Pitanje kojim ćemo se danas baviti jedno je od najstarijih što ga čovječanstvo sebi postavlja: Koji je uzrok zla u svijetu? Premda će mnogi misliti kako se u naše vrijeme to pitanje više ne postavlja, ljudska se duša svejedno i dalje osjeća ponukanom da ga postavi. To naime nije obično pitanje koje proizlazi iz nekog posebnog znanstvenog svjetonazora ili teorije. Ljudska je duša neizbježno suočena s njime tokom čitavog svog postojanja s obzirom da je život dovodi u dodir kako sa dobrim tako i sa zlim.
S jedne strane, dovoljno je prisjetiti se povijesti i razvoja ljudske misli da se uvjerimo kako je naše pitanje oduvijek zaokupljalo najuzvišenije ljudske duhove. S druge strane možemo proučiti djela najznačajnijih mislioca 19. stoljeća, kao i ovog našeg vremena, koji su se u svojoj težnji ka spoznaji zaustavljali pred ovim problemom.
Pokušat ćemo se dakle, oslanjajući se na ono što smo već obradili na predavanjima kao i na temelje znanosti duha, približiti odgovoru na zagonetku zla. Kažem „približiti“ jer ono što često ponavljam najbolje se može primijeniti upravo u ovom slučaju: znanost duha ne samo da našem pogledu otvara put ka područjima postojanja koji ostaju nepristupačni prirodnim znanostima, nego nas također čini i skromnima. Tako nas i ovom prilikom naša težnja da pristupimo najdubljim pitanjima u najboljem slučaju može dovesti tek do toga da napravimo prve korake na dugom putu - po kome se polako približavamo rješenju velikih zagonetki života.
Dopustite mi da započnem s nekoliko primjedbi koje bi nam trebale pokazati do koje mjere je ovo pitanje tokom vremena zaokupljalo srca i duše velikih mislioca. Mogli bismo se vratiti u veoma daleku prošlost čovječanstva, ali bit će dovoljno da počnemo od stoika - grčkih mislioca posljednjih stoljeća prije pojave kršćanstva.
Ova značajna grupa filozofa koja se oslanjala na Sokratove i Platonove koncepte pokušala je dati odgovor na pitanje: Kako se treba ponašati čovjek koji želi živjeti tako da njegova djela budu u skladu s njegovim najintimnijim bićem, čovjek koji želi slijediti svoju sudbinu u onoj mjeri u kojoj ju je u stanju upoznati?
Možemo reći da je ovdje riječ o temeljnom stoičkom pitanju.
Stoički mudrac stvarao je sebi ideal čovjeka koji nastoji u svemiru pronaći svoje mjesto, ono koje mu je suđeno. Odvelo bi nas predaleko kada bismo u detalje pokušali prikazati ovaj stoički ideal i način na koji on nalazi svoje mjesto unutar stoičke koncepcije svijeta. No svejedno treba naglasiti da nam stoicizam pokazuje kako se evolucija čovjeka sastoji u tome da on što jasnije razvije svijest o sebi, odnosno o svom vlastitom Ja. Stoik je sebi govorio: Ovo Ja zahvaljujući kojemu se čovjek sasvim udobno može smjestiti u svijetu, u stanju je biti uznemireno i čak se može uznemiriti samo od sebe. I upravo to se događa kada se ono sa svojim afektivnim životom previše prepusti igri vlastitih predodžbi i osjeta.
Za stoika je čovjek koji dopušta da ga njegove strasti preplave i naruše jasnoću njegovog Ja duhovno nesvjestan. Kontroliranje svojih strasti te težnja miru i umjerenosti oslobađaju dušu njenih duhovnih nesvjestica.
Vidimo dakle da je stoik također imao u vidu ono što smo mi ovdje opisali kao polagane korake na putu spoznaje duhovnog svijeta. Početak ovog puta se između ostalog sastoji od stišavanja divljih nemira strasti, koji stvaraju izvjesnu duhovnu sinkopu, kako bi se moglo otvoriti duhovnoj viziji. ….
Ideal stoika je dakle „mudrac“ koji gospodari svojim strastima. Taj mudrac, koji je dio ljudske evolucije, opaža da ga je svijet u stanju prihvatiti budući je i evolucija svijeta puna mudrosti. Čovjek na neki način treba uroniti svoju mudrost u rijeku univerzalne svjetske mudrosti.
Pitanje: Kako ljudsko Ja postaje dio svjetskog poretka? za sobom uvijek povlači drugo: Kako zlo koje toliko vlada svijetom i u stanju je osujetiti čovjekovu težnju ka mudrosti pomiriti sa mudrošću koja organizira taj svijet i čije postojanje čovjek treba pretpostaviti ukoliko želi postati njen dio?
Stoik bi se okretao onome što je kasnije dobilo naziv božanska Providnost. Kako se on sa svojim pretpostavkama može prilagoditi zlu?
Stoik je zapravo već tada naslućivao ono što i danas možemo nazvati nekom vrstom opravdanja zla, kada se, da tako kažemo, približio znanosti duha tek sa strane. Naslutio je ljudsku potrebu za slobodom. Ako čovjek treba težiti stoičkom idealu sasvim slobodno, mislio je on, potrebno je da također ima mogućnost i da ne teži tom idealu. Ljudska težnja stoičkom idealu mora biti stvar slobodnog izbora. To podrazumijeva da se čovjek može zadržati u području koje bi se trebao prisiliti da napusti, odnosno da može ostati uronjen u svoje strasti. No on je tada zapravo u području koje nije njegovo i koje se nalazi ispod njegovog istinskog bića. Stoik smatra da kada bi se htjelo predbaciti univerzalnoj mudrosti koja upravlja ovim svijetom to što je dopustila mogućnost da čovjek može upasti u područje koje je niže od njega, da bi to bilo jednako nerazumno kao kada bi joj se htjelo predbaciti postojanje životinja, biljaka i minerala, pod izgovorom da su niži od čovjeka! Stoici su znali da postoji određeno područje kojim upravlja čovjekova mudrost a u koje on može upasti i zaglaviti, te da bi uzdizanje i odvajanje čovjeka od tog područja trebalo u potpunosti biti stvar njegove slobodne volje, bolje rečeno njegove mudrosti.
Vidimo da je mnogo odgovora koji se približavaju znanosti duha postojalo već u doba stare stoičke mudrosti. Ne možemo reći da su naredna stoljeća donijela poseban napredak u rasvjetljivanju problema zla. Dovoljno je da se osvrnemo na jednog čovjeka koji je živio na početku kršćanske ere i čiji je duh značajno utjecao na formiranje zapadnjačkog kršćanstva – svetog Augustina. On je također morao razmišljati o značenju zla. I došao je do zanimljivog zaključka. Za njega zlo ne postoji kao nešto stvarno: ono je tek odsutnost nečega, obična negacija. Zlo je u konačnici tek odsutnost dobra. Dobro je, misli sveti Augustin, jedino što postoji; no slabo i ograničeno ljudsko biće ne može uvijek činiti dobro. Zbog toga ono ima određene granice. I nema potrebe da u tom ograničenom dobru vidimo jednu zasebnu stvarnost, kao što je ne vidimo ni u sjeni koju baca svjetlo.
