Sobe u kojima je Steiner živio sve su mi izgledale jednake; sličnost se sastojala u ekstremnoj umjerenosti tih uvijek malih, ponekad čak i uskih soba. Nitko, sam od sebe, ne bi mogao imati ideju da je Doktor živio u njima. Bilo da me primio u apartmanu koji mu je dan na korištenje od grofice Kalkreuth u njenoj ljubičastoj rezidenciji u Adalbert Straße u Münchenu; ili u Bottmingenu, predgrađu Basela; ili u apartmanu gospođe koja je vodila grupu u Kölnu ─ svugdje su to bile umjerene i male sobe… Nije trebao ništa više osim stola, sjedalice, knjiga i kofera kada je bilo gdje bio gost ─ krevet, i to je sve! Ne više od zavjese ispred vrata.
Ekstremna jednostavnost, ekstremna nepretencioznost!
Njegov stan u Berlinu, gdje je proveo mnogo godina, i gdje ga je portir smatrao za redovnog stanara, … podsjećao je na zapovjedno mjesto. Na primjer, tamo je u jednoj od malih soba vječno klapao Remington i “dame iz ureda“. Iz te sobe iskrsnula je gđica Lehmann ili gđica Hanna Mücke (bivši socijaldemokrat), nezamjenjivi radnik u knjižnici i u Philosophisch-Anthroposophischer Verlag (oboje je bilo smješteno u istoj zgradi na različitim katovima, uvijek puni posjetitelja, dolazeći zbog privatnih ili poslovnih stvari); otuda stalni utisak užurbanosti ─ iz ureda, kroz hodnik, kroz mali hodnik do vrata dnevne sobe ─ do stepeništa, i tamo gore i dolje od jednog stana do drugog. Svi katovi ove zgrade bili su nastanjeni antropozofima. Tu je stan Sellinga, koji je svo svoje biće posvetio berlinskom ogranku… Tu je, također, bio stan Kurta Waltera, nevjerojatnog, bistrog i uvijek originalnog ljudskog bića, i njegove drage žene… Tu su boravile dvije gđice Lehmann, koje su kao djeca primljena od Steinera i Marije Jakovljevne, Marija von Sivers, godinama njegova tajnica, prisna prijateljica, pratnja na svim njegovim predavačkim turama, majstor ceremonije za sve sastanke, čuvar transkripta, korespondencije i pisaćih strojeva.
I zatim je tamo bila plemenita holandska dama Waller, temperamentna do točke ekstravagancije: leteći, kratki uvojci, nositelj štita pun vatre, uvijek spremna da izvuče mač u slučaju iznenadnog napada, ili da se s nekim susretne s punom posvećenošću. Ponekad je ona, umjesto Marije Jakovljevne, pratila Steinera; ponekad je, u rijetkim prigodama kada je sama Marija Jakovljevna bila daleko na putovanju, bila podrška Steineru ─ koji je mogao biti veoma odsutan umom u svakodnevnim stvarima. Jednom je, umjesto knjige, na policu za knjige stavio kućnu papuču i osjećao se loše u vezi toga da mora kupiti nove papuče. Waller, otvarajući vrata Steinerova stana; Waller s buketom ruža; Waller u bijeloj tunici i maramom iste boje; Waller, naginjući se na ogradu i glasno govoreći nekom na donjem katu ─ iza nje otvorena vrata Doktorove dnevne sobe ─ sve ove poznate, drage slike toliko dragocjene nečijem sjećanju.
Svi ovi stanari zgrade, iznad i ispod Steinerova stana, bili su u stalnoj žurbi s jednoga kata na drugi s papirima i kopijama, klapajući po pisaćim strojevima i radeći telefonske pozive. Moj dojam: Steinerov dom je uvijek otvoren; njegov učinak je poput onog od ćelije u komuni gdje nitko ne daje nikakvu vrijednost udobnosti; svaka minuta je već planirana; i postoje zadaci ─ zadaci ─ zadaci ─ zadaci. Ovdje, netko uređuje, tamo, distribuiraju se karte za ulaz na predavanje; ovdje, izdaju se knjige. Tamo se odgovara na poštu, a između, nešto se ispravlja ili netko prima pomoć. Cijelo boravište na mnogo nivoa pripada Steinerovom stanu, i obrnuto. U njegovoj kući ima mnogo rezidencija.
