Čitatelji radova Sergeja Prokofieva spadaju u tri kategorije. Prvi (i najbrojniji) su uvjereni da njegovi spisi ubrzavaju proces stjecanja znanja u Antropozofiji i, zahvaljujući efikasnijoj metodi, više produbljuju nečije razumijevanje nego što to čini čitanje vlastitih djela Rudolfa Steinera. Još k tome vide Prokofieva kao okruženog određenom aurom duhovne prisutnosti.
Druga, manje oduševljena, grupa (brojčano manja) analizira tekstove Prokofieva, uspoređuje njegovo pisanje s onim od Rudolfa Steinera, prema čijoj percepciji stalno prave odnos.
I konačno treća (također mala) kategorija u njegovim djelima analizira unutarnju strukturu, logiku, stil, način prezentacije, stav usvojen od autora, itd. U druga dva slučaja učenik čini iznenađujuća, dapače, potresna otkrića, i kao rezultat toga osjeća nagon da ta otkrića prenese čitateljima prve grupe a također i onima koji su još početnici u proučavanju radova Prokofieva. To je inicijalni razlog zašto je autor odlučio napisati ovu knjigu.
Drugi razlog je pasus u knjizi Herberta Wimbauera „Slučaj Prokofiev“ (1995), u kojoj Wimbauer u vezi s Prokofievom govori o opasnosti koja prijeti, sa Istoka, misija Srednje Europe (poglavlje 8), i gdje Prokofieva okarakterizira kao, iznad svega, predstavnika „tog istočnog, ruskog teozofskog misticizma“ (str. 173).
Bez želje da krenemo u raspravu o osnovama s Herr Wimbauerom, željeli bi potvrditi da u ovom posebnom slučaju niti Istok niti samu Rusiju ne treba kriviti, jer fenomen Prokofieva s njegovim značenjem kao „znanost“ i za „Društvo“ čisti je proizvod Zapada i samo Zapada. Tamo je on bio njegovan i – svim mogućim sredstvima – podržan. Njegova „slava" je bila – na našu veliku nesreću – ponovno uvezena u Rusiju.
Ta činjenica ne može biti dovedena u pitanje. U vezi prvog motiva, autorica bi ovdje željela postaviti središnje pitanje za koje se nada da ga čitatelj neće lakomisleno odbaciti kao paradoks. Ako bi se to dogodilo, tada knjigu ovakve vrste ne bi trebalo pisati. Ipak će čitatelj dosta često moći vidjeti da se mnoge vidljive i očigledne stvari unutar antropozofskih krugova ne gledaju kao takve.
Naše pitanje je slijedeće: U onom što zovemo antropozofska „sekundarna literatura“, da li smisao i sadržaj djela ima središnji značaj, ili su ona samo sekundarna, esencijalne čimbenike trebalo bi tražiti drugdje? Ako bi ovo drugo bio slučaj, tada bi morali priznati da u tom slučaju nemamo ništa od stvarne važnosti za reći – zaista, osjećali bi se neskloni uopće započinjati takvo istraživanje. Ali mi smo uvjereni da je u knjigama napisanim u ime antropozofije, iznad svega proučavanje sadržaja fundamentalno. Međutim, ako netko želi prosuditi sadržaj, tada kriterij za to mora biti izveden iz tradicionalnog znanstvenog traganja za znanjem. I ovdje smo stigli do točke gdje bi željeli upoznati čitatelja s našom osnovnom polaznom točkom, znanstvenom procedurom, uz čiju pomoć želimo analizirati rad Prokofieva. Obično se kaže da je razvoj antropozofije počeo godine 1902, kada je osnovana njemačka sekcija teozofskog društva. Međutim, treba imati na umu da je temelje cjelokupnog razvoja antropozofije Rudolf Steiner položio u svojim spisima o teoriji znanja, kao što su: „Pregled teorije znanja goetheovske koncepcije svijeta“ (1886), „Istina i znanost“ (1892), „Filozofija slobode“ (1893), itd.