Kada čitamo sve što je ovaj crkveni otac zapisao o zlu, njegov će nam se odgovor učiniti prilično naivan u odnosu na odgovore koje mi sebi danas, nakon stoljeća napredovanja ljudske misli, možemo predočiti. No gdje se mi danas u stvari nalazimo u odnosu na ovo pitanje? Shvatit ćemo gdje smo ako se prisjetimo da je filozof poput Campbella, koji je napisao „Novu teologiju“ i čija su djela naišla na veliki odaziv u određenim krugovima, na ovo pitanje dao isti odgovor kao sveti Augustin. On također smatra da se o negativnom ne može govoriti s obzirom da je ono tek odsustvo pozitivnog, odnosno samo po sebi nešto nepostojeće.
Nećemo cjepidlačiti kako bismo filozofskim dedukcijama opovrgli koncepcije svetog Augustina i Campbella. Za onoga čija je misao oslobođena predrasuda, reći da zlo ne postoji i da je ono tek odsutnost dobra isto što je i reći da hladnoća ne postoji jer je i ona naposljetku tek odsutnost topline. No kada bismo usred zime ostali vani bez kaputa, brzo bismo osjetili tu odsutnost i to nepostojanje kao nešto vrlo prisutno i vrlo postojeće! Ova slika dovoljna je da nam pokaže kako površni odgovori velikih filozofa 19. stoljeća na pitanje zla nisu ni izdaleka riješili naš problem. Ako zlo nema vlastito postojanje, tada treba reći kako to „nepostojanje“ jednako postoji kao što hladnoća postoji u odnosu na toplinu.
Možemo se također prisjetiti čitave grupe mislioca koji se već samom pripremom svog unutarnjeg života približavaju onome što duhovna znanost ima za reći o ovom pitanju. Uzmimo na primjer Plotina, predstavnika neoplatonizma s početka kršćanske ere, koji je još uvijek u potpunosti podupirao Platonove ideje. On je ujedno tipični predstavnik mnogih drugih mislioca koji su razmišljali o problemu dobra i zla u svijetu. Prema njihovu mišljenju, čovjek u sebi ujedinjuje dva elementa: duhovni i materijalni. S obzirom da se nalazi u tijelu, on sudjeluje u životu materije koja predstavlja prepreku aktivnosti duha. Uranjanje duha u materiju uzrok je zla ne samo u pojedinačnom životu, već i u čitavom svijetu.
Ovakva koncepcija nije se ograničila tek na nekolicinu mislioca koji su u njoj pronašli zadovoljavajući odgovor na teško pitanje smisla dobra i zla.
Iznijet ću primjer jednog sličnog razmišljanja sa sasvim drugog kraja svijeta.
Radi se o Japancu Nakae Toju, učeniku velikog mislioca Wang Yang-Minga. On je smatrao da se sva iskustva koja nam se dešavaju u ovom svijetu odnose na dvije stvari, ili bolje rečeno na dva entiteta. Prvi entitet on naziva Ri. To je duhovni entitet uz kojega se ljudska duša vezuje i u čijem životu sudjeluje. Drugi entitet Ki je tjelesni omotač čovjeka, sve ono što je u čovjeku sačinjeno od materije. Sva se bića rađaju iz jedinstva Ki i Ri. Za ovog istočnjačkog mislioca iz prve polovine 17. stoljeća, čitavo čovječanstvo je dio Ki i Ri. Činjenica da ljudska duša koja živi u Ri, mora zaroniti u Ki i tu se suočiti s njegovom voljom i željama, ono je što toj duši otvara mogućnost zla.
Ovaj istočnjački mislilac, koji je relativno dugo živio, svojom se filozofijom pridružuje objašnjenju koje je Plotin pokušao dati u doba neoplatonizma. Zlo je uzrokovano uranjanjem čovjeka u materiju. Uskoro ćemo vidjeti koliko je važno da naglasimo ovu koncepciju prema kojoj je uzrok zla uranjanje čovjeka u materiju. Ta je koncepcija inače najrasprostranjenija od svih.
Jedan do najvažnijih filozofa 19. stoljeća također se pokušao suočiti s problemom dobra i zla – ukratko ću iznijeti neke od njegovih zaključaka. Radi se o Hermanu Lotzeu koji je među ostalim važnim filozofskim djelima napisao i djelo Mikrokozmos. Pogledajmo kako naš najznačajniji suvremenik Lotze pristupa problemu zla.
Zlo nije moguće zanijekati, kaže on. Kako se dosad pokušalo razumjeti njegovo postojanje? Smatralo se da zlo mora postojati u životu jer se ljudska duša može odgajati samo ulaganjem napora da se odvoji od tog zla. Lotze nije ateista. Dopušta da nekakav bog djeluje u svijetu. Što dakle zaključiti o pitanju zla u spomenutom kontekstu odgoja? Samo to da se Bog poslužio zlom kako bi odgojio ljude do unutarnje slobode kojom će se oni potom osloboditi tog zla! Ljudi se u stvari mogu osloboditi jedino ako sami poduzmu ovaj unutarnji rad i sami prožive situaciju u kojoj se moraju odvojiti od zla, te na taj način dođu do istinske spoznaje o sebi, svojoj prirodi i svojim pravim vrijednostima.
Onaj tko ovako misli, odmah će Lotze, ne vodi računa o vladavini životinja u kojoj zlo postoji u najširem smislu te riječi. Ne nalazimo li među životinjama najgoru okrutnost i sve ono što kada se pojavi u životu čovjeka ustupa mjesto najstrašnijim porocima? No tko bi mogao primijeniti teoriju o odgoju na životinje?
Lotze stoga odbacuje ideju odgoja kao uzroka postojanja zla. On naročito naglašava kako bi ta ideja bila u suprotnosti sa Božjom svemoći. Da bi neko biće moglo razviti sve najbolje u sebi samo tako što će umaknuti zlu, kaže on, potrebno je da mu se zlo prije toga dade. A morati najprije stvoriti zlo kako bi se iz njega stvorilo dobro nije u skladu sa Božjom svemoći.
Lotze naposljetku sebi kaže kako bi bilo dobro poslušati one za koje zlo nije izraz Božje svemoći ni volje svjesnog bića, nego radije nešto vezano za pojave u svijetu, kao što je na primjer formula za izračunavanje opsega kruga vezana za krug. Kada je Bog htio stvoriti svijet, on se morao ravnati prema onome što je već postojalo nezavisno od njega; zlo je sastavni dio svakog svijeta koji postoji. Da bi stvorio svijet, Bog je morao stvoriti i zlo. To značajno ograničava aktivnosti koje pripisujemo božanskom biću, zaključuje Lotze.
