Želim vam u tri predavanja dati pregled onog što antropozofija ima za reći a tiče se ljudskog biča i njegova odnosa prema univerzumu. Univerzum i čovjek su bez sumnje dva najvažnija pitanja, jer obuhvaćaju svako pitanje koje se bavi i znanošću i životom kao i sva pitanja bilo od najveće ili najmanje važnosti.
U prirodi je ovih stvari da se u odnosu na njih moram ograničiti na antropozofski horizont; odnosno, na stvari povezane s velikim životnim pitanjima ljudske egzistencije koje nadilaze znanje stečeno preko osjetilne percepcije i koje leže iza sfere obične znanosti.
S obzirom na ljudsko biće, samospoznaja je nesumnjivo pitanje koje nam se najviše od svih mora obraćati. Jer da bi stekli temelj i čvrsto uporište u životu, najprije moramo steći koncepciju o našoj vlastitoj prirodi. Mora se reći da su u svim vremenima ljudi težili steći znanje o univerzumu, jer su znali da su misterije svjetske evolucije povezane s čovjekovim vlastitim bićem; znali su da su jedino mogli nešto naučiti o čovjekovu biću učeći ono što im je univerzum mogao dati, univerzum kojeg ljudska bića čine dio.
Nadalje, ne može se poreći da u vezi s znanjem o čovjeku i univerzumu moderni ljudi pokazuju duboki interes za sve što nadilazi običnu znanost, i možemo reći da se sada rade bezbrojni pokušaji da se prekorači sfera obične znanosti da bi istražili što leži iza rođenja i smrti, iza svijeta u koji se može proniknuti običnom čulnom percepcijom i razumijevanjem koje je na njoj temeljeno.
U nedavna vremena možemo opaziti iznad svega da postoje znanstveni istraživači koji na mnoge načine nastoje nadmašiti gore spomenute sfere, i kao uvod dopustite da spomenem nekoliko udarnih koncepcija modernih istraživača, čiji primjeri dokazuju da veliki interes za probleme koji će činiti predmet moja tri predavanja zaista postoji, ali koji u isto vrijeme dokazuju i kako je veoma teško, čak i kod ljudi s dobrim temeljem u znanosti, prodrijeti u sfere duše i duha. Kako ne želim govoriti u apstraktnim pojmovima, odmah ću prijeći na nekoliko konkretnih primjera.
Njemački znanstvenik koji je naporno radio da otkrije kako prodrijeti u nadčulnu prirodu duše, i kako istražiti utjecaj izvršen od duševne nadčulne prirode na tjelesnu fizičku prirodu, pokušao je dati mnoge primjere uzete iz njegova medicinskog i znanstvenog iskustva, pokazujući utjecaj duše, utjecaj nedvojbeno psihičke esencije na tijelo; označeni primjer sadržan u jednoj od knjiga napisanih od ovog liječnika i znanstvenika s imenom Schleich, koji mi je osobno bio dobro poznat, je slijedeći: Opisuje pacijenta, koji mu je došao veoma uzbuđen, jer je u uredu ubo svoju kožu s tintnim šiljkom. Liječnik je mogao konstatirati da je to sasvim beznačajna ogrebotina. Ali pacijent je bio pod obmanom da mu je taj ubod tintnim vrhom dao otrovanje krvi i da će umrijeti ukoliko mu se ne amputira šaka, i molio je liječnika da mu amputira šaku i ruku što je brže moguće.
Liječnik mu je mogao samo reći da se smiri; da će za par dana opet biti sasvim dobro i da nema ničeg čega bi se trebao bojati. Kao odgovoran doktor morao mu je to reći i nije mu mogao, naravno, amputirati ruku.
Ali pacijent nije bio zadovoljan. Otišao je drugom liječniku koji mu je rekao potpuno istu stvar i također mu odbio amputirati ruku. Schleich je ipak bio nervozan, jer su mu bile poznate duševne ćudi, i tako se slijedećeg dana raspitivao kako se pacijent osjeća i rečeno mu je da je čovjek tijekom noći umro.
Autopsija nije otkrila nikakav trag otrovanja krvi, ili slične simptome. To je bilo van sumnje. Pacijent je ipak umro.
U vezi s ovim slučajem, Schleich opaža: Smrt uzrokovana radikalnom autosugestijom. Pacijent je imao fiks ideju da će umrijeti; to je bila ekstremno radikalna autosugestija, i on je zaista umro pod utjecajem te autosugestije.
To je izjava istražitelja dobro upoznatog sa svim prirodoznanstvenim metodama, sa svim medicinskim metodama. On izvještava o ovom slučaju da bi pokazao čisto psihički utjecaj; t.j., utjecaj misli, na tjelesne procese, utjecaj koji pokazuje, prema Schleichu, da kao rezultat nastupa smrt.
Schleich spominje mnoge druge slučajeve, manje upadljive i radikalne, da bi dokazao da je moguće promatrati dušu, živeći u mislima, osjećajima, senzacijama i impulsima volje, i da duša zaista može utjecati na tijelo. Želi opisati, takoreći, utjecaj nadčulnog na fizičko.
Drugi slučaj je opisan od daleko upečatljivijeg znanstvenika, od Sir Oliver Lodgea: Sir Oliver Lodge je izgubio svog sina Raymonda u posljednjem ratu. Pao je na belgijsko-njemačkoj granici, i Sir Oliver Lodge, koji je dugo osjećao sklonost izgraditi most koji vodi od osjetilne, prirodoznanstvene sfere do nadčulne sfere, bio je duboko uskomešan gubitkom voljenog sina. Kroz mnoge slučajeve, koji nisu direktno u vezi s ovim stvarima i zaista nisu povezani, bio je naveden da koristi medijumske moći određene osobe, da bi ušao u vezu s minulom dušom svog sina, Raymonda.