Posebnu pažnju treba obratiti na činjenicu da je, u vrijeme kada je pisao ove radove, Rudolf Steiner imao vlastita nadčulna iskustva. Pred njegovim unutarnjim okom duhovni svijet je stajao kao stvarnost koja se podignula izvan svake sumnje. I unatoč tome on je započeo svoju znanstvenu aktivnost ne s opisima vlastitih okultnih iskustava, već je usmjerio pažnju na univerzalno ljudsko pitanje njegove epohe – ono koje se odnosi na krizu znanja. Esencijalna priroda te krize – koja se nastavlja u naše vlastito vrijeme – sastoji se u činjenici da čovjekova snaga spoznaje, kakva se razvila u zadnjih nekoliko stoljeća, dokazuje da nije u stanju odgovoriti na pitanja koja se odnose na oblast duše i duha. Posljedica toga je bila da su svi aspekti koji se odnose na egzistenciju duše i duha, na temelju toga što su bili nespoznatljivi, povjereni sferi religije. Individualna misleća svijest čovjeka sve je više ograničena na uski, čisto materijalni interes, dovodeći konačno do potpunog poricanja duhovne stvarnosti, što je sa svoje strane rezultiralo u općem trijumfu materijalističkog pogleda na svijet.
Iz tog razloga Rudolf Steiner je započeo s temom koja je potpuno nedostajala u interesima popularnog misticizma – naime, s istraživanjem zakona spoznaje, s nadom za otvaranje mogućnosti ukazivanja na sredstva s kojima mogu biti prošireni, tako omogućujući da granice čulno opazivog svijeta budu prijeđene. Sve dok taj zadatak nije bio ispunjen u ključnim elementima, Rudolf Steiner nije pristupio teozofskom društvu i osnovao njegov njemački ogranak.
Uvjeti za taj korak leže u činjenici da je teozofsko društvo moralo izvršiti isti zadatak kao i teorija znanja Rudolfa Steinera, i to nije iznenađujuće, jer je u oba poduhvata jedan te isti duhovni impuls bio na djelu, stajali isti inicijatori. Taj zajednički zadatak bio je prevladati dihotomiju između duhovnog svijeta i današnje svijesti civiliziranih ljudi, koja sve dublje uranja u materijalizam.
Međutim, u stvarnom kulturalno-povijesnom procesu, stvari su se razvile na takav način da je sve što je stajalo na početku teozofske aktivnosti bilo preuzeto od suvremenog načina razmišljanja kao nešto vanjsko. To je bila TheoSophia, prvobitna božanska mudrost, kojoj je na početku evolucije Zemlje bilo povjereno vođenje predstavnika ljudske rase, što je čuvano u okultnim školama, misterijskim centrima, i iz generacije u generaciju bilo prenašano učenicima. Osnivač Teozofskog društva, H. P. Blavatsky, poduzela je zadatak širenja i populariziranja tog okultnog znanja.
Nasuprot tome, u antropozofiji je polazna točka uzeta u onom što svako ljudsko biće može prepoznati i promatrati unutar sebe. Za antropozofiju je, od samog početka, Anthropos, ljudsko biće, stajalo u fokusu pažnje – prije svega čovjek današnjice; a nakon toga Sofija, ona mudrost koju može steći u procesu postajanja ‘Ja’. Na ovaj način, od trenutka njenog pojavljivanja, antropozofija je organski učlanjena u živu struju općeg razvoja čovječanstva. Ona počinje u onoj točci gdje ljudsko biće današnjice traži put u duhovni svijet – s obzirom i na njegovu unutarnju duševno-duhovnu konstituciju i na svijet oko njega.
Neko vrijeme se antropozofija razvijala u vezi s teozofskim pokretom. Kasnije, kao rezultat povlačenja Rudolfa Steinera iz teozofskog društva, antropozofski pokret se odvojio i postao nezavisan; u isto vrijeme je predstavljao direktni nastavak teozofskog društva. Ali trebalo bi opet podvući da je antropozofija započela, ne sa teozofijom Blavatsky, već s teorijom znanja Rudolfa Steinera koje sa svoje strane ima duboki korijen u europskom kršćanskom ezoterizmu.
