Pad i iskupljenje

Iz ovih ste predavanja vidjeli da osjećam dužnost u ovo vrijeme govoriti o svijesti koju treba steći ako ćemo izvršiti jedan od zadataka antropozofskog društva. I danas za početak, dopustite da ukažem da se ta svijest može steći jedino ako se cjelokupan zadatak kulture i civilizacije danas shvati sa duhovno znanstvenog stajališta. Koristio sam najrazličitije prigode da pokušam, sa ovog gledišta, karakterizirati ono što se mislilo sa padom čovjeka, na koji referiraju sve religije. Religije o tom padu čovjeka govore kao da leži na početnoj točci povijesnog razvoja čovječanstva; i na različite načine tijekom godina vidjeli smo kako je ovaj pad čovjeka — kojeg danas ne trebam detaljnije karakterizirati — izraz nečeg što se jednom dogodilo tijekom ljudske evolucije: čovjekova postajanja nezavisnim od božanskih duhovnih snaga koje su ga vodile.

Znamo u stvari da je svijest o toj nezavisnosti najprije iznikla kao duša svijesti koja se u ljudskoj evoluciji pojavila u prvoj polovini petnaestog stoljeća. U nedavnim predavanjima smo stalno govorili o toj točci u vremenu. Ali u osnovi je cijela ljudska evolucija oslikana i mitovima i povijesti, vrsta pripreme za taj značajan trenutak rastuće svijesti o našoj slobodi i nezavisnosti.

Ovaj trenutak je priprema za činjenicu da je zemaljskom čovječanstvu namijenjena sposobnost donošenja odluka koja je nezavisna od božanskih duhovnih snaga. I tako religije ukazuju na kozmičko-zemaljski događaj koji zamjenjuje duševno-duhovne instinkte — koji su sami određivali što je čovječanstvo radilo u veoma ranim vremenima — s upravo ovakvom vrstom ljudskog donošenja odluka. Kao što sam rekao, ne želimo sada detaljnije govoriti o tome, ali su religije vidjele stvar na ovaj način: S obzirom na moralne impulse ljudsko biće se smjestilo u određenu opoziciju prema duhovnim snagama koje ga vode, prema Jahve ili Jehova snagama, recimo, govoreći u terminima Starog zavjeta. Ako pogledamo tu interpretaciju, dakle, možemo predstaviti stvar kao da zaista, od određene točke evolucije, čovjek nije više osjećao da su božanske duhovne snage u njemu aktivne i da je sada aktivan on sam.

Posljedično, s obzirom na njegov ukupni moralni pogled na sebe, čovjek je osjećao da je griješan i da ne bi bio sposoban griješiti da je ostao u starom stanju, u stanju instinktivnog vođenja od božanskih duhovnih snaga. Dok bi tako ostao bezgrješan, nesposoban za grijeh, kao puko stvorenje prirode, sada postaje sposoban griješiti kroz nezavisnost od božanskih duhovnih snaga. I tada se u čovječanstvu javila ta svijest o grijehu: Kao ljudsko biće bezgrješan sam jedino ako nađen put natrag do božanskih duhovnih snaga. Ono što odlučim sam za sebe griješno je samo po sebi, i mogu steći bezgrješno stanje jedino tako da nađem put natrag: do božanskih duhovnih snaga.

Ta svijest o griješnosti se onda najjače javila u Srednjem vijeku. A zatim se ljudska intelektualnost, koja prije još nije bila odvojena sposobnost, počela razvijati. I tako je, na određeni način, ono što je čovjek razvio kao svoj intelekt, kao intelektualni sadržaj, također postalo inficirano — u određenom smislu s pravom — sa sviješću o grijehu. Jedino što netko nije rekao sebi da je intelekt, izdižući se u ljudskoj evoluciji od trećeg ili četvrtog stoljeća A.D., sada također bio inficiran sviješću o grijehu. U skolastičkoj mudrosti Srednjeg vijeka, razvila se, za početak, ‘neopažena’ svijest o grijehu u intelektu.

Ta skolastička mudrost Srednjeg vijeka je rekla sebi: Koliko god efektivno kao ljudsko biće može razviti intelekt, s njime jedino može dosegnuti vanjsku fizičku prirodu. Preko samog intelekta može se najviše dokazati da božanske duhovne snage postoje; ali o tim božanskim duhovnim snagama ne može znati ništa; može jedino imati vjeru u te božanske duhovne snage. Može imati vjeru u ono što su same otkrile bilo kroz Stari ili Novi zavjet.

