Večeras ćemo govoriti o grijehu, istočnom grijehu, bolesti, i tako dalje. Najprije pogledajmo natrag u prošlost i zatim dopustimo da budućnost prođe ispred naših duhovnih očiju. Prije našeg modernog doba imamo vrijeme Rima i Atene, kojem je prethodio egipatsko-kaldejski period; za vrijeme prije toga aktualni povijesni zapisi nedostaju. Međutim, za te starije pretpovijesne epohe postoje dva izvora koja mogu dati informacije; drevna religijska učenja za one koji ih znaju odgonetnuti i retrospektivne slike koje mogu biti percipirane vidovitom sviješću. O ovim potonjima želimo razgovarati.
Sve na Zemlji je u skladu s zakonima evolucije, i to posebno vrijedi za život čovjekove duše. Život duše je u drevna vremena bio drugačiji od onog što je danas. U pretpovijesna vremena, tisuće godina u prošlosti, opseg duše ljudskih bića u Europi, Aziji, i Africi bio je mnogo širi i sveobuhvatniji nego onaj od ljudskih bića našeg vremena. Zasigurno, nisu imali vrstu uma koja nama omogućuje da čitamo ili radimo aritmetiku, ali su posjedovali primitivnu vidovitost i ogromnu memoriju o kojoj ova naša ne može imati ni najmanje pojma. Vidjeti ćemo kasnije zašto je to bilo tako.
Da bi vam dao ideju kao su ti pretpovijesni ljudi percipirali svijet, reći ću vam, na primjer, da su sve vidjeli okruženo aurom kada bi se probudili u njihovu dnevnu svijest. Cvijet im se, na primjer, pojavljivao okružen krugom sličnim onom kojeg vidimo oko svijetla ulične lampe u večernjoj magli. A tijekom spavanja ta ljudska bića mogla su percipirati duševno-duhovna bića u njihovoj punoj stvarnosti. Ljudska bića su postepeno naučila jasnije vidjeti konture objekata, ali simultano i u direktnom omjeru s njihovom sposobnošću za to, svjesna interakcija s duhovnim svijetom i bićima u njemu se smanjivala; nestala je potpuno kada je ego postao individualiziran u svakom pojedinom biću.
Zemlja je, također, imala sasvim drugačiju konfiguraciju u tim ranim dobima. Ljudska bića su živjela u drugim oblastima i na drugim kontinentima, a naši vlastiti preci su živjeli na kontinentu kojeg danas prekriva Atlantski ocean. Tradicionalni naziv za taj kontinent je Atlantida, i njegov nestanak kao i legenda o općem potopu spominje se u mitovima svih naroda. Atlantska kultura je bila veličanstvena, i njenim uništenjem čovječanstvo je izgubilo mnoge važne uvide, uvide koji se sada mogu pronaći jedino s velikim teškoćama. Baš kao što mi u naše vrijeme znamo kako iskoristiti skrivene snage u fosilnim biljkama — ugljenu — za trgovinu i industriju, tako su drevni atlantiđani znali kako koristiti pogonske snage sjemena kao energiju, na primjer u svrhu pogona njihovih zračnih vozila koja su se kretala samo malo iznad tla u zraku koji je bio mnogo gušći nego je to naš.
Sada pogledajmo fizički organizam atlantskog pojedinca. On je imao čudnu osobinu da etersko tijelo nije bilo potpuno identično s fizičkim tijelom i da je glava eterskog tijela bila isturena izvan glave fizičkog tijela. Ta osobitost je povezana s vidovitim sposobnostima Atlantiđana, također s njihovom izvanrednom memorijom i njihovim magijskim moćima. Eterska glava je bila posebna i središnja točka percepcije.
Kada se eterska glava tijekom evolucije sve više uvlačila u fizičku glavu, profil se promijenio. Sada u toj točci imamo organ, čiji razvoj će u čovječanstvu obnoviti snagu vidovitosti: epifizu. I dakle, moć vidovitosti Atlantiđana, kao i njihova ogromna memorija i njihove magijske moći, postepeno nestaju; i umjesto njih mi smo razvili našu sadašnju sposobnost da mislimo i da radimo matematiku.
