Uskrs
Berlin, 12 travnja, 1906
SD 54
Goethe je na razne načine izrazio izvjestan osjećaj kojeg je često imao, on kaže: Kada promatram posljedice ljudskih strasti, želja i djelovanja, osjetim najjači poriv da se okrenem prirodi i potražim potporu protiv strukture njenih posljedica i logike. — Uređenje naših blagdana počiva na težnji čovječanstva, od najranijih dana, da podignu pogled od kaotičnog života ljudskih želja, poriva i djelovanja, na važne činjenice svemoćne prirode. Divno je, kako su veliki blagdani izravno povezani s odgovarajućim pojavama prirode. Jedan takav blagdan je, predstavljajući sjećanje na uskrsnuće Iskupitelja, ranije slavljen kao buđenje nečega od posebne važnosti za čovječanstvo.
Osvrćemo se na drevni Egipat s njegovim Osiris-Izis-Horus kultom koji izražava neprekidno pomlađivanje vječne prirode. Zatim razmatramo Grčku, i tamo nalazimo blagdan u čast boga Bacchusa — proljetni blagdan, povezan na ovaj ili onaj način s buđenjem prirode u proljeće. U Indiji imamo proljetni blagdan posvećen Višnu. Božanstvenost Brahmana podijeljena je u tri aspekta — Brahma, Višnu i Šiva. Brahmana s pravom nazivaju velikim arhitektom univerzuma koji u njega unosi red i harmoniju. Višnu je opisan kao neka vrsta iskupitelja, buditelja uspavanog života, spasitelja, a Šiva je onaj koji posvećuje i uzdiže život probuđen od Višnua do najvećeg mogućeg savršenstva. Neka vrsta blagdana je također posvećena Višnu. Kaže se da pada u san svake godine u doba kada slavimo Božić, da bi se opet probudio za Uskrs. Oni koji se nazivaju njegovim slugama slave cijeli međuperiod na značajan način: suzdržavaju se od određene hrane i pića, a također i mesa. Na taj način se pripremaju za stjecanje razumijevanja značenja uključenog u to kada je, na Višnu blagdanu, slavljeno uskrsnuće — buđenje cijele prirode. Božićni blagdan također ima značajan odnos prema velikim prirodnim pojavama — snaga Sunca postaje slabija, dani kraći, a također i Sunce zrači više topline od Božića nadalje, tako da Božić postaje blagdan preporođenog Sunca. U tom smislu su kršćani osjećali zimski blagdan. Kada se kršćanstvo, u šestom i sedmom stoljeću, željelo povezati s drevnim, svetim događajima, rođenje Krista je transformirano u dan u kojem se Sunce ponovno podignulo na veću visinu. Duhovni značaj Iskupitelja svijeta uveden je u objavu s fizičkim Suncem i buđenjem, uskrslim životom.
Uskrsni blagdan proljeća također je doveden u vezu s — kao što je običaj i s drugim svetkovinama — određenom solarnom pojavom, koja dolazi do izražaja čak i u standardnim običajima. Tijekom prvog kršćanskog stoljeća simbol kršćanstva je bio križ, u čijem je podnožju janje. Janje i Ovan su sinonimi. Tijekom vremena kada je kršćanstvo bilo u pripremi, Sunce se pojavilo u konstelaciji Ovna ili Janjeta. Sunce prolazi kroz znakove Zodijaka; svake godine Sunce nešto napreduje. Otprilike 600-700 godina prije Krista Sunce je napredovalo u ovaj zodijački znak. 2500 godina je napredovalo kroz njega. Prije toga Sunce je bilo u konstelaciji Taurusa — Bika. U to su vrijeme narodi slavili događaje koji su im izgledali značajni u vezi ljudske evolucije kroz Bika, jer je Sunce zauzimalo taj znak ili konstelaciju. Kako Sunce ulazi u znak Aries — Ovna ili Janjeta— mitovi i legende ljudi sadržavali su reference na Ovna kao nešto značajno. Koža ovna vodi Jasona preko Kolchisa. Krist Isus govori o sebi kao Jaganjcu Božjem, i tijekom ranog perioda kršćanstva to je simbolizirano Jaganjcem podno križa. Tako Uskrs može biti doveden u odnos s konstelacijom Ovna ili Janjeta, i biti smatran kao blagdan Iskupiteljeva uskrsnuća, jer sve poziva u novi život nakon smrti zime.
