Kada nam se Doktor obraćao „od glave glavi“, to smo mogli primiti. Ali u drugim vremenima obraćao se našim srcima. „Od srca srcu“ ─ kakav vedar, osmijeh pun ljubavi, koji je pratio njegove riječi kada je govorio o djetetu Isusu koje leži u jaslama u svoj njegovoj bespomoćnosti, jaslama nad kojima je Ahrimanov mač bio razbijen u komadiće! Tada je sam Doktor u sebi imao nešto od bespomoćnog djeteta ne tražeći ništa za svoje vlastite hipoteze. Cijeli je bio srce; ili još bolje, njegova inteligencija se preselila u njegovo srce, i njegovo srce je cvjetalo dalje; „srce“ ─ ne „inteligencija sa srcem“.
Želim ponoviti da bi bilo potpuno jasno: Doktor je imao briljantne stvari za reći o gnozi i o Kristu; to je dobro poznato. Ali netko tko nije stvarno doživio Steinera ne može zaista dobiti ideju što se odvijalo u našim srcima: „Bio je više srce nego glava“. Bio je inspiracija, ne samo imaginacija. Njegove riječi o Kristu bile su inspiracije ─ misli srca koje su transformirale više srca nego glave….
Kada je Doktor govorio o Kristu, njegova glava je šutjela; govorio je iz Suncem ispunjenog srca. Riječi njegova ciklusa predavanja o Kristu su poput izdisaja ─ ne kisika, već ugljičnog dioksida, simbola misterioznih životnih procesa….
Doktor je stajao „blizu vrata“, ali ne ovih vrata, drvenih vrata prema kojima su bile okrenute glave. Netko udari glavom o drvo ─ i izgubi svijest. Ali postojala su još jedna vrata ─ srce ─ i na ta vrata nas je on pozvao….
Možete misliti, „Besmislica!“ O kojim vratima ovaj priča“?
Govorim o onim vratima kroz koja ne biste smjeli ući sve dok niste promijenili cijeli svoj svijet. O tome se treba govoriti različito, bez akrobacija teoretskog znanja, bez Ahrimana, bez ahrimanizacije, bez snishodljivog osmjeha koji je postao uobičajen u našim krugovima.
Tako je Steiner govorio, i, također, njegov učenik Mihael Bauer. „Ti si naše pismo, upisano u našim srcima“, kaže apostol. ─ Bez jezika srca ─ tišina….
Doktor i tema Krista; Na kraju, sve što je rekao vodi prema temi „Kristusa“. Svi darovi koje je razvijao, s beskrajnim poštovanjem, ponuđeni temi Krista. Raznoliko razvijanje antropozofske kulture je Steinerova „tišina“. Doktor koji putuje od grada do grada ─ Doktor koji gradi mostove od socijalnog života do umjetnosti, od umjetnosti do prirodne znanosti, otuda do zadataka pedagogije ─ Doktor koji je nijem u vezi esencijalnog. Ova kultura je briljantna tapiserija pogleda, vidika koji mogu uzrokovati vrtoglavicu. Ne može se a ne pitati, „Da li bi sav ovaj sjaj trebao biti ispunjen čovjekovom aktivnošću?“ Na um pada neka vrsta budućeg „nositelja kulture“: gospodar prirode, kralj, nudeći darove znanja u posudi. Ali onda se shvaća tišina kada je u pitanju bitno. Perspektive kulturalnih epoha ─ riječ iz njegovih riječi, njegova riječ iz Logosa; darovi, ruho, sjaj, sve to nije suđeno ljudskom egu: „Ne Ja, već Krist u meni“. Već je napisana riječ „ich“ monogram „I.CH“. Ljudsko biće ─ vladar i kralj ─ nudi plodove kulturalnog razvoja kod jaslica. Vladarstvo i kraljevanje nisu cilj sami za sebe; Doktor s njegovim darovima prst je koji pokazuje na jaslice; i Doktor se pred njima klanja.
Kada je govorio o čudu kulture, tajnama povijesti i misterijima, izgledao je kao “Mag“, odjeven u ljubičasto, udjeljujući tajne. U tom trenutku kada su svi darovi bili na okupu, odzvanjala je riječ „ich“, ali gotovo simultano: „Ich“ postaje „I.CH.“, postaje Isus Krist. Više moći vode kralja i vladara ovog svijeta; kraljevanje nije posjedovanje sebe, prvobitna slika je ona od visokog svećenstva. Spojite sve zajedno, sve što je kazano o kulturalnim epohama, o ljudskom egu, i sve to razmotrite u svijetlu onog što je kazano o Kristu. To označava transformaciju kralja i mudraca u najponiznije obožavanje; ljudsko biće, mudrac i kralj, nude sjaj vlastite biti kod jaslica. Ljudsko biće postaje pastir!
