Nikad me ne trebaš pitati
Niti se trudi da saznaš
Koji put me doveo ovamo
Niti za moje pravo ime i porijeklo
R. Wagner, Lohengrin, Čin 1
S. O Prokofiev je svoj début kao autor antropozofskih tema imao 1981, kada je objavio svoju prvu knjigu pod značajnim, zaista ozbiljnim naslovom „Rudolf Steiner i utemeljenje novih misterija“ (Stuttgart 1982). Unatoč mladoj dobi autora – tada je imao 26 godina – od prvih stranica je bilo sasvim jasno: Ovdje je netko tko je došao u antropozofiju, tko je namjeravao ići korak naprijed ne kao učenik, već kao nezavisni istraživač i čak kao učitelj. Zapanjujuće je s kakvim polaganjem prava, neobičnim za antropozofske krugove, on upućuje čitatelja (u autoritativnim tonovima) u zadatak antropozofskog društva i svakog pojedinog antropozofa. Postoji velik broj uputa koje smo pozvani da slijedimo: čega svaki antropozof mora biti svjestan, koja je duhovna misija antropozofskog društva, koji su uvjeti za njenu realizaciju, o čemu daljnji razvoj kršćanske kulture zavisi, itd. itd. Pošto Prokofiev, već u predgovoru, ocrtava temu njegove knjige na tako grandiozan način, otkrivamo da nije temeljena, kao što bi netko pomislio u ovakvom slučaju, na proučavanju priopćenja Rudolfa Steinera o temi, već na sadržaju njegovih vlastitih predavanja čiji je cilj bio – ni manje ni više – „predstaviti esencijalni značaj božićnog zasjedanja … kao kulminaciju (Höhepunkt) životnog puta Rudolfa Steinera, i, u isto vrijeme, kao najvažniji događaj koji se dogodio u 20-om stoljeću“ (I, p. 12, 375).
Nije neprirodno, kada netko čita ovakve izjave, upitati: Kada i na koji način može ljudsko biće koje još nije dosegnulo dob duše intelekta, prodrijeti u značaj ovog zaista izvanrednog događaja i pretpostaviti da ga „otkriva“ drugima, najprije na predavanjima i potom u ovoj knjizi? Čitajući dalje, zaprepaštenje još više raste čuti kako autor namjerava opisati biografiju Rudolfa Steinera kao „arhetipsku sliku modernog puta inicijacije“ (ibid., str. 19), i objasniti „ulogu koju će tijek njegova života imati za čovječanstvo u cjelini“ (I, str. 19). Prokofiev nastavlja uvoditi vlastiti koncept biografije Rudolfa Steinera – i pored toga također njegovu vlastitu „arhetipsku sliku“ novog puta inicijacije?!
Gledajući glavni dio knjige, nalazimo da je tijek života Rudolfa Steinera potrebno podijeliti u sedam-godišnje periode. Sve do najmanjih detalja nalazimo opisano kako i kada je koje duhovno biće inspiriralo Rudolfa Steinera, koji procesi su se odvijali u njegovim „ovojima“, i kada je stekao koji stupanj inicijacije. I ovdje se ne možemo ne upitati: Koju uzvišenu točku promatranja je autor postigao, koja mu omogućuje da u jednom pogledu razgleda duhovni put individualnosti kakva je Rudolf Steiner, i sa nepokolebljivom sigurnošću opiše okultnu pozadinu svakog stupnja? U drugom dijelu knjige Prokofiev daje izvještaj o njegovu vlastitu gledanju na božićno zasjedanje, kroz koje je otkriveno njegovo „najdublje biće“, i gdje nam kaže, između ostalog, da je Meditacija kamena temeljca ništa drugo nego „[ novi] mihaelski gral“ (ibid., str. 385), koji je sišao tijekom božićnog zasjedanja. Ovdje on preporuča njegovu vlastitu imaginaciju grala, kada objavljuje da ona – t. j. njegova imaginacija – želi postati stvarnost u dušama ljudskih bića! (ibid., str. 381).