Ako imate na umu samo ove osobine, dva blagdana, Božić i Uskrs, čine se prilično sličnima, jer Sunce je dobilo više moći od vlastitog blagdana uskrsnuća — Božićnog blagdana; stoga još nešto treba dodati Uskrsu. Uskrsni blagdan u najdubljem značenju uvijek će se osjećati kao najveći blagdan najveće misterije čovječanstva — ne samo kao vrsta svečanosti prirode, povezana sa Suncem, već u osnovi nešto više; Na to je ukazano u kršćanskom značenju uskrsnuća nakon smrti. Također je u buđenju Višnu naznačeno buđenje nakon smrti. Buđenje Višnua pada u period u kojem Sunce zimi nastavlja uspon, a Uskrsni blagdan je nastavljanje tog uspona solarne snage koja je započela na blagdanu Božića. Moramo duboko proniknuti u misterije ljudske prirode ako ćemo razumjeti doživljaje starih posvećenika kada su izvana pokušali izraziti esencijalne stvari blagdana Uskrsa.
Čovjek se pojavljuje kao dualno biće, povezujući psiho-duhovnu esencijalnost s jedne strane s fizičkom supstancijalnošću s druge. Fizički dio je konvergencija svih ostalih prirodnih pojava u okruženju čovjeka; sve one izgledaju kao delikatni ekstrakt u ljudskoj prirodi. Paracelsus značajno opisuje čovjeka kao stjecište sve vanjske prirode koja je poput slova od kojih čovjek formira riječ.
Najuzvišenija mudrost leži u njegovoj organizaciji; fizički je on hram duše. Svi zakoni koje možemo promotriti u beživotnom kamenu, živoj biljci, životinji podložnoj zadovoljstvu i boli, sve to je složeno zajedno u čovjeku: u mudrosti je tamo stopljeno u jedinstvo. Kada kontempliramo divnu strukturu ljudskog mozga s bezbrojnim ćelijama koje rade zajedno tako da mogu biti izražene sve misli i osjećaji čovjeka — sve što, na ovaj ili onaj način utječe na dušu — uviđamo svevladajuću mudrost u konstrukciji fizičkog tijela. Kada pogledamo cijeli vanjski svijet opažamo kristaliziranu mudrost. I ako bismo našom sposobnošću percepcije prodrli u sve zakone okolnog svijeta i zatim pogledali na čovjeka, vidjeli bi u njemu koncentriranu cijelu prirodu, kao mikrokozmos u makrokozmosu. U tom je smislu Schiller rekao Goetheu: "Uzimaš u obzir cijelu prirodu da bi osvijetlio detalje. U ukupnosti tražiš objašnjenje za individualno. Od jednostavnog organizma korak po korak prelaziš na kompleksnije, da bi tako konačno stigao do najkompleksnijeg od svih — čovjeka — i genetski ga konstruirao od materijala sveobuhvatne strukture ili prirode".
Zahvaljujući divnoj konstrukciji ljudskog tijela — duša može usmjeriti pogled na svoje okruženje. Preko osjetila fizički čovjek promatra svijet oko njega, tražeći polako i mukotrpno — da dokuči mudrost kojom je izgrađeno.
Razmotrimo još uvijek nerazvijeno ljudsko biće sa sljedećeg stajališta: — njegovo tijelo je najrazboritija moguća tvorevina; koncentracija je cijelog božanskog uma. Ali u njemu prebiva vrlo nezrela duša nesposobna razviti čak i početnu misao za shvaćanje misteriozne moći koja vlada srcem, mozgom ili krvlju. Sasvim postupno ova duša razvija razumijevanje snaga koje su radile u konstrukciji ovog ljudskog tijela. Ali na nju je utisnuta duša daleke prošlosti; čovjek tu stoji kao kruna kreacije. Eoni su morali proći prije nego se kozmička mudrost ujedinila unutar tog ljudskog tijela.
Ali u duši nerazvijenog čovjeka kozmička mudrost počinje rasti. U početku jedva sanja o dubokim mislima univerzalnog duha — arhitekta ljudskog bića. Ipak, sve što leži unutar čovjeka u stanju spavanja — psiho-duhovna konstitucija, to će u budućnosti biti shvaćena od čovjeka. Kozmička misao radila je kroz nebrojene eone, — radila kreativno u prirodi da bi konačno izgradila krunu svoje eonske aktivnosti — ljudsko tijelo. U njemu drijema kozmička mudrost, kako bi se prepoznala u ljudskoj duši, da bi u ljudskom biću stvorila oko s kojim će percipirati sebe. Kozmička mudrost izvana, — kozmička mudrost iznutra — operativna u sadašnjosti kao i u prošlosti — operativna daleko u budućnost čija se uzvišenost može samo naslutiti. Evocirane su najdublje ljudske emocije kada na ovaj način razmišljamo o prošlosti i budućnosti.
