Često je naglašavano, i sa dobrim razlogom, da znanost duha ne smije samo biti teorija o svijetu, životu, i ljudskom biću, već da mora postati najdublji sadržaj ljudske duše: ono što životu daje njegovo značenje. Ako se znanosti duha pristupi s pravim stavom, ona zaista može postati sama bit života u ljudskom biću. Međutim, dopustite da izrazito naglasim da se tu ulogu može uzeti samo postepeno, malo po malo, jer je znanost duha baš kao i sve što raste i razvija se: prvo moramo imati sjeme koje raste, i zatim na temelju tog rasta postaje sve učinkovitija.
Također je činjenica da će se iz znanosti duha izvući pravi način života samo intelektualnim razumijevanjem njenih istina. Sudeći znanost duha po njenim vanjskim osobinama, može se doći do zaključka da je ona pogled na svijet, iako obuhvatniji i uzvišeniji od drugih. Ali ne, ona je još nešto drugo, jer koja druga teorija bi mogla unaprijediti one sveobuhvatne ideje o Saturnu, Suncu, i Mjesecu? Koje druge teorije svijeta bi se danas usudile dati vrlo koncizne izjave o tome? Ni jedna, jer one završavaju s apstraktnim konceptima kada sebe pokušaju uzdići iznad objekata koje opažamo našim fizičkim očima i ušima. Takve teorije i koncepcije svijeta mogu ponuditi samo nejasne koncepte o božanskom koje tka i radi iza materijalne stvarnosti. Što se tiče drugih manje ambicioznih istina, kao što su doktrine o reinkarnaciji i karmi, znanost duha je također daleko ispred bilo čega što tradicionalna znanost ima ponuditi kada govori o evoluciji ljudskog bića. Zasigurno, znanost također može prilagoditi te doktrine jer ako se zaista žele izvući odgovarajući zaključci iz materijalističko-znanstvenih činjenica, reinkarnacija i karma su već dugo popularne ideje. Međutim, pošto se moderni znanstvenici nisu usudili doći do tih zaključaka, rasprava o temi je jednostavno ostavljena po strani. Raspravljana je evolucija iz perspektive prirodne povijesti i povijesti, ali nitko ne želi čuti ništa o pravoj evoluciji ljudske individualnosti, koja se nastavlja iz jednog života u drugi i prenosi ljudsku dušu u budućnost.
Oni koji ispravno promatraju život biti će prisiljeni samim njegovim posljedicama prihvatiti doktrinu o četiri člana ljudske konstitucije, što je također otkrilo vidovito istraživanje. Ali pošto mišljenju u modernom dobu nedostaje sva hrabrost, tu doktrinu je objavila jedino znanost duha, koja je kao tijelo znanja na mnoge načine ispred drugih koncepcija svijeta i filozofija koje su u sadašnje vrijeme predstavljene ljudskim bićima.
Međutim, kada je sve rečeno i učinjeno, sve to nije pravi plod znanosti duha. Njen plod se ne sastoji u činjenici da neko njena učenja prihvaća kao zadovoljavajuća i dalekosežna. Ne možemo imati plod bez sjemena. Ono što danas razvijamo kao plod antropozofskog pogleda na svijet može usrećiti naša srca i zagrijati našu sposobnost za ljubav. Ipak nitko ne može uživati taj plod našeg duhovno znanstvenog pogleda na svijet bez sjemena, odnosno bez samog duhovno znanstvenog znanja. Ljudi mogu reći: Od kakve su koristi te ideje o reinkarnaciji i karmi, ili o članovima čovjekove konstitucije i evoluciji svijeta? Ono što je stvarno važno je razvoj čovjekove ljubavi i moralnog karaktera. Ja bi na to odgovorio: Zasigurno, to je važno, ali prava čovjekova ljubav koja je za svijet plodonosna moguća je jedino na osnovu znanja — duhovno znanstvenog znanja.