Zaista, promotrimo li svijet, možemo primijetiti da je u onoj mjeri u kojoj smo sposobni shvatiti njegove zakone vodeći računa o fenomenima univerzuma, svijet bez zla sasvim zamisliv. Zaključujemo kako zlo koči istinsku slobodu. Mora da je ono stoga bilo izazvano slobodnim nepristranim aktom božanskog bića. Štošta se još može reći o onome što su Lotze i njemu bliski mislioci spekulirali glede zagonetke zla. No dovoljno je da vam iznesem zaključke njihovih razmišljanja jer će nam oni u nastavku biti važni.
Lotze se obrušio na njemačkog filozofa Leibniza, koji je napisao „Teodiseju“ s namjerom da razriješi Boga od odgovornosti za postojanje zla i to zastupanjem gledišta da je ovaj svijet čak i sa čitavom gomilom negativnih stvari koje u sebi sadrži još uvijek najbolji od svih mogućih svjetova. Kada to ne bi bio slučaj, tvrdio je Leibniz, to bi značilo da Bog ne zna koji bi svijet bio najbolji, što proturječi njegovom sveznanju; ili pak da ga ne bi htio stvoriti, što opet proturječi njegovoj beskrajnoj dobroti; ili da ga ne bi bio u stanju stvoriti, što proturječi njegovoj svemoći. Kako se ne možemo ogriješiti o ova tri relativna božanska principa, treba pretpostaviti da se zaista nalazimo u najboljem od svih svjetova.
Na ovu Leibnizovu pretpostavku Lotze odgovara kako ne može biti riječi o svemogućem bogu dokle god ga držimo odgovornim za aktivnu prisutnost zla u svijetu. Lotze smatra da je Leibniz ograničio božju svemoć i na taj način došao do teorije o najboljem od svih mogućih svjetova. Po njegovu mišljenju, postoji još jedan izlaz. Kada promotrimo kozmos općenito, misli on, u njemu posvuda nailazimo na red i sklad dok je zlo uglavnom skriveno u detaljima. No koliko je vjerodostojna koncepcija svijeta koja ovisi isključivo o ljudskoj percepciji? Svijetom u prvom redu vladaju red i sklad, a zlo se krije u sitnicama poput nekakve mrlje.
Što nam to pokazuje? - pita se Lotze. Njemu se čini da je bolje – ovo je ujedno vrhunac njegovog razmišljanja – prihvatiti postojanje zla u svijetu kao izraz mudrosti, jednako kao što se prihvaća postojanje dobra, nesavršenost jednako kao savršenstvo. Mi ljudi tu mudrost ne vidimo i ne razumijemo. Prisiljeni smo pretpostaviti kako je glede zla naša sposobnost razumijevanja ograničena. Mora da postoji mudrost koja nije ljudska i koja opravdava postojanje zla. Lotze dakle prosljeđuje razumijevanje zla svijetu nepoznate mudrosti!
Sve sam ovo naširoko i formalistički elaborirao isključivo da pokažem kakvim se sve argumentima služi filozofija u svom pokušaju da shvati zlo. U svakom slučaju njeni su argumenti mutni, čak štoviše, kako je uvjeren Lotze, neadekvatni.
Drugi mislioci, na primjer Jakob Boehme, željeli su dublje nego je to učinio Plotin zagrabiti u temelje samog postojanja, dostupne isključivo duši koja njeguje više spoznaje.
Jakob Boehme je duh 16. i 17. stoljeća kojega malo naših suvremenika ima volje proučavati, premda ga se danas ponovo smatra zanimljivim. On je tragao po najdubljim dijelovima svijeta sve dotle dok u sebi nije osjetio nastanak neke vrste teozofije odnosno unutarnje vizije Boga. Nastojao je shvatiti kako se zlo može spoznati zaranjajući do samog temelja svijeta. Za njega zlo nije tek manjak i nepostojanje nego nešto što je ugrađeno u temelje svijeta. On Bogu pripisuje kvalitetu „razdvojivosti“:
Biće koje bi pustilo da se njegova djela naprosto rastoče u svijetu nikada ne bi spoznalo samo sebe. Stoga je bilo potrebno da božja aktivnost naiđe na nekakvu prepreku. Svako jutro kada se probudimo, proživljavamo u malome to o čemu je Boehme govorio. U trenutku kada izranjamo iz sna, mi bismo našu psihoduhovnu aktivnost pustili da se slijeva dalje u beskraj prostora kada se ne bismo sudarili o prepreku koju predstavlja naša okolina. Ta okolina nam omogućava da postanemo svjesni samih sebe. U stvari je čovjek svjestan sebe u fizičkom svijetu samo zahvaljujući tome što se na neki način sudara s vanjskim stvarima. No božje biće se ne bi moglo sudariti ni sa čim fizičkim! Stoga je ono sebi moralo predočiti drugačijeg suparnika – takvoga koji će, kako to na svoj način kaže Boehme, svakom njegovom „Da“ suprotstaviti svoje „Ne“. On treba ograničiti svoju vlastitu aktivnost koja se razlijeva u vječnost i učiniti sebe razdvojenim odnosno diferenciranim. Na određenim rubnim područjima mora proizvesti takvu aktivnost koja će biti sasvim drugačija od njegove. Da bi božje biće moglo vidjeti sebe, ono mora imati protivnika. Zlo i sve negativnosti u svijetu pojavljuju se čim neko stvorenje ne sudjeluje isključivo u onome što proizlazi iz božjeg bića nego također u onome što proizlazi iz bića protivnika kojega je božje biće moralo suprotstaviti sebi. Čim se neko stvoreno biće više ne može uklopiti u protok života nego se vezuje uz protivnika, tu se rađa zlo.
Kada se čovjek trudi shvatiti zagonetke postojanja uz pomoć znanosti duha, on se ne može zadovoljiti ovakvim odgovorom. Ja sam ga iznio samo zato da vam pokažem koliko duboko neki genijalni mislilac može otići nastojeći rasvijetliti problematiku zla u svijetu. Mogao bih vam dati mnogo drugih sličnih primjera. Oni bi još više pokazali način na koji se dosad pokušavalo približiti zagonetki zla, kao i načine koji se predlažu za rješenje ovog problema.
Lotze je, kao što smo vidjeli, smatrao kako negdje mora da postoji mudrost koja opravdava zlo ali čovjek sa svojim ograničenim mogućnostima spoznaje ne može doći do nje.
