Raspraviti ćemo nekoliko intimnih pitanja o reinkarnaciji koja se mogu promatrati samo u krugu dobro pripremljenih antropozofa. S time ne mislimo da samo moraju dobro biti pripremljeni u teoretskom znanju već također i da su razvili svoje senzitivne sposobnosti radeći s ostalima u ogranku. Jer svi se dobro sjećamo da su se naše percepcije i osjetljivosti na istinu promijenile zahvaljujući toj suradnji. Ono što danas ne samo vjerujemo već percipiramo kao istine koje su izvan oblasti vjere u ranijim danima su nam bile nevjerojatne i danas se još čine fantastična besmislica ili sanjarenje onima vani. Stoga je pokazatelj napretka ako su se ljudi zaista priviknuli da žive u tim percepcijama jer tek tada mogu početi razmatrati posebna pitanja. Veći dio onoga što će ovdje biti spomenuto čini se daleko, pa ipak, premda je tako, najprije ćemo se morati vratiti natrag u udaljene periode ljudske evolucije, sve ove stvari imaju prosvjetljujući učinak na naše razumijevanje života i njegovih pojava. Moramo početi stavljati pred naše duše to kako se proces reinkarnacije općenito odvija.
Kada ljudska bića prolaze kroz vrata smrti, najprije imaju određene doživljaje. Njihov prvi doživljaj je da postaju veći ili da rastu van njihove kože. To ima učinak da ljudsko biće stječe drugačiju percepciju o stvarima nego je to ranije bio slučaj u fizičkom životu. Sve u fizičkom svijetu ima svoje određeno mjesto — ili ovdje ili ondje — izvan promatrača, ali to nije tako u novom svijetu. Tamo, to je kao da je ljudsko biće unutar objekata, rašireno s njima ili unutar njih, dok je ranije on ili ona bio samo odvojeni objekt na svom vlastitom mjestu. Drugo iskustvo nakon smrti sastoji se od toga da ljudsko biće stječe „memorijski tableau” upravo završenog života, tako da se svi događaji u njemu vrate u sveobuhvatnom sjećanju. Taj proces traje određeno vrijeme. Iz razloga koji se ne mogu iznijeti danas ovdje, trajanje tog sjećanja je kraće ili dulje, zavisno o pojedincu. Općenito, trajanje tog stanja može se odrediti iz duljine vremena koje je ljudsko biće moglo ostati budno tijekom proteklog života, kontinuirano i bez da i jednom podlegne snagama sna. Recimo da je vanjski limit da osoba ostane kontinuirano budna bio četrdeset osam sati, tada će memorijski tableau nakon smrti biti također četrdeset osam sati. I dakle, ovaj stupanj je kao pregled proteklog života.
Zatim etersko tijelo napušta astralno tijelo, u kojem živi ego. Sva tri su bila povezana od kada su napustila fizički leš, ali sada se etersko tijelo odvaja od druga dva i postaje eterski leš. Međutim, današnja ljudska bića ne gube njihova eterska tijela potpuno već uzimaju ekstrakt ili izvod skupa s njima za vrijeme koje slijedi. Dakle u ovom smislu etersko tijelo je zbačeno, ali plod proteklog života je nošen pored astralnog tijela i ega. Ako želimo biti sasvim precizni, morali bi reći da je nešto ponijeto isto tako i od fizičkog tijela: vrsta duhovnog sažetka tog tijela — tinktura o kojoj su govorili srednjevjekovni mistici. Međutim, ovaj sažetak fizičkog bića je isti u svim životima; on samo predstavlja činjenicu da je ego bio utjelovljen. S druge strane, esencija eterskog tijela je u svim životima različita, zavisno od toga što je netko doživio u životu i od stupnja nečijeg napretka u njemu.
