U svrhu praćenja teme naše jučerašnje lekcije, [ Objavljeno u Antropozofiji, Božić, 1930.] podsjetiti ću vas na tri osobe čija izvanredna važnost traje od prekretnice šesnaestog i sedamnaestog stoljeća sve do našeg vremena, naime, Giordana Bruna, Lorda Bacona od Verulama i Jacoba Boehme. Osjećamo njihovo unutarnje hrvanje da bi razumjeli čovjeka, da saznaju nešto o biću čovjeka, ali ipak nisu mogli postići njihov cilj. U vremenu u kojem su živjeli, drevno znanje o čovjekovom biću je bilo izgubljeno i izvorna stremljenja tadašnjih najeminentnijih umova nisu mogla dovesti do novog znanja.
Bilo je rečeno da iz čudnih i nepovezanih izjava Jacoba Boehmea odjekuje vrsta težnje za znanjem o univerzumu u čovjeku, i, o čovjeku u univerzumu. Iz njegovog sveukupnog znanja o univerzumu i biću čovjeka žmirka nešto što, za dublji uvid, izgleda da ukazuje na čovjeka u pred-zemaljskoj egzistenciji, na čovjeka prije nego je sišao u zemaljski život. A ipak u radovima Jacoba Boehmea ne nalazimo jasnu definiciju ili opis čovjeka kao pred-zemaljskog bića.
To sam izrazio više-manje kako slijedi. Rekao sam da Jacob Boehme kolebljivim riječima opisuje biće pred-zemaljskog čovjeka ali čovjek kojeg stavlja pred nas bi trebao umrijeti kao biće duše i duha u duhovnom svijetu prije nego što bi mogao doći dolje na Zemlju. Jacob Boehme opisuje samo rudiment pred-zemaljskog čovjeka. I tako on nije sposoban razumjeti stvarnost univerzuma u čovjeku i čovjeka u univerzumu.
Ako zatim razmotrimo Giordana Bruna — napola pjesnika i napola znanstvenika — u njemu nalazimo znanje o univerzumu koje je izrazio u veličanstvenim slikama. On također pokušava uklopiti čovjeka u te veličanstvene slike univerzuma i on također pokušava prepoznati univerzum u čovjeku, i čovjeka u univerzumu. Ali on stvarno ne doseže to znanje. Slikovito izlaganje Giordana Bruna puno je ljepote i veličanstvenosti. S jedne strane on se vinuo u beskraj a s druge u dubine ljudske duše, ali to sve ostaje neodređeno, čak maglovito. Sve što Giordano Bruno govori otkriva težnju za opisati sadašnjeg čovjeka u univerzumu prostora i samu prirodu prostornog univerzuma.
I tako dok Jacob Boehme neuspješno evocira pred-zemaljskog čovjeka, Giordano Bruno nam daje zamućenu sliku čovjeka kako živi na Zemlji u vezi s prostorom a također i s kozmosom. Slika nije dovoljno vrijedna da naznači stvarni uvid u onaj odnos čovjeka s kozmosom koji bi otvorio vidik na pred-zemaljskog i post-zemaljskog čovjeka.
Ako se zatim okrenemo Lordu Baconu od Verulama, nalazimo da on, realno, više nema nikakve tradicionalne ideje o biću čovjeka. O starim uvidima u ljudsku prirodu koji su preživjeli od drevne vidovite percepcije i od Misterija, u njemu nema nikakvog traga.
Bacon, međutim, gleda na svijet koji se može opažati čulima i ljudskoj inteligenciji daje zadatak kombiniranja pojava i objekata tog svijeta čulne egzistencije, otkrivanja zakona koji njima upravljaju. Onda prenosi percepciju ljudske duše u onaj svijet u koji je duša uronjena tijekom sna, ali tamo samo dolazi do slika prirode koja je drugačija od ljudske prirode. Te slike, ako se gleda na njih onako kako je Bacon gledao, samo s logičkog i apstraktnog gledišta, samo smještaju pred nas vanjski aspekt ljudske prirode. Ako su doživljene iznutra, međutim, one postepeno postaju vizija čovjekove egzistencije nakon smrti, jer pravu vidovitu percepciju čovjeka nakon smrti treba steći kroz sam taj medij stvarnog znanja o prirodi. Tako je i Bacon također, na prekretnici šesnaestog i sedamnaestog stoljeća jedan od onih koji streme prepoznati čovjeka u univerzumu i univerzum u čovjeku.
