Dopustite mi da danas govorim o različitim stvarima koje lako mogu biti povezane zajedno i u kojima ćete lako naći poveznice.
Dopustite mi da govorim ponajviše o čovjekovoj vezi sa svijetom kojim je okružen, o čovjekovim osjećajima prema tom svijetu, i kako ovi osjećaji mogu biti produbljeni pomoću duhovno znanstvene koncepcije svijeta. Iznad svega, želim probuditi u vama osjećaj da čovjek sa prosječnim suvremenim obrazovanjem ne promišlja svijet na isti način kao sljedbenik znanosti duha.
Ako bi duhovna znanost bila uzdignuta na nivo koji je razumljiv mnogima, od nivoa teorije, ili brojnih poduka, na nešto što ispunjava cijelu našu dušu, pročišćujući i oplemenjujući sve naše osjećaje, ako bi bila uzdignuta na stvarni životni sadržaj, morali bi moći, takoreći, primijeniti na naš svakodnevni život, ono što smo primili od znanosti duha. Znanost duha smo primili na ispravan način, ako, na primjer, promatramo biljku, polje, ili životinju na drugačiji način nego prije, ako imamo osjećaje koji se razlikuju od onih koje smo imali prije nego smo prikupili duhovno znanje. Trebali bi ući dublje u značenja ovih svjetova, ako prodremo u stvarnu prirodu samosvijesti.
Svima vam je poznata čovjekova samosvijest. Znate da mi razlikujemo četiri dijela ljudskog bića: njegovo fizičko tijelo, njegovo etersko tijelo, njegovo astralno tijelo i njegov ego. Ono što mi zovemo samosvijest proizlazi iz činjenice da čovjek povećava svijest o svom egu. Samosvijest ne samo da nam omogućava da dođemo do znanja o okolnom svijetu, već također o nama samima; omogućava nam da spoznamo da je svatko od nas nezavisno biće.
Sada dolazi do pitanja: Kako ove stvari stoje kod životinje, biljke i kod minerala? — Možemo li govoriti u određenom smislu o samosvijesti u slučaju životinje, biljke ili minerala? Oni koji jednostavno kažu: “Zašto ne bi svaki kamen također imao ego, kao čovjek, samo što ga čovjek ne primjećuje” ... takvi ljudi govore bez ikakvog znanja o tim stvarima. Jer prema nivou koji zovemo fizičkim, samo čovjek je obdaren samosviješću, egom, — a životinja, biljka i mineral nemaju ego na fizičkom planu. Čovjek se razlikuje od životinje, biljke ili minerala, sa činjenicom da on ima ego ovdje, na fizičkom planu, u uobičajenom svijetu.
Ne smijete misliti da moje riječi impliciraju čvrstu i brzu alternativu. Možete jasno primijetiti da određene više životinje, posebno životinje koje dosta žive u društvu čovjeka, kao što su domaće životinje, imaju neku vrstu samosvijesti, koja nalikuje onoj nižih divljaka današnjice. Svugdje postoji stupnjevanje; ne bi sada trebali govoriti o različitim stupnjevima, već o činjenicama koje se mogu naći unutar određenih uvjeta. Sa ovog stajališta, možemo prema tome kazati, općenito govoreći, da kod životinja ne nalazimo samosvijest, ovdje, na fizičkom planu.
Kakvu vrstu samosvijesti posjeduju životinje? Brzo ćete to razumjeti ako se upitate: Gdje je samosvijest svakog mog prsta? Tada morate reći: Moja vlastita svijest je samosvijest mojih prstiju. O njoj se ne može misliti odvojeno od moje opće svijesti. Mojih deset prstiju imaju zajedničku svijest u mojem egu; tamo, oni imaju njihov zajednički ego. Isto to vrijedi i za ostale dijelove tijela. To čini moju samosvijest.
