Moje je zadatak sada različitim grupama govoriti o intimnijim aspektima reinkarnacije i raznim stvarima s njom povezanim zato jer duboko unutra moramo postati sve više upoznati s tom temom i dopustiti joj da prodre u naše biće. U tom kontekstu, također ćemo nekoliko stvari morati reći o značaju teme za život cijelog čovječanstva. Iako ćemo malo po malo raspravljati pitanja koja su od značaja za naše vrijeme, kao našu polaznu točku morat ćemo uzeti veoma drevna vremena. To je potrebno jer se metoda istraživanja u znanosti duha razlikuje od onih koje upošljavaju druge teorije života ili discipline koje proučavaju socijalne probleme. Mi u znanosti duha tretiramo činjenice života najprije općenito, a zatim razrađujemo detalje.
Najprije, izražavamo naš pogled na svijet u najelementarnijem smislu preko iskaza da se čovjekova unutarnja jezgra — individualni božanski ego — nastavlja razvijati iz jednog života u drugi u nizu inkarnacija. Na slijedećem stupnju, međutim, ovakva izjava pokriva pitanje reinkarnacije samo na vrlo elementaran način, i zato mi sada želimo o ovim stvarima govoriti detaljnije i u intimnijem smislu. Samo izjaviti da ljudski ego hrli iz jedne inkarnacije u drugu nije dovoljno; postoji mnogo drugih pojava povezanih s temom reinkarnacije, i jedino rasprava o tome u kakvoj su vezi sa samim životom baciti će svijetlo na problem. Započnimo karakterizaciju reinkarnacije sa ovog stajališta gledajući natrag u drevna vremena.
Često smo govorili o činjenici da čovječanstvo mora računati da su mu preci došli iz drevne Atlantide, bivšeg zemljopisnog područja smještenom između onog što je danas Afrika i Europa s jedne strane i Amerika s druge. Sve duše koje su danas prisutne već su bile utjelovljene na Atlantidi, ali u tijelima koja su djelomično bila sasvim drugačijeg sklopa od onog koji smo navikli vidjeti. Atlantsko čovječanstvo je zaista imalo svoj poseban oblik liderstva, a duševne snage — zaista sve sposobnosti — Atlantiđana veoma su se razlikovale od onih od ljudskih bića. Stoga, liderstvo kakvo danas poznajemo nije postojalo. U Atlantidi, na primjer, nije bilo crkava, ceremonijalnih centara, ili škola u modernom smislu, već je postojalo nešto između ceremonijalnog središta i škole; to je ono što zovemo misterijska svetišta ili centri. Liderstvo Atlantiđana s obzirom na učenje i uvjete vanjskog života stjecano je u tim svetištima, i moglo bi se reći da su duhovne vođe koji su u isto vrijeme bili i kraljevi atlantskih plemena, čija misija može biti opisana kasnije skovanom riječju, riječju oracle (proročište nap.pr.), uvozili znanje i ostvarivali vodstvo u misterijima. Stoga te velike centre atlantske kulture označavamo kao “atlantska proročišta”.
Moramo doći do boljeg razumijevanja uloge tih proročišta. Ona su ljudskim bićima morala pružiti znanje o duhovnom svijetu iza fizičkog svijeta. Takvo znanje je na mnoge načine različito od običnog znanja; da podvučemo samo jednu razliku, duhovno znanje se ne ograničava prostorom kao u našem sadašnjem znanju o fizičkom svijetu. Svatko tko, na primjer, poznaje misterije Marsa također poznaje dobar dio duhovnih misterija cijelog univerzuma. Sva nebeska tijela našeg solarnog sustava su međusobno povezana, i kao takva su vanjski izraz duhovnih bića. Pojedinac koji poznaje ta duhovna bića također poznaje i sile koje su na djelu od jednog planeta do drugog kao i u duhovnom svijetu u vremenu između smrti i ponovnog rođenja. I tako je primarni zadatak jednog proročišta Atlantide bio da ljudskim bićima prenosi i naviješta misterije Marsa, dok je primarni zadatak drugog bio prenositi misterije Jupitera, i tako dalje; i ti uvidi u jedno područje učinili su mogućim voditi jedan dio populacije. O razlogu za to govoriti ćemo drugom prilikom pošto je naš zadatak danas različit.
Atlantiđani su bili podijeljeni u grupe, i dio sveukupnog procesa razvoja bio je da je jedna grupa ljudskih bića morala bili upravljana posebno od snaga koje se mogu steći preko znanja o Marsu. Druge grupe su morale biti upravljane od snaga stečenih preko znanja o Veneri, Merkuru, i tako dalje. U drevnoj Atlantidi zapravo su živjela ljudska bića koja bismo mogli zvati “ljudi Jupitera” ili “ljudi Marsa”, i bilo je sedam proročišta jer je populacija u drevnoj Atlantidi bila podijeljena u sedam grupa prema rasnim karakteristikama. Imena primjenjiva na ta proročišta odgovarala su imenima planeta, ali su proročištima dodijeljena u kasnije vrijeme. Liderstvo, i vrhovni suverenitet, nad svim drugim proročištima stečeno je u onom što bi mogli označiti kao atlantsko proročište Sunca. Koja god da su proročišta postojala u post-atlantskim periodima — u Grčkoj, Egiptu, Aziji, sva su bila nasljednici proročišta Sunca u Atlantidi. To je također točno i za proročište Apollo u Grčkoj. Posvećenik koji je predvodio ovo proročište Sunca bio je čuvar najdubljih misterija našeg solarnog sustava. Zajedno sa svojim podređenima, bio je pozvan da istraži prirodu duhovnog života na samom Suncu. Njegova uloga je bila objaviti atlantskom čovječanstvu tajne cijelog planetarnog sustava i biti vrhunski autoritet nad ostalim proročištima.
