Osvrt Hellmuta Finsterlina na prvu knjigu objavljenu od Prokofieva — ,,Rudolf Steiner i osnivanje novih misterija”, Stuttgart 1982.
Iz ,,Erde und Kosmos” Br. 2/1983:
U ovom broju nema prostora za više od spominjanja ove knjige, tako ćemo odgoditi detaljniji osvrt do izdanja Br. 3. Ali željeli bi reći da pohvale kojima je autor obasipan sa svih strana nisu opravdane, osim ukoliko netko nije voljan staviti znanje o književnosti i duljinu teksta iznad njenog stvarnog kognitivnog sadržaja. To je upozorenje koje želimo dali, jednako kao i što bismo priznali postignuće 28-godišnjeg Rusa. Prokofiev, unuk čuvenog kompozitora, postavio je sebi, iz punog entuzijazma njegove mlade, slavenske duše, zadatak koji nije mogao ispuniti: naime, da opiše genezu i sadržaj modernih misterija, u odnosu na sedam godišnje periode u životu Rudolfa Steinera.
Iz njegova znanja o sedam godišnjim ritmovima opisanim od Rudolfa Steinera, mogao je sam shvatiti da od trećeg do četvrtog sedam godišnjeg perioda nije moguće ostvariti nešto što, osobi koja je sazrela kroz teška životna iskušenja, mora izgledati jedva ostvarivo ili sasvim neostvarivo: da toliko duboko dokuči život kao što je onaj od velikog Učitelja, i čak - što je još ambicioznije — misterijsku prirodu antropozofije. Gdje bi čovjek koji je postao mudar držao opreznu distancu — Goethe je, na primjer, preferirao ostaviti kao fragment rad za koji se njegove snage nisu činile adekvatne — mladi olujni konjanik strmoglavo se baca u mnoge pogreške, zabune i nagađanja.
Tako je, na primjer, 1925-e Rudolf Steiner našao da Božićno zasjedanje nije uspjelo (sei ,,nicht angekommen”). Međutim, ne i Prokofiev. To zasjedanje ne može ne uspjeti, tako on vjeruje. Naravno ne; ali stići na Zemlju (..auf Erden ankommen”) nešto je sasvim različito. ,,Visoka škola za duhovnu znanost” treba ne samo sekcije, već tri razreda, od kojih bi se drugi sastojao od 36 posvećenika, dok bi se treći sastojao od 12. Gdje su razredi, i gdje su posvećenici? Da li je Božićno zasjedanje stvarno ,.uspjelo”? Detaljnije u slijedećem izdanju.
Izdanje Br. 3/1983:
,,Trebamo samo kontemplirati lijepi opseg duhovne mudrosti koja je došla u svijet zahvaljujući zemaljskoj aktivnosti Rudolfa Steinera. Gdje možemo naći išta slično u cjelokupnoj vanjskoj povijesti razvoja čovječanstva? ‘Samo na estetskom nivou prizor ovog pogleda na svijet koji obuhvaća duh i materiju je nešto ogromno. Netko može imati nekakvo znanje o duhovnoj povijesti čovječanstva i postaviti pitanje: Kada je čovječanstvo ikada doživjelo nešto ovakvo? Aristotel, Toma Akvinski — ovdje je još više ...‘ (F. Rittelmeyer, Stuttgart 1980. ,,Moji susreti s Rudolfom Steinerom”).
Ove riječi Rittelmeyera označavaju mjesto zauzeto od Rudolfa Steinera u duhovnom i kulturalnom životu zapadnog čovječanstva. Sva fundamentalna očekivanja zapadnog čovječanstva, problemi vezani uz individualno ‘Ja’, sloboda volje, priroda mišljenja, znanosti, umjetnosti, religije — sva ta pitanja nalazimo zbližena u Rudolfu Steineru kao sveobuhvatnom središtu, i otuda zrače u svijet u šest tisuća predavanja, desetke knjiga i eseja. Cjelokupna slika duhovnog života čovječanstva stoji pred nama. Po prvi puta dolazi u svijet, i mi moramo pitati: Otkuda je mogla doći, ako ne od onih koji uistinu vode i ostvaruju ovaj duhovni život čovječanstva i daju mu smjer? Ne možemo u potpunosti iznutra gledati na sebe kao na antropozofe ako nismo u sasvim shvatili da kada je, na primjer, Rudolf Steiner u njegovim predavanjima govorio o Bodhisattvi, Bodhisattva je tamo bio pored njega; kada je govorio o Christianu Rosenkreuzu (sic), Maniju, Skitianosu, Zaratustri, Budi, svi ti veliki učitelji čovječanstva su stajali pred njegovim duhovnim pogledom, i blagoslivljali njegovu službu za njih i za čovječanstvo, otkrivajući mu svoje biće. To je duhovna stvarnost koju svaki antropozof apsolutno mora prepoznati. Ali iz toga slijedi velika odgovornost koju nose oni koji nastavljaju rad Rudolfa Steinera na Zemlji. Odgovornost svakog antropozofa koju on/ona neposredno nosi pred duhovnim svijetom, a iznad svega pred onim uzvišenim bićima koja su, preko njihovog velikog predstavnika, poslala na Zemlju novo duhovno otkrivenje. Sudbina tog otkrivenja je sada neopozivo vezana sa sudbinom čovječanstva kao cjeline.