Kada je Rudolf Steiner govorio o Kristu, svjedočili smo misteriju transformacije mudraca u pastira. Kada je govorio o Kristu bio je pastir, kada je govorio o misteriju kultura utkanih u tapiseriju kulturalne evolucije, bio je mudrac i ako bi se, nekom drugom prigodom, netko želio pobuniti protiv Doktora ili posumnjati u njega, ─ kada je govorio o Kristu, njegov najdublji skriveni lik je otkrivao: onaj od pastira. On, toliko obožavan, spremno okrunjen od gomile, stajao je tamo nemoćno, i sam je položio „Ja“, sebe, pod nogama novorođene istine.
S takvim Ja pokušajte okarakterizirati ton njegovih izjava u vezi Krista, izjava koje su izrasle iz tišine, i prožeo izjave koje se odnose na evoluciju kulture. Stojeći na vrhu njegove magične interpretacije cijele čovjekove povijesti, s krajnjom preciznošću otkrio je magična, mistična gledanja na povijest, i to je napravio ─ takoreći ─ klečeći. Skidanje vela sa temelja povijesti otkriva se kao receptivna utroba Sofije, Marije, duše koja porađa dijete. Bespomoćnost ovog djeteta u njegovim prvim zemaljskim trenucima, djeteta koje trijumfira nad moći i nad silom, nad Luciferom i Ahrimanom, opisana je od Doktora u Berlinu na Božić, 1912, na način koji je teško moguće ispričati.
Sjećam se riječi, i prizivam pred sebe Doktorov lik dok je izgovarao te riječi. Nebranjivost pastira ─ koji samo kroz njegovu ljubav za Dijete, u čijoj zvjezdanoj slavi stoji, prevladava tu bespomoćnost ─ zrcalila se u Doktorovom liku. On je sam bio poput djeteta, koje je u svojoj krajnjoj otvorenosti i ranjivosti imuno na sva iskušenja. Nikada ga neću zaboraviti, mudraca koji se predao djetetu i postao pastir ─ jednostavan, ponizan i ispunjen ljubavlju. Vidim ga iznad govornice ─ ispod njega ruže ─ s bijelim, bijelim ─ bijelim licem, strana bjelina, svjetlina koja više nije prelamala boju. Nikada prije nisam ni pomišljao, a još manje vidio, takvu bijelu čistu svjetlost. Topli purpurni sjaj strujao je iz Kristom-prožetih riječi. U tom trenutku, nije to bio „vođa“ ili „prenositelj“ Krist impulsa, onaj tko je stajao pred nama. „Prenositelj“ je ipak simbol, kalež, posuda, nešto, što nosi impuls, što čini korito kojim može teći.
Ali on koji je stajao pred nama te nezaboravne večeri ─ 26 prosinca 1912 ─ čije držanje, osmijeh, nije bio namijenjen nama već nevidljivom središtu, jaslama, koje su se pojavile usred nas ─ više nije mogao biti posrednik, pošto sposobnost, snaga, moć ─ sve su to bili neodgovarajući koncepti. Ono što su oni označavali transformiralo se u stvarno inkarnirano nešto koje više nije bilo izvor impulsa već jednostavno prisutnost, jednostavna gesta čuda. Radosti i ljubavi; nešto čemu cijelo okruženje žuri u susret, teži u to prodrijeti, i tako biti transformirano. Uobičajeni koncept o Suncu je onaj o disku, iz kojeg zrače prema vani koplja svijetla koja izbijaju u svim smjerovima od središta prema periferiji. Sada, sebi treba predstaviti protu sliku. U središtu ─ ništa; a točke periferije ─ ljudi i objekti ─ više ne ostaju ono što jesu, već se transformiraju u zrake i izlijevaju kao koplja svijetla u ono što je apstraktno nazvano „središte“, ali ono što u stvarnosti nije „središte“ već je cjelovitost, ukupnost u kojoj smo Doktor i mi ─ svi mi ─ jedno bijelo Sunce ljubavi za Dijete.
