Sljedeći izvaci uzeti su iz podužeg pisma njegovom bliskom prijatelju i kolegi pjesniku simbolizma Aleksandru Bloku (1880-1921), i poslanog samo par dana nakon što je autor prvi puta čuo i govorio sa Steinerom. Točnost i tančine susreta i puni utjecaj sastanka na Belog čine ovo pismo važnim dokumentom za one koji se zanimaju za Steinera i Belog.
Objavljeno je na ruskom u Prepisci Aleksandra Bloka i Andreja Belog (Moskva 1940).
Svibanj 1912, Brussels,
Moj dobri, vječno dragi prijatelju!
Već duže vremena razgovaram s tobom u mojim mislima. Zato nisam pisao. Nisam želio pisati zbrda-zdola…. Reći ću ti o Rudolfu Steineru ─ tko je on, kako se pojavljuje u knjigama, do kakvog smo stava prema njemu došli mi u Moskvi ─ jer Steiner je heroj naše epopeje. (1921, Beli je objavio Pokrštenog Kineza kao prvi dio rada koji će se nazvati Epopeja )
Prije par godina čitao sam njegovu knjigu Kršćanstvo kao mistična činjenica i drevne misterije. I pročitavši je, rekao sam sebi: „Ovo je dosadna osoba“. To sam rekao i zaboravio.
Par godina kasnije u jednom od kružoka čuo sam čitanje tipkanog predavanja nekog teozofskog autora; predavanje je bilo jedno poglavlje ezoterijskog tečaja; grupa je bila kružok elite. I zamisli: moja glava se počela vrtjeti u oluji svjetla, munjama nekakve vidovitosti; i sve što je zapisano bilo je na neki način naše, genetski. Kada sam upitao tko je bio autor, rečeno mi je: „Steiner“. (Poslije sam našao ovaj pasus u dosadnom i razrijeđenom obliku u njegovoj knjizi Geheimwissenschaft . . .)
Kod mog povratka u Rusiju, sve su češće stizale vijesti o Steineru: prvo jedno, pa drugo, došlo bi iz Njemačke, očarano njime….
Od 1909, kada sam otkrio kako su Steinerove ideje bile bliske sa svime što je postalo moje vlastito Svijetlo na putu, okrenuo sam se prema njemu s dubokim poštovanjem. Shvatio sam da je ono što je za mene bilo ezoterijsko, „Očekivano svijetlo“, bilo svijetlo također i za Steinera: Shvatio sam da on živi u samom svijetlu, i da su svi njegovi radovi ─ cijeli Steinerov pokret ─ bili esencijalni za Njemačku; to je pedagogija, pripremni razred bez kojeg nije moguće pristupiti ničemu; u isto vrijeme da je Steiner poput Puškinove pjesme.
Od 1910, iz mnogo razloga o kojima ti ne mogu pisati u pismu, Steiner je došao u posebno jasan i intiman odnos sa svima nama: neki, poput Elisa (pseudonim, Lav Lvovič Kobilinski, simbolist, član Argonauta, mistik i kasnije antropozof), bacili su se na njega slijepo; drugi, poput Vološina (Maksimilijan Aleksandrovič, pjesnik simbolist, slikar, suprug Margarite), hodali su s njime, ne naslijepo…. Od pada 1911 Steiner je počeo govoriti zapanjujuće stvari o Rusiji, njenoj budućnosti, duhu njenog naroda, i o V. Solovjevu (u Rusiji je vidio ogromnu i besprimjernu budućnost). Solovjeva je smatrao za najistaknutijeg čovjeka druge polovine devetnaestog stoljeća, on zna za Mongolsku opasnost, on drži da je od godine 1900 došlo do ogromne promjene na Zemlji i da je sumrak različit od te godine nadalje….
Kome bi, osim Steineru, mogao postaviti otvoreno pitanje o izvjesnoj nedoumici, u kojoj sam se našao točno sedamnaest mjeseci….? U 2:30 poslijepodne odlučili smo otići u Köln; sa smiješnom idejom da dođemo do sastanka sa Steinerom, nismo bili njegovi poznanici, nismo bili članovi lože. Čak i za članove lože, audijencije kod njega su sređivane s velikim poteškoćama….