Tu možda nekako opširnu i, po liniji misli, ne uvijek sasvim logičnu (,,pitanja” nalazimo združena u Steinerovu radu) karakterizaciju duha poznatog nam pod imenom Rudolf Steiner, može se lako zamisliti kao da zauzima središnje mjesto u knjizi koja se bavi ,,Osnivanjem novih misterija”. Netko to može gledati kao uvod, ili kao rezultat istraživanja. Napisana je od Prokofieva i može se naći u njegovoj knjizi, ali samo ,,enpassant” kao napomena 40 u trećem poglavlju. Izgleda mi da njeno takvo smještanje, govori glasnije od mnogo riječi, i da se netko treba upitati da li je autor zaista shvatio ono što piše. Da li bi ovo moglo biti ponovno izranjanje stvari koje je prethodno apsorbirao s velikim žarom? — On je veoma dobro upućen u antropozofsku literaturu. Da li je to ništa više od prelijevanja njegovih vlastitih posebnosti, u obliku špekulacija, konstrukcija koje su gotovo same uobličene u njegovoj duši, kao iz prepunjenog izvora čiji tok je trebao biti zaustavljen, da bi se spriječilo poplavljivanje? Nema sumnje da je ono što Prokofiev tamo kaže istina. Da li je on u stanju biti pravedan prema toj istini, pokazati će samo sadržaj knjige.
Zadatak poduzet od autora koji je u to vrijeme bio u dobi od 27-28, opis osnivanja novih misterija — misterija 20-og stoljeća — viđeno u odnosu prema sedam godišnjim periodima života Rudolfa Steinera, impresivan je! Nada da bi to djelo moglo biti izvršeno opravdana je jedino uz uvjet da je sam autor prodro u te misterije. To bi značilo da je stekao barem stupanj šegrta na putu inicijacije. Napredno djelo koje je utemeljeno samo po sebi, još uvijek se na toj osnovi ne bi pojavilo, ali mogla bi biti predstavljena gledišta koja bi potaknula čitatelja da daljnje proučavanje, a izvora grešaka bi bilo manje nego u slučaju nekog tko je samo čitao i proučavao.
Ako netko ozbiljno uzima sedam godišnje periode razvoja, tada se mora upitati — kada je upravo završio četvrti sedam godišnji period — u kojoj mjeri mu je otvorena mogućnost da shvati misterije. Autor bi zasigurno morao znati nešto o tim životnim fazama ako uzima u razmatranje one od Rudolfa Steinera.
Sam Rudolf Steiner, krajnje nadaren kakav je bio, bez dvojbe nije smatrao da je u položaju sa sadržajem misterija izaći u javnost prije 40-e godine. Prvi njegov rad koji pokazuje u tom smjeru pojavio se 1902. Njegov naslov je bio ,,Kršćanstvo kao mistična činjenica i misterije davnine”, umjereni naslov u odnosu na onaj izabran od ovog autora. Je li Prokofiev uspio u njegovu cilju? Mi mislimo da nije. Naše razloge za to bi željeli dati uz pomoć nekoliko primjera.
Pričljivost — prepreka
Ono što se susreće — što se dalje napreduje u tekstu, to više postaje neugodan osjećaj da je nečiji um ,,skuhan” i gurnut u smjer misli koje vode daleko od stvarnosti umjesto prema njoj — je ekstremna rječitost. Svaki antropozof koji je korak po korak utirao njegov put znanja, radeći od početka i na pravilan način, zna da na ranom stupnju dolazi u fazu ,,odbjeglog jezika”. Znamo dobro tu pojavu, koju mnoga osoba, čak iako je stara i osijedjela, nje nikada prerasla, premda ‘brbljavi’ period ne bi trebao biti više od kratke prijelazne faze. Antropozofu početniku se — onom tko je upravo započeo njegov antropozofski put razvoja — može jedino savjetovati da motri tu početnu fazu s posebnom pažnjom, i obuzda je energično koliko je to moguće.
