Prije nego se može razumjeti Slobodno zidarstvo, treba proučiti izvorne duhovne struje s kojima je povezano. Čak i važnija duhovna struja od one od ružokrižara bila je ona od Manihejstva. Faust problem je povezan s njom. Manihejstvo je utemeljio Mani otprilike tri stoljeća nakon Krista i njegov najveći oponent je bio Augustin. Manihejstvo je došlo iz oblasti na istočnom dijelu Male Azije, kojom su vladali kraljevi Zapadne Azije.
Manihejstvo je utemeljilo duhovnu struju kojoj su također pripadali srednjevjekovni Albigenci, Waldenci, i Katari, a kasnije Templarski red i preko iznimnog lanca povezanosti, Slobodno zidarstvo. Slobodno zidarstvo stvarno tu pripada, unatoč činjenici da se ujedinilo s ružokrižarima.
Tradicija je slijedeća: U Zapadnoj Aziji je živio trgovac koji je bio iznimno učen. Bio je autor četiri djela: (1) Misterije, (2) Književnost, (3) Evanđelje, i (4) Tezaurus. Tradicija drži da je smrću ostavio spise svojoj udovici, koja je bila Perzijanka. Ona je jednom otkupila roba čije je ime bilo Mani a bio je prozvan ‘Sin udovice’. Njegovi su sljedbenici sebe zvali ‘Sinovi udovice’. Mani je sebe imenovao ‘Posrednik’ ili ‘Sveti Duh’ obećan čovječanstvu od Krista — odnosno kao utjelovljenje Svetog Duha, sama reinkarnacija istog. Učenja koja je objavio bila su napadnuta od Augustina kada je postao član katoličke crkve. On je predstavio poglede katolicizma kao suprotstavljene manihejskim učenjima, čineći osobu koju je zvao ‘Faustus’ odvjetnikom Manihejstva. Obično se misli da je različita koncepcija zla kod Manihejaca ono što je razdvaja od Zapadnog kršćanstva. Manihejstvo navodno podučava da je zlo vječno, kao i dobro, da nema uskrsnuća i da zlo nema kraja, da ima isti izvor kao i dobro i da je bez početka pa stoga i bez kraja.
Ispitati ćemo stvar u skladu s tradicijom za koju se pretpostavlja da joj je izvor sam Mani. U legendi o Manihejstvu imamo polaznu točku za ovo ispitivanje. To je Legenda o hramu. Sve te duhovne struje ezoterijski dolaze do izražaja kroz legende. Legenda o Maniju je legenda koja se bavi nadčulnim istinama, moćna kozmička legenda. Duhovi tame željeli su jurišati na Carstvo svijetla. Došli su na njegove granice za napad. Nisu mogli, međutim, napraviti ništa. Sada su trebali biti kažnjeni od Carstva svijetla. Ali u Carstvu svijetla postoji samo dobro. Tako su demoni tame mogli biti kažnjeni jedino preko dobra. Tako su Duhovi carstva svijetla uzeli dio njihova vlastita carstva i izmiješali ga s Carstvom tame. Tako je kvasac, takoreći, došao u Carstvo tame i pojavila se vrsta vrtloga. U njega je ušla smrt, time se potrošivši. Sada unutar sebe nosi sjeme vlastitog uništenja. Tu se onda pojavio iz Carstva svijetla arhetipski čovjek, ljudska rasa koja se mora miješati s Carstvom tame i nadvladati ga.
Duboka i temeljna misao koja je tu sadržana je slijedeća: tama mora biti prevladana preko Carstva svijetla, preko miješanja dobra i zla, da bi zlo moglo biti iskupljeno, ali ne preko kažnjavanja. Koncepcija u osnovi ovoga je ista kao i ona od Teozofije, naime da je zlo samo dobro u krivo vrijeme. Na primjer, izvrsna piano tehnika je dobro, ali da je izvršitelj želio prikucati na piano u koncertnoj sali, tada bi bila zlo (nažalost, nemam bolji prijevod ove rečenice, op.pr.). Ono što je bez ikakve sumnje danas zlo moralo je biti, u vlastitom vremenu na pravom mjestu, dobro. Vodeće snage lemurijske epohe radile bi zlo u kasnijoj epohi da su još bile izmiješane s evolucijom.