Idući još dalje natrag, nalazimo druge katastrofe. Vulkani koje danas imamo su zadnji ostaci epohe kada su cijeli dijelovi Zemlje bili uništeni vatrom. Kontinent koji je u ta vremena nestao nazvan je imenom “Lemurija” i bio je područje koje danas uvelike zauzimaju Pacifički i Indijski ocean. Stanovnici tog kontinenta su imali tijela sasvim različita od ljudskih tijela u našem dobu i po našim mjerilima bi izgledali groteskno. Kod tih ranih ljudskih bića veza između fizičkog i astralnog tijela je bila različita. Kruna glave je bila otvorena, i zrake svijetla su prodirale kroz taj otvor, tako da je glava bila okružena blistavom aurom, i to mu je davalo izgled kao da ima svjetiljku na vrhu. Zadnji ostatak te lemurijske strukture glave danas se može vidjeti kada pogledamo glavu novorođene bebe i na vrhu otkrijemo mali otvor koji ostaje otvoren oko godinu dana ili malo duže. Tijela Lemurijaca su imala gigantske dimenzije i bila su izgrađena iz fine, gotovo želatinozne supstance.
Ljudska bića u doba Lemurije nisu uopće bila nezavisna i mogla su napraviti samo stvari za koje su bila nadahnuta da naprave od duhovnih snaga unutar koji su bili, na neki način, ukorijenjena. Primajući sve od tih snaga, djelovala su kao da su vođena duševnim instinktom. U to vrijeme se ispoljavao snažan utjecaj duhovnih bića koja se nisu spustila u fizičku inkarnaciju. Ta bića, koja prema čovječanstvu nisu bila dobronamjerna, imala su takav učinak na čovječanstvo da je ono steklo nezavisnost koja mu je dotada nedostajala. Prema božanskoj providnosti, čovječanstvo je zasigurno tu nezavisnost trebalo jednog dana steći, ali samo preko utjecaja tih bića do nezavisnosti je došlo tako rano. Zajedno s drugim snagama, ta bića su se uvukla u astralna tijela ljudskih bića, koja još nisu ušla u blizak odnos s njihovom vlastitom esencijom, i poklonila im vrstu snage volje koja bi ih učinila sposobnim za zlo, pošto je ono bilo samo astralno a ne vođeno razumom. Utjecaj tih snaga, nazvanih luciferske snage, kao što vidimo, može biti i dobar i loš jer, u jednu ruku, one su vodile čovječanstvo na stranputicu a, u drugu ruku, dale mu slobodu.
Današnja svijest nastala je u vidovitoj svijesti, koju sve više nalazimo razvijenu kako u ljudskoj evoluciji sve više idemo natrag. Lemurijci su mogli percipirati stvari jedino s njihovom dušom. Nisu mogli, na primjer, percipirati oblik, boju, ili vanjske osobine svijeta. On im se otkrivao kao sjajna astralna konfiguracija koju su percipirali s nekom vrstom unutarnjeg organa. Prema božanskom planu, ljudska bića nisu trebala percipirati svijet s vanjskim čulnim organima prije sredine atlantskog perioda, ali su luciferske snage učinile da se to dogodi ranije, u vrijeme kada ljudski instinkti još nisu bili zreli. To predstavlja “pad” čovječanstva. Religijski dokumenti nam govore da je zmija otvorila čovjekove oči, ali bez uplitanja Lucifera ljudsko tijelo ne bi postalo čvrsto kakvo je sada i atlantsko čovječanstvo bi moglo vidjeti duhovnu stranu svih stvari. Umjesto toga, čovjek je pao u grijeh, iluziju, i grešku, i da bi stvari bile gore, prema sredini atlantskog perioda također je bio predmet utjecaja ahrimanskih snaga. Luciferske snage su radile na astralnom tijelu, ali ahrimanske snage su radile na eterskom tijelu, posebno na eterskoj glavi. Time su, mnoga ljudska bića zapala u grešku uzimajući fizički svijet ko svijet istine. Naziv “ahrimanske” dolazi od Ahriman, ime koje su perzijanci dali tom pogrešnom načelu. Zoroaster je svom narodu govorio o Ahrimanu, upozorio ih na njega, i poticao ih da postanu jedno s Ahura Mazdao — Ormuzdom. Ahriman je identičan s Mephistophelesom i nema nikakve veze s Luciferom. Mephistopheles dolazi od hebrejske riječi me-phis-to-pel, koja znači lažljivac, varalica. Sotona u Bibliji je također Ahriman, ne Lucifer.
