U to vrijeme (kasno ljeto 1904. Zürich) sam čitala najavu predavanja koje će se održati u Teozofskom društvu. Naslov se odnosio na put znanja koji vodi u duhovni svijet. Ime govornika je bilo Rudolf Steiner, ime koje prije nisam čula. Moj brat i ja odlučili smo slušati predavanje, premda sam impulzivno odbacila teozofiju kao diletantski kompromis između orijentalne mudrosti i zapadnog materijalizma...
Dvije dame, u živom razgovoru, sjedile su ispred mene u sali. Jedna od njih, čiji profil bi letimice pogledala s vremena na vrijeme, imala je zlatnu kosu i cvjetajući i delikatan ten koji se inače vidi kod djece. Kada se okrenula prema vratima, vidjela sam nevjerojatne oči, vatreno plave, poput safira; usta, delikatna ali čvrsta, s dobro formiranim obrazima. Također sam primijetila njene divne ruke. U jednom trenutku se srdačno smijala, u drugom je izgledala gnjevna, čime bi krv brzo navirala u obraze. Promatrala sam je sa zanimanjem jer je bila toliko različita od drugih dama u sali. Stariji gospodin s bijelom bradom – časnog izgleda – stajao je blizu govornice. To mora biti Steiner, mislila sam; ali tada, sljedeći pogled dame, vidjela sam vižljastu figuru u tamnoj odjeći kako ulazi. Veoma crna kosa padala je ukoso preko njegovog divno oblikovanog čela, s duboko usađenim očima ispod. Što je bilo to oko te figure što mi je toliko privuklo pažnju? To je bila moć čestitosti kojom je cijeli čovjek nošen. Bio je kao izvor u njegovom koraku dok je prolazio auditorijem, ali njegova glava je ostala mirna i staložena dok se kretao. Njegov vrat je zadržan natrag kao u orla. Kako bilo tko može tako zapanjujuće izgledati kao orao, pitala sam se. "Pogledaj", rekla sam mom bratu, "to mora biti yogi". To je bio Rudolf Steiner. Kada je počeo predavanje, bila sam sretna da ga mogu dobro pratiti, jer sam dosta sumnjala hoće li se moj Njemački pokazati dovoljan. Rudolf Steiner je detaljno govorio o obrazovanju Helen Keller, slijepa kao i gluha i nijema, i o naporima njenog nadarenog učitelja, i naglasio je da su mnogi ljudi gluhi, nijemi i slijepi u duhovnom svijetu ali da mnogi razviju organe percepcije za taj objektivan svijet svjesnim školovanjem. Nije me mnogo sadržaj ovog prvog predavanja impresionirao koliko osobnost samog predavača. Na kraju, stariji gospodin najavio je da će dr. Rudolf Steiner odgovarati na pitanja sljedećeg dana u sobi za sastanke vrata do restorana.
Razmišljala sam o mom pitanju. U to vrijeme, otkrila sam da su zagonetke koje najviše muče one koje žive samo u osjećajima. Pitanje, misao, je poput posude: ako je ispravno postavljeno odgovor ne može nego ispuniti je. A postojalo je nešto određeno što sam željela znati. Mogla sam zamisliti stanje duše u kojem je netko "van sebe" i, kao rezultat, zna više nego se to obično zna; osoba je u nekoj vrsti ekstaze. Doživjela sam nešto te vrste u jesenjem krajoliku i u egipatskom muzeju. Ali poslije, ostala su tek nejasna sjećanja doživljaja. Kako se može, pitala sam se, doći do znanja o duhovnom svijetu pri punom posjedu budne svijesti i ne gubeći tlo pod nogama? To je bilo pitanje koje sam napisala na komadu papira da bi ga predstavila Rudolfu Steineru, jer sam se bojala da ga, na moju sramotu, neću moći dobro formulirati. Bojala sam se otići sama sljedeće večeri i pitala brata da mi se pridruži na sastanku. Ali on je samo odgovorio, šaleći se: "Idi ti, ja ću ostati kod kuće na sofi i moliti za tebe; tada ti se ništa neće dogoditi"! Kako se moj anđeo čuvar morao smijati na moju brigu da, ovom prigodom, moram izgledati najbolje. Obukla sam laneno odijelo iz Pariza i nosila ornament sa sitnim ružama!
Većina ljudi koja je sjedila oko zidova male sobe za sastanke bila je krupnije građe i uglednog izgleda. U kutu, vidjela sam dame od večer ranije, za koje je izgledalo da su Steinerovo društvo. U sredini prostorije je stajao dugi stol. Rudolf Steiner je koraknuo prema njemu i kratko se obratio, zatim je čekao pitanja. Svi su bili tihi. Ja sam se odlučila, ustala, otišla do njega s komadom papira, ali nisam mu ga uručila, umjesto toga sam izgovorila moje pitanje, dobro se zacrvenjela i srce mi je snažno kucalo. Pogledao je papir koji sam držala, zatim je pogledao mene, i rekao: "To je zaista važno pitanje". Na moju sramotu, nisam se vratila na mjesto već sam sjela do njega za stol. Unatoč moje dvadeset dvije godine, lako bih se zasramila. Dr. Steiner je odgovorio na moje pitanje nekako ovako:
Postoje misli i senzacije koje su zavisne o mjestu gdje se nalazimo u tom trenutku. Imamo jedan set misli u Moskvi, drugi u Parizu. Ali postoje također misli i osjećaji koji su nezavisni od prostora i vremena. Kada njegujemo duševni sadržaj takve vrste mi hranimo ono vječno u nama, jačamo to, činimo nezavisnim od našeg fizičkog tijela. – Nadugo je govorio o meditaciji, pomoću čega nadčulni osjetilni organi mogu biti formirani u našoj duši, koji su sposobni percipirati objektivan svijet duha; govorio je o školovanju misli koje trebaju postati aktivnije, življe; o školovanju osjećaja, koji, kako postaju objektivni postaju organ percepcije; o školovanju volje, koja treba svjesno treba biti preuzeta i vođena od ega. Govorio je o činjenici, da u naše vrijeme, nećemo s prigušenjem svijesti postići duhovnu stvarnost već jačanjem svjesnosti i školovanjem sebe na taj način biti više sposobni, više efikasni u svakodnevnom životu. Ukratko, opisao je tri koraka koja učenik znanosti duha mora postići: stupanj imaginacije, inspiracije, i intuicije. Po prvi puta sam čula o putu duhovnog razvoja koji vodi do znanja o višim svjetovima koji su pogodni za svijest našeg doba. Proučavala sam profil Rudolfa Steinera nadohvat ruke, čula njegov topao, entuzijastičan glas, i primila svaku njegovu riječ kao radosnu poruku. Je li zaista moguće da u naše vrijeme postoji čovjek koji zna, čovjek koji donosi izvorne vijesti duha? Zatim je zatvorio svoje predavanje, okrenuo se meni i pitao: "Jesam li odgovorio na vaše pitanje; je li to ono što ste željeli znati"?