Prokofiev ne poznaje takvu odmjerenost. Očito nije našao učitelja koji će ga uvjeriti da obrati pažnju na tu pojavu, koja je već opisana od Rudolfa Steinera u njegovim temeljnim spisima na temu unutarnjeg razvoja. Ova slabost autora na posebno se nesretan način pokazuje kada on govori o makrokozmičkoj molitvi u vezi s polaganjem kamena temeljca Goetheanuma 1913, i o predavanjima održanim od Rudolfa Steinera kasnije o Petom evanđelju. To se proteže preko mnogo stranica, i događa se nešto što se nikada ne bi trebalo napraviti jednoj od najdubljih riječi misterija: autor je potpuno ‘raspravlja do iznemoglosti’. Čitatelj gubi iz vida tekst, i na njegovo mjesto mora uzeti jedan razvučeni govor za drugim. Na taj način čitatelja se vuče od supstance umjesto prema njoj, što bi autor zapravo želio učiniti.
Kada se tijekom njegovih napora i vježbi duhovni učenik približi Pragu, odjekuje mu upozorenje da bi trebao izbjeći nepromišljeno korištenje riječi. Svaka nesmotrena riječ, svaka riječ previše — i svaka premalo također — formira se u ozbiljnu prepreku. Elokventna osoba je ugrožena u iznimno visokom stupnju! Ona briše, takoreći, jednim verbalnim izljevom, sve što su joj napori mogli donijeti putem vrline. Postoji ljudi koji govore užasno mnogo da uništavaju ne samo ono što su stekli do sada, već također i dobre predispozicije koje su donijeli u ovaj život kao rezultat ranijih zemaljskih života. Posljedica toga je, kao što se može pretpostaviti, da učenik ne samo da ne napreduje, već zapravo nazaduje! U takvom slučaju je često teško, ako ne i nemoguće, retrogradni razvoj transformirati u napredak tijekom ovog života. A za osobu o kojoj se radi, kada jednom toga postane svjesna, to nije samo tužno, već zaista tragično!
Čitatelju knjiga koji se upušta u široke rasprave o najdubljim misterijima čovječanstva treba dati ovo nedvosmisleno upozorenje. Takve spise bez štete može apsorbirati jedino ako to radi koristeći budne, pojačane snage svjesnosti!
Simptomatično je da autor povremeno uključuje opaske koje bi trebale biti kritika drugih, i nisu netočne same po sebi, ali koje zapravo vrijede za njega. Takve stvari se pojavljuju iz podsvjesnog, i one su sasvim sposobne za samokritiku. Na str. 118 on kaže da antropozofske institucije kćeri nisu samo urodile ‘predivnim plodovima’, već su također u svom skutu donijele i poteškoće. ,,One se, međutim, pojavljuju ... iznad svega jer mnogi antropozofi koji antropozofske impulse s entuzijazmom nose u važna područja života i aktivnosti, nisu prepoznali, dugujući to nedovoljnoj pripremi, pravu prirodu antropozofije. Nisu razumjeli da je od početka antropozofija imala duboki ezoterijski karakter, kojeg još ima i uvijek će ga zadržati u budućnosti ... ” Kako istinito! Jedino je pitanje: kolika je dubina osobe koja prosuđuje te dubine? Ezoterizam je isto kao i okultno učenje. Ono ne dopušta, čak i u dobu kada misterije postaju javne, da se govori o i oko njih više nego što je apsolutno nužno. Koliko je to nužno, to ezoterik, okultist, mora točno znati. Ako to ne zna točno, tada mora obuzdati jezik. U toj sferi je daleko bolje ne reći ništa nego reći nešto netočno.
Da li je Rudolf Steiner žrtvovao njegova četiri tjelesna ovoja?
1. Žrtvovanje ‘Ja’
Prvi se dio knjige bavi ,,Misterijem životnog puta Rudolfa Steinera”. Tu autor iznosi tezu da je, između svoje 35-e i 42-e godine Rudolf Steiner žrtvovao njegovo ‘Ja’, zatim u slijedećem sedmogodišnjem periodu svoje astralno tijelo, zatim svoje etersko tijelo, a od svoje 56-e godine do vlastite smrti fizičko tijelo. Slabost ovakve linije razmišljanja lako je pokazati. Steiner je započeo, kao što znamo, njegovo podučavanje kao antropozof nakon prekretnice stoljeća. Prema Prokofievu, kratko nakon toga, to uopće nije više bio on sam koji je radio, već biće kojem je žrtvovao njegovo ‘Ja’. Nešto što se podudara s time događa se najkasnije 1910, kada je astralno tijelo došlo u posjed Bodhisattve, koji će steći rang Bude nakon što protekne tri milenija. Jedinstvenost Steinera je nestala. Biće kojem je, prema Prokofievu, žrtvovao njegovo etersko tijelo trebalo bi ga, ako se uzme precizno, značajno ojačati. Dok je žrtvovanje fizičkog tijela moglo jedino stvoriti prepreku za razvoj antropozofskog društva (tako se ispostavilo). Ne može se ne promisliti na baba-jagu koja se sastoji od četiri lutke, koje su jedna za drugom ,,žrtvovane” dok sve četiri nisu otišle. Izgleda da netko tako zamišlja da su četiri tjelesna ovoja duše i duha ,,čovjek”, i pitanje što se dogodilo individualnosti Rudolfa Steinera postaje umotano u neizvjesnost.
