Ne želim vam ovdje ponuditi opservaciju o filozofiji religije ili traktat o povijesti književnosti, niti vam želim dati znanstveno predavanje o temi. Jednostavno želim kazati što znanost duha ili okultizam ima za reći o tako velikim individualnostima kao što su Buda i Krist, točnije, kakvo znanje mogu ponuditi s točke gledišta ružokrižarskog okultizma.
Na predavanju namijenjenom naprednijim teozofima, pretpostavljam da ćete mi dopustiti da intimnije govorim o takvim istinama. Predstaviti ću vam grubi okvir, a zatim ću mu pripojiti određene detalje. Ružokrižarski okultizam predstavlja jedno od najvećih načela okultnog teozofskog istraživanja iz kojeg duhovni život treba utjecati u naša srca. Čak iako se ciljevi i ideje teozofije također mogu naći i izvan Teozofskog društva, postoji ipak razlika u upotrijebljenim sredstvima od bilo kog tko se ozbiljno pokušava izboriti za stjecanje i ispravnu upotrebu znanja i istine, jer okultno istraživanje može i mora direktno utjecati u život.
Dopustite mi da to opišem trivijalnim primjerom. Ljudska duša je kao štednjak kojeg ne treba nagovarati da zagrije prostoriju jer grijanje je njegova funkcija. Štednjak to radi sam, pod pretpostavkom da smo u njega stavili drvo i zapalili ga. Može se prigovoriti da nam pojava drva ne sugerira da može stvoriti toplinu, a ipak radi upravo to. Stavljajući nešto ogrjeva, čiji izgled je toliko različit od štednjaka, u njega i zapalivši ga, u kuću donosimo toplinu. Slično, naviknuvši se na duhovno znanstvene koncepte, također postajemo naviknuti na našu sposobnost da prosuđujemo i da se slobodno orijentiramo u ovom svijetu. Nije naš zadatak propovijedati ideale već prije snabdjeti ljudske duše s gorivom koje može generirati duhovnu mudrost, izvorno bratstvo, i pravo čovječanstvo. Ostvariti to naš je cilj.
Ono što označavamo kao ružokrižarsku struju pojavilo se u trinaestom i četrnaestom stoljeću kada je duhovna struja kršćanstva već zasjenjena pošto je uzela vanjsku formu. U vrijeme kada je kršćanstvo u vanjskom svijetu sve više uzimalo vanjsku formu i kada je njegovo pravo izvorno značenje izblijedjelo, ružokrižarstvo je, primilo zadatak da kultivira drevnu mudrost i sačuva blaga prvobitne mudrosti. U vanjskom svijetu, gdje god ljudi smatraju da su važne samo vanjske forme i utvrđene dogme, oni se odriču i proklinju sve što je štovano u misterijima kao najviše i najsvetije istine. Često se čuju riječi: “Proklinjem Skitianosa; proklinjem Boddhu; proklinjem Zaratasa”. To su tri imena koja su njegovana u najvećoj tajnosti u misterijima i ružokrižarskim školama misterija kao sveta imena učitelja.
Zaratas je isti pojedinac kao Zaratustra — ne Zaratustra poznat povijesti, već uzvišeni pojedinac koji je osnovao drevnu perzijsku kulturu i koji je bio učitelj u okultnim školama tog vremena. Skitianos je bio visoko razvijeni pojedinac drevnih vremena. U jednoj od svojih uzastopnih inkarnacija vodio je okultne škole u Srednjoj Aziji, a kasnije je također postao učitelj ezoterijskih škola u Europi. Boddha i Buda su jedna te ista osoba.
Da bi shvatili što je osjećao posvećenik kada bi čuo ta tri imena i da bi došli do ideje što su mu oni mogli dati, moramo ići natrag u čovjekovoj evoluciji i proučiti karakter ružokrižarskog okultizma pobliže. Dođimo do razumijevanja slušajući i gledajući natrag u prošlost. Uvijek je bilo visoko razvijenih pojedinaca koji su stršili iz mase i na koje su prosječni ljudi gledali s poštovanjem kao što bi gledali najviše ideale. Dići pogled na pojedince koji su dosegnuli takav uzvišen stupanj mudrosti i intelektualne snage kod prosječne osobe je imao učinak animiranja osjećaja morala i životnih energija. Čak i danas snage tih uzvišenih duhova utječu u naša finija tijela.
