjetilima.
Kod naših osjetila vlada nesebičnost, ali nikada ne bi dosegnuli tu nesebičnost da je Lucifer, čak i u starom lemurijskom dobu, bio prepušten vlastitim uređajima. Duh koji je rekao, prema Bibliji, “Vaše oči trebaju biti otvorene ”, napravio je neophodnim prenijeti čovjeka u sferu zemaljskog života u kojem bi njegove oči, da su se razvile onako kako bi se bile razvile pod utjecajem Lucifera, postale sebične. Sa svakim utiskom — a isto bi bilo i s ostalim osjetilima — čovjek bi urlao, “Oh, bode me ovdje”! Ne bi opažao crveno u svom okruženju. Ili bi rekao, “Oh, nešto siše u mojim očima”! Ne bi bio svjestan plave boje, jednostavno bi osjećao sisanje. Ta opasnost za čovječanstvo je spriječena u lemurijskom dobu od Bića koje se kasnije, preko Misterija na Golgoti, inkarniralo u tijelu Isusa od Nazareta. U tom ranijem dobu, međutim, On se uduhovio — ne mogu reći utjelovio — u jednom od arhanđela.
Dok je Zemlja prolazila kroz doba Lemurije, Biće koje živi u duhovnim visinama postaje, ispoljava se — može se reći, kao vrsta proročanstva Ivanova krštenja — u arhanđelu koji je ponudio svoje duševne snage, i tako bio prožet Kristom. Preko toga je oslobođena snaga koja je djelovala unutar ljudske evolucije na Zemlju. Njen efekt je umirenje i harmoniziranje naših osjetila tako da ih danas možemo koristiti i naći nesebične. Ako smo mi, razumjevši to, postali zahvalni svjetskom poretku, trebali bi reći, gledajući natrag u ta drevna vremena, da je ono što nam omogućava kao osjetilnim bićima da bez bola uživamo svu veličanstvenost okolne prirode, Kristova prva žrtva. Uduhovljenjem Sebe u arhanđelu donio je snagu za spriječiti opasnost sebičnosti osjetila u čovjeku. To je bio prvi korak koji vodi do Misterija na Golgoti.
Ljudsko biće će postepeno učiti razviti dubok, značajan i religijski osjećaj kada se suoči s ljepotom prirode, kada pogleda zvjezdana nebesa i na sve što Sunce obasjava u životinjskom, mineralnom, i biljnom carstvu. Učiti će reći, “To da sam tako smješten u svijetu da ga mogu gledati oko sebe, da su moja osjetila instrumenti percepcije njegove veličanstvenosti a ne izvor bola, dugujem Kristovoj prvoj žrtvi u pripremi za Misterij na Golgoti”. U perspektivi ispred nas vidimo vrijeme kada će sve naše opservacije i radosti prirode biti prožete Kristom; kada će ljudi, osvježavajući se u osnažujuće proljeće, u toplini ljeta, ili u bilo kojem uživanju u prirodi, sebi reći, “Primajući svu tu ljepotu u nas, moramo shvatiti da to nismo mi, već Krist u našim osjetilima koji nam omogućuje da to doživljavamo”.
U prvom periodu atlantske evolucije sebičnost je pokušala — ovaj puta preko Lucifera i Ahrimana — zaposjesti drugi dio ljudskog organizma; odnosno, vitalne organe. S time na umu, razmotrimo što je unutrašnje u našem životnom organizmu. Što je njegova esencijalna priroda? Trebate samo promisliti kako to izgleda kada je čovjek ozlijeđen bolešću organa. Tada čovjek počinje patiti od sebičnosti srca, pluća, stomaka ili drugih organa, i dođe vrijeme kada čovjek zna da ima srce ili stomak, zna to direktnim doživljajem, jer postoji bol. Postati bolestan znači da je organ postao sebičan i unutar nas vodi vlastiti nezavisan život. U običnom normalnom stanju to nije slučaj. Tada pojedini organi žive nesebično unutar nas. Naša svakodnevna konstitucija drži nas sigurnim u fizičkom svijetu jedino kada ne osjećamo da imamo stomak, pluća, itd., već ih imamo bez da ih osjećamo, kada ne zahtijevaju našu pažnju već ostaju nesebični sluge tijela.