Mieta Waller
I pored ovih uključenih, stalno u pokretu soba, i užurbanih dama koje se drže svog posla, tamo je struja ─ struja i struja svih onih koji su se najavili za konzultacije sa Steinerom; sve ljudi koji su zaista strani ovom životu koji ključa. Ali svaki od njih dolazi s pitanjem koje mu je važnije od bilo čega drugog na svijetu. Neki od njih dolaze prvi puta; dolaze kao što netko dolazi na ispovijed u stanju najvećeg uzbuđenja. I većina njih je iznenađena. Umjesto dostojanstvene atmosfere koju su očekivali, primljeni su od glasnog, kipućeg života koji bi mogao uvrijediti njihov osjećaj prikladnosti. Zvone na vratima s treptećim srcima ─ ali vrata su otvorena; nisu primljeni od služavke; u stvari, uopće nema domaćina, primljeni su od nekoga tko se tamo zadesio: Weller, Lehmann, ponekad i sama Marija Jakovljevna. Uvedeni su u malu čekaonicu gdje je svaki dio namještaja okupiran od ljudi koji čekaju. Soba je sitna: mali stol, mala kredenca, sjedalice, dvoja vrata iza smeđe draperije, veoma jednostavno i sve samo ne novo. Jedna vrata vode u hodnik, druga u prolaz. Otuda ulazite u malu kutnu sobu, i još dalje, u još manju bočnu sobu koja je velika kao kvadrat od tri koraka. U njoj je velika sofa gdje je Marija Jakovljevna imala običaj pričati sa mnom privatno; po svoj prilici to je „salon“. Tu su druga vrata, odmah ispred nosa; iza njih svako malo odzvanja duboki glas. Posjetitelj koji dođe na „ispovijed“ po prvi puta odjednom se trzne. „Što, Doktor je ovdje, odmah iza zida?“ Netko osobni susret s „Učiteljem“ predstavlja unutar određenog ceremonijalnog okvira; ali ovdje vlada jednostavnost i atmosfera intenzivnog svakodnevnog rada gdje nema mjesta za ceremonije ─ jedva odgovarajuće mjesto za ovog učitelja i učenika koji se ispovijeda. U jednom od stražnjih soba vjerojatno stoji neki otvoreni, neraspakirani kovčeg. Jučer se vratio iz Švicarske i sutra ide za Hannover ─ i netko sprema njegovu prtljagu za novo putovanje.
Zatim odjednom, ispred vašeg nosa, vrata ove jednostavne, „misterijom-ispunjene“ sobe su otvorena, brzo kao munja i uz potpuni nedostatak misterije; i pojavljuje se Doktor ─ malo iscrpljen, s umornim, blijedim licem; i, savršeni gospodin, savršeno uvodi damu kao svjetski čovjek ─ „Dakle, da“, ─ „Biti će sve u redu“, ─ „Auf Wiedersehen“, ─ sa rukom podignutom na pozdrav s praga sobe, osim ukoliko je osobno ne isprati u hodnik, gdje upali svijetlo, pomogne joj s kaputom, i svojim rukama zatvori vrata iza nje. I potom brzo prijeđe prolaz koji vodi iza čekaonice, gurne glavu kroz draperiju s osmijehom, „Samo trenutak, molim vas“, i produži u dnevnu sobu: možda da bi popio šalicu kave. Vrijeme posjeta je trajalo satima i satima. Nije imao mogućnosti ni jesti ni piti.
Posjetitelj je šokiran; sve je više nego jednostavno, više nego umjereno, više nego skromno. Posebno je iznenađujući Doktorov brz korak, neformalnost s kojom gurne glavu u sobu, njegovi „svjetski“, uglađeni maniri. Ponekad nije u raspoloženju za smijeh, užurbano korača kroz čekaonicu, čak i bez gledanja, sa strogim, ozbiljnim, očima; samo da bi se odmah vratio, „Tko je sljedeći?“ i povuče se sa sljedećom osobom, ponekad veoma dugi period, nekada na pet minuta.
Posjetitelj je povremeno stranac i ne govori ni riječ njemačkog; tada, Steiner brzo dovodi Mariju Jakovljevnu. Ona je odmah tu; ona koja govori mnoge jezike stalni mu je prevoditelj; njega se moglo razumjeti na francuskom ali samo s poteškoćama i izraženim naglaskom. Nije imao dara za jezike. Ta me njegova strana ganula. Bilo mi je gotovo drago zbog toga. Za njega je bilo iznimno teško naučiti strani jezik, i ta mi je njegova nesposobnost davala izvjestan osjećaj sigurnosti. Bilo bi strašno družiti se s osobom koja ne zna za poteškoće.