Pogledajmo natrag u prošlost na sve duhovne pojedince o kojima sam vam želio govoriti, sve natrag do drevne indijske kulture. Da smo otišli dalje natrag u ljudskoj evoluciji do dalekog doba Atlantide i njenog kraja, to bi nas vodilo do događaja koji nas odvaja od još drevnije epohe čovječanstva gdje su naše duše vodile život uvelike različit od onog kojeg vode u našim sadašnjim fizičkim tijelima.
Međutim, radije nego da se detaljno bavimo opisima života i kulture u tim drevnim vremenima, budimo danas zadovoljni da osvijetlimo odgovor na pitanje: kako je čovječanstvo vođeno u drevna vremena, i odakle su snage koje su na njega utjecale došle?
Kada vidovnjak čije je duhovno oko otvoreno tako da zna kako čitati fini zapis Akaša kronike gleda natrag u duhovne svjetove, otkriva mjesta iz kojih je kultura i sav duhovni život tih vremena emanirao. Naše duše mogu otkriti mjesta gdje su se učitelji i njihovi učenici okupljali u misterijskim školama tog vremena. Bilo je mnogo tih misterijskih centara na drevnom atlantskom kontinentu, i razlikovali su se od onih današnjih i bila su im dana različita imena. To nisu bile samo crkve niti samo škole, već prije kombinacija to oboje. Oni koji su tražili istinu u misterijskim školama su mogli naći i religiju i mudrost; tu su, religija i mudrost bile jedno. Modernim rječnikom, možemo okarakterizirati koncept tih kulturnih centara, misterijskih škola, izrazom “Atlantska proročišta”. To je naziv koji su im dale europske škole misterija, ali izvorno su zvana sasvim drugačije.
U atlantskim proročištima i njihovim centrima mudrosti, duhovni život je bio diferenciran na isti način na koji je vanjsko znanje i područje trgovine i struka danas podijeljeno u vanjskom životu. U drevnoj Atlantidi su postojale razne grane duhovnog istraživanja i okultne mudrosti, ali sve je u ta vremena ovisilo o drugačijim uvjetima. Mudrost je varirala od jednog proročišta do drugog u skladu sa sposobnošću ljudskih bića i njihovom vanjskom okruženju. Postojala je veza između određenih čovjekovih sposobnosti i određenih planeta, odnosno, određene mistične okultne sposobnosti su bile povezane s posebnim planetima. Prema tome, na atlantskom kontinentu trebali bi razlikovati između proročišta Mjeseca, Merkura, Venere, Sunca, Marsa, Jupitera, i Saturna.
Naše sadašnje sposobnosti, također, razvile su se iz kozmosa, kao što je i naša Zemlja, i one su u svakom slučaju povezane s različitim planetima i njihovim utjecajima. Na Atlantidi, ljudi koji su pogodni za razvoj ove ili one kognitivne sposobnosti bili su izabrani iz populacije i dodijeljeni jednom od sedam proročišta. Od sedam proročišta, koja su u drevnoj Atlantidi nazvana po sedam planeta, proročište Sunca je bilo izdvojeno od drugih, ali do njega se proročište Vulkana u tajnosti pripremalo za budući zadatak.
Svako od tih proročišta je emaniralo od kozmosa u skladu sa njegovom sposobnošću, ali postojao je jedan centar u koji su sposobnosti svih sedam proročišta pritjecale zajedno, i tu se mudrost sedam proročišta na Atlantidi sjedinila. Adepti tog centra, Svetog proročišta Sunca, bili su inicirani u misterije i službu onog što danas znamo kao Sunce. Ne smijemo zaboraviti da je fizičko Sunce samo vanjski izraz ili fiziognomija — tijelo i ruho — duhovnog života uzvišenog Bića Sunca.
