Budući da se rijetko sastajemo, možda bi bilo dobro da danas progovorimo o pitanjima kojima antropozofija zadire direktno u svakodnevni život. Često nas pitaju kakav efekt antropozofija ima na nekoga tko još nije sposoban prodrijeti u nadosjetilni svijet s potrebnom vidovitošću. Jer sadržaj znanosti duha koji se prenosi drugima u osnovi je rezultat vidovitog istraživanja.
Treba ponavljati uvijek iznova: znanje do kojeg se došlo uz pomoć vidovitosti i koje se može najprije utvrditi a zatim prenijeti drugima, potrebno je shvatiti uz pomoć ljudskog zdravog razuma. Jer kada se stvari jednom otkriju pomoću vidovite svijesti, one su tu; moguće ih je shvatiti i usvojiti logičnom mišlju kojom svatko prirodno raspolaže, uz uvjet da mu prosudba ne robuje pretjeranim predrasudama.
Odemo li još dalje, možemo se zapitati postoje li izvjesne činjenice svakodnevnog života koje skreću našu pažnju na ono što znanost duha potvrđuje a to je postojanje duhovnog svijeta koji se nalazi u osnovi fizičkoga, kao i u osnovi svega što se manifestira u fizičkome.
Mnogo je toga u svakodnevnom životu čega je čovjek svjestan a što je povezano s duhovnim svijetom, iako čovjek usprkos tome i dalje u potpunosti ignorira taj svijet.
Danas ćemo se osvrnuti na dvije normalne, svakodnevne činjenice ljudskog života koje ipak ostaju neobjašnjene dokle god čovjek negira postojanje duhovnog. Ove činjenice dio su svačijeg iskustva premda ih malo ljudi vidi u pravom svjetlu; jer kad bi ih vidjeli onakvima kakve one uistinu jesu ljudi više ne bi promatrali svijet na isključivo materijalistički način.
Proučimo dakle jedan od ova dva fenomena, držeći se poznatih činjenica.
Kada se čovjek nalazi suočen s nečim što sebi ne može objasniti dotad usvojenim poznatim konceptima, on se začudi. Netko na primjer tko prvi put u životu vidi kretanje automobila ili vlaka – premda će to uskoro postati svakodnevni prizor, čak i u srcu Afrike – sigurno je da će se naći u čudu. On će sebi reći: „S obzirom na sve što sam dosad vidio, čini mi se nemogućim da se nešto ovako golemo može kretati a da ga nitko ne vuče. Pa ipak, vidim ga kako juri uz buku bez da ga itko poteže. Uistinu čudno!“
Dakle, sve ono što još nismo upoznali ispunjava nas čuđenjem, dok nas ono što poznajemo ne čudi. Čude nas stvari koje ne možemo povezati ni sa čim što poznajemo i što smo već iskusili. Pogledajmo izbliza ovo čuđenje.
Možemo ga usporediti s jednim drugim, jednako zanimljivim fenomenom. Tokom života, čovjek se često susreće sa stvarima koje prvi put vidi a da ga one nimalo ne začude. O kakvim događajima je ovdje riječ? Zamislite da čovjek sjedi mirno na stolici i onda naglo poleti u zrak kroz dimnjak. To bi bilo zaista čudno! Pa ipak, kada se takvo što dogodi u snu malo tko se tome čudi. Noću dok sanjamo, prolazimo kroz najluđe avanture koje nas nimalo ne čude premda ih ne možemo povezati ni sa čim poznatim iz svakodnevnog života. Kada smo budni, začudimo se već pri pogledu na nekoga tko se naopako okrene u zraku, dok u snu možemo letjeti kao da je to najnormalnije na svijetu! Možemo dakle ustanoviti da nas stvari koje nikad ranije nismo vidjeli čude samo u budnom stanju. To je činjenica s kojom se svi slažemo.