U nekoj drugoj prilici u neko drugo vrijeme razmotrit ćemo razloge zašto je bolest rezultat sebičnosti naših organa. Danas ćemo našu raspravu ograničiti na normalna stanja. Da je zavisilo o Luciferu i Ahrimanu, sasvim različito stanje bi postojalo već u atlantskom periodu. Svaki pojedini ljudski organ bi bio sebičan, a posljedice izvanredne. Recimo, na primjer, da je ljudsko biće gledalo plod ili nešto drugo što se može pojesti, ili što je u nekoj vrsti odnosa s njegovim vitalnim organima. Jednog dana će ti odnosi vanjskog svijeta s našim organima biti predmet originalnog znanstvenog proučavanja. Ako druge znanosti sebi dopuste da se usklade sa znanošću duha, biti će poznato da kada ljudsko biće sa stabla ubere trešnje i jede ih, s trešnjama ulazi nešto što je povezano s određenim organom; drugo voće je povezano s drugim organima.
Sve što ulazi u ljudski organizam je na neki način s njime povezano. Da su Lucifer i Ahriman mogli provesti njihove planove tijekom atlantskog perioda, tada bi, kada smo ubrali trešnju, na primjer, određeni organ osjećao prekomjernu pohlepu. Ljudsko biće bi osjećalo, ne samo sebični organ, već također i sve druge organe, kako streme protiv njega s jednakom sebičnošću! Uzmimo drugačiji slučaj. Recimo da je bilo prisutno nešto štetno, jer dok su neke stvari u svijetu povezane s čovječanstvom na blagotvoran način, druge djeluju štetno. Recimo da je netko prišao otrovnoj biljci, ili nečem drugom štetnom za ovaj ili onaj organ; tada će prepoznati da je suočen s nečim što daje osjećaj izgaranja jednom od njegovih organa.
Sada razmotrimo ne što jedemo, već zrak koji nas okružuje. Svaki element atmosfere je povezan s našim organima. Da smo postali ono što su Lucifer i Ahriman planirali i prepušteni vlastitim resursima, bili bi po svijetu gonjeni animalnim željama koje zadovoljavaju ovaj ili onaj organ, ili strašnim gađenjem za sve što je bilo štetno. Samo promislite kako bi se uopće razvili u ovom svijetu da smo imali takve fizičke organe da smo bacani amo tamo kao gumena lopta, igračka za svaki odgovarajući miris koji možemo slijediti, ili prisiljeni od mučnine da bježimo. Da se to nije dogodilo, da su naši vitalni organi bili ublaženi i harmonizirani rezultiralo je od velikog događaja u prvoj atlantskoj epohi kada je, u nadzemaljskim sferama, napravljen drugi korak prema Misteriju na Golgoti. Krist biće se ponovno uduhovilo u arhanđelu, i ono što je time izvršeno sijalo je dolje u zemaljsku atmosferu. Tada se dogodilo to harmoniziranje i uravnoteženje vitalnih organa koje ih je učinio nesebičnim.
U našoj povezanosti s vanjskim svijetom bili bi stalno izloženi raznim bolestima i uopće ne bi mogli biti zdravi bez ovog drugog Krist događaja. U perspektivi za budućnost vidimo da će ljudsko biće steći, kada se bude moglo prožeti s pravim razumijevanjem duhovnog svijeta, osjećaj zahvalnosti prema duhovnim bićima o kojima čovječanstvo zavisi. Reći će u pravoj pobožnosti, “Shvaćam da mogu postojati kao fizički čovjek s nesebičnim organima jer nisam ja sam razvio sebe u svijetu, već Krist u meni, Koji je tako uvjetovao moje organe da mogu biti čovjek”! Tako smo naučili da s obzirom za sve što nas čini ljudima, fundamentalno i u najobimnijem smislu, kažemo, “Ne ja, već Krist u meni”. S Njegova tri pripremna koraka, poduzeta prije stvarnog Misterija na Golgoti, Krist je osigurao potpunu evoluciju čovječanstva.