Na ovaj način Prokofiev obvezuje ne samo antropozofe, već ljudska bića općenito, da imaju povjerenja u njegovu imaginaciju, tako da mogu imati udjela u novom kultu Grala proglašenom od njega.
Stajalište usvojeno od Prokofieva u njegovoj percepciji događaja, on opisuje kao „krajnje okultno“ (ibid., str. 491). Njegove misli su predstavljene na način koji se jedino može nazvati „dogmatskim“. On također isključuje mogućnost da se bilo kakva sumnja može pojaviti u umu čitatelja.
Sa zanosom proroka (to uzimamo iz sadržaja a to znači ne s osudom), on antropozofima objavljuje pravi smisao njihove prošle i buduće sudbine, razotkriva tu i tamo kao još neprepoznato značenje nekih izjava Rudolfa Steinera, ocrtava perspektive razvoja antropozofije u vezi sa sudbinom čovjekove kulture kao cjeline. Ovdje naznačene tendencije su prenesene dalje u druga djela Prokofieva.
U svakom od njih on pretendira biti u posjedu apsolutnog, sveobuhvatnog stajališta, i neumorno zapanjuje čitatelja stalno novim okultnim priopćenjima, iako bez da nas informira o njihovu izvoru ili objasni kako da sami dođemo do njih.
Tako u „Ciklus godine kao put inicijacije“ (II), koji je napisan kratko nakon „Osnivanje …“, opisuje nam što se dogodilo eterskom tijelu Rudolfa Steinera nakon njegove fizičke smrti, i što se trebalo dogoditi tom eterskom tijelu tijekom 20. stoljeća (II, str. 259). Polazeći od toga suočava antropozofe s hitnim i [najvažnijim] zadatkom (II, str. 259 [str. 266]). Ali kako možemo preuzeti takav zadatak, ili ispuniti ga, ako – ponavljamo – ne poznajemo kako je postao svjestan tih pojedinosti u vezi sudbine Rudolfa Steinera nakon njegove smrti?
U poglavlju 5 iste knjige čitatelj može naći nagovještaj za izvore uvida Prokofieva, kada elaborira njegovo gledanje na događaje u Palestini i djela duše Natana. On sumira ovako: „Ovo je [ukupna slika] tih događaja sa [stajališta] kozmosa“ (II, str. 188 [str. 196]). Kako je moguće da kozmos koji se, slijedeći naznake Rudolfa Steinera, sastoji od mnoštva različitih duhovnih bića – koja su, u skladu s njihovim položajem uključena u sukobe jedna s drugima – da dođe do jedinstvenog stajališta? – Pošto se odgovor na to ne može naći u knjizi Prokofieva, nemamo alternative nego potražiti sami. Kakav god uzrok bio: taj kozmos je Prokofievu otkrio sebe. I naravno onaj tko pregledava događaje sa tako uzvišenog stajališta i daje saopćenja u vezi sudbine velikih posvećenika nakon njihove smrti, sve više je kvalificiran da daje izjave o zadacima običnih antropozofa. Takva je logika knjige.
U knjizi o Rusiji „Duhovno porijeklo Istočne Europe i buduće misterije Svetog grala“ (Dornach 1989; IV) Prokofiev preuzima na sebe „da objasni“ značenje ruske povijesti „sa [najvišeg i u isto vrijeme najduhovnijeg stajališta, naime] sa stajališta sveobuhvatne moći svjetske karme“ (ibid., str. 372 [str. 348]). Kakva su vrsta bića te moći Prokofiev nam ne govori, ali čitatelj koji je pripremljen za autorovo izlaganje vjerojatno neće biti iznenađen da je stajalište tih bića njemu poznato. Treba postaviti pitanje: Kako autor zna što je „najviše“ i „najduhovnije“? – To bi tražilo sposobnost za prožeti duhovni kozmos s nečijom Ja-sviješću, sposobnost preuzimanja stajališta samog Stvaratelja.