Nosio je tijesnu, kratku jaknu; jaknu koja nije više nova. Povremeno je nosio papuče; njegovi cvikeri su visjeli i plesali na maloj traci i ponekad se upleli u draperiju kada bi tu prolazio.
I zatim se nađete u sobi za prijem: sitna soba, crni namještaj, knjige, stol, fotelja; sve veoma umjereno…. Kada sam tu ušao odmah sam izgubio sposobnost da percipiram bilo što osim njega; kako sjeda do mene, okrećući uho u mom smjeru (na jedno uho je slabije čuo).
I sada mi blizina njegovog profila smeta, bezbrojne fine linije ─ ne veoma duboke, i povučene, takoreći, graverom; nikada nisam vidio takvu koncentraciju, takvu mobilnost i takvu nehotičnu igru linija. One su izazivale dojam da mu se lice stalno mijenja i da ne bi bilo moguće zadržati to lice u sjećanju; ali na udaljenosti od samo petnaest stopa, linije više nisu bile vidljive i lice je izgledalo glatko.
Sjedeći do njega ─ on svoj obraz drži, ili radije svoje uho u mojem smjeru ─ divite se linijama; on ne izgleda kao da mu je pedeset pet, prije izgleda kao da je star petsto godina; nos je posebno oštar i istaknut; odjednom je to nos grifina, ali dobronamjernog „grifina“. Postoje također tranzicije brzinom munje, ili radije uopće ne tranzicije od šarmantnog osmijeha do glasno i jasno izgovorene objave s dubokim glasom iz grudiju: „To je loše, to je veoma loše“. Nad takvim „To je loše“, često iskaljeno još jednom u istom dahu, ljudi su mogli plakati mnoge noći, i njihovo kajanje je trajalo, ne mjesece, već godine.
Jednostavnost ostaje jednostavnost, ljubaznost ostaje ljubaznost, ali u jednostavnoj unutrašnjosti ove sobe zbile su se takve drame ─ svake vrste, užasne i radosne ─ da …. Ali nema koristi pričati o tome. On je bio, konačno, „Rudolf Steiner“, i imao je sposobnost svaku situaciju transformirati u nezaboravan trenutak.
Bio je neprijatelj bilo koje vrste pompe.
Ja sam više od jednog puta bio posjetitelj u njegovoj sobi za prijem. Često sam morao doći „na šalicu kave“ Mariji Jakovljevnoj. Tamo, sjedilo se u maloj blagovaonici, namještenoj jednostavno kao i sve ostale sobe; podignuo bi šalicu do usana i znao: Steiner će ući izravno od svog pisaćeg stola ili iz sobe za prijem. Sjećam se kako je jednom došao iz radne sobe, vidio kavu, Mariju Jakovljevnu i mene, i odmah sjeo s nama. Srknuo je kavu iz male šalice, optužio me za lakomislenost, izvukao par mojih paunovih pera, sve to u prolazu, takoreći, bez da potpuno prekine vlastitu misao, i opet se podigao bez da je završio kavu. Očito je bio u žurbi da se vrati za svoj pisaći stol.
*
Sjećam se:
Tijekom burnog i odlučujućeg sastanka u Dornachu, Steiner je članovima antropozofskog društva kazao da će Društvo morati biti razriješeno ako se ne nađe način da se smire sukobi koji su se pojavili. To bi značilo da bi se obiman rad na Goetheanumu trebao zaustaviti; morali bi spakirati naše torbe i otići. Goetheanum, okružen skelama, bio bi napušten s jesenskim kišama. To je bila suština njegovog obraćanja; govorio je kao što je samo on mogao govoriti, njegove riječi bile su poput praska groma, njegove oči nemilosrdne, pržeće bljeskanje munje. U ovakvim trenucima njegov glas zvučao je poput groma u doslovnom smislu riječi. Sjećam se naše potištenosti kada smo napuštali sastanak. Sljedećeg dana članovi Savjeta i oni koji prisustvuju konferenciji morali su donijeti zajedničku odluku za koju se nadalo da će značiti kraj za slijepu ulicu u kojoj su se našli više tjedana. Slijepa ulica je bila nastavljanje niza konflikata unutar dornaške grupe, pošto bi rješavanje jednog čvora donijelo brojne nove, i ti beskrajni sukobi po mom mišljenju imali su korijen u nepovjerenju prema dornaškoj grupi i Steinerovim suradnicima. „Tanten“ („tetke“) su u raznim ograncima širile glasine u vezi pretpostavljenog razvoja stvari u Dornachu. Od svuda su samozvani inspektori poslani u Dornach; sazvan je Savjet. Došlo je do kontrole Središnjice (Unger, Marie Steiner, Michael Bauer) koja je bila upoznata s unutarnjim političkim stvarima Dornacha. Članovi Izvršnog odbora branili su dornašku graditeljsku grupu, dok su autokratski ispitivači netaktično njuškali okolo po različitim dijelovima Dornacha. Marija Steiner je istupila iz Izvršnog odbora, istražitelji Velikog savjeta su otkrili brojne konflikte koji su se na kraju svi pokazali kao tračevi; ljute zavade su eruptirale u Dornachu. Sa svakom gestom, Steiner je izgledao kao da izražava, „Ostavite moje mlade suradnike na miru; zar ne vidite gdje će ovo voditi?“ Ali glasine, koje su kolale mjesecima, podržavale su općenitu predrasudu protiv „Dornach-ovaca“, koji su u nekim ograncima zvani „dornaške bitange“.