Posvećeniku proročišta Sunca prenesena je posebna zadaća. To je bilo da čovječanstvo vodi na takav način da se, kada je velika katastrofa koja je kulminirala potapanjem Atlantide bila završena, ljudska rasa može raširiti i utemeljiti ono o čemu smo često govorili kao o post-atlantskim kulturama. Posebno, zadatak velikog posvećenika proročišta Sunca bio je pripremiti ljudska bića za vrijeme Atlantide na takav način da su mogli ući u drevnu indijsku, perzijsku, egipatsko-babilonsko-hebrejsku kulturu. Ili drugačije, Veliki posvećenik se morao pobrinuti da je dovoljno pogodnog duševnog materijala bilo dostupno za te kulturalne epohe.
Sada se moramo malo informirati o zadatku tog Velikog posvećenika proročišta Sunca. Koje su bile esencijalne osobine atlantske kulture? Zasigurno je bila sasvim različita od kasnijih kultura. U drevnoj Atlantidi, pojedinac koji je pripadao najvišem rangu kulturalnog života — nivoima na kojima se mogu naći današnji veliki lideri u, recimo, učenosti, umjetnosti, industriji, ili trgovini — bio je onaj koji je posjedovao izuzetne vidovnjačke sposobnosti i koji je bio posebno vješt u korištenju magijskih moći. Osobine koje se obično pripisuju vođi ili učenjaku u tim danima nisu postojale, ili su bile poznate samo u najprimitivnijem obliku. Ali premda moderna aritmetika, računanje, logičko rasuđivanje, i intelektualni zaključci Atlantiđanima nisu bili poznati, posjedovali su primitivne vidovnjačke sposobnosti i moći s kojima su mogli prodrijeti u duhovne svjetove. Bez moderne ego-svijesti, Atlantiđani su vidjeli u duhovni svijet, i oni čija je vizija bila najprodornija postaju stupovi atlantske kulture. Već smo naglasili da su Atlantiđani mogli manipulirati s izvjesnim unutarnjim snagama prirode, na primjer snage u sjemenu biljaka; s njima su pogonili svoja vozila, baš kao što mi koristimo ugljen za pogon naših vozila.
Da ponovimo, lideri atlantske kulture nisu bili ljudi koji su pokušavali, kao što lideri našeg vremena pokušavaju, otključati tajne univerzuma s njihovim intelektualnim snagama; preciznije, vodeći pojedinci na Atlantidi su bili oni koji su se isticali kao vidovnjaci i čarobnjaci. A ona ljudska bića koja su imala prve rudimentarne nagovještaje o aritmetici, računanju, logičnom razmišljanju, i intelektualnom zaključivanju bili su na neki način prezirani zbog njihove jednostavnosti i nisu gledani kao da pripadaju aristokraciji kulturalnog života. Ali upravo su to bila ljudska bića koja su posjedovala prvo rudimentarno znanje o gore spomenutim vještinama i kojima je najviše nedostajalo vidovitosti i magijskih snaga, ona koja je Veliki vođa proročišta Sunca okupio iz svih krajeva. Da, okupio je najjednostavnije i, na neki način, najviše prezirane ljude drevne Atlantide — one koji su prvi razvili intelektualne sposobnosti. Ali oni koji su bili na najvišem stupnju kulturalnog života i koji su bili priznati majstori prigušene vidovitosti nisu bili pogodan materijal da budu povedeni kroz i iza velike atlantske katastrofe. Ne, poziv posvećenika je otišao jednostavnim ljudima.
Usput, može se reći da danas živimo u epohi kada je sličan poziv još jednom upućen čovječanstvu. Zasigurno, taj poziv je za ono što je prikladno za sadašnjost, vrijeme u kojem čovječanstvo vidi samo ono što je u fizičkom svijetu. Poziv čovječanstvu upućen iz nepoznatih dubina duha, dubina koje će čovječanstvo postepeno upoznati, tražeći da se čovječanstvo pripremi za novu kulturu budućnosti, koja će biti prožeta vidovnjačkim moćima. Kao i s Atlantidom, doći će do katastrofe, i nakon toga će se pojaviti nova kultura prožeta duhovnim sposobnostima, i ona će biti povezana s onim što zovemo idejom univerzalnog bratstva čovječanstva.
Ali danas, kao i u atlantska vremena, poziv ne može otići onima koji su na najvišim stupnjevima kulturalnog života jer oni ne bi razumjeli. Atlantski vidovnjaci i čarobnjaci, koji su na neki način bili predodređeni da izumru s njihovom kulturom, zauzimali su položaje slične onima koji u suvremenom životu zauzimaju najviše položaje u oblastima učenosti i vanjskog industrijskog života — veliki izumitelji i pronalazači našeg vremena. Bez obzira koliko naši sadašnji vođe osjećaju da još treba napraviti, oni ipak zauzimaju isti položaj kao njihovi atlantski dvojnici. Prezirno gledaju dolje na one koji počinju osjećati nešto što će doći u duhovni život. Svijest o tome mora se probuditi u duši svakog čiji će združeni napori u teozofskoj radionici biti pojačani. Dok vodeći predstavnici moderne kulture gledaju prezrivo dolje na te male krugove, oni koji marljivo učestvuju u pripremi budućih uvjeta moraju sebi reći da se na današnje intelektualne divove ne može računati da predvode u toj zadaći. To su upravo ljudi koje se ne poštuje jer se ne smatra da su dosegnuli visine suvremene erudicije, oni koji se danas okupljaju, baš kao što je vođa proročišta Sunca jednom okupio oko njega jednostavne s Atlantide. Ti prezreni ljudi su okupljeni da pripreme osvit nove kulture dok će erudicija u modernom obliku dovesti do sumraka naše kulture. Ovo je spomenuto u prolazu da učvrsti one koji moraju izdržati i ostati pri svome protiv napada ljudi koji smatraju da su na čelu suvremene kulture.