Ili, koristeći drugu analogiju: svi mi, odjeveni u svjetlucavo ruho, nudimo naše darove, a onaj koji nam ih je dao tako da bi ih mi mogli ponuditi, stoji tamo s praznim rukama ─ bespomoćni pastir ─ i klanja se i, bespomoćno, samo uzburkava, potiče nas na divljenje : „Tamo! Pogledajte Tko leži tamo, Tko nam je povjeren u svoj Njegovoj ranjivosti, Čija nezaštićenost je ono što donosi pobjedu nad Luciferom i Ahrimanom! Jedan jedini trenutak ispunjen ljubavlju za Dijete bitku s Ahrimanom čini stvar prošlosti; gdje ima takve ljubavi, tu je pobjeda“. Sve je to njegova gesta kazala kada nam je interpretirao Evanđelje po Luki.
Takav bijeli sjaj svijetla kakav ga je tada obavijao, nikada prije nisam vidio, čak ni zamišljao. Na um mi padaju riječi Otkrivenja:
Onome koji pobijedi dati ću bijeli kamen, s napisanim novim imenom na kamenu kojeg nitko ne poznaje osim onog koji ga prima.
Oh, ovo mirom ispunjeno bijelo svijetlo miruje u sebi ─ svijetlo tišine! Samo jednom, kada sam vidio bijelog starca Sarova, težnja za njim me dirnula, i sada sam osjećao isto kako lebdi u zraku; ali to lebdenje nije dolazilo od Doktora, premda je to bio on tko je, unutarnjim naporom, ovaj trenutak učinio mogućim.
Duga šutnja, post, pustinja u koju se povukao, u koju nas je već bio pozvao, nijemo i davno prije ovog trenutka, pridonijelo je da ovo predavanje nosim sa sobom cijeli moj život kao trenutak ispunjen milošću. Kasnije, često sam morao slušati kako se riječ „milost“ zlorabi; na primjer, u primjedbi da „Doktorova učenja“ nisu bila „blagoslovljena milošću“. „Čuvajte ono što vam je povjereno i izbjegavajte opušteno svjetovno brbljanje i prepirke oko lažno hvaljene umjetnosti!“ mislio sam, pred sobom sam vidio Doktora za vrijeme predavanja tog 26-og prosinca.
Prije toga, i nakon toga, šutio je o temi „Krista“. Predavanja između listopada i prosinca bavila su se drugim problemima….
Par dana nakon ovog predavanja, za mene toliko odlučujućeg, čuli smo ciklus Bhagavad Gita i poslanice sv. Pavla u Kölnu. To je bilo tumačenje prepuno značenja, počast priznavanju i divljenju za Istok; razumijevanje za Indiju, kojoj su suprotstavljene osobine apostola Pavla, naglašavajući neravnotežu „svadljivog“ Pavla, koji se pojavio nakon veličanstvenog razvoja, daleko uravnoteženijeg i harmoničnijeg razvoja kultura „mudrosti“ Indije. To je bila naznaka transformacije učenog pisara i mudraca u Pavla, koji gubi ravnotežu i razvija pastirsku ljubav za kršćansko ljudsko biće. U njegovoj „slabosti“ Pavao vodi u budućnost ljubavi u smislu sv. Ivana….
Tema Evanđelja po sv. Luki ponovno je odjekivala u meni tijekom Božića 1915, u Dornachu, u vezi s Oberufer božićnim igrokazima. Dvije različite misterije, dvije različite priče, bile su predstavljene na pozornici. U jednoj, onoj jezivoj, pojavili su se mudraci s Istoka, kao i Herod i vrag; u drugoj, pastiri u polju. Predavanje je krenulo nakon drugog igrokaza. Ponovno, tijekom predavanja, otkrila se ista bezazlena toplina i nježnost: lik pastira. Doktor je govorio o „gazdi“ i o „pastirima“. Gazda, gostioničar, poslao je Mariju i Josipa dalje od svojih vrata. Marija je rodila u štali u koju su došli pastiri. Postaju očita dva ljudska tipa: „gazda“ ili gostioničar i „davatelj“, pastir, koji brani dušu od sebičnosti, bez obzira na oblik u kojem se može pojaviti. Doktor nas je pozvao na obožavanje kod jaslica s Djetetom, ponizno kao pastiri.