Ne susrećemo li se ovdje s omiljenom predrasudom našeg doba koju smo već spominjali, naime s onom koja čovjekovu sposobnost spoznaje uzima kao konačnu, bez vjerovanja u njen postepeni razvoj i uzdizanje iznad sebe same do te mjere da joj postane moguće promatrati svijet nedostupan čulima i intelektu?
Ako se na važno pitanje zla ne može pronaći odgovor, to je zbog toga što se on traži isključivo uz pomoć čulne i intelektualne spoznaje te se odbija mogućnost razvitka drugačije vrste spoznaje koja nastaje na načine o kojima smo često govorili, a putem kojih ljudska duša uspijeva nadići svoj uobičajeni ograničeni znanstveni horizont! Često smo spominjali sposobnost ljudskog bića da izađe iz tijela i ostvari duhovnu kemiju koja se sastoji u tome da iz tijela izvuče duh i dušu kao što kemičar iz vode izvlači ugljik. Odvajajući tako duh i dušu od tjelesnog ustroja, čovjek se uzdiže ka duhovnom. Psihoduhovno biće je tada oslobođeno tijela i u stanju je opažati duhovni svijet. Izvan tijela, ono može direktno iskusiti sve što se nalazi u dubinama svijeta u onoj mjeri u kojoj mu je ta spoznaja pristupačna. Što dakle susrećemo kada se potrudimo slijediti duhovni istraživački put opisan u mojoj knjizi Spoznaja Viših Svjetova? Do kojih iskustava dolazimo?
Zapitajmo se što u svjetlu takvog puta postaje zlo. Dovoljno je promotriti najobičnije zlo onako kako se manifestira u svakodnevnom životu.
Da bi zaista uspio svojim duhom i dušom izići iz fizičkog tijela i promatrati bez njegove pomoći, istraživač duhovnog opaža da prethodno mora svladati jake prepreke koje u retrospektivi mora označiti kao zlo, nesavršenstvo u svom životu. Naše najveće prepreke su one koje nam dolaze od naših vlastitih nesavršenosti. Iz ovoga ne treba pogrešno zaključiti da svaki onaj koji uspije nadići barijeru vlastitih prepreka i promotriti duhovni svijet mora biti ponosan na sebe jer je navodno dosegao savršenstvo! Ponovit ću da je put duhovne spoznaje u izvjesnom smislu velika muka, i to s dobrim razlogom: Čim čovjek sa svojim psihoduhovnim bićem uspije izaći iz svog fizičkog tijela, on se unutar duhovnog prostora okreće prema svom životu sa svim njegovim nesavršenostima i vidi kako za sobom vuče vlastite nedostatke kao što kometa vuče svoj rep. Čovjek zna da će sve te nedostatke ponijeti sa sobom u iduće živote i nastojati ih ispraviti. Sve ono što je dotad izbjegavao sada je prisiljen jasno sagledati. Vidi što ga čeka. Ta tragična vizija onoga što zaista jesmo u svakodnevnom životu nameće se svakome tko traži put kojim će se uzdignuti u duhovno. Ako nije tako, to je znak da smo pošli krivim putem. Kada se pronađe ulaz u duhovni svijet, život postaje teži. Jasno se vide vlastita zloća i manjkavosti. Čak i ako se ništa drugo ne opazi, ovo je već sasvim dovoljno! Čim zakoračimo u duhovni svijet odmah se upoznajemo sa nesavršenstvom i zlom.
Odakle to zlo dolazi? Izbliza viđeno, svako zlo ima jednu osnovnu crtu koja proizlazi iz samog čovjeka. Ta osnovna crta u suštini nije ništa drugo nego egoizam. Trebali bi mi sati da u detalje izrazim što točno mislim. Zadovoljit ću se time da kažem ono najbitnije a svatko od nas neka sam dalje razvija svoje misli, kojima ćemo se baviti na idućem predavanju o osnovama etike.
Možemo dakle zaključiti kako čitavo ljudsko zlo proizlazi iz onoga što se zove egoizam. Promotrimo li ljudske nedostatke i zla koja ljudi čine, od najsitnijih zanemarivanja pa do najokrutnijih zločina, vidimo kako glavna značajka svakog od tih zla proizlazi iz egoizma, bio to egoizam tijela ili duše. Istinsko značenje zla otkrit ćemo tek kada shvatimo da je ono u svakom slučaju povezano s ljudskim egoizmom.
Mnogo se razmišljalo kako bi se došlo do ovog ili onog principa etike, do ove ili one moralne osnove. Što se više produbljivalo ove principe i osnove, tim više se shvaćalo da je egoizam osnova svakog ljudskog zla. Može se dakle ustanoviti da što više čovjek svlada svoj egoizam, to bolje on napreduje na putu izlaska iz zla u fizičkom svijetu.
Ovo je rješenje blisko povezano s jednim drugim, njemu sasvim suprotnim, što predstavlja dodatno opterećenje duhovnom istraživanju. Što zapravo treba njegovati kada se želi pristupiti duhovnim svjetovima koji se promatraju uz pomoć duše i duha van tijela?
Osvrnemo li se na unutarnje vježbe koje su neophodne želi li se pristupiti duhovnom svijetu, konstatirat ćemo kako su sve one usmjerene na to da pojačaju izvjesne osobine kojima duša raspolaže u osjetilnom svijetu sa ciljem da je se očvrsne toliko da se može osloniti na sebe samu. Ono što se u fizičkom osjetilnom svijetu manifestira kao egoizam potrebno je ojačati i intenzivirati prilikom uzdizanja u duhovni svijet! Duša će dospjeti do duhovnih svjetova samo ako intenzivira svoje vlastite snage koje su ukorijenjene u njezin ego, njezino Ja. Da bi mogao putovati ka duhovnome, čovjek dakle mora ojačati upravo ono čega se treba odreći ukoliko želi usvojiti moralne principe fizičkog svijeta.
Jedan veliki mistik je rekao:
„Kada se ruža kiti
Ona također kiti čitav vrt“
To je u određenoj mjeri istinito. Ako ljudska duša u životu samu sebe ne smatra ružom koja se kiti, ona ostaje egoistična. Naprotiv, u duhovnom svijetu je ono što ovaj aforizam izražava istinitije u daleko većoj mjeri nego u fizičkom. „Kada ruža kiti sebe, ona također kiti čitav vrt“. U duhovnome svijetu, što je duša iznutra jača i što je više razvila ono što je njeno vlastito tim bolje stoji na usluzi svemu što je okružuje. Jednako kao što ne možemo upotrijebiti instrument koji nije savršeno ugođen tako ne možemo upotrijebiti ni dušu koja iz svoga ega nije izvukla sve ono što se u njemu nalazi.