Sada primijenite ovaj koncept na koncept životinjskih vrsta. Tada morate kazati: sve u životinjskom kraljevstvu što ima isti oblik, svi lavovi, medvjedi, žabe, ribe — svi, ovi lavovi koji pripadaju skupa, su stvarno povezani na isti način kao mojih deset prstiju. Udaljenost nije bitna. Ako bi pitali prste za njihov ego, oni bi morali odgovoriti: to je ego čovjeka kojem pripadamo. Na isti način, ako bi pitali lava u zvjerinjaku, ili lava u Africi, gdje se može naći njegov ego, svaki bi uputio na zajednički ego vrste, na grupni ego.
Sve životinje koje imaju isti oblik imaju i zajednički ego. Čovjek se razlikuje od životinje kroz činjenicu da svako ljudsko biće ima svoj vlastiti ego, dok životinja ima ego zajednički za njenu vrstu, grupni ego. Ne možete naći ego životinja u fizičkom svijetu, jer oni žive u svijetu koji nazivamo astralna razina. Tamo, naći ćete jedno biće koje uključuje sve lavove. Baš kao što i ovdje, na fizičkoj razini, možete naići na individualno ljudsko biće zaokruženo unutar svoje kože, tako ćete — ako ste vidoviti — na astralnoj razini naići na lavlji ego, medvjeđi ego kao samostalno biće, kao individualno biće, baš kao i ljudska bića ovdje na zemlji. Na astralnoj razini, oni su inteligentna bića, koja nisu ni na jedan način iza čovjeka. Pojedini lav može biti inferioran prema čovjeku, ali njegov ego je veoma uzvišeno biće, koje mora razumjeti i izvršiti sa pronicljivošću cijeli zadatak povezan sa lavovima ovdje na zemlji. Ovi životinjski ego-i su prema tome visoko inteligentna bića.
Ako bi vidovito pratili ova bića koja tvore kolektivni ego životinja, vidjeli biste da ona izvršavaju vrlo čudne aktivnosti. Zadaće životinja su regulirane i upravljane od strane bića koja zovemo životinjski ego-i. Ovi životinjski ego-i stalno okružuju zemlju.
Dopustite da izaberem jedan primjer od mnogih, u vezi zadatka ovih životinjskih ega. Ako proučavate dobro poznat fenomen, o kojem ljudi dosta razmišljaju, ako proučavate let ptica, naći ćete da se ptice koje žive u sjevernim regijama počinju skupljati u jesen; one lete od sjeverno-istočnih područja prema jugozapadnim područjima, pa zatim prema jugu. Ponovno se skupljaju u proljeće i vraćaju na sjever. U osnovi ovih migracija ptica leži razmnožavanje i lijeganje mladih, itd. Proljetna migracija je vrsta svadbenog leta. Pravilnost ovih letova vođena je grupnim dušama; one sve pripremaju. Možete čak promatrati različite oblike ovih letova: jedne vrste lete na jedan način, druge na drugi način ... neke ptice lete nisko nad zemljom, druge visoko iznad oblaka. Možete naći duboku mudrost u svim ovim detaljima. Možemo reći: Sve od čega se sastoje duše životinja okružuje naš planet, okružuje našu zemlju. Ovaj primjer nam pokazuje kako mudrost grupne duše upravlja letom ptica.
Kako stoje stvari s biljkama? — One imaju samo fizičko i etersko tijelo. Individualno, one nemaju nezavisno astralno tijelo niti imaju nezavisni ego na fizičkom planu. Kada bi mogli promatrati sebe tijekom noćnoga sna, vidjeli bi svoje fizičko i etersko tijelo kako leži na krevetu. Ono što je preostalo na krevetu ima vrijednost biljke; biljka se uvijek sastoji od ovog. Ono što živi u vama tijekom dana, kada ste budni, što je sadržano u vašem fizičkom tijelu,, to je izvan vašeg fizičkog i eterskog tijela za vrijeme noći.