Druga činjenica koju ćemo proučiti kako bismo došli do izvjesnih zaključaka jest to da postoji nešto što se zove savjest. Takozvani glas savjesti prati svako naše djelo, pa čak i – ukoliko smo izuzetno osjetljivi – svaku našu misao. U stvarnosti je glas savjesti potpuno nezavisan od značenja što ga za nas imaju vanjski događaji. Možemo na primjer napraviti neko djelo koje će nam izvana gledano biti od koristi, ali to ne znači da ga naša savjest neće osuditi. Svatko tko čuje glas savjesti dobro zna da njegova presuda nema nikakve veze s time da li smo nekim činom postigli osobnu korist ili ne. Mi samo čujemo unutarnji glas kako nam govori „Trebao si to napraviti drugačije“ ili „Nisi smio ono uraditi“. To je činjenica s kojom smo suočeni i koju nije moguće negirati. Svatko zna koliku moć imaju ukori vlastite savjesti; taj sitni glas ponekad nas može proganjati čitav život.
Ovdje ćemo utvrditi da za savjest važi isto pravilo kao i za čuđenje: Kada sanjamo, možemo napraviti najčudnije stvari bez da osjetimo i najmanju grižnju savjesti, dok bi nas te iste stvari napravljene u budnom stanju ispunile najgorim grizodušjem. Vidimo dakle da su i čuđenje i savjest na neki način ugašeni kada sanjamo.
To su stvari na koje gotovo da i ne obraćamo pažnju, premda bi one mogle do kraja osvijetliti same temelje našeg postojanja.
Kako bismo sve ovo bolje razjasnili, dopustite mi da prvo skrenem vašu pažnju na nešto što se tiče više čuđenja nego savjesti. U antičkoj Grčkoj postojala je maksima koja je potvrđivala da svaka filozofska misao izvire iz čuđenja. Osjećaj koji stoji iza ove maksime – onaj što su ga osjećali stari Grci – ne može se pronaći u samim začecima grčke evolucije. On se javlja tek na određenom stupnju razvoja njihove filozofije. To je zbog toga što se u prvim fazama razvoja još nije osjećalo stvari na takav način. Kako je onda došlo do toga da se na određenom stupnju razvoja grčke filozofije ustanovi da je čovjek u stanju čuditi se?
Maloprije smo vidjeli kako se ljudi začude kad god stvari ne odgovaraju nečemu što su dotad upoznali. Kada osjetimo tu vrstu čuđenja u svakodnevnom životu, iza nje nema ničega posebnog, tek iznenađenje pred nečim neuobičajenim. Ako se netko začudi vidjevši automobil ili vlak u pokretu, to je naprosto zato jer takvo što vidi prvi put.
No činjenica da se čovjek može čuditi i onome što je svakodnevno daleko je čudnija!
Na primjer suncu koje sviće svaki dan. Ljudi koji su sa svojom uobičajenom sviješću navikli na taj prizor, više mu se ne čude.
Kada se čovjek i dalje čudi svakodnevnim stvarima koje je već vidio, u tom trenutku nastaju filozofija i spoznaja. Ljudi čija aktivnost spoznaje je veća od bilo koje druge, ljudi su koji se mogu čuditi svakodnevnim stvarima što ih običan čovjek uzima zdravo za gotovo. To je način na koji se postaje „istraživač“. Upravo zbog toga su Grci rekli da sva filozofija nastaje iz čuđenja.
Što iz ovoga možemo zaključiti o savjesti? Također je zanimljivo i to da se u Grčkoj riječ „savjest“ – koja je samo koncept – pojavljuje tek u određenoj epohi. U najstarijoj grčkoj literaturi, recimo kod Eshila, nemoguće je pronaći riječ koju bismo preveli sa „savjest“. Tu riječ nalazimo kod kasnijih pisaca, na primjer kod Euripida. Možemo dakle vidjeti da se savjest, jednako kao čuđenje pred uobičajenim stvarima i pojavama, kod starih Grka pojavljuje tek u određenoj epohi. Ono što se tada javlja kao glas savjesti bilo je opet nešto sasvim drugo kod Starih. U još više davnim epohama, ljude uopće nije mučila savjest kada bi napravili nešto pogrešno. Oni su tada imali onu osnovnu, primitivnu vidovitost i pogledamo li u epohu koja je prethodila kršćanskoj, vidjet ćemo da su u njoj svi raspolagali tom vidovitošću. Kada bi čovjek napravio nešto loše, njega nije mučila vlastita savjest nego izvjesna demonska forma koja bi mu se pojavila pred očima. Te demonske forme zvale su se Erinije ili Furije. Tek kada su ljudi izgubili sposobnost da vide ove demonske forme bili su u stanju čuti glas vlastite savjesti, kao vlastito unutrašnje iskustvo.