U drevnim epohama, Atlantidi i Lemuriji, na sve znanje je dijelom utjecalo ono što stoji iznad čovjeka. Tek u našoj vlastitoj epohi ljudi su sazreli do stupnja gdje imaju, kao braću, ljudska bića koja su prošla kroz sve stupnjeve od sredine lemurijske rase. U petoj korijenskoj rasi, vodstvo duše odozgo se povlači, puštajući je da ide vlastitim smjerovima. U ezoteriji, duša je nazivana Majka ili Isis. Otac je bio instruktor ili Oziris, koji je predstavljao božanstvenost koja se ulijeva. On je onaj koji otkriva. Duša shvaća ili prima. Duša je Majka. Tijekom pete korijenske rase Otac se povlači. Zatim je duša udovica, postaje Udovica. Duša, koja će kasnije postati potpuno nezavisna, označena je od Manija, božanskog oplođivača, kao Udovica. Mani označava sebe kao Sina, on je taj koji priprema dušu da postane nezavisna. Sve što od njega dolazi poziv je božanskom-duhovnom svijetlu duše, pobuna duše protiv svega što ne dolazi iz same duše. ‘Morate zbaciti sve što je vanjsko otkrivenje, sve što vam je prenio vanjski autoritet. Onda morate postati zreli za promatranje svoje vlastite duše’.
Augustin, upravo suprotno, zastupa princip: Ja ne bi vjerovao u istinu u evanđelju da me autoritet Katoličke crkve nije na to prisilio.
Ali Faust kaže, “Učenje ćemo prihvatiti samo u slobodi”. To je egzoterijski predstavljeno u sagi o Faustu. Luther je nastavljač principa autoriteta. Faust se, nasuprot tome, podupire na unutarnjem duhovnom svijetlu duše. Luther baca posudu s tintom na glavu Vraga. Faust ulazi u sporazum sa Zlom.
Iz Carstva svijetla u Carstvo tame je poslana iskra da bi kroz sebe tama mogla biti iskupljena, da bi Zlo moglo biti prevladano preko blagosti (Umjerenosti). Moramo objasniti slijevanje Života i Forme iz suradnje Dobra i Zla. Život postaje Forma nalazeći opoziciju. Ne izražava se sav odmah u formi. Samo razmotrite kako život žuri od forme do forme. Život je oblikovao ljiljan, zatim Život prevladava Formu i prelazi u sjeme iz kojeg će se roditi nova forma. Život je bezobličan, može živjeti u sebi iz vlastite prirode. Život je svugdje. Ograničeni oblik je prepreka. Ne bi bilo oblika da Život nije ometan i utamničen u svojim silama koje struje vani u svim smjerovima. Oblik raste upravo iz onoga što se na višim nivoima javlja kao okovi. Život koji pulsira u Katoličkoj crkvi je kršćanski život. (Od vremena Sv. Augustina do 15-og stoljeća.) Život u tome je kršćanstvo. Pulsirajući život se stalno pojavljuje. (Kao na primjer kod kršćanskih mistika.) Forma nije ništa drugo nego Život starog Rimskog carstva. Ono što je najprije bila republika, zatim carstvo, što je onda živjelo u vanjskom obliku kao rimska država, predalo je svoj život Formi. (Stari državni uredi dalje su se nastavili kroz biskupe i prezbiterijance.) Novi život se izlio u staru Formu. Ono što je prije bilo Život, poslije postaje Forma za novi Život.
Oplođivanje Manasa je današnji Život čovjeka. Forma je ono što je došlo, kao sjeme, iz Lunarne epohe. U toj epohi, evolucija je bila Život čovjeka. Sada je to njegova vanjska školjka, njegova forma. U slijevanju Života i Forme, u isto vrijeme se daje još nešto. Dobro ranijeg doba ujedinjuje se s Dobrom novijeg doba. To u isto vrijeme daje mogućnost materijalne manifestacije, mogućnost manifestirane egzistencije. To je doktrina Manihejstva.