Ne želimo jednostavno odbaciti ovu ideju, ali pokušati ćemo dati preciznije razloge zašto je ,,žrtvovanje” tjelesnih ovoja kako je ovdje opisano, bili oni od Rudolfa Steinera ili bilo koje druge osobnosti, prilično nemoguća koncepcija.
‘Ja’, tako Prokofiev tvrdi, bilo je žrtvovano od Steinera u smislu riječi Sv. Pavla, kao čin slijeđenja koraka — ne naravno ,,imitacija” (Prokofiev) — Krista. Sada, ova predaja sebe pred višim, pravim ‘Ja’, kao ,,svjetskim-ja”, nije nešto što bi ljudsko biće koje je napredovalo u svom razvoju do odgovarajuće nivoa moglo ili trebalo izvršiti na permanentnoj osnovi. Postoje određena djela koja se, ako će se zaista uspjeti, moraju odigrati s predajom nečijeg vlastitog ‘Ja’ — n.pr. žrtva svećenika na oltaru, medicinski tretman bolesnog, također i rad s biodinamičkim preparatima, kao što sam često opisivao.
Situacija je ponešto različita u slučaju kognitivnih procesa, koji počivaju — u smislu kojeg je tom izrazu dao Steiner — na intuiciji. Arhetip takvog procesa je Goetheovo postajanje svjesnim o ,,Ur” (arhetipskoj) — biljci. Do goetheovskog čina spoznaje dolazi se kroz proces čime sam poznavatelj postaje biće koje želi upoznati. Ako je to, na primjer, biljka, onda će poznavatelj sam postati biljka, ali bez prepuštanja njegove vlastite samosvijesti. On je mora održavati, inače proces za njega nema smisla. Biljka ima svijest koja nalikuje onoj od našeg dubokog sna. Poznavatelj mora postati biljka, ali u isto vrijeme održavajući svoju budnu svijest. Kao poznavatelj ja još uvijek moram moći stajati iznad moje biljne prirode i promatrati moje novo (i privremeno) biće.
Ako sada, međutim, krećem rezultat mog kognitivnog čina učiniti spremnim za tiskanje na papir ili za isporuku govorom, tada to ne mogu bez mog uobičajenog, nižeg ‘Ja’, jer samo ono može rukovati papirom, pisaćim strojem, i baratati s pravopisom, interpunkcijom, sintaksom itc. Ne može biti govora o ,,žrtvovanju” mog instrumenta, mog svakodnevnog ‘Ja’ — već prije o ,,izgubiti sebe s ciljem da bi se opet pronašao’. Rudolf Steiner je za nas neosporno bio izvanredan primjer toga, i u njegovim spisima o unutarnjem razvoju opisao je kako se učenik sam može uspeti do stupnja ,,gubljenja sebe” u ,,nalaženju sebe’. Sada iznositi kao očiglednu činjenicu da je Rudolf Steiner žrtvovao ,,svoje zemaljsko ‘Ja’ Kristu”, ,,tako da bi On mogao govoriti iz njegova fizičkog ovoja”, i opisati to kao nešto sasvim izuzetno što je posebno i jedinstveno osobina Rudolfa Steinera — to je, ako se dublje uđe u čovjekovo stremljenje za znanjem u ružokrižarskom smislu, više omalovažavanje nego poštivanje duha Rudolfa Steinera, posebno kada se to događa u ekskluzivnom (niz ponuđenih radova) ,,Poticaju za antropozofski rad”.
2. Žrtvovanje astralnog tijela?
Na str. 78 Prokofiev sumira njegovo gledanje na drugu žrtvu Rudolfa Steinera na ovaj način: ,,Rudolf Steiner je kao posvećenik žrtvovao svoje astralno tijelo, stavljajući ga na raspolaganje uzvišenom duhovnom biću, Bodhisattvi, koje je od tada nadalje govorilo kroz njega. To djelo je drugi stupanj žrtvovanja Rudolfa Steinera. To se dogodilo između 1906 i 1907, oko sredine sedmog sedmogodišnjeg perioda, što stoji pod znakom snaga Duha-samog. S tim događajem je autobiografija ,,Put mojeg života” također došla do svog pravog zaključka. Jer riječ ,,mojeg” sada može biti primijenjena od Rudolfa Steinera ne samo na njega kao zemaljsko ljudsko biće, već također i na kozmičko biće koje je radilo kroz njega.” Dodana ovoj nemogućoj izjavi je napomena koju smo koristili kao naš uvodni citat.