Veliki posvećenik proročišta Sunca okupio je njegove jednostavne ljude u oblasti približno zapadno od sadašnje Irske. Sada trebamo imati jasnu sliku situacije. Atlantidi je trebalo dugo, dugo vremena da dođe do svog kraja. Velike mase ljudi su se stalno kretale od Zapada prema Istoku. U raznim oblastima Azije, Europe, i Afrike postojala su plemena koja su stizala u različito vrijeme i bila su izmiješana. Onda je Veliki vođa proročišta Sunca uzeo Njegovu malu grupu izabranih ljudi i poveo ih u Srednju Aziju, gdje je utemeljio koloniju iz koje su emanirale struje koje će kasnije utemeljiti post-atlantske kulture. Međutim, kao dodatak Njegovu jednostavnom narodu, Veliki vođa je sa sobom uzeo još nešto. I ovdje dolazimo do jednog od poglavlja ljudske evolucije, istine koju možemo shvatiti jedino ako upotrijebimo unutarnju sigurnost stečenu upornom uključenošću u znanost duha.
Veliki vođa je pregledao, takoreći, druga proročišta u svrhu da u njima nađe najistaknutije posvećenike. Sada, postoji određeni način pomoću kojeg “duhovna iskoristivost”, kako bi je mogli zvati, može biti upotrijebljena. Kao što znate, sasvim je ispravno reći da se etersko tijelo rastapa nakon što je ljudsko biće umrlo; ono što ostaje je ekstrakt, i to se nosi sa sobom. No, ekstrakt je samo elementarna istina, koja se mora mijenjati kako se napreduje do viših stupnjeva duhovnog znanja. Nije slučaj da su eterska tijela svih ljudskih bića rastvorena u univerzalnom eteru. Eterska tijela kao što su ona koja su posjedovali najznačajniji posvećenici sedam atlantskih proročišta su vrijedna. Duhovna postignuća tih posvećenika su utkana u njihova eterska tijela, i bilo bi protiv načela duhovne iskoristivosti ako bi se eterska tijela velikih posvećenika jednostavno razgradila. Ona moraju biti sačuvana kao prototipovi za kasnije vrijeme, i na Velikom posvećeniku proročišta Sunca bilo je da u tu svrhu sačuva eterska tijela sedam velikih posvećenika. Dok je vodio svoju malu grupu jednostavnih ljudi u Aziju, sa sobom je nosio eterska tijela sedam najznačajnijih posvećenika Atlantide. Takva stvar je bila moguća preko metoda koje su razvijene u misterijskim centrima. To morate vizualizirati kao čisto duhovni proces a nikako na način kao da umotamo eterska tijela i spremimo ih u kutije na čuvanje. Međutim, ono što je sigurno, to je da eterska tijela mogu biti sačuvana za kasnija vremena.
Preko u Aziji, dogodilo se slijedeće. Jednostavan narod oko vođe širio se iz generacije u generaciju. Iznad svega, taj narod je imao veliku odanost i privrženost njihovom Velikom vođi. Njihovo obrazovanje je provođeno s mudrošću i uvidom tako da je nakon mnogo generacija došlo do određenih stvari preko jedne od metoda razrađenih u misterijskim centrima. Takve metode su upotrijebljene iza scene vanjskog života, i danas ćemo vidjeti kako stupaju na snagu. Današnje predavanje će biti prvo iz serije nekoliko predavanja namijenjenih da objasne neke detalje.
Kada se ljudsko biće spušta u novu inkarnaciju, mora se ponovno umotati u novo etersko tijelo. Sada, preko prije spomenutih metoda, savršeno je moguće u novo etersko tijelo utkati staro koje je sačuvano. I tako nakon marljivog obrazovnog procesa, kada je došlo vrijeme, od imigranata i njihovih nasljednika trebalo je da se pojavi sedam pojedinaca čije su duše pri njihovom rođenju bile dovoljno pripremljene da sačuvana eterska tijela sedam velikih posvećenika atlantskih proročišta imaju utkana u njihova vlastita eterska tijela. Dakle, sačuvano etersko tijelo najvećeg posvećenika Saturna bilo je utkano u ono od jednog od pojedinaca okupljenih oko Velikog vođe proročišta Sunca, etersko tijelo posvećenika Marsa u drugog, etersko tijelo posvećenika Jupitera u trećeg, i tako dalje. Dakle Veliki vođa proročišta Sunca je imao sedam pojedinaca čija su eterska tijela bila isprepletena s onima od najvažnijih posvećenika drevnih atlantskih proročišta.
Da ste sreli tih sedam pojedinaca negdje u svakodnevnom životu, našli bi da su jednostavna ljudska bića, jer oni nisu bili reinkarnirana ega atlantskih posvećenika; bili su jednostavna ljudska bića koja su posjedovala nove sposobnosti post-atlantskog doba. Njihova ega nisu se mnogo razlikovali od ega onih koji su postali nositelji prve primitivne i jednostavne kulture neposredno nakon atlantske katastrofe. Ono što ih je činilo različitim bilo je to da su njihova eterska tijela sadržavala snage sedam velikih atlantskih posvećenika, dakle ovdje nemamo posla s ponovnim utjelovljenjem ega, već točnije s eterskim tijelima tih velikih posvećenika. Tako vidimo da je ne samo ego već također i drugi član nadčulne konstitucije —etersko tijelo — sposobno za reinkarnaciju. Sedam pojedinaca među sljedbenicima Velikog posvećenika proročišta Sunca bili su nadahnuta ljudska bića jednostavno iz činjenice da su primili ta eterska tijela koja su sadržavala snage i moći atlantskog doba. U određena vremena njihova eterska tijela su bila sposobna puštati u sebe struju sila koje su otkrivale misterije Sunca, Marsa, Saturna, i tako dalje. Stoga su izgledali kao nadahnuti pojedinci, ali njihovi iskazi su zasigurno nadmašivali sve što su njihova astralna tijela i ega mogli razumjeti.