Svi ste čuli o vremenu kada se Sunce odvojilo od Zemlje, i zajedno s fizičkim Suncem zemaljsku arenu su napustila ona bića koja su nadmašila ljudski razvoj i, stoga, za njihov razvoj nisu više mogla koristiti Zemlju. Nakon što je također i Mjesec otišao, Zemlja je mogla ostvariti svoju sudbinu da postane prebivalište čovječanstva. Da je samo Sunce utjecalo na Zemlju, ona bi prošla kroz tako rapidan razvoj da bi ljudska bića ubrzo nakon rođenja postala stara. Nasuprot tome, da je naša Zemlja bila samo pod utjecajem Mjeseca, ljudska bića bi postala ukrućena i postala mumije. Razvoj bi bio previše spor, i njihova tijela bi dosegnula stupanj rigidnosti i odrvenjenosti. Međutim, kroz mudru snagu vodilju, Sunce i Mjesec održavaju ravnotežu u vanjskom utjecaju koji izvršavaju na Zemlju; i to je omogućilo Zemlji i ljudskim bićima da se razvijaju za njih pogodnom brzinom. Bića Marsa, Merkura, Venere, i tako dalje, koja za njihov razvoj nisu trebala snage koje su ostale s Mjesecom i Zemljom, otišla su sa Suncem da zauzmu njihovo vlastito prebivalište. Ipak su nastavila biti povezana s Zemljom i slala joj dolje svoje blagotvorne snage u sunčevom svijetlu.
Tijekom drevne atlantske epohe, adepti proročišta Sunca bili su inicirani u djela ovog uzvišenog Bića-Sunca. Veliki posvećenik koji je bio vođa ovog najvišeg proročišta bio je na najopsežnije načine iniciran u te misterije. Cijela drevna atlantska i, kao što ćemo vidjeti, također i post-atlantska kultura slijedila je od njega. „Mani”, kako se zvao ovaj vođa proročišta Sunca — premda ime nije uopće toliko važno — nije odabrao glavne predstavnike post-atlantske kulture među takozvanim učenjacima i znanstvenicima, niti među vidovnjacima i magima tog vremena. Ljude koji su bili obdareni duhovnim i psihičkim znanjem i koji su tada bili približno usporedivi s znanstvenicima i učenjacima našeg vremena nije smatrao pogodnim; radije su bili odabrani obični ljudi koji su postepeno počeli gubiti vidovnjačku sposobnost. Naše sadašnje stanje svijesti se počelo razvijati tek krajem atlantske epohe. To je bilo vrijeme kada je stara vidovita svijest opadala, postepeno dajući mjesto punoj svijesti o sebi, mogućnosti da se obrati “Ja” u sebi. Veliki Mani je oko sebe okupio one koji su mogli djelovati intelektualno, ne vidovnjake i mage već one koji su apsorbirali i razvili rudimente aritmetike. Oni su bili prezreni i po mišljenju vodećih ljudi nisu znali ništa, i u tome nisu bili drugačiji od teozofa danas. Ipak su oni bili ti s kojima je Mani putovao u svetilište u Aziji iz kojeg je trebala emanirati post-atlantska kultura.
Zanemarivši Ameriku po tom pitanju, recimo da su Europa, Azija, i Afrika bili napućeni nasljednicima drevnih Atlantiđana koji su se premjestili na ove kontinente pod vodstvom Manija. Sada se ovaj posvećenik proročišta Sunca morao pobrinuti da se utemeljenje ove post-atlantske kulture i evolucija ljudskih bića odvija pod odgovarajućim utjecajem. Od samog se početka morao pobrinuti da bude dalje preneseno sve što je bilo vrijedno za budući razvoj. To očuvanje vrijednosti iz prošlosti je zakon okultizma, duhovne iskoristivosti, ali je također i zakon kojeg se može upoznati jedino kroz duhovnu mudrost.
Sada je Veliki posvećenik uzeo nešto veoma vrijedno s njim kada je putovao iz drevne Atlantide u Europu. Da bi to izvršio, on je — da se tako izrazim — putovao i pregledao ostala proročišta. Svi znate da se u slučaju običnih ljudi etersko tijelo ubrzo nakon smrti odvaja od astralnog i ega i postepeno se razgrađuje u univerzalnom eteru. Isto se nakon nekog vremena događa i s astralnim tijelom, ali taj zakon je ponekad prekršen u interesu duhovne iskoristivosti. To je ono što se dogodilo u slučaju eterskih tijela sedam najvećih posvećenika koji su bili vođe drevnih atlantskih proročišta.
