Ništa od onog što ja zapišem ovdje ne može prenijeti zaista pravi dojam Rudolfa Steinera. Više od jednom pokušao sam zapisati moja sjećanja, ali svaki puta to je završilo fijaskom. Lik Steinera u mojoj priči Povratak očiti je promašaj. Pokušaj pri opisivanju Početka stoljeća ─ još jedan promašaj. Za moju vlastitu uporabu, pokušao sam uokviriti moju povezanost sa Steinerom u njegovom svojstvu kao moj duhovni učitelj, i čak sam i tu promašio. Nakon trostrukog brodoloma mojih 'pokušaja ispunjenih namjerom', odlučio sam se na neformalni skicirani nered utisaka o Doktoru (tražim oprost od čitatelja što ga zovem nazivom koji smo tada koristili za njega) i bez razlike ću sakupiti zajedno sve važne i manje važne uspomene.
Da bi se dokučio izražaj konkretnog života kod Steinera, treba proširiti vlastita ograničenja. Ali ja sam se u odnosu s njim suočio s vlastitim ograničenjima, tako da ga mogu opisati samo simultano s iritantnim osjećajem mojih vlastitih granica.
*
Mnogo se može reći o Steinerovom radu, o njegovoj misiji ljubavi i žrtvovanja, ali to bi zvučalo otrcano jer su slične stvari napisane o mnogima drugima.
Želim samo spomenuti neodoljivu ljubaznost. Njena snaga se ne izražava gestama ili izgovorenim riječima, on nikada ne kaže, „ja volim, ja osjećam“. On ljubav čini neizravno vidljivom, to je jedva primjetna užarena toplina Sunca oko njegovih usta, oko njegovih očiju, koja je nadživjela godine i pobjeđuje u trenucima potištenosti. Imao je, takoreći, terapeutski osmijeh; lice bi procvjetalo obiljem savršene ljubavi u jedva primjetan izlučeni miris ruže. On je samo 'poklanjao' osmijeh, ali netko bi se osjećao da ništa 'takvo' nema za dati zauzvrat. Imao je dar 'osmijeha' ─ premda nikada nije bio šarmer ─ sposobnost izravnog izražaja iz srca. Gigant u moći ljubaznosti! Njegov osmijeh mogao je imati učinak davljenja da ga on ne bi ublažio kada je bilo potrebno. Mnogi su poznavali njegov sunčani osmijeh; govorili smo o njemu. Treba o njemu govoriti, jer ga ni jedna fotografija ne reflektira.
Aleksandar Mihajlović Pozzo (1892-1941) ruski odvjetnik, rekao mi je da kada je prvi puta u Bernu došao na Steinerov ciklus predavanja, da nije imao ni najmanju namjeru postati član Društva. Mislio je da je siguran u svoj put, jedan drugi, i putovao u Bern ne da bi nešto pronašao već samo da kaže zbogom i da izrazi zahvalnost za ono što je već primio. Ali pokazalo se da je to bilo apstraktno razmišljanje. „Do sljedećeg puta“, rekao je Doktor, i njegovo lice je postalo, kako ga je Pozzo opisao, 'ruža' ─ gornja usporedba potječe od njega.