Sljedeće se pitanje ticalo životinja. Bilo je postavljeno od jedne od one dvije dame, koja je govorila Holandskim naglaskom, koji je imao nešto djetinjasto i svježe za moje uši. Sjedila je do "zlatne" i izgledala također kao jedna od dr. Steinerovih kompanjona. Bila je velika žena, imala je meku smeđu kosu; zračila je toplinom i vitalnošću. Kao odgovor na njeno pitanje, Rudolf Steiner je skicirao veličanstvenu sliku evolucije svijeta. Pokazao je da je teorija evolucije Haeckela velika koncepcija i točna i da vrijedi za svijet fizičkih čula, ali da je čovjek izvorno bio duhovno biće i postupno pripremio tijelo za sebe kroz dugi period vremena. Radio je na svom tijelu od izvana dok nije mogao ući u njega, da bi ga oduhovio od iznutra. Međutim, tijela koja su već bila previše očvrsnula da bi mogla pretrpjeti daljnji razvoj, nisu mogla primiti duhovnu individualnost. To su životinje, bića koja su zaostala na putu – naša osakaćena braća. Pojedino stvorenje nije moglo primiti ego. Međutim, u duhovnom svijetu, svaka životinjska vrsta ima svoj grupni ego; pojedinačna stvorenja su poput udova grupne duše. Također je govorio o činjenici da su životinje, kao i druga carstva prirode, bića koja pripadaju onim stupnjevima koji su ostavljeni iza na putu ljudske evolucije. Ona su žrtvovana za čovjekov razvoj, i kada čovjek dosegne određeni stupanj u vlastitoj evoluciji, on će ih iskupiti.
Na kraju, čio i srdačan stari čovjek je ustao i rekao na švicarskom njemačkom; "Proučavao sam Bibliju i vaše Hindu knjige i jedanaest debelih tomova svjetske povijesti i uvjeren sam da se sve što je Biblija prorekla, zapravo dogodilo, i da je sve što Indijska mudrost govori pogrešno". Na to, Rudolf Steiner je odgovorio: "Ono što znanost duha ima za reći, nije izvedeno iz orijentalne mudrosti. Uvijek je postojala kršćanska ezoterijska mudrost koja potvrđuje velike istine koje su podučavane na Istoku, ali znanost duha ima više za reći". Zatim je govorio o događaju na Golgoti kako o središnjem svjetskom događaju, koji, po samoj svojoj prirodi, nikada ne može biti ponovljen. Upravo kroz znanost duha može se doći do ispravnog razumijevanja Biblije i svakoj riječi dati puno značenje.
Dok sam slušala ove riječi, znala sam da sam našla ono što sam tražila: novi, svjestan način, u slobodi, do živog Krista.
Rudolf Steiner je zaključio večer s par riječi. Dao mi je svoju ruku i rekao: "Jesam li, zaista, mogao odgovoriti na vaše pitanje? Ako imate još pitanja za mene, pišite mi"! Susrela sam njegov pogled po prvi puta; njegove oči, okružene crnim obrvama i trepavicama, bile su zlatne s toplinom koja je sijala kroz njih. Izgledalo mi je kao da sam ih oduvijek poznavala; bila sam izvučena iz struje vremena. Ali Rudolf Steiner je nastavio: "Želim vas predstaviti gđici von Sivers; ona je također Ruskinja", i odveo me do dame sa zlatnom kosom.
*
VRIJEME JE ZRELO, LJUDSKA BIĆA, JOŠ NISU Odlučeno je, da će moj brat Aljoša studirati poljoprivredu u Leipzigu; ali ja sam očekivana u Moskvi, tako da smo krajem listopada zajedno putovali u Berlin. Naš smještaj bio je blizu kuće u Motzstrasse gdje su živjeli gđica von Sivers i Rudolf Steiner. Također lociran tamo bio je njemački ogranak Teozofskog društva, koji je upravo imao opću skupštinu. Tako smo odmah, susreli gđicu Scholl i gđu von Bredow. Gđica Scholl, vođa ogranka u Kolnu, bila je velika, široka figura s okruglim licem, s običnom ravnom glatkom kosom, sivim iskrenim očima, koje su – kao i njen glas – prenosile osjećaj spokoja i povjerenja. Osim njenog mirnog držanja, mogao se nazrijeti njen kolerički temperament; za mene je bila poput viteza koji je ustao za istinu cijelim svojim bićem, kada ju je jednom prepoznao. Mogla je biti ispunjena pravednim gnjevom protiv neistine. – Kada mislim o gđi von Bredow, koja je umrla mlada, vidim je okruženu nježnim svjetlom, poput bisera koje je nosila oko vrata, "divna duša" je sijala na njen tih, dostojanstven način.
Poruka mojih roditelja čekala me u pansionu: zbog revolucije koja je upravo izbila, nisam se smjela vratiti u Moskvu. Saznali smo da bi nam trebalo biti dopušteno da prisustvujemo predavanjima dr. Steinera, koje je on držao dnevno za mali krug. Tijekom prvih tjedana, učestvovalo je devet ljudi s dodatkom nas; kasnije bilo je dvanaest. Tako smo se našli usred "zodijaka", kako je netko šaleći se nazvao krug koji se okupio u najranijim danima oko Rudolfa Steinera. Među njegovim članovima je bila gđa von Moltke, žena generala, kasnije šefa generalštaba, Helmuth-a von Moltke. Gđa. von Moltke bila je kraljevska figura. Dvije pletenice kose, koje su padale na dvije strane, čineći dijadem oko njene sokolske glave. Njen način je bio rezolutan, nekonvencionalan, gotovo nagao; osjećala se snaga, unutarnje željezo, kako zrači iz njene osobnosti.