Ono što je tih sedam nadahnutih pojedinaca podučavalo iz raznih dijelova svijeta je odjekivalo kao prekrasan skladan zbor, i nakon što su sedmorica bila ujedinjena u Ložu sedam Rishi-a, bili su poslani u Indiju da inspiriraju drevnu kulturu te zemlje. Mnogo toga što je bilo duboko u toj kulturi bilo je u veličanstvenom obliku sačuvano u Vedama, [Napomena 27] i baš kao što je mnogo predivnih ideja koje svjedoče o duboko znanstvenoj prirodi indijske kulture bilo sačuvano u Upanišadama, [Napomena 28] u Vedanta filozofiji, i tako dalje. Međutim, učenja drevnih Svetih Rishi-a, dana u vremena kada ništa nije zapisano, u ljepoti daleko nadmašuju sve što nam je preneseno indijskim spisima. Ono što je kasnije zapisano najviše je nesvjesni eho, jer nema zapisa iz prvobitne, svete kulture nadahnute od Rishi-a; sve što su podučavali bilo je preneseno duhovnim putem kroz misterije.
Danas smo zainteresirani da naučimo kako eterska tijela mogu biti reinkarnirana, kako je baština drevne atlantske epohe bila od Velikog posvećenika proročišta Sunca prenesena u post-atlantsko doba, i kako je nošena u prvu kulturu tog doba — u blistavu indijsku kulturu.
Same misterije proročišta Sunca u drevnoj Indiji nisu mogle biti direktno objavljene, i zato je sedam Rishi-a govorilo o Biću izvan njihova spoznajnog dosega. Govorili su o Biću koje je lider Sunca i usmjerava svoje snage na Zemlju; govorili su o Vishva-Karman kao o Biću izvan dosega njihova znanja. Vishva-Karman je nitko drugi nego Krist koji će se pojaviti kasnije i čiji dolazak je već bio najavljen u drevnoj indijskoj kulturi.
Najvažniji učenik Velikog posvećenika proročišta Sunca koji će primiti tajne esencije Sunca je bio Zaratustra, koji će zatim utemeljiti drugu post-atlantsku kulturu. Međutim to nije bio Zaratustra o kojem govori povijest. U drevna vremena je bio običaj da nasljednik velikog učitelja čovječanstva uzima ime njegova cijenjenog prethodnika. Ni jedan dokument ne sadrži referencu o Zaratustri o kojem mi sada govorimo; u povijesnim knjigama se spominje samo njegov zadnji nasljednik. Ipak to je bio izvorni Zaratustra koji je osnovao prvobitnu perzijsku kulturu i koji je bio prvi koji je svojim perzijskim narodima ukazao da Sunce ne posjeduje samo fizičku energiju već također i duhovnu snagu koja struji dolje na Zemlju. U težnji da probudi u svom narodu shvaćanje te istine, argument Zaratustre je bio slijedeći: ako usmjerimo pogled na biljke i sve oko nas što sadrži život, moramo se zapitati što bi mi bili bez sunčeva svijetla. Ali zajedno s fizičkim sunčevim svjetlom, dolje na Zemlju struji također i duhovna snaga pod upravom velikog uzvišenog Bića. Baš kao što ljudsko biće ima njegovo ili njeno fizičko tijelo i auru — zovemo je mala aura — tako i Sunce ima svoje fizičko tijelo i njegovu auru. Ahura Mazdao, "velika aura", sastoji se od grupe bića Sunca i njihova lidera. Zaratustra je govorio o toj Ahura Mazdao, ili Aura Mazdao — Velika Aura — i objavio je moć aure Sunca s kojom je tijek evolucije učinjen mogućim. Međutim, Zaratustra je također objavio da su snage Ahrimana u opoziciji Bića Sunca. To je dakle ono što se može reći o vanjskim učenjima Zaratustre, ali ima još za reći o njemu.
Zaratustra je imao nekoliko bliskih učenika koje je inicirao u velike misterije svijeta. U tom kontekstu ćemo spomenuti dvojicu. Započnimo s prvim, Zaratustra mu je prenio svu mudrost nužnu da dovede do vidovitosti u astralnom tijelu, kao i sposobnost percipiranja u nečijem sadašnjem vremenskom okviru simultano sve što se događa i sve misterije razbacane i u fizičkom i u duhovnom prostoru. Drugom učeniku Zaratustra je prenio ono što bi mogli zvati moć čitanja Akaša kronike, i to je ništa manje nego snaga vidovitosti eterskog tijela koja omogućuje ljudskom biću da opaža uzastopne faze evolucije u vremenu. Dakle, jedan učenik je primio mogućnost da percipira simultane događaje, a drugi viziju Akaša kronike da opaža uzastopne događaje koji mogu voditi do razumijevanja evolucije Zemlje i Sunca. Prenoseći te sposobnosti tim učenicima, Zaratustra je imao dubok utjecaj na nastavak kulture u post-atlantskom dobu.
Prvi učenik je bio reinkarniran kao veliki pojedinac koji će inspirirati i inaugurirati nove struje egipatske kulture, biće koje poznajemo pod imenom Hermes ili Hermes Trismegistos. Preko postupaka koji su poznati, astralno tijelo Zaratustre je bilo preneseno Hermesu tako da je mogao objaviti poruku viših svjetova i njihove misterije i inkorporirati ih u egipatsku kulturu. Dakle postupcima koje ćemo postepeno naučiti da razumijemo, astralno tijelo Zaratustre je bilo sačuvano i preneseno jednom učeniku kada se ponovno rodio kao Hermes. Hermes je nosio astralno tijelo Zaratustre kao da je bilo odjeća.
Drugi učenik je također bio reinkarniran, i u njemu je sve trebalo biti otkriveno što je Zemlji prikazano u Akaša kronici. Pošto je etersko tijelo Zaratustre bilo utkano u ono od učenika, da bi to bilo moguće morao se zbiti veoma poseban događaj. Snage novog eterskog tijela su u učeniku nekako morale biti osvijetljene za njegovo buđenje. Biblijska priča pripovijeda nam na predivan i veličanstven način što je bio taj poseban događaj. Dopustite vašim dušama da vizualiziraju kako se to moralo razviti.