Na Steinerovu gestu se nije obaziralo. Stvari su rezultirale ne samo procjepom između starih i mladih već također i podjelom između vođa ogranaka, Izvršnog odbora i dornaške grupe. Unutar vodstva antropozofskog društva Steiner je želio skrenuti pažnju na ovu podjelu.
Poput prijetećeg oblaka, stajao je iza govornice i dao nam gromoglasnu opomenu da ponesemo kući.
Sljedećeg dana A.A.T. i ja bili smo pozvani na večeru kod Steinerovih nakon sastanka. Tijekom večere, pretpostavljalo se da će se doći do konačne odluke. Rasplitanje zavada koje traju više tjedana sve nas je iscrpilo, posebno one koji su radili na Goetheanumu, do točke gdje su neki ljudi pretrpjeli istinski nervni slom. U međuvremenu, pokazalo se da konačno rješenje konflikta nije više zavisilo od onih koji su napravili zbrku već od onih koji su je nastojali razmrsiti; u ove potonje spadali su oni koji su došli iz daleka da bi „revidirali“ život u Dornachu; i sada sami moraju svoju savjest podvrći temeljitoj reviziji, ostavljajući dornašku radnu grupu prepuštenu sebi. Tijekom sastanka, postalo je očito da se izlaz iz postojeće situacije ne može još predvidjeti. Steiner se na sastanku pojavio s blijedim licem na kojem je izgledalo kao da je nešto ugašeno. Uzeo je sjedalo u prvom redu s primjetnim izrazom promatrača koji nema ništa za dodati. Izgledao je kao da implicira, „Ne pitajte me ništa više. Upozorio sam vas: niste željeli slušati“. Iz njegovog držanja, načina na koji je sjedio u sjedalici, osjećalo se da je „spakirao kofere“, i bio spreman sve ostaviti iza.
Njegova gromovitost je bila strašna, ali još je strašnija ledena tišina koja ga je okruživala; u ovom stavu podsjećao je na glečer omeđen s noći, crnom i bez dna.
Tijekom ovog sastanka nije nađeno nikakvo rješenje, i odluka je odgođena za sljedeći dan. Steiner je došao, sjeo, digao se, i izašao bez da izgovori riječ, s uskim, čvrsto zatvorenim usnama i poraznim izgledom prijezira, čak i nezainteresiranosti! Otišao je sa sastanka s izgledom za koji se činilo da kaže, „Ne mogu imati nikakve veze s time!“
Imali smo osjećaj da je naša pozivnica anakronizam, da bi naše pojavljivanje tamo bilo poput provale u kuću gdje je smješten leš, a taj „preminuli“ je antropozofsko društvo koje je Steiner oživio.
Osjećali smo nelagodu i pustili smo njega i Mariju Jakovljevnu da poslije sastanka hodaju ispred nas, sljedeći ih veoma polako i pozvonili na vrata. Ušli smo oklijevajući kao što se ulazi u kuću gdje se okupljaju oni koji oplakuju. Ali iz hodnika mogli smo vidjeti u bojama ispunjenu blagovaonicu. Oko stola su stajale dekorativne crvene fotelje i u jednoj od tih crvenih fotelja sjedio je Steiner, još sa svojim ogrtačem, skidajući čizme (vani je bilo prilično blatnjavo). Smijao se od srca poput djeteta. Nikada neću zaboraviti njegove oči; u ovom trenutku bile su to oči djeteta. Na stolu je stajao buket crvenih ruža, i sjećam se kako nas je vidio kako stojimo u hodniku i mahnuo nam rukom od iza tog buketa da bi nas pozvao u blagovaonicu. I u toj gesti njegove ruke bila je dječja veselost. Cijelu večer Steiner je bio dobrog duha i od srca se šalio i smijao; ponekad se šalio kao da nas ohrabruje da napravimo isto. Nakon obroka, za vrijeme čaja, nekoliko puta je poskočio sa stola, „Čekajte, želim vam nešto pokazati….“, i nestajao da dohvati što god je to bilo. Više se ne mogu svega sjetiti, ali znam da je jednog puta to bio svezak Goetheovih djela. Ispred crvenih ruža čitao je divnu pjesmu Goethea, Röslein, Röslein….