Slijedi stanje onoga što se naziva kamaloka, vrijeme odvikavanja duše od efekata fizičke, osjetilne egzistencije, koje traje oko trećine vremena fizičkog života osobe. Nakon što je etersko tijelo zbačeno, astralno tijelo još sadrži sve strasti, želje, i tako dalje koje je imalo na kraju života; one moraju nestati i pročistiti se, i to je kamaloka. Zatim je astralno tijelo zbačeno i tu je, također, plod, astralna esencija, zadržana; ali ostatak —astralni leš — razgrađuje se u astralnom svijetu. Ljudsko biće sada ulazi u devahan gdje se on ili ona u duhovnom svijetu priprema za novi život u budućnosti. Tu ljudska bića žive s duhovnim zbivanjima i bićima dok ponovno ne budu pozvana u fizički svijet, bilo zbog toga jer karma osobe to zahtijeva ili zato jer je pojedinac potreban na fizičkoj Zemlji.
Ovo je općeniti opis procesa. Međutim, život u duhovnoj oblasti napreduje postojano u tome da se budućnost udružuje s prošlošću, i dolazeći događaji su oblikovani uz pomoć prošlih događaja. Ako se razmatraju detalji tog procesa, ima mnogo čudesnih stvari koje se uočavaju, koje nisu sadržane u jednostavnom prikazu procesa reinkarnacije. Napokon, jasno je da postoje velike razlike kada se gleda na tijek ljudskog razvoja i da ekstrakti i izvodi njihovih tijela mogu imati različite vrijednosti zavisno od vrste ploda koji su mogli izvući od života. I kada se sjetimo da postoje veliki vođe čovječanstva, posvećenici koji su vodili druga ljudska bića u duhovne svjetove, tada se moramo upitati: Što uzrokuje da postignuća posvećenika budu sačuvana za budućnost? Vanjska povijest, naravno, nije sposobna dati odgovor na to pitanje. Ono što moramo napraviti je proučavati reinkarnaciju posvećenika i zatim primijeniti rezultate našeg istraživanja. Početi ćemo s najstarijim posvećenicima.
Prije nego je čovječanstvo nastanjivalo kontinente kakve danas poznajemo, fiziognomija Zemlje je bila sasvim drugačija. Područje koje danas prekriva Atlantski ocean nekada je bilo kontinent Atlantida, koji je uništen velikim katastrofama, kako izvještavaju mnogi narodi u njihovim „sagama o velikom potopu”. Atlantiđani su — a to smo mi sami — imali svoje velike vođe i posvećenike, a čak su i u tim danima postojala mjesta nastave ili škole gdje su posvećenici podučavali. Postojanje tih škola danas se može potvrditi vidovitim istraživanjem. Dobar naziv za te škole gdje su vođe podučavali i živjeli je riječ „proročište”. Najvažniji vođa je živio u jednom od najvećih i najvažnijih proročišta — Proročištu Sunca. Njegov glavni zadatak se sastojao u otkrivanju tajni SUNCA — ne fizičkog, vanjskog Sunca, već pravog SUNCA. Ovo potonje čine duhovna bića koja koriste fizičko Sunce prilično na isti način kao što ljudska bića koriste Zemlju. Spoznati i otkriti unutarnje tajne ove sunčeve egzistencije bio je zadatak Velikog proročišta Sunca. Za njega, sunčevo svijetlo nije bilo nešto fizičko, već je prije svaka sunčeva zraka predstavljala djelo duhovnih bića koja borave na Suncu. Ta velika bića su isključivo bila na Suncu za vrijeme drevne Atlantide. Kasnije, kada se veliko Biće kojeg se nazivalo Krist ujedinilo s Zemljom, to više nije bio slučaj. Stoga, Proročište Sunca može se također zvati Proročište Krista. Ujedinjenje Krist-Bića sa Zemljom odvilo se dok je tekla krv iz rana Isusa Krista na Golgoti. Tada se njegova esencija ujedinila s atmosferom Zemlje, kao što se može percipirati čak i danas vidovitom retrospektivom. Tako je Krist-Biće sišlo dolje od Sunca na Zemlju. Kada je svijetlo duhovnog prosvjetljenja palo na sv. Pavla blizu Damaska, Pavao je promatrao Krista koji je bio ujedinjen s Zemljom i odmah znao da je On bio taj koji je prolio Njegovu krv na Golgoti.