Svesci bi se mogli napisati o njegovim izražajima ljubaznosti srca. Mudrost koja je u sebi držala ljubav i dužnost bila je velika, ali snaga ljubavi nekada je nadmašivala mudrost. Broj sati za konzultacije se povećavao, prema sposobnosti za apsorpciju; vrijeme u kojem je trebalo održati šest razgovora bilo je korišteno da se održi dvanaest. Ako je netko išao Steinerovima, (naravno trebalo se prethodno dogovoriti), bila je duga linija ljudi koji su čekali; kada bi netko otišao ─ linija ista, automobil parkiran ispred kuće, koferi spakirani; ali Steiner je sjedio i slušao, a kako je slušao! Naš zadnji sastanak protekao je ovako: dugi niz ljudi ispred mene i iza mene, automobil je čekao ─ Steiner se planirao iz Stuttgarta vratiti u Dornach. Pozdravio me i uveo u sobu. Sjeli smo za mali stol, Steiner je bio blijed kao smrt; nije lako slušati toliki broj ljudi jedan za drugim kada svatko dolazi s najhitnijim problemom. Njegovi odgovori su uvijek bili konkretni i svrsishodni, ali razvili bi punu prirodu tek tijekom godina. Sve je to također prošlo mojim umom tijekom našeg posljednjeg susreta. Okrenuo je svoje premoreno lice s dobrodušnim orlovim nosom u mojem smjeru i rekao s osmijehom kojeg je teško opisati: „Nemamo mnogo vremena, pokušaj ukratko reći sve što ti je na umu“. Ovaj razgovor od dvadeset minuta živi u meni kao da je trajao satima, ne zato što bi ja bio sposoban reći sve već zato jer je on odgovarao na sve dalje od svih riječi. Odgovor je izrastao iz činjenica godina mog života koje su slijedile.
Samo on je mogao tako odgovarati, da prepozna vodeću misao mjeseca i godina iza izgovorenih riječi, i iza te misli raspozna zbroj iskustava, i da vidi moju volju koja u to vrijeme nije jasna čak ni meni samom. Tako mi je on odgovarao tada u odnosu na moje misli danas. Kako me je jasno morao vidjeti! Kako je konkretan njegov odnos prema meni morao biti. Taj odnos nadmašuje čak i snagu moje ljubavi za njega.
O emocijama ─ niti riječ; već mi ih je pokazao prije našeg razgovora, tijekom skupa u Stuttgartu (1923), načinom na koji me gledao, zaustavivši me u hodniku držeći me za rukav, povukavši ga malo, načinom na koji me pitao da ga posjetim, unijevši datum i vrijeme u svoju bilježnicu. U najmanjem pedlju slobodnog vremena između dva predavanja bio je beznadno preopterećen stotinama savjetovanja; i nije on trebao biti taj koji se obraća meni već ja njemu. Svoju ljubav je učinio posebno očiglednom moleći me da kažem sve što imam na umu, a na umu sam imao mnogo toga, čak i mnoge grube riječi protiv njega. Njegovim ublaženim, nekako dubokim glasom objasnio mi je u kom smislu i zašto sam bio u krivu; i osjetio sam kako je ova atmosfera topline i zanosa obavila i mene također. Sve što sam ja izrazio bilo je samo trodimenzionalno; ali ova atmosfera usijane topline koja me očistila od mojih grijeha i moje boli nije se mogla shvatiti; razumijevanje se razvilo tek tijekom godina kao ono najbolje u meni.
Prijateljica mi je također opisala tu toplinu za koju je izgledalo da emanira izravno iz srca. Ona je stigla potpuno neočekivano, da uskoro opet otiđe na dugo vremena. Imala je apsolutno hitnu želju da bude primljena od Steinera, ali Doktor je bio preopterećen; nije mogao potisnuti uzrujani povik, „Zašto dolazite tijekom konferencije? Ja nemam slobodnu minutu!“ A moja prijateljica je odgovorila na isti način, „Ne možemo doći kada to želimo, samo kada smo u mogućnosti!“ Okrenula se i otišla. Čula je glas kako doziva njeno ime i okretala se naokolo. Doktor Steiner je trčao za njom raširenim rukama; primio je za obje njene ruke, bio pun topline.
Duboko dirnut, pokojni T.G. Trapeznikov rekao mi je o snazi Doktorova unutarnjeg suosjećanja prema njemu. Nakon odluke koju je Trapeznikov donio, Doktor je emocionalno bio toliko dirnut moralnim procesom kroz kojeg je Trapeznikov prošao da su mu oči zasuzile.