Moramo se pitati što nam govore činjenice ove vrste i što se u stvarnosti dešava.
Kada se netko u svakodnevnom životu nečemu začudi, kao na primjer pripadnik nekog primitivnog afričkog plemena vlakovima i automobilima u Evropi, čuđenje dolazi iz činjenice da se prvi put u životu vidi nešto što se nikad prije nije vidjelo ili se vidjelo drugačijim.
S druge strane, ako jedan razvijeni čovjek shvati mnoge stvari iz svoga svakodnevnog života zato što im se može čuditi i nakon što ih prvi put upozna, to također dolazi odatle što on te činjenice vidi drugačijima nego ih je vidio ranije. Nitko ne bi došao do toga da svanuće tumači na bilo koji način osim kao običnu vizualnu pojavu, da nije imao osjećaj da ga je ranije vidio drugačijim. Nije li to u stvari groteskno, biti zapanjen pred nekom činjenicom koju još od djetinjstva promatramo kako se odvija na uvijek isti način?
Pa ipak joj se čudimo! Postoji samo jedno objašnjenje za to: ranije smo živjeli u jednom sasvim drugačijem stanju, u kojemu smo morali osjećati stvari drugačijima nego što ih osjećamo u trenutnom zemaljskom životu. Znanost duha potvrđuje da čovjek između svoje smrti i novog rođenja efektivno živi u jednom sasvim drugačijem stanju. Činjenica da se možemo čuditi nečemu tako uobičajenom kao što je izlazak sunca ukazuje nam na jedno unutarnje stanje u kojemu smo također bili svjedoci izlaska sunca, ali na jedan drugačiji način, bez prisustva naših fizičkih organa. U tom smo stanju sve opažali duhovnim očima i duhovnim ušima.
Tako da u trenutku kada zbunjeno kažemo: Nalaziš se pred izlazećim suncem, pred uzavrelim morem, pred biljkom koja raste, i čudiš se tome! – u tom trenutku u kome se čudimo samima sebi, u nama se rađa dojam da smo sve to već promatrali na jedan način drugačiji od promatranja našim fizičkim očima. Prije nego smo ušli u fizički svijet, vidjeli smo stvari isključivo duhovnim očima i nejasno osjećamo da ih u sadašnjem trenutku vidimo drugačije. To prvo viđenje bilo je prije našeg rođenja. Nije moglo biti nego tada!
Ova nas tvrdnja navodi da priznamo kako ne bismo imali ni najmanje spoznaje u svom zemaljskom postojanju da prije toga nismo postojali nadosjetilno. Jedino to u stanju je objasniti naše čuđenje i mogućnost spoznaje koja iz njega proizlazi. Čovjek, naravno, nema precizno sjećanje na svoj život prije rođenja. Sve to u njemu živi u vidu osjećaja o kojima nema prave predodžbe. Samo putem inicijacije njegove nejasne predodžbe mogu postati jasnije.
Zašto se dok sanjamo ničemu ne čudimo?
Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo najprije razjasniti prirodu sna.
Što je zapravo san? To je naslijeđe naših prošlih inkarnacija. U prošlim inkarnacijama, ljudi su postojali u drugačijem stanju svijesti. Bili su vidoviti. No njihova sposobnost da vide u psihoduhovne svjetove izgubila se tokom evolucije čovječanstva. Vidovitost je postajala sve nejasnija i nejasnija, da bi naposljetku postala naša sadašnja budna svijest sposobna da u potpunosti opaža fizički svijet. Kada se razvije do savršenstva, ta budna svijest će ponovo moći vidjeti psihoduhovne svjetove, zahvaljujući sposobnostima što će ih čovjek steći svojim „ja“.