Sophie Stinde, kao i njena prijateljica grofica Kalckreuth, također su pripadale "zodijaku". One su vodile ogranak u Münchenu, gdje je vodeća uloga pala na Sophie Stinde. Ona je bila sestra autora dobro poznate novele, Die Familie Buchholz, i posjedovala je isti suhi humor kao i njen brat. Njeno slikanje – bila je ozbiljan slikar krajolika – žrtvovala je za duhovno znanstveni rad. Njene svijetlo plave oči gledale su od ispod kapaka koji su bili okrugli kao oni od Fredericka Velikog. Sjajeći kroz sjevernjačku suzdržanost, mogla se osjetiti velika toplina. Ja sama, mnogo toga imam zahvaliti Sophie Stinde. Njena prijateljica, grofica Kalckreuth, kći istaknutog umjetnika krajolika, bila je dvorska dama u ranije vrijeme. Njena neobična visina, tražila je, kada bi se obraćala ljudima, da se nagne prema njima, i to majčinski, i njen skroman stav je potpuno odgovarao njenoj prijateljskoj prirodi koja je sjajila iz njenih divnih očiju.
Međutim, do Rudolfa Steinera, u središtu kruga, stajala je Marie von Sivers, kasnije žena dr. Steinera. Već sam opisala njenu pojavu. Svaki puta kada bi je vidjela, bila sam ponovno ganuta od njene ljepote. Njene oči zadržale su sjaj sve do njene smrti u poodmakloj dobi. Samo u visokim planinama može se doživjeti takva plava. Okruživao je planinski zrak. Hladnoća i čistoća kristala ujedinjeni su u njoj s vatrenim entuzijazmom. Bila je kraljevska i nepristupačna, premda sebe ni na koji način nije stavljala iznad drugih. Imala je dječju neposrednost i živahan, iskričav humor. Iznad svega, bila je umjetnik. Nakon završetka njenog obrazovanja u Njemačkoj i u Parizu, željela je postati glumica. Međutim, u početku, žrtvovala je njenu umjetnost za teozofski rad, da konačno nađe svoj put, pod vodstvom Rudolfa Steinera, do nove umjetnosti formiranja govora, koji teži izgovorenoj riječi dati njen izvorni, kreativni život.
Nitko nije bio više svjestan Steinerovog značaja od Marie von Sivers. Ipak je stajala na njegovoj strani, nezavisna u prosudbi i spremna preuzeti inicijativu. Iz tog razloga, tada je bila vjerojatno jedina osoba čijoj je prosudbi Steiner pripisao unutarnju valjanost.
Rudolf Steiner je stajao pred pločom; mi smo sjeli u polukrugu oko njega. Smračilo se dok je govorio, i upaljene su lampe. Govorio je o duhovnim stupnjevima u razvoju Zemlje i čovjeka. Često sam se pitala koja sposobnost u nama nam omogućava da uopće slijedimo ove opise, i ona daleka stanja evolucije Zemlje, i oni rani stupnjevi čovjekove svijesti, bili su tako malo poput bilo čega što danas znamo. Morala sam se diviti da još postoje slike, riječi u našem jeziku koje ih mogu opisati. Ipak ti su mi se opisi snažno obraćali. Je li to bilo zbog toga jer je nešto od tih starih svjetova još u nama, i sada je podignuto u svijetlo svijesti kroz izgovorenu riječ, kao nešto što ima veze s nama od početka, dio našeg vlastitog izvornog bića? Sam čovjek, ujedinjen s univerzumom od početka kreacije i sada postupno odvajajući se od nje, zar ne bi trebao biti dešifriran kao hijeroglif u kojem je cijeli svijet potajno skriven? Zar on nije rezultat prošlosti, u kojem, u isto vrijeme, leži sjeme za budućnost? U meni se rodilo da nisam slučajan gost na Zemlji, već suodgovorna, netko tko može postati suradnik u djelu iskupljenja.
Mitovi, u kojima sam živjela od djetinjstva, sada su se otkrili kao živa stvarnost. Ranije stanje svijesti sanjalo je stvarnost u slikama. Za mene je bilo olakšanje misliti da čovjekovo uključenje u materiju, sve dolje do naših mrtvih intelektualnih koncepata – koje sam toliko mrzila, i doživljavala kao zlo i željela pobjeći – da je taj silazak nužan korak u ljudskom razvoju, bez kojeg čovjek nikada ne bi mogao biti slobodan.
Svaki Rus ima socijalno pitanje prilično pri srcu. Osnova moderne socijalne teorije je klasni rat, nastavak darvinističke borbe za egzistenciju, prema kojoj je čovjek shvaćen samo kao prirodno biće, a ne i kao moralno biće. Međutim, ideje Ruskih socijalista, temeljene su na principu bratstva, uzajamne pomoći. Princ Krapotkin, zaista, vidio je taj princip na djelu u prirodi i opisao ga u svojoj vrijednoj znanstvenoj knjizi, Uzajamna pomoć u životinjskom carstvu. Potraga za rješenjem socijalnog pitanja u tom smjeru, Steiner je okarakterizirao kao buduću misiju slavenskih naroda. Kakvu karikaturu toga – kakav izazov – Rusija ima umjesto toga nakon dvanaest godina! Ali dok je Steiner već u to vrijeme govorio o dolazećim katastrofama, o ratu svih protiv svih, o podjeli atoma i destrukciji koja iz toga slijedi, slušala sam bez da shvaćam ono što ima reći – kakve katastrofe se uopće mogu dogoditi u našoj kulturi, tako stabilnoj i tako humanoj?
Mala grupa slušatelja – od koje većina nije bila nadarena na neki poseban način – bili su nepretenciozni ljudi, ali prepoznali su značaj trenutka. Bili su vježbenici na putu meditacije, u vezi čega je svatko primio savjet od Steinera osobno, prema njegovom karakteru i razvoju. "Važni ljudi", predavači i doktori filozofije, došli su kasnije. –
Činjenica da je Rudolf Steiner, taj znanstveni duh, vodio ogranak Teozofskog društva, u početku me otuđivala. Došla sam do shvaćanja da je napravio to jer je u tom krugu našao ljude koji su bili ozbiljni u slijeđenju konkretnog duhovnog puta. Želio im je pokazati put koji je bio primjeren za naše vrijeme, put koji je logičan daljnji razvoj prirodno znanstvene metode. Kada je prihvatio vođenje Njemačkog Teozofskog društva, Steiner je dao uvjet da treba raditi potpuno nezavisno i da bude slobodan podučavati znanost duha koja je potjecala od njegovog vlastitog, nezavisnog, duhovnog istraživanja. Iz tog je izvora, a ne iz tradicije, također razvio Kristologiju. Ono što je Steiner iznio bilo je nešto potpuno novo za naše doba. Od tada, mnogo toga što je pisao i o čemu je govorio utjecalo je na našu kulturu – bili ljudi svjesni toga ili ne. Zaista upravo oni koji se osjećaju obvezni suprotstaviti učenjima Rudolfa Steinera, često mu duguju živo razumijevanje upravo onih dogmi koje predstavljaju.