Ono što smo upravo kazali ima značaj ne samo za povijest, već prije s obzirom na temeljne principe. Ako bi se antropozofija odvojila od svojih stvarnih temelja – spisa Rudolfa Steinera o teoriji znanja – riskirao bi se gubitak uvida tog najvažnijeg aspekta koji je razgraničava od drugih duhovnih struja prošlosti i sadašnjosti, naime posebnog metoda spoznaje koji je svojstven samo njoj. Zahvaljujući tome ljudsko biće ima mogućnost spoznaje duhovnog svijeta jednako pouzdano i objektivno kao što je to slučaj u fizičkom svijetu s metodama prirodne znanosti. Kada je isticao mogućnost egzaktnog znanja o duhovnom, Rudolf Steiner je okarakterizirao antropozofiju također kao znanost duha ili znanost o duhu.
Naravno postoji također fundamentalna razlika između duhovno i materijalno orijentirane znanosti, koja ne leži toliko u objektu koliko u metodi. Razlika posebno postaje vidljiva u naše vrijeme, kada su znanstvenici prisiljeni, pod pritiskom dokaza, priznati postojanje duhovnog i pokušati mu pristupiti metodičkim istraživanjem; iz tog razloga su razvijene posebne grane znanosti, kao što je parapsihologija, izvan-osjetilno istraživanje. Kako znanost povećava njeno polje istraživanja i pokušava napredovati u svijet nevidljivog slijedi „opsežnu“ stazu preko pronalazaka novih tehničkih sredstava za opservaciju koji mogu biti upotrijebljeni kao vrsta produžetka čovjekovih osjetilnih organa, ali posjeduju bolju pouzdanost. Preko tehnologije elektronskih kalkulatora (kompjuterske tehnologije) pojedine funkcije čovjekova mišljenja mogu biti izvršene efikasnije nego je to moguće za ljudsko biće. Na ovaj način znanost usavršava obje strane čovjekove spoznaje: percepciju a također i mišljenje. Međutim, to je napravljeno na potpuno izvanjski način, bez da utječe na samu čovjekovu kognitivnu sposobnost. To samo unaprjeđuje tehničke procedure. Materijalistička znanost je stoga osuđena, unatoč njenim ponekad fantastičnim postignućima, da sakuplja znanje isključivo unutar granica fizičkog plana; kaleidoskop takozvanih paranormalnih pojava do sada zapisanih također pripada toj sferi. Antropozofija ili duhovna znanost slijedi drugačiji put. Od gotovo središnje važnosti za nju je razvoj kognitivne sposobnosti samog ljudskog bića kao subjekta i objekta znanosti. Dok je za materijalističku znanost nebitno koji unutarnji put razvoja slijedi znanstvenik do trenutka kada je napravljeno znanstveno otkriće, to je kod duhovne znanosti sasvim različito. Put spoznaje je ovdje, u isto vrijeme, duhovni put razvoja istraživača. Rudolf Steiner je rekao da duhovna znanost „teži … preko striktno kontroliranog razvoja čisto psihičke percepcije, doći do objektivnih, točnih rezultata s obzirom na nadčulni svijet … [i] priznaje valjanost samo onih rezultata koji su dobiveni preko psihičke percepcije u kojoj je duševno duhovna organizacija gledana jasno i točno kao što je matematički problem. Dakle za [duhovnog istraživača] … znanstvena metoda je najprije primijenjena za pripremu koja leži unutar njegovih duhovnih- organa” (GA 25, p. 7- 8). Antropozofska metoda istraživanja u duhovnom svijetu uključuje napomene dane od Rudolfa Steinera u vezi ezoterijskog razvoja učenika, i temeljena je potpuno na epistemološkim principima njegove filozofije, u kojoj je priroda ljudske spoznaje kao takva razotkrivena. Sastoji se u ujedinjavanju percipiranog, s odgovarajućim konceptom pomoću mišljenja, aktivnosti ‘Ja’, koje je dano u iskustvu. Tijekom ezoterijskog školovanja ljudsko biće razvija unutar sebe nove, duhovne organe percepcije, čime opseg njegovih percepcija doseže izvan granica čulnog iskustva. Iz intelektualne sposobnosti da poveže zajedno koncepte i napravi logične zaključke, mišljenje se podiže do direktnog promatranja ideje i sada počinje, u sferi koja se stalno širi, uključivati koncepte koji mogu dohvatiti esenciju onog što je duhovno promatrano. Iako se percipirano i mišljeno mogu kvalitativno promijeniti, sam spoznajni karakter ne dopušta promjenu. Kao središnja točka kognitivnog procesa tamo uvijek ostaje samosvjesno ‘Ja’, u koje ono percipirano – bilo da je čulno ili nadčulno – ulazi u uniju s konceptima koji odgovaraju njihovu esencijalnom biću.