Da je to ostvarivo spremno bi se složili ako bi Prokofiev nastavio dalje da nas obavijesti koje zadatke „više upravljačke snage evolucije Zemlje“ moraju ispuniti, i u kojoj točci vremena (ibid., str. 383), bez da pitamo, naravno, kako je došao do toga da i to zna.
U kakvim familijarnim odnosima Prokofiev stoji s uzvišenim duhovnim bićima ilustrirano je u slijedećoj izjavi: „Vodeći duh ezoterijskog kršćanstva je odlučio, u vrijeme kada su se duhovi forme pripremali da puste da njihove snage utječu u 11 ljudskih bića oko godine 1250, [kao krajnje rijetka iznimka] da učini javnim dio tajnog znanja u vezi misterija grala“ (ibid., str. 109 [str. 105]). To je dakle kako stvari stoje! Ako čovjek ima odgovornost za sve što piše i objavljuje, tada ono što piše mora biti transparentno – ne možemo stoga drugo nego prihvatiti da Prokofiev točno zna kakvu odluku su donijela duhovna bića o kojima se radi u kojoj točci vremena; on također zna u koju su aktivnost duhovi forme bili uključeni u to vrijeme. On također zna da je netko ta duhovna bića pitao za dozvolu, koja je dana, ali kao krajnje rijetka iznimka, iz čega zaključujemo da Prokofiev zna pravila koja uobičajeno slijedi to duhovno biće, a također i iznimke koje ponekad dopušta. Također je jasno da Prokofiev zna tko namjere ovih bića proglašava na Zemlji, i na koji način. Na str. 103 on piše: „U strogo skrivenim (ali njemu dostupnim) krugovima ezoterijskog kršćanstva odlučeno je da se učine javnim neke od tajni misterija grala u formi egzoterne legende“.
Ovdje se može dodati da čitatelj, u vezi s temom grala iznesenom od Prokofieva, može učiti o daljnjim senzacionalnim otkrićima koje je napravio autor. Kaže nam, na primjer, da kupola ruske crkve odgovara astralnoj imaginaciji pehara grala (ibid., str. 71). Ovdje nas upućuje na Rudolfa Steinera, koji je objašnjavao da se svi procesi u astralnom svijetu javljaju u zrcalnom obliku. Prokofiev iz toga zaključuje: Da bi se došlo do astralne imaginacije pehara, dovoljno je okrenuti je naopako! – Prokofiev vuče ideju o kupoli kao o invertiranom peharu grala, iz nama poznatog izvora, ali kojeg on ne spominje. To je članak od Nikolai Belotsvyetova o ruskom gralu, kojeg Prokofiev čita prije nego je knjiga o kojoj se radi napisana. Također je zanimljivo napomenuti da je Belotsvyetov bio prijatelj i revan učenik Valentina Tomberga, kojeg je Prokofiev ljuto kritizirao zadnjih godina. Pojavljuje se pitanje: Kako je Belotsvyetov shvatio značaj kupole pravoslavnih crkava? – Ali kao što sam priznaje – samo mu se učinilo da je tako! I tlo Prokofieva još je prodrmano.
Usporedba kupole s peharom je bezopasna i u isto vrijeme neznanstveni izraz umjetničke slobode; ozbiljnije su brojne druge tvrdnje Prokofieva u vezi s temom grala. Tako on piše: „… mnogi od tih izabranih živih mrtvaca (odnosi se na izabrane duše mrtvih kao čuvare svetog grala) … [bili su] u njihovu prošlom životu utjelovljeni unutar istočnih slavenskih naroda“ (ibid., str. 100). Za jednog takvog čuvara Prokofiev tvrdi da je grof Yuri Vzevolodovich, čije iskustvo nakon smrti on opisuje. Već za vrijeme njegova života, Prokofiev kaže, „ovaj grof je, zajedno s njegovim ujakom Andrei Bogolyubsky-m, stavio svoje omotače na raspolaganje vitezova grala tako da su oni mogli raditi kroz te ruske plemiće“ (ibid., str. 101- 103). Stječe se dojam da je Prokofiev iniciran ne samo u sudbine pojedinaca, već također i u misterije grala. On nam kaže da „u misterijima grala ima takoreći tri kruga za razgraničiti u duhovnim svjetovima“, i daje egzaktne opise tih grupa; također ukazuje na konkretne pojedince koji su pripadali ovoj ili onoj grupi (str. 101), ali i ovdje zaboravlja, također, otkriti izvor njegovih informacija.
