Vidite da se na tri principa više ljudske prirode može gledati kao na tri božanska principa, i danas ćemo na njih tako gledati, ne kao na ljudske, već božanske principe, prema tome ih opisujući. Najviši princip u nama, kojeg ćemo razviti tek na kraju naših zemaljskih inkarnacija, ili, možemo reći, na kraju našeg sadašnjeg planetarnog smjera, u terminima duhovne ili okultne znanosti naziva se duhovni čovjek. Izvorna esencija ovog ljudskog načela jedva je usporediva s elementom volje u današnjoj ljudskoj prirodi. Ova usporedba nije egzaktna, već samo mala indikacija. Ipak temeljni karakter ovog najvišeg božanskog principa u nama ima prirodu volje — vrstu volje. Ovaj element volje u nama, danas samo slabo razvijen u našem unutarnjem biću, postati će tijekom našeg stalno uspinjućeg razvoja naše dominantno načelo.
Čovjek je danas u biti svjesno, ili biće koje razumije, dok je na mnogo načina njegova volja ograničena. On razumije svijet koji ga okružuje kao sveukupnost — to jest, do određenog stupnja — ali nema stvarnu kontrolu nad svime u što prodre sa svojim znanjem. Ova kontrola voljom je razvoj budućnosti, i postajati će sve jača dok ne postigne glavni cilj egzistencije poznat duhovnoj znanosti kao “velika žrtva,” označavajući snagu volje da se potpuno žrtvuje, ne samo u kapljicama ljudske žrtve za kakve je današnji čovjek sposoban sa svojim slabašnim osjećajima i snagom volje. U budućnosti ćemo razviti snagu za žrtvovanje cijelog svog bića puštajući ga da utječe direktno u materijalnu supstancu.
Netko može sebi predočiti ovu “veliku žrtvu”, najveći izraz volje u božanskoj prirodi, zamišljajući se ispred ogledala u kojem se slika reflektira. Ova slika je, naravno, iluzija, sličnost. Sada prenesite tu sliku do točke da zamislite kako umirete, žrtvujući svoje postojanje, vaše osjećaje i misli, vaše samo biće, da bi ubacili život u tu sliku. Znanost duha je u svim dobima zvala ovaj fenomen “izlijevanje,” “emanacija.” Ako bi zaista mogli napraviti ovu žrtvu, bilo bi jasno da više nećete biti ovdje jer bi predali svoje cijelo biće toj reflektiranoj slici da bi je proželi životom i sviješću.
Kada je volja postala sposobna napraviti “veliku žrtvu,” ona u stvari kreira univerzum, veliki ili mali, čija misija je dodijeljena njemu kao kreatoru. Takva je kreativna volja u božanskom biću.
Drugo načelo je Božanstvo, životni duh, toliko koliko je ušao u čovječanstvo, već je naznačen u usporedbi koja je napravljena s ogledalom. Ovo drugo načelo je sama reflektirana slika.
Sada zamislite unutarnje biće Božanstva koje je na ovaj način kreiralo univerzum, sa sobom u sredini. Ako, na primjer, zamislite sebe u centralnoj točci ove prostorije, okruženog ne sa ovih šest zidnih površina, stropom i podom, već sa šupljom kuglom koja reflektira svoj sadržaj, vidjet ćete sebe, kao centralnu točku, reflektiranu na svim stranama, svugdje. Na sličan način možete zamisliti Božanstvo kao centralnu volju, reflektiranu na svim stranama, a ogledalo je oboje, slika Božanstva i univerzum. Jer što je univerzum? Ništa drugo nego ogledalo esencijalne prirode Božanstva.
Univerzum živi i kreće se zato jer je Božanstvo uliveno u njega — “izlijevanje” — kada Božanstvo pravi “veliku žrtvu” i reflektira se u univerzumu. Ulijevanje života i bića u reflektiranu sliku egzaktna je slika božanskog kreativnog procesa.