U slučaju biljke, astralno tijelo i ego, koje vi podižete izvan fizičkog i eterskog tijela tijekom noći, ono je uvijek vani. Ali ovaj izlazak astralnog tijela i ega povezan je s nečim drugim.
Pretpostavimo da ćete vi svi ovdje zaspati — što naravno, ne bi bilo baš poželjno; u tom slučaju, svaki vaš ego i vaša astralna tijela bili bi vani. Oni ne bi bili toliko razdvojeni, kao što su sada razdvojeni jedno od drugog, dok žive u fizičkom tijelu: više bi se izmiješali, oni bi obrazovali više homogenu masu, kao kad bi živjeli jedno u drugom; izgubili bi se, takoreći, u zajedničkom astralnom tijelu zemlje, i izvan ovog astralnog tijela zemlje, koje je pomiješano sa onim od sunca, ona bi crpila snagu koja eliminira umor. Ovo je konstantno slučaj s biljkama.
U biljkama ispred vas vidite fizičko i etersko tijelo. Ali astralno tijelo biljke je vani. Cijela Zemlja ima zajedničko astralno tijelo, i to je astralno tijelo biljaka. A Zemlja ima također i zajednički ego, tako da ego biljaka morate tražiti u zajedničkom egu cijele zemlje.
Sada vas sve biljke na Zemlji podsjećaju na vaše prste. Cijela zemlja je organizam, a biljke su doslovno njegovi članovi, koji sudjeluju u zajedničkoj svijesti. Što slijedi iz ovog je potpuno istinito. Vi osjećate bol, kada vas netko povrijedi, ili zareže u vaše meso. Slično tome cijela Zemlja može osjećati bol unutar određenih uvjeta. Ali Zemlja ne osjeća bol kada uberete cvijet ili odsiječete biljku; ovo ne uzrokuje bol. To što uzrokuje bol Zemlji može biti shvaćeno ako imamo na umu slijedeće:
Cijela Zemlja mora biti zamišljena kao organizam a sve biljke kao članovi tog organizma. Rast biljaka na Zemlji je povezan s njom više ili manje na isti način kao što je mlijeko povezano s ljudskim bićem, ili sa životinjom. Kada tele siše mlijeko krave, krava se dobro osjeća. Cijela Zemlja ima ovaj osjećaj kada uberete cvijet ili odrežete biljku. Ono što Zemlja šalje gore suncu, što šalje od sebe, drugačijeg je oblika od onog što živi u mlijeku. Ali ako izvučete biljku s korijenom, to je jednako kao da iščupate dio vašeg tijela, ili zarežete u vaše meso. Zemlja osjeća nešto sasvim različito kada odrežemo biljku koja je čvrsto u tlu — tada zemlja proživljava dobar osjećaj — različito nego kada je čupamo s korijenom. Ovo ne bi trebalo uzimati kao pitanje morala, već u skladu s činjenicama, a činjenice su ovo.
Sada pokušajte osjetiti, a ne samo promišljati ovu istinu. To možemo osjetiti na sljedeći način: Kada u jesen izađemo vani, i vidimo seljaka kako kosi kukuruz sa kosom, oni koji znaju kako stvari stoje mogu osjetiti što se zbiva, oni mogu osjetiti osjećaje ugode i radosti koji prolaze kroz astralno tijelo Zemlje, dok se kukuruz reže. Kada žetelac reže kukuruz u vrijeme žetve, cijela Zemlja stvarno doživljava radost. Ova vrsta osjećaja je doživljena, kada znamo kako stvari stoje sa grupnom dušom životinja, zemljinom dušom biljaka, grupnim egom, egom Zemlje: u migracijskom jatu ptica možemo osjetiti mudrost; mudar utjecaj astralnih bića koji ih kontroliraju. Gotovo da možemo osjetiti vjetar mudrosti, kao struju zraka. A ako znamo da se kod biljaka suočavamo sa dušom zemlje, doživljavamo osjećaje i senzacije u svemu što se tiče biljaka. Osjećamo kozmički duh u okruženju zemlje, kada promatramo ego životinja; i osjećamo kozmičku dušu, mi proživljavamo osjećaj prirode, s obzirom na ego biljaka.