Tako su ljudska bića, koja su se ranije osjećala griješna u njihovu moralnu životu — ‘griješna’ znači odvojena od božanskih duhovnih snaga — ta ljudska bića, koja su se uvijek osjećala moralno grješna, sada su se u svojoj skolastičkoj mudrosti osjećala intelektualno grješna, takoreći. Pripisivao je sebi intelektualnu sposobnost koja je bila efikasna jedino u fizičkom, čulima opazivom svijetu. Rekao je sebi: Kao ljudsko biće toliko sam nizak da bi bio sposoban vlastitim snagama se uzdići u one oblasti znanja gdje također mogu dohvatiti duh.

Mi ne primjećujemo kako je ovaj intelektualni pad čovjeka povezan s njegovim općenitim moralnim padom. Ali ono što se odigrava u našem gledanju na ljudsku intelektualnost direktan je nastavak njegova moralnog pada.

Kada je skolastička mudrost prešla zatim u moderni znanstveni pogled na svijet, veza sa starim moralnim padom čovjeka potpuno je zaboravljena. I, kako sam često naglašavao, jaka veza stvarno prisutna između modernih znanstvenih koncepata i stare Skolastike je u stvari potpuno odbačena. U modernoj prirodnoj znanosti izjavljuje se da čovjek ima granice svog znanja, da mora biti zadovoljan proširiti svoj pogled na stvari jedino na čulima opazivi fizički svijet. Dubois-Reymond, na primjer, i drugi izjavljuju da ljudsko biće ima granice onoga što može istraživati, ima granice za sveukupno mišljenje, u stvari.

Ali to je direktan nastavak Skolastike. Jedina je razlika da je Skolastika vjerovala da zbog toga što je ljudski intelekt ograničen, treba se uzdignuti do nečeg različitog od intelekta — do otkrivenja, zapravo — kada se želi znati nešto o duhovnom svijetu.

Moderni prirodoznanstveni pogled uzima polovinu, ne sve; on otkrivenja ostavlja gdje jesu, ali se zatim potpuno smješta na stajalište koje je moguće jedino ako se pretpostavi otkrivenje. To stajalište je da je ljudska sposobnost spoznaje previše niska da se uzdigne u božanske duhovne svjetove.

Ali u vrijeme Skolastike, posebno na vrhuncu Skolastike sredinom Srednjeg vijeka, nije bilo prisutno isto držanje duše kao što je danas. Pretpostavljalo se da kada je ljudsko biće koristilo intelekt moglo je stjecati znanje o čulima opazivom svijetu; osjećalo je da još doživljava nešto što teče zajedno s čulima opazivim svijetom kada bi upotrijebilo svoj intelekt. I vjerovalo se da ako netko želi nešto znati o duhovnom treba se uzdići do otkrivenja, koje se u stvari više nije moglo razumjeti, t.j., nije se više moglo dohvatiti intelektualno. Ali je ostala neprimijećena činjenica — i to je gdje mi moramo usmjeriti našu pažnju! — da duhovnost utječe u koncepte koje skolastik, postavlja o čulnom svijetu. Koncepti skolastika nisu bili neduhovni kao što su naši današnji. Skolastik je još pristupao ljudskom biću s konceptima koje su za sebe formirali o prirodi, tako da ljudska bića još nisu bila potpuno isključena iz znanja. Jer, barem u Realističkoj struji, skolastik je potpuno vjerovao da su nam misli dane izvana, da nisu proizvedene iznutra. Danas mi vjerujemo da misli nisu dane izvana već su proizvedene iznutra. Preko te činjenice postepeno smo došli do točke u našoj evoluciji gdje smo odbacili sve što nema odnos sa vanjskim čulnim svijetom.

I, vidite, Darwinova teorija evolucije je konačna posljedica odbacivanja svega što nije povezano s vanjskim svijetom čula. Goethe je napravio početak za stvarno evolucijsko učenje koje se širi koliko i čovjek. Kada se latite njegovih spisa u tom smjeru, vidjeti ćete da se spotiče jedino kada razmatra ljudsko biće. Napisao je izvrsne botaničke studije. Napisao je mnoge ispravne stvari o životinjama. Ali nešto bi uvijek otišlo krivo kada bi se pokušao latiti ljudskog bića. Intelekt koji je istreniran jedino na čulnom svijetu nije adekvatan za proučavanje čovjeka. Upravo Goethe to pokazuje u najvećem stupnju. Čak ni Goethe ne može reći ništa o ljudskom biću. Njegovo učenje o metamorfozi ne proteže se toliko daleko do ljudskog bića. Znate kako smo, unutar antropozofskog pogleda na svijet, morali proširiti to učenje o metamorfozi, sasvim u Goetheovskom smislu, ali otišavši mnogo dalje.