Kao grana znanja, znanost duha u mnogim područjima ima prednost nad ostalim koncepcijama svijeta. Kada je od nas doživljena na stvarno intiman način, kada stalno i iznova, ne žalimo truda da u našim dušama probudimo te velike sveobuhvatne misli i nosimo ih sa sobom, tada ćemo vidjeti da ovaj skup učenja može u sasvim određenom smislu postati sadržaj i bit nečijeg života. Duhovno znanstveno učenje skup je ideja koje nas vode u nadčulne svjetove, i u duhovno znanstvenom razmišljanju moramo se stoga vinuti do viših svjetova. Svaki sat proveden u duhovno znanstvenom proučavanju znači da duša doseže izvan briga svakodnevnog života. U trenutku kada se predano prepustimo učenju, mi smo preneseni u drugi svijet. Naš ego je tada sjedinjen s duhovnim svijetom iz kojeg je rođen. Dakle, kada razmišljamo na duhovno znanstveni način, mi smo s našim egom u našem duhovnom domu, na vrelu iz kojeg je došao.
Ako to razumijemo u pravom smislu, tada zaista možemo usporediti duhovno znanstveno razmišljanje s onim stanjem svijesti kojeg s duhovnog gledišta prepoznajemo kao san. Kada ljudsko biće noću pada u san i uspava sebe u duhovni svijet, tada ego ima prenesen u svijet otkuda je rođen i iz kojeg se svakog jutra pojavljuje tako da može prijeći u svijet osjetila unutar ljudskog tijela. U vremenima koja dolaze, duša će svjesno živjeti u tom duhovnom svijetu; međutim, sada to obično nije slučaj. A zašto nije? Zato jer je tijekom stoljeća svijest o duhovnom svijetu u egu postajala sve slabija i slabija. U atlantskoj epohi ego je tijekom sna vidio sebe okružena božanskim duhovnim bićima, ali nakon atlantske katastrofe ego je gurnut vani u svijet čula i sve više je gubio sposobnost da zuri u svijet kojeg nastanjuje tijekom sna. Ideja da je ego noću izbrisan i ujutro uskrsnuo je apsurdna. On je u duhovnom svijetu ali ga nije svjestan.
Duhovno znanstveno razmišljanje nam daje snagu da se svjesno povežemo, malo po malo, s tim duhovnim stvarnostima. Vodeći — barem u mišljenju — u duhovni svijet, antropozofija ima određene blagotvorne kvalitete zajedničke sa snom. Brige koje dolaze od stvari iz čulnog svijeta u snu su izbrisane. Ako ljudska bića mogu misliti i njihovo mišljenje je izbrisano, ona zaboravljaju sve brige. To je najblagotvorniji učinak sna, učinak koji rezultira iz činjenice da ego pušta da snage duhovnog svijeta tijekom sna struje u njega. Te duhovne struje sadrže snage jačanja, kojih je učinak da nam pomažu zaboraviti naše brige i također popraviti štetu koju su te brige nanijele našem organizmu. Povrede uzrokovane od čulnog svijeta iscijeljene su duhovnim snagama — otuda osvježenje, regeneracija koju nam poklanja svaki zdrav san. U višem smislu, to su dakle osobine koje duhovno znanstveno mišljenje ima zajednički sa snom.
Duhovne misli su moćne ako ih prihvaćamo kao žive snage. Ako sebe podignemo do misli koje su povezane s prošlošću i budućnošću Zemlje i dopustimo tim važnim događajima da rade na nama, tada će naša učvršćena duša biti povučena k tim događajima, daleko od dnevnih briga. Misli o tome kako će ideal našeg vlastitog suvereniteta izrasti za nas iz karme — tog plana sudbine — daju nam hrabrost i snagu tako da sebi kažemo: „Koliko god nepremostivi neki problemi naših života mogli biti danas, naša snaga će rasti iz jedne inkarnacije u drugu. Suveren će unutar nas svaki dan postajati jači, i sve prepreke će nam pomoći da ga još više ojačamo. U procesu prevladavanja tih prepreka, naša volja će se sve više razviti, a naša energija povećati. Trivijalnosti života, sve inferiorne stvari u našoj egzistenciji, otopiti će se kao inje na suncu — istopiti samim suncem koje se diže u mudrosti koja prožima naše duhovno mišljenje. Naš svijet osjećaja kroz to sjaji i postaje topao i osvijetljen; naša cijela egzistencija će biti proširena, i mi ćemo se u njoj osjećati sretni”.