Prvo morate shvatiti da je taj ponovno rođeni učenik Zaratustre posjedovao vlastito astralno tijelo i ego, i sada će imati etersko tijelo Zaratustre utkano u njegovu dušu. Kao malo dijete, prvo je morao osjetiti kako snage eterskog tijela Zaratustre postaju u njemu aktivne, i to je morao osjetiti prije nego snage prosudbe u njemu mogu biti aktivirane od njegova vlastita astralnog tijela i prije nego se može umiješati njegov vlastiti ego. Dakle poseban događaj koji se trebao dogoditi bio je neka vrsta inicijacije. Snage eterskog tijela Zaratustre u ovom ponovno rođenom učeniku moraju biti probuđene kada je bio veoma malo dijete, odnosno prije nego njegov vlastiti individualni razvoj može ući u igru. Iz tog razloga, dijete je stavljeno u kovčeg od trske koji je zatim stavljen u vodu, tako da je bio potpuno odsječen od ostatka svijeta i nije mogao s njim imati interakciju. To je kada su snage eterskog tijela Zaratustre koje su utkane u njega klijale i, kao što smo kazali ranije, postale osvijetljene.
Siguran sam da do sada već znate da je taj ponovno rođeni učenik Zaratustre bio nitko drugi nego Mojsije. Biblijska priča o njegovom napuštanju stvarno je predstavljanje te duboke misterije iza scena vanjskog svijeta koja se bavi očuvanjem eterskog tijela Zaratustre i njegovo ponovno buđenje u Mojsiju. I to je kako su Hermes i Mojsije mogli voditi post-atlantsku kulturu kroz njene zapisane stupnjeve.
Nakon što čujemo o ovim primjerima reinkarnacije eterskih tijela i astralnih tijela, znamo da nije dovoljno govoriti samo o reinkarnaciji ega. Preciznije, drugi članovi ljudske konstitucije s kojima smo se upoznali — etersko tijelo i astralno tijelo — mogu također biti reinkarnirani. Načelo je duhovne iskoristivosti da ono što je jednom stečeno ne može nestati, već je sačuvano i presađeno na duhovnom tlu potomstva. Međutim, ono što smo opisali može se izvršiti na još jedan način. Vidjeti ćemo iz primjera da postoje još i druge metode s kojima prošlost može biti prebačena u budućnost.
Sjetit ćete se osobnosti spomenute u Bibliji: Šem, sin Noe i praotac semitskog naroda. Okultno istraživanje potvrđuje da iza Šema postoji individualnost koju se mora gledati kao plemensku individualnost svih semitskih naroda. Kada će se brojna ljudska bića spustiti od određenog pretka, za to mora biti napravljeno posebno snabdijevanje u duhovnom svijetu. U slučaju Šema, snabdijevanje je bilo to da je za njega u duhovnom svijetu bilo istkano posebno etersko tijelo, koje je on trebao nositi. To mu je omogućilo da u njegovom vlastitom eterskom tijelu nosi posebno uzvišeno biće iz duhovnog svijeta, biće koje se inače ne bi moglo utjeloviti na Zemlji jer nije bilo sposobno spustiti se u kompaktno fizičko tijelo. To biće se bilo sposobno inkarnirati jedino pomoću činjenice da je sada moglo ući u etersko tijelo Šema. Pošto je Šem imao svoje vlastito fizičko, etersko, i astralno tijelo, kao i njegov ego, najprije je bio osoba sam po sebi. Iza toga je, međutim, bio osoba čije je etersko tijelo bilo isprepleteno s eterskim tijelom drugog višeg bića duhovnog svijeta, posebno pripremljeno za svrhu osnivanja nacije, kao je gore okarakterizirano. Ako bi se vidovita percepcija suočila s Šemom, vidjela bi samog Šema, ali s drugim entitetom koji se iz njega proteže kao drugo biće, ipak još ujedinjenim s eterskim tijelom Šema. To više biće nije bilo Šem, već se inkarniralo u Šemu — ljudskom biću — za posebnu misiju. Za razliku od običnih ljudskih bića, to više biće nije pretrpjelo različite inkarnacije, već se samo jednom spustilo u ljudsko tijelo. Takvo biće se naziva avatar. Avatar se u svijetu ne osjeća kod kuće kao što bi to ljudsko biće; on se spušta samo jednom u ovaj svijet isključivo u svrhu izvršavanja određene misije.
Dio ljudskog bića u kojem obitava takvo avatar biće poprima poseban karakter u smislu da se može umnožiti. Kada je zrno sjemena posijano u zemlju, iz nje raste stabljika, i zrno je umnoženo u klasje zrna. Na isti način, etersko tijelo Šema umnožilo se u mnoge kopije, i one su utkane u sve njegove nasljednike. To je ono što se dogodilo, i tako su kopije eterskih tijela koje je kao prototip bilo posebno pripremljeno u Šemu bile utkane u eterska tijela njegovih direktnih nasljednika.
Ali to etersko tijelo Šema kasnije je korišteno na još jedan način. Kako je to bilo napravljeno najbolje možemo smjestiti pred naše duše vizualizacijom analogije. Vi možete biti visoko kulturni Europljanin, ali ako sa svojom kulturom želite upoznati Hottentote, jednostavno morate naučiti njihov jezik. Po analogiji, uzvišena bića koja se spuste na Zemlju da bi vodili čovječanstvo u sebe moraju utkati snage pomoću kojih će biti u položaju da komuniciraju s ljudskim bićima na Zemlji. Sada, u kasnijoj fazi evolucije semitskog naroda, postalo je nužno da se veoma uzvišeno biće spusti na Zemlju da bi s njima komuniciralo i dalo poticaj za njihovu kulturu. Takvo biće je bio Melchizedek iz biblijske povijesti koji je, takoreći, morao "navući" sačuvano etersko tijelo Šema — upravo etersko tijelo koje je još bilo nastanjeno avatar bićem. Jednom kada je utkano u njega, Melchizedek je mogao Abrahamu prenositi impulse nužne za napredak semitske kulture. Ovdje smo se, dakle, upoznali s još jednim jedinstvenim načinom na koji se etersko tijelo razvija u određenom ljudskom biću i zatim je dodijeljeno posebno odabranom pojedincu za ispunjavanje misije.