Što je moderni intelektualizam zaista postigao u prirodnoj znanosti? Došao je samo do shvaćanja evolucije životinja sve do čovjekolikih majmuna, i zatim dodao ljudsko bića bez da ga je mogao iznutra zaokružiti. Što bliže ljudi dolaze do viših životinja, takoreći, to njihovi koncepti postaju manje sposobni dosegnuti bilo što. I potpuno je netočno reći, na primjer, da razumiju čak i više životinje. Oni samo vjeruju da ih razumiju.

I tako je naše razumijevanje ljudskog bića postepeno potpuno izbačeno iz našeg razumijevanja svijeta, jer je razumijevanje izbačeno iz naših koncepata. Naši koncepti postaje sve manje duhovni, i neduhovni koncepti koji gledaju ljudsko biće samo kao krajnju točku životinjskog carstva danas predstavljaju sadržaj svog našeg razmišljanja. Ti koncepti su već u ranim razredima ugrađeni u našu djecu, i naša nemogućnost da vidimo esencijalno biće čovjeka postaje dio opće kulture.

Znate da sam jednom pokušao dohvatiti cijelu ovu stvar oko znanja u drugom smislu. To je bilo kada sam pisao Filozofiju duhovne aktivnosti i njen uvod, Istina i znanost, premda su prve reference već bile prisutne u mojoj Znanosti o znanju: Pregled epistemologije obuhvaćene Goetheovskim pogledom na svijet, napisanoj u 1880-ima. Pokušao sam okrenuti stvar u sasvim različitom smjeru. Pokušao sam pokazati u što se moderna osoba može uzdići, kada — ne u tradicionalnom smislu, već iz slobodne unutarnje aktivnosti — postigne čisto mišljenje, kada, postigne to čisto, voljno mišljenje što je nešto pozitivno i stvarno, kada to mišljenje radi u njemu. A u Filozofiji duhovne aktivnosti težio sam, u stvari, u tom pročišćenom mišljenju pronaći moralne impulse.

Tako da je naša evolucija ranije nastavila na takav način da smo sve više vidjeli čovjeka kao previše niskog da bi djelovao moralno, i tu smo niskost proširili također u našu intelektualnost.

Izražavajući to grafički, može se reći: Ljudsko biće je razvijeno na takav način da ono što zna o sebi postaje sve manje suštinsko. Postaje sve rjeđe i rjeđe (svjetla boja). Ali ispod površine, nešto se nastavlja razvijati (crveno) što živi, ne u apstraktnom mišljenju, već u stvarnom mišljenju.

Sada, krajem 19-og stoljeća, došli smo do točke gdje više uopće ne primjećujemo ono što sam nacrtao ovdje crveno; i kroz ono što sam ovdje nacrtao svijetlom bojom, nismo više vjerovali da smo povezani s bile čime što je božanske duhovne prirode. Čovjekova svijest o grijehu iščupala ga je iz božanskog duhovnog elementa; povijesne snage koje su se pojavljivale nisu ga mogle vratiti natrag. Ali s Filozofijom duhovne aktivnosti želio sam reći: Samo jednom pogledajte u dubine ljudske duše i vidjet ćete da je nešto ostalo s nama: čisto mišljenje, naime, stvarno, energično mišljenje koje izvire iz samog čovjeka, to više nije puko mišljenje, to je ispunjeno s iskustvom, ispunjeno osjećajem, i to konačno izražava sebe u volji. Želio sam reći da to mišljenje može postati impuls za moralno djelovanje. I iz tog razloga sam govorio o moralnoj intuiciji koja je krajnja posljedica onog što je inače samo moralna imaginacija. Ali ono što se stvarno namjeravalo sa Filozofijom duhovne aktivnosti može postati stvarno živo jedino ako možemo obrnuti smjer koji smo uzeli kada smo se sve više odijelili od božanskog duhovnog sadržaja svijeta, odijelili sve do intelektualnosti. Kada ponovno nađemo duhovnost u prirodi, tada ćemo također ponovno naći ljudska bića.

Ja sam prema tome jednom prije mnogo godina na predavanju u Mannheimu izjavio da je čovječanstvo, u stvari, u svom sadašnjem razvoju, na točki okretanja pada čovjeka. Ono što sam rekao jedva da je primijećeno, ali se sastojalo u slijedećem: Pad čovjeka je shvaćen kao moralni pad, koji je konačno utjecao također i na intelekt. Intelekt je osjećao da je na granicama znanja. I to je u osnovi jedna te ista stvar — samo u nešto drugačijem obliku — ako stara teologija govori o grijehu ili ako Dubois-Reymond govori o granicama naše sposobnosti da upoznamo prirodu. Naznačio sam kako se mora dosegnuti duhovno — koje je, kako bi bili sigurni, filtrirano u čisto mišljenje — i kako se, od tuda, može obrnuti pad čovjeka. Pokazao sam kako se, preko produhovljenja intelekta, može utrti put natrag do božanski duhovnog.

