Bugajev je bio pod dubokim dojmom odlaska od Rudolfa Steinera, koji mu je rekao, „Mnogi će svoj put do antropozofije naći preko tebe. Vodi računa da kada predaješ da nikada ne koristiš izraz „tako kaže antropozofija“ već „tako ja shvaćam antropozofiju“ ─ jer antropozofija je veća od bilo čega što bilo čija koncepcija može prenijeti“.
*
„Je li bilo teško?“ pitao je kad smo se sestra i ja vratili vidjeti Bugajeva i Pozzo na stanici. „Ne zna se da li ćemo se ponovno naći“, bio je moj odgovor. „Da, to se ne može znati“, ponovio je ozbiljno.
*
Kada smo se spremali otići nakon posjeta Rudolfu Steineru, osmjelila sam se da postavim pitanje i počela, „Herr Doktor, moram li….?“ „Ti moraš?“, on me prekinuo. „Ti uopće ne moraš ništa. Upitaj se da li želiš, isto tako da li bi trebala, jer željeti i trebati su jedno te isto ─ jedno te isto“, ponovio je. Tako je moje pitanje ostalo neodgovoreno.
Međutim, često je bilo tako. Upitaš se zašto ti je dao ovakvu vrstu odgovora. Očekuješ nešto potpuno drugačije. A ipak kada mjesecima ─ ponekad godinama ─ kasnije, u sjećanju oživiš razgovor, moraš shvatiti da je ono njegovo bilo najizravniji, najpotpuniji odgovor na pitanje koji se mogao dati ─ koje nije bilo dobro promišljeno i stoga nije bilo precizno formulirano.
Bila je raširena glasina da je Bugajev, u kasnijem tijeku života, zauzeo neprijateljski položaj prema Rudolfu Steineru. Ali u njegovoj biografiji, napisanoj pod kraj njegova života, nalazimo razna mjesta koja su u proturječju s ovom tvrdnjom. Andrej Beli opisuje putovanje u München, 1906, kratko nakon što je prevladao teške kušnje sudbine. Raspoloženja kao što su sjećanja na prošle živote, doživljaji dvojnika preplavljivali su ga u Augustinerbrauhaus u Münchenu. To je kao da je sebe doživio pod velikom kupolom špilje, duboko u šumama Njemačke…. Sa strane nabujale vode rijeke Isar stajao je „Brat“ ─ on sam?.... I opisuje dalje kako ide kući mirnim ulicama, prolazi pokraj kavane Luitpold. „U toj zgradi postoji sala za predavanje i u toj Sali, godinama kasnije, primio sam odgovore na pitanja sudbine koja su me tada mučila“. Tako Beli piše. Formulacija tih doživljaja mora se uvući u zabilješke strogog cenzora zbog njegovog neznanja o povezanosti. I na drugom mjestu, ukazujući izravno na njegov rad zajedno s Rudolfom Steinerom, čitamo: „Samo kroz ozbiljni susret s Goetheovim znanstvenim radovima 1915 dan mi je uvid u moje mladalačke pogreške“. I drugi oprezni, ali profilirano formulirani pasusi pokazuju, za one koji su poznavali njegov život u inozemstvu, da je Beli pokušao, da svog prijatelja uvjeri da je ostao vjeran antropozofiji i Rudolfu Steineru.