Kada se ovakav slučaj pojavi u običnim spiritističkim krugovima, nije ga nužno ozbiljno razmatrati, jer se zna koliko su ti sastanci neznanstveni, i kako su amaterski i neznanstveno ovakvi slučajevi prosuđivani i istraživani u spiritističkim krugovima. Ali stvar treba uzeti ozbiljnije kada imamo posla s najvećim modernim znanstvenikom, s čovjekom koji je potpuno kod kuće s sferi vanjskog, prirodoznanstvenog istraživanja i tako dobro upoznat s znanstvenim metodama. Zato je knjiga Sir Oliver Lodgea o njegovoj duhovnoj vezi s njegovim sinom Raymondom, napravila tako duboki utisak na svijet.
Pri čitanju ove knjige, odmah osjećamo da je pisana od čovjeka koji ne pristupa istraživanju ovakvih stvari površno, od savjesnog i odgovornog znanstvenika. Čak i u drugim stvarima, koje neću ovdje spominjati, može se vidjeti da Sir Oliver Lodge primjenjuje na ovu sferu isti način razmišljanja, istu znanstvenu metodu koju je navikao primjenjivati u svom fizikalnom laboratoriju. Stvarne činjenice koje on sada dovodi u vezu, i koje su, moglo bi se reći, s pravom proizvele tako dubok utisak na sve one koji čitaju knjigu Sir Oliver Lodgea, su slijedeće:
Preko odgovarajućeg medija, Sir Oliver Lodgeu i nekolicini drugih ljudi koji su bili prisutni na seansama, rečeno je da je Raymond Lodge; odnosno, duša ili duh Sir Oliver Lodgeova sina, želio opisati scenu koja se odigrala na belgijsko-njemačkoj granici neposredno prije njegove smrti, i medij je izvijestio da Raymond Lodge ima fotografiju i opisao je taj čin detaljno. Naročito je izjavljeno da su napravljene dvije fotografije; te dvije fotografije su pažljivo opisane i pažnja je privučena na činjenicu da na drugoj fotografiji sin Sir Oliver Lodgea ima nešto drugačiju pozu nego na prvoj.
Kada su ove komunikacije napravljene u Londonu preko medija (Sir Oliver Lodge ih opisuje tako da se zaista može vidjeli — ovo naročito naglašavam — da je poduzeo svaku moguću znanstvenu predostrožnost), u vrijeme kada su ti pokusi rađeni, nitko u Londonu nije znao ništa o ovom fotografijama, niti da su bile napravljene. Nakon ispitivanja svih činjenica, Sir Oliver Lodge je došao do zaključka da ako je poruka bila istinita, mogla je doći jedino od njegova sina, od samog pokojnog sina.
Zapravo, nakon dva ili tri tjedna, fotografije koje prije nitko nije vidio zaista su stigle u London. Podudaraju se s opisima koje je dao medij ili, kako je Sir Oliver Lodge vjerovao, s opisima koje je dala duša njegova sina. Čak bi i znanstvenik u ovoj činjenici mogao vidjeti, za početak, mogli bi reći, “experimentum crucis”. Nije bilo moguće da je itko u Londonu vidio te fotografije. Izgledalo je da je opis bio korektan čak i s obzirom na činjenicu da su napravljene dvije fotografije i da je druga bila različita. Fotograf je napravio fotografiju grupe koja je uključila Raymond Lodgea dva puta, i pri drugoj fotografiji malo je pomakao aparat. Sve to je točno opisano. Savjestan znanstvenik nije mogao naći ni najmanji razlog da dovede u pitanje prenošenje medija.
Dva radikalna slučaja koja su vam upravo opisana, pokazuju da ih je žudnja, velika želja neupitno ozbiljnih modernih znanstvenika vodila da traže znanje koje ide iza činjenica otkrivenih običnim vanjskim znanstvenim istraživanjem.
Ali onaj tko govori o antropozofskom istraživanju sa antropozofskog stajališta, mora obratiti pažnju na činjenicu da se metode antropozofskog istraživanja razlikuju od onih usvojenih čak i od ozbiljnosti sklonih znanstvenika. Jer, u odnosu na znanstveni način razmišljanja i znanstveni mentalitet temelji antropozofskog istraživanja (nadam se da će vam tri moja predavanja razjasniti stvari iz svih aspekata) moraju biti stroži i savjesniji nego bilo koji drugi, čak i u usporedbi s gornjim strogim znanstvenicima. I onaj koji se usudi kritizirati ovako velike znanstvenike možda je pozvan da prosudi i objasni daleko veću izvjesnost koja čini temelj Antropozofije, koja je toliko često optuživana da se koristi fantastičnim pojmovima; ova sigurnost koju daje Antropozofija daleko je veća nego ona koja je isporučena od većine savjesnih znanstvenih istraživača sadašnjeg doba. Da bi naznačio kritički pristup, ozbiljan i zaista znanstveni karakter Antropozofije i njenih temelja, prvo ću navesti kritičke primjedbe koje se mogu dati protiv znanstvenih interpretacija danih u dva gore navedena primjera.
Sada ću započeti s ovim stvarima, jer u vezi s današnjom temom moja dva posljednja predavanja su već sadržavala mnoga objašnjenja, tako da su esencijalne činjenice poznate većini onih koji su sada prisutni; dopustite mi dakle da osvijetlim stvari koje su vam već objašnjene iz drugog ugla.