Dok se u ranijem dobu ukazivalo na moralni pad čovjeka i razmišljalo o razvoju čovječanstva u uvjetima do moralnog pada čovjeka, mi danas moramo misliti o idealu čovječanstva: o ispravljanju pada čovjeka putem produhovljenja naše spoznajne aktivnosti, putem ponovne spoznaje duhovnog sadržaja svijeta. Kroz moralni pad čovjeka, ljudska bića su se distancirala od bogova. Preko staze znanja moraju ponovno naći stazu bogova. Čovjek treba preokrenuti svoj silazak u uspon. Iz čisto shvaćenog duha vlastitog bića, čovjek mora razumjeti, s unutarnjom energijom i snagom, cilj, ideal, i ponovno pad čovjeka uzeti ozbiljno. Jer, pad čovjeka treba uzeti ozbiljno. On se prostire upravo u ono što prirodna znanost danas kaže. Trebamo naći hrabrosti pridodati padu čovjeka, kroz snagu naše spoznajne aktivnosti, uzdizanje čovjeka van iz grijeha. Trebamo naći hrabrosti izgraditi način da se uzdignemo van iz grijeha, koristeći ono što možemo dobiti kroz stvarnu i izvornu duhovno znanstvenu spoznaju modernih vremena.

Može se reći, dakle: Ako se osvrnemo natrag na razvoj čovječanstva, vidimo da ljudska svijest postavlja pad čovjeka na početak povijesnog razvoja čovječanstva na Zemlji. Ali pad ponovno treba postaviti u neki trenutak: Tome se treba suprotstaviti uzdizanje čovjeka. I to uzdizanje čovjeka može doći u prvi plan u dobu duše svijesti. U naše vrijeme, prema tome, došao je povijesni trenutak kada najviši ideal čovječanstva treba biti naše duhovno uzdizanje iz grijeha. Bez toga, razvoj čovječanstva ne može se nastaviti.

To je ono što sam jednom raspravljao na predavanju u Mannheimu. Rekao sam da je, u modernim vremenima, posebno u prirodoznanstvenim pogledima, došlo do intelektualnog pada čovjeka, kao dodatak moralnom padu čovjeka. I ovaj intelektualni pad je veliki povijesni znak da duhovni uspon čovjeka mora početi.

Ali što duhovni uspon čovjeka znači? Ne znači ništa drugo, u stvari, osim stvarnog razumijevanja Krista. Oni koji još o njemu nešto razumiju, koji nisu — kao moderna teologija — Krista potpuno izgubili, rekli su za Krista da je došao na Zemlju, da se utjelovio u zemaljskom tijelu kao biće više vrste.Uzeli su što je objavljeno o Kristu u pisanim tradicijama. Oni govore, u stvari, o Misteriju na Golgoti.

Danas je došlo vrijeme kada Krist mora biti shvaćen. Ali mi se opiremo ovom razumijevanju Krista, i oblik koji taj otpor poprima je izvanredno karakterističan. Vidite, ako bi čak i samo iskra onog što Krist jest još živjela u onima koji kažu da Krista razumiju, što bi se dogodilo? Trebala bi im biti jasna činjenica da se Krist, kao nebesko biće, spustio na Zemlju; on prema tome nije govorio čovjeku na zemaljskom jeziku, već na nebeskom. Moramo se dakle potruditi da ga razumijemo. Moramo se potruditi govoriti kozmički, vanzemaljski jezik. To znači da ne smijemo ograničiti naše znanje samo na Zemlju, jer, Zemlja je u stvari novo polje za Krista. Moramo proširiti naše znanje vani u kozmos. Moramo naučiti razumjeti elemente. Moramo naučiti razumjeti kretanja planeta. Moramo naučiti razumjeti konstelacije zvijezda, i njihov utjecaj na ono što se događa na Zemlji. Tada se približavamo jeziku koji je Krist govorio.

To je nešto, međutim, što se podudara s duhovnim usponom čovjeka. Jer zašto se čovjek ograničio na razumijevanje samo onog što živi na Zemlji? Jer je bio svjestan grijeha, u stvari, jer se smatrao previše niskim da bi mogao dosegnuti svijet u njegovoj vanzemaljskoj duhovnosti. I to je zašto ljudi govore kao da zaista čovjek ne može znati ništa osim zemaljsko. To sam jučer karakterizirao govoreći: Mi razumijemo ribu samo u zdjeli, a pticu samo u kavezu. Zasigurno u našoj civiliziranoj prirodnoj znanosti nema prisutne svijesti da se ljudska bića mogu uzdići iznad čisto zemaljskog znanja; jer, ta znanost ismijava svaki napor da se ide iza zemaljskog. Ako čak neko počne govoriti o zvijezdama, odmah dolazi strašno ruganje, podrazumijeva se, sa prirodoznanstvene strane.