Nije potrebno skrivati ovu opoziciju koja nas između redaka upućuje na stvarne činjenice. Ona nam u prvom redu pokazuje kako fizički svijet ima svoju ulogu koju mora ispuniti u odnosu na duhovni. Kada bi čovjek mogao živjeti isključivo u duhovnom svijetu, tamo gdje je zakon „Kada se ruža kiti, ona također kiti čitav vrt“ u potpunosti na snazi, tada bi bio u stanju njegovati isključivo svoje unutarnje snage. Ne bi bio sposoban razviti altruizam koji ga dovodi u dodir s ostalim ljudima i čitavim svijetom.
Potrebno je da u fizičkom svijetu pronađemo način na koji ćemo nadići egoizam. Nije uzalud to što na zemlji imamo obavezu da budemo altruisti; ovdje se moramo u osnovi de-educirati od egoizma, ako se smijem tako izraziti.
Kada čovjek nakon smrti na prirodan način dospije u duhovni svijet on tamo pronalazi isti princip: da bi se uzdigao u duhovnome mora prethodno ojačati svoju dušu. Kada pređemo prag smrti preneseni smo u svijet kojega istraživač duhovnog doseže njegujući i razvijajući svoje unutarnje snage. Zbog toga u taj svijet moramo sa sobom donijeti kvalitete koje dušu iznutra čine jakom i koje potvrđuju aforizam da „ruža koja kiti sebe, također kiti čitav vrt“. U trenutku prelaska praga smrti ulazimo u svijet u kojemu moramo do maksimuma ojačati i intenzivirati naše Ja.
Podsjetimo se da duša u duhovnom svijetu uglavnom radi na oblikovanju svojih budućih života s obzirom na prethodne živote. U skladu je sa sudbinom duše da se najviše bavi samom sobom upravo u tom periodu između smrti i novoga rođenja.
Kada na taj način promatramo dušu, na osnovu ova dva različita viđenja, evo što vidimo: Fizički osjetilni svijet je mjesto u kome duša mora naučiti izaći iz sebe same, u kome se egoizam mora pomiješati s altruizmom kako bi duša mogla nešto donijeti bićima koja je okružuju. Svijet između smrti i novog rođenja je naprotiv svijet u kome duša mora neprestano jačati samu sebe; ne bi imala nikakvu vrijednost kada bi u taj svijet ušla u stanju slabosti.
Koje su posljedice ove dvije karakteristike ljudske duše?
Čovjek se mora čuvati toga da ono što je poželjno u jednom svijetu – poglavito intenziviranje svojih unutarnjih snaga – primijeni u drugom svijetu u bilo kojem slučaju, osim u slučaju da želi dosegnuti duhovni svijet! Čim čovjek u sve ono što mora izraziti u fizičkom svijetu pusti da uđe i ono drugo što mu omogućuje da se bolje pripremi za duhovni svijet, to tada postaje štetno i izaziva najgore posljedice. Upravo zato da bismo sebi pripremili egzistenciju koja bi u mislima i djelima fizičkog svijeta bila što manje egoistična, trebamo ojačati i intenzivirati svoje Ja u duhovnom svijetu između smrti i novog rođenja. U duhovnom svijetu, prije nego se iznova rodimo, moramo upotrijebiti sav naš egoizam kako bismo se zanimali za sebe i radili na sebi sa ciljem da budemo što manje zainteresirani za sebe odnosno što moralniji u fizičkom svijetu.
Ovo znanje je najveća dragocjenost za onoga tko hoće prodrijeti u duhovni svijet.
Nije bez razloga to što pri ulasku u duhovno najprije vidimo zla i nesavršenstva koja su u nama i koja nas prate poput sjenke. Taj nam prizor pokazuje na koji način moramo ostati povezani s osjetilnim svijetom i na koji nas način naša karma mora vezivati uza njega sve dok u duhovnom ne uznapredujemo dovoljno da možemo živjeti sa čitavim svijetom a ne samo sa samim sobom.
Vidimo u kojoj mjeri je štetno ono što nam omogućava duhovni napredak i što nas usavršava direktno primjenjivati na vanjski život. Duhovni napredak je cilj od kojeg se ne smijemo dati odvratiti. Ono je naš zadatak. Razvoj je zakon koji važi za sva živa bića. Ali je opasno direktno primjenjivati u vanjskom životu ono što je korisno za duhovni razvoj. Vanjski fizički život se sa svojom moralnošću mora poput drugog svijeta smjestiti uz bok onome čemu duša iznutra teži kada se hoće približiti duhovnom svijetu.
Ovdje možemo opaziti još jedno proturječje. No život je sazdan od takvih proturječja. S jedne strane duša mora ojačati; ego i vlastito Ja moraju ojačati kako bi čovjek opstao u duhovnom svijetu. S druge strane, kada bismo htjeli nastaviti jačati ego u daljem duhovnom razvoju ne bismo daleko dospjeli! To znači da bi u principu već prilikom prvog ulaska u duhovno u njega trebalo ući bez egoizma. S obzirom da je to nemoguće, trebamo objektivno pred sobom imati, da bismo ga mogli promatrati, sav egoizam koji nas vezuje uz fizički svijet. Činjenica je da u duhovnom svijetu nemamo nijednu priliku koja nam može omogućiti da postanemo ne-egoistični jer tu se upravo radi o tome da ojačamo svoj unutrašnji život. Treba dakle težiti da se postane ne-egoističan uz pomoć sredstava vanjskog svijeta. Ovo je samo naizgled proturječje. U duhovnom svijetu – što je također slučaj i kada uđemo u taj svijet nakon smrti – moramo živjeti sa snagama koje sačinjavaju našu vlastitu unutrašnjost. To nikad ne bismo uspjeli kada ne bismo vodili život altruiste; altruizam koji se živi u fizičkom svijetu odražava se u zasluženom egoizmu koji povećava našu vrijednost u duhovnome.
Vidimo da što se više približavamo duhovnome, to naši koncepti postaju zamršeniji. Istovremeno vidimo i sve ono što karakterizira ljudski život.
Uzmimo na primjer čovjeka koji se rađa u fizički svijet. Kada on fizičkim tijelom odijeva svoje biće kojim je živio u duhovnom svijetu između prethodne smrti i sadašnjeg rođenja, njemu je moguće da u to fizičko tijelo neopravdano unese ono što bi trebala biti isključivo snaga duhovnog života; uvijek je moguće da duhovno biće uđe u tijelo unoseći sa sobom u fizički svijet ono što mu je najviše vrijedilo u duhovnome. To je zato što dobro u duhovnom svijetu postaje zlo u fizičkom!
Ovdje se susrećemo s jednom od najdubljih misterija postojanja: čovjek može u fizički svijet sa sobom donijeti ono što je najuzvišenije u njegovom duhovnom biću, ono što mu je neophodno da bi uopće mogao biti duhovno biće, i to što donese može za sobom povući najgora zastranjenja u osjetilnom fizičkom svijetu.