Što to znači kada kažemo da radimo na sebi? To znači da pročišćujemo etersko i astralno tijelo. Sada, jednom pročišćeni, produhovljeno etersko i astralno tijelo se ne razgrađuje nakon smrti već su sačuvani u skladu s zakonom o duhovnoj iskoristivosti. Ukratko, u misterijima je bilo poznato kako sačuvati vrijedna eterska i astralna tijela razvijena od velikih posvećenika, ali odvelo bi me previše široko da o tome govorim u detalje. Dovoljno je reći da su tijela čuvali zaštitnici misterijskih škola.
Iz tog je razloga Veliki posvećenik proročišta Sunca putovao u druga atlantska proročišta da sakupi i uzme sa sobom sedam eterskih tijela velikih atlantskih posvećenika. A zatim je svojom mudrošću privukao brojna ljudska bića koja će se uklopiti u njihovu kulturu koja dolazi. Podučavao je ljude koji su se okupili oko njega tako da su postajali sve više sposobni i čisti. Ono što je slijedilo može se nazvati umjetnost. Nakon što je prošlo nešto vremena, postalo je moguće ugraditi sedam važnijih eterskih tijela sedam velikih posvećenika drevnih atlantskih proročišta u sedam ljudskih bića. Što se tiče njihovih ega, njihove moći prosudbe, i tako dalje, oni su bili jednostavni ljudi čija egzistencija nije imala značaja s vanjskog gledišta. Međutim, unutar sebe su nosili sedam najviše razvijenih eterskih tijela sedam najznačajnijih posvećenika. Ta eterska tijela su strujala u te ljude, time im omogućujući da izluče velike, snažne vizije i istine o evoluciji preko inspiracije odozgo. Dakle, mogli su govoriti o svoj toj uzvišenoj mudrosti.
Veliki posvećenik je poslao tih sedam nositelja mudrosti u Indiju gdje su ljudi još imali osjećaj i razumijevanje duhovnog i duhovnih svjetova. U Indiji su ljudska bića još imala osjećaj i svijest o tome da su jednom emanirali iz prvobitnog duhovnog svijeta i da su bili rođeni iz utrobe božanstva. Prema tome, cijeli fizički svijet im je izgledao kao maya, iluzija, i žudjeli su povratku u taj svijet bogova, onim božanskim duhovnim bićima s kojima su jednom živjeli. Takvim ljudima su se sedam nositelja mudrosti mogli obraćati. Zvali su ih Sveti Rishi, i oni su bili ti koji su inaugurirali osvit post-atlantske kulture. Ljudima koji su za sebe sačuvali svijest, i žudnju za duhovnim svijetom s njegovim božanskim duhovnim bićima tako je dana prilika da nauče više o tom svijetu i nađu put natrag do njega.
Slijedeće dobi donijele su ne samo ljude koji su bili predodređeni da gledaju u duhovne svjetove, već također i one koji su željeli doprinijeti utemeljenju nove kulture. Oni su trebali postati skloni fizičkom svijetu i ne gledati ga samo kao mayu ili iluziju. Točnije, počeli su razumjeti da je ovaj fizički svijet samo izraz ili fiziognomija duhovnog svijeta koji leži iza njega. To je bila druga epoha, kultura drevne Perzije ili Zaratustre. Obična povijest bilježi samo relativno kasnog Zaratustru jer povjesničari nisu svjesni da je u drevna vremena bio običaj da nasljednik primi ime velikog vođe iz prošlosti. Ja ovdje mislim na najvećeg Zaratustru, koji je bio jedan od najintimnijih učenika posvećenika proročišta Sunca. Njegov zadatak je bio naći vezu između fizičkog i duhovnog svijeta. Svoje učenike je morao učiti da je fizička sfera Sunca tijelo duhovnih bića koji svoje prebivalište imaju na Suncu i da se na ovaj cijeli fizički svijet treba gledati kao na članove i udove fizičkog tijela božansko duhovnih bića. Baš kao što je Sunce okruženo velikom aurom, tako je i ljudsko biće okruženo njegovom ili njenom vlastitom malom aurom, koja je mikrokozmički izraz velike sunčeve aure. Sunce je tijelo duha Sunca koji je otkrio sebe u proročištu Sunca drevne atlantske epohe. Zaratustra je promatrao taj duh u vidovitoj viziji. Također je imenovao auru Sunca kao duh Sunca, i to je isto biće kojeg je također nazvao Ahura Mazdao. Okultisti kasnijih doba su to zvali Ormuzd.