Ako bi željeli čuti ispravne izjave o odnosu čovjeka i životinja, već bi morali okrenuti naš pogled prema vanzemaljskom svijetu, jer jedino su biljke još objašnjive zemaljskom smislu; životinje nisu. Prema tome morao sam ranije reći da čak ni čovjekolike majmune ne razumijemo ispravno, da više ne možemo objasniti životinje. Ako netko želi razumjeti životinje, mora pribjeći izvanzemaljskom, jer životinjama upravljaju sile koje su izvanzemaljske. Jučer sam vam to pokazao u odnosu na ribe. Rekao sam vam kako mjesečeve i sunčeve snage rade u vodi i oblikuju je iz vode, ako mogu tako reći. I na isti način, pticu iz zraka. Čim se okrenemo elementima, također se susrećemo s izvanzemaljskim. Cijeli životinjski svijet je objašnjiv u pogledu izvanzemaljskog. A ljudska bića su čak i više. Ali čim s počne govoriti o izvanzemaljskom, odmah dolazi do izrugivanja.

Hrabrost da se opet govori o izvanzemaljskom mora rasti unutar istinskog duhovno-znanstvenog pogleda; jer, za biti danas duhovni znanstvenik u stvari je više stvar hrabrosti nego intelektualnosti. U osnovi je to moralno pitanje, jer ono čemu se treba suprotstaviti je nešto moralno: moralni pad čovjeka, u stvari.

I tako moramo reći da u stvari najprije moramo naučiti jezik Krista, jezik ton ouranon, jezik nebesa, u grčkom smislu. Moramo ponovno naučiti taj jezik da bi našli smisao u onom što je Krist želio učiniti na Zemlji.

Dok je do sada netko govorio o kršćanstvu i opisivao povijest kršćanstva, sada je stvar razumjeti Krista, razumjeti ga kao izvanzemaljsko biće. I to je identično s onim što možemo nazvati uzdizanjem sebe iz grijeha.

Sada, za biti sigurni, postoji nešto veoma problematično kod formuliranja ovog ideala, jer znate da je u stvari svijest o grijehu jednom učinila ljude poniznim. Ali u moderna vremena teško da su ponizni. Oni koji misle da su najponizniji često su najviše oholi od svih. Najveća oholost je danas evidentna kod onih koji teže za takozvanom ‘jednostavnošću’ u životu. Stavljaju sebe ispred svega za čim traga ponizna duša koja se iznutra podiže do stvarnih, duhovnih istina, i kažu: Sve treba tražiti s krajnjom jednostavnošću. Takve naivne prirode — i oni sami također gledaju sebe kao naivne prirode — često su najoholije od svih. Ali ipak, u vrijeme stvarne svijesti o grijehu jednom su postojali ponizni ljudi; na poniznost se još gledalo kao na nešto bitno u ljudskim stvarima. I tako, bez opravdanja, pojavila se oholost. Zašto? Da, mogu odgovoriti istim riječima koje sam nedavno upotrijebio. Zašto se pojavila oholost? Pojavila se jer netko nije čuo riječi “Huckle, ustani”! [Iz Oberufer božićnih igrokaza.] Jednostavno je zaspao. Dok se netko ranije osjećao, punim intenzitetom i budnošću, kao grešnik, sada je pao u blagi san i samo još sanjao o svijesti o grijehu. Prije je netko bio budan u svojoj svijesti o grijehu; rekao je sebi: Čovjek je griješan ako ne poduzme korake koje će ga ponovno dovesti na put do božanskih duhovnih snaga. Tada je bio budan. Netko to danas može drugačije gledati, ali je činjenica da je netko bio budan u svom priznavanju grijeha. Ali je onda zadrijemao, i stigli su snovi, i snovi su mrmljali: Uzročnost vlada svijetom; jedan događaj uvijek uzrokuje sljedeći. I tako napokon nastavljamo ono što vidimo na zvjezdanim nebesima kao privlačenje i odbijanje nebeskih tijela; to primjenjujemo sasvim dolje na molekule; i zatim zamišljamo vrstu malog kozmosa od molekula i atoma.