Ovo je zaista tako. Ako gledamo na učenja znanosti duha ne samo teoretski, ako ona ispune cijelu našu dušu, možemo osjetiti prisutnost Boga koja uvijek prolazi kroz prirodu. Kada jedan čovjek stoji nasuprot drugog, on zna — zar ne? — da srce osjećaja kuca u grudima onog drugog, da on ima osjećaje slične njegovim, da ne da ga on samo promišlja, već također i osjeća s njim. Na isti način, mi postepeno učimo doživjeti nešto slično toplini, pulsirajućem životu, topli osjećaj prirode. Priroda nam postaje živo znanje o duhu i duši.
Sada zamislimo što znači produhoviti prirodu kroz ovo učenje. Mi osjećamo da nam znanost duha omogućava da sebe vidimo dosta različito u odnosu na sve, kao da su naši osjećaji pročišćeni i oplemenjeni. Kako je ovo ravnodušna materija za običnog čovjeka kada kosa prolazi kroz kukuruz, i kosi ga dolje! I kako različiti doživljaj je ovo za duhovnog istražitelja, koji prati košenje kose sa svojim srcem, i koji zna da tamo ispod, gdje kosa pogađa, da je tamo živo biće, da astralno tijelo zemlje doživljava zadovoljstvo. Prema tome za nas priroda postepeno postaje puna života. To znači da moramo dopustiti prividno apstraktne teorije narastaju u žive osjećaje i senzacije. Svaki korak u svakodnevnom životu se mijenja, kada tako dopustimo teoriji da postane osjećaj.
Sada kada ovo razumijemo, prijeđimo na drugu tematiku, koju smo možda već razmatrali iz drugog aspekta, ali koja nam se sada pojavljuje u drugom svjetlu.
Mi podižemo naš pogled prema Mjesecu i prema Suncu. Upravo smo čuli da znanje harmonizirano s duhom može upaliti u nama osjećaje koji nam omogućavaju sudjelovanje u osjećanju našeg okruženja. Ovo se također širi na beživotne objekte, čak i na stijene.
Vrlo je čudno kako možemo naučiti suditi o mnogim stvarima u našem okruženju na različit način: vrlo često dobijemo dosta pogrešnu koncepciju stvari. Mi mislimo da idemo vani u svijet opremljeni znanjem i želimo vidjeti što se stvarno događa, kada se nešto dogodi u vanjskom svijetu. Možemo, na primjer, doći u kamenolom: tamo, radnik udara i lomi kamen. Ovdje dolazimo do ega kamena ... koji nije samo povezan sa našim zemaljskim planetom, već sa cijelim našim sustavom planeta. Kamen ima svoju centralnu točku u točki planetarnog sustava. Kamen isto tako ima osjećaje, ali ne smijete misliti da kamen osjeća bol kada je slomljen ili uništen; upravo suprotno, možete čak osjetiti neizmjerno zadovoljstvo koje pulsira kamenolomom, kada čovjek tamo radi. Međutim kada se kamen spaja sa kamenom, osjeti se bol. Ovo je zanimljivo znati.
Jednom davno, zemlja je bila užarena, rastaljena masa; ne biste mogli živjeti tamo, dok se nije ohladila. Sve je bilo raspušteno u užarenoj masi; trebala se učvrstiti, i ovaj proces je povezan s bolom, otuda da Zemlja osjeća radost, osjeća zadovoljstvo, kada se njena površina lomi. Cijela bezdušna priroda pati, tako da bi vam omogućila da gradite vaše domove, i čovjek koji ima uvid je osjetljiv na ovo i čuje znakove bola.