Zaratustra je njegove učenike učio da vide Ahura Mazdao u fizičkom Suncu a da ne budu zavedeni od Ahrimana. Ahriman je živio u fizičkom svijetu od zadnje trećine atlantske epohe i napada ljudsku dušu preko osjetilne percepcije, odnosno izvana. Suprotno tome, Lucifer napada dušu iznutra. Zaratustra je u srcima ljudi morao upaliti ljubav za velikog duha Sunca, i učinio je to snažnim riječima koje ne mogu biti adekvatno prevedene na našim modernim jezicima. Sve veličanstvene riječi koje nalazite u Vedama i Gathama su, bez obzira kliko divne, samo slab površni izraz velikih i uzvišenih riječi koje je izvorno izgovorio Zaratustra. Na našem jeziku, može ih se aproksimirati ovako:
“Želim govoriti, sada počujte i poslušajte me, vi iz bliza i iz daleka, koji ste ispunjeni žudnjom za ovim riječima. Želim govoriti o onome što je meni u ovom svijetu najveća istina i što mi je bilo otkriveno od velikog i moćnog Ahura Mazdao. Počujte i poslušajte me sada i pratite moje riječi pažljivo: neće vas više učitelj laži, zli čije usne svjedoče zlu vjeru, zavoditi jer On — moćni Ahura Mazdao—se objavio! Oni koji ne žele slušati riječi kako ih govorim i s značenjem koje im dajem, zle stvari će doživjeti kada tijek vremena dosegne svoj kraj”.
A u drugim vremenima Zaratustra je rekao ovo: “Toliko je velik i silan onaj koji mi se objavio u Suncu da se za Njega odričem svega. Radujem se žrtvujući Mu život mog tijela, etersku egzistenciju mojih osjetila, i izraz mojih djela” —astralno tijelo. Takav je bio zavjet koji je Zaratustra davno dao.
Zaratustra je imao dva učenika. Jednom od njih otkrio je duhovnim sredstvima sve što se može percipirati vidovitim astralnim organima. Taj učenik je bio utjelovljen pod imenom Hermes, egipatski Hermes. Drugom učeniku je pružio istine koje se mogu znati preko vidovitog eterskog tijela: mudrost Akaša kronike. Drugi učenik je bio Mojsije, i mudrost pruženu njemu možete naći u Mojsijevim knjigama u Starom zavjetu.
Kada se prvi učenik reinkarnirao kao Hermes, nosio je u sebi astralno tijelo Zaratustre, koji mu je otkrio ne samo njegova učenja, već također i njegovu vlastitu prirodu. Takav prijenos je moguć jer ono što je Hermes primio nije bilo ništa drugo već astralno tijelo koje je Zaratustra za njega žrtvovao. Stoga je bila mudrost Zaratustre ono što je Hermes, utemeljitelj treće post-atlantske epohe, objavio.
Drugi učenik, kojem je Zaratustra dao mudrost kroz etersko tijelo, također je bio ponovno rođen. Kada se reinkarnirao, u njega je bilo utkano etersko tijelo koje je Zaratustra žrtvovao. Taj učenik je bio Mojsije. Ovakve činjenice možete naći u religijskim dokumentima, ali samo na prikriveni način. Čitajte priču o rođenju Mojsija. Što se tada dogodilo? Dijete je smješteno u kovčeg od trske koji je zatim stavljen u vodu. Što to znači? To znači da je bio potpuno odsječen od svijeta. Njegov ego i astralno tijelo nisu se manifestirali dok nisu bili prožeti principom eterskog tijela. Kako se to odvija? U vremenu kada je Mojsije ležao izoliran u kovčegu na vodi, etersko tijelo koje je bilo utkano u njega je postao prosvijetljeno. Tek su onda astralno tijelo i ego počeli u njemu raditi. Zar snažne slike Postanka, koje će okupirati čovječanstvo za dugo vremena koje dolazi, nisu slike uzete iz Akaša kronike? Te se slike ne mogu razumjeti bez pomoći okultizma.