A.A.T. i Kiseleva, usput rečeno, nedavno su predstavile ovu pjesmu na pozornici u Dornachu u izvedbi euritmije, i čak je i to dalo povoda mnogim glasinama; tekst na kojem počiva pjesma je navodno opscen. Čitanje i komentari Steinera dali su pjesmi dječji, nevini ton; u njegovoj interpretaciji dodano je nešto pomalo melankolično. Doživjela se cvjetna livada i dijete koje se igra cvijećem, i iznad livade i djeteta ─ refleksija nebeskog svijetla.
Doktor od te večeri nakon sastanka živi u mojim sjećanjima kao ozarena, radosna osoba, gotovo poput djeteta; Nikada ga nisam doživio tako veselog kao tada. Ali Doktor sa sastanka u mom pamćenju ostaje kao onaj koji prijeti, ledeno i bez sažaljenja. Onakvom ledenom prijeziru kao te večeri ja, u svakom slučaju, nisam nikada svjedočio. Interval između ledene hladnoće i veselosti bio je vrijeme potrebno da se hoda od brežuljka u Dornahu dolje do vile Hansi, točno pet minuta. I u tih pet minuta Steinerovo biće se transformiralo. Za vrijeme sastanka bio je jedna osobnost, kod kuće potpuno različita. Obje su se pokazivale u potpunoj nezavisnosti jedna od druge, iskreno i potpuno; točka u kojoj se susreću leži, ako to neto želi tako izraziti, izvan polja mog pogleda iznad zone oluje ─ u sjaju snježno bijelih vrhova, u Manasu!
*
Steiner je sa sobom nosio nešto ozbiljno i veliko, nešto toliko veliko da je on izgledao ozbiljan. Nije mogao spustiti veličinu koju je nosio sa sobom ─ bilo gdje. Zamislite nešto poput ovoga: Netko iz dalekih krajeva dolazi s ogromnim, vrijednim teretom. Dolazi da ga preda, ali postaje očito da oni koji bi ga trebali primiti nemaju spremno mjesto gdje ga može položiti. „Mjesto“ za taj dar zatrpavano je tijekom godina mamurluka; pogreška primatelja osujetila je svrhu poklona. I taj netko mora ostati stajati s vrijednim teretom premda se gotovo slomio pod njegovom velikom težinom. Mora ga držati premda žudi da ga zbog ostalih spusti dolje.
Sav ovaj rad, njegove olujne aktivnosti u teozofskom i kasnije antropozofskom društvu, služile su da pripreme pogodno mjesto koje bi moglo primiti blago. Konačni pokušaj da pripremi kućište za njega bila je zgrada takvog mjesta; Goetheanum je morao biti to boravište. Ali Goetheanum je spaljen. Taj netko, koji je došao s vrijednim teretom, nije poživio da vidi posvećenje drugog Goetheanuma; otišao je kao što je i došao, i najvažniji dio blaga odnio sa sobom. Iako je dao toliko mnogo, obogatio toliko mnogo ─ dovoljno za desetljeća, mogao je dati još više, jer njegovo blago predodređeno je za nešto daleko veće. Ovaj vrijedan teret koji je od nekoga nošen često se u mom umu formirao u sliku Svetog Grala.
Kroz cijeli svoj život, Doktor je pred sobom nosio Gral. Dok je hodao i čak i dok je spavao, podizao je svoje umorne ruke podržavajući Gral. To je razlog tona ozbiljnosti i pečata patnje, nepodnošljive patnje uzrokovane nemogućnošću da ostvari ono što je nosio u sebi. Ta ozbiljnost je bila, na neki način, pozadina svih izražaja njegove duše. Svi ti izražaji imaju učinak da su usklađeni s pozadinom njegove životne misije. Sve periferno isticalo se posebnom oštrinom i izgledalo toliko strano da mi je to dalo unutarnji šok; i što se on više ponašao na vanjski način, to sam se ja više osjećao uzdrman.