Ali čak i njegove snage nisu bile adekvatne jer nije pojačao slike u novi doživljaj. To zaista i nije mogao, pošto stara stvarnost nije više živjela u proživljavanjima duše. Bacon takoreći stoji na pragu znanja o životu nakon smrti ali stvarno to znanje ne postiže.
Možemo prema tome reći: Jacob Boehme još pokazuje znakove posjedovanja znanja o pred-zemaljskom čovjeku — znanje izvučeno iz drevne tradicije, ali neadekvatno. Giordano Bruno plovi prema opisu univerzuma koji bi ga mogao odvesti do znanja o zemaljskom čovjeku kako tamo stoji sa svojim životom duše na jednoj strani i kozmičkim zaleđem na drugoj. Ali Giordano Bruno propušta dati adekvatan opis bilo kozmosa bilo života duše koja se, kako je on predstavio, skuplja u animiranu ‘monadu.’
Bacon naznačuje pravce duž kojih prirodna znanost mora evoluirati, kako mora snagama slobodne ljudske spoznaje tražiti iskru duhovnog unutar samo materijalnog. On ukazuje na tu slobodnu aktivnost ljudskog znanja, ali ona nema sadržaja. Da je ona prožeta sadržajem, Bacon bi ukazivao na post-zemaljskog čovjeka. Ali on to ne može. I njegovo znanje također ostaje neadekvatno.
Sve živo znanje koje je u ranijim epohama ljudske evolucije bilo moguće kreirati iz unutarnjeg bića, bilo je u to vrijeme izgubljeno. Kada bi pogledao u svoje unutarnje biće s ciljem traženja znanja o univerzumu čovjek bi ostajao prazan. On je bio zaista ‘izgubio’ sebe, zajedno s njegovim unutarnjim životom znanja, i ono što mu je preostalo bio je pogled na vanjski svijet, na vanjsku prirodu, na ono što nije čovjek. Jacob Boehme je iz narodne mudrosti sakupio nešto kao ovo: U ljudskom biću postoje tri principa — sol, živa, sumpor, kako ih je on nazvao. Ove riječi imaju, ipak, u njegovom jeziku potpuno drugačije značenje od značenja koje im pridaje moderna kemija. Zaista ako pokušamo povezati koncepcije moderne kemije s veličanstvenim, premda mucajućim izjavama Jacoba Boehmea, njegove riječi su sasvim lišene značenja. Njih je, naravno, Boehme koristio s različitim značenjem.
Što su ovi izrazi — sol, živa, sumpor — još značili u narodnoj mudrosti iz koje je Jacob Boehme izveo svoje ideje? Kada je Boehme govorio o djelovanju soli, žive ili sumpora u čovjeku, on govori o nečemu apsolutno stvarnom i konkretnom. Kada čovjek danas govori o sebi, o svojoj duševnoj prirodi, on daje glas apstraktnim idejama koje nemaju stvarni sadržaj. Jacob Boehme je sakupio zajedno, takoreći, zadnje ostatke znanja ispunjenog konkretnom stvarnošću. Vanjska priroda leži primjetna čulima, shvatljiva ljudskom razumu. U toj vanjskoj prirodi čovjek je naučio vidjeti postojanje procesa i pojava i zatim u narednim stoljećima nastavio izgrađivati ideju o sastavu čovjeka iz onog što je mogao promatrati u prirodi. Odnosno, razumijevanje bića čovjeka bilo je temeljeno na onom što se opažalo kao izvan čovjeka i u traženju da se tako razumije ljudska priroda preko tih vanjskih posrednika, koncepcija čovjekovog tijela je također bila izgrađena bez ikakvog znanja da li je ta koncepcija bila u skladu s njegovim istinskim bićem ili ne.