Što je čovjekovo „ja“ steklo za vrijeme stare epohe vidovitosti? Nešto mu je iz te epohe ostalo: njegov san. Moramo napomenuti da se san razlikuje od nekadašnje vidovitosti po tome što on predstavlja iskustvo modernog čovjeka. Ovaj posljednji razvio je svijest koja teži spoznaji, u koju san ne spada. Kao ostatak stare forme svijesti, san u sebi ne nosi nikakvu težnju ka spoznaji i u tome je razlika između naše budne svijesti i svijesti koju imamo u snu.
Čuđenje kojega nije bilo u manifestacijama nekadašnje vidovitosti, također nije prisutno ni u snovima koji su ostatak te vidovitosti. Ne možemo se čuditi ni biti iznenađeni u snu – jedino u budnom stanju kada smo okrenuti vanjskom svijetu. Kada sanja, čovjek se ne nalazi u vanjskom svijetu; on ulazi u duhovni svijet i ne opaža stvari fizičkog svijeta. A u čovjeku je čuđenje nastalo upravo u odnosu na taj vanjski fizički svijet. Kada sanja, on je jedno sa stvarima kao što je to bio u nekadašnje doba vidovitosti. On može biti jedno sa stvarima i u sadašnje doba, s obzirom da su se duhovne snage ulile u njega kako bi mu iznutra pokazale razliku između dobra i zla što ga u životu radi.
San nam samom svojom prirodom dokazuje da se radi o ostavštini onih epoha u kojima su čuđenje i savjest čovjeku bili nepoznati.
Tako smo stigli do točke u kojoj se možemo upitati zbog čega čovjek nije mogao i dalje ostati vidovit. Zašto se spustio niže od toga? Jesu li ga bogovi potjerali s te točke tek tako, bez razloga? Čovjek u stvari nikada ne bi bio mogao dosegnuti ono što su mu donijeli čuđenje i savjest da nije „pao“ na ovakav način. On je mogao steći i spoznaju i savjest jedino zahvaljujući tome što je u jednom trenutku bio odsječen iz duhovnog svijeta. Uistinu je stekao i spoznaju i savjest - kako bi se pomoću njih ponovo uzdigao do duhovnih svjetova.
Znanost duha nam pokazuje kako čovjek između smrti i novog rođenja provede određeno vrijeme u čistom duhovnom svijetu. Nakon smrti on započinje svoje putovanje prolaskom kroz kamaloku, stanje u kome je tek napola uronjen u duhovno. Tu on boravi u svijetu želja, jer još uvijek gleda nadolje, privučen svojim apetitima, simpatijama i svim onim što ga i dalje vezuje uz fizički svijet. Tek kada se ta faza kamaloke završi, čovjek može u potpunosti iskusiti čisto duhovno postojanje u tzv. devahanu.
Što čovjek proživljava kada dospije u ovo čisto duhovno stanje? Na koji način doživljavamo ovaj svijet? Običan razum uvjerit će nas kako između smrti i novog rođenja naše okruženje mora izgledati sasvim drugačije od onoga u fizičkom svijetu. U fizičkom svijetu vidimo boje jer imamo oči; čujemo zvukove jer imamo uši. No nakon smrti, kada više nemamo ni oči ni uši, ne možemo zapažati ni boje ni zvukove. Već u fizičkom vidimo i čujemo slabije, ako uopće, u slučaju da naše oči ili uši ne funkcioniraju dobro.
Duhovni svijet moramo sebi predočiti sasvim drugačije od svijeta u kome boravimo između rođenja i smrti. Možemo stvoriti predodžbu o tome na koji se način stvari transformiraju kada pređemo prag smrti pomoću sljedeće usporedbe:
Pretpostavimo da netko promatra vuka i janje. On ih može vidjeti zahvaljujući osjetilnim organima kojima raspolaže u fizičkom. On vidi materijalnog vuka i materijalno janje. Ako opazi i druge vukove ili janjad, njih također prepoznaje kao takve i naziva ih vukovima i janjadi. On dakle ima misaonu predodžbu vuka, kao i misaonu predodžbu janjeta. Moglo bi se reći – to i jest ono što tvrdimo – da misaona predodžba proizlazi iz unutrašnjosti životinje i čitavo vrijeme je nevidljiva. Čovjek zapravo ne vidi materijalno samu srž vuka i janjeta. On sebi stvara predodžbe o njihovim sržima, ali mu one same ostaju nevidljive.