Nakon predavanja, Steiner bi ostao u prostoriji i odgovarao na pitanja. Svaki puta me pitao da li sam mogla pratiti što je rekao. Osim njegove iskrenosti, njegova najveća osobina je bila toplina koja je zračila od njega. Pomoću prijateljstva i humorom uvijek je pokušavao premostiti ambis kojeg smo osjećali između nas i njega. Osim učešća u ovom malom krugu svako poslijepodne, također smo čuli Rudolfa Steinera kako govori u Teozofskom društvu, kojem nismo pripadali. Također smo posjećivali njegova javna predavanja u Architektenhaus i povijesni ciklus koji je dao za radnike u školi Karl Liebknecht.
Na početku novog semestra na sveučilištu, moj brat je morao otići za Leipzig. Od tada je ostao ujedinjen sa znanošću duha. Jednog dana Marie von Sivers mi je rekla, "Na našem katu će biti slobodan stan. Ne želiš li ga iznajmiti i raditi pod vodstvom dr. Steinera"? – "Ne, moram ići u Pariz". Kako je u pravu bio hodočasnik, koji mi je, u mom djetinjstvu rekao: "Tražiš sreću na dalekim mjestima, ali tvoja sreća je kraj tebe, i patiš".
*
UČENIK ... Bilo je proljeće i mogla sam napokon ići u Petersburg. Na putu, u München, posjetila sam dvije dame koje su vodile antropozofski rad tamo. Gđica Stinde pitala me namjeravam li posjetiti dr. Steinera u Berlinu. "Ne", odgovorila sam, "moram najprije u Rusiju da razjasnim vlastiti život. U mom sadašnjem stanju uma, nemam prava oduzimati mu vrijeme". Sophie Stinde se zamislila na trenutak. "Ipak, pitati ću te", rekla je, da ideš u Motzstrasse i za mene dr. Steineru uručiš pismo.
Sljedećeg jutra primljena sam od Rudolfa Steinera bez odgode. Nakon što je preletio preko poruke, pitao je kako sam. Morala sam priznati da nije sve baš dobro. "Ne želim te pritiskati", nastavio je, "ali želio bih pomoći kao stariji brat, ako želiš". Pokušala sam opisati nedostatak jasnoće u kojem sam se našla i što me je tako trgalo. Postavio mi je neka pitanja. Posebno je bio zainteresiran saznati što vjerujem da je kulturalna misija Ivanova. (Ivanov je bio istaknuti ruski pjesnik.) Odgovorila sam da može ujediniti duhovnost prirode i drevnog svijeta s kršćanstvom. Također sam rekla o njegovim radovima i njegovoj sposobnosti da probudi kreativnost u onima s kojima dođe u kontakt. Poslije čega je Rudolf Steiner primijetio, "Zadnji puta kad sam te vidio, bila si više kreativna i iznutra bogatija nego si sada". Osjećao je, dakle, da još nisam dovoljno jaka da budem s Ivanovim. Prvo sam trebala naći sebe i uopće ne misliti o njemu neko vrijeme. Sumnjala sam da je to za mene moguće.
Napisao je na komadu papira: "Čovjek može učiniti ono što bi trebao učiniti, a ako kaže, 'ne mogu', znači da to ne želi". Dao mi je još dvije meditacije i objasnio mi kako ih koristiti. Tada me ispitivao o mojim sadašnjim interesima. Promucala sam nešto o Grčkoj, kako je oživljena u raznim kulturama, i o izuzetnoj sklonosti između Rusije i Grčke. Zabilježio je naslove knjiga koje bih trebala pročitati: Michelangelo od Hermanna Grimma, Goethe o Winckelmann-u, Psyche od Erwin Rohde, Kultura renesanse od Jacoba Burckhardt-a. – "On je, zaista, Filistejac, ali to ne škodi". Steiner je također preporučio vlastiti pamflet, Goethe, otac nove estetike. Velika toplina koja je izvirala iz njega utjecala je na mene kao oživljujuća snaga. Nakon tog razgovora, primijetio je mom bratu, koji je tada bio u Berlinu, "Sudbina se može uhvatiti samo za rep kaputa".
Ja sam ostala u Berlinu i okupirala se s preporučenim knjigama. Ali prestati misliti o nekoj temi nije lako. Lav Tolstoj govori o nekoj igri koji su izumili on i njegova braća i sestre: trebalo je ići u kut i ne misliti na bijelog medvjeda.
Odlučila sam ostati u Njemačkoj za sada.
U svibnju ove godine, 1908, moj brat i ja otišli smo u Hamburg gdje je Rudolf Steiner planirao govoriti o Ivanovom evanđelju. Prije nego je vlak napustio stanicu u Berlinu, vidjeli smo ga kroz prozor našeg kupea, dok je prošao s njegovim brzim, iznutra usmjerenim korakom. Vratio se sa dva željeznička službenika i, u prisustvu Marie von Sivers, diktirao nešto u knjigu pritužbi. Kako sam kasnije informirana, jedan od zaposlenika drsko je odgovorio gđici von Sivers. "Kršćanski posvećenik i knjiga pritužbi?" moja istočna duša razmišljala je zapanjeno.
Bilo je mnogo toga u to vrijeme što me zapanjivalo, uključujući ljude koji su formirali krug oko Rudolfa Steinera. Ljudi su mi izgledali sitničavi, žene obične, i u isto vrijeme, sentimentalne. U ranija vremena sigurno je bilo drugačije vrste ljudi koji su slijedili duhovnog glasnika? Da bi to moglo biti baš isto, samo transformirano od našeg neduhovnog doba, nikada mi nije palo na pamet. Također nisam mislila o činjenici da je duhovna elita naših dana još pila sa izvora svijeta prošlosti i stoga još nije spremna biti "prosjacima duha". Za izvanredne osobine ljudi oko mene, u to vrijeme nisam imala razumijevanja, što je lako zamisliti. Nisam znala kako vrednovati njihovu srdačnu energiju, njihov težak rad, njihovu savjest i dobru volju, i njihovu posvećenost samom poslu – osobine na kojima je Rudolf Steiner mogao temeljiti svoj rad.