Sintetizirajući procese koji bi se promatrali u vanjskom, čulima opaženom svijetu i primjenjujući ih na unutarnje procese koji se odvijaju unutar granica čovjekove kože, evoluirala je vrsta ljudske sablasti, nikada stvarno biće čovjeka. U toj ljudskoj aveti također dolaze u razmatranje sposobnosti mišljenja, osjećanja i volje, ali one ostaju apstrakcija, poput sjenke kroz slike ispunjene s takozvanim unutarnjim doživljajima koji su, u stvari, samo refleksije procesa u vanjskoj prirodi. U vrijeme Bacona nije više bilo ni najmanjeg nagovještaja o načinu na koji biće duha i duše penetrira u tjelesnu prirodu, i tradicije iz starog vidovitog znanja koje su se održale nisu bile shvaćene.
Što sada znanost duha ima reći na ovo? U prvom redu kada mi proučavamo tjelesnu prirodu čovjeka, moramo se baviti procesima povezanim s osjetilima, s probavom, i također s onima u kojima se probava i čulna percepcija poklapaju. Kada čovjek jede, on apsorbira hranu; u sebe uzima vanjske supstance prirode ali ih u isto vrijeme i kuša, tako da je čulna percepcija izmiješana s procesom koji se nastavlja vani iz prirode, u samom čovjeku.
Mislite na trenutak na proces prehrane koji je praćen percepcijom okusa. Nalazimo da dok je stimulirano čulo okusa i proces probave uspostavljen, vanjske supstance su rastvorene u tekućine i sokove unutar ljudskog organizma. Vanjske supstance koje biljke apsorbiraju iz beživotne prirode sve su, najprije, određenog oblika. Ono što na zemlji postoji bez oblika, u beživotnoj prirodi, zaista je rascijepljeno nadvoje. Kristali su u osnovi svih supstanci. A one supstance koje ne nalazimo u kristaliziranom obliku, već bezoblične, u prašini i slično, zapravo su kristalizacije koje su bile oštećene. Iz kristalizirane, beživotne prirode biljke povlače svoje supstance i izgrađuju ih u oblik koji je svojstven njihovoj vlastitoj prirodi. Opet iz ovoga životinje izvlače svoju prehranu. Tako da možemo reći: vani u prirodi, sve ima svoj oblik, svoju konfiguraciju. Kada čovjek uzima te oblike, on ih razgrađuje. To je jedan oblik procesa koji se odvija u čovjekovom organizmu. Oblici, kakvi postoje u vanjskoj prirodi, razgrađeni su. Oni su preobraženi u organske tekućine.
Ali kada su supstance bile apsorbirane i preobražene u fluid, oblici koji su prvo razgrađeni počinju se ponovno izgrađivati. Kada jedemo sol, ona je prvo razgrađena pomoću tekućina u organizmu, ali mi joj opet dajemo oblik. Kada jedemo supstance izvučene iz biljaka, one su razgrađene i zatim iznutra reformirane, ne, ovaj puta, u tjelesnim tekućinama, već u eterskom tijelu.
A sada promislite što bi se dogodilo, kada bi, na primjer, čovjek pojeo sol. Bila bi razgrađena i ponovno oblikovana u njegovom eterskom tijelu ali on je cijeli proces mogao opažati iznutra. Imao je unutarnju misao-doživljaj formativnog procesa koji je prošla sol. Kada bi pojeo sol, sol je bila razgrađena i kocka soli je bila tamo u njegovom eterskom tijelu. Iz toga je on znao: sol ima oblik kocke. I dakle, kako je čovjek doživljavao svoje biće iznutra, tako je doživljavao i prirodu unutar sebe. Kozmičke misli postaju njegove misli. Ono što je doživljavao kao imaginacije, snolike imaginacije, bili su oblici koji su se otkrivali u njegovom eterskom tijelu. To su bili kozmički oblici, kozmičke konfiguracije.
Ali je svanulo doba kada je sposobnost doživljavanja ovih procesa razgradnje i rekonstrukcije u eterskom tijelu za čovjeka bila izgubljena. Morao se sve više i više okretati vanjskoj prirodi. Za njega više nije bila unutarnja senzacija da je sol kubičnog oblika. Morao je istraživati vanjsku prirodu da bi pronašao pravu konfiguraciju soli.