Što je uzrok zla u životu? Odakle dolazi ono što zovemo zločinom?
Zlo dolazi odatle što čovjek u svoju fizičku konstituciju – koja sama po sebi ne može biti zla – unosi ne ono što je najgore nego naprotiv ono što je najbolje u njemu. On tada razvija kvalitete koje ne pripadaju fizičkom nego duhovnom svijetu.
Zbog čega mi ljudi možemo biti loši? Zato što nam je dano da budemo duhovna bića! Čim prodremo u duhovni svijet moramo biti u stanju razviti vrline koje se onog trenutka kad ih primijenimo na fizički svijet pretvaraju u mane. Izdvojite iz osjetilnog svijeta karakteristike koje se izražavaju u okrutnosti, ili čak u perfidnosti, pustite dušu da ih upije i razvije u duhovnom a ne u fizičkom svijetu i vidjet ćete: one će tamo postati kvalitete koje nas usavršavaju i omogućuju nam da napredujemo.
Čovjek je gonjen da čini zlo samo zato što pogrešno primjenjuje duhovno u osjetilnom svijetu. On ne bi bio duhovno biće kada ne bi mogao postati loš. On u sebi mora imati ono što bi ga moglo učiniti zlim, inače se nikad ne bi mogao uzdići do duhovnog svijeta.
Ljudsko biće koje se želi usavršiti mora uvijek iznova sebe podsjećati: U fizičkom svijetu nemaš pravo upotrebljavati atribute koji u tom svijetu od tebe čine lošeg čovjeka; što više to radiš, više se lišavaš onoga što jača tvoju dušu u duhovnome i postaješ slabiji za duhovni svijet. Ti atributi su na mjestu samo u onom drugom svijetu!
Eto na koji način nam je znanost duha pokazala kako nas zlo prisiljava da priznamo postojanje jednog psihoduhovnog svijeta pored ovog fizičkog.
Zbog čega inače mogućnosti spoznaje jednog Lotzea i drugih mislioca nailaze na nepremostivu granicu dok promatraju osjetilni svijet tako da su naposljetku prisiljeni konstatirati poraz i nemogućnost da shvate uzrok zla? Budući da njihova spoznaja ne želi zakoračiti u duhovni svijet, nemoguće joj je rasvijetliti zagonetku zla polazeći od fizičkog svijeta, pogotovo što znamo da se tu zapravo radi o zloupotrebi izvjesnih snaga koje pripadaju duhovnome! Treba li nas stoga čuditi što većina filozofa kojima je duhovno tek apstrakcija ne može otkriti uzroke zla u fizičkom osjetilnom svijetu? Kada se a priori odbijamo otvoriti jednom širem svijetu da bismo u njemu potražili uzroke zla, tada ne možemo razumjeti ni što je vanjsko zlo, odnosno zlo i nesavršenstvo koje susrećemo na primjer u životinjskom carstvu. U ljudskom djelovanju zlo nastaje kada čovjek ono što je u duhovnom svijetu veličanstveno i savršeno prenosi u drugi svijet, transformirajući ga na taj način u njegovu suprotnost. No kad je riječ o zlu koje postoji u svijetu nezavisno od čovjeka, zaključujemo kako je neizbježno da van ljudskog svijeta postoje duhovna bića koja donose svoje zlo na područja na kojima čovjek ne djeluje, te tako u tim područjima stvaraju sve što je loše. Jedan jednostavan pogled na životinjski svijet pokazuje nam da takva bića postoje. Poznavanje uzroka zla dokazuje nam da čovjek nije jedini koji je u stanju unijeti nešto nesavršeno u ovaj svijet, nego da to mogu i druga bića. Postaje nam jasno zbog čega istraživač duhovne znanosti tvrdi da je životinjski svijet zapravo odraz jednog nevidljivog duhovnog svijeta. U tom duhovnom svijetu nalazila su se bića koja su prije čovjeka obavljala sve one aktivnosti koje čovjek obavlja sada kad bezrazložno unosi duhovno u fizičko. Sve što je loše u životinjskom svijetu proizlazi iz aktivnosti tih bića.
Morao sam sve ovo izložiti u detalje samo kako bih prikazao zablude svih onih koji impuls zla pripisuju čovjekovoj zapletenosti u materiju. Zlo se naprotiv javlja upravo zbog čovjekovih duhovnih sposobnosti, zbog činjenice da je čovjek također sudionik duhovnog a ne samo fizičkog života. Što bi ostalo od jedne univerzalne mudrosti koja bi čovjeka pokušala ograničiti na to da u osjetilnom svijetu radi isključivo dobro, ako bi ga to lišilo snage da napreduje u duhovnome? Naše biće pripada jednako fizičkom kao i duhovnom svijetu, ali naš duhovni zakon je savršenstvo a ne nesavršenstvo. Mi se prema tome nalazimo u položaju kazaljke koja može oscilirati u jednom ali također i u drugom pravcu, jer podrazumijeva se da smo duhovna bića i da to duhovno možemo prenijeti u fizički svijet kako bismo s njime činili zlo; jednako kao što su druga bića, možda razvijenija od čovjeka, mogla činiti zlo puštajući da u osjetilni svijet uđe ono što je svakako trebalo ostaviti u duhovnome.
Jasno mi je da ću, predstavljajući porijeklo zla na ovakav način, vjerojatno biti shvaćen tek od strane nekolicine svojih suvremenika. No ljudska će se duša sve više i više privikavati da stvari vidi na ovaj način. Naposljetku će shvatiti da je probleme koje postavlja svijet nemoguće riješiti bez spoznaje da taj svijet izvire iz duhovnoga. Čovjek još uvijek može razumjeti savršenstvo osjetilnog svijeta – premda je i ono tek iluzija - no nikada neće riješiti zagonetku zla i onoga što je u svijetu nesavršeno ukoliko ne shvati da je prisutnost zla u svijetu neophodna. Tu neophodnost prihvaćamo samo ako spoznamo da je zlo u svijetu nešto što se nalazi na pogrešnom mjestu. Čovjek će napredovati u duhovnom svijetu ukoliko upotrijebi one kvalitete što ih pogrešno upotrebljava u fizičkom svijetu.
Svakako, bilo bi apsurdno iz ovoga zaključiti da u duhovnome mogu napredovati samo najgori gadovi! To bi značilo prevariti se glede svega što je rečeno. To je kao da kažemo: „Odlično je što taj-i-taj čovjek ima moć da nam razbije sat!“ Odlično je što on ima u sebi tu snagu - ali ne da je upotrijebi za razbijanje sata! Kad bi se njome poslužio na dobrobit cijelog čovječanstva to bi bila sasvim drugačije iskorištena snaga.