U zadnjem dijelu atlantskog perioda čovječanstvo se suočilo s trećom opasnošću. Mišljenju, osjećanju i volji je prijetio poremećaj preko ulaska sebičnosti. Što bi bio rezultat toga? Dakle, ljudsko biće bi namjeravalo ovo ili ono, i slijedilo ovaj ili onaj impuls volje, dok bi ga njegovo mišljenje pokretalo u sasvim drugom smjeru, a njegovo osjećanje opet u drugom. Bilo je neophodno za ljudsku evoluciju da mišljenje, osjećanje i volja postanu nesebični članovi ujedinjene duše. Pod utjecajem Lucifera i Ahrimana to nije moglo biti napravljeno. Misao, osjećaj i volja, postajući nezavisno sebični, slomili bi nadvoje harmoničan rad Krista. Konzekventno, prema kraju atlantske evolucije, dogodio se treći Krist događaj. Još jednom je Krist uduhovio sebe u arhanđelu, i tako generirana snaga u duhovnom svijetu je učinila mogućim harmonizaciju mišljenja, osjećanja i volje. Zaista, kao što zrake fizičkog Sunca moraju djelovati na Zemlju da spriječe uvenuće biljnog života, tako se i sunčev Duh mora reflektirati na Zemlju od nadzemaljskih sfera kao što sam upravo objasnio.
Što bi bilo od ljudskog bića bez ovog trećeg Krist događaja? Kao sa razjarenošću, dočepale bi ga se njegove nestašne želje, aktivnošću njegove volje. Mogao bi poludjeti čak iako bi njegov sebičan razum možda mislio s prezrivom porugom o svemu do čega bi razjarena volja dovodila. To je spriječeno s trećim Krist događajem kada je Krist po treći puta uzeo dušu arhanđela kao svoje vanjsko vozilo.
Čovječanstvo je sačuvalo neko sjećanje kako su ljudske strasti i ljudsko mišljenje u tom periodu harmonizirani od sila koje su sišle s nadzemaljskih svjetova, ali simbol ovog sjećanja se ispravno ne razumije. Sv. Jure koji pobjeđuje zmaja, ili Mihael koji pobjeđuje zmaja, simboli su trećeg Kristova događaja, kada je Krist uduhovio sebe u arhanđelu. Zmaj, ugažen pod nogom, je onaj koji dovodi mišljenje, osjećanje i volju u poremećaj. Svi koji usmjere zurenje na Sv. Juru ili Mihaela sa zmajem, ili neku sličnu epizodu, opažaju, u stvari, treći Krist događaj. Grci koji su u svojoj predivnoj mitologiji radili kopije onog što se dogodilo u duhovnom svijetu na kraju atlantskog doba, cijenili su sunčev Duh kao usklađivača čovjekova mišljenja, osjećanja i volje. “Ti sunčev Duhu ”, govorili su oni koji su o tome nešto znali, “Ti si i sam uduhovljen u eterskom duhovnom obliku ”, jer to je forma onih koje danas zovemo arhanđeli; “Ti si doveo mišljenje, osjećanje i volju, koji bi inače bjesnjeli u nama u konfuziji, u poredak s Tvojom lirom, skladno odjekujući tonove ljudske duše ”!
Tako je sunčev Duh postao čuvar divljih, burnih strasti kada one, kako se nekada događalo, bjesne u plamenovima koji se uzdižu iz unutrašnjosti Zemlje i probijaju na njenu površinu. Ako bi im se ljudsko biće izložilo i dopustilo da samo ta isparavanja djeluju na njega, tada bi misao, osjećaj i volja ludo bjesnjeli u njemu. Grci su nad tim isparavanjima smjestili Pythia-u, koja, izlazeći iz Zemlje, dovodi strasti u poremećaj preko Lucifera i Ahrimana. Ali Apollo je zasjao na Pythia-u, pobijedio bijesne strasti i ona je postala proročica. Za Grke, Apollo, Sunčev Duh, predstavljao je Krista na stupnju njegove treće žrtve, i rezultati Kristova djela su se primjećivali u dovođenju u sklad čovjekovih strasti pod moći Pythie, koje joj je dodijelio bog Apollo. U vezi toga Apollo je bio Grcima ono što je izraženo u pobjedi Mihaela ili sv. Jurja nad zmajem.