Najprije, što je ,,zemaljsko astralno tijelo”? Astralno tijelo nikada nije ,.zemaljsko”, osim ukoliko bi kao kontrast tome postojala takva stvar kao što je ,,nebesko astralno tijelo”. Ne želimo biti cjepidlake, već samo bliže pogledati samu neadekvatnu koncepciju.
Wimbauer smješta ulazak Bodhisattve u 36-u godinu, a sada Prokofiev isti događaj smješta u 46-u godinu; dok Steiner kaže da se takva stvar događa — ako uopće — između 30 i 33-e godine. Ali što je šest ili deset godina za mladog autora? — Ništa u velikom univerzumu ... Ali što se zaista događa nije jasno ni autoru niti recenzentima koji ga hvale. Pokušati ću objasniti.
Postoje također i bezbrojne druge, ali jedna pomoć u orijentaciji može se naći u kratkom sažetku Steinera o temi o tri izvorna stupnja masonske inicijacije (Berlin, 4.4.1916, u ,,Sadašnjost i prošlost u čovjekovu duhu”, predavanje 4; GA 167). Za bilo koju vrstu inicijacije postojali su određeni stupnjevi, ovdje nazvani Učenik, Šegrt, Majstor. Treći stupanj, kojeg bi zasigurno pripisali Rudolfu Steineru, razlikuje se od dva niža stupnja kroz činjenicu da tko god ga je postigao može dragovoljno bilo kada napustiti njegovo fizičko-etersko tijelo, može se uspeti u više svjetove dok u potpunosti održava njegovu samosvjesnost, i kasnije se može vlastitom voljom vratiti u fizičko-eterski ovoj. Dakle stečena je veoma uzvišena sposobnost. Ako bi takvom posvećeniku bilo nužno postići dogovor s, recimo, Bodhisattvom koji će se uzdići na nivo Maitreya Bude kroz vrijeme od 3000 godina tada mu on ne treba, u tu svrhu, ,,žrtvovati” svoje astralno tijelo, već će ga sresti u višim svjetovima. ,,Konferencije” slobodnih duhova se odvijaju — i to se događa kontinuirano — u višim svjetovima. Bez njih, ništa se uopće ne bi dogodilo na Zemlji.
U ovoj prilici ne bi trebalo proći nespomenuto da je amaterizam u okultnim stvarima iznjedrio najjadnije plodove u antropozofkim krugovima kroz desetljeća. Veterana mora pogoditi kao posebno smiješno kada je nepogrešivo napravljena tvrdnja od osobe o kojoj se radi da ona sve zna mnogo bolje.
Dakle u kakvom odnosu duh Rudolfa Steinera stoji prema ovom Bodhisattvi? U njegovoj napomeni na str. 134 (Br. 136 na str. 420), referirajući na kasnije vrijeme, Prokofiev kaže slijedeće: ,,U to vrijeme Rudolf Steiner se u njegovu individualnom razvoju digao na stupanj inicijacije, koji je također postignut, premda u formi koja je odgovarala tom vremenu, od Christiana Rosenkreutza (sic) u 15-om stoljeću, i koji je kasnije opisan na slikovit način u knjizi ‘Alkemijsko vjenčanje Christiana Rosenkreutza godine 1459’.”
Uzgredno, ime Rosenkreutz se piše sa ,,tz”. Ali tko je i kada rekao našem dobrom Prokofievu kada je i kako Rudolf Steiner završio njegove stupnjeve inicijacije? Može li se takva stvar oprostiti kao brzopletost mladosti? Tko je ovdje pogriješio? — Mladić ili njegovi učitelji? Ali nisam samo iz tog razloga citirao pasus. Jer Prokofiev nastavlja: ,,To također baca svijetlo na slijedeću imaginaciju danu od Rudolfa Steinera kada je, nakon Božićnog zasjedanja, bio upitan o odnosu između antropozofske i ružokrižarske struje: S lijeve strane stoji Christian Rosenkreutz s plavom štolom, a s desna Rudolf Steiner s crvenom; u ovoj imaginaciji stoje jedan pored drugog” (naglasio S.O.P.).
Prokofiev nam ne kaže odakle mu to. To je opisano od E. Kirchner-Bockholta u ,,Zadatak za čovječanstvo od Rudolfa Steinera i Ite Wegman”, Domach 1976, u poglavlju pod naslovom ,,Misija Rudolfa Steinera”. Tema o kojoj se raspravlja je inicijacijska mantra. Ona nastavlja: ,,Za drugi dio stiha Rudolf Steiner je bio rekao da se treba zamisliti kako se napreduje prema oltaru noseći bijelo ruho: s lijeve strane ispred oltara stoji Christian Rosenkreutz s plavom štolom, a s desne Rudolf Steiner s crvenom štolom. Ovaj oltar mora biti zamišljen u duhovnom svijetu. Drugom prigodom Rudolf Steiner je rekao da u duhovnom svijetu dvoje stoje jedan do drugog noseći te štole.’