Na taj način čovjekova pažnja je potpuno usmjerena na vanjski svijet. Radikalna promjena prema tom stanju u kojem čovjek kroz unutarnju percepciju eterskog tijela više ne doživljava kozmičke misli, odigravala se od početka petnaestog stoljeća i dosegnula je određeni vrhunac u vrijeme Giordana Bruna, Jacoba Boehmea i Bacona od Verulama.
Jacob Boehme je, međutim, još mogao prikupiti one djeliće narodne mudrosti koji su mu govorili: Čovjek razgrađuje sve što asimilira od vanjskog svijeta materije. To je proces kao kada se sol otapa u vodi. Čovjek tu vodu nosi u sebi, u svojim životnim tekućinama. Sve su supstance, ukoliko su hrana, sol. Ta se sol razgrađuje. U soli, na zemlji su izražene kozmičke misli. I čovjek ponovno daje oblik tim kozmičkim mislima u svom eterskom tijelu. To je ‘proces soli.’
Jacob Boehme je kolebljivim jezikom izrazio ono što je u starijim vremenima bio unutarnji doživljaj. Ali da Antropozofija nije bacila svijetlo na ono što govori Jacob Boehme, nikada ne bi mogli interpretirati njegove mucajuće izjave. U njima možemo čitati svakakva mračna , mistična značenja. Jacob Boehme je povezao mišljenje — proces kojim svijet predstavlja sebe čovjeku u slikama — s procesom soli, takoreći, s procesom razgradnje i ponovnog formiranja kojeg je prošla supstanca unutar čovjekova organizma. Takav je bio njegov ‘proces soli.’
Često je patetično, premda u isto vrijeme pokazuje uobraženost nekih ljudi, vidjeti kako čitaju Jacoba Boehmea i kad god se nađu pred riječi ‘sol,’ pretvaraju se da je razumiju, dok je u stvari uopće ne razumiju. Dolaze zajedno sa svojim glavama u zraku govoreći da su proučavali Jacoba Boehmea i u njemu našli duboku mudrost. Ali nema ni traga mudrosti u interpretacijama koje iznose. Kada to ne bi bio dokaz uobraženosti bilo bi sasvim patetično slušati kako takvi ljudi govore o stvarima o kojima je sam Boehme imao tračak razumijevanja iz narodne mudrosti koju je zatim objavio kolebljivim riječima.
Ove stvari naznačuju postojanje potpuno različite mudrosti i znanosti u starijim vremenima, mudrosti koja je doživljavana kroz unutarnju percepciju procesa koji se odvijaju u eterskom tijelu — procesa koji se čovjeku otkrivaju kao stalno ponavljajuće kozmičke misli. Svijet koji je konstruiran od misli koje su utjelovljene u kristalnim formacijama zemlje, kojima čovjek daje oblik u svom eterskom tijelu i svjesno ih doživljava – takvo je bilo drevno znanje koje je tijekom vremena nestalo.
Ako bi se mogli prebaciti u stara misterijska svetišta i duhovno slušati opis univerzuma koji bi dao posvećenik, to bi bilo nešto kao ovo: Kroz cijeli univerzum tkaju kozmičke misli; Logos je na djelu. Kristalne formacije zemlje su utjelovljenja pojedinih dijelova kozmičke Riječi. Sada je osjetilo okusa samo jedno od mnogih osjetila. Procesima slušanja i gledanja možemo se baviti na sličan način premda u njihovom slučaju na djelovanje soli u eterskoj formi treba misliti u više vanjskom smislu. Čovjek preko svojih čula prima ono što je utjelovljeno u soli i to preoblikuje u svom eterskom tijelu, doživljava to unutar sebe. Kozmičke misli se ponavljaju u mislima čovjeka. Univerzum se prepoznaje u čovjeku i čovjek u univerzumu. S konkretnom i nepogrešivom intuicijom posvećenici starih vremena mogli su ovo opisati iz svog vizionarstva, snolikog znanja o univerzumu i čovjeku.