Božanska volja izražava sebe u beskonačnoj raznovrsnosti, animirajući time cijeli univerzum. U znanosti duha, ovaj proces kada Božanstvo ponavlja sebe u beskonačnim raznovrsnostima, u mnogostrukosti, poznat je kao “kraljevstvo”, odvojeno od same volje. Volja je centralna točka; njena refleksija, kraljevstvo. Volja je u ovom smislu usporediva s duhovnim čovjekom; kraljevstvo, ili reflektirana slika volje, sa životnim duhom.
Kraljevstvo, zauzvrat, reproducira biće božanstva u beskonačnoj raznolikosti. Promatrajte ga potpuno, barem u mjeri u kojoj je to naše kraljevstvo, naša mnogostrukost, ili univerzum. Promatrajte njegove vidljive manifestacije u mineralima, biljkama, životinjama i ljudskim bićima. Kraljevstvo se manifestira u svakom pojedinom biću od svih ovih, činjenica je da je čak i u našem jeziku izraženo izrazima “mineralno kraljevstvo,” “biljno kraljevstvo,” “životinjsko kraljevstvo ” i sve velike podjele našeg univerzuma. Kraljevstvo je sve od ovoga; sve od ovoga je zauzvrat, kraljevstvo, i ako promatramo mnoštvo uključenih detalja, nalazimo da je priroda svega božanska. U svemu se reflektira božansko biće, baš kao što se i centralno biće reflektira u šupljoj kugli.
Tako promatrač, gledajući svijet u smislu duhovnog istraživanja, vidi Boga reflektiranog u svakom ljudskom biću kao izraz i sliku božanskog. U stupnjevanim serijama bića, u beskonačnoj raznolikosti, Božanstvo se javlja u kraljevstvu, a odvojeni entiteti se razlikuju jedni od drugih u smislu znanosti duha njihovim imenima. Promatrač na stupnju egzistencije dovoljno uzvišenom da gleda sve ove odvojene entitete kao na “emanacije,” ili “izlijevanja” Božanstva može ovim entitetima dati njihova imena, dati svakoj manifestaciji Božanstva njeno ime.
Od svih bića u univerzumu, samo čovjek misli ime svakog od odvojenih članova velikog mnoštva kraljevstava, razdvajajući svakog od ostalih. Volja je, kako smo naznačili usporediva s duhovnim čovjekom; kraljevstvo, ili reflektirana slika u koju je volja “izlivena,” usporedivo je s životnim duhom. Treće od tri najviša ljudska načela koji emaniraju od božanskog, sa kojim su različiti članovi velikog mnoštva kraljevstva razlikovani jedni od drugih i posebno imenovani, usporedivo je s duhom samim. Tajna znanost različitih religija tako je jednostavno podučavala što je to što je emaniralo od Božanstva i ulilo se u osobu da postane njegova vječna slika ili arhetip.
Dakle, ako možete sebe vidjeti u takvom stanju do kojeg bi se trebali konačno uzdići — stanju duhovnog čovjeka — prepoznali bi njegovu voljnu prirodu.
Ako se u mislima možete uzdići do razumijevanja vozila volje (duhovnog čovjeka) — drugim riječima, do životnog duha — vidjeli biste da je kraljevstvo to što ga predstavlja u božanskoj sferi.
Ako bi se uzdigli da prodrete do toga što imena, ili koncepcije ili ideje o stvarima zaista označavaju u duhu, vidjeli bi da je ime to što predstavlja mudrost u božanskoj sferi.
Tako drevna učenja otkrivaju da se emanacija Božanstva, koja se ulila u ljudsku prirodu da oblikuje njegov vječni dio, sastoji od imena, od kraljevstva, od volje. Dakle ono što se naziva više trojstvo u čovjeku prepoznaje se kao dio božanskog.
Za kompletiranje ove slike, mislite na četiri niža načela prolazne ljudske prirode. O tri viša načela može se misliti, kao što znamo, kao o načelima Božanstva. Slično, četiri niža načela mogu se razmatrati kao da pripadaju prolaznom svijetu, kao ljudskim načelima.