Slijedeća primjedba treba biti stavljena u odnosu na Schleicha i njegov slučaj “smrti preko autosugestije”. Molim da prihvatite ovo, za početak, kao jednostavnu kritičku primjedbu koja pokazuje kako također stvari mogu biti viđene! Pretpostavimo da čovjek koji se ubo u ruku s tintnim vrhom i koji je vjerovao da ima otrovanje krvi, zaista imao neki nepoznati unutarnji nedostatak, tako da bi do iznenadne smrti prirodnim uzrokom u svakom slučaju došlo tijekom noći nakon incidenta. Ovakvi slučajevi iznenadne smrti stvarno postoje. S druge strane, svi koji ozbiljno istražuju ono što se može postići jačanjem i pojačanjem ljudskih kognitivnih snaga, u smjeru koji sam pokušao naznačiti tijekom zadnja dva predavanja, znaju da izvjesne nedefinirane duševne snage mogu biti dovedene do posebnog klimaksa kroz neka nenormalna stanja, kroz — može se stvarno reći — abnormalna patološka stanja. Ovakvi slučajevi bez sumnje postoje i kritički su opisani u knjigama, tako da ih svatko može iskušati … kada god ljudska volja (i vidjeti ćemo kako je to moguće) postaje transformirana i tako stječe kognitivnu snagu. Pošto je ljudska volja usmjerena prema budućnosti, moguće je, pod određenim patološkim stanjima, imati predosjećaj o događajima koji se pripremaju, o događajima koji će se odigrati u budućnosti iz cjelokupne povezanosti života osobe. Sasvim je sporedno da li ćemo to zvati slutnja, ili ćemo dati neko drugo ime. Ali je činjenica da pod određenim patološkim stanjima lakše prirode, koji se ne pojavljuju jasno u formi bolesti, osoba može predvidjeti, u obliku slike, da će biti, na primjer, zbačena sa svog konja. Sva predostrožnost bi bila uzaludna, jer ne može percipirati prateće okolnosti. Ona jednostavno ima slutnju, jednostavno predviđa događaj koji će se dogoditi.
Kritička primjedba mora biti stavljena od onoga tko stvarno poznaje pojačanje duhovnih stanja, je u slučaju Schleichova pacijenta ta, da su faktori koji su doveli do iznenadne smrti slijedeće noći, već postojali i da je on imao unutarnji predosjećaj njegove bliske smrti. Takav predosjećaj ne mora biti potpuno svjestan; može sasvim fino ostati u podsvjesnim dubinama duše. Ali njegov utjecaj na svijest manifestira se u simptomima koji mogu biti označeni kao nervoza i nemir. Radi svakakve stvari bez predumišljaja, i sasvim je moguće da se ubode u prst pod utjecajem nervoze koja se javlja iz tog predosjećaja. Osoba o kojoj se radi dakle jednostavno nesvjesno zna (dopustite da upotrijebim paradoksalan izraz) da mora umrijeti. Ne zaodijeva to u izraz da ima predosjećaj njegove bliske smrti, već postaje nervozan, ubode se rukom na vrh i drži se toga da mora umrijeti preko zatrovanja krvi. Dakle to nije bio slučaj smrti preko autosugestije, već je čovjek o kojem se radi imao predosjećaj njegove bliske smrti i sve njegove akcije su bile time određene. U tom je slučaju Schleich jednostavno pobrkao uzrok i posljedicu; nema autosugestije, kako Schleich pretpostavlja, s učinkom da svjesna misao izvršava tako jaku sugestiju da nastaje smrt; već bi do smrti došlo u svakom slučaju i predosjećaj smrti je bio uzrok pacijentove fiks ideje.
Vidite, čak se i ovakve stvari mogu promatrati kritički, ako se druga, bez sumnje moguća stvar pojavi u umu; naime, da određena podsvjesna stanja koja uvijek postoje u duši, slabo dođu na površinu obične svijesti, ali maskirana. U nesvjesnim dubinama ljudske duše mnoge svjesne manifestacije imaju sasvim drugačiji aspekt, i obična im svijest jednostavno daje različitu interpretaciju.
Sada se okrenimo slučaju Sir Olivera Lodgea. Bez sumnje ste svi upoznati s fenomenom poznatim kao “drugi pogled”. Preko pojačanja ljudskih kognitivnih snaga, moguće je opažati stvari koje se ne mogu opaziti običnim zdravim čulima; moguće je, takoreći, vidjeti stvari na način koji nije u skladu s običnim uvjetima okolnog prostora, dakle ova sposobnost opažanja može, takoreći, prekoračiti prostor i vrijeme. Ta činjenica nas snabdijeva kritičkom primjedbom koju se može postaviti čak i na savjesnost Olivera Lodgea. Jer Sir Oliver Lodge koristi ovaj “experimentum crucis” da bi dokazao da mu se duša njegova sina i ni jedna druga obratila od iza. Ali oni koji poznaju fin i intiman način na koji “drugi pogled” radi, i da je pod određenim nenormalnim uvjetima intimni karakter ovakve sposobnost opažanja zbilja u stanju prebroditi prostor i vrijeme (mediji uvijek posjeduju tu sposobnost opažanja, premda im u velikoj većini slučajeva to nije od koristi) oni koji su upoznati s ovom činjenicom, također znaju da osoba obdarena drugim pogledom može doći do toga da dade opis kao u slučaju sina Sir Oliver Lodgea, opis koji se može karakterizirati ovako:
Dvije fotografije su stigle u London dva ili tri tjedna nakon séance. Pažnja ljudi koji su bili prisutni na seansi usmjerena je na te slike; odnosno, na nešto što se tiče budućnosti. I ova činjenica koja se tiče budućnosti može se objasniti vrstom drugog pogleda kojeg je medij posjedovao.
U tom slučaju, ne može se reći da je duša Raymonda Lodgea nadčulno sijala u prostoriji gdje je Sir Oliver Lodge radio svoje pokuse. Ovdje, jednostavno imamo posla s nečim što se odvilo u potpunosti na fizičkom planu; odnosno, s vizijom budućnosti koja nadmašuje obične sposobnosti opažanja, ali koja nam ne daje pravo da priznamo da se duša Raymonda Lodgea manifestirala od iza u sobi za seansu.
Spomenuo sam ova dva primjera i primjedbe protiv njih, da bi u vama probudio osjećaj za savjesnost i za kritički pristup antropozofskom duhovnom istraživanju. Duhovna istraživanja prakticirana u Antropozofiji najprije se ne nastavljaju na bilo kakve nenormalne fenomene (dva zadnja predavanja su to dokazala), već iz potpuno normalnih stanja ljudskog života, koja se pojavljuju u snagama spoznaje, volje i osjećaja. Antropozofsko istraživanje teži razviti one snage koje omogućavaju stjecanje znanja o nadčulnim svjetovima, da bi, takoreći, iznutra dali za pravo tom znanju, i da bi stekli pravu savjesnost potrebnu za trening koji jača misli. Vježbe meditacije, kao one što su vam nedavno opisane, našu misao osnažuju do visokog stupnja, tako da naš način mišljenja postaje živ i intenzivan kao i čulna percepcija. Zatim postoje vježbe volje koje su vam već spominjane, koje će u ovim lekcijama biti potpunije okarakterizirane. Vježbe volje iznad svega zahtijevaju opservaciju normalnog života; moramo postati sasvim upoznati s uvjetima u kojima normalno živimo.