Za vrijeme Srednjeg vijeka ova mudrost je postupno istisnuta od samo logičkog oblika znanja koje, iako od velikog značaja, postaje, ipak, potpuno akademsko i na drugoj strani je iscurilo u narodnu mudrost. Ono što je jednom bila uzvišena mudrost, u odnosu i na čovjeka i na kozmos degeneriralo je u izreke koje koristi obični puk koji je u to vrijeme malo razumio od njihova značenja ali je još osjećao da je u njima sadržana velika mudrost. Među takvim ljudima je Jacob Boehme živio. On je apsorbirao tu narodnu mudrost i vlastitim genijem oživio je u sebi. Bio je više artikuliran od onih među kojima je živio ali čak ni on nije mogao više nego izraziti je kolebljivim jezikom.
Kod Giordana Bruna je postojao osjećaj da čovjek mora učiti da razumije univerzum, mora saznati njegovu vlastitu prirodu, ali njegove sposobnosti mu nisu omogućavale da kaže bilo što određeno kao: „Tamo vani su kozmičke misli, univerzalna riječ koja sebe brižljivo čuva u kristalu; čovjek prima u sebe te kozmičke misli kada, svjesno i promišljeno, razgrađuje soli i daje im novi oblik u svom eterskom tijelu.’ To je tako, zaista: od konkretnih misli o svijetu mnoštva oblika, od najdubljih misli o čovjeku, tu se pojavljuje eterski svijet bogat u svojim različitim oblicima kao i svijet izvan nas.
Samo mislite na to: To mnoštvo misli u odnosu na kozmos i čovjeka skuplja se, u Giordanu Brunu, u generaliziranje o kozmosu. Ono lebdi u beskraju ali je ipak apstraktno. I ono što živi u čovjeku kao reformirani svijet, skuplja se u sliku animirane monade — u stvari, ništa osim produžene točke.
Ono što sam vam opisao bilo je staro znanje kod mudraca starine; bila je to njihova znanost. Ali kao dodatak uz činjenicu da su ovi drevni mudraci Misterija mogli, svojom snom prekrivenom vizijom, to znanje evoluirati, oni su mogli imati i stvarno općenje s duhovnim bićima kozmosa. Baš kao što ovdje na zemlji čovjek ulazi u svjestan odnos s drugim ljudskim bićima, tako su i ovi drevni mudraci ušli u odnos s duhovnim bićima. I od tih duhovnih bića naučili su još nešto, naime da ono što je čovjek oblikovao u svom eterskom tijelu — zahvaljujući čemu je on iznutra drugi kozmos, mikrokozmos, etersko ponovno rođenje makrokozmosa — što dakle posjeduje kao unutarnji kozmos, može u elementu zraka, procesom disanja, ponovno postepeno uništiti.
I tako je u tim drevnim vremenima čovjek znao da se unutar njega ponovno rađa univerzum u različitim oblicima; doživljavao je unutarnji svijet. Iz njegovih unutarnjih životnih sokova cijeli univerzum se pojavljuje kao eterska struktura. To je bila drevna vidovitost. Čovjek je doživljavao stvarni proces, aktualno događanje. I kod modernog čovjeka tu je isti proces, jedino ga on iznutra ne može doživjeti.
Sada ta duhovna bića s kojima su drevni mudraci mogli stvarno općiti nisu ih prosvijetlila jedino s obzirom na životne sokove iz kojih je ovaj mikro univerzum bio rođen, već također i s obzirom na zrak koji daje život, zrak koji čovjek uzima u svoj dah i koji se onda širi kroz njegov cijeli organizam. Taj zrak koji se širi cijelim mikrokozmosom, čini u njemu nejasne oblike. Predivni eterski univerzum u malom započinje, izravno stupa u vezu s dahom, da postane neodređen, ono što se prije sastojalo od mnoštva oblika, ujedinjeno je, pošto ‘astralni’ čovjek živi u zračnom elementu, baš kao sto eterski čovjek živi u fluidima. Astralno biće čovjeka živi u zračnom elementu i prodiranjem eterskih misli, preobražajem eterskih misli u silu, iz djelovanja 'astralnog čovjeka' u 'zračnom čovjeku' rađa se volja. I zajedno s voljom tu se pojavljuju snage rasta koje su povezane s voljom.