Mislite na fizičko tijelo, onakvo kakvo je sastavljeno od istih supstanci i sila od kakvih je i kako izgleda beživotni svijet koji ga okružuje. Fizičko tijelo ne može nastaviti svoje postojanje bez da na njega utječu tvari i sile koje ga okružuju. Fizičko tijelo je, u striktnom smislu, neprekidan prolaz za sve što je u njemu. U njega i van njega stalno teku supstance koje su u određenom trenutku u vanjskom svijetu a u drugom unutar nas. Kroz sedam godina, kako smo to spominjali u vezi drugih stvari, cjelokupni materijalni sastav ljudskog tijela je obnovljen. U nikom od vas nisu supstance koje su bile prije deset godina. Mi stalno obnavljamo supstance našeg fizičkog tijela. Ono što je prije bilo u nama sada je negdje drugdje, distribuirano izvan nas u prirodi; nešto drugo je to zamijenilo. Tjelesni život ovisi o ovom neprekidnom tijeku materije unutra i vani.
Baš kao što smo razmatrali tri viša ljudska načela kao dijelove božanskog, možemo promatrati četiri načela naše niže prirode kao dijelove božanske prirode.
Fizičko tijelo se može gledati kao dio fizičke supstance našeg planeta. Njegova supstanca je uzeta od materijalnog planeta, zatim mu je vraćena. Etersko tijelo isto tako može biti razmatrano kao dio našeg okruženja ovdje, a također i astralno tijelo.
Mislite na etersko tijelo i astralno tijelo zajedno. Astralno tijelo je, kao što znate, za sve što živi u čovjeku kao impuls, želja i strast, sve što se ljulja gore dolje kao radost i tuga, zadovoljstvo i bol. Etersko tijelo je, nasuprot tome, vozilo koje predstavlja i nosi unutar nas trajnije duševne kvalitete.
Često sam uspoređivao razvoj eterskog i astralnog tijela sa kazaljkom sata koja pokazuje sate i kazaljkom koja pokazuje minute. Primjetna je velika razlika između onog što znate i što ste proživjeli kao osmogodišnje dijete i onog što sada znate i što ste proživjeli, kao što sam vas često podsjećao u drugim prigodama. Naučili ste toliko mnogo, došli do toliko koncepata, u tom periodu između. Mnogo toga što je vaša duša uzela od radosti i tuge ponovno je ostavila, u stvari prošla kroz to. Koliko su različita ova relativno prolazna iskustva od onih ljudskih elemenata kao što je temperament, karakter i tendencije koje su postojane i kontinuirane. Naći ćete, na primjer, da ako ste strastveni kao dijete, takvi ste vjerojatno i u kasnijim godinama. Većina ljudi kroz život zadrži ove temeljne elemente u svojoj prirodi. Za prevladavanje ovih relativno statičkih kvaliteta eterskog organizma ustanovljen je duhovni trening i razvoj; jer, kao što je često naglašavano, takav trening nije samo stvar teoretskog znanja. Student je mnogo postigao, zaista, ako je promijenio jednu kvalitetu svog temperamenta za koju je predisponiran, dakle ubrzao kazaljku koja pokazuje sate barem malo.
Što god ovako sporo evoluira — trajne tendencije ljudskog bića, kvalitete temperamenta koje podnosi, postojane navike — ukorijenjeno je u eterskom tijelu; što god se kao suprotnost mijenja brzo, kao kazaljka koja pokazuje minute, ima svoje korijene u astralnom tijelu.
Primjenjujući ove činjenice praktično na ljudsko biće u svom okruženju, na život u vanjskom svijetu, promatrač primjećuje veze osobe sa epohom u kojoj živi, sa nacijom, sa familijom, što se sve otkriva u njenim navikama, temperamentu i trajnim sklonostima. Ove relativno fiksne i trajne kvalitete naginju da budu primijećene, ne samo kod same osobe, već i kod svih s kim je ona na bilo koji način povezana — njene obitelji, njene nacije, itd. Pojedinci neke nacije prepoznaju se kroz njihove zajedničke navike i temperament. Pojedinac koji će postići viši duhovni razvoj, otkriti svoju višu prirodu, mora promijeniti svoju narav i temeljne navike. Takav čovjek se u terminologiji duhovne znanosti zove “beskućnik”, jer je dužan promijeniti svoje etersko tijelo, preko kojeg je bio, izuzevši kod svog višeg razvoja, povezan sa svojom nacijom.