Kada se takvi trenutci unutarnje aktivnosti ponavljaju i dopustimo im da djeluju na nas, iz tog procesa će emanirati jačanje naše cjelokupne egzistencije u svim pravcima. Ne iz dana u dan, zasigurno, ali stalno ponavljanje takvih misli dovesti će do postepenog nestajanja naših depresija, naricanja u vezi sudbine, i pretjerano melankoličnog temperamenta. Duhovno znanje će biti lijek za našu dušu, i kada se to dogodi, horizont naše egzistencije se širi i usađuje nam onaj način mišljenja koji je plod sveg duhovnog znanja. Taj način mišljenja i osjećanja koji proizlazi, taj stav uma i srca, treba smatrati idealnim stanjem u koje duhovno znanstvene težnje mogu voditi. Sve nesloge, sve neusklađenosti života će nestati nasuprot skladnim mislima i osjećajima koji dovode do energične volje. Dakle, duhovna istraživanja dokazuju da nisu samo znanje i doktrina, već također i životna snaga i supstanca naše duše. Gledano u tom svijetlu, znanost duha je sposobna djelovati u životu na takav način da ljudsko biće oslobađa briga i zabrinutosti. I tako u naše vrijeme treba djelovati, jer svoju egzistenciju ne duguje samovolji, već znanju koje je potrebno.
Individualnosti koje su u svom znanju bile daleko ispred drugih ljudskih bića, Učitelji mudrosti i Harmonija osjećaja, znali su da se duhovna znanost mora ulijevati u našu kulturu ako neće uvenuti. Znanost duha je novi sok života, i čovječanstvo s vremena na vrijeme treba takav sok. Znanost duha je nužna struja našeg vremena. Oni koji imaju osjećaj za ove velike istine trebaju požuriti k nama i istine apsorbirati tako da mogu biti sol i kvasac za duhovni život cijelog čovječanstva. Onaj koji teži mora to vidjeti kao vrstu dužnosti. Nije teško razumjeti zašto su najviši autoriteti poziv ka znanosti duha uputili baš u naše vrijeme tako da oni s otvorenim srcima i umovima bez predrasuda mogu biti okupljeni.
S našim dušama promatrali smo post-atlantsko čovječanstvo i pratili njegove kulturalne epohe od drevne indijske sve do naše pete post-atlantske epohe. Vidjeli smo da su tijekom tog vremena ljudska bića malo po malo izgubila svijest o duhovnom svijetu. U prvoj epohi, drevnoj indijskoj, ljudska bića su još imala duboku čežnju za duhovnim svijetom. Svijet čula je smatran kao maya, iluzija. Zatim su došla doba koja su uputila poziv ljudskim bićima da izvršavaju vanjski, fizički rad. Ljudska bića su morala naučiti voljeti svijet čula jer su ga samo tako mogla naučiti kultivirati. U to vrijeme, ljudska bića nisu više govorila da je vanjski svijet samo maya. Upravo suprotno, ljudska bića su sada morala uroniti u svijet i na njemu raditi sa svojim sposobnostima i mudrošću. To je, međutim, rezultiralo time da su ljudska bića postepeno gubila svijest o duhovnom svijetu tako da se Zaratustra, inicijator perzijske kulture, osjećao primoran kazati učenicima: „Sva živa bića su pozvana u egzistenciju od sile koja struji od Sunca kao fizička sila. Ali ta fizička sila nije jedina stvar. U Suncu živi Ahura Mazdao — duhovno Biće Sunca”. Ljudima je bilo nužno pokazati kako je materijalni svijet samo fizički izraz duhovnog svijeta.
Dakle najprije se u drevnoj perzijskoj epohi pojavio sentiment koji bi se izrazio ovako: „Sigurno, ono što Sunce obasjava je maya, ali moram tražiti duh iza te maye. Duhovni svijet je uvijek oko mene, ali ne mogu ga doživjeti s fizičkim očima i ušima. Mogu ga doživjeti jedino s nadčulnom sviješću. Kada jednom ta svijest bude probuđena, tada ću u fizičkoj egzistenciji ja također moći prepoznati Veliki duh Sunca sa svim njemu podređenim bićima koja također pripadaju Suncu. Ali približava se doba kada moja duša više neće imati ovo znanje”. Bilo je teško to znanje potpuno prenijeti ljudskim bićima. Ona moraju postepeno postati zrelija kroz obnovljena utjelovljenja da bi iza svih fizičkih pojava prepoznali božanski duhovni element i shvatili da je sva priroda prožeta s njime.