Jednog dana priroda će se ponovo otopiti u svoje iskonske elemente. Beživotna priroda mora biti izvučena zajedno sa bolom, tako da čovjek može proći kroz svoj razvoj. Međutim kada čovjek postane tako produhovljen, da on više ne treba čvrstu Zemlju kao osnovu, tada će Zemlja biti otkupljena sa njim; Beživotna priroda čezne za tim. Ono što je rekao apostol Pavao, točno je: „Cijela kreacija jeca i u agoniji je od bola”. Biti će spašena, kada čovjek bude u duhovnom položaju.
Može se napomenuti da djeca, koja imaju određeni osjećaj za astralni svijet, jer su različito konstituirani od odraslih, mogu osjetiti nešto od senzacija od beživotnih objekata koji su uništeni. Ne uvijek — jer je u mnogim slučajevima to samo nepodopština — ali ponekad djeca unište stvari kako bi mogli sudjelovati u ovim osjećajima beživotne prirode. Zaista, možemo vidjeti da oni ne uništavaju stvari uvijek zbog neposlušnosti.
Stvari često predstavljaju potpuno drugačiji aspekt sa duhovnog stajališta. Možete vidjeti, dakle, da u cijelu Zemlju prodire duša i duh i da je prožeta osjećajem. Divna stvar kod znanosti duha je da nas ona vodi u živu prirodu. Sada možete lako shvatiti da oni koji vide stvari sa okultne strane, moraju isto tako gledati na Sunce i na Mjesec kao obdarene dušom i duhom, kao i ljudska bića.
Uistinu, dio Sunca koji možemo vidjeti kada ga pogledamo našim fizičkim očima, povezan je sa cijelim sunčevim bićem baš kao što je čovjekov vidljivi dio povezan sa njegovim cijelim bićem. Tijelo Sunca je tijelo njegovog duha, a tijelo Mjeseca je tijelo duha Mjeseca. U duhovnom smislu, Sunce, Mjesec i Zemlja pripadaju zajedno — i ovo je, zasigurno, vrlo komplicirana materija.
Cijeli broj duhovnih bića, je povezan sa Suncem; njihova tijela, a ne samo njihovi duhovi, su u Suncu. Kada okultist pogleda prema Suncu i opaža sunčeve zrake, to nije samo fizički fenomen, već je to povezano s nečim drugim.
Možete imati ideju što se tu razlikuje, ako gledate, na primjer, pokret davanja žene na ulici, koja podiže ruku prema djetetu. Vi vidite pokret njene ruke i možda također i novčić koji pada na djetetov dlan. Ipak ovo je samo fizički aspekt. Ako želite prodrijeti u proces koji je izražen fizičkom akcijom, opaziti ćete suosjećanje kao impuls koji je uzrok micanja ruke. Kod djeteta, također, vidjeli bi vanjski proces kao izraz duhovnog procesa, možda kao zahvalnost.
Onaj tko vidi samo sunčeve fizičke zrake, odnosi se jednako prema duhovnom viđenju, kao onaj koji vidi samo ženin ili djetetov fizički pokret prema onom koji prima unutrašnji proces. Onaj čija je moć viđenja trenirana kroz okultizam da vidi sunčeve zrake koje dolaze prema nama, također opaža kako duhovna bića izlijevaju svoje osjećaje na Suncu, i kako ti osjećaji postaju djelo. Njihova djela su ono što šalju dolje sa sunčevim zrakama. Ako promatrate zemljino astralno tijelo, naći ćete u njemu nešto kao zahvalnost koju osjeća cijeli svijet biljaka, dok prima sunčevo zračenje.
Još čudesniji je tijek cijele godine! Kada se biljke otvaraju, to je srcem doživljeni duševni izraz zemljinih unutarnjih procesa, i u isto vrijeme izražava osjećaje kreativnih i darivajućih duhova Sunca.