Kada duša počinje razumijevati čudo izgrađeno mudrošću kozmosa — kada stječe misaonu jasnoću i prosvijećeno znanje, tada Sunce predstavlja najslavniji simbol tog unutarnjeg buđenja koji duši otvara vanjski svijet preko osjetila. Čovjek prima svijetlo jer Sunce osvjetljava objekte. Ono što čovjek vidi u vanjskom svijetu je reflektirano sunčevo svijetlo. Sunce u duši budi moć opažanja vanjskog svijeta. Probuđeno Sunce-duša u čovjeku, počinje otkrivati; kozmička misao u godišnjim dobima, u izlazećem Suncu prepoznaje svoj osloboditelja.
Kada se Sunce ponovno počinje uspinjati na nebesima i dan se produlji, duša gleda prema Suncu, govoreći: Tebi dugujem mogućnost da vidim kozmičku misao raširenu u mom okruženju — kozmičku misao koja spava u meni kao i sve ostalo. — Tada čovjek gleda na svoju raniju egzistenciju — doba koja su prethodila njegovom napipavanju kozmičke misli.
Čovjek je doista veoma, veoma stariji od svojih osjetila. Duhovno istraživanje omogućuje nam da stignemo do točke u vremenu kada su osjetila tek počela svoj razvoj, — kada su najslabija. U to vrijeme osjetila još nisu bila vrata kroz koja je duša mogla percipirati svoju okolinu. Shopenhauer je shvatio tu činjenicu i opisao prekretnicu kada je čovjek postao sposoban koristiti čulnu percepciju u svijetu. To je njegovo značenje, kada kaže: Vidljivi svijet je nastao tek kada je postojalo oko s kojim ga se može percipirati. — Sunce je oblikovalo oko — svijetlo je stvorilo svijetlo. Ranije, prije nego je postojala takva vizija, čovjek je posjedovao unutarnje svijetlo. U dalekoj prošlosti ni jedan vanjski objekt nije stimulirao čovjeka na vanjsku percepciju, već je iz njegovog unutarnjeg sebstva nastala imaginacija, primitivna vizija bila je vizija u astralnom svijetlu. Čovječanstvo je posjedovalo tupu, mutnu vidovitost.
U germanskom svijetu bogova čovjek je također mogao percipirati bogove kroz neku vrstu prigušene, maglovite astralne svjetlosti. Ali postupno je postala mutnija i mračnija i polako je nestajala; Ugasila se od vatrene svjetlosti ili fizičkog Sunca koje se pojavilo na nebesima sa fizičkim svijetom kojeg je osvjetljavala. Tako se astralna vizija čovjeka povukla, opala. Kada čovjek pogleda u budućnost, postaje jasno da se ovaj astralni pogled mora vratiti na većoj razini; sve što je ugašeno fizičkom vizijom, mora ponovno oživjeti, tako da se puna svjesna vidovitost može razviti u čovječanstvu. Uobičajenoj dnevnoj viziji biti će dodan još svjetliji i više osvijetljen ljudski život u svijetlu budućnosti. Fizičkom gledanju će doći vizija u astralnom svijetlu.
Vođe čovječanstva su oni pojedinci čija su im odricanja tijekom zemaljskog života omogućila da iskuse — prije smrti — stanje svijesti nazvano "prolazak kroz portal smrti". Sadrži sva ona iskustva koja će kasnije biti u posjedu sveg čovječanstva kada razvije astralnu percepciju koja čini vidljivim psihičko i duhovno. To činjenje vidljivim psiho-duhovnog okruženja od posvećenika je uvijek zvano "buđenje", "uskrsnućem", "duhovnim rođenjem" — dajući čovjeku — kao dodatak njegovim darovima fizičkim osjetilima, osjetila duha. Unutarnji uskrsni blagdan slavi tko prepozna u sebi buđenje nove astralne vizije.
Tako možemo prepoznati zašto je ovaj proljetni blagdan povezan sa simboličkom idejama kao što su smrt i uskrsnuće. U čovjeku, astralno svijetlo je "mrtvo". Ono spava. Ali opet će uskrsnuti u čovjeku. Uskrs je blagdan koji ukazuje na ovo buduće buđenje astralnog svijetla.
San Višnua započinje u božićno vrijeme kada je astralno svijetlo utonulo u san i fizičko svijetlo se probudilo. Kada je čovjek napredovao dovoljno daleko da se odrekne osobnog, u njemu se ponovno budi astralno svijetlo; može proslaviti blagdan Uskrsa, — Višnu se opet može probuditi u njegovoj duši.