Proročište Sunca drevne Atlantide je već proreklo dolazak Krista, Boga-Sina. Sigurno, bio je nazvan Krist tek mnogo kasnije, ali ipak možemo reći da proročište Sunca je proročište Krista. Ta proročišta su imala mnogo nasljednika u kasnijim periodima, kao što su proročišta Jupitera, Marsa, Venere, Merkura, i Vulkana, svaki sa svojim velikim misterijima i učenjima. Prema kraju atlantskog doba formirana je grupa naprednih ljudskih bića u blizini onog što je danas Irska. Veliki vođa je odabrao nekolicinu iz njihove sredine koji bi trebali nastaviti kulturalni život kada se predstojeća katastrofa bude konačno dogodila. Međutim, dugo prije toga dogodile su se enormne migracije na kontinente Europe, Azije, i Afrike, koji su se počeli izdizati iz mora. Na tim kontinentima su nastali mnogi nasljednici starih proročišta, ali ne bez da postepeno gube značaj starih proročišta. Veliki vođa, međutim, izabire najbolje ljude da bi ih vodio u posebnu zemlju. Oni su bili obični i jednostavni ljudi koji su se razlikovali od većine Atlantiđana u tome da su bili gotovo potpuno izgubili njihovu vidovitost. Sjećate se da je većina Atlantiđana bila vidovita. Kada bi noću pali u san, ne bi gubili svijest, već točnije, čulni svijet bi nestajao i na njegovu mjestu bi se pojavljivao duhovni svijet u kojem su oni bili drugovi božanskih duhovnih bića. Napredni ljudi Atlantide su počeli razvijati njihov intelekt, ipak bili su jednostavni ljudi koji su posjedovali unutarnju toplinu i bili duboko odani njihovom vođi. On je odabranu grupu odveo istočno u središte Azije, gdje je osnovao centar post-atlantske kulture. Nakon što je grupa stigla u Srednju Aziju, držana je u izolaciji od ljudskih bića koja su bila nepodesna za zadatak. Nasljednici ove grupe educirani su s posebnom pažnjom, i samo su oni razvili osobine nužne da ih naprave velikim učiteljima.
Sve se to dogodilo na misteriozan način. To je bio zadatak Manu-a, velikog vođe, da izvrši nužne pripreme da se za novu rasu očuva sve što je dobro u atlantskoj kulturi i tako položi temelje za napredovanje nove kulture. Mudraci koji su živjeli u manjim proročištima nisu se mogli posvetiti tom zadatku jer je jedino Manu sačuvao od velikih posvećenika proročišta ono što mi zovemo etersko tijelo. Kao što smo vidjeli, etersko tijelo se normalno razgrađuje kao drugi leš, ali u nekim slučajevima ono je sačuvano. Najveći od ovih mudraca u proročištima toliko su radili u njihovim eterskim tijelima da je kasnije postalo previše vrijedno da jednostavno bude rasuto u općem eterskom svijetu. Stoga, sedam najboljih eterskih tijela koja su pripadala sedmorici najvećih posvećenika bila su sačuvana dok Manu nije razvio sedam najistaknutijih ljudi iz njegove grupe na takav način da su bili pogodni za apsorbiranje sačuvanih eterskih tijela. Jedino etersko tijelo velikog posvećenika Proročišta Krista je bilo, u izvjesnom smislu, tretirano drugačije od ostalih. I tako je sedam mudraca, ili Rishia, koji su primili sedam eterskih tijela najvećih posvećenika, otišlo u Indiju, gdje postaju osnivači i veliki učitelji indijske kulture.