Sada moramo naznačiti određeni kontrast, ali ne suprotnost, između duhovnih bića Sunca i onih Mjeseca. Zemlja, Sunce i Mjesec pripadaju zajedno. U vrlo dalekoj prošlosti oni su bili jedno tijelo. U dalekoj prošlosti, Sunce je ojačalo svoju vezu, to jest, sa sadašnjom Zemljom i sa sadašnjim Mjesecom.
Zašto se ovo dogodilo? Ovo može biti objašnjeno na mnogo načina. Ali danas ćemo dati jedan od mnogih razloga. Kada je Sunce otopilo svoju vezu sa Zemljom, sva bića čija priroda je bila više supstance od one koja je ostala natrag, napustila su Zemlju sa Suncem. Jer Sunce može biti boravište daleko viših duhovnih bića nego što je čovjek. Bića koja toliko nadmašuju čovjeka ostavila su Zemlju i postala duhovi Sunca, i Sunce je postalo njihovo boravište.
U skladu s tim, ako pogledamo prema Suncu sa izvježbanom okultnom vizijom, možemo vidjeti fizičko Sunce kao tijelo, kao polje rada i boravišta uzvišenih duhova, sunčevih duhova. Za neko vrijeme, oni su imali svoj razvoj na istom planetu na kojem mi sada živimo, ali kasnije oni su ga morali napustiti, budući da, u cilju da nastave svoj razvoj na odgovarajući način, oni su uzeli najfinije supstance od njega.
Neki od ovih duhova Sunca napustili su ostale, jer im je bio dan poseban zadatak — i ostali su povezani sa Zemljom. Kasnije, i Mjesec je otišao od Zemlje; Zemlja je postala nezavisna, i ovaj sunčev duh, ovaj duh Sunca, koji je najprije imao različit zadatak, zadatak koji nije povezan sa Suncem, je J a h v e, ili J e h o v a, koji djeluje kao kozmička inteligencija.
Jehova je napustio zemlju s Mjesecom, dakle kad je Zemlja odvojena od Sunca i od Mjeseca, određeni uzvišeni sunčevi duhovi žive na Suncu, a Jehova na Mjesecu. Duševne snage i duhovne snage ovih bića svijetle dolje prema Zemlji sa svjetlošću koja dolazi dolje nama od Sunca i od Mjeseca.
Čovjek se ne bi mogao razviti kao što se razvio, kad bi bio podvrgnut ekskluzivnom utjecaju jednih od ovih bića. Čovjekov razvoj morao je slijediti tijek razvoja kakav je i slijedio.
Da je Zemlja imala samo Sunce, a ne i Mjesec, čovjek bi bio podvrgnut stalnim i brzim promjenama i razvijao bi se veoma brzo. To ne bi bilo dobro za njega; previše bi žurio i prešao preko određenih stupnjeva razvoja. Najbolje snage za razvoj čovjeka udružene su na Suncu: ali brzi tempo je bolje izbjeći. Iz ovog razloga, Jehova se odvojio od ostalih, usporavajući tempo čovjekova razvoja.
U smjeru razvoja, sile Sunca i Mjeseca rade zajedno i proizvode pravu mjeru.
Kad bi samo snage Mjeseca bile aktivne, čovjek bi uvenuo; uvenula, beživotna priroda, samo forma, živjela bi na zemlji, umjesto živih ljudskih bića. Ako prolazite kroz muzej i gledate statue, vidite ispred sebe sliku onog što bi Mjesec načinio od vas: bezdušnu formu, velike ljepote, sigurno, ali bez duše. Snage Sunca donose život i pokret u ove čvrste i rigidne forme, ali samo pod utjecajem sunčevih snaga, čovjek bi bio prebrzo produhovljen.
Tijek zemaljskog razvoja je uređen na ovaj mudar način, i to je razlog zašto su Sunce i Mjesec, sa svojim snagama i bićima, trebali biti razdvojeni od Zemlje.