Tako je njegov lik izgledao dok je kontemplirao Isus Dijete, ono koje je bilo kalež u koji se ulio Logos. Dječja jasnoća se u njegovim osobinama ujedinila s patnjom koju ne mogu opisati i pred kojom sve riječi padaju. Samo je osoba koja je patila kao što je Doktor mogla, u nekim slučajevima, biti čisto-bijelo malo dijete. Također i kasnije ─ kada je govorio o Isusu iz Nazareta, koji se sakrio u stolarskoj radionici do njegovih tridesetih godina i poznavao patnju koju prije nikad nije upoznala ni jedna živa osoba ─ tamo je zasjao iza boli, isti jednostavan osmijeh. Oklijevajući, gotovo posramljenim osmijehom, Doktor je također rekao da je Isus nosio znak na licu; i kada promatramo znak, počinjemo voljeti Isusa. Umirući ugarci rastapajuće boli pred kojom sva patnja blijedi, probudili su našu ljubav; ta je bol vršila nad nama nježnu silu privlačenja.
Tema neiskvarene ljubavi utkala je sebe u temu neizrecive patnje. Kroz neizrecivu nevinu patnju, Dijete će postati kalež za Logos, koji je sa svoje strane preuzeo na Sebe drugačiju, jednako nevinu patnju zbog cijelog svijeta. Isusova patnja u gledanju Njegovih drugova zaposjednutih vragom križala se s mukom Krista, Koji je nevino preuzeo na Sebe užas i bol samo-sužavanja u osobnost Isusa. Ovaj križ patnje čini osnovu za trogodišnju biografiju Krista Isusa. Krist je uronio u osobnost Isusa; Isus, ponesen Kristovom snagom, postaje Isus Krist. Doktor je pokazao na križ dvostruke patnje, na agonije u obje veze: Isus Krist i Krist Isus. Prije ujedinjenja s Logosom, osobnost Isusa doživjela je crnu rupu svijeta unutar središta njegovog „Ja“, njegovog ega; bezdan svijeta, koncept razmjeran onom od kopernikanskog univerzuma. Isus prije krštenja ─ „ono“, nad kojim je od Ahrimana ispražnjen univerzum rastrgan. Tako je to „ono“ otišlo na krštenje ─ pod dvostrukim križem „Isusa Krista“ ─ dok je „Krist“, koji je iz slobode napustio oblast duhovnog svijetla da bi bio uvučen u uzak procjep osobnosti, morao izdržati užas i bol neusporedivog sužavanja, pokraj čega bi bilo koji oblik ludila bio ─ ništa. Morao je podnijeti to mučenje tako da bi postao „Krist Isus“, da bi tako mogao živjeti u Isusu.
Dva križa: „Isus Krist“, „Krist Isus“. Trenutak krštenja u Jordanu: Ostvarenje oba križa u jednom križu ─ križu Golgote ─ konkretan proces Krist bića rođenog na Zemlji. Steiner ukazuje na križanje dva puta patnje ─ na nikad prije ukazano ─ stapanje u treći. Po prvi puta, on ukazuje na križ na Golgoti s točke gledanja koja je ostala skrivena čak i apostolima: kao potresanje do temelja božanske i ljudske sudbine. „Bogovi“ i „ljudi“ moraju nestati da bi se podignulo na novi potencijal, ne samo ljudsko i ne samo božansko, što opravdava sve odnosno: ne samo ljudskost čovjeka već također i božanstvenost Boga. Novi oblik života, jedini mogući oblik, sada još uvijek samo sjeme, u budućnosti će biti konkretno rođen, znak utjelovljenja „ovog“ u „ono“ i „onog“ u „ovo“; Krist Isus i svijet, „Ja“ i priroda, „Duh“ i povijest i teorija.
Kada je Steiner govorio o Isusu Kristu, ljubav za bespomoćno dijete odzvanjala je u njegovim riječima. Ali kada bi govorio o Kristu ─ nevina užarena patnja, patnja rođena iz ljubavi, ljubav rođena iz patnje, križali su se jedno s drugim, u njegovim riječima.
Nitko nije doveo do ničeg sličnog onom što je Rudolf Steiner iznjedrio kada je za duše ljudskih bića, razvio svoju kristologiju. Ovdje nije bilo znanja u uobičajenom smislu riječi. To je bila ljubav preplavljujući sve oblike, patnja preplavljujući sve oblike.
Znak koji je nosio na svom licu u to vrijeme, „Ich“, bio je izraz njegovog stanja svijesti koji je slušatelje budio iz njihova sna.
Stajao je pred nama u strogoj tišini, pred vanjskim sudom njegovih riječi o Kristu.