Prije kratkog vremena, jedan znanstvenik je objavio kratki rezime o znanosti Antropozofije koju sam inaugurirao. Ovaj čovjek nikako nije slijepi vjernik. On ukratko rekapitulira ono što sam vam davao kao Antropozofiju, materijal koji već čini opsežnu literaturu. On ga rekapitulira, izjavljujući da nije ni za ni protiv Antropozofije, ali zatim čini opasku koja sliči onoj od jakog oponenta, premda autor nije ni oponent niti sljedbenik. Moram priznati da mi je ova ozbiljna opaska pričinila prekomjerno zadovoljstvo, posebno ako se gleda u svijetlu u kojem se Antropozofija javlja u usporedbi s modernom kulturom. Pisac napominje da u svijetlu obične svijesti mnoge od mojih izjava proizvode neodoljivo komičan efekt. Moram priznati da mi se sviđa ova opaska iz slijedećeg jednostavnog razloga: Kada su spominjane stvari, kao što je slučaj Sir Olivera Lodgea, ili drugi slučaj koji sam izvijestio, ljudi načule uši, jer se na određeni način to obraća njihovu senzacionalizmu i razlikuje se od onog što su navikli čuti.
To im ni na koji način ne izgleda komično. Ali kada antropozof mora uspostaviti vezu s u cijelosti normalnim i ljudskim stvarima, s ljudskim sjećanjem, ili s običnim izražavanjima ljudske volje, i objašnjava da kroz određene vježbe ljudska misao može biti pojačana i da se kroz samoobrazovanje može razviti volja tako da se netko mijenja i kao transformirano ljudsko biće može prodrijeti u nadčulni svijet — kada antropozof koristi obične riječi označavajući stvari koje nas obično okružuju, riječi koje ljudi ne vole primjenjivati na bilo što drugo — tada može proizvesti “neodoljivo komičan efekt”. Mnoge stvari u antropozofiji imaju ovakav neodoljivo komičan efekt na ljude koji samo žele primijeniti riječi na stvari u običnom životu. Za antropozofskog duhovnog istraživača, ovakvo gledanje na antropozofiju često izgleda kao pismo koje bi netko trebao pročitati, ali umjesto čitanja on počinje raditi kemijsku analizu tinte s kojom je pisano. Moram priznati da mi mnoge izjave o antropozofiji stvarno izgledaju kao da osoba analizira tintu korištenu za pisanje pisma, umjesto da to pismo pročita!
Esencijalna stvar u temeljima antropozofije je izlazak iz potpuno normalnih ljudskih iskustava, imati dobro znanje o modernim znanstvenim istinama, modernog etičkog života, i upravo te stvari jače razviti, tako da se može prodrijeti u više svjetove preko pojačanja kognitivnih snaga koje u manjoj snazi već postoje u običnom životu i znanosti. Treba, naravno, imati razumijevanja za ta obična ljudska iskustva. Treba imati na umu obično normalno iskustvo, koje se razilazi s onim što se želi pažljivo promatrati. Stvari moraju, takoreći, postati enigme i problemi. Premda čine dio normalnog života, lako se previđa njihov enigmatski karakter. Za mnoge ljude “neodoljivo komičan efekt” počinje na ovoj točci, gdje netko počinje govoriti: Pitanja povezana s izmjenjivim stanjima budnosti i spavanja, ona iznad svega moraju biti gledana kao enigme.
Tijekom života, mi stalno prelazimo iz budnog stanja u stanje spavanja, ali ne opažamo toliko to klatno života, njišući se između budnog stanja i spavanja. U vezi toga su isturene najčudnije teorije. Mogao bih dugo vremena govoriti, ako bih spomenuo neke od ovih teorija u vezi izmjene stanja budnosti i spavanja. Ali dopustite da spomenem samo jednu od tih teorija, najpoznatiju i uobičajenu; naime, ta jednostavno uzima zdravo za gotovo da kada je ljudsko biće budno ono se umara i kao rezultat toga ide spavati, i da je spavanje sa svoje strane protuteža umoru. Spavanje (to se može opisati na jedan ili druga način, više-manje materijalistički) eliminira uzrok umora.
Volio bih znati da li radikalni pristalice ove teorije mogu zaista reći da je umor uzrok spavanja; na primjer, kada promatraju osobu koja zaista nema povoda da se tijekom dana umori — recimo, debeli gospodin koji živi na privatnim sredstvima, koji ide na solidniji koncert ili predavanje, ne kasno navečer, već poslijepodne, i koji padne u san ne nakon pet minuta, već nakon dvije minute!
Te stvari u početku mogu stvarno predstavljati pomalo komičan aspekt, ali ako ih se pogleda sa svih strana, njihov iskreni zagonetan karakter mora nam se pojaviti pred dušom. Oni koji vjeruju da se izmjena stanja budnosti i spavanja može proučavati uz pomoć običnih znanstvenih metoda koje se danas primjenjuju, nikada neće doći do zadovoljavajućeg rješenja ovog problema. Čak i ovakvim potpuno normalnim pitanjima u životu ne može se pristupiti s običnim spoznajnim snagama, već razmišljanjem pojačanim meditacijom, koncentracijom i drugim duševnim vježbama opisanim u mojoj knjizi “Kako se stječu spoznaje viših svjetova” i u mojim “Osnovama tajne znanosti”, i također s transformiranim snagama volje.
Što se postiže kada pokušamo ojačati misao ozbiljnom meditacijom? Već sam vam objasnio da meditacija mora započeti pojačavajući misao do te mjere da ona postane transformirano sjećanje. Naše obično sjećanje sadrži unutarnje slike koje reproduciraju doživljaje našeg običnog zemaljskog života od našeg rođenja. Preko sjećanja, slika nekog stvarnog događaja stoji pred dušom, i da je naš duševni život čvrsto povezan s vanjskim svijetom u kojem živimo, garantirano je činjenicom da mi stvari ne miješamo bilo kako fantastično, već naše slike sjećanja označavaju stvari koje su stvarno postojale.