U drevnoj perzijskoj kulturi, ljudska bića su još bila sposobna prepoznati božanski element u ovom životu, ali nisu mogla ponijeti ovu svijest u vremenski period između smrti i ponovnog rođenja. Jer osobita stvar u toj epohi je bila da je svijest između smrti i ponovnog rođenja postajala sve tamnija. Suprotno tome, pogledajmo dušu pojedinca u drevnoj Indiji. Kada je kroz smrt prešla u drugi svijet, tamo je živjela među duhovnim bićima u relativno svijetlom-ispunjenom svijetu. U perzijskoj kulturi, to je manje bio slučaj; svijet između smrti i ponovnog rođenja je postao tamniji. Prepreke među raznim dušama su se nagomilale, i duša se osjećala usamljeno; da se tako izrazim, nije mogla pružiti ruku drugoj duši. Ali to je teška i mračna strana života u duhovnom svijetu: duša ne može dijeliti svoj put s drugima.
U egipatskoj epohi, znatan dio sposobnosti duše da se poveže s drugim dušama već je u tolikoj mjeri bio izgubljen da je duša težila očuvanju fizičkog tijela, koje je trebalo očuvati u mumiji. Razlog za to je bio to što je duša osjećala da ima veoma malo snage koja se može ponijeti u život između smrti i ponovnog rođenja. Ljudska bića su u to vrijeme željela očuvati fizičko tijelo tako da duša može gledati na njega dolje kao na nešto što joj je pripadalo, kao kompenzaciju za moć koju više nije imala u duhovnom svijetu. Kulturalne pojave kao što je mumificiranje su duboko povezane s evolucijom ljudske duše.
Egipćanin je imao predodžbu da bi u smrti bio sjedinjen s Ozirisom. Sebi je rekao ove riječi: „Davno, u drevno doba, duša je mogla zuriti u ono iza. Sada je izgubila svoju moć vizije, ali može nadoknaditi gubitak ako u ovom životu razvija kvalitete s kojima će postati sličnija samom Ozirisu. Duša će tada sama postati slična Ozirisu i nakon smrti će biti sjedinjena s Ozirisom”. I tako, odanošću Ozirisu, duša je pokušala stvoriti surogat za sve što više nije moglo biti sačuvano iz drevnih vremena.
Međutim, ono što Oziris nije mogao dati ljudskoj duši kazano je u egipatskoj legendi, po kojoj je Oziris jednom živio s ljudskim bićima na Zemlji, dok ga njegov zli brat Set nije zatvorio u drvenu kutiju sličnu kovčegu. To znači da je Oziris živio na Zemlji s ljudskim bićima dok su još ona bila više duhovna. Ali zatim je morao ostati u duhovnom svijetu jer je bio previše uzvišen da se uklopi u fizički ljudski oblik. Slično, ako je duša željela stvoriti nadomjestak za izgubljenu duhovnu moć vizije između smrti i ponovnog rođenja, morala je postati biće koje je također uzvišeno, previše dobro za ljudski oblik. Postajući slična Ozirisu, duša bi iznad mogla prebroditi svoju usamljenost, ali ono što je primila u duhovnom svijetu preko osobina koje ima zajedničke s Ozirisom, ne bi mogla ponijeti u novu inkarnaciju. To je tako jer, konačno, Oziris nije bio prikladan za ovo fizičko utjelovljenje.
Grobna opasnost koja je u ta vremena prijetila čovječanstvu je ta da su se inkarnacije stalno pogoršavale jer nije moglo biti priljeva duhovnih sila. Samo ono što je ostalo iz drevnih doba moglo se dalje razvijati, i sve je to dosegnulo svoju krajnju zrelost u grčko-rimska vremena. To se jasno pokazalo u veličanstvenoj umjetnosti Grka—zreo plod ranijih cvjetova. Grčka umjetnost je bila najljepši plod baštine zavještane čovječanstvu od početka prvobitnih vremena. Ali ruku pod ruku s tim postignućem došao je osjećaj duboke tame u životu između smrti i novog rođenja, i plemeniti grčki pojedinac je bio u pravu kada je rekao: „Bolje biti prosjak u gornjem svijetu nego kralj u oblasti sjena”. [Napomena 44] Da zaista, ljudska bića u Grčkoj i rimskim državama imala su toliko toga za užitak i zadovoljenje njihovih čula, ali ništa nisu mogla ponijeti sa sobom u život između smrti i novog rođenja.