U kozmičkoj duhovnoj percepciji uskrsni blagdan nije povezan samo s buđenjem Sunca, već također i s ponovnim pojavljivanjem biljnog života u proljeće. Kao što je sjeme položeno u tlo i tamo propada da bi se probudilo u novi život, tako je i astralno svijetlo utonulo u san u ljudskom tijelu kako bi bilo pomlađeno. Simbol Uskrsa je sjeme koje sebe žrtvuje kako bi mogla nastati nova biljka. To je žrtvovanje jedne faze prirode kako bi se stvorila nova. Žrtvovanje i nastajanje (klijanje novog) — to dvoje usko je povezano u uskrsnom blagdanu. Richard Wagner duboko je osjećao ovu misao. Kada je živio u vili na obalama jezera u Zürich-u 1887 i gledao probuđenu prirodu, njegove misli o tome su potakle druge — preminulog i uskrslog Spasitelja svijeta, Krista Isusa, i misao na Parsifala koji vidi svetinju nad svetinjama u duši.
Svi vođe čovječanstva, koji su bili svjesni kako viši duhovni život čovjeka proizlazi iz njegove niže prirode, shvaćali su značaj Uskrsa. Dante je stoga opasao svoje buđenje — u njegovoj Komediji — opisao kao da se dogodilo na Veliki petak. To je jasno na samom početku poeme. Dante je svoju uzvišenu viziju doživio u 35. godini života; to je sredina normalnog ljudskog života. Dakle on računa 35 godina za razvoj čovjekove moći fizičke percepcije; do tada stalno upija nova fizička iskustva. Nakon toga, čovjek je dovoljno zreo da duhovno iskustvo poveća fizičko; zreo je za duhovnu percepciju. Kada se rastuće, razvijajuće fizičke snage u čovjeku ujedine, vrijeme je zrelo za buđenje duhovnog. Zbog toga uspona Danteova vizija pada u period uskrsnog blagdana.
Rečeno je da postoji određeno proturječje između kršćanskog koncepta Uskrsa i ideje o karmi svojstvene znanosti duha. Svakako, karma i iskupljenje čine se suprotnim jedno drugom. Ovo stanje neodlučnosti uobičajeno je za ljude koji malo znaju o osnovnoj ideji ove antropozofske misli, — naizgled postoji paradoks u simultanom prihvaćanju spasenja kroz Krista Isusa i ideje o karmi. Takvi ljudi kažu: — ideja o Bogu koji iskupljuje kontradiktorna je ideji o samo-iskupljenju kroz karmu. Ne uspijevaju razumjeti, u pravom smislu, Uskrs iskupljenje, niti mogu shvatiti ideju karmičke pravde. Bilo bi pogrešno uskratiti pomoć nekome tko pati govoreći: "Ti si sam uzrok problema", — odbiti mu pomoć jer se mora razriješiti. To je nerazumijevanje karme. Karma ti, naprotiv, kaže: — "Pomozi, onom tko pati, jer ti postojiš da pomogneš". Pomažete popraviti ravnotežu na karmičkom računu nužnosti kada pomažete bližnjima. Dajete mu priliku i snagu da nosi svoju karmu; i vi ste, u toj mjeri, iskupitelj od zla.
Na sličan način, umjesto da pomaže pojedinca, netko može priskočiti u pomoć čitavoj grupi ljudi ili naciji.
Kada moćna individualnost kao što je Krist Isus dolazi u pomoć čitavom čovječanstvu, Njegova je žrtva u smrti ono što prožima karmu čovječanstva. Pomogao je nositi karmu cijelog čovječanstva, i možemo biti sigurni da je iskupljenje kroz Krista Isusa apsorbirano i asimilirano od ukupnosti ljudske karme.
Temeljni značaj uskrsnuća i koncepta iskupljenja biti će doista dokučiv samo kroz znanost duha. Kršćanstvo budućnosti će ujediniti karmu s iskupljenjem. Budući su uzrok i posljedica komplementarni u duhovnom svijetu, ovaj veliki čin žrtvovanja mora također imati učinka na ljudski život. Na ove misli o uskrsnom blagdanu znanost duha također ima produbljujući učinak. Misao u Uskrsu koja izgleda kao zapisana u zvijezdama i koju mi vjerujemo da čitamo, temeljno je produbljena od znanosti duha. Duboko značenje uskrsnog koncepta također vidimo u usponu duha koji će se ostvariti u budućnosti. Trenutno, čovječanstvo stoji usred neharmoničnih, nesređenih uvjeta. Ali čovjek zna kako je svijet nastao iz kaosa, i da će se iz njegovog kaotičnog bića na kraju pojaviti sklad. Poput pravilnih putanja planeta oko Sunca, tako će se pojaviti i unutarnji spasitelj čovječanstva, — glasnik i stvoritelj jedinstva i harmonije usred sve disharmonije. Uskrsni blagdan treba podsjetiti čovječanstvo na uskrsnuće duha iz sadašnjeg mraka ljudske prirode.