Izvjesni teoretičari smatraju kako se predodžbe koje sebi mentalno dočaravamo o ove dvije životinje zapravo nalaze u nama i kako one nemaju nikakve veze sa stvarnim vukom ili janjetom. Ovoj gospodi bismo predložili da hrane jednog vuka sa janjadi sve dotle dok se, u skladu s njihovim znanstvenim stajalištem, sve materijalne čestice vuka ne pretvore u materijalne čestice janjeta. Onda bi vidjeli da li vuk može postati janje! Kako to nije slučaj, proizlazi da se predodžba „vuka“ razlikuje od materijalnog vuka i da ono što je kod vuka objektivno nadilazi njegov materijalni dio.
Taj nevidljivi dio kojeg u svakodnevnom životu sebi možemo dočarati samo pomoću predodžbe, onaj je dio što ga nakon smrti vidimo u duhovnom svijetu. Ne vidimo bjelinu janjeće dlake niti čujemo njegovo blejanje, ali zato promatramo ono što u njemu nevidljivo djeluje i jednako je stvarno kao njegov vanjski izgled. Za onoga tko boravi u duhovnom svijetu postoji samo ta nevidljiva srž. Tamo gdje se nalazi janje postoji i duhovna stvarnost koju opažamo nakon smrti. Tako je i sa svim ostalim što nas okružuje u fizičkom svijetu. Drugačije vidimo Sunce, drugačije Mjesec - sve vidimo drugačije - i kada se ponovo rodimo u fizički svijet, sa sobom nosimo nešto od tog drugačijeg viđenja i postojanja. Pa tako kada nam se u fizičkom učini da smo sve to što promatramo već vidjeli, ali na jedan drugačiji način, u nama se rađaju čuđenje i spoznaja.
Kad god se procjenjuju ljudska djela, u to je uključena i savjest.
Da bismo znali što je ona, osvijestimo jedan trenutak svakodnevnog života što ga možemo promatrati čak i bez razvijene vidovitosti: radi se o trenutku kada utonemo u san. Svatko može naučiti promatrati taj trenutak, čak i ako nije vidovit, te steći određena iskustva koja su tada moguća. U trenutku kada tonemo u san, stvari najprije počinju gubiti preciznost svojih kontura; boje blijede a zvukovi kao da se udaljavaju; postaju prigušeni i slabi i kao da dolaze izdaleka. Osjetilni svijet se transformira: sve postaje zbrkano i ovijeno maglom.
Zatim otežaju udovi; u rukama i nogama osjećamo nešto čega tamo nema kada smo budni. Kao da postaju sve teži. Kada sam budan, ako obratim na to pažnju opažam da mi noga koja me vodi ili ruka koja se podiže, nisu nimalo teški. Kada mičem rukama, moja ruka kao da nema nikakvu težinu. Zašto? Jer je ona dio moga tijela! No zamislimo sada da u svakoj ruci nosim predmet težak više kilograma. Tada osjećam težinu. Zašto? Ruka je dio mene i zbog toga je ne osjećam teškom. Težak predmet u ruci je, naprotiv, odvojen od mene i osjećam njegovu masu. Zamislimo da neki Marsovac koji ništa ne bi znao o zemaljskim stvarima sleti na zemlju i da prvo što opazi bude čovjek koji nosi teret u svakoj ruci. Marsovac bi povjerovao da su ta dva tereta dio čovjeka, kao nekakav završetak njegovih ruku. Ako bi mu potom objasnili da čovjek osjeća razliku između svoje ruke i ta dva tereta, bio bi iznenađen.
Mi osjećamo samo težinu onoga što je van nas. Kada čovjek koji tone u san osjeća da mu udovi otežavaju, to je znak da izlazi iz svog fizičkog tijela.