Zatim je došao Događaj na Golgoti — događaj koji je važan ne samo za vanjski fizički svijet, već također i za sve svjetove kroz koje ljudsko biće mora proći. U trenutku kada je krv tekla iz rana Iskupitelja, kada je leš visio na križu, Krist se pojavio u donjem svijetu i zapalio svijetlo koje je dušama dolje ponovno dalo viziju. I duša je mogla shvatiti od toga trenutka nadalje, da snaga opet može biti izvedena iz svijeta ispod i koristiti fizičkom svijetu. Duša nije više težila da se ujedini s Ozirisom da bi imala surogat za gubitak vizije. Od sada nadalje, mogla je sebi reći: „I u donjem svijetu, također, mogu naći svijetlo Krista — ono koje se uronilo u Zemlju, jer Krist je postao duh Zemlje. I ja sada upijam novu snagu s duhovnog vrela, snagu koju mogu ponijeti natrag na Zemlju kada se vratim za novo utjelovljenje”.
Što je bilo nužno tako da ta snaga može u dušu utjecati na pravi način? Bio je potreban potpuni obrat u načinu na koji su ljudska bića
gledala na fizički svijet. Najprije, upitajmo se što su ljudi u drevnoj Indiji doživljavali kada rekonstruiramo ono što bi jedan od njih mogao reći: „Ovaj svijet je maya, velika iluzija. Kada god percipiram ovaj svijet i povezujem sebe s njim, pao sam kao žrtva iluzije. Samo povlačeći se iz njega i podižući se do prvobitnih duhovnih stvari izvan svijeta čula, mogu ja biti u svijetu bogova. Jedino povlačeći se iz vanjskog svijeta mogu putovati kroz moje unutarnje biće koje je ostalo sa mnom kao drevna baština tih duhovnih svjetova i tako se vratiti u moj drevni dom. Moram se vratiti toj prvobitnoj svetoj oblasti odakle sam jednom krenuo u svijet čula, i mogu se vratiti jedino otpuštajući moje duhovne snage, time odvrativši moju pažnju s privlačnosti vanjskog svijeta”. U vrijeme drevne indijske kulture bilo je za ljudska bića moguće da poduzmu taj korak natrag u daleku prošlost. Unutar njih, oni su zadržali mnogo od snage koja pojedincu može pomoći, ako je pravilno primijenjena, da nađe put natrag do bogova. Tako je ljudsko biće u drevnoj Indiji pronašlo njegove Deve, bića iz kojih je sve nastalo.
Sada je došla epoha drevne Perzije, kada je čovjekova duša izgubila mnogo od snage koja je bila kao baština iz drevnih vremena. Ako je bila u ovoj epohi duša je kazala: “Ja ću se okrenuti jer ne želim ostati u ovom svijetu”, ona ne bi našla drevne bogove jer moć koja je za to trebala nije više bila odgovarajuća. Ova činjenica je povezana s evolucijom čovječanstva. Da je duša pokušala odvratiti svoje zurenje od vanjskog svijeta i smatrala da je ništa osim maya, to bi dovelo do toga da vidi ne više bogove, već prije podređene Deve koji su bili zla duhovna bića koja nisu pripadala rangu viših bogova. Zato jer je ta opasnost postojala, duši je trebalo pokazati kako se ovaj svijet čula mogao gledati kao vanjski izraz duhovnog, počinjući od svijeta čula i ne okrećući se od njega. Gledajući gore u Sunce, duša je naučila u njemu vidjeti ne samo vanjske sunčeve snage, već također i sunčeva Boga Ahura Mazdao, i time je nešto naučila o božansko-duhovnoj stvarnosti.
Duša drevnog perzijanca je postala previše slaba da aktivira duhovne snage koje je mogu voditi natrag do drevnih bogova. Stoga, morala je biti educirana da proviri kroz veo materijalnosti koji skriva duhovno. U vanjskom svijetu leže skrivene zle Asure, ali ljudska bića još nisu bila sposobna vidjeti blagotvorna duhovna bića iza svijeta gledanog kao maya. Zato su svi nazivi za duhovna bića postala obrnuta tijekom vremena indijske i perzijske epohe. Deve su u drevnoj Indiji bili dobri bogovi, ali u perzijskoj kulturi, postaju zli bogovi. Pravi razlog za ovaj preokret je vidljiv iz nastavka razvoja ljudske duše; u odnosu na vanjski svijet postajala je sve snažnija, u odnosu na unutarnji svijet, sve slabija.