Također vidimo značenje iznimne izjave od Justina Martyra, izreke koju, pošto je emanirala od njega, moramo gledati kao kršćansku, premda bi je danas mnogi predstavnici kršćanstva smatrali heretičkom. Justin je rekao, “Heraklit, Sokrat i Platon su također bili kršćani, jedina moguća vrsta kršćana prije izvršenja Misterija na Golgoti”. Današnji teolozi to više ne shvaćaju ali u prvim stoljećima kršćanstva mučenici su još znali da bi stari grčki mudraci, premda nisu koristili naziv Krist, ako bi bili pitani za Apolla, odgovarali iz njihove misterijske mudrosti, “Veliki Duh Sunca, Koji će u budućnosti živjeti kao čovjek na Zemlji, javlja nam se u Apollu kao uduhovljen u njemu u formi arhanđela.”
Zatim dolazi četvrta, zemaljska misterija, ona od Golgote. Isto Krist biće koje se uduhovilo tri puta u formi arhanđela inkarniralo se preko onog što zovemo Krštenje od Ivana u Jordanu u tijelu Isusa od Nazareta.
Priznajem da se može činiti čudno kada kažem da je to veliko Biće tri puta bilo uduhovljeno u formi arhanđela, i onda se utjelovilo u ljudskom biću. Izgledao bi pravilniji slijed da je između Njegova uduhovljenja kao arhanđel i ljudskog utjelovljenja On uzeo formu anđela. Tako nam može izgledati. Ipak, premda se tvrdilo da su tvrdnje znanosti duha fikcija, to zaista nije tako. To možete prikupiti od potkrjepljujućeg dokaza. Ako me pitate kako se dogodilo da Krist nije silazio od hijerarhije do hijerarhije i tek kasnije do čovjeka — ako bi me to pitali, mogu jedino odgovoriti da ne znam, jer nikada ne pravim teoretske kombinacije. Činjenice iznijete duhovnim istraživanjem su da je Krist tri puta izabrao formu arhanđela, ostavljajući formu anđela, i zatim koristio ljudsko tijelo. Ostavljam budućem istraživanju da odredi razlog, kojeg ja još ne znam, premda znam da je to točno.
Zatim dolazi četvrti korak u Misteriju na Golgoti, i to je spriječilo još jednu opasnost, onu od luciferskog i ahrimanskog utjecaja na ljudski ego ili Ja. U dobu Lemurije osjetilni organi bi postali poremećeni preko Lucifera; u prvom atlantskom periodu vitalnim organima je bila prijetnja poremećaja i nesklada, a u kasnom atlantskom dobu duševnim organima, organima koji su temelj mišljenja, osjećanja i volje. U post-atlantskom periodu je sam ljudski ego bio u opasnosti.
Jer je ego u to vrijeme uzimao svoje mjesto kao živi faktor u ljudskoj evoluciji, napravljen je napor da se uspostavi harmonija između tog ega i sila Kozmosa da ne bi postao njihova igračka. To se moglo dogoditi. Ego je mogao biti tako razvijen da se ne bi mogao sam održavati, i da je isporučen tim silama, sve što bi dolazilo od duše bilo bi nadvladano svakakvim elementarnim silama koje bi se pojavljivale iz vjetra, zraka ili vode. One bi nasilno vodile ljudsko biće u svim smjerovima.
Michelangelo je to naslikao. U Sibilama je pokazao što je prijetilo čovječanstvu. Predivnom vještinom načinio je da izražavaju ljudske tipove onih koji su osjećali dolazak ustrojstva ega, tako da premda im je mogla doći sva moguća mudrost, ljudska bića nisu mogla s njom upravljati niti je usmjeriti. Pogledajte način na koji je Michelangelo naslikao različite stupnjeve rastrojstva u ego-ima predanim elementarnim bićima.
Na drugoj strani, međutim, daje nam nešto drugo. U istom prostoru u kojem je naslikao nadahnute figure proroka čiji aspekt pokazuje osvjetljavanje onog što čuva integritet ega u odnosu na kozmos. Duboko nas dira kada kod proroka vidimo hitnost, pritisak na ego i, s druge strane, ljudska bića pate od poremećaja preko samog ega. Zatim, stojeći u ovom prostoru, je Krist, utjelovljen u ljudskom tijelu, Koji mora dovesti u red i harmoniju ego koji će doći u svijet.