I sanjanje je otišlo dalje. I onda se san zaključivao govoreći: Ne možemo znati ništa osim onog što nam daje vanjsko čulno iskustvo. I bilo je označeno ‘natprirodnim’ ako bi itko otišao iza čulnog iskustva. Ali gdje počinje natprirodno, znanost završava.

I zatim, na skupovima prirodoznanstvenika, ti snovi su davani u graktajućim tiradama kao od Dubois-Reymonda Granice znanja. I zatim, kada su odjekivale zadnje note sna — san ne odjekuje uvijek prijatno; ponekad je prava noćna mora — kada se san zaključivao sa “Gdje natprirodno počinje, znanost završava”, tada je ne samo govornik nego cijela prirodoznanstvena publika utonula iz sna u blaženo spavanje. I nekom više nije trebao bilo kakav unutarnji impuls za aktivno unutarnje znanje. Mogao se utješiti prihvaćanjem da postoje granice, zapravo, onog što možemo znati o prirodi, i da ne možemo prekoračiti te granice. Sada je došlo vrijeme kada netko može reći: “Huckle, ustani! Nebo se ruši”! Ali naša moderna civilizacija odgovara: “Neka se sruši! Dovoljno je staro da se trebalo srušiti prije”! Da, tako stvari zaista stoje. Došli smo do potpune uspavanosti, u našoj aktivnosti spoznaje.

Ali u toj uspavanosti mora odjeknuti ono što je sada objavljeno od duhovno-znanstvenog antropozofskog znanja. Za početak, u znanju se treba pojaviti shvaćanje da je čovjek u položaju da čovjek u sebi postavi ideal da se možemo uzdignuti od grijeha. I da je to zauzvrat povezano s činjenicom da će paralelno s mogućim buđenjem, oholost — koja je do sada bila prisutna samo, zasigurno, na snoliki način — narasti veća nego ikada. I (Ovo govorim naravno bez insinuacija) ponekad je bio slučaj da u antropozofskim krugovima uzlaz čovjeka još nije došao do punog ostvarenja. Ponekad, u stvari, oholost je dosegnula — neću reći respektabilnu — sasvim nerespektabilnu veličinu. Jer, to je jednostavno u ljudskoj prirodi da prije cvjeta oholost nego pozitivna strana.

I dakle, usporedo s prepoznavanjem da je uspon čovjeka nužnost, moramo također vidjeti da trebamo u sebi primiti u punoj svijesti praksu poniznosti koju smo jednom upotrebljavali. I mi to možemo. Jer, kada se iz znanja pojavi oholost, da je u znanju nešto zaista strašno pogrešno. Jer kada je znanje zaista prisutno, to nekog čini poniznim na sasvim prirodan način. To je iz oholosti da netko danas postavlja program reforme, kada u nekom socijalnom pokretu, recimo, ili u ženskom pokretu netko unaprijed zna što je moguće, ispravno, nužno, i najbolje, i zatim postavlja program, točku po točku. Netko sve zna o tome. Netko ne misli o sebi da je ohol kada svatko izjavljuje za sebe da sve zna. Ali pravo znanje, nekog ostavlja sasvim poniznog, jer zna da je pravo znanje stečeno tek tijekom vremena, da upotrijebim trivijalan izraz.

Ako netko živi u znanju, zna, s kakvim je teškoćama — ponekad kroz desetljeća — došao do najjednostavnijih istina. Tu, sasvim unutra kroz samu stvar, netko ne postaje ohol. Ali ipak, pošto je puna svijest zahtijevana upravo od Antropozofskog društva za danas veliki ideal čovječanstva uzdizanja sebe od grijeha, budnost — ne Hucklizam, već budnost — mora također biti probuđena protiv svake oholosti koja se može pojaviti.

Danas trebamo jaku sklonost da zaista dohvatimo esencijalno biće znanja tako da, zahvaljujući nekoliko antropozofskih krilatica kao ‘fizičko tijelo’, ‘etersko tijelo’, ‘reinkarnacija’, i tako dalje, ne postanemo odmah primjeri oholosti. Ova budnost s obzirom na svakodnevnu oholost mora zaista biti kultivirana kao novi moralni sadržaj. Toga se moramo latiti u našoj meditaciji. Jer ako će se uspon čovjeka stvarno dogoditi, tada nas iskustva koja imamo s fizičkim svijetom moraju voditi preko u duhovni svijet. Jer, ta iskustva nas moraju voditi da se odano ponudimo, s najdubljim snagama naše duše. Ne smiju nas voditi, međutim, da diktiramo programske istine. Iznad svega, moraju prodrijeti u osjećaj odgovornosti za svaku pojedinu riječ koja je izgovorena o duhovnom svijetu. Tada mora zavladati težnja za istinski nositi u oblast duhovnog znanja istinoljubivost koju se, u početku, stječe za sebe u bavljenju s vanjskim čulima opazivim činjenicama. Tkogod se nije prilagodio ostajanju s činjenicama u fizičkom čulnom svijetu i da se na njima bazira također se nije prilagodio istinoljubivosti kada govori o duhu. Jer u duhovnom svijetu, više se ne možemo prilagoditi na istinoljubivost; nju treba donijeti sa sobom.