Kada bi vidovita osoba mogla proučavati evoluciju Zemlje sa drugog planeta, kada bi mogla promatrati njen razvoj, vidjela bi čudan prizor. Pretpostavimo da netko slijedi razvoj naše Zemlje iz udaljenog nebeskog tijela: On bi, u tom slučaju, vidio ne samo fizičko tijelo Zemlje, već također i njeno astralno tijelo. Ako bi promatrao ovo astralno tijelo, opazio bi u njemu sve vrste svjetlosnih fenomena. On bi ovo slijedio kroz tisuće godina; i onda bi došao trenutak, kada se astralno tijelo potpuno mijenja, otkrivajući nove boje i potpuno nove procese.
Postoji takav trenutak, u evoluciji Zemlje, ako razmatramo Zemlju kao organizam. Prije toga, astralno tijelo otkriva određene boje; ove se boje mijenjaju i prilično se razlikuju za vrijeme epohe prije i kasnije. I ako bi vidoviti promatrač istraživao ovaj trenutak, otkrio bi da se taj trenutak podudara sa Kristovom smrću na Golgoti. Kada je krv istjecala iz rana Krista-Isusa, cijeli astral, tijelo Zemlje se promijenilo: ovo je kozmička misterija koja otkriva značaj Kristove smrti.
Ovo ne bi trebalo biti razmatrano isključivo intelektom; ni jedan okultni trening ne bi bio dovoljan da se osjeti, potpuni značaj ovog događaja. Ovo se zbilo; krv je istjecala iz rana Krista-Isusa na Križu.
Što se pojavilo tada u našem svijetu-sustavu? Što je to donijelo u vezi promjene u astralnom tijelu Zemlje?
Promjenu je donijelo u vezi činjenice da je od tog trenutka nadalje jedan od duhova Sunca ujedinio svoje astralno tijelo sa onim od Zemlje. Već smo objasnili da postoji više duhova Sunca. Jedan od njih, kojeg označavamo kao duh Krista, ujedinio je svoje astralno tijelo sa onim zemljinim, kada je krv istjecala vani iz njegovog fizičkog tijela. Od tog vremena, Zemlja je pretrpjela esencijalnu transformaciju, jer je postala sjedinjena sa tijelom Krista.
Krist-princip dolazi sa nebeskih visina; sve do smrti Krista Isusa na Križu živio je u tijelu Sunca. Preko Kristove smrti postao je ujedinjen sa tijelom Zemlje. Od tada je Zemlja, kao planetarno tijelo, tijelo Krista. On postaje jedno sa Zemljom.
Sada u dubljem smislu možemo razumjeti značenje riječi: “Onaj tko gazi (jede?) moj kruh, gazi mene pod nogama.” Kako beskonačno dublja u svom značenju je čak i Gospodinova večera, ako znamo da je tijelo Zemlje tijelo Krista!
Što je kruh koji je ispečen od kukuruza? Kako bi trebao duh zemlje nazivati ovaj kruh? — “Ovo je moje tijelo,” — riječi koje bi trebalo uzeti doslovno. I kako bi duh Zemlje trebao nazivati životne snage koje struje kroz biljke? — “Ovo je moja krv.” Baš kao što krv struji, kroz vene vašeg tijela, tako i krv u životnom soku biljaka doslovno struji kroz tijelo Krista, kroz tijelo Zemlje!
Tko ne bi priznao da ovo daje beskonačno dublje značenje Svete večere? Što proživljavamo kada osjetimo da je astralno tijelo Krista prvo ujedinilo sebe sa Zemljom? Što proživljavamo kada primamo značenje riječi koje su upravo naznačene? Što ljudsko biće proživljava kada prodire u sve ovo? Koliko duboko će biti značenje sakramenta, kao što je Misterij Gospodinove večere!