Predavanja su održavana u maloj, bijeloj dnevnoj sobi doma srednje klase. Rudolf Steiner je stajao za malim stolom ispred zavjesa prozora od zlatne svile. Prve večeri je govorio o prologu Ivanova evanđelja, "U početku bijaše riječ"; radeći to uzeo je naprstak iz buketa što je stajao na stolu pred njim i govorio nekako ovako: baš kao što se ovaj cvijet pojavio iz sjemena, a sjeme je skriveno u cvijetu, tako su se svijet i čovjek pojavili od Riječi; bila je to izvorno nijema riječ, jer čovjek je u početku bio nijem, ali Riječ je bila skrivena u njemu, kao što je u cvijetu, sjeme skriveno. I Riječ je počela odzvanjati iz čovjeka: "Ja jesam".
Nakon predavanja došao je do mene i pitao: "Možeš li to otplesati"? Nisam bila zaprepaštena pitanjem jer sam od djetinjstva osjećala potrebu svako dublje iskustvo izraziti plesom; a da je Rudolf Steiner "sve znao", u to sam bila uvjerena. Odgovorila sam mu: "Mislim da se može otplesati sve što se osjeća". – "Ali nije osjećaj ono što je krucijalno danas!" Ponovio je tu rečenicu i ostao stajati preda mnom na trenutak, gledajući me, međutim, kao da je nešto očekivao. Ali nisam ga pitala ništa. – U jesen iste godine, nakon predavanja o ritmovima koji odgovaraju onom u kozmosu i u čovjeku, došao je k meni i rekao: "Ples je ritam koji živi u sebi, pokret, koji ima svoju središnju točku izvan čovjeka. Ritam plesa vodi do samog porijekla svijeta. Plesovi našeg doba su degeneracija drevnih plesova u hramu, pomoću kojih su doživljene najveće tajne univerzuma." Opet, stajao je u iščekivanju preda mnom, i opet ga nisam pitala ništa. U to vrijeme nisam znala da riječi duhovnog učitelja uvijek ukazuju na nešto što je iza njih, bez da narušavaju slobodu učenika. Što je Rudolf Steiner čekao, razumjela sam četiri godine kasnije, kada je, u odgovoru na pitanje učenika, dao osnove za novu umjetnost pokreta. Pitanje mora netko postaviti, tek tada može dati odgovor.
Kroz Vladimira Solovjeva, ono što je živjelo u mojoj duši kao supstanca kršćanstva dana je osnova u misli; kristologija Rudolfa Steinera dovela je tu središnju misteriju u najkonkretnijem obliku u vezu sa svakom fazom evolucije svijeta, sa svakom pojedinom pojavom u povijesti i u prirodi, i u tom svijetlu ujedinila ono što je najdalje u vremenu i prostoru s onim što je najintimnije, najdublje, u nečijem vlastitom biću.
U stanju duše u kojem sam se tada našla, svjesna krivnja i otrgnutost od svih veza s mojoj ranijim životom, sve što sam apsorbirala u to vrijeme doživjela sam kao silu koja mi je dala snagu da stojim iznutra uspravno. "Ja jesam" riječi iz evanđelja stvorile su u meni nešto što je zračilo iz središta mog bića i diglo me iznad onoga što je bilo vremensko. Slika žene uhvaćene u preljubu, koja je ostala sama s Kristom – i On je nacrtao s prstom na zemlji posljedice koje će slijediti sudbina iz njenih djela, On, Gospodar sudbine – ta je slika izvršila iscjeljujući utjecaj na mene i dala mi osjećaj nezavisnosti u odnosu na druge ljude, dala mi je hrabrost i samopouzdanje za budućnost.
Na putu od Petersburga u Pariz, Max (Margaritin muž, pjesnik, nap. pr,) skrenuo je u Hamburg da bi me posjetio, i prisustvovao je na nekoliko predavanja. U periodu o kojem se radi, postavio je pitanje koje ga je veoma okupiralo u to vrijeme zbog paradoksa kojeg je sadržavalo. Zar nije Juda, koji, uzevši na sebe krivicu izdaje, prvi napravio Kristovu žrtvu mogućom i, u tom smislu, je stvarni iskupitelj? Rudolf Steiner je odbacio tu ideju; gledao je kao netočnu, nezdravu. Juda nije razumio esenciju onog što je Krist donio u svijet, i očekivao je da će Krist odnijeti pobjedu nad neprijateljima pomoći magijskih moći. Njegovom izdajom, Juda je želio dovesti do zemaljskog trijumfa Krista. Naša materijalistička civilizacija, rekao je Rudolf Steiner, stoji pod znakom Jude. Baš kao što je Juda otišao i objesio se, tako će i naša civilizacija uništiti sebe. –
*
Nikada nisam vidjela toliko ruža kao u Nurnbergu, gdje smo došli u srpnju da čujemo predavanje Rudolfa Steinera o Apokalipsi. Dane su nam sobe na rubu grada. Miris lipa u cvatu i toplog kruha ispunjavali su zrak. Pozlaćeni zabaci kuća uhvatili su svjetlo zalaska Sunca i bili reflektirani u vodi; pelagonije su plamtjele nasuprot tamnih kamenih zidova.
Nakon ulaska u veliku sobu za sastanke u gostionici, "Zum Adler", s dahom starine, svaki od nas je primio ružu sa dugom peteljkom za dobrodošlicu. Vođa Nurnberg-škog ogranka, visoki čovjek s, velikim i zračećim očima, dao je kratko obraćanje. Rijetko sam vidjela plemenitiju figuru: široko čelo, fin, nekako zaobljen nos, i brada oko divno formiranih usta. Njegovo pognuto držanje, kao i šupalj, ali dopadljiv glas, ukazivali su na bolest pluća. Njegov kolokvijalni, iskreni govor, njegov humor i njegova nutrina odmah su osvojili moje srce; da, ovaj je čovjek izgledao onako kako zamišljam da učenik duha mora izgledati. To je bio Michael Bauer, s kojim sam kasnije postala blizak prijatelj. Potječe iz seljačke obitelji, odakle dolazi njegov snažan osjećaj za Zemlju, njegova činjeničnost i njegova ljubav za stvari osjetila, koje su mu, ujedinjene s duhovnim iskustvom, dale individualni karakter. Njegov prijatelj, Christian Morgenstern, pisao je o njemu u to vrijeme:
Ti si najnježniji od nježnih,
Jer su u tvom srcu i biću
Građani dva svijeta spareni.