To znanje ponovno izražava mnogo više nego je to ovih dana sugerirano apstraktnom riječju ‘volja.’ To je konkretan proces. Astralno hvata zračni element i širi preko onog što je etersko i fluidno. I time je uspostavljen stvarni proces koji se u vanjskoj prirodi javlja u različitim stupnjevima, kada je nešto izgorjelo. Ovaj proces su drevni shvaćali kao proces sumpora. I od procesa sumpora se tamo odvijalo ono što je zatim u duši doživljavano kao volja.
U starijim vremenima čovjek nije koristio apstraktnu riječ misliti da bi izrazio nešto što se u umu pojavilo kao slika. Kada je pravi znalac govorio o 'mišljenju’ on je govorio o upravo opisanom procesu soli. Nije na apstraktan način govorio ni o 'volji' već o astralnim silama koje su uhvatile zračni element u čovjeku, o procesu sumpora iz kojeg je rođena volja. Volja je bila proces konkretne stvarnosti i bilo je rečeno da je regulacija između to dvoje — jer oni su suprotni procesi — postignuta procesom žive, s onim što je fluidno a ipak ima oblik, koje se njiše amo tamo od eterske prirode do astralne prirode, od fluidnog do zračnog. Apstraktne ideje koje su postepeno razvijene skolastikom i koje je prilagodila moderna znanost, nisu postojale kod mislioca starijih vremena. Da su bili suočeni s našim konceptima mišljenja, osjećaja i volje osjećali bi se kao žabe u posudi iz koje je ispumpan sav zrak. Tako bi naši apstraktni koncepti izgledali misliocima starine. Oni bi kazali: nije moguće da duša živi ili diše s ovakvim konceptima. Jer mislioci starine nikada nisu govorili o čisto apstraktnom procesu volje, o čisto apstraktnom procesu mišljenja, već o procesu soli, o procesu sumpora, i s time su mislili, o nečemu što je u jednu ruku prirode duše i duha i u drugu ruku materijalno-eterske prirode. Za njih, to je bilo jedinstvo i oni su opažali kako duša radi svugdje u tjelesnom organizmu.
Srednjovjekovni spisi koji datiraju natrag u trinaesto, četrnaesto i petnaesto stoljeće još su pokazivali tragove ove drevne sposobnosti percepcije i znanja koje je u isto vrijeme bilo unutarnji doživljaj. Ova vrsta znanja se ugasila u vrijeme Giordana Bruna, Jacoba Boehmea i Bacona od Verulama. Ideje su postale apstraktne; čovjek je morao gledati, ne u svoje vlastito biće već vani u prirodu. Rekao sam vam da bi naši današnji koncepti napravili da se mudri čovjek davnine osjeća kao žaba iscrpljena nedostatkom zraka. Mi, međutim, nalazimo da je s ovakvim idejama moguće živjeti. Većina ljudi kada govori o mišljenju, osjećanju i volji, razmišlja o njima najviše kao o zrcalnoj slici vanjske prirode koja se pojavljuje u čovjeku. Ali baš je u našem vremenu moguće postići ono što u starijim vremenima nije bilo moguće. Čovjek je izgubio spontanu, unutarnju aktivnost iz koje se rađalo znanje. U intervalu koji je protekao od petnaestog stoljeća, čovjek je izgubio sposobnost bilo što otkriti kada gleda samo u svoje unutarnje biće. On prema tome gleda vani u prirodu i razrađuje svoje apstraktne koncepte. Pored toga moguće je tako intenzivirati te koncepte da oni ponovno mogu biti ispunjeni sadržajem jer oni mogu biti doživljeni. Mi smo, naravno, tek na samom početku ove faze razvoja, i antropozofska duhovna znanost pokušava biti takav početak.