Molim primijetite: Prokofiev kaže, ,, .....u ovoj imaginaciji oni stoje jedan do drugog”. Zašto je neznatno izmijenio izjavu da se jedva primijeti? — Jer se inače ne uklapa u njegovu shemu! To bi trebalo biti istinito samo za jednu, za ovu imaginaciju. Kako stvari zapravo stoje, dakle?
U pogledu toga nikako nepogrešivi Hermann Keimeyer je daleko superiorniji od njegovih rivala H. Wimbauera, i sada S. Prokofieva. On je dugo vremena bio svjestan da, prema njihovom stupnju inicijacije, t.j. njihovu hijerarhijskom položaju Christian Rosenkreutz i Rudolf Steiner stoje na istom nivou. Ali na kojem nivou stoje ti uzvišeni duhovi? To možemo dokučiti barem osjećajem kada učimo iz predavanja iz Neuchătela iz 1912 (GA 130) ,,Misija Christiana Rosenkreutza, njen karakter i zadatak”, da je Christian Rosenkreutz onaj tko dodjeljuje Budi — koji se uzdigao na rang Bude u 6-om stoljeću pr.Kr. — sasvim određeni zadatak. Iz ovoga slijedi da Rosenkreutz hijerarhijski stoji na višem nivou od velikog Bude. Neka se ova činjenica u nas utisne u njenom punom značaju! Tada će se dobiti osjećaj o ideji Prokofieva kao nemogućoj. Da li duh koji se inkarnirao u Rudolfu Steineru zaista treba žrtvovati njegovo astralno tijelo Bodhisattvi koji će rang Bude postići tek kroz 3000 godina, samo da bi učestvovao u njegovoj inspiraciji?
Jednom kada se netko probudio, potvrde toga može naći na mnogim mjestima u Steinerovim predavanjima — n.pr. također u ,,Istok u svjetlosti Zapada” (predavanje 9, GA 113) — pretpostavljajući, odnosno, da se potrudio čitati točno, zaista sasvim točno, i ostavio se loše navike da želi pročitati što je moguće više što brže, čak i po cijenu iznimno važne ,,ljubavi za detalje”. Netko je sasvim lako mogao imati ideju da se Buda pojavljuje kao član Lože od 12 Bodhisattvai, dok zapravo rang Bodhisattve predstavlja stupanj prije onog od Bude. Bavljenje ovakvim pitanjima, koja u početku izgledaju kao nedosljednosti, može učenika koji stremi napraviti tragateljem za znanjem.
3. Žrtvovanje eterskog tijela?
Preko ne manje od 25 stranica (81-106) Prokofiev pokušava uvjeriti čitatelja da prizna da je, od 1913, Rudolf Steiner žrtvovao njegovo etersko tijelo biću kojeg se može zvati ,,drugi Adam”. Ovdje je, toliko mnogo najviših misterija dovedeno dolje na nivo nižeg razumijevanja i onog što se može ponuditi u tom vidokrugu, da radije u to ne bi dalje išao. Na počeku sam naglasio da Prokofievu nedostaje osjećaj za duhovnu mjeru kada govori o misterijima Petog evanđelja.
To pretpostavljeno žrtvovanje Rudolfa Steinera je zatim odmah dovedeno u vezu s izgradnjom prvog Goetheanuma. Nitko neće dovesti u pitanje da tu zaista treba govoriti o besprimjernoj žrtvi od strne Rudolfa Steinera, ali to nije shvaćeno ako je netko svodi na predaju životnog tijela Rudolfa Steinera, predaju koja bi, da je to stvarno bila žrtva eterskog tijela, vodila do trenutne smrti osobe o kojoj se radi, osim ako tu žrtvu ne shvaćamo kao silazak tog neporočnog ‘Ja’ u ovo etersko tijelo. Ali onda bi posljedica toga bila da bi se o duhu samog Rudolfa Steinera moglo govoriti u veoma ograničenom smislu.
Logička posljedica za Prokofieva je ,,da je Rudolf Steiner morao predati snage njegova eterskog tijela za formiranje duhovnog ovoja oko brda u Dornachu — ovoja kakav je u drevna vremena okruživao sve prave misterijske centre — i koji je služilo kao vozilo za one uzvišene duhovne impulse koji su željeli sići na to mjesto, tako da je moglo postati središte duhovnog života za zapadno čovječanstvo. ” Ta ,,misteriozna veza između građevine i graditelja/arhitekta (Baumeister) ” je, kao što ćemo vidjeti, za njega jamstvo da je Dornach bio, jest, i u dalekoj budućnosti će nastaviti biti, misterijski centar. Što se tamo konkretno događa? Prokofiev je možda formirao finu sliku za sebe. Nije primio utisak ovoga kada je došao u Dornach po prvi puta u zimu 1982/3 i upoznao građevinu i ljude koji su živjeli unutra i nastanjivali je i ispunjavali njihovom duhovnom supstancom.