U vrijeme kada njegov emocionalni izraz nije mogao nauditi učenicima, njegova mudrost nije stvarala barijeru između njega i njih.
Ni najmanje nije bio sentimentalan; umjesto toga više je izgledao udaljen i rezerviran, posebno kada bi se suočio s iskušenjem sentimentalnosti. I baš zbog toga, Trapeznikov je bio duboko potresen Steinerovim 'darom suza'.
*
Doktor je kod svojih učenika promovirao nezavisnost duha, i uvijek čekao zgodan trenutak kada je njegova pomoć mogla biti djelotvorna. Mnogo puta sam naricao, „Moja snaga kopni, okolnosti su protiv mene“. Ali izgledalo je da Doktor ne obraća pažnju. Tijekom druženja i predavanja nije davao znaka da je bilo što primijetio. Kasnije sam shvatio da je ova gesta ignoriranja mene bila izraz njegove pronicljivosti: duša koja traži pomoć još nije dovoljno zrela za razumijevanje. Tražilo se da ustraje dalje pošto snage strpljenja još nisu bile iscrpljene. Njegova pomoć je uvijek apel na nečiju vlastitu svijest.
Međutim, u trenucima kada je život uzeo oblike koji su bili izraz događanja unutar duše, kada se pitanje „biti ili ne biti“ nametnulo, onda je Steiner tijekom providnosti odlučno intervenirao s hrabrim, s „biti“ koje daje snagu! I sudar je kulminirao katarzom.
Samo odupirući se iskušenju, i na njegov obazriv način, mogao je svoje učenike usmjeriti na lijepo, i plemenito bez narušavanja njihove slobode.
Kod pada 1913, u Münchenu sam morao izdržati teške mentalne borbe. Ali on se ponašao posebno indiferentno, čak posebno okrutno; bilo je prijekora na njegovo licu. Kasnije sam shvatio: znao je što radi; želio je da otkrijem korijen zla u meni mojim vlastitim naporima. Jednog dana tijekom koncerta, preda mnom se pojavila moja vlastita slika; pun gorčine bio sam spreman odustati. Odjednom, u prvom redu, Steiner se podignuo i pogledao pravo u mene na takav način da je ovaj trenutak prepoznavanja sebe postao prosvjetljujući.
Bio je spreman i učinkovit pomagač na nivou prelaženja od jedne svijesti do druge; mogao je dugo vremena čekati pogodan trenutak. Možda svakodnevni um „g. doktora Steiner“ nije uvijek bio potpuno svjestan motiva za svoje djelovanje jer je sebi dopuštao da ga ponese duhovni ritam ne različito od novog učitelja kojeg opisuje u njegovim Misterijskim dramama.
Pojavljivao se u trenucima koji su zahtijevali njegovu prisutnost, i više nego jednom doživio sam čudnu činjenicu da je postojalo vrijeme kada ga nisam susretao premda se pojavljivao svugdje ─ na gradilištu, tijekom predavanja. Samo ja koji sam živio preko puta ne bi ga susreo. I onda je opet izgledalo da je bio na svakom zamislivom mjestu: doktor Steiner ovdje i doktor Steiner ondje; susretne ga se na putu za predavanje; ja ga prestignem ili on mene sustigne; susretalo ga se tijekom šetnje, na putu u Arlesheim gdje ponekad ne bi išao tjednima, s kišobranom i nekim paketom uvučenim ispod ruke; na njega se naleti na ulici u Baselu: odjednom je tamo stajao sasvim sam ispred izloga knjižare. Čudan ritam po kojem je sebe mogao 'umnožiti' tako da se svuda pojavi, svuda bude prisutan.
Padaju mi na pamet njegove vlastite riječi: „Kada u nama postane aktivna inspiracija, naši mišići nas sami povlače na pravu točku gdje nas čeka sudbina“.