Ali vidite, u jednu ruku danas, zbog stanja svijesti u našoj civilizaciji, činjenice se jedva uzimaju u obzir, i, u drugu ruku, znanost jednostavno guši činjenice koje vode na pravi put. Uzmimo samo jednu od mnogih takvih činjenica: Postoje insekti koji su sami vegetarijanci kada su potpuno odrasli. Ne jedu meso, čak ni druge insekte. Kada je majka insekt spremna položiti njena oplođena jajašca, polaže ih u tijelo drugog insekta, koji je zatim pun jaja koje je insekt majka umetnula u njega. Jaja su sada u odvojenom insektu. Jaja se sada ne legu kao zreli odrasli, već kao mali crvi. Ali najprije su u drugom insektu. Ti mali crvi, koji će tek kasnije metamorfozirati u odrasle insekte, nisu vegetarijanci. Ne mogu biti vegetarijanci. Moraju proždirati meso drugog insekta. Tek kada se pojave i transformiraju sposobni su biti bez mesa drugih insekata. Predstavite si to: insekt majka sama je vegetarijanac. U svojoj svijesti ništa ne zna o jedenju mesa, ali polaže svoja jaja za slijedeću generaciju u drugog insekta. I nadalje; kada bi ovi insekti sada, na primjer, pojeli stomak insekta domaćina, uskoro ne bi imali što jesti, jer bi insekt domaćin uginuo. Ako pojedu bilo koji vitalni organ, insekt ne bi mogao živjeti. Što ti insekti dakle rade kada se izlegu? Izbjegavaju sve vitalne organe i jedu samo ono bez čega insekt domaćin može biti i preživjeti. Zatim, kada ti mali insekti sazriju, izmile vani, postanu vegetarijanci, i nastavljaju raditi ono što je i njihova majka.

Da, treba priznati da inteligencija vlada prirodom. I ako stvarno proučavate prirodu, tu inteligenciju možete naći kako vlada svugdje. I zatim ćete poniznije misliti o svojoj vlastitoj inteligenciji, jer najprije, nije velika kao inteligencija koja vlada u prirodi, i drugo, tek je kao mala kap vode koju je netko izvukao iz jezera i stavio u vrč vode. Ljudsko biće je, u stvari, samo takav vrč vode, koji je povukao inteligenciju iz prirode. Inteligencija je svugdje u prirodi; sve, svugdje je mudrost. Osoba koja pripisuje inteligenciju samo sebi pametna je jednako kao i netko tko objavi: Kažeš da postoji voda vani u jezeru ili potoku? Besmislica! Nema vode u njima. Jedino u mom vrču ima vode. Vrč je stvorio vodu.

Dakle, ljudsko biće misli da on stvara inteligenciju, dok samo vuče inteligenciju iz univerzalnog mora inteligencije.

Nužno je, dakle, da zaista promatramo činjenice prirode. Ali kada je promovirana Darwinova teorija činjenice su ostavljene vani, kada su formulirani današnji materijalistički pogledi; jer, činjenice su u kontradikciji s modernim materijalističkim pogledom u svakoj točci. Prema tome ove činjenice se potiskuju. Prebrajaju se, da budemo sigurni, ali u stvari sa strane znanosti, anegdotski. Dakle ne stječu valjanost u našem općem obrazovanju koju bi trebale imati. I tako ne samo da se istinski ne prezentiraju činjenice koje se posjeduju, već se dodaje i daljnje nepoštovanje ostavljajući ih izvan presudnih činjenica, t.j., potiskujući ih.

Ali ako će doći do uzdizanja čovjeka, tada se moramo obrazovati za istinoljubivost najprije u čulnom svijetu i zatim nositi to obrazovanje, tu naviku, s nama u duhovni svijet. Tada ćemo također moći biti istinoljubivi u duhovnom svijetu. Inače ćemo ljudima pričati najnevjerojatnije priče o duhovnom svijetu. Ako smo navikli u fizičkom svijetu biti neprecizni, neistiniti, i netočni, tada ne možemo računati na ništa osim na neistine o duhovnom svijetu.