Priprema za ono što će doći napravljena je od onih bića koja vode i usmjeravaju ljudsku evoluciju. Nakon što je Zaratustra naučio gledati u Sunce i u njegovoj auri vidjeti Boga Sunca, znao je da je taj Bog Sunca nitko drugi nego Krist-Duh, koji je u to vrijeme mogao biti otkriven jedino iz vanjskog svijeta. Ljudsko biće u njegovoj duši ovdje na Zemlji još nije moglo opažati Krist-Biće. Biće koje je prije viđeno na Suncu i kojem je dano ime Ahura Mazdao moralo je sići na Zemlju jer su jedino tada ljudska bića mogla od iznutra učiti da prepoznaju Devu, božansko duhovni princip, unutar njihovih vlastiti duša. U dobu drevne Perzije, život u ljudskom tijelu nije još bio sposoban primiti Krist-Duh, pustiti da bude njime prožet. Sve se to moralo dogoditi polako i postepeno. Moramo se upoznati s mišlju da bogovi sebe mogu otkriti jedino onima koji se pripreme kao primatelji otkrivenja. Deva, bog koji može biti opažen preko naših unutarnjih snaga, mogao se pojaviti jedino onom dijelu čovječanstva koje se pripremilo za njegov dolazak.
Sve se u ljudskoj evoluciji događa polako i postepeno, i evolucija se ne odvija svugdje na isti način. Nakon atlantske poplave, plemena su migrirala na Istok. Pošto su se smjestila u različita područja, njihov razvoj se također razlikovao. Što je omogućilo drevnim Indijcima da imaju snažan osjećaj za duhovni svijet? To se dogodilo jer je evolucija ega u tom dijelu svijeta uzela sasvim poseban smjer. Kod ljudi drevne Indije ego je ostao duboko utvrđen u duhovnom svijetu tako da je bio nesklon imati mnogo kontakta s fizičkim svijetom. Bila je osobita karakteristika pojedinca u drevnoj Indiji je da on ili ona naginje duhovnosti prethodnih doba u isto vrijeme ograničavajući odnos s fizičkim svijetom na minimum. Pošto pojedinac u drevnoj Indiji nije želio ili željela povezati ego s fizičkim svijetom, postignuća u vanjskoj civilizaciji nisu cvjetala u Indiji ili u mnogim drugim oblastima Istoka gdje je ljudima uvelike nedostajao inventivni genij. Suprotno tome, inventivnost ljudi na Zapadu tražila je od njih da se drže vanjskog svijeta pošto su smatrali svojim zadatkom da ga kultiviraju i unaprijede. Drevna Perzija je činila, takoreći, granicu između Istoka i Zapada. Ljudi koji su pridavali malo pažnje materijalnoj egzistenciji u ovom svijetu težili su se smjestiti i ostati na Istoku. Zato je za ljude na Istoku učenje Bude još bilo nužno šest stotina godina prije Krista. Buda je morao biti smješten u evoluciju svijeta na tom spoju jer je njegova misija bila da u dušama održi živom težnju za duhovnim svjetovima prošlosti, i zato je morao propovijedati protiv žudnje za ulaskom u fizički svijet. Međutim, on je propovijedao u vrijeme dok je duša još imala sklonost, ali više ne i sposobnost, da se podigne u duhovne svjetove. Buda je ljudskim bićima propovijedao uzvišene istine o patnji, i donio im je uvide da dušu mogu podignuti iznad ovog svijeta patnje.
Takvo učenje ne bi bilo pogodno za zapadni svijet. On je trebao doktrinu koja je bila u skladu sa sklonošću ljudi da prigrle fizički svijet i to bi se moglo sažeti u slijedeće objašnjenje: „U vanjskom svijetu moraš raditi na takav način da snage ovog svijeta budu u službi čovječanstva; ali nakon smrti, možeš uzeti plodove svog života u duhovni svijet”.