Naše sposobnosti postaju mračne samo ako ih upotrebljavamo u fizičkom svijetu. Čim ih primijenimo na duhovni svijet, one se metamorfoziraju. Što se toga tiče, možemo reći da su snage što ih čovjek posvećuje zlu naopake samo na tom području no čim ih se preusmjeri na njihovo pravo mjesto to postaju snage dobra!
Čovjek postaje loš kada na pogrešnom mjestu koristi snage koje su mu dane da se uz njihovu pomoć usavrši. Zlo u svijetu nastaje kada čovjek te snage ne koristi na onom mjestu na kojem bi trebao. Da bi se došlo o ovog zaključka potrebno je prodrijeti duboko do samog temelja misterije ljudskog života.
U naše doba opravdano je govoriti o potrebi da se okrenemo duhovnim svjetovima.
Shvatit ćemo to ukoliko pobliže promotrimo 19. stoljeće. Među tadašnjim filozofima nalazimo predstavnike onoga što se zove pesimizam. Ti filozofi promatraju zlo koje se nalazi svuda oko njih i iz toga izvlače zaključke – barem neki od njih – da ovaj svijet od čovjeka zapravo ništa ne očekuje osim to da ga ovaj privede njegovom kraju.
Spomenuo bih samo Schopenhauera ili Eduarda von Hartmanna, po kojima čovjek može pronaći spas samo ukoliko prestane tragati za osobnim zadovoljstvima i osloni se isključivo na univerzalne procese. Što se tiče materije, ljudska duša je njezin zarobljenik i ne može izbjeći očaj što ga osjeća kada vidi zlo koje posvuda caruje. Materijalizam u stvari odbacuje duhovni svijet i skupa s njim jedino svjetlo koje je u stanju osvijetliti zagonetku zla. Bez uzimanja u obzir duhovnog svijeta, očigledno je da nam preostaje samo fizički svemir koji nas u svom očajavanju nad zlom fiksira svojim ugašenim pogledom.
Danas vam neću govoriti o Nietzsche-u nego o jednom drugom tragičnom misliocu 19. stoljeća, polazeći od pretpostavke da je čovjek obavezan živjeti u skladu sa svojim vremenom. Svojstvo je našeg bića da se stopi s duhom vremena u kojem živi. Prirodno je dakle da su posebno nadareni duhovi, čije je srce otvoreno za sve što se oko njih dešava, u posljednje vrijeme bili zahvaćeni koncepcijom koja realnost postojanja želi vidjeti isključivo u vanjskim fenomenima. Često se takvi duhovi ipak ne mogu pomiriti s iluzijom da je moguće nastaviti živjeti nemoćno promatrajući zlo svijeta i bez mogućnosti da se pogled podigne prema duhovnome u kojemu zlo nalazi svoje opravdanje.
Philipp Mainlander, rođen 1841, duh je koji je duboko proživio svu tragediju materijalizma.
On sam nije postao materijalista, no razvio je jedan specifičan vlastiti pogled na svijet.
Radi se o dubokom duhu ali i o djetetu svoga vremena koje je vidjelo samo materijalni aspekt stvari. Materijalizam je u svom strašnom stisku držao neke od najboljih duša; po tom pitanju se ne treba zavaravati. Ljudi koji ne brinu o tome što vrijeme u kojemu žive nudi njihovom duhu i koji se egoistično uhvate neke religije do koje drže tako da im ona postane dobra stara navika, ti najreligiozniji su nerijetko i najsebičniji. Oni odbijaju napustiti utabani put na kojeg su se navikli i zanimaju se isključivo za ono što već poznaju. Koliko smo puta, kada bismo ukazivali na tragične završetke velikog broja ljudi, čuli odgovor da dobro staro kršćanstvo daleko bolje može zadovoljiti duše nego naša znanost duha! Tako govore kruti duhovi koji ne idu ukorak s vremenom u kojem žive i ne toleriraju ništa od onoga novog što bi trebalo unijeti u kulturu kako bi se ona unaprijedila na dobrobit čitavog čovječanstva.
Philipp Mainlander se dakle okrenuo prema onome što su mu vanjska znanost i naše doba sa svojim materijalističkim svjetonazorom mogli pružiti, i tu nije mogao pronaći ništa osim svijeta ispunjenog svim vrstama zla i ljudi sposobnih da čine to zlo. Pritisak te nove vizije svijeta toliko je jak da sprečava dušu da podigne pogled prema duhovnom svijetu. Zbog čega se tako malo ljudi danas zanima za znanost duha? Ako se ne želimo samozavaravati, moramo reći da je to upravo zbog pritiska materijalističkih predrasuda, odnosno kako se to danas ljepše kaže – monizma. Te su predrasude tako snažne da zatamnjuju duše i onemogućuju im da se uzdignu do duhovnoga. Kada bi se nezavisnost duša poštivala te ih se prestalo anestezirati materijalističkim predrasudama, one bi se sasvim sigurno otvorile znanosti duha. No pritisak je jak i tek sada je došao trenutak u kojemu možemo, da tako kažemo, predstaviti duhovnu znanost s ponešto nade u uspjeh. Čežnja u dušama danas je tako velika da znanost duha u njima mora naići na odjek.
To međutim nije bilo moguće u posljednje dvije trećine 19. stoljeća. Tada je pritisak materijalizma bio toliko velik da je čak i duša poput Mainlanderove, koja je veoma čeznula za duhovnim, doživjela neuspjeh. On je došao do zanimljivog zaključka prema kojemu se u našem svijetu ne može pronaći ništa duhovno. Ako Mainlander nije ostavio duboki trag među svojim suvremenicima, to je zato što je duh 19. stoljeća usprkos postignutom napretku na materijalnom planu, ipak ostao površan. Mainlander je barem, premda usamljen u tome, osjećao ono što su sve duše 19. stoljeća trebale osjetiti prema svima onima koji čak i uslijed svog duhovnog neuspjeha nisu uviđali što je to što duše uronjene u materijalizam ostavlja duboko nezadovoljnima. ….
Pod pritiskom materijalizma, Mainlander je mogao vidjeti svijet samo onakvim kakav se ovaj prikazivao njegovim čulima i shvaćanju. Pretpostavljao je postojanje jednog duhovnog svijeta, no prema njegovu mišljenju taj svijet nije bio tu. Stoga mu je bilo potrebno objasniti osjetilni svijet isključivo polazeći od njega samoga. I tako je došao na ideju da je našem svijetu prethodio jedan duhovni svijet. Vjerovao je da je nekoć postojao božanski svijet u kojega je naša duša bila uronjena te da naš fizički svijet postoji samo zato što je Bog umro, nakon čega je prije našeg dolaska umro i taj duhovni svijet. Mainlander dakle prihvaća duhovno, ali ne kao nešto prisutno u našem fizičkom svijetu kojega on vidi kao zlog mrtvaca. Taj mrtvac je tu samo zato da bi u procesu svog raspadanja dopustio onome što je izazvalo smrt Boga i duhovnog svijeta da uđe u ne-postojanje. Ovo može izazvati smiješak kod monista i drugih mislioca, no onaj tko makar malo poznaje ljudsku dušu zna kako vizija koju ova ima o svijetu može postati njezina unutarnja sudbina i kako čitav unutrašnji život duše može biti označen tom vizijom; on zna što je morao osjećati čovjek poput Mainlandera koji je duhovni svijet morao poslati u ropotarnicu vremena i u današnjem svijetu vidjeti samo njegov materijalni ostatak, leš tog duhovnog svijeta. Mainlander je gradio svoju viziju svijeta kako bi pomoću nje mogao riješiti pitanje zla. Razmišljajući na taj način, bio je naposljetku bliži pravom rješenju nego Schopenhauer, Nietzsche ili Eduard von Hartmann.