4. Žrtvovanje fizičkog tijela?
S obzirom na žrtvovanje fizičkog tijela Rudolfa Steinera, dan je dojam da tu imamo sasvim prirodan i pravilan proces koji se dogodio povezan s prethodnim žrtvovanjima tjelesnih ovoja usporedo s sedmogodišnjim periodima. Steiner je sam dao mig na tu žrtvu kada je održao Božićno zasjedanje, ujedinjujući pogreške, zablude i nepodesnosti članova s njegovom vlastitom karmom (str. 133). Pitanje da li nakon tog božićnog zasjedanja, nakon polaganja tog Kamena temeljca u srce svakog pojedinog člana, iskra nije trebala biti zapaljena, tako da preuzimanje na sebe karme Društva ni na koji način nije trebalo voditi do destrukcije fizičkog tijela Rudolfa Steinera, nije uopće postavljeno. Za Prokofieva sve je u savršenom redu: Steinerovo žrtvovanje, Domach kao misterijski centar, i ljudska bića koja čine članstvo Društva. Oni, međutim, koji dvoje da ono što danas živi u Goetheanumu može opravdano biti nazvano misterijski centar 20-og stoljeća su, prema Prokofievu, antropozofi koji svjesno ili nesvjesno promoviraju impulse moći koji žele spriječiti Rudolfa Steinera od ispunjavanja njegova zadatka. Da 28-godišnjak može doći do takvog mišljenja shvatljivo je. Da ljudi koji su ostarjeli i osijedjeli kao antropozofi mogu to smatrati ispravno, manje je shvatljivo.
Ustav Slobodne visoke škole duhovne znanosti kako je razradio Rudolf Steiner predviđa sekcije i tri razreda. Postojanje i rad tih razreda zavisi od barem 48 posvećenika drugog i trećeg stupnja (stupnjevi Šegrta i Majstora) koji su u stanju potpuno razviti njihovu aktivnost. S tom činjenicom na umu trebalo bi proučavati ,,Zadnje obraćanje” Rudolfa Steinra 28 rujna 1924, ne samo s razumijevanjem, već s otvaranjem organa spoznaje. Ne može biti ni govora o aktivnosti posvećenika u Dornahu, jer članovi Prvog razreda — a druga dva razreda ne postoje — zavise o tome da netko čita razredne tekstove Rudolfa Steinera; drugim riječima netko čita što je Rudolf Steiner rekao u razrednim lekcijama održanim u prošlosti. Vođa živog prvog razreda trebao bi — što je sigurno lako za razumjeti - imati sposobnost djelovati kao ,,Nositelj Riječi” u toj mjeri da mu inspiracije za održavanje njegove razredne lekcije dođu u pravom trenutku, i da ih on može prevesti u govor.
Očito je da se ne može prigovarati osobi jer, premda je to njen zadatak, ne može držati razredne lekcije. Prigovoriti se ipak mora kategorički kada, unatoč ovoj činjenici koja se ne može zaobići niti držati tajnom, se tvrdi da Dornach treba biti priznat kao prava ,,Visoka škola za duhovnu znanost” — institucija koja kao učitelje mora imati posvećnike. Ako je Dornach opisan na taj način, tada netko krivo interpretira činjenice. Pravnici to zovu djelovanje ,,pod lažnim izlikama”.
Prokofiev opisuje ,,četiri žrtve” Steinera kao da su to činjenice, u obliku u kojem ih on vidi. Radeći to zaboravlja da netko ne može smisliti činjenice, ne može ih se izmisliti. Činjenice trebaju biti opažene. Počevši od opažanja, može ih se opisati. Dakle Prokofiev je također kriv za krivo iznošenje činjenica. A u tom procesu on potpuno gubi Rudolfa Steinera - koji je središnja tema knjige. Više ga ne priznaje kao individualnost, besmrtni duh, entelehiju, koji je, od 1861 do 1925, rastvorio u osobnosti Rudolfa Steinera zemaljsku egzistenciju, i unutar toga određenu, krajnje zapanjujuću i jedinstvenu aktivnost, već ,,u njemu” vidi druga bića koja su koristila ovoje Rudolfa Steinera da bi sama bila aktivna, čime su i Rudolf Steiner i ta bića viđena u pogrešnom svijetlu. A za to autor prima pohvale od antropozofa, koji zasigurno ne bi željeli da je takav slučaj.