Tako objektivno znanje u duhovnom svijetu ima svoj temelj u kognitivnoj sposobnosti razvijenoj od ljudskog bića u fizičkom svijetu. Stoga je razumljivo da su dani tako strogi zahtjevi, s obzirom na njegovo mišljenje i njegovo opće stanje psihičkog zdravlja, osobi koja želi kročiti antropozofskom stazom znanja. I te zahtjeve treba ispuniti prije nego student počinje ezoterijske vježbe koje vode do otvaranja organa nadčulne percepcije. Tako jasno možemo vidjeti kako su obmanuti oni koji vjeruju da je moguće izvršiti ozbiljno, nezavisno, duhovno-znanstveno istraživanje bez sposobnosti logičkog, dosljednog mišljenja koje ostaje vjerno stvarnosti, te imati objektivno znanje u fizičkom svijetu, ali bazirano samo na nekoj drugoj duševno-duhovnoj dispoziciji. Stoga je praktični trening snage misli koja je izgrađena na stvarnosti „važan, posebno za one koji rade na osnovu antropozofije“, Rudolf Steiner naglašava (18.1.1909, GA 108).
Antropozofski put treninga je od prvih koraka strukturiran tako da student koji ga želi slijediti može steći dosljedno i objektivno znanje o duhovnom svijetu. Na antropozofskom putu okultno iskustvo kao takvo nije cilj samo po sebi, a zadovoljenje znatiželje i sklonost nekih individualnosti prema mističnom iskustvu i neregularnim stanjima svijesti ne pripadaju zadatku antropozofije. Njeni zadaci stoje u vezi s objektivnim znanjem o duhovnom svijetu, a nadčulno iskustvo je samo jedan od preduvjeta za to znanje.
U vezi s time, pitanje na koji način je iskustvo stečeno je od krucijalne važnosti. Temeljito proučavanje, razumijevanje i striktno pridržavanje svih uvjeta antropozofske metode spoznaje, stoga je primarni zadatak (ne stvar osobnog ukusa), i osnovni je uvjet kojeg treba ispuniti ako će antropozofija moći ispuniti njenu misiju u svijetu. Njenu metodu je razradio Rudolf Steiner u točnoj korespondenciji prema njenom zadatku. U antropozofiji sam kognitivni proces postaje misterij koji nosi univerzalni ljudski značaj; kroz nju je popločan put za uzlazni razvoj ljudske kulture kao cjeline, i taj put treba biti položen ispravno i treba se pridržavati svih zakona evolucije svijeta i čovjeka.
Proučavanje duhovno znanstvenog sadržaja na osnovu kognitivne sposobnosti koju ljudsko biće posjeduje u njegovoj običnoj svijesti početna je točka antropozofskog puta i prvi stupanj ezoterijske prakse. Znanje koje je stečeno preko mišljenja, prije nadčulnog iskustva, u vezi bića i zakonite strukture duhovnog svijeta, apsolutni je preduvjet za ulazak u taj svijet koji je ispravan i bez opasnosti za ljudsko biće; dok greške na putu okultnog razvoja, koje dolaze od nedovoljnog ili nekorektnog znanja, mogu imati dalekosežne posljedice za njegovu sudbinu, ne samo gledajući psihičko zdravlje ljudskog bića u njegovoj sadašnjoj inkarnaciji, već za njegovu cjelokupnu buduću sudbinu. Stoga je posebno važno izbjeći sve distorzije antropozofskog znanja. Svatko tko u antropozofskom pokretu polaže pravo na status nezavisnog istraživača duhovne oblasti, i drugima predaje duhovno znanje koje je stekao, najprije mora jasno navesti koja je metoda duhovnog istraživanja primijenjena.