Neki čitatelji će misliti, možda, da smo upali u ironičan ton. Zapravo mi samo pokušavamo ne izgubiti naš osjećaj za humor u licu onoga što neki ljudi sebi dopuštaju u baratanju dragocjenim nasljeđem Rudolfa Steinera.
Prokofiev izričito od nas traži da u njemu vidimo povratak Lohengrina (spominjanje kojeg imena očito nije slučajno), i time mu vjerujemo svaku riječ i priznamo ga kao duhovnog vođu; ali esencijalna stvar je da nam nikada nije dopušteno pitati o njegovu „imenu i porijeklu“ – t. j. izvoru njegova okultnog znanja, koje je očito bezgranično.
Sada dodajmo još jedan primjer našim otkrivenjima. Ovdje također ne vjerujemo u čudesan splet okolnosti ili proviđenje, već prepoznajemo Prokofievu namjeru na mjestu gdje – citirajući konverzaciju Rudolfa Steinera s grofom L. Polzer-Hoditz – opisuje na koji je način Rudolf Steiner namjeravao postaviti ezoterijsku školu osnovanu na božićnom zasjedanju. I onda se pokazuje da ta institucija točno korespondira onom što je Prokofiev – bez da navede izvor – ranije opisao kao misterije grala u duhovnom svijetu (ibid., str. 102, 478).
Unatoč tome, on zaključuje da je ezoterijska škola trebala biti kao „zrcalni odraz“, u ovozemaljskoj oblasti, misterija grala. Ta tvrdnja nije nova, jer je već u 1-oj knjizi „Kamen temeljac“ rečeno da će biti novi gral!
Kako Prokofiev računa s dobrom memorijom od strane čitatelja, on sam naglašava zapanjujuće podudaranje okultnih činjenica iznesenih od njega i daje sljedeću referencu: U vezi božićnog zasjedanja 1923- 24 kao suvremenog otkrivenja misterija grala na Zemlji, vidi – „Rudolf Steiner i osnivanje novih misterija“ dio III (ibid., str. 478).
U knjizi o Rusiji Prokofiev razotkriva dalje, dotada nepoznate, okultne činjenice, u nekim slučajevima ne govoreći ništa o izvorima (što znači da su vrlo vjerojatno njegovi vlastiti), i u drugim nastavljajući na sličan ne znanstven i neadekvatan način; takvi propusti rezultiraju ne samo gubitkom povjerenja, već također i autoriteta. Tijekom izlaganja Prokofiev povremeno citira izjave Rudolfa Steinera i daje reference na takav način da je čitatelj vođen da povjeruje da i ostatak teksta također dolazi od tog predavanja. Možda on ne želi da čitatelj pita „zabranjena pitanja“, koja mogu razotkrit njegovu – Lohengrin – tajnu.