Dopustite mu da skrenem pažnju na još jednu simptomatičnu primjedbu koja može ukazati na jedan od razloga zašto je Prokofiev tako zapeo u njegovu gledištu. Na str. 119 kaže se: ,,Bilo je nužno povezati se s antropozofijom ne samo kao s kulturalno-duhovnom strujom, već u sebe primiti čisto ezoterijsku struju. Međutim, to se nije nužno dogodilo u svakom pojedinom slučaju u to vrijeme” (t.j. oko godine 1919 — H.F.).
Izgleda mi da je ovdje, kao "en passant", formulirana temeljna greška. Prokofiev gleda na antropozofiju kao također i kulturalno-duhovnu struju, ali zapravo kao čisto ezoterijsku struju — dakle, kao struju, koja potpuno ostaje unutar svijeta ideja, i ne želi ga napustiti. Interes za čulnu-pojavnost za njega je ravan pogrešci. Za njega je antropozofija definirana kao antiteza materijalizma — ona je stoga spiritualizam. Ali antropozofija to nije, već, ,,ezoterijski govoreći”, ona je makrokozmičko biće koje duhovno povezuje s fizičkim svijetom. Antropozofija tka između materijalizma i spiritualizma; ona je srednje i posredujuće biće. Ona stoga dolazi do izraza već prije Rudolfa Steinera u Goetheovu načinu gledanja na prirodu, u njegovoj ,,moći prosudbe u promatranju”; naime, u procesu uzdizanja od čulne-pojavnosti, što je sve što mu je dostupno na početku, do esencije iza pojavnosti.
Pošto je Steiner već kod Goethea našao ključ za razvoj antropozofije mogao je krenuti od njega. Ljudi su tako skloni Weimarske godine opisivati gotovo kao izgubljene godine, u kojima je samo proveo ono što K. J. Schroer nije mogao izvršiti — nešto, dakle, što je prije odgodilo nego unaprijedilo Steinerovu vlastitu aktivnost. Ali svejedno bi trebalo shvatiti da je u Weimaru Rudolf Steiner napravio krucijalni korak u njegovu vlastitom razvoju, da je zapravo tamo položio osnovu za sam njegov budući stvaralački rad.
Tkogod, počevši kao Goethe od pojave, napreduje do znanja o ,,Ur” (arhetipskoj) pojavi — počinje od jednog čulno-opazivog objekta i gradi svoj put naprijed do njenog fundamentalnog zakona. Ako u tome uspije on je već u duhovnom svijetu - naime, u onom od duhovnih arhetipova.
Ali tko god vjeruje da je fizički, čulno-opazivi svijet, ekskluzivno svijet pojavnosti —a to je ono što spiritualist vjeruje, baš kao što materijalist vjeruje da postoji jedino svijet materije — ne dolazi do antropozofije, već gubi, barem u našem dobu, tlo pod nogama. Dolazi Luciferu.
24 prosinca 1923 Rudolf Steiner je formulirao prvi paragraf ,,Statuta” ovako: ,,Antropozofsko društvo treba biti udruženje ljudskih bića koja žele kultivirati duševni život individualno i u ljudskoj zajednici na osnovu pravog znanja o duhovnom svijetu.”
Vidimo, ako pažljivo čitamo, da se ovdje obraćamo duševnom elementu ljudskog bića t.j. njegovoj srednjoj oblasti, koji se na ovoj Zemlji pojavljuje u tijelu koje niče od Zemlje i u društvu vlastitih drugova, kao biće koje pravi most do duha. Antropozofija jednako stoji u sredini između filozofije i okultizma kao što stoji između antropologije i pneumatozofije. Rudolf Steiner je često to opisivao, n.pr. u ,,Zagonetkama duše”, u ,,Antropozofija — fragment iz godine 1910”, u ,,Čovjek u svijetlu okultizma, teozofije i filozofije”; ali u najširem i najdubljem smislu u Stihu kamena temeljca božićnog zasjedanja 1923/24.
Ne može biti sumnje o činjenici da tkogod teži za znanjem mora zanemariti ono što mu se sviđa ili ne sviđa, radije se mora stalno pitati: kako ovo, kako ono, biće govori? Što je prava stvarnost? Ono što netko uopće ne voli može također biti istinito. Očigledno, nema sumnje. Ali teško da itko to slijedi u praksi. Duhovni učenik mora biti suočen s veoma određenim istinama koje su posebno teške za probaviti. Nema zaobilaznog puta, inače ne može postati duhovni učenik. Dok god to nije općenito prepoznato među antropozofima, apsolutno nema mogućnosti za naše interveniranje u neposredne događaje na Zemlji, tako da možemo raditi dobro; a to bi značilo da doista donosimo pomoć umjesto samo govora — pomoć koja bi koristila čovječanstvu koje stoji na rubu bezdana, ne znajući kamo se okrenuti.