Sada dolazimo do četvrte epohe post-atlantske kulture, do grčko-latinske epohe. Sve do te točke, ljudska bića su razvijana na takav način da trebaju učiti da vole Zemlju. A ipak su postojali također i oni koji su bili prijatelji bogova u atlantskom dobu, i stoga je opravdano pitati što je bilo s ego-ima velikih posvećenika tog vremena. Atlantski ego-i su boravili u mekšim i finijim tijelima, i za njih je egzistencija na Zemlji bila takva da su pojedinci morali proći kroz utjelovljenje jedino za vrijeme nužno da održe vezu između svijeta prvobitne duhovne mudrosti i čovječanstva.
Veliki Buda je jedan od pojedinaca koji su u stvari mogli prožeti orijentalne spise s onom dubokom mudrošću i duhovnom snagom koju u njima sada nalazimo. Kao okultisti, možemo razumjeti komunikacije povezane s njim, i možemo ih čak uzeti doslovno. Na primjer, istina je kada čitamo o njemu: „Pri svom rođenju sjajio je kao sjajna svjetlost Sunca ”. Možemo također uzeti doslovno kada Buda kaže: „Ušao sam u svoju posljednju inkarnaciju i ne trebam se vraćati na Zemlju ukoliko to ne napravim vlastitom voljom”. Tijekom post-atlantske epohe također se trudio proći kroz stupnjeve intelektualnih uvida, i možemo ga razumjeti kada kaže da su nizovi inkarnacija i različiti stupnjevi inkarnacija kroz koje je prošao bljesnuli pred njim:
Preda mnom je stajala raskoš oblika,
Ali moja intuicija nije još bila čista!
Vidio sam duhove uvida,
Ali moja intuicija nije još bila čista!
Vidio sam mjesto posvećenja,
Ali moja intuicija nije još bila čista!
Bio sam prijatelj među njima:
Sada je moja intuicija bila čista!
To je prosvjetljenje Bude. On je bio jedan od onih s kojima živimo u teozofiji ružokrižara.
Već smo imenovali trojicu od učitelja: Zaratas, Skitianos, i Boddha ili Buda, i možemo vidjeti kako se životi tih vodećih osobnosti protežu u naše sadašnje vrijeme. Okultist može provjeriti ove nalaze. U oblasti duhovne iskoristivosti ne nalazimo samo ono što su ovi uzvišeni ljudi ostavili iza sebe; sve drugo što za čovječanstvo ima vrijednost sačuvano je. Uzmimo, na primjer, pojedinca kao što je Galileo, koji je u šesnaestom stoljeću postigao tako značajne rezultate u fizici. Galileo je imao etersko tijelo kojem nije bilo dopušteno sa s njim umre. Daleko od mjesta na kojem je Galileo radio, sredinom osamnaestog stoljeća živio je čovjek koji se pripremio za veliki zadatak nakon dva desetljeća predanog djetinjstva. Duboko u Rusiji, na Bijelom moru, živio je čovjek u običnom okruženju. Njegovo ime je bilo Mihael Lomonosov. Nepoznat i bez sredstava, otišao je u Moskvu i poslije postavio temelje ruske gramatike. Lomonosov je sa sobom nosio etersko tijelo Galilea. I sada se dogodilo da osobnost, koja je znala da je etersko tijelo Galilea bilo sačuvano i koja je, u stvari, bila prisutna kada je ta veza okultno istraživana, nije ništa znala o Mihaelu Lomonosovu. To nije sramota pošto se na fizičkom planu ne može sve znati. Ali ovdje vidimo da su vrijedni elementi sačuvani i da je kroz zakone duhovne iskoristivosti prošlost povezana s budućnosti. I u ružokrižarskim misterijima, također, susrećemo osobu koja je na fizičkom planu živjela u tijelu Bude. Tijekom atlantskog doba, živio je samo kao bodhisattva, ali kasnije je sišao u fizičko tijelo Bude.