U proljeće 1915, vjerujem da je bio ožujak, netko me prilično nedvosmisleno tapkao po ramenu dok sam poslije predavanja napuštao stolariju. Okrenuo sam se ─ Steiner je stajao odmah iza mene; veoma ozbiljan i veoma ljubazan, gotovo očinski. Namiguje mi i kaže: „Hrabro, g. Bugajev; nemajte straha!“ Ali ─ čega sam se trebao bojati? Ja sam imao sumnje, patio sam, lutao u vezi nekih stvari ─ ali strah? Razlog je postao očigledan kasnije. Moja stanja akutnog straha trajala su mjesecima, turoban period tijekom kojeg sam bio samo jedna gesta: okrenut prema njemu preklinjući ga za pomoć, ali izgledalo je da me ne čuje. Ta neopisiva stanja anksioznosti ponavljala su se od travnja do kolovoza. A Steiner, koji ih je predvidio, već me opremio za bitku koja mi se spremala s demonom straha kada je došao do mene i dodirnuo po ramenu ─ „Hrabro“.
Osim njegove unutarnje podrške, također smo primili vanjsku pomoć kada su to njegovi fizički resursi dopuštali. Kada su se 1914-15 ljudi odasvud okupljali u Dornachu i pojavila se epidemija (gripa, tada nazvana influenca), bila je potreba za antropozofskim liječnikom. Liječeni smo od dr. Fridkine, Ruskinje koja je imala liječničku licencu ali još nije imala praksu. Fridkina je Steinera morala izvijestiti o svakom pacijentu. Bio je detaljno obaviješten o tijeku bolesti svake osobe, posvetio pažnju svakom detalju terapije gđe. Firdkin, i davao joj savjete.
*
Steinerova elastičnost, njegova sposobnost da se promijeni unutar pola sata, bila je nevjerojatna. Posjedovao je dar koordiniranja mnogih osobnosti, koje su sve živjele u njemu, u jedinstvo, u organizaciju osobnosti, kolegij. Ovaj kolegij osobnosti, iz kojeg se svaka pojedinačno otkrivala slobodno i iskreno bez ograničenja, bila istaknuta usavršenim individualnim stilom. Individualnost tog stila bila je nitko drugi nego više Ja Doktora. U svima nama, naš ego otkriva sebe u kontradikcijama naše samosvjesne duše, u koliziji osobnosti unutar konteksta individualnosti koja ih obuhvaća. U Steinerovoj individualnosti boravio je 'Manas'; i Manas je isticao njegovu individualnost od drugih individualnosti. Izgledalo je da boravi u različitoj klimatskoj zoni iznad oluja, u sjaju i odsjaju Sunca neopterećenih snijegom pokrivenih vrhova. Zona samosvjesne duše svijesti (u svom uobičajenom obliku pojavljivanja kao individualna zona) zona je izmaglice, magle. Zona duše intelekta je kao široki brišući krajolik alpskih pašnjaka ispod, otkrivajući se promatraču kao apstraktna zemljopisna karta; zona duše osjećaja ─ to je cvjetajući svijet zelenih dolina u podnožju planine.