Svi procesi koje sam gore opisao — proces soli, proces sumpora — nigdje se u tom obliku ne mogu naći u vanjskoj prirodi; to su procesi koji mogu biti poznati samo čovjeku dok se odvijaju u njegovoj slici. U vanjskoj prirodi objavljuje se nešto što je povezano s ovim procesima kao što su procesi u lešu povezani s onima u živom čovjeku. Procesi soli i sumpora o kojima govori moderna kemija su oni koje je stara narodna mudrost koja je živjela u Jacobu Boehmeu zamišljala kao da se odvijaju unutar leša. Takvi procesi su mrtvi, a jednom su bili ispunjeni unutarnjim životom. I kako ih je promatrao u njihovom živom stanju, čovjek je vidio novi svijet — svijet koji nije svijet koji ga okružuje na zemlji.
Drevni su, tada, uz pomoć njihova iznutra doživljenog znanja bili u mogućnosti, vidjeti ono što nije od zemlje, što pripada različitom svijetu. U trenutku kad stvarno razumijemo ove procese soli i sumpora mi vidimo pred-zemaljski život čovjeka. Jer se zemaljski život razlikuje od pred-zemaljskog života upravo u ovome: procesi sumpora i soli su mrtvi za vanjski svijet čula; u pred-zemaljskoj egzistenciji oni su živi. Ono što mi opažamo našim osjetilima između rođenja i smrti, mrtvo je. Stvarni procesi soli i sumpora su živi kada ih doživljavamo kakvi su u pred-zemaljskoj egzistenciji. Drugim riječima, razumijevanje ovih procesa o kojima Jacob Boehme govori kolebljivim riječima, vizija je pred-zemaljske egzistencije. Jacob Boehme ne govori o pred-zemaljskoj egzistenciji zbog činjenice da je stvarno ne razumije i mogao je izraziti samo kolebljivim riječima.
Sposobnost čovjeka da gleda natrag u pred-zemaljsku egzistenciju izgubljena je — izgubljena zajedno s onom unijom s duhovnim bićima koja su nam pomogla u procesu sumpora vidjeti stvarnost post-zemaljske egzistencije. Cijelo držanje ljudske duše je promijenjeno. I Giordano Bruno, Jacob Boehme i Lord Bacon od Verulama živjeli su upravo u vrijeme te promjene.
Na posljednjem predavanju skrenuo sam vam pažnju na činjenicu da od načina na koji je čovjek u ranijim vremenima osjećao sebe smještenog u univerzumu danas nije ostao ni najtiši utisak. Stoga nije velika važnost pridavana informaciji koja datira natrag iza relativno nedavnih vremena.
Ovdje u Dornachu dali smo mnoge izvedbe igrokaza o Tri kralja. Ova priča o posjeti tri kralja djetetu Isusu dana je također u staroj germanskoj pjesmi o „Heliand”. Znate da datira natrag u približno rani period Srednjeg vijeka i da je nastala u Srednjoj Europi. Tu ima nešto izvanredno. Očito je da je još nešto povezano s tom posjetom tri kralja sa Istoka. Ovi kraljevi pričaju da su došli iz oblasti gdje su uvjeti bili sasvim različiti od onog što su sada našli (t.j., na početku našeg doba). Kažu nam da su potomci predaka koji su bili u posjedu mudrosti neusporedivo veće od bilo koje suvremene mudrosti. Oni govore o dalekom pretku — pretku koji je mogao razgovarati s Bogom. I kada je trebao umrijeti, taj predak je okupio cijelu obitelj i rekao im ono što je njegov Bog otkrio njemu, naime, da će se tijekom vremena pojaviti Kralj svijeta čiji dolazak će biti najavljen zvijezdom.
Kada potražimo naznaku o tom pretku, nalazimo — čak i literatura ukazuje na to — da je on Balaam, spomenut u četvrtoj Mojsijevoj knjizi u Starom zavjetu. Ova tri Sveta kralja sa Istoka, prema tome, upućuju na Balaama, sina Beora, na koga upućuje četvrta Knjiga Mojsijeva da on opći sa svojim Bogom i da je podesio svoj cijeli zemaljski život u skladu s tim općenjem.