Pogledajmo sada vremena Bude i Zaratustre i promotrimo što su duše morale raditi u dobima između ova dva velika duhovna vođe. S jedne strane, imamo učenja Ahura Mazdao, s druge, onu stranu čovječanstva koja više postaje sklona Zemlji. Preletimo još jednom indijska, perzijska, i kaldejsko-asirijska-babilonska vremena tijekom kojih je duša postepeno izgubila vezu s duhovnim svijetom. Zatim je, u drevnoj Grčkoj duša toliko duboko zavoljela Zemlju da je izjava čuvenog Grka, „Bolje prosjak u gornjem svijetu nego kralj u svijetu sjena”, bila prihvaćena kao istina. Tijekom ove četvrte post-atlantske, grčko-rimske epohe, sve je u vanjskom svijetu izgledalo predivno i privlačno. Vidovnjak može, na primjer, promotriti ruševine Hrama u Paestrumu s njegovim fizičkim okom i diveći se uživati u ljepoti oblika hrama i intrigantnom šarmu njegovih linija. Međutim, kada skine pogled sa hrama i potraži sličnu supstancu u duhovnom svijetu, ne nalazi ništa. Sve izgleda izbrisano. To je ono što su te duše doživljavale između smrti i ponovnog rođenja. Bile su izolirane unutar hladnog obujma njihove osobnosti, odsječene od svih duhovnih stvari i težili jedino fizičkom svijetu i svoj njegovoj ljepoti.
Sam Ahura Mazdao, vođa Sunca, morao je doći na Zemlju da donese svijetlo u tu ledenu odvojenost. Da bi pomogao i živućima i umrlima morao je postati ljudsko biće u fizičkom svijetu. Morao je biti čovjek među ljudima! Visina i veličanstvenost koja živi u Suncu sišla je na Zemlju i otkrila se čovječanstvu. Prije, otkrila je sebe u elementima, na primjer Mojsiju u vatri gorućeg grma i munji na Sinaju. Izraeliti nisu davali lika njihovu Bogu. Zašto? Budući se ni jedno vanjsko ime ne može dati „samom sebi”, božanskom biću; jedino potpuno različito ime može izraziti „Ja sam onaj koji jesam!” Jedina mogućnost otkrivanja duha sunčeva imena je tražiti ga u ljudskom biću. Ono što u ljudskim bićima živi kao „Ja” je Krist-Biće.
Otkrivenju Jehove prethodi Krist. To je bilo u vrijeme kada je Krist-Biće moglo postepeno sići na Zemlju. Što se Zaratustra jednom zavjetovao visokom Biću Sunca? Kakvu mu je žrtvu želio napraviti? Njegovo tijelo, čula, život, i govor. Zaratustra je bio reinkarniran kao suvremenik velikog Bude. Tada je mogao izgraditi etersko i astralno tijelo koje je žrtvovao. Ponovno se rodio kao Zaratas ili Nazaratos, i postao je učitelj Pitagore, koji se sam reinkarnirao kao jedan od tri Mudraca s Istoka i postao jedan od učenika Isusa iz Nazareta. Zaratustra, koji je jednom žrtvovao njegovo etersko i astralno tijelo, također je mogao dati njegov vanjski omotač Njemu čiji je dolazak jednom najavio. Kao Isus iz Nazareta zapadnog okultizma, mogao je svoje fizičko tijelo staviti na raspolaganje duhu Sunca i zatim je mogao reći, „Ja sam svijetlo svijeta!”
Krist-Biće je bilo poznato u svim misterijima. U drevnoj Indiji, u vrijeme Sedam Rishia, biće koje je predstavljalo Krista zvano je Vishva Karman. Zaratustra ga je nazvao Ahura Mazdao, a u Egiptu je bio poznat kao Oziris. Židovski narod ga je zvao Jahve ili Jehova, i zatim je u četvrtoj kulturalnoj epohi upravo to biće tri godine živjelo na fizičkoj Zemlji. To je biće koje će u budućnosti ponovno ujediniti Sunce sa Zemljom. Mistično, Krist je Sebe ujedinio s Zemljom kada je na Golgoti krv tekla iz njegovih rana. Tada se pojavio u auri Zemlje, i otada je u njoj.