U dobi od 35 godina, nakon što je dovršio svoju Filozofiju Iskupljenja, osjećao je da se njegove snage trebaju odvojiti od njegovog tijela kako bi na taj način u bržem roku postigao ono što mu se činilo kao iskupljenje čovječanstva nego da nakon dostignute zrelosti nastavi s tim snagama boraviti u tijelu. Kao što vidimo, Mainlander je svoju koncepciju svijeta uzimao veoma ozbiljno. Kada je pomislio kako bi bilo korisnije raspršiti svoje snage po svijetu nego ih zadržavati u tijelu, povukao je poteze u skladu s tim zaključkom, na koje Schopenhauer i ostali nisu pomišljali, i izvršio je samoubojstvo. Bilo je to samoubojstvo iz uvjerenja.
Čak i ako filozofi i ostali odbijaju vidjeti sudbine poput ove, njezin značaj za naše doba je neprocjenjiv. Ovakva sudbina nam dočarava način na koji duša mora živjeti kada se spusti u svoje vlastite dubine, doprijevši tamo sve do one težnje koja se može iznova roditi u naše doba; način na koji duša može živjeti kada se suoči sa zagonetkom zla u svijetu a bez ikakvog pogleda na onaj drugi svijet u kome blista svjetlo duha koji jedini može osvijetliti tu zagonetku. ….
Tokom stoljeća, neprestano su se spominjale „granice spoznaje“. Čak i danas ima mnogo onih koji su, premda vjeruju da razmišljaju na duhovan način, zapravo privrženi materijalističkim idejama – oni te ideje zovu monističkima jer im je ovaj drugi naziv sramotan – a koje se očituju u njihovoj spremnosti da prihvate princip po kome spoznaja u konačnici mora zastati pred velikim zagonetkama života.
Ove materijalističke sposobnosti je uistinu bilo potrebno razvijati neko određeno vrijeme. Zbog toga je čovječanstvo bilo prisiljeno proći kroz period duhovne gladi koji je odgovarao usponu materijalizma. No snage koje su se pri tom zadržale u ljudskoj duši trebale su služiti tome da tu dušu povedu na istraživanje novih mogućih pristupa duhovnome. Takav je psiho-biološki zakon. Zapazit ćemo da ljudska misao nije mogla izbjeći da postane onakva kakvu smo je vidjeli kod Mainlandera. Obuzet materijalizmom, on više nije vidio duhovni svijet iza fizičkoga te se morao zaustaviti isključivo na fizičkome. Jedina greška koju je počinio bila je ta da nije osjetio kako nam ono što postoji u našem svijetu ipak pruža mogućnost da u duši otkrijemo nešto što nas na neki način upućuje na budućnost, jednako kao što nas sve što je fizičko upućuje na prošlost. Mainlander je donekle bio u pravu: sve ono što vidimo oko sebe samo je ostatak one prvobitne evolucije. Čak i geolozi priznaju da je tako. Dok šećemo po zemlji, mi zapravo šećemo po mrtvacu. No ono što Mainlander nije uspio pokazati to je da šećući po tom mrtvacu mi razvijamo u sebi nešto što predstavlja sjeme budućnosti, jednako kao što sve što oko sebe vidimo predstavlja naslijeđe prošlosti. Ako uzmemo u obzir značenje što ga znanost duha ima za ljudsku dušu, a koje Mainlander nije uspio vidjeti i zbog toga je očajavao, ono u nama može ponovno oživjeti.
Živimo u prijelaznom razdoblju između doba materijalizma i doba znanosti duha. Ako uistinu shvatimo vlastitu dušu i postanemo sposobni podići pogled prema svijetlim visinama duhovnog svijeta, upravo razmišljanje o zlu nam može najbolje pokazati kako da pođemo ususret dolazećoj duhovnoj epohi. Često sam naglašavao da se čovjek, kada ovako razmišlja, osjeća usklađen s najvećim duhovima koji su s vremena na vrijeme jasno vidjeli način na koji će živjeti ljudi budućnosti. Jedan od takvih duhova s kojima se osjećamo savršeno usklađeni, izrekao je rečenicu koja predstavlja istinski poziv na duhovnu spoznaju. S ovih nekoliko završnih redaka rezimirat ćemo sve što se danas moglo razviti u našim dušama i smatrati ono o čemu se pričalo nekom vrstom transformacije spomenute rečenice.
U jednom ulomku Fausta, Goethe nam je prikazao koliko se čovjek može udaljiti od duha. Slijedi izvrsna poslovica koja izražava način na koji je čovjek postao stranac duhovnom svijetu:
„Onaj tko želi upoznati i opisati nešto živo
Najprije nastoji to eliminirati iz duha
Kako bi u rukama imao sve njegove dijelove
Ali jao! sada mu nedostaje njihova duhovna poveznica“
Ovako izgleda svaka spoznaja povezana sa svijetom. Tokom nekoliko stoljeća, sudbina čovječanstva bila je da u rukama drži tek dijelove spoznaje. No sve će se više osjećati kako nedostatak duhovne poveznice među tim dijelovima nije tek nekakav teoretski manjak nego duboka tragedija duše. Tragalac znanosti duha mora razotkriti tu čežnju što je duše osjećaju prema duhovnome koje živi u njima a kojega one nisu svjesne. Kad god se trudimo rasvijetliti neko važno pitanje, kao na primjer ono o porijeklu zla, Geotheova maksima može se uvećati sadržavajući u sebi sve naše zaključke o tom pitanju.
Goethe je vjerovao da se onaj tko želi razumjeti svijet ne treba držati njegovih dijelova nego u prvom redu pronaći njihovu duhovnu poveznicu. Njegovo uvjerenje može se rezimirati na sljedeći način: Svatko tko se približi egzistencijalnim pitanjima, oslanjajući se na duhovnu znanost može reći:
„Tko god se zaustavi na onome što mu govore čula
Nikada ne može riješiti zagonetku zla;
Da bi razumio život, on se mora
Uzdići prema visinama duha“