'Manas' Doktora ─ to je snježni sjaj ispred bezdana nebeskog svoda. Ali Doktor se slobodno kretao na svim duševnim razinama ispod Manasa, u zoni oluja kao i u zoni cvjetnih livada. Iz dimenzije oluja bacao je svjetlosne strijele, okupljao je cvijeće na livadi; te zone su u njemu uvijek bile žive…
*
Doktor je mogao biti kao lakrdijaš, sposoban prakticirati znanost duha kao „Veselu znanost“ (aluzija na „Veselu znanost“ Nietzche-a) ispred svojih učenika kada je mislio da je to prikladno. U takvim trenucima izgledao je lakog koraka; usput rečeno imao je veoma lagan hod. Ako ste ga vidjeli da se ujutro penje na brežuljak u Dornachu, mogli ste pomisliti da se približava vitki mladić. Čudno da ovaj mladi momak nosi jutarnji kaput s preklopnim repom! Tek tada primjećujete da je to bio Doktor. S lakoćom i agilno uputio se na brežuljak i požurio od jedne drvene građevine do druge. Bez napora se popeo na skelu, sve gore do onih ispod kupole, i otuda još više na kutije da bi se pojavio do onih koji su gore radili i da im objasni svoje misli o obliku. Kada je pratio Mariju Jakovljevnu (gđa. Steiner rođena je u Rusiji i Beli koristi njen ruski patronim), izgledalo je da lagano lebdi njoj sa strane, ruku pod ruku s njom, ali kada bi se vraćao sam žurio bi laganim kratkim koracima niz brežuljak; izgledao je kao da leti, sustiže radnike sporijeg koraka, skreće u trenu i žuri s letećim repovima kaputa kroz prednji vrt vile Hansi. To je pogled kojeg sam vidio bezbroj puta jer je naša mala kuća smještena nasuprot Steinerove.
*
Iz razgovora sa Steinerom, za stolom za večeru prema kraju večere: Doktor sjedi na jednoj strani stola, ja sjedim do njega, na drugoj strani sjedi A.A.T.(Asja Turgenjev, žena Belog), i preko puta njega ─ Marija Jakovljevna i gđica Waller. Ispred Doktora stoji bademovo mlijeko koje je imao običaj piti za vrijeme obroka; on gleda na mene postrance i stoji tiho na iščekujući način. Ja to uzimam kao pozivnicu da govorim i počinjem govoriti o Rusiji. A.A.T. se igra s komadom papira: Steiner je neko vrijeme promatra, iznenada me prekida, i prstom pokazuje na papir.
Steiner: „Ako gđa. T. ustraje na tome da tako malo jede uskoro će biti tanja od ovog komada papira“.
A.A.T., pokazujući na mene i smijući se: „Ako g. Bugajev nastavi pušiti toliko mnogo, biti će tanji čak i od mene“.
Ja: „Odlučio sam smanjiti moje pušenje“.
Steiner (gledajući me odozdo s komičnom ozbiljnošću): „Pušač, koji je imao naviku pušiti deset cigara dnevno, obećao je liječniku da će od sada pušiti samo devet, na što je liječnik odgovorio: 'Oh ne, svakako ostanite na deset cigara; jedna više ili manje ne pravi razliku'!
*
Steiner je imao stil da proturječi svakoj vrsti moraliziranja. Ponekad me izazivao, i tijekom vremena za čaj s njime često sam bio raspoložen za besmislice. Bio je potpuno drugačiji kada bi primio izvješće o radovima: ozbiljan, svjestan odgovornosti, bez tolerancije za najmanji nemar. Zahtijevao je da se prije početka njegova predavanja ljudi neko vrijeme okupe u tišini: ovdje se obraćao višim sposobnostima; govorio je kao više Ja višem Ja. Stići na predavanje ravno iz svakodnevne užurbanosti njemu je značilo isto kao i zakasniti na pričest, gurati se u žurbi kroz gomilu i pojuriti do kaleža.
*
Kada je primijetio da u stolarskoj radionici u Dornachu neki članovi ulaze i izlaze tijekom predavanja, tražio je da tijekom predavanja vrata budu zatvorena. Bio je točan do točke pedanterije: uvijek se pojavljivao pet minuta prije početka predavanja; počinjao je točno u minutu. Vezan rokovnikom sastanaka, tečajeva, predavanja, i razrednih sastanaka u svim gradovima Njemačke, stalno je bio na putu; ali svugdje se pojavljivao u točno vrijeme. Tijekom cijelog perioda u kojem sam ga ja pratio, ni jednom nije stigao prekasno ili dao da se bilo što otkaže. „Doći ću!“ ─ i došao bi; rečeno je da je neke učenike isključio iz Visoke škole (za duhovnu znanost, nap.pr.) koja je upravo bila otvorena, samo zato jer su kasnili i unatoč tome ušli u prostoriju za predavanje. Objasnio je to ovako: ili netko želi doći ili ne želi doći, ali ni u kom slučaju ne može ometati koncentraciju prisutnih. Onaj tko to ne razumije dokazuje da za njega vrijeme da radi ezoterijski još nije došlo.