Koji je bio prvi čovjek koji je vidio Krista u auri Zemlje? To je bio Sv. Pavao, koji je više od bilo koga učinio za širenje kršćanstva. Zašto je Savao postao Pavao? Niti zbog učenja niti zbog događaja iz Palestine, već zbog događaja u Damasku, koji je bio nadčulne prirode. Prije tog iskustva, Pavao nije mogao vjerovati da je onaj koji je tako sramotno umro na križu bio Krist, ali kao posvećenik kabale znao je da bi jednom kada se pojavi, Krist bio vidljiv u auri Zemlje. To je bilo iskustvo Pavla, koje ga je promijenilo iz Savla u Pavla. Pavao je za sebe rekao da je rođen prerano, a isto je rečeno i za Budu. To znači da takva osobnost ne silazi previše duboko u fizičku oblast. Kada je Pavao postao vidovit prije dolaska u Damask, vidio je i znao tko je bio Krist.
Krist je radio u Budi kao bodhisattva, i On je sada od događaja na Golgoti bio planetarni duh Zemlje kojeg se sada može naći u fizičkoj auri Zemlje. Kroz Krist-princip novo svijetlo je upaljeno u ovom svijetu i izvan njega. Tijelo Isusa iz Nazareta — etersko i astralno tijelo i ego Isusa iz Nazareta — u duhovnom svijetu postoje u mnogim kopijama. Ovakva izjava izražava nešto od velike važnosti, i za bolje razumijevanje možemo iskoristiti prirodu brojnih prosvjetljujućih primjera. Samo mislite na sjeme pšenice koje izrasta u klip i time se mnogo puta umnožava. Taj naizgled jednostavan proces je usporedba događaja u nadčulnom svijetu koji su upravljani određenim zakonima. Mnoge kopije eterskog i astralnog tijela i ega Isusa iz Nazareta postoje da bi bile ugrađene u preliminarne nositelje Krist-principa. Sve povezano s Krist-principom toliko je ogromno da to čovječanstvo može steći samo malo po malo.
Sv. Augustin, na primjer, u sebi je nosio kopiju eterskog tijela Isusa iz Nazareta; i kada to jednom znate, moći ćete cijeniti njegov život, njegove greške, i njegova postignuća. Njegov ego i astralno tijelo su bili prepušteni vlastitim resursima, i jedino je u njegovu eterskom tijelu oživio njegov mistični poklon. Sv. Franjo Asiški i Toma Akvinski su imali kopije astralnog tijela Isusa iz Nazareta utkana u njihove duše, i to je činjenica koja im je omogućila da budu tako dinamični učitelji. Radili su iz sfere gdje je jednom živio Krist.
U nekim slučajevima događaji kao što su prirodne katastrofe i slično unaprjeđuju to tkanje duhovnih tijela u duši primatelja. Rečeno je o Sv. Tomi Akvinskom da je munja pogodila i usmrtila njegovu malu sestru u sobi gdje je stajao, ali je njega poštedjela. On je ovu munju pored njega tumačio u smislu da su elementarne sile bile nužne da mu pomognu preuzeti kopiju astralnog tijela Isusa iz Nazareta. Elizabeta od Thüringena također je u njenoj duši imala otisak astralnog tijela Isusa iz Nazareta.
Zaratustra, ili Isus iz Nazareta, jedan je od tri učitelja ružokrižara. Mnogo kopija njegova ega, odnosno ega u kojem je sam Krist-Duh boravio, može se naći u duhovnom svijetu. Kopije ega Isusa iz Nazareta u duhovnom svijetu čekaju na nas da budu iskorištene za buduću evoluciju ljudske vrste. Ljudi koji nastoje težiti gore u visine duhovne mudrosti i ljubavi kandidati su za kopiju ega Isusa iz Nazareta. Oni postaju nositelji Krista, pravi Kristofori. Na ovoj Zemlji oni će biti glasnici Njegova drugog dolaska.
Iz znanja o tome koji su pojedinci iza misija važnih ljudski bića izvlačimo snagu za naš budući rad. Ove činjenice je moguće provjeriti. Nije svatko sposoban istražiti što se zbiva iza zavjesa fizičkog svijeta, ali svatko može ispitati rezultate takvih istraživanja gledajući Svete spise napisane prije i poslije Krista. Ove činjenice mogu osvijetliti put do razumijevanja; i u tom slučaju, one se mijenjaju unutar nas i postaju duhovna krv života.