Moramo dakle doći do točke kada smještamo pred našu dušu, u imaginativnom razumijevanju opisanom u zadnjih par dana, slike koje sliče našim običnim slikama sjećanja. Ove slike se jednostavno javljaju preko činjenice da ih smještamo u našu svijest, i ispunjavajući svijest sa sve većom količinom meditativnih prikaza mi jačamo kapacitet duše za mišljenje na isti način na koji je mišić obično ojačan vježbom. Moramo dosegnuti točku pojačanja mišljenja do te mjere da ono može živjeti unutar vlastitog sadržaja, na isti način u kojem mi obično živimo unutar naših čulnih iskustava preko naših osjetila.
Kada su ovakve vježbe rađene dovoljno dugo vremena, kada zaista dođemo do takvog živog načina mišljenja, tada se razvije nešto što se može nazvati kao plastični, oblikotvorni, morfološki način mišljenja. Naše mišljenje tada sadrži živu esenciju; ima živi sadržaj kojeg obično možemo naći kod čulne percepcije. U tom slučaju počinjemo opažati nešto novo: Ono što moderna prirodna znanost donosi naprijed, to je za mnoge izvor žalosti; to sačinjava materijalizam. Ali antropozofija, koja cilja na to da svojim metodama prodre u nadčulne svjetove, mora u određenoj sferi postati potpuno “materijalistička”, stimulirana na pravi način od moderne znanosti.
To je slučaj ako naučimo ojačati naše mišljenje na pravi način, ako ispred sebe možemo imati, u imaginativnoj misli, slike koje žive kao što živi čulna percepcija i s kojima se bavimo jednako slobodno kao sa osjetilnim percepcijama. Kada nešto opažamo preko naših osjetila nepogrešivo znamo da vidimo crveno ili čujemo notu visoki C i da su to utisci koji nam stižu iz vanjskog svijeta, ne utisci koje se dižu iz naše vlastite duše. Na isti način znamo kroz imaginativno mišljenje da slike koje se uzdižu pred nama nisu prazna priviđenja proizvedena od duše, već su one iznutra živa esencija, slična osjetilnoj percepciji.
Kada iznutra doživimo ovu emancipaciju od tijela, tu slobodu koja također postoji kod čulne percepcije, također znamo što čini sjećanje u običnom životu. Kada se nečega sjetimo, uvijek uronimo u naše fizičko tijelo; svaka misao sjećanja je povezana s paralelnim fizičkim ili barem eterskim tjelesnim procesom. Upoznajemo materijalnu važnost onog života koji čini uobičajeni život sjećanja. Tada sadržaj memorije više ne pripisujemo nezavisnoj duši, kao Bergson, francuski mislilac, već znamo da u uobičajenom procesu sjećanja duša jednostavno uranja u tijelo i da je tijelo instrument koji priziva sjećanja. Sada znamo da jedino pomoću imaginacije dosežemo stupanj kada možemo misliti nezavisno od tijela, da u običnom životu možemo misliti samo s dušom, što inače nikada ne činimo. U običnom životu mi percipiramo putem naših osjetila, mi izdvajamo naše misli iz osjetilne percepcije i zadržavamo ih u našem sjećanju. Ali ovaj proces zadržavanja misli u sjećanju sadržava u sebi da mi zaranjamo u naše tijelo.
Samo imaginativno znanje pokazuje nam pravi proces sjećanja i onaj osjetilne percepcije. Imaginativno znanje pokazuje nam što to znači živjeti u slobodnim mislima, emancipirano od tijela. Također nam pokazuje što znači uroniti u fizički organizam s našim mislima, kada se nečeg sjetimo. Jednako kao što upoznajemo ove stvari preko pojačavanja mišljenja, preko unaprijeđenja i ojačanja misli meditacijom, tako možemo preko volje upoznati kako prijeći kroz vrstu auto-treninga koji vodi do sličnih rezultata.
U svakodnevnom životu, volja dobiva određenu vrijednost jedino kada prelazi u vanjsku akciju; inače ostaje samo želja, iako možda njegujemo najveći ideal, predivne ideale, čak i ako smo istinski idealisti. Najviši ideali će ostati samo želje, ako nismo u stanju držati se vanjske fizičke stvarnosti.
Što karakterizira prohtjev, želju? Ima osobito svojstvo da je zamišljena i povučena iz svijeta stvarnosti. Simbolički bi mogli reći: Kada samo imamo želje, to je kao uvlačenje ticala duše. Tada živimo potpuno unutar našeg vlastitog bića, unutar duševnog elementa. Ali također znamo da su želje, najprije, obojane ljudskim temperamentima. Osoba melankolik će imati želje koje se razlikuju od onih od osobe sangvinika. Fizički temelj želja može ubrzo biti otkriven od onih koji savjesno istražuju ove stvari uz pomoć prirodoznanstvenih metoda. Eterska osnova želja može se prema tome vidjeti u temperamentu, ali njihove fizičke uvjete može se promatrati u posebnom sastavu krvi ili u drugim osobinama tjelesne konstitucije.
To traži onaj kritički pristup spomenut na početku predavanja; takav kritički pristup razbija, mogu reći, mnoge ugodne snove. Dopustite da dam nekoliko naznaka koje pokazuju kako ovakvi ugodni snovi mogu nestati.