Život u nečijoj autohtonoj zajednici otkriva, također, da ga kvalitete koje ga povezuju s familijom ili nacijom, potiču da osjeća povezanost s pojedincima pripadnicima nacije, slične također s kvalitetama široko primjetnim u tom dobu. Ako bi drevni Grk ušetao u vaš život, malo bi toga imali zajedničkog s njim. Njegovo etersko tijelo bi bilo toliko različito od vašeg. Ljudska bića razumiju jedna drugo kroz zajedničke kvalitete u njihovim eterskim tijelima.
U astralnom je tijelu, međutim, ukorijenjena čovjekova sposobnost da spremnije podigne sebe iz određenih kvaliteta koje ga povezuju u zajedničkom životu s drugima, i postavi sebe kao odvojenu jedinku u svojoj familiji, u svom narodu, tako da on nije samo Francuz ni samo Nijemac niti član familije, već stoji vani kao posebna individualnost unutar naroda, familije, itd. Dakle on može prerasti ukupnost karakteristika svoje nacije. One kvalitete koje on transcendira ukorijenjene su u astralnom tijelu. Astralno tijelo je njihov nosač. Astralno tijelo se dakle vidi da nosi više onog što je individualno i osobno u čovjeku.
Dakle je tako da grijesi počinjeni kroz etersko tijelo označavaju čovjeka više grešnikom prema njegovim drugovima kroz zapuštanje onih obveza i stanja koja čine socijalni život između njih mogućim, između jednog i drugog čovjeka. U drugu ruku, grijesi više osobne prirode, čovjekove pogreške kao odvojene osobnosti, rezultiraju iz kvaliteta astralnog tijela.
Duhovna znanost je uvijek nazivala kao “krivnju” (Njemački, “Schuld”) one grijehe koji su protiv zajednice, i koji izviru u griješnom eterskom tijelu. Uobičajenija engleska riječ “dugovi” (“Schulden”) ima u njemačkom porijeklo slično riječi “krivnja,” sa svojim više moralnim konotacijama u Engleskom, označavajući što jedan čovjek duguje drugom u moralnom smislu. Dug, ili krivnja, potječe od štetnih kvaliteta u eterskom tijelu, dok štetni element u astralnom tijelu vodi do onog što duhovna znanost pridružuje riječi “iskušenje.” Čovjek popustljiv iskušenju uzima na sebe osobnu grešku, ili nedostatak.
Ego, ili prava osobnost, također, može griješiti. Priča o Raju naznačuje vrstu grijeha kroz kojeg može pasti ego. Viša duša ljudskog bića postaje ego kada je sišla iz njedara Božanstva i ušla u zemaljsko tijelo po prvi puta. Ona je uzeta od zemaljskog tijela kao kap vode od spužve.
Viša duša, ili individualnost, može počiniti grijeh unutar ega. Ovi ego grijehovi, koji su različiti od onih koji proizlaze od loših kvaliteta eterskog i astralnog tijela, javljaju se zbog same činjenice da čovjek stiče nezavisnost. Za postepeno se uzdići, u punoj svjesnosti, do slobode i nezavisnosti, čovjek mora proći kroz sebičnost i egoizam. Kao duša, koja je sišla od Božanstva, ona je nesposobna za egoizam. Član organizma nikada ne zamišlja sebe nezavisnim; kada bi prst zamišljao sebe nezavisnim, on bi otpao od ostatka ruke i uvenuo.
Samozavisnost koja je toliko neophodna za ljudski razvoj, i koja će dobiti puno značenje kada je njena temeljna priroda nesebičnost, može nastati samo iz sebičnosti.
Kada je ova sebičnost ušla u ljudsko tijelo čovjek je postao koristoljubivo, egoističko biće. Ego prirodno slijedi sklonosti tijela. Čovjek proždire svog druga, slijedi sebične impulse i želje, potpuno je spetljan u svom zemaljskom utočištu kao kap vode u spužvi.