Upravo u tom trenutku možemo zapaziti nešto suptilno. Svjesni smo jednog sasvim posebnog osjeta koji nam govori: Napravio si ovo, zanemario si ono. Djela proteklog dana kao da izlaze iz nas i staju nam pred oči poput žive savjesti. I ako se u svemu tome nađe nešto što ne odobravamo, prevrtat ćemo se po krevetu i nećemo moći zaspati. Ako naprotiv možemo biti zadovoljni svojim djelima, tonemo u san s olakšanjem, govoreći sebi: Kada bi barem uvijek bilo ovako! Nakon toga čovjek uz lagani trzaj izađe iz svog fizičkog i eteričnog tijela te ulazi u duhovni svijet.
Pogledajmo pobliže trenutak u kojem imamo osjećaj da nam se savjest pojavljuje pred očima kao da je živa. Bez snage da poduzme nešto, čovjek se prevrće po krevetu. To je jedno nezdravo stanje koje mu ne dopušta da zaspi. To se stanje pojavljuje kada smo spremni napustiti ovaj fizički nivo kako bi se uzdigli u drugi svijet i kada taj drugi svijet ne želi primiti našu „lošu savjest“. Ako čovjek ne može zaspati, to je zbog toga što ga svijet u kojega mora ući da bi mogao spavati odbacuje. Promatrati neko djelo u svjetlu savjesti nije u stvarnosti ništa drugo nego predosjetiti što kao ljudsko biće moramo postati da bismo mogli ući u duhovni svijet.
Čuđenje je dakle izraz onoga što smo ranije poznavali, dok je savjest izraz našeg budućeg pogleda na duhovni svijet. Glas savjesti nam daje naslutiti hoćemo li biti zgranuti ili pak oduševljeni kada u duhovnom svijetu devahanu budemo promatrali svoja djela. Savjest je slutnja načina na koji ćemo, kada umremo, prosuđivati vlastita djela.
Čuđenje i potreba za spoznajom s jedne strane te savjest s druge, živi su dokazi postojanja duhovnog svijeta. Ove pojave ostaju neobjašnjive ukoliko negiramo postojanje duhovnoga. Netko tko osjeća da se u njemu pred činjenicama ovoga svijeta bude duboko štovanje i čuđenje biti će skloniji tome da postane antropozof nego netko tko to ne osjeća.
Najrazvijenije duše su one koje se uvijek iznova mogu čuditi. Što je netko manje sposoban čuditi se, to je njegova duša manje razvijena. Tako se pokazuje da su ljudi daleko manje u stanju čuditi se pred svakodnevnim životnim stvarima nego na primjer pred nebom osutim zvijezdama. Pa ipak, najveći razvoj duše započinje u trenutku kada postajemo sposobni diviti se najmanjem od svih cvjetova, čak običnoj latici, ili beznačajnom crvu, na isti način kao što se divimo najveličanstvenijim kozmičkim fenomenima!
Ovdje smo dotakli jednu posebnu činjenicu. Ljudi će općenito radije htjeti da im se objasne stvari koje su spektakularne. Oni koji žive pored vulkana tražit će da shvate što izaziva vulkanske erupcije, jer ta vrsta fenomena privlači njihovu pažnju više od ostalih činjenica svakodnevnog života. Čak i oni koji žive daleko od vulkana tražit će takva objašnjenja, jer se tu radi o senzacionalnim događajima koji naročito privlače pažnju.
No kada čovjek dođe na ovaj svijet sa dušom koja se svemu divi, jer u svemu što je okružuje naslućuje nešto duhovno, on se vulkanskoj erupciji ne čudi ništa više nego sitnim kraterima i krugovima što ih promatra u vlastitoj šalici kave kada u nju dolije mlijeka! Male ga stvari interesiraju jednako kao velike.
Moći sve promatrati sa divljenjem znači sjećati se na koji način se to sve odavno rodilo.
Moći savjesno promotriti vlastita djela znači imati živu slutnju da će nam se svako od njih u budućnosti prikazati pod sasvim drugačijim svjetlom. Oni koji ovako osjećaju stvari predisponirani su da se približe znanosti duha.
Živimo u epohi u kojoj na vidjelo izlaze stvari što ih se ne bi moglo objasniti bez znanosti duha. Te stvari odolijevaju svakom drugom tumačenju. No ljudi se prema njima različito odnose. Među svim ljudskim podjelama kojima danas svjedočimo, jedna se naročito ističe: Postoje ljudi koje možemo opisati kao bogata i duboka bića koja pažljivo promatraju stvari, uvijek su spremni začuditi se i u svakoj prilici osjećaju da ih prati unutrašnji glas savjesti.