Ne mislim biti bez poštovanja, niti uništavam bilo koji ideal kroz nedostatak poštovanja, jer imam duboki osjećaj za svu ljepotu sadržanu, na primjer, u misticizmu Sv. Tereze ili Sv. Ivana od Križa. Nemojte misliti da sam iza bilo koga u divljenju svoj ljepoti sadržanoj u takvom mističnom izražaju. Ali oni koji imaju nekog iskustva u posebnom načinu na koji su, na primjer, Sv. Tereza ili Sv. Ivan od Križa izazvali njihove vizije, znaju u kojoj mjeri ljudske želje imaju udjela u tim vizijama. Oni znaju da želje koje žive u dubinama duše imaju udjela posebno u mističnim doživljajima, i te želje mogu duhovnog istraživača voditi da prouči tjelesnu konstituciju tih mistika. Ništa nije oskrnavljeno kada duhovnom istraživaču privuku pažnju ovakve stvari, kada naznači da u određenim organima otkriva unutarnje stanje uzbuđenja, da nervi vrše različit utjecaj na određene organe, tako proizvodeći određene učinke u duši, koji mogu čak dobiti predivan aspekt u vizijama opisanim od Sv. Ivana od Križa ili od Sv. Tereze, ili nekog drugog mistika takvog tipa. Daleko smo više na pravom putu ako tražimo osnovu ovakvih vizija, koje su toliko lijepe i poetske u slučaju Sv. Tereze i Sv. Ivana od Križa, u određenim tjelesnim stanjima. To nas daleko više vodi u pravom smjeru nego kada objašnjenje za te vizije tražimo u nekoj maglovitoj misteriji.
Kako sam naveo, ne želim raščlanjivati nešto čemu se duboko divim kao i svaka osoba u ovoj prostoriji, ali istina treba biti pokazana, i također kritički pristup koji proizlazi iz antropozofskih temelja. Treba pokazati da antropozof iznad svega ne smije pasti kao plijen iluzija. Za početak, treba također biti oslobođen iluzije u odnosu na ljudske želje koje su ukorijenjene u ljudskom organizmu, želje ukorijenjene u dijelu fizičkog ljudskog organizma koje bukte, dolaze, takoreći do točke ključanja, ako se smijem tako izraziti, i koje vode do predivnih vizija.
Osoba koja želi postati duhovni istražitelj u antropozofskom smislu, ne bi trebala samo ojačati svoje mišljenje kroz meditaciju, već također i transformirati svoje želje kroz auto-trening.
To se može učiniti kontrolirajući sustavno ono što se inače odvija samo od sebe. Pošteno priznajmo da tijekom našeg običnog života dopuštamo događajima da upravljaju nama daleko više nego mi sami upravljamo smjerom našeg života. U običnom životu na nas može utjecati ova ili ona stvar, i ako pogledamo deset godina unatrag u našu proteklu zemaljsku egzistenciju, vidimo da vanjski događaji i ljudi koje smo susreli, otkrivaju unutar nas stranu našeg karaktera koja sada predstavlja različiti aspekt od onog što je bilo prije deset godina.
Osoba koja ozbiljno teži postati antropozofski istražitelj mora, u vezi toga, također raditi vježbe koje utječu na volju. Obična volja u životu dobiva značaj kada je usmjerena prema vanjskim djelima. Ali antropozofski duhovni istraživač impulse volje mora primijeniti na svoj vlastiti razvoj, na svoj vlastiti život. Mora biti sposoban težiti slijedećem cilju: “U odnosu na ovaj ili onaj izraz života, moraš se promijeniti, moraš postati drugačiji od onog što si bio”. Premda može izgledati paradoksalno, velika je pomoć ako počnemo mijenjati nešto unutar nas samih na našu vlastitu inicijativu, preko našeg vlastitog impulsa, ako mijenjamo neku čvrsto ukorijenjenu naviku, ili čak i malu sitnicu. Ponoviti ću da to može biti nešto sasvim beznačajno; na primjer, nečiji rukopis. Ako netko stvarno sa čeličnom voljom teži da promijeni svoj rukopis, primjena energije potrebne za transformaciju navike može se usporediti s gimnastičkim vježbama za jačanje mišića. Jačajući i bivajući primijenjena iznutra umjesto izvana, volja počinje izvršavati određene utjecaje na ljudsko biće. Transformacije u vanjskom svijetu koje su jednom proizvedene učincima volje, sada postaju transformacije unutar ljudske prirode.
Ako radimo vježbe volje, kako je detaljno opisano u antropozofskim knjigama, dolazimo do točke transformiranja našeg života želja, tako da one postanu emancipirane od ljudske organizacije, jednako kao što se naše mišljenje emancipira od tijela preko meditacije.
U trenucima u kojima živimo u antropozofskom istraživanju, nismo više u stanju koje se može opisati govoreći da je želja otac misli. Kada primijenimo ovaj auto-trening i ove pedagoške impulse u zrelijoj dobi, naše želje i strasti postaju unutarnja snaga koja se ujedinjuje s emancipiranim mišljenjem. To nas dovodi do stvarne percepcije prave prirode impulsa volje u običnom životu, i do percepcije prave prirode misli u običnom životu. Jednako kao što obično opažamo crveno ili plavo, ili čujemo visoki C ili C, tako sada percipiramo misli kao stvarnosti; impulse volje upoznajemo objektivno; odnosno, odvojeno od našeg vlastitog bića.
Na ovaj način dolazimo do točke kada imamo ispravnu prosudbu o izmjeni budnog stanja i spavanja. Jedino izražavajući misao objektivno preko vježbe, objektivno kao čulnu percepciju, tako da više nismo povezani našim tijelom kao u slučaju zapamćene misli, jedino s tim mišljenjem razvijenim u slobodnoj meditaciji, može čin padanja u san biti ispravno dohvaćen i percipiran.
Osoba koja teži steći uvid u normalni čin padanja u san, uz pomoć običnih kognitivnih snaga, može postavljati hipoteze jednu za drugom, ali neće biti u stanju prepoznati pravu prirodu spavanja.
Ovo osnaženo mišljenje koje stječemo, i s druge strane naše transformirane želje, su one koje nam pokazuju da kada padamo u san možemo, na određeni način, još slijediti trenutak u kojem nas preuzima spavanje; gledamo, takoreći, na čin padanja u san i učimo da kada idemo spavati mi jednostavno nemamo pred sobom promijenjeno tjelesno stanje, već da se zaista izvlačimo iz tijela s našim nezavisnim životom duše; izlazimo iz našeg tijela i nešto ostavljamo iza; naime, naše misli.