Da, znanost o duhu će nam sve dublje utisnuti da ovaj ljudski ego, preko četvrtog Krist događaja, Misterija na Golgoti, može doći do prave nesebičnosti. Osjetila su rekla, “Ne ja, već Krist u nama”. Vitalni organi su rekli, “Ne ja, već Krist u nama”. U svom moralnom i intelektualnom životu čovjek mora naučiti reći, “Ne ja, već Krist u meni”. Svaki korak u duhovnom svijetu nam to pokazuje.
Ovo sam danas želio objasniti da bi u drugoj prigodi u bliskoj budućnosti mogli ponuditi određene okultne dokaze ovih činjenica da bi pokazali da će se ono što zovemo duhovna znanost uliti u naše moralne i intelektualne živote na takav način da ljudska bića mogu postati učenici nesebičnosti, da Krist može živjeti unutar nas tako da ga živo osjećamo u svakoj riječi koja je izrečena u raspravama duhovne znanosti.
Još jedna stvar, moji dragi prijatelji. Znate da od 1909 dajemo naše Misterijske drame u Munichu. Ono što smo predstavili na pozornici može se smatrati dobro ili loše; to sada nije u pitanju. Ono što je tamo učinjeno, međutim, tražilo je određenu duhovnu snagu, snagu koja ne pristupa ljudskom biću jednostavno zbog njegova postojanja na Zemlji. Pošto sada možemo raditi u Dornachu i rezati razne vrste tvrdog drva, trebamo snagu mišića. Ne možemo reći da tu snagu dajemo sebi svjesno. Ona dolazi iz naših tijela, od naših duševnih kapaciteta; to nije pod našom kontrolom. Jednako, nemamo pod našom kontrolom sve što izvršavamo u duhu i za što trebamo duhovnu snagu. To nije potpuno zavisno od naše prirodne sposobnosti, baš kao što ono što radimo fizički ne zavisi samo od naših talenata već također i od mišićne snage naših tijela. Trebamo duhovne snage koje su onoliko izvan nas koliko je i mišićna snaga izvan naših duša. Znam da površni kritičari mogu reći, “Ti si luda; ti vjeruješ da ti duhovne snage dolaze izvana, dok se one jednostavno uzdižu iz tvog vlastitog unutarnjeg bića”. Neka misle da sam luda; Gledam na njih kao na pametne koji ne mogu razlikovati glad od komada kruha. Znam kako duhovne snage izvana utječu u ljudsko biće. Ideja da glad stvara kruh koji je zadovoljava — što vjeruje samo lud čovjek — je pogrešna kao i to da snaga naše vlastite duše može kreirati sile potrebne za naše duhovne aktivnosti. Te snage moraju utjecati u nas. Baš kao što jasno znamo da je naša glad unutar nas, i da kruh dolazi izvana, tako i onaj tko živi u duhovnom svijetu zna što je unutar njega a što mu dolazi izvana. Od 1909 osobno sam osjećao, sve više, duhovnu snagu koja je došla izvana kada god je bila prilika da se razvije, u miru i tišini, što je bilo nužno za Misterijske drame. Znao sam da je duhovno oko počivalo nad onim što je postignuto, i to sam povezivao s direktnim doživljajem.