*
Rudolf Steiner je osjećao da bitka sa samoljubljem nije stvar uništavanja korijena egoizma, već prije ispravljanja deformacija. Egoizam je ukorijenjen u egu, ego ─ u duhu; snage ega su potopljene, sabijene u individualnu osobu. U pozitivnom razvoju, egoizam postaje pročišćen od svog otrova tako da ego otkriva sebe na mjestu gdje je prije našao „ti“ ili „on“; sada „ti“ može postati „Ja“. Asketsko mučenje egoizma pomoću moralnih dogmi, pukih dogmi, ekvivalentno je utapanju spola kroz samokažnjavanje. Otkrivanje točke u kojoj je egoizam opravdan, Steiner je gledao kao cilj našeg hrvanja s oblasti osobnog. „Čak iako bi netko“, rekao je, „mogao krenuti putem istine iz sitnog egoizma, to nije toliko važno. Važno je samo da kada uđe u sferu istine, napustio je ili ne, da ako odluči tamo ostati, on se mora odreći svog ograničenog „osobnog života“!
To objašnjava zašto, na neko vrijeme, on nije samo tolerirao izraženi egoizam u svojoj blizini, već je na njih čak skretao i svoju glavnu pozornost. Vjerovao je u alkemiju samospoznaje; znao je da u nekim slučajevima put do istine vodi kroz pojavljivanje skrivenog poroka. Imao je više razumijevanja za grijehe rođene iz aktivnosti nego za one od lijenosti, indolencije i prosperiteta. Povremeno bi se čudni, nepoznati ljudi pojavili u antropozofskom društvu, i on ih je tolerirao sve dok ne bi preplavili društvo. Kod njih je, također, očekivao čudo transformacije.
*
Nije tolerirao bilo kakvo samozadovoljstvo u pukom slijeđenju tradicionalnih vrlina.
Imao je naviku kazati, „Bolje je misliti pogrešno, nego uopće ne misliti“, pri čemu je mislio da se to odnosi na etiku, ne na logiku. Ne misliti je smatrao najgorim od svih grijeha. Misao koja dolazi do zastoja je navika; navika koja stagnira je instinkt; čvrsto ukorijenjen instinkt je smrt. Steiner je želio osloboditi barem naše misli da bi u nama zaustavio proces smrti. Svu stagnaciju je smatrao za retrogradnom i kvarenjem; svo to kvarenje počinje s osjećajem samozadovoljstva u tradicionalnim vrlinama.
Po njegovom mišljenju, neki antropozofi „nisu mislili“, ako su vjerovali da će kroz antropozofiju sve postati jasno i odmah pregledno. Bjesnio je protiv takve „uzvišene duhovnosti“ u Dornachu: „To jednostavno neće valjati ─ da stalno jurite okolo s tako blaženim licima i meditirate, meditirate, meditirate! Mogli biste barem organizirati grupu da unaprijedite vaše obrazovanje! Ili jednostavno sjesti zajedno i malo se smijati i ismijavati jedan drugog!“
*
Steinerova pozornost slagala se sa sigurnom oštrinom uvida, sposobnošću da razmrsi složenosti i dade ima jasan izraz. Na primjer:
Priča ide da su jednog dana vlakovi ispali iz rasporeda na velikoj željezničkoj stanici. (Direktan vlak je očito dolazio na zauzeti kolosijek) Prestravljen, voditelj stanice je izašao na peron, ne mogavši vidjeti ni jedan način da izbjegne neizbježnu katastrofu. Odjednom, pored njega se pojavi svježe obrijani gospodin i obraća mu se; nije prošla ni minuta kada je stranac shvatio situaciju; još jedna minuta i voditelj stanice, prema planu stranca, brzo daje naređenje skretničaru, skretnica je pomaknuta, i vlak je zagrmio kroz stanicu bez incidenta. Stranac koji je spriječio katastrofu bio je Steiner. Njegova praktična dispozicija pokazala se u sposobnosti da se usmjeri u svakoj oblasti ─ bilo u svakodnevnoj oblasti željeznice ili u sferi ideologija.
Predstavite sebi, dodano ovoj vrsti prodornog uvida, prodorni uvid duhovne vidovitosti. Ove dvije vrste uvida, simultano aktivne na različitim nivoima, čudno su mijenjale Steinerov lik tijekom odlučujućih i važnih trenutaka i dopuštale mu da uključi prekidač za pokrete križanja u njegovoj duši brzinom munje; ledena, zloslutna tišina ─ nakon par minuta vic, i potom opservacija „Gđa ta-i-ta nosi ovu ili onu haljinu“.