Priča o Raju prikazuje pojedinca smještenog u poziciju za grijeh samim time što postaje jedinka, stvarno nezavisno biće. Dok je prije vukao što je trebao od univerzuma, kao što pojedina kap vuče svoju snagu od mase, njegovi impulsi kao potpuno nezavisnog individualiteta proizlaze sasvim od njega samog. Jedenje jabuke u Raju označava ovu vrstu greške koja proizlazi od nezavisnosti. Značajno je, također, da Latinski malum znači oboje “zlo” i “jabuka.” Sva stvarna značenja riječi su, naravno, pod pretpostavkom da imaju ikakvu duhovno znanstvenu pozadinu, duboko povezane u unutarnjem smislu. Duhovna znanost nikada ne koristi riječ “zlo” za bilo koji prijestup koji ne proizlazi od ega.
Zlo je dakle grijeh koji proizlazi od ega. Prijestup, ili krivnja, grijeh je koji proizlazi od eterskog tijela čovjeka u socijalnom odnosu s drugovima. Iskušenje može napadati astralno tijelo u bilo kom smislu u kojem je to individualna i osobna pogreška.
Grijeh eterskog tijela: dug ili krivnja
Grijeh astralnog tijela: iskušenje
Grijeh ega: zlo
Razmotrite odnos četiri niža načela ljudske prirode sa svojim okruženjem, odnosno, planetarnim uvjetima koji ga okružuju. Fizičko tijelo stalno uzima fizičke supstance kao prehranu; tako održava svoje postojanje. Život eterskog tijela u ograničenim uvjetima moguć je jedino održavanjem drugarstva sa ljudima u čijoj zajednici je odrastao. Astralno tijelo se održava prevladavajući iskušenja. Ego je održavan, i prolazi razvoj na pravi način, tako da ne podlegne kada “zlo” prijeti.
Sada predstavite u svom umu cijelo ljudsko biće — niže četverostruko i više trostruko — tako da možete reći: u individualnom čovjeku živi kap Božanstva; on se razvija prema božanskom kroz izražaj njegove najdublje, unutarnje prirode. Izražavajući vani tu najdublju, unutarnju prirodu, on otkriva da je postepenim razvojem preobrazio vlastito biće u ono što kršćanstvo naziva “Otac.” Ono što leži skriveno u ljudskoj duši i lebdi pred čovječanstvom kao veliki cilj naziva se Otac na nebesima.
Onaj tko želi postići taj stupanj razvoja mora biti sposoban dovesti svoju višu trostrukost i nižu četverostrukost do točke na kojoj može adekvatno održavati svoje fizičko tijelo. Etersko tijelo mora živjeti socijalno tako da je prilagodba djelotvorna što god da od “prijestupa” postoji unutar njega. Astralno tijelo ne smije stradati u “iskušenju”, niti tijelo ega pasti u “zlo.” Čovjek treba stremiti gore prema Ocu na nebesima kroz tri viša načela — Ime, Kraljevstvo, Volja.
Ime treba biti osjećano na takav način da ono postaje posvećeno. Pogledajte oko sebe. Sve stvari u svojoj raznovrsnosti izražavaju Božanstvo. Nazivajući svaku stvar njenim imenom, činite je članom božanskog ustroja svijeta. Promatrajući u svakoj pojedinoj stvari ili biću koje imenujete u svom okruženju neki element koji u njemu otkriva načelo božanskog bića, pomažete učiniti svaki dio svog okruženja svetim. Vi svaki dio posvećujete. Vi rastete u Kraljevstvo — koje je izlijevanje Božanstva — i razvijate sebe do Volje, koja je duhovni čovjek ali u isto vrijeme i načelo Božanstva.
Mislite, sada, o meditantu koji je potpuno koncentriran na ovo značenje razvoja čovječanstva, i koji želi sakupiti ovo značenje — sedam principa čovjekove duhovne evolucije — u sedam molbi u molitvi. Kako bi se on molio?
Da bi izrazio svrhu molitve, on mora započeti, prije nego izgovori sedam molbi:
Oče naš koji jesi na nebesima.
Na ovaj način pozdravljanja, čovjek se zaokuplja sa najdubljim temeljima ljudske duše, najskrivenijim elementom ljudskog bića, koji kršćansko ezoterijsko učenje karakterizira kao od kraljevstva duha. Veza prve tri molbe, koje slijede ovaj uzvišeni pozdrav, je sa tri viša načela ljudske prirode, sa božanskom supstancom unutar čovjeka:
Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja.