Osobita esencija kršćanstva obično nije ispravno shvaćena. U rimskom svijetu nije se mnogo žalilo one koji su mogli uživati blaga i bogatstva ovog svijeta, ali oni koji su bili osuđeni na muke u fizičkom svijetu voljeli su kršćanstvo. Oni su znali da unatoč svom njihovom radu u fizičkom svijetu, oni su u ovom životu razvijali nešto što su nakon smrti mogli ponijeti sa sobom. Takav je bio osjećaj zanesenosti koji je nadahnuo duše onih koji su prihvatili kršćanstvo. Ljudska bića su mogla sebi reći: „Postavljajući Krista kao moj ideal, razvijam u ovom svijetu nešto što ni smrt ne može uništiti”. Ta se svijest mogla razviti samo zbog toga jer je Krist zapravo bio na Zemlji ne kao Deva, već kao biće koje se utjelovilo u ljudskom tijelu i koje može biti model i ideal za svako ljudsko biće. Da bi se to dogodilo, morao je biti kreiran impuls i odgovarajuće snage, i taj pripremni rad je izvršio Zaratustra. On je toliko doživio da je bio spreman preuzeti tu misiju.
U drevnoj Perziji, Zaratustra je u auri Sunca mogao promatrati Boga Sunca, ali za taj zadatak se morao pripremiti u ranijim inkarnacijama. Tijekom doba koje je još bilo nadahnuto učenjima Svetih Rishia, Zaratustra je već bio prošao neka uzvišena iskustva u inkarnacijama. Bio je iniciran u učenja Svetih Rishia, apsorbirajući ih stupanj po stupanj u sedam inkarnacija u nizu. Zatim se rodio u tijelu koje je bilo slijepo i gluho, čime je dobio što je moguće manje kontakta s vanjskim svijetom. Zaratustra se morao roditi kao ljudsko biće koje je praktički bilo neosjetljivo na vanjske utiske čula, i onda su iz njegova unutarnjeg bića izvirala u njemu učenja Svetih Rishia iz prethodnih utjelovljenja. I u tom je trenutku Veliki Bog Sunca mogao u njemu upaliti nešto što je išlo čak i dalje od mudrosti koju je primio od Svetih Rishia. To se iskustvo u njegovoj slijedećoj inkarnaciji ponovno probudilo u njemu, i tada je Ahura Mazdao otkrio Sebe Zaratustri od izvana.
Možete stoga, vidjeti, da je Zaratustra prošao mnogo toga prije nego je mogao postati učitelj i inspirator naroda drevne Perzije. Također znamo da su Mojsije i Hermes bili njegovi učenici i da je Hermesu dao njegovo astralno tijelo a njegovo etersko tijelo Mojsiju. Mojsije je bio prvi koji je objavio učenje koje je emaniralo od Akasha kronike, učenje o “Ja sam koji jesam”. (Ejeh asher ejeh). I tako je Zaratustra sebe pripremio za sve veću i čudesniju žrtvu. Kada se astralno tijelo Zaratustre pojavilo u Hermesu i njegovo etersko tijelo u Mojsiju, njegov ego — čiji razvoj je stalno napredovao — je mogao formirati novo astralno tijelo i novo etersko tijelo za novu inkarnaciju, srazmjerno punoj snazi ega. I šest stotina godina prije Krista, Zaratustra je ponovno bio rođen u zemlji Kaldeji i postao učitelj Pitagore pod imenom Zaratos, ili Nazaratos. Unutar kaldejske kulture tada je pripremio novi impuls koji je trebao doći u svijet. To je reflektirano u onom pasusu Novog zavjeta koji govori o tri Mudraca s Istoka koji su došli pozdraviti Krista kao novu Zvijezdu mudrosti. Zaratustra je učio da će doći Krist, i oni koji su ostali kao učenici značajne doktrine Zaratustre znali su u kojoj točci vremena bi trebao doći veliki Impuls Golgote.
Uvijek postoji određena veza između velikih pojedinaca svijeta, kao što je Buda, Zaratustra, i Pitagora, jer ono što je na djelu u svijetu je snaga — činjenica. Veliki duhovi rade zajedno, i s razlogom su rođeni u određenom dobu. Slično, veliki impulsi u ljudskoj evoluciji tkaju sebe jedan u drugog. Zaratustra je ukazao na Onog koji će učiniti mogućim za ljudska bića, preko Događaja na Golgoti, da pronađu svijet Deva kroz snagu vlastita unutarnjeg bića; nadalje, to će sve više biti sposobni kako se razvijaju dalje u budućnost. A u istoj epohi, Buda je učio: Da, postoji duhovni svijet, u usporedbi s kojim je cijeli svijet čula maya. Zakoračite natrag u svijet u kojem ste bili prije nego je probuđena žudnja za zemaljskom egzistencijom, i tada ćete pronaći Nirvanu — počinak u božanskom!