Zapanjujuće zdravlje duše, unatoč fizičkoj bolesti koja se pogoršavala s godinama, učinili su Michaela Bauera primjerom kako duh sebe može učiniti nezavisnim od tijela. Pošto je poznat u širokom krugu preko svoje knjige o Chistianu Morgensternu, kroz memoare Friedricha Rittelmeyera o njemu, i biografije Margarete Morgenstern, Građanin dva svijeta, ovdje ću samo spomenuti da je ostavio utisak i utjecao na ljude na svojim predavanjima i intimnim razgovorima kroz jednostavan način govora, kroz toplinu njegovih riječi, rođenu iz osobnog iskustva. Sa svojim savjetom, a čak i više, svojim primjerom, pomogao je mnogim ljudima, pogotovo mladim, na njihovom putu. Za Ruse koji su došli u kontakt s antropozofijom, posebno je mogao biti dobar prijatelj od pomoći kroz svoju sposobnost da nježno uđe u prirodu drugog, bez obzira koliko različita od njegove, i kroz njegov nedogmatski, slobodan stav i način i svoje raznovrsne interese.
Ti dani u Nurnbergu, gradu Dürera i njegove "Apokalipse", preplavili su me. U jeziku okultnih slika Otkrivenja Isusa Krista njegovim učenicima, nama je otkrivena sudbina čovječanstva u svojoj neizbježnoj tragediji. Skoro nakon svakog predavanja, Rudolf Steiner se rukovao sa mnom i rekao par riječi.
Kada je govorio o Tolstoju kao predstavniku ideje o bratstvu koja će biti realizirana tek u budućnosti, u Slavenskoj epohi čovjekove kulture, mi Rusi – moj brat i poznanik iz Petersburga – pitali smo da li Dostojevski nosi taj impuls snažnije? Steiner je odgovorio: "Tolstoj ima više 'noseće snage'; impuls koji radi kroz njega je impuls budućnosti. Njegove misli su ograničene, on je često budalast, ali upravo njegove pogreške i slabosti pokazuju da u njemu moramo gledati impuls koji je prerano došao u svijet i, stoga je, još nezreo. S takvim osobnostima, moramo prepoznati njihovu slabost kao sjenu njihove veličine. Mnoge rečenice Tolstoja nose više težine nego cijele knjižnice". O Dostojevskom, Steiner je jednom rekao nešto ovakvo: "On stoji kao pokajnik, u suknu i pepelu, pred Kristom u ime cijelog čovječanstva".
Početkom srpnja, bilo je očekivano da Rudolf Steiner govori o Ivanovom evanđelju u Norveškoj, u ljetnoj koloniji Ljan, ne daleko od Christianie (današnji Oslo). Po prvi puta u životu, putovala sam sama u stranu zemlju i osjećala najusamljenije kad sam sišla s vlaka na maloj stanici uvečer prije nego će početi predavanje, i kad nitko nije razumio moje propitivanje o tome kako doći do moje destinacije. Plavooki željeznički službenici i radnici duž ceste izgledali su mi gluhi i nijemi, jer nisu odgovarali ni na koji način kada bi im se obratila. Konačno sam srela Nijemca, koji mi je uzeo kofer iz ruku i odveo me u ljetnu koloniju, koja je ležala visoko u šumi između dva fjorda. Unatoč kasnom večernjem satu, bilo je svijetlo kao dan. Našla sam malu sobu u gostoljubivom domu župnika.
Sljedećeg dana sam lutala ogromnim, drevnim šumama. Grmovi divljih ruža, gusto prekriveni s blijedim ružinim cvjetovima, stajali su pokraj sivih, mahovinom prekrivenih breza i jednostavnih, tamnih borova. Zrak je bio lagan i transparentan kao u visokim planinama. Navečer, otišla sam u školsku baraku. Drveni zidovi, nasuprot kojih tihi, plavooki Norvežani, okićeni granama jele i malim crvenim zastavama. U devet i trideset Sunce je sijalo kroz veliki prozor i osvijetlilo buket divljih ruža koji je stajao na stolu. Vani, mogla se vidjeti srebrna voda fjorda sa mnogim šumovitim otocima, a mala ptica je miješala svoju pjesmu s riječima predavanja.
Po noćnom Suncu, nisam mogla spavati. Lutala sam selom. Svaki cvijet je bio jasno vidljiv, čak i živopisan. Nebo je bilo delikatno srebrno plavo. Oblaci, u kojima je mjesečina i u isto vrijeme crvenilo zalaska i izlaska Sunca svjetlucalo, izgledali su poput duhovne vizije; trezvena stabla izgledala su kao da razmišljaju. Sve je bilo svijetlo i transparentno. Jedva da se osjećala težina vlastitog tijela i lutala bi kao duh među duhovima. Uvijek sam imala osjećaj da bog, čiju snagu sam osjećala da pulsira kroz mene, korača sa mnom kroz ove šume. Oči ljudi, čak i djece, koje sam noću srela duž ovih šumskih staza, bile su svjetlom ispunjene i na oprezu. Dolje na mjesečini, ležali su fjordovi, poput blijedih ružinih latica, srebrni, po rubovima zatamnjena crvena. Tiho, brodice ribara klizile su između crnih otoka. I, neprimjetno, došao je dan. "Ne bi trebala lutati okolo noću; trebala bi spavati", rekao je dr. Steiner kada sam ga susrela u šumi s gđicom von Sivers.
Jednom prigodom, predavanje se trebalo održati na otoku. Tako se dogodilo da sam prelazila fjord na istom čamcu kao i Rudolf Steiner i gđica von Sivers. Dijete je upravljalo. Primijetila sam da je lice Rudolfa Steinera, na jarkom svijetlu, bilo sasvim drugačije od prirodnih elemenata koji su ga okruživali. Morala sam misliti o ugljenu i dijamantu. Kao kontrast, lice gđice von Sivers, kao u nebeskom cvatu, izgledalo je istkano iz najčišćih elemenata prirode oko nje: zlatna Sunca, plavo neba i vode, delikatnost sjeverne ruže koju je slučajno nosila u ruci; ponovno se nalaze, ujedinjene u ženskoj ljepoti. Uvijek, kada god sam vidjela to dvoje ljudi zajedno, imala sam osjećaj da se potpuno drugačiji svjetovi susreću u ovom dvostrukom suglasju.