Posebno kroz okultno proučavanje ovih procesa, učimo kako razmatrati cijeli život oko nas na različit način. Učimo kako razumjeti vjerska otkrivenja, uzimajući ih doslovno. I kada naučimo da ih zahvatimo na način opisan gore, počinjemo shvaćati da sve vanjske interpretacije religioznih dokumenata moraju nestati. Jer religijski dokumenti, koji su izvučeni iz najdubljih činjenica, izražavaju ih. Originalni religijski dokumenti ne sadrže ništa što ne odgovara velikim istinama, kao što je ujedinjenje Kristovog duha sa Zemljom, kada je njegova krv strujala vani na Golgoti. Kako mnogo se naši osjećaji produbljuju, kada dobijemo uvid u ovu misteriju!
Zadatak znanosti duha je da radi na takav način da čovjek ponovno nauči probuditi u svojoj duši osjećaje koji su jednom živjeli u njegovim precima — prave osjećaje! U prošlosti, rani kršćani su mogli osjetiti ono što mi sada pokušavamo dočarati pred našim dušama, kroz učenje znanosti duha. Mogli su osjetiti ono što proživljavamo u našim dušama. Mogli su to osjetiti duboko! Ovi duboki osjećaji nastavili su živjeti u njima sve do dolaska materijalizma, sa svojim intelektualnim prosudbama. Onda se duh povukao, takoreći, jer ništa nije imalo tako otuđujući utjecaj na duhovna bića kao intelekt. Kada intelekt secira stvari on ih obuhvaća u svom jetkom kriticizmu, on također odvodi duhovna bića iz ljudske duše.
Mit o dobrim goblinima ima duboko značenje; oni su stvarno postojali, dok svjetlo intelekta nije prosvijetlilo čovjeka. Ovo svijetlo tjera gobline. Ovi su osjećaji postojali, dok kritički intelekt nije prodro u ljudsku dušu.
Znanost duha je tu da čovjeku ponovno da tople, živuće osjećaje, koji prodiru u cjelinu prirode, — usprkos intelektualnim silama. Razvoj intelekta ne može biti vraćen natrag; duhovna priroda mora se povući neko vrijeme. Ali duh će se vratiti. Mi ćemo zadržati naše intelektualne snage, i kao dodatak steći tople i užarene osjećaje, entuzijazam i suosjećanje.
Kada dosegnemo izvore života, znanje i osjećaji biti će jedno. Novi život će izvirati iz religioznih dokumenata, kada dođe ono za čim je Goethe čeznuo. Jer, prije mnogo stoljeća, većina ljudi nije mogla čitati Bibliju, iako su bili čuli ponešto od njenog sadržaja. Kada je pronađena umjetnost tiskanja, oni su mogli čitati Bibliju. Ali danas, oni više ne čitaju duboke, misteriozne dokumente sami; oni samo čitaju mišljenja izražena o Bibliji od kritičnih kršćana. Goethe je čeznuo za dobom u kojem će čovjek ponovo učiti čitati Bibliju, a ne knjige o Bibliji. Jer danas, oni čitaju knjige o Bibliji! Za par kuna, netko može kupiti knjige pokazujući da je Biblija krpljenje pojedinih dokumenata, kao Stari zavjet. Čak je napisana i knjiga, gdje svaka rečenica, tiskana u različitim bojama, pokazuje što je pisano ranijeg a što kasnijeg datuma, dodaci, itd., itd. To je tzv. “Dugina-Biblija”!
Ove stvari je donio kritički intelekt, koji može prihvatiti jedino da su ove knjige napisane od jednog ili više autora na fizičkom planu, On ne može vidjeti da su autori biblijskih spisa svi bili učenici velikih posvećenika, koji su posjedovali direktan uvid u duhovni svijet. Esencijalna star je prepoznati pravi duh u riječima, prodrijeti u ono što leži iza njih, razumjeti da su religiozni dokumenti bili pisani iz dubina pravog duhovnog znanja.
Dakle vidjeli smo na koji način trebamo razumjeti ove stvari, jer jedino tada možemo učiti ono što je bitno za nas, tako da se možemo uzdići do ispravnog i pravog osjećaja, što znači do ispravnog i pravog života.