Baš kao i u svakoj drugoj znanosti, ne može sve postati sadržaj znanosti duha bez da je najprije testirano. Duhovno-znanstveno istraživanje mora, da bi bilo priznato kao takvo, ispuniti određene uvjete u pogledu metoda i sadržaja. Dakle ne smije biti nikakvih internih kontradikcija niti se bilo što suprotstavljati prenesenom od Rudolfa Steinera ili opće prihvaćenim i neospornim činjenicama u vanjskom svijetu; zadovoljavanje samo ovog zahtjeva bitno bi smanjilo količinu antropozofske sekundarne literature, s njenom tendencijom da se umnožava izvan svih okvira, i glave bi time bile manje prepunjene svakakvim krivim i beznačajnim koncepcijama. Tijelo (posvećeno tom zadatku) ne bi ni na koji način postavljalo granicu individualne slobode, ništa više nego je to slučaj s aktivnošću znanstvenih komisija i povjerenstava za donošenje presude.
Svrha takvih institucija je zaštititi granu znanosti za koju su odgovorne od pogrešnih koncepcija, distorzija, loše prakse, krivih optužbi itd., i čuvati znanstvene udruge o kojima se radi od aktivnosti diletanata i šarlatana.
Konačno, treba prepoznati koliko je problematično da u antropozofskom društvu, gdje ljudi traže istinu u ne samo praktičnim, već također i duhovnim stvarima, pitanje koje se tiče kredibiliteta različitog duhovnog sadržaja, do današnjeg dana, jedva da je postavljeno!
Kada se pogrešna ili nedokazana tvrdnja pojavi u znanstvenom tisku, to je uzeto kao signal za otvaranje znanstvene debate, koja se nastavlja dok se stvar ne riješi, čak iako treba provesti daljnje istraživanje. Sasvim je drugačija situacija u antropozofskim medijima. Tamo netko može pisati što god želi, pod uvjetom da nikakav interes nije ugrožen i da je korištena poznata terminologija. Svaki pokušaj da se kritiziraju takve napisane izjave osuđen je iz pogrešnog etičkog principa: tolerancija prema osobi je pobrkana s tolerancijom njenih grešaka. Ideal bratske ljubavi počinje značiti malo više nego održavanje „diplomatskih odnosa“ sa susjedom, dok se ostaje indiferentan za njegovu duhovnu sudbinu.
Ovakva situacija, po našem mišljenju, nikako nije znak neodgovornosti – to je tek sekundarno – već je prije izraz materijalizma koji je duboko ukorijenjen u svijesti, inklinirajući nekog da međuljudske odnose u sadašnjosti doživljava kao apsolutno stvarne, dok je djelovanje suprotnih sila koje stoje iza svake laži ignorirano ili u najboljem slučaju prođe kao apstraktna teorija, o kojoj se mogu voditi pametne rasprave, ali koje će, čim se netko vrati stvarnosti života, biti zaboravljene. „Nekorektan rezultat istraživanja u duhovnom svijetu je živo biće. To je tu; treba mu se oduprijeti, to najprije mora biti iskorijenjeno“ (22.10. 1915, GA 254).
Šaroliki rojevi takvih bića prijete progutati antropozofski pokret ako se sadržaji knjiga i predavanja danas aktivnih antropozofa nastave primati na tako nekritičan način. Znanost duha riskira biti preplavljena priviđenjima, osobnim mišljenjima, subjektivnim iskustvima i drugim neprobavljivim sadržajima svjesnog i nesvjesnog uma njenih sadašnjih „adepta“, i time izgubiti njen znanstveni karakter. „Uskršnja konferencija“ 1997 u Berlinu bila je jasna ilustracija ovoga.
Oni ljudi koji svjesno ili nesvjesno gaje želju za nepogrešivim duhovnim učiteljem, oni kojima nedostaje snaga u njihovu ‘Ja’ i koji nemaju hrabrosti stati na vlastite noge; oni koji čekaju šansu da odgovornost za vlastiti razvoj smjeste na tuđa leđa – svi oni stvaraju atmosferu posvećenosti i slijepog vjerovanja koje okružuje one osobnosti u antropozofskom društvu koje znaju kako doći do slave i zakoračiti u centar pažnje.
Sadržaj ove knjige će pokazati da ove riječi kritike adresirane na Antropozofsko društvo nisu prazne i bez osnova.