U ranim danima, kada smo radili na znanosti duha u Njemačkoj, došla nam je poznanica koja je s entuzijazmom prihvatila ono što smo u to vrijeme mogli dati. Prihvatila je ono što je bilo moguće dati u vezi ljudske evolucije, kozmičkih misterija, reinkarnacije i karme, ne samo odanošću i entuzijazmom već im je dodala predivan estetski smisao. Svaki doživljaj s tom osobom, bilo podučavanja ili razgovora, bio je natopljen ljepotom. Tada nas je bilo malo. Nismo se trebali gomilati u sobi kao što je ova, i ono što sada govorimo brojnoj publici tada je raspravljano između troje ljudi — dvoje drugih i ja. Jedno od njih, gore spomenuta osoba, napustila nas je na fizičkom planu 1904, i ušla u duhovni svijet. Takvi ljudi idu kroz razvoj nakon smrti. Kad smo davali Schuré-ovu rekonstrukciju Eleuzijski misterij na našem kongresu 1907, nikakav duhovni utjecaj nije se mogao opaziti. Počeo je 1909, i otada je sve češće dolazio. Imam točnu spoznaju da je to bila individualnost naše prijateljice koju smo, objektivno i zbog njene originalnosti, svi voljeli. Premještena u duhovni svijet, djelovala je kao anđeo čuvar za sve što smo postigli u kombiniranju estetskih i ezoternih elemenata u našim misterijima. Osjećali smo se dobro zaštićeni, i zahvalno gledali gore, shvaćajući da je ono što je prodrlo u nas i utjecalo u naše zemaljske aktivnosti bilo izraz budnosti duhovne osobnosti. Ali kada je došlo do konverzacije s tom osobnošću — možemo to zvati konverzacijom pošto je bila izvjesna recipročna aktivnost — rekla je da je lakše do nas našla put što smo više bili prožeti s mišlju na Krista u evoluciji Zemlje. Ako bi smjestio u zemaljske riječi ono što je ponavljala, trebao bih reći, izražavajući simbolički, naravno, ono što je sasvim različito u duhovnom svijetu, “Tako sam lako našla put do vas jer sve više nalazite put da znanost duha bude izraz žive riječi Krista ”.
Krist impuls će za nas postati živi most između zemaljskog života i života u natprirodnim svjetovima. Iz duhovnog svijeta Krist je tri puta za ljudsko biće podešavao ustroj koji je trebalo da bi živjelo ispravno. Krist je tri puta intervenirao, čineći ljudski osjećaj, život i fizičke organe nesebičnima. Sada je čovjekov zadatak da nauči nesebičnost u njegovu moralnom i intelektualnom životu kroz razumijevanje izreke, “Ne ja, već Krist u meni”.
Svijet će prepoznati da je poruka znanosti o duhu Riječ Krista. On je rekao, “Uvijek sam s vama, sve do kraja svijeta”. Misija znanosti o duhu u našem dobu je otvoriti vrata živom Kristu. Umrli, koji znaju da je Krist našao prolaz od nebeskih do zemaljskih aktivnosti, ujedinjuju se razumijevanjem živućih. Ako se umrli, kao njihovi najbliži zaštitnici, nagnu nad zemaljski život, najbolje će naći one duše u koje je prodro i oduhovio ih Krist impuls. Krist, kao veliki Sunčev Duh, sišao je iz nadzemaljskih svjetova preko Misterija na Golgoti da bi našao boravište u dušama ljudi. Znanost duha treba biti poruka, koja kaže kako Krist treba naći to boravište u ljudskim dušama. Ako će Krist naći to prebivalište u ljudskim zemaljskim dušama, onda će Krist-snaga strujati natrag od zemljine aure u svjetove koje je On napustio radi spasa čovječanstva, i cijeli će kozmos biti potpuno prožet Njime.
Možemo postepeno raditi na takvom dubokom razumijevanju Misterija na Golgoti kao ovako potpuno se prožimajući sa znanošću duha. Ako to tako gledamo i, još k tome, mislimo na to kao na školu nesebičnosti za intelektualni i moralni život budućeg čovječanstva, shvatiti ćemo neophodnost duhovno znanstvene objave Misterija na Golgoti! Tada ćemo znati značenje duhovno znanstvenih impulsa koje streme ući u naš sadašnji život. Tada će Krist impuls prodrijeti u čovječanstvo da ga svi ljudi mogu, zaista, prihvatiti, jer Krist se nije pojavio samo jednoj naciji već, kao veliki Duh Sunca, pripada cijeloj Zemlji i može ući u sve ljudske duše, bez obzira na naciju i religiju. Neka mnogi postepeno nađu put do ovakvog razumijevanja Krist impulsa i Misterija na Golgoti! Tada će, možda, to izgledati više kršćanski nego što je danas žigosano kao nekršćansko i heretičko.
Ako stremimo, ne za samim intelektualnim razumijevanjem Misterija na Golgoti, već za mogućnosti da ga dohvatimo s našom cijelom dušom, tada trebamo znanost o duhu i, kao članovi naše duhovne struje, pripadamo onim dušama kojima je dano da znaju i razumiju nužnosti čovječanstva sada i u neposrednoj budućnosti.