Ova veoma drevna, sveta kultura pred-vedskog doba proizašla je od sedam Rishia koji su nosili sačuvana eterska tijela posvećenika raznih proročišta, kao što su Venere, Jupitera, Marsa, i tako dalje. Na neki način, kopija onih posvećenika, ponavljanje njihovih sposobnosti, došlo je raditi u ovim Rishima, premda su bili obični i jednostavni ljudi gledano izvana. Njihov značaj nije bio očigledan iz njihove vanjske pojave, niti je njihov intelekt bio proporcionalan s uzvišenošću njihovih proročanstava. Posjedujući njihova astralna tijela i ega ali bijući obdareni eterskim tijelima onih velikih mudraca, ovi Rishi nisu bili učenjaci i nisu bili tako visoko rangirani u pogledu njihove moći prosuđivanja kao mnogi od njihovih suvremenika, ili čak kao mnogi ljudi u naše vrijeme. Ali u nadahnutim dobima su, na neki način, prianjali uz ona bića proročišta čija eterska tijela su u njima postajala aktivna. U tom smislu su bili samo instrumenti kroz koje je ona drevna mudrost objavljivana — one Vede koje su preteške, ako ne i neshvatljive, za ljudska bića našeg doba. I tako je drevna mudrost starih proročišta bila otkrivana, s izuzetkom proročišta Sunca, ili Krista koja nije mogla biti potpuno otkrivena na ovakav način. Mogla je biti prenesena samo nerazgovijetna refleksija mudrosti Sunca jer je bila toliko uzvišena da je čak ni Sveti Rishiji nisu mogli dohvatiti.
Možemo vidjeti da se reinkarnacija ne odvija uvijek tako glatko i na općenit način kako se često pretpostavlja. Točnije, ako je etersko tijelo posebno vrijedno, ono je —izraženo metaforički — sačuvano kao kalup koji može biti utisnut na ljudska bića kasnijih doba. Takva pojava nije nipošto tako rijetka, i mnogi obični ljudi imaju iznimno vrijedna eterska tijela koja su sačuvana za kasniju uporabu. Sva eterska tijela se ne razgrade nakon smrti, već su neka od njih koja su posebno korisna prenesena drugim ljudskim bićima. Ali “Ja” pojedinca koji prima etersko ili astralno tijelo nije uopće identično s egom davatelja. Zanemarivanje ove činjenice može lako voditi do krivih razumijevanja od strane nekog tko istražuje prošlost ljudskog bića s pogrešnim vidovitim metodama. Iz tog su razloga okultne teorije o ranijim životima ljudskih bića često potpuno pogrešne, baš kao što bi bilo pogrešno reći da je sedam Rishija imalo ista ega kao i posvećenici čija su eterska tijela primili.
Tek kada znamo ove stvari možemo doći do jasnoće u vezi mnogo toga što je važno u ljudskoj evoluciji, kao što je očuvanje ljudskih postignuća za iskoristivost prirode. Prenošenjem ovih sedam eterskih tijela najviše vrijednosti atlantske kulture su bile sačuvane za buduće naraštaje.