*
Obraćao je pažnju kako je dama odjevena, i bilo mu je drago ako je haljina bila s dobrim ukusom; još uvijek se sjećam kako je hodao do gđe Peralte i dao joj kompliment za njen mali šešir.
On sam je uvijek bio odjeven jednostavno, veoma jednostavno; ali sve što je nosio na njemu je izgledalo dobro; uobičajeni redingot u kojem se pojavljivao za predavanja i konferencije ponekad je bio sve osim novi, a ipak je odavao utisak elegancije; bez da se trudio znao je kako ga nositi. Za mene, redingot je izgledao kao dio njegovog bića, kao uporni pramen kose koji pada preko njegovog čela i uvijek je iznova bačen natrag, bilo rukom koja je držala cvikere ili pokretom glave. Sve što bi napravio nehotice bi imalo elegantan i srdačan učinak; i, osim njegova nosa ili njegovih očiju, svi smo voljeli njegov mekan, lagano vezani šal, komad crne svile s valovitim krajevima. Također sam ga vidio odjevenog formalno za vrijeme pogreba sa staromodnim cilindrom osobitog oblika, ne toliko visokom i šireći se prema vrhu. S tim cilindrom, izgledao je kao lik na slikama četrdesetih, četrdesetih zadnjeg stoljeća, godina idealizma ─ okruživale su ga s dahom nečeg drevnog, gotovo staromodnog što je, kombinirano s briljantnim znakovima novog čovjeka, ljudskog bića budućih stoljeća, njegovu cijelu pojavu činilo toliko impresivnom. Kod njega, sadašnjost najmanje od svega dolazi do izražaja; izgledalo je da se otapa pred licem budućnosti. To je bila budućnost koja je u njemu najsnažnije živjela.
Međutim također je imao gestu umjetnika; dodir boema ─ u dobrom starom, ali ne u modernom smislu kavane. Slobodan umjetnik, čovjek slobodnog zanimanja, učinio je da se osjeća istaknuto. Nikada neću zaboraviti prolazan utisak: München, kočija se kotrlja pored mene upadljivom brzinom (kočije su u Münchenu obično veoma spore). Ja sam zapanjen ovom brzom kočijom i još više iznenađen njenim putnikom: glatko obrijan mladi čovjek ─ na njegovom licu drzak, gotovo nemaran izraz ─ to je bio moj prvi dojam ─ sjedi naslonjen natrag u relaksirajućem položaju, njegov ogrtač se vijori, jedna noga prekrižena preko druge, mašući vrhom stopala. Ovaj glatko obrijan mladi čovjek oslanja se položivši lakat na štap za šetnju, i ─ meni je tako izgledalo ─ sa visine svoje kočije izaziva na dvoboj cijeli svijet. Sve me to zveknulo u tom prvom trenutku; a u drugom, napola svjesno: O čemu se radi? Gdje želi ići? Koga želi izazvati na dvoboj? I konačno: Bože! Kako mogu toliko pogriješiti? To je Doktor! ─ I ponašao sam se kao da ga nisam vidio tako da on ne bi vidio mene.
Vjerujem da razlog za moj stid leži u činjenici da sam u tom trenutku, po prvi puta u životu, raspoznao u Steineru „slobodnog umjetnika“, „vječnog studenta“, možda čak i „Bečkog intelektualca“.
Utisak nemarnosti bio je naravno pogrešan. U stvari to je zaista bio utisak vatrene mladosti koja se tako često u njemu pokazivala. Način na koji mi se činilo ─ samo činilo ─ da izgleda bio je način kako je otprilike izgledao otprilike prije dvadeset godina, u krugu nezavisnih mladih ljudi: među pobunjenicima, anarhistima, revolucionarnim umjetnicima i vječnim studentima. Možda je bio takav u grupi koja je okruživala anarhista Mackey-a, s kojom je jednom bio blizak. Nadam se da je moje poštovanje za Rudolfa Steinera izvan svake sumnje. Ali u tom trenutku, znao sam da su s tim izrazom Bečki studenti, u obilju neukrotive, mlađahne energije, demolirali ulične lampe i radili podvale policajcima na ulici, bježeći neozlijeđeni.
Ali također sam vidio Steinera za vrijeme njegovih „ezoterijskih trenutaka“. Gdje je kist slikara koji bi mogao uhvatiti to lice? Gdje, kod predstavljanja Krista Rafaela, Rembrandta, Van Dyke-a, nalazim ono što se pokazalo u tim trenucima na Steinerovom licu?