Ukratko, kada ispitujemo činjenice, one nam govore da je u vrijeme kada je ova stara germanska pjesma nastala, još postojala svijest o dobu kada je čovjek imao vezu s bogovima. Vrlo stvaran pojam o tome je još ostao, s čovjekom. Ovdje opet, imamo naznaku nečeg što je kontemplacija o povijesti otkrila tim ljudima i što nam dokazuje da smo prešli iz onih starijih vremena kada se čovjek osjećao smješten u živi univerzum, u filistejsko doba. Jer naša civilizacija je zaista filistejska civilizacija. Čak i oni koji vjeruju da su to prerasli nisu nikako toliko suprotni filistejstvu da bi im bilo moguće prihvatiti takve tradicije kao da je Balaam predak Tri kralja. Takvi ljudi nikako nisu prerasli filistejstvo. Najviše što se može reći o njima je da su ‘Bohemi!’
Ove stvari naznačuju da se odigrala moćna promjena u držanju ljudske duše. Stoljećima je bilo poznato da su sa svojim snenim vidovitim sposobnostima ljudi mogli promatrati stvarno djelovanje procesa kao što su proces sumpora i proces soli. I zbog toga su bili sposobni gledati u pred-zemaljsko stanje egzistencije.
Izvjesni ljudi koji nisu željeli napredak, već radije nazadovanje čovječanstva, ali koji su ipak bili inicirani u određenom smislu, vidjeli su unaprijed da će ljudska bića izgubiti tu sposobnost; da će doći vrijeme kada se više ništa neće znati o pred-egzistenciji. I tako su postavili kao dogmu da nije bilo života u pred-egzistenciji, da je čovjekova duša stvorena zajedno s fizičkim tijelom. Činjenica o pred-egzistenciji bila je zaogrnuta u tamu dogme. To je bio prvi korak dolje onog što je nekoć bilo znanje o čovjekovom mjestu u univerzumu. To je bio korak dolje u ignoranciju jer nije moguće razumjeti čovjeka ako je jedan dio njegove egzistencije izbrisan, posebno tako važan dio kao njegov život pred-egzistencije.
Jacob Boehme, Giordano Bruno i Lord Bacon od Verulama su živjeli u vrijeme kada je ovaj uvid u život pred-egzistencije uvenuo. I povrh toga nije bilo svanulo doba kada će unutarnji doživljaj znanja ustupiti mjesto duhovnoj percepciji vanjske prirode, pomoću čega čovjek, koji se više ne može naći u svom unutarnjem biću, opet se nalazi vani u prirodi. Dugo vremena su postojali posvećenici koji su željeli voditi čovječanstvo silazom stazom. Takvi posvećenici nisu željeli da nova sposobnost uvida — koja je bila upravo obrnuta od stare vidovitosti — napravi napredak. I pokušali su pomoću dogme novi oblik znanja zamijeniti samo vjerom i vjerovanjem u život nakon smrti. I tako, u vrijeme Giordana Bruna, dogmatski ukazi su izbrisali mogućnost znanja o životu u pred-egzistenciji i o životu nakon smrti. Giordano Bruno je stajao hrvajući se — hrvajući se energičnije od Jacoba Boehmea i mnogo energičnije od Lorda Bacona. Giordano Bruno je stajao tamo među ljudima svog vremena, u nemogućnosti preobraziti dominikansku mudrost koja je u njemu živjela u pravu koncepciju univerzuma. I izrazio je poetskim jezikom nekako neodređene poglede koje je mogao evoluirati.
Ali znanje koje je Giordano Bruno posjedovao u tako maglovitom obliku mora izroditi nedvosmisleno i precizno razumijevanje čovjeka u univerzumu i univerzuma u čovjeku, ne pomoću ponovnog izbivanja unutarnje vidovitosti već pomoću nove vidovite sposobnosti stečenom slobodnom duhovnom aktivnošću.
S ovim riječima sam naznačio što se mora odigrati u evoluciji čovječanstva. U našim danima čovječanstvo je suočeno s činjenicom da je volja za stjecanjem višeg znanja suočena s nasilnom opozicijom i mržnjom brojnih ljudi. To je također vidljivo u događajima o kojima govori povijest. I kada razumijemo ove događaje također razumijemo zašto se žučna opozicija javlja prema antropozofskim koncepcijama svijeta.