Baviti ćemo se samo jednim primjerom, ali koji je dovoljno težak i otkriva dovoljno da opravda ono što smo gore kazali, i potakne članove antropozofskog društva da ozbiljno razmisle o slijedećem pitanju: Da li žele usmjeriti pozornost na neke druge sadržaje? Ako je to slučaj, tada bi društvu trebalo dati drugačije ime i portreti koji vise na njihovim zidovima trebali bi biti zamijenjeni drugima. Ali ako članovi žele ostati vjerni antropozofiji i ispuniti njen zadatak, onda bi sada bilo vrijeme da ostave po strani pseudo- moralne predrasude, duhovnu pasivnost i navodljivost, i sentimentalnu upečatljivost duše, i upitaju se ozbiljno pitanje: Kakvo je značenje „istine“ s duhovno-znanstvenog stajališta, i kako se do nje dolazi, kako se razvija, čuva za nas same i buduće generacije, jer se u sadašnje vrijeme protiv nje odvija izuzetno snažna i subverzivna kampanja?
U ovoj knjizi mi pokušavamo kritičko istraživanje, minimalne dužine, (opsežno bi zahtijevalo previše godina rada i ispunilo police debelim tomovima) svijeta ideja Prokofieva – čovjeka čije književne kreacije su ga već učinile vrstom antropozofskog klasika, čija predavanja privlače brojne slušatelje po cijelom svijetu, i čija reputacija je u nekim krugovima takva da mnogi ljudi u njemu vide „Gurua“ a svaku kritiku njega osuđuju kao svetogrđe. Konačno, njegova aktivnost također u velikoj mjeri određuje sudbinu antropozofije u Rusiji.
Pokušati ćemo razumjeti koje metode je primijenio u istraživanju, kakva je interna logika njegovih pogleda, i u kojoj mjeri se podudaraju s činjenicama koje su nam poznate. Koliko je to moguće, izbjeći ćemo prosudbe osobne prirode, i pokušati usporediti ono što predstavlja kao duhovno-znanstveni sadržaj s onim što nam je poznato iz priopćenja Rudolfa Steinera. U našem istraživanju koristiti ćemo samo snagu obične logike, znak zdrave ljudske sposobnosti prosudbe. Naše stajalište nalazimo potvrđeno i potkrijepljeno u slijedećim riječima Rudolfa Steinera: „Zdravo ljudsko razumijevanje, ako nije zavedeno pogrešnim prirodnim ili socijalnim idejama današnjice, može samo za sebe prosuditi postoji li istina u onome što netko govori. Netko govori o duhovnim svjetovima; treba samo uzeti sve zajedno: način govora, ozbiljnost s kojom se stvari razmatraju, logiku koja je razvijena, i tako dalje – onda će se moći prosuditi da li je ono što je doneseno kao znanje o duhovnom svijetu šarlatanstvo, ili ima svoj temelj. To svatko može odlučiti“ (14.12. 1919, GA 194).
Naša je želja da ovaj rad može služiti čitatelju kao stimulans za unutarnju aktivnost, za nezavisnu potragu za istinom i budnost misli, za opreznost svijesti i za daljnji razvoj i jačanje osjećaja za istinu; i to da također može pomoći da prevlada pravda – da lažni autoriteti budu zbačeni s njihova pijedestala. Njegujemo nadu da možemo doći do stvarnog uzajamnog razumijevanja i plodne suradnje s onima, na Istoku i na Zapadu, koji uz pomoć duhovne znanosti teže dati zdravi doprinos čovjekovu razvoju.
*Napomena:
Dalje autorica I. Gordienko citira iz originalnog ruskog teksta iz brojnih objavljenih radova Prokofieva:
I Rudolf Steiner i osnivanje novih misterija
II Ciklus godine kao put inicijacije …
III Dvanaest svetih noći …
IV Duhovno porijeklo Istočne Europe …
V Okultni značaj opraštanja
VI Istraživanje karme Rudolfa Steinera i zadaci antropozofskog društva
VII Ciklus godine i sedam slobodnih umjetnosti
VIII Duhovni zadaci Srednje i Istočne Europe
IX Slučaj Tomberg
Upućujemo na njih pomoću rimskih brojeva. Riječi, fraze itd. sadržane u ruskom, koje su izostavljene u njemačkim prijevodima [zajedno s brojevima stranica u originalnom tekstu], ovdje su tiskane u uglatim zagradama […]. Ako nije naznačeno drugačije, sve što je sadržano u (okruglim) zagradama unutar navodnika komentar je Irine Gordienko.