Također sam vidio Doktora u zaprljanoj staroj košulji kada je klipsao kroz ilovaču Dornacha u visokim čizmama. Tada je izgledao star, njegovo lice prekriveno bezbrojnim malim linijama. U tome skromnoj, kao samo-zamračenoj čudnoj odjeći, još uvijek je izgledao divno. Zgodan? Ne. Neko kaže da je imao zgodnu pojavu ─ ja ne mogu reći, nisam nikada o tome mislio kada sam stajao okrenut prema njemu. Za mene je jednostavno izgledao divno ─ uvijek.
*
Imao je, usput rečeno, oko sebe nešto izrazito Mađarsko, nešto vatreno, puno žara. Njegova kosa je bila crna crncata; nekima je izgledao neadekvatno crn za svoju dob ─ nije bilo ni jedne jedine sijede dlake. I šaputalo se da „boji kosu“. Tek godine 1923, tijekom našeg zadnjeg susreta, bez namjere, uočio sam sijedo svjetlucanje kroz garavu crninu. „Jadni čovječe, čak ni u ovome ti nismo dali mira…“ Pogled na te sijede dlake ispunio je moje srce iznenadnom, snažnom emocijom, impulzivnom ljubavi, radošću, obilnom zahvalnošću da sam sreo ovo ljudsko biće, i u mom srcu je odjekivalo, „Hvala, hvala, hvala ─ hvala ti za svaki-, svaki-, svaki-, za sve! A najviše zato jer si ono što jesi!“
Zatim je došao rastanak, i ne sramim se priznati da sam mu poljubio ruku, jer je nehotična, nekontrolirana gesta bila izraz sinove ljubavi.
On je to razumio; konačno, on je sam bio onaj koji me, tijekom rastanka 1916, zagrlio i poljubio jednako impulzivno i nada mnom napravio znak križa; to je bio izraz očinske ljubavi.
*
Naravno, rekao je „Auf Wiedersehen!“ tijekom rastajanja. Ali ovog puta to nije rekao; konačno, nije mogao lagati. Nije bilo šanse da se više susretnemo. Više ga nikada nisam vidio.
*
Poput ogromnih oblutaka koji su iz kratera gromovito zavitlani gore u nebesa, i zatim se iz visina sjure dolje, tako visoko gore u nebesima lete zadaci i genijalni projekti koje je on postavio: euritmija, pedagogija, nova religiozna svijest, ideja o ukidanju države, prvi i drugi Goetheanum. Mnogi od njegovih planova su pali natrag na njega kao vulkansko kamenje: neuspjeh njegovih učenika s obzirom na njegove socijalne ideje, gotovo potpuni neuspjeh cijelog antropozofskog društva, spaljivanje Goetheanuma, i tako dalje. Taj pljusak kamenja deformirao je, uništio život vulkana koji ih je bacio u zrak; ali uvijek iznova bacao je nove, veličanstvene ideje, visoko gore u nebesa, dok smrt nije zaustavila njegov rad.
Nikada nisam doživio ništa ljepše; četiri duge godine mogao sam promatrati ovog čovjeka u svim njegovim manifestacijama, u njegovoj veličini i jednostavnosti, u spokoju i oluji, u ljubavi, gnjevu, i boli, pravednog i nepravednog, smijući se i šaleći. Hoće li mi se slika, slika jednostavnog čovjeka, zamutiti? Ne, iz svega što sam razumio i što nisam razumio kod njega, glavni motiv se pojavio još jasnije: entuzijazam, ljubav, povjerenje, i radost koju mi je dala sudbina da ga sretnem. On je stvarna „nenadana radost“ mog života, čak i u „boli“ koju mi je nehotice prouzročio; ova pretrpjela bol je tuga za svijet, ne za moje privremeno ja.
Nakon što je zadovoljio moju staru bolnu žudnju za pravim ljudskim bićem, doveo me do toga da pobijedim sebe; pokazao mi je veličinu Čovjeka ponižavajući „kepeca“ u meni; ali to ponižavanje se zbilo zbog uzdignuća istine.
Moj prvi susret s njime, godine 1912, izazvao je u meni slavljenje entuzijazma; danas, godine 1928, kada zapisujem ove rečenice, moja sjećanja, mogu svjedočiti: s vedrom radošću ja mislim o Steineru, ni najmanje sjene, ni najmanja mrlja sumnje!
Mnogi od mojih suvremenika nisu imali sreću da mogu vjerovati u „Čovjeka kao takvog“ kao što ja vjerujem ─ jer ja sam vidio „Čovjeka“ s mojim vlastitim očima.
Najviši oblik svih Steinerovih djela bio je ─ Čovjek, Steiner.