Ove duše mogu rastužiti mnoga zla i one mogu osjećati melankoliju ukoliko njihova potreba za shvaćanjem svijeta ostane nezadovoljena. Njihova izoštrena savjest čini im život teškim. Druga vrsta ljudi je ona koja ne želi ništa znati o ovom načinu tumačenja svijeta. Sva objašnjenja koja im nudi znanost duha za njih su strašno dosadna. Više vole zaroniti u život bez ikakvih pitanja i počinju zijevati čim im se počnu nuditi tumačenja. Sasvim je sigurno da je kod ovakvih ljudi savjest daleko manje razvijena nego kod onih prvih.
Odakle dolazi ta razlika? Znanost duha nas potiče da se zapitamo kako to da su određene prirode duboke i žedne znanja, dok se druge zadovoljavaju time da uživaju u životu bez da o njemu išta znaju.
Kada istražujemo dimenzije ljudske duše pomoću sredstava što nam ih pruža znanost duha – ovdje ću dati samo kratke indikacije – onda zaključujemo da su ljudi koji naprosto ne mogu živjeti bez da shvate svijet oko sebe, oni koji su na isti taj način živjeli i u svojim prošlim zemaljskim životima te imaju direktan uvid u fenomen reinkarnacije. Danas postoje brojni ljudi na Zemlji, na primjer u Aziji, za koje je reinkarnacija stvarna činjenica. Dakle, ljudi koji u naše doba imaju jedan duboki i bogati unutrašnji život su oni koji su u nekom prošlom životu – možda čak ne u posljednjem – imali znanje o reinkarnaciji.
Što se tiče ostalih, onih sa grubljom prirodom, to su ljudi koji u prošlim zemaljskim životima nisu imali nikakvo znanje o uzastopnim egzistencijama. Oni ne osjećaju ni najmanju potrebu da kompliciraju sebi život donošenjem moralnih sudova o svojim djelima, kao što ih ne zanima ni to da rasvijetle stvari kako bi ih mogli bolje sagledati. Ovdje na Zapadu takva je većina ljudi i možemo reći da je jedna od glavnih karakteristika zapadnjačke kulture ta da su ljudi u njoj zaboravili svoje prošle živote. No sada je ta kultura došla do prekretnice u kojoj se traži od ljudi da se sjete svojih prošlih života. U budućnosti će se svi oni morati ponovo povezati sa duhovnim svijetom. Danas se sa duhovnim svijetom povezuje tek manjina, no to će sasvim sigurno tokom 20. stoljeća postati stvar većine. Evo što će se desiti: Pretpostavimo da je neki čovjek počinio djelo zbog kojega ga peče savjest. Ona ga u ovom trenutku peče. No kasnije kada se duhovna veza ponovo uspostavi , taj će čovjek biti potaknut da preispita to svoje djelo. Neka vrsta slike kao u snu, vrlo živa, pokazat će mu kakve će posljedice njegovo djelo imati u budućnosti. I kada vidi tu sliku, reći će sebi: Ja sam taj koji sve ovo proživljava, pa ipak ne sjećam se da mi se to ikada desilo!
Za one koji nikada nisu čuli za duhovnu znanost, ovo će biti užasno iskustvo. Oni koji će biti pripremljeni za ono što će se ljudima manifestirati, reći će sebi: Svakako, nisam još nikad doživio ovo iskustvo koje vidim u mislima no doživjet ću ga jednog dana i to će biti karmička kompenzacija za djelo koje sam upravo počinio.
Mi smo na početku epohe u kojoj će se karmičke posljedice njihovih djela ljudima pojavljivati poput proročke slike. Zamislite kako takvo iskustvo tokom vremena postaje sve intenzivnije i steći ćete predodžbu o čovjeku budućnosti: on će vidjeti karmičko značenje/posljedicu svakog svog djela.