Ovakvi primjeri se mogu naći sve do najnovijih vremena, i dok ih pratimo, postepeno shvaćamo istinu onog što okultizam danas može reći o ovoj temi. Okultizam nam prenosi da većina ljudskih bića koja sada žive nemaju više eterska ili astralna tijela koja su izvorno istkana nova iz općeg tkanja svijeta. Gotovo svako ljudsko biće ima u njegovom ili njenom eterskom i astralnom tijelu fragment koji je sačuvan iz drevnih vremena jer je na djelu načelo duhovne iskoristivosti koje čuva korisne elemente za ponovno korištenje.
Spomenimo još dva primjera iz modernog doba koji nam mogu ilustrirati kako su misterije na djelu iz jedne epohe u drugu. Prvi primjer je povezan s osobnošću koja je raspravljana u mojoj knjizi Misticizam u osvitu modernog doba: Nikola od Cuse. Jedno od svojih spisa je nazvao De docta ignorantia, latinski naslov koji se može prevesti “Učeno neznanje”; ipak ono sadrži više erudicije od mnogih knjiga koje tvrde da sadrže učeno znanje. Za naslov su postojali određeni razlozi. Ako čitate druge spise Nikole od Cuse, naći ćete da je proročko predstavljanje kopernikanske slike univerzuma utkano u njih na rijedak način. Oni koji pažljivo čitaju ne mogu to ne prepoznati. Ipak prije vremena Kopernika svijet nije bio dovoljno zreo da taj pogled na univerzum prihvati u njegovom pravom obliku. Istraživanje otkriva slijedeće: Jedan od članova nadčulne konstitucije Cuse sadržavao je drevnu osobnost najvišeg ranga, to je učinilo mogućim da astralno tijelo Nikole od Cuse bude sačuvano i zatim utkano u astralno tijelo Nikole Kopernika. Mudrost koju je jednom posjedovao Nikola od Cuse mogla je, takoreći, uskrsnuti u Koperniku, i to je primjer kako je reinkarnirano astralno tijelo.
Drugi primjer je u vezi Galilea, koji je bio neizmjerno važan za modernu misao, kao što mnogi od vas koji su razmišljali o tome znaju. Bez njega, ne bi bilo fizike u modernom smislu jer cjelokupan način razmišljanja u pogledu fizike danas mora biti pripisan Galileu. Dana će svali školarac čitati u najelementarnijim knjigama o galilejevu zakonu tromosti, o kontinuitetu, koji kaže da tijelo u pokretu teži da nastavi svoje kretanje dok ne naiđe na zapreku. Dakle, ako bacimo neki objekt, on će putovati dalje vlastitim momentom dok nije zaustavljen preprekom ili vanjskom silom. Tako mi danas razmišljamo, i to je ono što djeca u školi uče iz njihovih udžbenika. Međutim, ljudi koji su živjeli prije Galilea razmišljali su na drugačiji način. Oni su razmišljali da kada je bačen kamen, njegov let se ne može nastaviti ukoliko ga zrak ne vodi ili gura od iza. Dakle vidimo da u zakoni padajućih tijela, njihala, i jednostavnih strojeva svi izvedeni od Galilea.
Galileo je primio svoje uvide preko određene inspiracije. Trebam vas samo podsjetiti kako je otkrio zakon njihala promatrajući ljuljanje svijeće u katedrali u Pisi — potez genija. Mnogi ljudi su prošli pokraj te lampe bez da išta primijete, ali kada ju je promotrio Galileo, u njemu su osvanuli temeljni zakoni mehanike. Ljudsko biće koje može biti inspirirano na ovakav dubok način ima etersko tijelo enormno bogato; dopustiti mu da nestane bilo bi u suprotnosti sa zakonom duhovnog iskorištenja.
Iz tog je razloga etersko tijelo Galilea također bilo sačuvano i ponovno se pojavilo nakon relativno kratkog vremenskog perioda kod pojedinca čija postignuća će također biti od velikog značaja. Bilo je utkano u osobnost koja je odrasla u zabačenom selu u Rusiji, pobjegao od svojih roditelja, i putovao u Moskvu. Velika nadarenost ovog mladića postala je vrlo brzo očigledna, i on je rapidno apsorbirao tadašnje znanje u školama Rusije i Njemačke, tako da je ubrzo zaokružio ukupno opće znanje dostupno u kulturi njegova vremena. Sve što je morao napraviti bilo je akumulirati znanje razvijeno na Zemlji otkada je umro — u njegovu eterskom tijelu — kao Galileo. I potom upravo ta osoba postaje, takoreći, osnivač cjelokupnog klasičnog književnog pokreta u Rusiji, stvarajući trajna književna blaga praktično ni iz čega. Ali i više od toga, on je također dao važan poticaj svakoj znanstvenoj disciplini povezanoj s fizikom i kemijom, i posebno u svim granama mehanike. Taj pojedinac je nitko drugi nego Mihail Lomonosov, čija postignuća i reforme su bile moguće jedino zato jer je u njemu bilo utkano etersko tijelo Galilea. Galileo je umro sredinom sedamnaestog stoljeća, a Mihail Lomonosov je rođen rano u osamnaestom stoljeću s eterskim tijelom Galilea, predstavljajući jednu od onih intimnih reinkarnacija gdje se reinkarnirao onaj član konstitucije ljudskog bića koji nije ego. Ovakve stvari nas vode dubokom razumijevanju cijelog procesa evolucije i mnogih drugih faktora koji su se razvili tijekom vremena, vodeći prema uvjetima koji sada prevladavaju.