*
Dan je olujni, sparan; kroz prozor je ogromna, čipkasta katedrala u Kölnu. Izlazimo vani, uzimamo kočiju ─ vozimo se duž obale Rajne…. Tražimo ulaz, zvonimo: mala ljuštura starije žene ─ „tetka“, blijeda, mršava, ali s ljubaznim očima, izlazi. Mi oklijevamo ─ uručujemo pismo. Druga žena, koja se približava srednjim godinama, dolazi prema nama i kaže na savršenom ruskom: „Jeste li ovdje da bi vidjeli Doktora? Ovdje ste iz onog moskovskog kruga, koji…..“ itd. Ispostavilo se da je Ruskinja, Marija Jakovljevna, Marie von Sivers, doktorova tajnica, koja je mnogo godina od njega neodvojiva. „Čekajte“. ─ Mi čekamo. Sivers se vraća i kaže: „Premda niste članovi lože, Doktor će napraviti iznimku, i poziva vas na sjednicu lože za dva sata. Doktor će vas primiti kasnije ─ danas ili sutra“. Za dva sata se vraćamo: sobe su ispunjene ljudima; uvode nas u duguljastu salu tamno plave boje: svugdje na vratima i prozorima su tamno plave zavjese; naprijed je podij; u udubljenju na zidu je veliki križ; na njemu je vijenac crvenih ruža W; na stolu, veliki buket iste vrste ruža; gore, zlatni znak Y i inicijali gesla. Sala je puna „tetkica“ i gospode; na trenutak se pojavljuju veoma značajna lica i zatim nestaju, većina njih su „tetkice“.
Ugurali smo se unutra i sjeli pored bočnih vrata. Čekamo. Zavjesa na prolazu se razmiče, ali iza zavjese soba je prazna: Steiner će uskoro ući. Strašan nemir, iz nekog razloga zahvaća me anksioznost ─ kao da netko gleda kroz mene; okrenuo sam se prema vratima i za minutu sam imao kratak pogled na rub obraza nekog lica ─ ali rub obraza je proziran, osvijetljen i znam da se to Steiner, iako je rub obraza lica već nestao (kasnije mi je Asja koja je cijelo vrijeme buljila u vrata, rekla da je na trenutak Steiner, kojeg je također vidjela prozirnog i osvijetljenog, u doslovnom smislu) pojavio na vratima; pogledao je na nas ─ u isto vrijeme dok sam osjećao neobjašnjivi nemir ─ i onda je nestao, tako da sam uhvatio pogled samo ruba obraza.
Steinerova prva pojava bila je, za nas oboje, svjetlosna pojava, u doslovnom, ne figurativnom smislu; ali svjetlosna pojava je nestala.
Za oko tri minute, Steiner (ne više svjetlosna pojava), mali, rezerviran, rafiniran, popeo se na podij i počeo govoriti: s onim što je rekao ─ mogu ispuniti deset stranica pišući o tome, (ali još uvijek ne možete sve zapisati). Steiner je govorio ljutito, suzdrživo, basom; povremeno bi počeo vikati, ponekad bi mu glas bio poput baršuna, ali on govori na takav način da se svaka riječ uvija u vašu dušu, ostavljajući neizbrisiv znak. Svatko koga sam ikada čuo, lutka je u usporedbi sa Steinerom, u čisto vanjskoj sposobnosti da divno govori; povremeno Steiner baca dlanove svojih ruku na slušatelje, i iz geste dlanova, gotovo fizički osjećate ćušku u lice. Na njegovom licu, lice se raspada, i otuda, gleda drugo, da bi oslobodilo treće lice, dok se raspada drugo.
Tijekom predavanja, ispred mene je prošlo deset Steinera, jedan se upućujući od drugog, jedan nije sličio drugom, ipak u njih je prodirala ista vrsta jedinstva. Tijekom predavanja, bio je Španjolac, Brant (vjerojatno Sebastian Brant, njemački humanist i satirički pjesnik), katolički kardinal, učitelj u gimnaziji, i sjevernjački narodni junak. Snaga i moć njegovog pogleda bila je takva kakvu nikada nisam vidio kod bilo koga. Okružujući ga ─ osvjetljavajuće zrake; na njegovim prsima pliva osvijetljeno oblak, mijenjajući boje: Asja i ja smo vidjeli promjenu boje u jednom te istom trenutku. Njegova aura je nevjerojatna, i uvijek gotovo vidljiva, ali u točkama tenzije u njegovom govoru, postaje zasljepljujuća (ne znam da li ti vidiš auru ─ već više od godine dana, počeo sam je povremeno vidjeti). Na njegovom licu je često neizmjerna ljudska patnja, mješavina nježnosti i bezumne hrabrosti.
Takav je bio prvi dojam.
Nakon predavanja pristupili smo Sivers: „Kada će nas Doktor primiti“? ─ „Ah, znate, ne znam….“ ─ „Ali došli smo iz Brussela posebno da njega vidimo: moramo ga vidjeti….“ ─ „Deseci su ljudi došli na audijenciju kod njega, ali on je u Kölnu samo tri dana: ne znam da li će Doktor imati vremena da se s vama susretne…. Budite na javnom predavanju večeras….“. Otišli smo pokunjeni.