Uzmimo još jedan primjer, koji ranije nije mogao biti spomenut, i pogledajmo na drevno perzijsko vrijeme, period kulture Zaratustre. [ Napomena 1 ] Smatramo ga važnim periodom jer je to bilo prvo post-atlantsko vrijeme u kojem je veći naglasak stavljen na osvajanje fizičkog svijeta. Tijekom indijske epohe, žudnja za duhovnom oblašću dominirala je razmišljanjem ljudskih bića. Većina njih je smatrala duhovni svijet stvarnim i osjećala se strancima u fizičkoj oblasti, koja je za njih bila prijelazna, iluzorna, maya. [ Napomena 2 ] U pretpovijesnoj perzijskoj kulturi svijest se promijenila preko učenja Zaratustre, odnosno učenja prvog i originalnog Zaratustre, jer je nakon njega bilo mnogo Zaratustri. Njegov zadatak kao vođe bio je skrenuti pažnju ljudskih bića na fizički plan, praviti izume, proizvoditi uređaje i alate, i tako osvojiti fizički svijet. To je bilo nužno jer su se ljudska bića morala upoznati s fizičkim svijetom kao s nečim što je za njih važno. Međutim, iskušenje unutar ljudskih bića je govorilo njemu ili njoj da je fizičko jedina stvarnost i da ne postoji ništa izvan zemaljske oblasti. To vjerovanje, uči Zaratustra, je pogrešno jer iza fizičkog je duhovni svijet, baš kao što je fizičko Sunce za nas znak velikog Bića-Sunca, duhovno-božanskog, Velike Aure, Ahure Mazdao, Ormuzda. Ova imena imenuju Biće koje je sada fizički nevidljivo i živi daleko od Zemlje na Suncu. Ali, kako uči učenje Zaratustre, jednog dana to Biće će se otkriti; kasnije će se pojaviti na Zemlji, baš kao što je sada prisutno na Suncu.
Zaratustra je svoje najbliže učenike inicirao u te misterije, ali najdublja učenja je utisnuo dvojici od njih. Prvi je bio primarno podučen u sve što se tiče ljudske prosudbe, kao prirodna znanost, astronomija i astrologija, poljoprivreda, i druge discipline. Sve to znanje je preneseno tom učeniku tajnim procesom komunikacije. To je učenika pripremilo na takav način da je u slijedećoj inkarnaciji mogao nositi astralno tijelo svog učitelja; i on je bio reinkarniran kao Hermes, [Napomena 3] veliki učitelj i mudrac egipatskih misterija. Rođen s astralnim tijelom Zaratustre, Hermes postaje nositelj velike mudrosti.
Drugi bliski učenik je bio podučen u temama koje se posebno izražavaju u eterskom tijelu i dublje su u supstanci. Ovaj učenik je u slijedećoj inkarnaciji primio etersko tijelo Zaratustre. Priče o tome u vjerskim dokumentima su shvatljive jedino preko ovih objašnjenja. Pri njegovoj reinkarnaciji, učenik treba biti oživljen na poseban način, odnosno etersko tijelo mora biti snažno prije nego astralno tijelo može biti probuđeno. To se može postići preko okolnosti koje okružuju rođenje ovog reinkarniranog učenika, koji nije nitko drugi nego Mojsije. Činjenica da je bio smješten u kutiju od trske puštenu da pluta na vodi i tako dalje, imala je svrhu da potpuno probudi etersko tijelo djeteta. To je Mojsiju omogućilo da u svom sjećanju pregleda daleku prošlost, da slikovito snimi postanak Zemlje, i da čita Akaša kroniku. [Napomena 4] I, tako, vidi se su ove stvari na djelu iza scene, takoreći, i da je na taj način sve vrijedno sačuvano i ponovno korišteno.
Postoji još primjera iz kasnijih vremena, na primjer Nikola od Cuse (Cusanus), [Napomena 5] rijetka osobnost petnaestog stoljeća. Tu vidimo zanimljiv slučaj kako je istraživanje ovog čovjeka, takoreći, postavilo osnovu za cjelokupno učenje Copernicusa, [Napomena 6] koji je živio u šesnaestom stoljeću. Sigurno, u Cusinim knjigama to učenje nije još zrelo kao u onim napisanim od Copernicusa, ali sadrže sve esencijalne ideje, činjenice koje zbunjuju tradicionalne učenjake. Činjenica je da je astralno tijelo preneseno Copernicusu čak iako je njegov ego bio različit od onog od Cuse. Tako je Copernicus primio osnovu i pripreme za njegovu vlastitu doktrinu.