Drevna Atlantida je kroz stoljeća postepeno uništena poplavama, i stanovnici preostali od katastrofe povukli su se u oblasti koje su bile pošteđene, kao što je Azija, Afrika, i Amerika. Prva oblast u kojoj se atlantska kultura nastavila razvijati bilo je područje kasnije nazvano Indija. Tamo su ljudi zadržali jasno sjećanje na raniju vidovitost i percepciju duhovnog svijeta. Stoga nije bilo teško njihovim učiteljima — Rishima — da skrenu njihovu pažnju na duhovnu stranu svijeta, i inicijaciju je bilo lako postići. Vidovitost nikada nije bila potpuno izgubljena; uvijek su postojali neki vidoviti ljudi sve do vremena Krista. Možemo prepoznati ostatke tog primitivnog oblika vidovitosti u mitologiji, u kojoj su središnja stvar bića koja su zapravo živjela, kao što je Zeus, Apolo, i tako dalje. Premda je ahrimanski utjecaj počeo u atlantskoj epohi, kao što smo rekli, svoju punu snagu otvorio je tek kasnije u evoluciji. Drevni Indijci bili su dovoljno zaštićeni od Ahrimana; za njih fizički svijet nikada nije bio ništa osim maya, iluzija. Tek u najdrevnijem perzijskom periodu Zaratustre ljudi su počeli pridavati vrijednost fizičkom svijetu i time došli pod utjecaj Ahrimana. To nam razjašnjava Zaratustrin savjet o kojem smo ranije govorili.
Kako je evolucija čovječanstva dosegla grčki period, ljudska bića su bila suočena s drugom silom koja ih je počela voditi natrag u duhovni svijet iz kojeg su, takoreći, bila izopćena od doba Lemurije. Ta nova sila je bila Krist-princip, koja je ušla u Isusa od Nazareta i prožela Njegova tri tijela — fizičko, etersko, i astralno. Kada ljudska duša bude potpuno prožeta Krist-principom, ahrimanske i luciferske snage će biti poražene, i preko tog principa tijek evolucije će biti preokrenut. Krist ne bi mogao utjecati na čovječanstvo da mu Njegov dolazak nije bio najavljen dugo prije nego se zapravo pojavio. Iznutra, međutim, čovječanstvo je uvijek bilo vođeno od Krista; to možemo zaključiti iz veličanstvenih slika s kojima je Njegov dolazak prorokovan. Tko je drugi mogao nadahnuti tako moćne imaginacije?
Neposredno nakon Misterija na Golgoti kada je Kristova krv tekla iz pet rana i Njegov duh prožeo najniže sfere, utjelovljenje Krista je dovelo do izvanredne promjene u fizičkim, eterskim,i astralnim tijelima čovječanstva. Kristovo etersko i astralno tijelo umnažali su se kao zrno sjemenja, i duhovni svijet je bio ispunjen tim kopijama. Na primjer, ljudska bića koja u živjela u periodu od petog ili šestog do desetog stoljeća koja su se dovoljno razvila primila su pri rođenju takav otisak Krist-utjelovljenja Isusa iz Nazareta. Sv. Augustin je pojedinac u kojem je takvo učestvovanje u eterskom tijelu Krista najjasnije evidentno, i veliki značaj njegova života mora se pripisati toj činjenici. S druge strane, Kristovo astralno tijelo je utjelovljeno u ljudskim bićima od otprilike desetog do šesnaestog stoljeća, i to objašnjava pojavu ljudskih bića koja su bila obdarena s iznimnom poniznošću i vrlinom, kao što je Sv. Franjo Asiški i veliki dominikanci u kojima su se ogledale predivne astralne osobine Krista. Ti pojedinci su bili prožeti s tako jasnom slikom velikih istina koje su upražnjavali u njihovim životima. Kao suprotnost, Sv. Augustin nije nikada bio slobodan od sumnje i uvijek je doživljavao konflikt između teorije i prakse. Od velikih dominikanaca, Sv. Toma Akvinski [Napomena 30] posebno je vrijedan pažnje jer se u njemu utjecaj astralnog tijela Krista manifestirao u velikom stupnju, kao što ćemo kasnije vidjeti. Počevši s šesnaestim stoljećem, kopije Krist-Ega počele su se tkati u ega nekih pojedinaca, od kojih je jedan bio Christian Rosenkreutz, [Napomena 31] prvi Ružokrižar. Ova pojava je vodila do izvedivosti intimnijeg odnosa s Kristom, kao što otkrivaju ezoterijska učenja.
Moć Krista će ljudska bića učiniti savršenijima, produhoviti ih, i voditi ih natrag u duhovni svijet. Čovječanstvo je razvilo razum na štetu vidovitosti; moć Krista će ljudskim bićima omogućiti da uče na ovoj Zemlji i da se opet uspnu s onim što će steći na Zemlji. Ljudska bića potječu od Oca, i moć Krista će ih voditi natrag Ocu.