Večer. Staromodna sala: slike na zidovima. Buka, metež ─ stotine ljudi. Mi sjedimo ─ sasvim slučajno, opet do bočnih vrata. Opet sam osjetio uzrujanost: okrenuo sam se prema vratima ─ iz napola otvorenih vrata Steiner nas promatra; ali kada sam ga pogledao, bočna su se vrata zatvorila ─ Steiner je nestao, zatim je na trenutak neka žena došla kroz vrata; progurala se kroz redove, sjela na prazno mjesto do nas, i kazala nam: „Doktor vas čeka sutra u njegovoj kući u 2:00 poslijepodne“.
Za oko pet minuta ─ zvono: predavanje počinje. Njegova tema: „Krist i dvadeseto stoljeće“.
*
Navečer nakon predavanja sjedili smo u kavani i pili pivo; glazba je svirala valcere; na ulicama Kölna s električnim svjetlima, kiša bubnja, i kočije grme prolazeći. Sljedećeg dana, ujutro, zaustavili smo se kod katedrale ─ dugo smo vremena bili tihi; od tamo smo otišli Steinerovima. Zazvonili smo dvaput: nitko ne otvara vrata: čekali smo ─ i čekali. Odjednom su se čuli koraci iza nas: pogledali smo okolo ─ i susreli se sa Steinerom lice u lice: silazio je s gornjeg kata, ljubazan ─ rezerviran, malo ljut, i ukočen kao ploča; s njime je Sivers ─ naš prevoditelj. On nas poziva da uđemo. On je sjeo, rezerviran, ljut, ukočen kao ploča.
U petnaest minuta iznio sam najvažniju stvar koja nam se dogodila u dvije godine, kao da čitam molbu za posao adresiranu na Odjel X. On je, kao da je direktor Odjela X, slušao ─ rezerviran, ljut, ukočen kao ploča.
Zatim je Asja počela govoriti na sličan način kao u poslovnoj maniri o snu, susretu u tramvaju (epizoda opisana ranije u pismu), i ─ što je sljedeće? Steiner je govorio dugo vremena: kada je razgovor skrenut na gospodina u tramvaju, on se odjednom strasno nasmijao i malo namignuo, kao da je znao; nije bio iznenađen, ali o gospodinu u tramvaju ─ ni riječi…. Progutao je, kao da nije govorio…. Smisao njegovih riječi je bio: Ruski narodni duh je bezgranično dubok, ali Ruski ljudi još nisu narasli do stature ruskog narodnog duha ─ nemaju odnos, samo teoretiziraju ─ kao da vrše svoju vojnu dužnost s željeznim štapom: također, za par godina, Rusiji će biti dan jedan koji izražava narodni duh, Ruski učitelj, ali u međuvremenu ─ budite pažljivi i učite abecedu!“ To je smisao njegovih riječi, ali što je više govorio, postajao je ljubazniji, i bore starog čovjeka uvile su se oko njegovih očiju. „Nećete izdati nikog, i ništa, ako u srpnju dođete k meni u München: ostanite kod nas neko vrijeme, i ako vam se bude sviđalo ─ ostanite na tečaj u kolovozu. I tamo ─ vidjeti će se ….“ Dao nam je adresu. Kada smo se pozdravljali, strasno se smijao, osmijehom divnim izvan mogućnosti izražavanja, i namignuo je Asji nekako na poseban način (ona je sitna i još uvijek izgleda poput djevojčice), kao da se želio igrati s njom ─ kao da je mali jarac koji se sprema bosti.
Navečer, još jedno predavanje u loži: opet zapanjujuće. Otišli smo za Brussel sljedećeg dana. Stigli smo u 6:00 poslijepodne. U 7:00 bili smo na proslavi u čast Maeterlincka: Maeterlinck je sijedi glupan ─ g. Slonko Slonić; tako je izgledao nakon Steinera.
Ovo, moj dobri prijatelju, nije bilo pismo, već rezervirani, objektivni izvještaj onog što nam se dogodilo u Brusselu i Kölnu. Iz nekog razloga, ovo sam želio podijeliti baš s tobom. Što imaš za reći o svemu ovome?
Dok sam pisao ovo pismo, stigao je tvoj članak „Od Ibsena do Stringberga“. Ovaj članak je divan i značajan: u vezi članka, radovao sam se da si to napisao.
Piši nam, moj dobri prijatelju….
Već je prošlo 5:00 ujutro. Iscrpljen sam. Toplo te ljubim.
Tvoj dragi brat
Borja