Slični slučajevi se često pojavljuju. Ono što je posebno vrijedno uvijek je sačuvano; ništa ne iščezava. Ali ta činjenica također povećava mogućnost pogreške u pokušaju utvrđivanja povezanosti, posebno kada ljudi pokušaju istražiti ranije živote ljudskog bića uz pomoć medija na seansi. Prijenos eterskog ili astralnog tijela ljudskom biću u novija vremena sada se obično događa na takav način da je astralno tijelo prebačeno članu iste jezične grupe, dok etersko tijelo može biti prebačeno članu druge jezične grupe.
Kada umre pionirska osobnost, njegovo ili njeno etersko tijelo je uvijek sačuvano, i okultne škole su uvijek znale umjetne metode s kojima je to postizano. Uzimajući sada u obzir drugi karakterističan slučaj, možemo reći da je u određenu svrhu u novije doba bilo važno da etersko tijelo Galilea [Napomena 7] bude sačuvano. On je bio veliki reformator mehaničke fizike čija su postignuća bila tolika da se može reći da do mnogih čisto praktičnih postignuća modernog doba ne bi došlo bez njegovih otkrića, jer cijeli tehnički napredak počiva na znanosti Galilea. Tuneli Sv. Gotthart ili Simplon postali su moguće jedino zbog Leibniza, [Napomena 8] Newton, [Napomena 9] i Galileo razvili su znanosti integralnog i diferencijalnog računa, mehanike, i tako dalje. S obzirom na Galilea, bilo bi rasipanje u iskoristivosti prirode da je njegovo etersko tijelo, nositelj njegova sjećanja i talenta, bilo izgubljeno. I zato je njegovo etersko tijelo prebačeno drugom ljudskom biću: Mihailu Lomonosovu, [Napomena 10] koji je došao iz siromašnog ruskog sela i kasnije će postati utemeljiteljem ruske gramatike i klasične književnosti. Lomonosov, međutim, nije reinkarnirani Galileo, kako bi se moglo pretpostaviti iz rezultata površnog istraživanja.
I dakle vidimo da ima mnogo takvih slučajeva i da proces reinkarnacije nije tako jednostavan kao što mnogi ljudi u naše vrijeme misle. Ako, prema tome, ljudi istražuju ranije inkarnacije uz pomoć okultnih metoda, moraju biti na mnogo većem oprezu. U mnogim slučajevima, to je ništa osim djetinjastost i ako ljudi izjave ili zamišljaju da su reinkarnirani ovaj ili onaj, možda Neron, Napoleon, Beethoven, ili Goethe. Takve smiješne stvari treba, naravno, odbaciti. Ali stvar postaje opasnija kada napredniji okultist pravi u vezi toga greške i zamišlja da su oni reinkarnacija ovog ili onog čovjeka, dok u stvari oni jedino nose njegovo etersko tijelo. Ne samo da je to greška koja je sama po sebi za žaljenje, već će ljudsko biće došavši do takvog zaključka živjeti pod utjecajem pogrešne ideje, i to će imati gotovo katastrofalne posljedice. Posljedica takve iluzije bi bila da cjelokupan razvoj duše ide u pogrešnom smjeru.
Vidjeli smo ne samo da je ego sposoban za reinkarnaciju, već i da niži članovi ljudske konstitucije u određenom smislu prolaze kroz sličan proces. Posljedica toga je da je cijela konfiguracija procesa reinkarnacije mnogo složenija nego se to obično pretpostavlja. I dakle vidimo da je ego Zaratustre bio reinkarniran kao Zarathas — Nazarathos, koji pak postaje učitelj Pitagore. [Napomena 11] S druge strane, Zaratustrino astralno tijelo ponovno se pojavljuje u Hermesu a njegovo etersko tijelo u Mojsiju. Dakle, ništa se u svijetu ne gubi; sve je sačuvano i prebačeno potomstvu, pod uvjetom da je dovoljno vrijedno.