U prigodama koje su bile uređene s pozivnicama, u kojima sam često sudjelovala, dr. Steineru su postavljana pitanja. U odgovoru na pitanje o zadatku Židovskog naroda, što me oduvijek okupiralo, govorio je nekako ovako: "Teško je govoriti o temi koja snažno budi osjećaje. Duhovno znanstvene istine ne dopuštaju simpatije i antipatije ako će biti ispravno apsorbirane. Židovi su razvili intelektualno, asocijativno mišljenje. To je čovjeku omogućilo da postane nezavisna osobnost. Isti narod, kroz generacije, pripremio je tijelo koje može biti nositelj Isusa. Krist, koji je postao čovjek, donio je iskupljenje od smrtonosnog odvajanja ljudskog bića od božanskog. Međutim, pošto židovski narod, nije preuzeo taj impuls, sposobnosti koje su razvili postale su usporavajuće snage. To što naginje prošlosti – snaga krvnih veza na jednoj strani, intelektualizam, otvrdnut u sebi, na drugoj – ometa napredak. Ali pod određenim okolnostima, Židovski narod može također djelovati kao kvasac, fermentirani kvasac. Ovo gledište ne vrijedi za pojedinca, jer pojedina duša prilazi kroz razvoj i koristi inkarnaciju kao član pojedinog naroda samo kao nužan korak za svoju vlastitu evoluciju".
Osjećala sam potrebu, još jednom, razgovarati s Rudolfom Steinerom. Mnoštvo pitanja je živjelo u meni. Uglavnom, očekivala sam od Steinera daljnje instrukcije u vezi meditacije. Ali željela sam pričekati s mojim pitanjem, da vidim što mi ima reći.
U dvanaest sam bila u "bijeloj kući" u kojoj je Steiner živio. Izveo me na terasu odakle se mogao vidjeti između borova, fjord obasjan Suncem. "Je li u redu da sjedneš ovdje?" pitao je. "Kako ti se sviđa ovdje"? Rekla sam mu kako sam entuzijastična u vezi prirode koja nas je okruživala. Na što je rekao: "Ovdje, naročito prema večeri, još se mogu vidjeti likovi drevnih bogova; materijalističke ljudske misli i tehnologija nisu ih otjerali"! Tijekom razgovora je komentirao: "Neće ti biti lako sa znanošću duha jer ti ne uzimaš stvari površno. Sada ćeš morati odlučiti, ili da se makneš ili da potpuno uđeš, tako da, gdje god bila, možeš nešto doprinijeti". Rekla sam da se ne mogu nikako držati dalje, jer to je cijeli moj život.
Pitao me, između drugih stvari, da li skiciram ovdje. Ni na koji način se nisam osjećala potaknuta da crtam od prirode i objasnila mu kako su moje slike lebdjele preda mnom u kristalnim, transparentnim, prožimajućim površinama. Boje bi trebale biti oslobođene objekata, ali ne u besmislenom kaosu, kako se često događa u modernom slikarstvu. Steiner je rekao: "Razumijem te; to je točno". Savjetovao me da radim u mozaiku. Od starih mozaika, razgovor je skrenuo na Ruske ikone, o kojima sam ja, kao i većina u to vrijeme, malo znala. Netko živi s jednom od svetih slika, zatamnjene lakiranjem i obložene zlatnim ili srebrnim ovojem, kao dio religijskog kulta, bez da zamišlja kakav umjetnički rad se krije pod površinom. Samo povremeno ljubitelji i skupljači ikona – kao oni od "Stare vjere" – znali su za njihovu umjetničku vrijednost. To je od umjetnika otkriveno tek nešto godina kasnije, posebno tijekom revolucije kada su duboko poštovane čudesne svete slike našle svoj put iz crkava u izložbene galerije, nakon što je zlatni metalni prekrivač bio uklonjen i originalna slika oslobođena od tamne glazure laka, i nakon što su slike koje su nacrtane preko njih bile uklonjene. Steiner je rekao: "Ako bi netko proučavao Podlennik – riječ je izgovorio s malo poteškoće – došao bi do pravih imaginacija, jer te kompozicije i boje su temeljene na stvarnostima koje su viđene i doživljene". (Podlennik je pripremna studija za kompoziciju pojedinačnih ikona s naznakama boje.)
U to vrijeme pitala sam se da li bi vidovitost mogla štetiti nečijoj umjetnosti. "Zar netko nema težnju da umjetnički stvara", rekla sam, "jer se ima nesvjestan osjećaj za stvarnost i želi mu dati formu, učiniti to opazivo osjetilima? I, osim toga, ono što dolazi iz svijesti nije više umjetničko". Rudolf Steiner mi je tada pokušao razjasniti da dok god znanost duha zahvaća samo površni dio svijesti, intelekt, sigurno ne možeš biti umjetnički kreativna. Ali ne bi trebalo dopustiti da ostane na tome. Kada si stvaralački aktivna, trebala bi uroniti u određeno raspoloženje. "Ja također", rekao je Steiner, "kada moram održati posebno predavanje, ne odlučujem unaprijed što ću reći, već uronim u određeno raspoloženje, iz kojeg onda govorim".
Nisu sva moja pitanja izražena, ali kada pogledam moj papir kod kuće, na kojem je dr. Steiner skicirao i napisao izvjesne stvari, otkrila sam da su sva različita pitanja koja sam ga još željela pitati bila odgovorena jednim potezom, kao da je prodro u njihov izvor unutar mene....
*
FINALE ... Kada se osvrnem na moj boravak u Parizu, moram se nasmijati na biće koje sam tada bila. S jedne strane, bila sam ispunjena veličinom istina koje sam primila, i sebe smatrala, u svoj naivnosti, kao njihovog glasnika – s druge strane, uživala sam potpuno u magiji Pariza. Bilo je proljeće i sve u cvatu. Bila sam strastveno zainteresirana za modu, koja je u to vrijeme odzvanjala carskim periodom, i istegnula sam vrat da bih promotrila elegantne dane dok su prolazile. Još danas, vidim šešir i proziran biserima vezen šal, koji sam tada nosila. Ljubav za životom mlade osobe, koji je bio zapriječen, izbio je naprijed ...
"Dakle, sada izgledaš kao 'Greuze'", Marie von Sivers me zadirkivala – kada sam se pojavila za kavu u njenoj sobi u Kassel-u i kad je pogledala moju čudnu odjeću. Rudolf Steiner, koji nam se pridružio, nije me zadirkivao – suprotno njegovom običaju. Ovom prilikom, imala sam osjećaj da nam je došao iz ogromne udaljenosti. Crne zjenice njegovih očiju izgledale su kao da ispunjavaju cijelu šarenicu. Njegov glas, također, izgledao je nepoznato, dok je zahvaljivao Marie von Sivers za šolju kave koju mu je uručila. Ni u kojem drugom trenutku, nikada ga nisam doživjela ovako. Također nas je uskoro napustio bez da je pitao ili rekao nešto, što inače nije bio njegov običaj. U drugim prigodama u svakodnevnom životu potpuno bi ušao u život oko njega.