Naše misli možemo ostaviti iza svjesno, kada padnemo u san, jedino zato jer je naše mišljenje osnaženo. Misli ostaju iza s tijelom i ispunjavaju ga u obliku formativnih sila. Zatim primjećujemo da smo napustili naše tijelo jedino s našim osjećajima i s našom voljom. Ali opažajući s kojim smo dijelom duše napustili tijelo, u isto vrijeme stječemo objektivnu sigurnost da imamo nezavisnu duševnu esenciju i da izlazimo iz tijela s tom nezavisnom duševnom esencijom.
Sada znamo da ono što smo ostavili iza na krevetu pri padanju u san, to nije samo nešto što se može istraživati od fiziologije, anatomije, i biologije, već da je protkano tkanjem misli. To tkanje misli mora najprije biti dovoljno ojačano, tako da ga možemo svjesno napustiti, na isti način na koji ostavljamo boju i na isti način na koji ostavljamo percepciju. Preko ove ojačane misli znamo da iza sebe na krevetu ostavljamo naše fizičko tijelo i tijelo sila koje sadrži misli koje djeluju kao sile; ostavljamo ta tijela iza tako da mogu postojati nezavisno između padanja u san i buđenja.
Te misli, te morfološke misli koje su vam opisane u nedavnim predavanjima [Predavanja održana 25 i 26-od studenog, 1921.] u našoj običnoj svijesti postoje kao reflektirane slike. One, također, imaju stvarnost, i s tom stvarnošću ispunjavaju naše fizičko tijelo kao posebno etersko tijelo.
Sada znamo da kada padamo u san mi napuštamo naše osjetilno tijelo i naše tijelo misli. (Mogao sam također reći, fizičko i etersko tijelo, ili fizičko tijelo i tijelo formativnih sila.) Ova tijela napuštamo s našom voljom i našim osjećajem. U običnom životu naša konstitucija ne dozvoljava našoj svijesti da ostane jasna; nije dovoljno jaka da održi svjesnost ukoliko nije ispunjena mislima. Svijest, onakva kakvu imamo u običnom životu i u običnoj znanosti, mora se ujediniti s tijelom i unutar tijela doživjeti misli tijela; tek tada je potpuno svjesna. Ali kada duša izlazi iz tijela kao sami osjećaj i volja, mi redovito postajemo nesvjesni.
Osoba koja stječe imaginativno mišljenje spominjano ovih dana, trenutak padanja u san doživljava svjesno, i može proizvesti stanja koja nalikuju običnom snu, jedino što nisu nesvjesna, već su unutar njega na djelu te snage i on zaista može doživjeti organizam osjećaja i volje; odnosno, on zaista doživljava onaj dio njegova bića koji se može emancipirati od tijela.
Ako tako upoznamo trenutak padanja u san, također upoznajemo i trenutak buđenja. Sada učimo prosuditi da se trenutak buđenja zaista sastoji od dva dijela: Naše držanje pri buđenju je jednako kao kada su proizvedene čulne impresije. Kada god se probudimo, nešto mora stimulirati dušu. To treba biti samo naše vlastito tijelo, koje je dovoljno dugo spavalo i koje proizvodi taj poticaj u svom promijenjenom stanju. Ali jednako kao što postoji poticaj u svakom osjetilnom utisku, tako je uvijek poticaj i kada se probudimo, i taj poticaj djeluje na naš osjećaj, koji napušta tijelo kada padnemo u san. Jednako kao što oči i uši opažaju boje i zvukove, tako emancipirana duša preko osjećaja sada opaža nešto što je vani; trenutak buđenja je percepcija kroz osjećaj; mi se kada smo probuđeni držimo tijela. Nezavisna volja se drži organizma na isti način na koji uobičajeno pokrećemo ruku ili nogu. Buđenje se zaista sastoji od ova dva čina.
S obzirom na padanje u san i buđenje, sada smo upoznali naizmjeničnu vezu između nezavisne duše koja svake noći napušta tijelo sa svojim osjećajem i sa svojom voljom, i uvjeta u kojima duša živi od trenutka buđenja do trenutka padanja u san, kada je ujedinjena s tijelom. Antropozofsko istraživanje je dakle temeljeno na jačanju sposobnosti mišljenja i volje, tako da možemo opažati i zaista percipirati stvari koje uobičajeno ne možemo percipirati. Na ovaj način možemo opažati izmjenu stanja spavanja i budnosti, i zatim smo sposobni prijeći na nešto drugo.
Ako nastavimo dalje sa vježbama opisanim ovih dana i detaljno naznačenim u gore spomenutim knjigama, dolazimo do točke da kada napuštamo tijelo ne padamo uvijek u san, već da po volji možemo izvući iz tijela naš osjećaj i našu volju i zaista pogledati natrag na tijelo. Tada je ljudsko tijelo predmetno kao pisaći stol ili stol u običnom životu. Upoznajemo stvar jedino zato jer nismo više s njom povezani, više ne prodire u nas subjektivno, pošto stoji pred nama kao objekt.
Objekt koji stoji pred nama kada napustimo tijelo s voljom i s osjećajem je iznad svega fizičko tijelo. Sutra ćemo vidjeti da nam ova percepcija izvan tijela daje novi aspekt čovjekova fizičkog bića. Opažamo, iznad svega, tijelo formativnih sila, koje se sastoji od tkanja misli, ali aktivnih misli. Gledamo natrag na njega kao da je zrcalo. I zatim smo suočeni s čudnom činjenicom da dok smo ranije bili subjektivno ili osobno povezani s našim mislima, sada smo okrenuti tom svijetu misli kao da je fotografska ploča; gledajući natrag na naše tijelo naše misli stoje pred nama kao fotografska ploča. To je isto kao minijaturni odraz svijeta kakav uobičajeno imamo u našem oku. Jednako kao što je oko organ gledanja kroz činjenicu da svijet može reproducirati unutar sebe, tako i fizičko i etersko tijelo koji su ostali iza, postaju reflektirajući aparat, gdje nešto postaje reflektirana duhovnost duše, dok oko samo daje fizičku refleksiju nečeg izvana. Ostavljajući naše misli iza u fizičkom tijelu, kroz ovo zrcalo ne vidimo samo tkanje misli, već također i svijet.