Najveći avatar na Zemlji je bio sam Krist, koji je tri godine živio u tri tijela Isusa od Nazareta. Zato jer je Krist živio u tri tijela nadčulne konstitucije Isusa od Nazareta, bilo je moguće da se dijelovi-sastojci eterskog i astralnog tijela, i ega također u manjem stupnju, umnože na isti način na koji smo prije govorili. Nakon Misterija na Golgoti i kao rezultat predivnih zakona duhovne iskoristivosti, dosta primjeraka astralnog tijela i eterskog tijela Isusa od Nazareta je bilo prisutno kao arhetipovi u duhovnom svijetu. Ako avatar uđe u ljudske ovoje, esencija domaćina je raširena u mnogim replikama. Za razliku od kopija eterskog tijela Šema, kopije astralnog i eterskog tijela Isusa od Nazareta su imale druge posebne značajke. Kopije eterskog tijela Šema mogu biti ugrađene jedino u njegove vlastite nasljednike dok kopije eterskog tijela i astralnog tijela Isusa od Nazareta mogu biti ugrađene u sva ljudska bića najrazličitijih naroda i rasa. Kopija arhetipskog astralnog i eterskog tijela Isusa od Nazareta može biti ugrađena u svakog tko je kroz njegov ili njen osobni razvoj postao spreman za taj prijenos, bez obzira kojoj je rasi taj pojedinac pripadao. I vidimo kako se u ovom kasnijem razvoju kršćanstva, odvijaju čudna kretanja iza vanjske povijesne fasade, i samo takva kretanja mogu vanjski tijek događaja učiniti razumljivim.
Sada, kako se kršćanstvo širilo? Možemo reći da je u prvim stoljećima širenje ideje kršćanstva zavisilo od toga što se dogodilo na fizičkom planu. U tom dobu vidimo da se kršćanstvo odlučno širi kroz sve što živi na fizičkom planu. Apostoli su naglasili činjenicu da se propagacija kršćanstva temeljila na direktnoj fizičkoj percepciji svjedoka. "Mi smo položili svoje ruke u Njegove rane" bio je iskaz dokaza da je Krist hodao po Zemlju i ljudskom tijelu. Drugim riječima, naglasak je bio stavljen na bilo što na fizičkom planu što je moglo služiti kao dokumentacija za razvoj kršćanstva. Učestalo tijekom tih prvih nekoliko stoljeća, tvrdilo se da su oni koji su bili učenici samih apostola bili odgovorni za nastavak širenja kršćanstva, i bilo je naglašavano da su poznavali neposredne sljedbenike samog Gospodina. Dakle vidimo da su se ljudi u tom dobu oslanjali, takoreći, na izvještaje svjedoka, i to se nastavljalo u sve dubljem smislu sve do vremena Sv. Augustina, koji je rekao: “Ja ne bih vjerovao u istinu evanđelja da me autoritet katoličke crkve ne sili na to.” Zašto je, dakle, on vjerovao? Jer je to bilo njegovo uvjerenje da je vidljiva crkva širila evanđelje na fizičkom planu iz jednog desetljeća i stoljeća u drugo. Međutim, u slijedećim stoljećima, od petog do desetog, kršćanstvo se širilo na drugačiji način. Zašto i kako? Poučno je naučiti odgovor na to pitanje ako smo zainteresirani da slijedimo duhovni napredak ljudske evolucije.
Vizualizirati metodu propagacije u slijedećem periodu možete razmatrajući, na primjer, stari saksonski ep nazvan Heliand. U tom djelu, vrsta posvećenika upoznaje njegove čitatelje sa svojom verzijom Krist ideje i njegovom percepcijom Krist Bića. Heliand, Spasitelj, predstavljen od ovog saksonskog posvećenika je nadčulno biće. Ipak, portretiran je ne unutar konteksta događaja u Palestini, već radije kao princ germanskog plemena. Učenici su pojedinci iz germanskih zemalja, i cijelo kršćanstvo je zaodjeveno u srednjoeuropsku sliku. Zašto je to napravljeno? To je bilo učinjeno jer je posvećenik koji je napisao Heliand na sugestiju Luja Pobožnog imao vidovnjačke sposobnosti, tako da je mogao vidjeti Krista na način sličan Pavlovoj percepciji Krista u Damasku. Preko događaja na Golgoti Krist-Biće se ujedinilo s astralnim tijelom Zemlje, time ulijevajući svoju moć u auru Zemlje; i kada je Pavao postao vidovit, mogao je jasno opaziti: Krist je tu! Pavao nije sebi dopustio da postane vjernik samo na osnovu snage onoga što se izvijestilo da se dogodilo u Palestini. Tek nakon što je vidio biće koje je utkano u Zemlju s vlastitim očima od Savla je postao Pavao. U sličnoj viziji, Uskrsli Krist, vječni Krist koji nakon Golgote živi u duhovnom svijetu, bio je otkriven piscu Heliand-a, i On mu je bio važniji nego povijesni Krist iz Palestine. I tako ga je predstavio u drugim okolnostima jer mu je duhovni Krist bio važniji nego vanjska slika Krista. Možda bi željeli pitati zašto je autor Heliand-a mogao komunicirati takvu sliku iz vidovite percepcije. On je to mogao jer je kopija eterskog tijela Isusa od Nazareta bila utkana u njegovo vlastito etersko tijelo. To je bio slučaj jer je tijekom tih stoljeća — počevši s petim ili šestim i završivši s devetim ili desetim stoljećem — etersko tijelo onih koji su bili predodređeni da nešto naprave za napredovanje kršćanstva bilo isprepleteno s kopijom eterskog tijela Isusa od Nazareta, i jedan od tih posebnih pojedinaca bio je pisac Heliand-a.
Pošto je bilo još mnogo drugih koji su imali kopiju eterskog tijela Isusa od Nazareta utkanu u njihova vlastita eterska tijela, lako možemo vidjeti da su ljudska bića u tim stoljećima živjela u imaginacijama koje su bile usko povezane s događajima na Golgoti. Svi oni koji su stvorili originalne umjetničke prikaze Spasitelja na križu i Marije s djetetom Isusom bili su inspirirani da naprave slikovni prikaz bilo čega povezanog s događajem na Golgoti od jedne te iste stvari: kopija eterskog tijela Isusa od Nazareta bila je utkana u etersko tijelo svakog od tih pojedinaca. Ako su se slike događaja na Golgoti činile kao tipski prikazi, to ukazuje na činjenicu da su svi umjetnici bili vidovnjaci; ono što su stvorili bilo je zatim preneseno potomstvu snagama tradicije. U tim ranim stoljećima, nisu svi nadahnuti pojedinci koji su bili predodređeni da šire kršćanstvo, naravno, bili umjetnici. Uzmite, na primjer, John Scotus Erigena, [Napomena 29] skolastičkog filozofa, koji je u vrijeme Karla Ćelavog napisao čuvenu De Division Naturae. I on je, također, imao kopiju eterskog tijela Isusa utkanu u njegovo vlastito etersko tijelo.