Ali u jednoj prilici skliznulo mu je s jezika. To se dogodilo na mjestu gdje je tema ponovno bila struja grala, što je on tada povezivao s radom Skythianosa, navodeći da su najnapredniji i posebno dobro pripremljeni učenici Skythianosa bili Josip od Arimateje i Nikodem. On detaljno opisuje način njihove inicijacije i povjerene im zadatke (ibid., dio 3). Ovdje Prokofiev odlučuje dati neka objašnjenja, i usputne opaske da „ova naznaka … nije direktna komunikacija (‘naznaka’ nije ‘komunikacija’!) od Rudolfa Steinera, već rezultat meditativnog rada autora kroz mnogo godina” (ibid., str. 439). Dakle čujemo da je Prokofiev bio meditativno aktivan mnogo godina, tako da možemo pretpostaviti da su i druge komunikacije također plod tog rada i rezultat njegova nezavisnog istraživanja u duhovnom svijetu – počevši od samog prvog predavanja i knjiga. U antropozofskom društvu ima još jedna osoba koja se pojavila tako mlade dobi kao nezavisni istraživač i učitelj: Valentin Tomberg. Tada je Marie Steiner dala sljedeći komentar: „Da li je zamislivo da tako mladi čovjek kao herr Tomberg, koji je prije kratkog vremena navršio 35, ima neophodnu zrelost za okultnog učitelja? (Podsjećamo čitatelje da je Prokofiev držao predavanja u kojima je imao namjeru, na osnovu vlastitog istraživanja, otkriti dublji smisao božićnog zasjedanja, u 1979 – t. j. u dobi od 25!). Dr. Steiner je često naglašavao da on sam nije istupio kao okultni učitelj prije dobi od 40, i da to odgovara ezoterijskom zakonu. Zakon postupnog sazrijevanja izvana i iznutra također poziva na suzdržanost. Označio je kao kriterij za nivo zrelosti osobe koja vjeruje da se treba predstaviti kao duhovni istraživač, da treba imati strpljenja čekati, i stalno iznova testirati, i ne smije pretpostaviti da prije tog vremena može procijeniti vlastitu sposobnost spoznaje“ (Marie Steiner, „Pisma i dokumenti“, Dornach 1981, str. 324- 325).
Sada smo došli do točke gdje moramo postaviti pitanje: Kakva je priroda sposobnosti spoznaje Prokofieva, i što u vezi toga on sam vjeruje? Sudeći po važnosti činjenica koje otkriva, širini njegove perspektive, dubokom uvjerenju koje odjekuje u svemu što kaže, netko može povjerovati da imamo posla s okultistom visokog stupnja, s posvećenikom koji je potpuno svjestan svog ranga, i polaže pravo da u skladu s tim djeluje. Ako, s druge strane, ispitujemo plodove – stablo se prepoznaje po plodovima – t. j. njegovim brojnim djelima, tada smo vođeni do uvjerenja da izlaganja, gdje je u pitanju mišljenje, nisu jasno razrađena, već su nedosljedna; postoji velika količina logičkih apsurda, nedostatka jasnoće, i kontradikcija.
Te slabosti autora na nivou mišljenja stoje u striktnom kontrastu s njegovom prezentacijom. Ako će što biti prikazano u sljedećim poglavljima ove knjige, u njegovim radovima će se naći kontradikcije ne samo s izjavama Rudolfa Steinera, već također s povijesnim činjenicama i zdravim razumom. Koja je, u tim okolnostima, vrijednost njegovih mnogih godina meditativnog rada; na kojoj vrsti komunikacije su bazirana iskustva; i, konačno, koja je priroda njegove kognitivne metode? Jer ako je u njegovim istraživanjima koristio istu metodu kao i Rudolf Steiner, nije mogao doći do rezultata i sudova koji su kontradiktorni onima od Rudolfa Steinera. Možda on sumnja u mogućnost stjecanja objektivnog, pouzdanog uvida u duhovni svijet preko antropozofske metode, i ne koristi je; da bi to mogao biti slučaj sugerira činjenica da u njegovim djelima ne daje nikakav znak da ima veze s tom metodom – zaista, uopće nema spomena o metodi; on obznanjuje rezultate njegova okultnog istraživanja kao nešto prirodno i očito što mora biti prihvaćeno od antropozofskog čitateljstva „kao nešto što se uklapa i odgovara“.
Našoj teoriji je dana dodatna težina, zahvaljujući okolnosti da je jednom netko pitao „zabranjeno pitanje“.