Tijek duhovnih događaja duše može prema tome biti opisan detaljno, kada su kognitivne snage ojačane kroz meditaciju u auto-trening volje, da bi stekli znanje o nadčulnim svjetovima. Takav trening omogućava nam da razvijemo određena stanja u kojima smo izvan tijela, ali koja ne nalikuju na san; ona čine nešto što je naznačeno u mojim knjigama kao kontinuitet svjesnosti. Kod više spoznaje mi zaista izlazimo iz tijela s našim emancipiranim duševnim bićem. Možemo prepoznati da smo napustili tijelo preko činjenice da ogledalo misli sada više nije unutar nas, već vani. Izlazimo iz tijela, ipak ostajemo potpuno svjesni, kako je već objašnjeno.
Mi se možemo vratiti u tijelo kada god želimo; nismo plijen halucinacija ili vizija, već cijeli proces možemo slijediti s matematičkom preciznošću. Pošto se cijeli proces može promatrati na ovaj način, također smo u stanju kada se vratimo u tijelo prosuditi obične događaje zemaljskog života. Sada znamo kako izgleda uroniti dolje u tijelo s emancipiranom dušom. Ne upoznajemo samo čin padanja u sam, kada napustimo tijelo, već sada također učimo po volji se s emancipiranom dušom vratiti u naše tijelo.
Kada jednom doživimo ovu emancipiranu dušu i zatim ponovno uronimo u tijelo to na nas ostavlja poseban dojam, tako da duša postaje zatočena od tijela. Duševno-duhovni svijet koji je bio oko nas kada smo bili izvan tijela, sada za nas prestaje postojati. Osjećamo kao da je taj svijet nestao i tijelo nas apsorbira kako u njega uranjamo. Također učimo kako izgleda napustiti tijelo; vidimo kako misli odlaze od nas, jer one ostaju s tijelom, i kako napuštamo tijelo s osjećajnim i voljnim dijelom duše. Ali pri napuštanju tijela u isto vrijeme osjećamo da se pred nama počinje uzdizati duhovni svijet.
Kakvo smo znanje stekli? Preko procesa buđenja i padanja u san, upoznali smo rođenje i smrt. Doživjeli smo kako ljudsko biće nesvjesno napušta svoj fizički i eterski organizam sa svojim osjećajem i svojom voljom i kako se vraća u tijelo kada se ujutro budi.
Kada smo napravili gore spomenute vježbe, postajemo svjesni, gdje smo prije bili nesvjesni, pri napuštanju tijela. Pri punoj svjesnosti sada unaprijed doživljavamo proces koji se odvija kada umremo. I kada uranjamo u naše fizičko tijelo na povratku iz duhovnog svijeta, kada misli vani iščezavaju i opet se pojavljuju kao puke slike, umećući se unutar osobnosti kao nešto što nije stvarno, tada upoznajemo proces rođenja.
Dok obične znanstvene metode sebe ispunjavaju s običnim razumijevanjem, s običnim mislima koje su primijenjene na vanjska promatranja i pokuse koji s nama ostaju povezani, antropozofsko istraživanje transformira osobnost pružajući mislima objektivnost i koristeći tijelo kao pridruženi čulni organ. Mogao bih reći da tijelo postaje jedno veliko oko. To oko je, međutim, vani i istovremeno je fotografska ploča.
Svijet u koji prodiremo kroz duhovno istraživanje, duševno-duhovni svijet, sada se reflektira u vanjskom svijetu kao misao. Uvid u potpuno normalne procese, kao što su spavanje i budno stanje, rođenje ili smrt, sada nam omogućava steći viziju o svijetu duše; opažamo sve što se odnosi na dušu. Sada nam naše vlastito iskustvo omogućava da razlikujemo da li su procesi koje profesor Schleich označava kao smrt preko autosugestije, ili “drugi pogled” opisan od Sir Olivera Lodgea, samo nesvjesni prikazi, ili ne.
Sada možemo prepoznati stav osobe koja nije savjesni duhovni istraživač, već je njegova duša izbačena iz tijela nekim nenormalnim uvjetima. To može biti zbog neke bolesti fizičkog tijela. Recimo da postoji ozljeda u organu; samo to može biti dovoljno da duševno-duhovno biće osobe koja još nije sposobna za nezavisnu duhovnu viziju bude izbačena iz fizičkog tijela, ne zato jer je pala u san, već dugujući to patološkom stanju tijela, tako da sada dobiva nesavršenu percepciju stvari koje duhovni istraživač opaža svjesno i metodički.
Ne bi trebali poricati istinu nenormalnih opservacija koje zanimaju one ljude koji žele ići iza sfere običnih, trivijalnih činjenica. Ali na takve nenormalne opservacije možemo gledati kritički, i takav kritički stav je zbog činjenice da duhovna znanost antropozofije nije karikatura kao što mnogi ljudi pretpostavljaju da jest, već budeći posebne duhovne snage i potpuno priznajući savjesnu znanstvenu metodu stečenu od čovječanstva tijekom proteklih stoljeća, nastoji se uzdići do nadčulnih svjetova. Pošto je ljudsko biće povezano s nadčulnim svjetovima s najdubljom, besmrtnom jezgrom svog bića, samo duhovno istraživanje može prepoznati čovjekovu smrtnu i besmrtnu esenciju. To će potpunije biti objašnjeno na sutrašnjem predavanju.
Kroz činjenicu da ljudsko biće uranja u svoj vječni dio, da ne izgrađuje samo antropologiju prenoseći znanje koje se jedino može steći preko fizičkog tijela, već preko činjenice da izgrađuje antropozofiju, prenoseći znanje koje se može steći preko duše i duha kao nezavisnih dijelova, kroz tu činjenicu ljudsko biće zaista upoznaje svijet u njegovom pravom aspektu.
Cilj moja dva slijedeća predavanja biti će opisati istinsko biće čovjeka, također i njegovo besmrtno, vječno biće, i pravi aspekt univerzuma, sa danas naznačenog stajališta.