Sada molitva prelazi od duhovnog na zemaljsko kraljevstvo:
Kako na nebu tako i na zemlji.
Četiri zadnje molbe su povezane s četiri niža načela ljudske prirode.
Koja molba je preklinjanje u odnosu na fizičko tijelo što će ga održati unutar planetarnog života?
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
Što će reći u odnosu na održavanje eterskog tijela?
Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Podešavanje onog što se odigrava kroz grijeh eterskog tijela je ono što ovdje traži.
Što će sada tražiti s obzirom na astralno tijelo?
Ne uvedi nas u napast.
A s obzirom na ego?
Izbavi nas od zla.
Sedam molbi Očenaša se dakle vidi da izražavaju činjenicu da ljudska duša, kada ispravno stremi, preklinje Božansku Volju za razvoj sedam elemenata u ljudskoj prirodi koji će čovjeku omogućiti da nađe pravi smjer života u univerzumu, razvoj svih ovih sedam elemenata na pravi način. Kroz Očenaš, molitelj, u vrijeme kada moli, može se uzdići do razumijevanja razvoja sedmerostruke ljudske prirode. Slijedi da čak i kada su korisnici ovih sedam molbi najprostiji ljudi, koji ih možda uopće ne razumiju, ove molbe izražavaju za njih, također, duhovno znanstveni pogled na ljudsku prirodu.
Sve formule za meditaciju u najvećim svjetskim religioznim društvima kroz povijest imaju svoje porijeklo u duhovnoj znanosti. Analizirajte svaku pravu molitvu koja postoji — riječ po riječ — i naći ćete da to nisu nasumično nizane riječi. Nikada to nisu slijepi impulsi predivnih riječi nanizanih zajedno. Uopće ne; već je, mudar čovjek prilagodio oblik ovih molitvi prema mudrosti koju danas nazivamo znanost duha. Svaki pravi oblik molitve rođen je iz ovog velikog znanja; i veliki posvećenik koji je osnovao kršćanstvo — Krist Isus — imao je na umu sedam načela ljudske prirode kada je podučavao svoju molitvu, izražavajući u njoj sedam načela prirode čovjeka.
Tako su uređene sve molitve. Da nije bilo tako, njihova snaga se ne bi prakticirala tisućama godina. Samo ovakav oblik je efikasan, čak i kod prostih ljudi koji ni najmanje ne razumiju dublje značenje riječi.
Usporedba ljudskog života s pojavama u prirodi učinit će ovu molbu kroz pravu molitvom razumljivom i najprostijim ljudima. Promatrajte biljku. Ushićuje vas, premda možda ne znate ništa o velikim univerzalnim zakonima u skladu s kojima je nastala. Ona je tu, i može vas zanimati, ali ona nikada ne bi bila stvorena kada ne bi postojali iskonski, vječni zakoni prema kojima su neophodne kreativne sile utjecale na to. Nije potrebno da jednostavna priroda uopće zna ove zakone, ali ako će se stvoriti biljka to mora biti u skladu s njima. Slično, ni jedna molitva koja nije proizašla iz fontane mudrosti nema pravo značenje ni za učene ni za jednostavne.
Upravo u sadašnjem dobu oni koji su dugo promatrali biljku i primili njen blagoslov mogu doći do mudrosti u ovim velikim univerzalnim zakonima. Jer dvije tisuće godina kršćani su se molili kao što prost čovjek promatra biljku. Dolazi vrijeme kada će on raspoznati snagu koju molitva posjeduje od dubokog izvora mudrosti iz kojeg je nastala. Svaka molitva, posebno središnja molitva kršćanskog života, Očenaš, izražava iskonsku mudrost.
Kao što se svjetlost manifestira u svijetu u sedam boja, i temeljni zvuk u sedam tonova, tako i sedmerostruko ljudsko biće, stremeći gore svom Bogu, postiže izraz u sedam različitih osjećaja težnji koje su u odnosu sa sedam načela ljudske prirode i izražene su u sedam molbi Očenaša.
Dakle, u duši antropozofa, ova molitva predstavlja sedmerostrukog čovjeka.