Koje je značenje izjave Manija da je on Posrednik, Sveti duh, Sin udovice? To znači da će pripremiti onu epohu u kojoj će ljudi šeste korijenske rase voditi sami sebe, svijetlom vlastitih duša. Mani će kreirati preklapajuću struju, struju koja ide dalje nego struja ružokrižara. Struja Manija prelazi u šestu korijensku rase koja se priprema od utemeljenja kršćanstva. Kršćanstvo će se javiti u svom usavršenom obliku u šestoj korijenskoj rasi.
Život kao takav prevlada svaku Formu. Širi se kroz kršćanstvo i živi u svim formama i konfesijama. Tko god da traži kršćanski Život naći će ga. On kreira Forme i lomi Forme. Ali, kao dodatak, forma za kršćanski Život šeste korijenske rase mora biti pripremljena. Brojna ljudska bića moraju biti formirana u organizaciju, Formu, u kojoj kršćanstvo šeste korijenske rase može naći svoje mjesto. Ta Forma, ta vanjska Forma Društva mora proizaći iz šake ljudi koje Mani priprema. To je zajednica koju Mani priprema. Prema tome prva težnja Manihejstva je oblikovati vanjski život u njegovom čistom obliku. Zato su Manihejci davali toliko veliki naglasak na čistoću. Katari su bili sekta koja se pojavila kao meteor. Dali su sebi to ime, Katari, je Katari znači ‘oni koji su čisti’. Oni su bili ljudska bića koja su morala sebe držati čistim u njihovu načinu života i njihovim moralnim odnosima. U Manihejstvu, to je manje pitanje kultiviranja Života već je više kultiviranja vanjske Forme Života za šestu korijensku rasu. U toj šestoj korijenskoj rasi, Dobro i Zlo će imati daleko veći kontrast nego to imaju danas. Ono što će se javiti u petoj Rundi za cijelo čovječanstvo, t.j., da će fiziognomija biti direktan izraz za ono što je karma stvorila u čovjeku, dakle, u šestoj korijenskoj rasi, Zlo će se pojaviti, posebno u duhovnom. Biti će ljudi koji su moćni u Ljubavi i Dobroti. Ali Zlo će također biti tamo kao narav i dispozicija (Stav) bez ikakvog zaklona, unutar velikog broja ljudskih bića. Oni će veličati Zlo. Nekakav nagovještaj s obzirom na Zlo u šestoj korijenskoj rasi svjetluca kod mnogih ljudi s genijem. (Nietzscheova Plava zvijer je predznak tog Zla u šestoj korijenskoj rasi.) Zadatak šeste korijenske rase je povući Zlo ponovno u sebe preko blagosti (Umjerenosti). U onima koji su sljedbenici Sinova udovice živjeti će nepovredivo načelo da Zlo treba prevladati preko blagosti. To je zadatak Manihejske duhovne struje. Javlja se u oblicima koje mnogi mogu prizvati u um, i to nije potrebno spominjati. Mora se izraziti u formiranju zajednice koja iznad svih stvari treba širiti: Mir, Ljubav, i bez otpora prema Zlu. Mora kreirati Formu za Život koji će doći kasnije.
Augustin je napravio Formu Katoličke crkve. To je bila Forma za sadašnjost, i morala je biti najenergičniji oponent Forme za budućnost. Augustin, gradeći Formu za sadašnjost, Faustus težeći pripremiti u čovjeku osjećaj za Formu budućnosti — to je bio kontrast u trećem i četvrtom stoljeću nakon Krista. Još je tu. Do izražaja dolazi kasnije, opet modificiran i spušten dolje, u dvije struje Augustinizam i Manihejstvo. Oni koji na jednoj strani vode sukob, svi su svjesni da vode rat. Ali oni koji se, kao Mani, bore na drugoj strani, nisu svi svjesni toga. Samo je glava pokreta svjesna toga. Dakle oni se jedno drugom suprotstavljaju: Jezuitizam (Augustinizam) i Slobodno zidarstvo (Manihejstvo).