Odakle dolazi ova sposobnost da se na sličan način vide karmičke posljedice počinjenih djela? Ona je vezana uz činjenicu da ljudi nekoć nisu imali savjesti nego su ih, kada bi loše reagirali, mučile Furije. Ta stara vidovitost je nestala. Uslijedio je prijelazni period kada ljudi više nisu vidjeli Furije nego im se značenje onoga što su počinili izvana javljalo kao glas savjesti iznutra. Sada se polako približavamo epohi kada ćemo ponovo vidjeti nešto, odnosno vidjet ćemo karmičke posljedice svojih djela. To je zbog toga što je, stekavši u jednom trenutku savjest, čovjek postao sposoban promatrati duhovni svijet na svjestan način.
Ako danas neki ljudi imaju bogat i dubok unutarnji život, duguju ga činjenici što su u prošlim inkarnacijama stekli snage koje se manifestiraju u čuđenju kao sjećanju na prošle živote. Jednako tako, današnji ljudi koji steknu poznavanje duhovnih svjetova ponijet će sa sobom izvjesne snage u svoje buduće inkarnacije. Oni koji danas ostanu zatvoreni za razumijevanje zakona uzastopnih inkarnacija proživjet će bolne stvari u budućem svijetu. Trenutno se još uvijek mogu izvući u životu, premda ne znaju ništa o duhovnom svijetu. No taj period „odmora“ kojega su kozmičke moći dale na određeno vrijeme doći će kraju, i to na način da će ljudi koji danas nemaju nikakvu vezu s duhovnim u svom budućem životu živjeti u svijetu kojega uopće neće razumjeti. Kada budu napuštali taj fizički život koji će im biti nerazumljiv, poslije smrti neće imati nikakvu mogućnost da shvate duhovni svijet u kojemu će se naći. Ući će u duhovni svijet ali ga neće razumjeti. Naći će se uronjeni u jedan okoliš koji im naizgled neće pripadati i koji će ih mučiti kao što to može samo loša savjest. Kada se ponovo budu vratili u zemaljsko postojanje, stvari neće biti bolje, s obzirom da će tamo postati žrtve svih mogućih želja i strasti, a kako se neće moći ničemu ni čuditi ni diviti, sve će to doživjeti u vidu iluzija i halucinacija.
Materijalisti naše epohe će u budućnosti biti žrtve užasnih iluzija i halucinacija.
Ono što čovjek misli u jednom životu, to proživljava kao iluzije i halucinacije u drugome.
Sve ovo već sada možemo sebi konkretno predočiti. Pretpostavimo na primjer da se dvije osobe, jedna materijalista a druga ne, zajedno šeću ulicom. Druga govori prvoj o duhovnom svijetu. Prva odgovara ili misli: Ali sve je to suludo, to su obične iluzije! Za nju su to zaista iluzije, ali za drugu koja priča o duhovnim svjetovima to je stvarnost. Posljedice će se početi manifestirati već nakon smrti, a naročito kasnije, tokom idućeg zemaljskog života. Za materijalistu će duhovni svijet biti izvor užasa, jedno živo predbacivanje. Kada bude prolazio kroz kamaloku između smrti i novog života, neće moći, da se tako izrazimo, osjećati nikakvu razliku između kamaloke i devahana. I kada se ponovo rodi na zemlji i duhovni svijet mu se bude manifestirao na već spomenuti način, on će u njemu vidjeti samo iluzije i halucinacije a ne nešto stvarno.
Znanost duha ne postoji samo zato da zadovolji našu znatiželju. Ako smo se našli ovdje okupljeni, to nije zato što smo znatiželjniji od drugih da spoznamo nadosjetilni svijet, nego zato što više ili manje predosjećamo da ljudi budućnosti apsolutno neće moći živjeti bez znanosti duha.
Svakako, oni koji se danas zatvaraju za znanosti duha imat će još mogućnosti da joj se približe u budućim inkarnacijama. To je predviđeno. No potrebni su im nekakvi putokazi. Oni koji zahvaljujući svojoj karmi već danas teže znanosti duha imaju mogućnost da postanu ti putokazi. Težnju ka znanosti duha ostali će zapaziti u sebi tek kao dio opće karme čovječanstva.