Takva je razlika između učenja Bude i Zaratustre. Buda je učio da ljudsko biće može dosegnuti božansko vraćajući se; Zaratustra je, u njegovu utjelovljenju kao Zarastra, učio da dolazi vrijeme kada će se svijetlo utjeloviti u samoj Zemlji, što će naprednoj duši omogućiti da se približi božanskom. Buda je rekao, duša će naći Boga vraćajući se; Zaratustra je rekao da će Ga naći idući naprijed.
Bez obzira da li nazadujete ili napredujete, bilo da tražite Boga u Alfa ili u Omega, moći ćete Ga naći. Ono što je važno je da Ga nađete s vlastitom povišenom ljudskom snagom. One snage nužne za naći Boga u Alfa su prvobitne snage ljudskog bića. Međutim, snage nužne za naći Boga Omega moraju biti stečene ovdje na Zemlji stremljenjem samih ljudskih bića. Razlika je da li se netko vraća do Alfa ili napreduje do Omega. Onaj tko je zadovoljan da nađe Boga i samo želi ući u duhovni svijet ima izbor da ide naprijed ili natrag. Međutim, pojedinac kojem je stalo da čovječanstvo napusti Zemlju u uzdignutom stanju mora pokazati na put do Omega — kao što je to Zaratustra.
Zaratustra je pripremio put za onaj dio čovječanstva koji će postati uključen upravo sa snagama Zemlje. Ipak je Zaratustra također potpuno razumio Budu, jer njihova potraga je u konačnici ista. Što je bio zadatak Zaratustre? Trebao je učiniti mogućim da Krist-Impuls siđe na Zemlju. Zaratustra se ponovno rodio kao Isus od Nazareta, i zbog onog što se dogodilo u prethodnoj inkarnaciji, njegova osobnost se mogla sjediniti s mnogim snagama koje su bile sačuvane kao rezultat duhovne iskoristivosti. Svijet je dubok a istina je složena!
U Isusu iz Nazareta također je bilo utkano biće Bude. Ono je napredovalo različitim putem jer mnoge snage rade na onom koji bi trebao imati utjecaja na čovječanstvo. Krštenjem na rijeci Jordan ego Isusa je napustio fizičko, etersko, i astralno tijelo, a Sunčev Bog —Krist-Duh — je ušao i živio tri godine u tijelima Isusa iz Nazareta. I tako je Zaratustra pripremio čovječanstvo da bude primatelj Krist-Impulsa.
S tim događajima je došao važan trenutak u evoluciji Zemlje. Sada je za ljudska bića postalo moguće da nađu Boga u njihovu unutarnjem biću; k tome, sada su mogla ponijeti sa sobom u novo utjelovljenje nešto iz života između smrti i novog rođenja. A sada, u našem vlastitom dobu, već su prisutne duše koje se osjećaju dovoljno jakima da su bile u svijetu osvijetljenom svjetlošću Krista. Činjenica da je to prigušeno dodijeljeno mnogoj duši znači da su ljudska bića danas sposobna primiti i razumjeti učenja znanosti duha. I pošto takvi ljudi danas postoje, Učitelji mudrosti i Harmonija osjećaja izrazili su nadu da će takvi ljudi također osjetiti istine znanosti duha i učiniti ih samom supstancom njihovih života. Znajući sve to, Učitelji su u sadašnjem dobu dodijelili misiju objavljivanja antropozofije onima koji su već stekli visoki nivo razumijevanja.
Esencijalno je da znanost duha sada počinje postajati duhovni impuls našeg vremena. Sam Krist je pripremio ljudske duše za znanost duha, i to će jamačno ostati u ovom svijetu iz jednostavnog razloga jer se Svijetlo Krista, jednom upaljeno, nikada ne može ugasiti. Kada se jednom nadahnemo osjećajem da je struja antropozofske duhovnosti nužnost, tada smo u nju uronjeni na pravi način, i uvijek će biti pred nama kao nepokolebljivi ideal.
Da, ljudska se osobnost mora razviti u toj mjeri da se u ljudsko tijelo može spustiti svijetlost i reći: „Ja sam Svijetlo svijeta”! Svijetlo svijeta je najprije sišlo u dušu Zaratustre i obratilo mu se. Duša Zaratustre je razumjela značenje tog univerzalnog svijetla i žrtvovala se tako da te značajne riječi dođu do cijelog čovječanstva — iz ljudskog tijela: „Ja sam svijetlo svijeta”.