Ako su se ljudska bića koja su imala kopiju eterskog tijela Isusa od Nazareta utkanu u njihova vlastita, rađala tijekom perioda od petog do desetog stoljeća, ljudska bića koja žive u periodu od jedanaestog do petnaestog stoljeća primila su kopije astralnog tijela Isusa od Nazareta umjesto kopija Njegova eterskog tijela. Samo uzimajući u obzir ovu činjenicu potpuno razumijemo neke od važnih osobnosti tog vremena. Kako bi osobnost čije vlastito astralno tijelo je isprepleteno s kopijom astralnog tijela Isusa izgledala vanjskom svijetu? Konačno, u takvoj osobnosti nije inkarniran ego Isusa; svaka osobnost zadržava njegov ili njen vlastiti ego. Ego-rasuđivanje može uzrokovati da se u život takvog pojedinca uvuku mnoge greške; ali pošto je kopija velikog prototipa bila utkana u njegovo ili njeno astralno tijelo, privrženost, svi osjećaji, ukratko sve što prožima i tka kroz to astralno tijelo doći će u prvi plan kao unutarnja esencija astralnog tijela, čak iako možda može biti u suprotnosti sa samim egom. Pomislite na Franju Asiškog. Tu imate osobnost u čije astralno tijelo je bila utkana kopija astralnog tijela Isusa od Nazareta. Možda ste u biografiji Franje Asiškog našli mnoge ekstreme, i ako jeste, trebali bi uzeti u obzir da ih je uzrokovao njegov ego, koji nije bio na istom nivou s njegovim astralnim tijelom. Ali kada počnete proučavati njegovu dušu pod pretpostavkom da njegov ego nije uvijek bio sposoban ispravno procijeniti predivne osjećaje i poniznost sadržanu u astralnom tijelu, tada ćete ga razumjeti. Kopija astralnog tijela Isusa od Nazareta je bila reinkarnirana u Franji Asiškom, i to je bio slučaj kod mnogih pojedinaca tog vremena — franjevaca, dominikanaca, i svih osobnosti tog vremena koji će biti shvatljivi tek kada ih proučavate u svijetlu ovog znanja. Na primjer, jedna od tih osobnosti bila je poznata Sv. Elizabeta od Thüringena.
I dakle ono što se dogodilo u vanjskom životu naše egzistencije postaje potpuno shvatljivo tek kada vidimo kako se duhovni impulsi prenose u svako razdoblje i kako se šire tijekom vremena.
Kada se Krist inkarnirao u Isusu od Nazareta, u astralnom tijelu Isusa od Nazareta napravljeno je nešto kao otisak ega. Kada je Krist-Biće ušlo u astralno tijelo, lako možemo zamisliti da nešto kao replika ega može biti stvoreno u okolnim dijelovima astralnog tijela. Ta kopija ega Krista Isusa proizvela je mnogo duplikata koji su bili sačuvani, takoreći, u duhovnom svijetu. U slučaju nekoliko pojedinaca koji će biti proroci za njihovo vlastito doba, nešto je bilo utkano u njihov ego. Među njima su bili njemački mistici koji su s takvim zanosom objavili unutarnjeg Krista jer je u njima bilo inkarnirano nešto kao kopija ega Krista — samo kopija ili slika ega Krista, naravno. Samo ljudska bića koja se postepeno pripreme za puno razumijevanje Krista i koji preko njihova znanja o duhovnim svjetovima shvaćaju što Krist zaista jest, kako On učestalo izbija na površinu u stalno promijenjenom obliku tijekom ljudske evolucije — samo ta ljudska bića će također postepeno steći zrelost nužnu da dožive Krista u njima. Biti će spremni apsorbirati, takoreći, replike Krist-Ega koje čekaju, spremni apsorbirati ego koji je Krist utisnuo u tijelo Isusa.
Dio unutarnje misije univerzalne struje duhovnosti je pripremiti ljudska bića da u duši postanu toliko zreli da sve veći broj njih bude mogao apsorbirati kopiju Ego-Bića Krista-Isusa. Jer ovo je tijek kršćanske evolucije: prvo, propagacija na fizičkom planu, zatim kroz eterska tijela, i zatim kroz astralna tijela koja su nadugo i naširoko, bila reinkarnirana astralna tijela Isusa. Sada je na dohvat ruke vrijeme kada će ego-priroda Krista Isusa sve više svijetliti u ljudskim bićima kao najdublja esencija njihovih duša. Da, te tiskane kopije individualnosti Krist Isusa čekaju da ih ljudske duše uzmu — one čekaju!
I sada vidite iz kakvih dubina univerzalna struja duhovne znanosti utječe u naše duše. Znanost duha nije teorija, niti zbroj koncepata danih samo za intelektualno prosvjetljenje ljudskih bića; ona je stvarnost, i namjera joj je ljudskoj duši ponuditi stvarnosti. Oni koji žele steći duhovno razumijevanje kršćanstva i doživjeti ga u sebi stremiti će da daju vlastiti doprinos tako da ili u sadašnjoj ili u kasnijoj inkarnaciji kopija individualnosti Krista Isusa može biti utkana u njihova vlastita ega. Osoba koja razumije pravu, unutarnju esenciju — aktualnost — univerzalne struje duhovne znanosti biti će spremna ne samo za znanje, već prije za susret s aktualnom stvarnošću. Morate razviti osjećaj da mi u našem svjetskom pokretu nismo zaokupljeni samo s prenošenjem teorije, već prije s pripremanjem ljudskih bića da prihvate činjenice. Također smo zaokupljeni s time da ljudska bića prime ono što čeka u duhovnom svijetu i što imaju snage primiti, pod uvjetom da za taj zadatak sebe pripreme na pravi način.