Došla sam u Kassel da bi čula Steinerovo predavanje o Ivanovu evanđelju u odnosu prema drugim evanđeljima. Između posjeta Kassel-u i ljetne konferencije u München-u, željela sam uzeti tečaj sa slikarom, koji je bio posebno preporučen, za razne tehnike slikanja, osnove, priprema boja i takve stvari. Prije početka tečaja, imala sam razgovor s Rudolfom Steinerom. Danas se sramim bestidnosti mojih pitanja.
"Ne mogu razumjeti zašto predstavljate najveće tajne, na primjer, o hijerarhijama, ljudima koji poslije čavrljaju na kavi o tome. Zar nije nešto izgubljeno u duhovnom svijetu kada se to dogodi"? U Ruskoj crkvi imena hijerarhija se izgovaraju jednom u godini u posebnoj službi, i u tom trenutku svi su na koljenima i sagnute glave. Rudolf Steiner je odgovorio s velikom ozbiljnošću nešto ovako: Tek u sljedećoj kulturalnoj epohi, vidjeti će se ono do čega je došlo u duši od istine koju sada primaju. Okultist mora krenuti raditi na isti način kao što to čini priroda. Priroda je rasipna. Iz milijuna jaja haringe samo njih nekoliko postaju ribe – sve ostalo je izgubljeno; to je misterija. I ako samo pola čovjeka primi ono što moram dati, ja ću ispuniti svoju misiju". I ponovio je: "Samo pola čovjeka". Bila sam potresena izrazom bola s kojim je izgovorio te riječi.
Zatim sam pitala zašto se morala drama Eduarda Schure igrati u München-u. "Izgleda mi neartistička, kao loša reprodukcija". "Drago mi je što ti je neartistička; i meni je. Ali nisam mogao dozvoliti da se igraju naturalističke drame Gerharda Hauptmann-a!" Smatrao je Hauptmann-a za vrlo nadarenog dramaturga, "...ali ova drama nije ono što ljudi trebaju u sadašnjoj situaciji". "Može li se onda igrati Eshila i Sofokla?" "poučila" sam Rudolfa Steinera. "S ovim glumcima? O ne! Previše imam poštovanja za te velike duhove da se usudim pokušati to s osobama koje su mi dostupne. Vidiš", nastavio je, "ti si kontemplativne prirode, ali ja moram biti aktivan. I moram raditi s materijalom koji mi je pri ruci." Pogledao me je: "Jesi li nezadovoljna"? (Ist es Ihnen unsympatisch?) – "Da", priznala sam, i promislila zapanjeno: možda nam je dao i u drugim sferama samo to što trebamo, a ne apsolutno!
Kišilo je, dok sam hodala ulicama, i kiša se miješala s mojim suzama. Zašto sam bila toliko šokirana? – Je li Rudolf Steiner ikada zahtijevao vjeru u autoritet. Zar istine koje je dao nisu uvjerljive samo po sebi i plodonosne?
Većina nas teži prihvatiti kao točnu samo jednu prosudbu o objektu. Odmah osuđujemo nekog da proturječi sebi ako, u određenoj situaciji, predstavlja drugačije gledište, u očiglednom proturječju, o istom objektu. "Treba razmotriti nešto sa barem dvanaest stajališta da bi to znali u stvarnosti", jednom je Rudolf Steiner napomenuo s riječima koje su se svodile na to. Kako je on morao patiti, kada, umjesto da se njegove riječi uzmu kao pomoć na putu vlastitog doživljaja stvarnosti, netko ih prikuca dolje i učini dogmom, iz njih napravi shemu. Posebno je destruktivno kada netko uzme riječi koje je on rekao prije desetljeća o određenoj situaciji ili osobnosti, i koristi ih kao oružje u borbi mišljenja. Tlo je podrhtavalo ispod mojih nogu kada je, tako mi je izgledalo, proturječio sebi o Eduard Schure-u kojeg je visoko hvalio prije samo kratkog vremena.
Moja potreba za čvrstim dogmama učinila ne nesigurnom. Željela sam imati "konačnu istinu" odmah.
Prosuđivala sam samo s estetskog stajališta, i nisam prepoznala da može također postojati i pedagoško gledište...
U noćnom vlaku od Kassela do Berlina, još jednom sam susrela Steinera i Marie von Sivers. Pozvali su me da provedem dan, dok moj vlak ne krene za Rusiju, sa njima u Motzstrasse u Berlinu.
Ponijela sam revolucionarnu literaturu sa mnom iz Pariza, koju još nisam pročitala, i iskoristila sam dan u Berlinu za tu svrhu, jer mi nije, naravno, dopušteno to prenijeti preko granice. Uključeno u literaturu bilo je posljednje pismo terorista koji su osuđeni na smrt, na primjer, pismo Koljajeva, ubojice Velikog vojvode Sergeja. Među knjigama, našla sam sliku dobro poznatog agitatora i terorista, Aseva, koju je Rudolf Steiner gledao s velikim interesom tijekom večernjeg obroka kojeg smo jeli zajedno; zaista, pitao me može li je zadržati. "Što misliš o ovome čovjeku?" pitao me. "Ne mogu ga razumjeti", priznala sam, "on je za svih zagonetka. Revolucionari su ga obožavali zbog njegove bezgranične hrabrosti. Pripremao je ubojstva s velikom vještinom i kasnije bi prokazao konspiratore policiji. Ali kad su njegovi prijatelji obješeni, plakao je. U drugim slučajevima, dopuštao je da se ubojstva dogode. Već dugo vremena, nema sumnje u njegovu dvostruku ulogu". – "Pogledaj to lice, to čelo", kazao je Rudolf Steiner, "on ne može misliti. Pogledaj donji dio njegova lica; pokazuje nekontroliranu, bikovsku snagu djelovanja, bez snage volje. Prisiljen je izvršavati, bez oklijevanja, djela koja drugi želi. Zato on izgleda tako hrabar. Ali on samo provodi ono što policija zahtijeva, ili što revolucionari žele, a bio je izvoran kada je plakao nad egzekucijom revolucionara". Nakon nekog vremena, Rudolf Steiner me pitao, preko stola "Možeš li voljeti nekoga, iza koga stoji volja drugog; netko tko može izgledati snažan u očima drugih, ali iza koga će uvijek stajati drugi?" ... Bila sam uzdrmana, ali sam promucala, "Da, vjerujem da bih". Što je želio reći s time? Na koga je mislio?
"Samo se vrati dobra i jaka", rekao je dok smo odlazili...
Originalna skica u boji Margarite Vološin
(Dana od nje Karlu Ege tijekom ranih godina Waldorfske škole)
(Dana od nje Karlu Ege tijekom ranih godina Waldorfske škole)