Vidite, ako netko na ovaj način shvaća ideal čija realnost može postati svijest u antropozofskom društvu, i ako ono što proizađe iz te svijesti postane u našem Društvu snaga, tada će, čak i u ljudima koji nam žele najgore, mišljenje da bi antropofofsko društvo mogla biti sekta nestati. Sada će naravno naši oponenti reći svakakve stvari koje su neistinite. Ali toliko dugo dok mi dajemo razloga za ono što govore, ne možemo biti ravnodušni jesu li njihovi stavovi istiniti ili ne.

Sada, kroz samu svoju prirodu, antropozofsko društvo je temeljito gradilo svoj put iz sektaštva u koje je zasigurno na početku bilo uhvaćeno, pogotovo dok je još bilo povezano s teozofskim društvom. Jedino što mnogi članovi do danas nisu primijetili tu činjenicu i vole sektaštvo. I tako je došlo do toga da čak stariji antropozofski članovi koji su bili izvan sebe kada je antropozofsko društvo bilo transformirano iz sektaškog u ono koje je svjesno svog zadatka u svijetu, čak i oni koji su bili izvan sebe nedavno su opet zastranili. Pokret za religijsku obnovu, kada slijedi svoju esencijalnu prirodu, mogao bi uvijek biti daleko od sektaštva. Ali taj Pokret za religijsku obnovu je dao čak i starijim antropozofima razlog da sebi kažu: Da, sektaški element se sve više iskorjenjuje iz antropozofskog društva. Ali ovdje ga možemo opet kultivirati! I tako je upravo preko antropozofa, Pokret za religijsku obnovu okrenut u krajnje sektaštvo, što zaista ne bi trebao biti slučaj.

Može se vidjeti da, prema tome, ako antropozofsko društvo želi postati stvarnost, moramo stvarno razviti hrabrost da se ponovno uzdignemo u duhovni svijet. Onda će u antropozofskom pokretu cvjetati umjetnost i religija. Premda su nam sada uzete i naše umjetničke forme [kroz spaljivanje zgrade Goetheanum u noći 31 prosinca 1922], te forme žive dalje, u stvari, u samom biću antropozofskog pokreta i moraju stalno opet biti nađene, uvijek iznosa.

Na isti način, istinsko religijsko produbljivanje živi u onima koji nalaze svoj put natrag u duhovni svijet, koji uzdizanje čovjeka uzimaju ozbiljno. Ali ono što u nama moramo iskorijeniti je sklonost sektaštvu, jer ta sklonost je uvijek egoistična. Ona uvijek želi izbjeći napor prodiranja u stvarnost duha i želi urediti mistično uživanje koje je u osnovi egoistična pohota. I da sve priče u vezi antropozofskog društva postaju previše intelektualne u stvari je temeljeno na činjenici da oni koji to pričaju žele, zaista, izbjeći temeljito iskustvo duhovnog sadržaja, i mnogo radije uživaju egoističnu pohotu duševnog uživanja u mističnoj, maglovitoj neodređenosti. Za pravu antropozofiju nužna je nesebičnost. To je puki egoizam duše kada se ovoj pravoj antropozofiji suprotstavljaju sami antropozofski članovi koji sve više vode antropozofiju u nešto sektaško čime se samo misli, u stvari, zadovoljiti pohotu duše koja je skroz naskroz egoistična.

Vidite to su stvari, s obzirom na naše zadatke, na koje trebamo obratiti pažnju. Radeći tako, ne gubimo ništa od topline, umjetničkog osjećaja, ili religijske suštine našeg antropozofskog stremljenja. Ali biti će izbjegnuto ono što treba izbjeći: sklonost sektaštvu. I ta sklonost sektaštvu, iako je često stizala okolnim putem kroz čiste klike, donijela je toliko toga u društvo što ga razdvaja. Ali klike su se također javile u antropozofskom pokretu jedino zbog njegova srodstva — dalekog jasno — sa sektaškim sklonostima. Moramo se vratiti njegovanju određene svijesti tako da jedino naši oponenti, koji žele pričati neistine, još mogu antropozofsko društvo zvati sekta. Moramo doći do točke da možemo protjerati osobinu sektaštva iz antropozofskog pokreta. Ali moramo je protjerati na takav način da kada se pojavi nešto kao Pokret za religijsku obnovu, koji nije trebao biti sektaški, nije odmah obuzet sektaštvom samo zato jer mu netko lakše može dati sektaški smjer nego to može samom antropozofskom društvu.

To su stvari o kojima danas moramo oduševljeno misliti. Iz najdubljeg bića antropozofije, moramo razumjeti obim u kojem nam antropozofija može dati, ne sektašku svijest, već radije svjetsku svijest. Dakle morao sam ovih dana govoriti upravo o intimnijim zadacima antropozofskog društva.