*
Način na koji se Steiner odnosio prema problemu spola bio je izrazito čedan. Njegova formulacija tog pitanja bila je daleko od Freudove. Profesor S.N. Bulgakov jednom mi je rekao, „Steinerova ideologija je aseksualna“. To nije točno. Steiner nikada nije zatvarao oči na značaj spolova. Rekao je, „Duhovne snage inherentne seksualnosti …“ On samo naglašava da spol sam po sebi nije te „snage“, već je samo forma u kojoj se pojavljuju. Naglasio je da je opasno pobrkati izvor tih snaga i oblik u kojem su manifestirane. Iz toga proizlaze spolna odstupanja. Snage spola usporedio je s granama koje se protežu prema nebu, i njihovu vanjsku formu s korijenjem stabla. Zadovoljavati vlastiti interes spolnim problemima smatrao je za praznu znatiželju koja polaže golo korijenje. Nikada nije poricao samo korijenje.
Ali naglasio je da asketi kao i sljedbenici spolne filozofije imaju pretjerani interes za golo korijenje. Stablo koje je posađeno s korijenjem gore umire.
Transformacija spolnih snaga odvija se kroz pojačavanje funkcioniranja onog dijela stabla koji je iznad zemlje, lišća, koje također daje ishranu za korijenje.
Lišće je svjesnost.
Steinerov naizgled apstraktni idealizam veoma je konkretan. On zastupa transformaciju duhovnih snaga unutar spola kroz snagu ega, pomicanje žarišta spolnosti. Prava evolucija spola je njegova transformacija.
*
U dnevnom životu on je bio slobodan i nezavisan, i radovao se svakoj nezavisnosti. Šaputalo se da je uništio brakove. Ova kritika, poput svakog izobličenja, nije bila potpuno neutemeljena. Lažnost braka srednje klase koji uopće nije brak, već sporazum na seksualnoj ili ekonomskoj osnovi, činila ga je ogorčenim. Neiskreni brakovi srednje klase pucali su po svim šavovima kada su došli u kontakt s antropozofijom. Ljude koji su se odvojili iz ljubavi za slobodom nije uzimao i za uši povlačio natrag u brak. Svaki pravi brak je pozdravljao s entuzijazmom.
*
Primjer njegovog nezavisnog stava prema stvarima ljubavi: Oženjeni čovjek se žalio da kada je njegova žena pitala Steinera da li bi se trebala vratiti svom suprugu, on joj je savjetovao protiv toga. Kasnije je Doktor rekao tom čovjeku, „Znam da ste ljuti na mene zato jer vašoj supruzi nisam rekao, 'Vratite mu se'. Ali molim vas da promislite. Jesam li to zaista mogao reći! Vi je još volite, ali to je pitala vaša žena. Ako volite, ne pitate.“ Odmah potom ga je suprug, poštovalac Filozofije slobode, razumio. Njegova zamjerka Doktoru promijenila se u toplu zahvalnost.
*
U svojoj ljubaznosti, zahtjevi koje je postavljao sebi bili su beskrajni. „Suosjećanje ima svoje granice“, kazala mu je Marija Jakovljevna. Ali on je odgovorio: „Ne, suosjećanje nema granica“.
O ljubavi je rekao: „To je sposobnost davanja. Što se više daje, više se ima za dati“. Svaka prava ljubav, prema njegovim riječima, ima osobinu beskonačnog proširivanja.
On je sebe proširio.
