Tokom posljednjih predavanja („Duhovna znanost, jedno dobro u životu“, Berlin, 30/10/1913- 23/4/1914) često smo pričali o etici i moralnom poretku svijeta. Ipak, dozvolit ćete mi da na jednom mjestu okupim sve ono što se sa gledišta znanosti duha može reći o osnovama moralnog poretka svijeta u ljudskom životu.
Schiller je u svojoj pjesmi „Najsuptilnije“ na jednostavan i veličanstven način, polazeći od općeg doživljaja svijeta, izrazio karakter čitavog ljudskog moralnog života:
„Tražiš li ono najsuptilnije?
O tome te biljka može podučiti
Ono što ona jest bez da to želi
Ti ćeš postati samo ako to želiš“
Naša današnja razmatranja će nam možda pokazati do koje mjere ove riječi uistinu dotiču osnovni karakter moralnog života. Drugi dio ovog stiha sadrži jednu zagonetku: „Ono što je biljka bez da to želi, ti ćeš postati samo ako to želiš!“ Kako i pomoću kojih sredstava čovjek može, ako to želi, postati ono što biljka već jest bez da to želi? U ovoj zagonetki treba tražiti osnovu svih filozofskih traganja i svih etičkih zamisli koje su se izmjenjivale jedna za drugom u povijesti čovječanstva.
Većina mislioca – ili drugih ličnosti – koji se bave moralnim pitanjima čovječanstva u naše doba, gotovo više i nemaju mogućnosti da obuhvate razloge koji bi omogućili utvrđivanje neporecive činjenice da je čovjekova zadaća ta da bude moralan. Za veliki broj mislioca, kao što ćemo vidjeti, etički principi i moralni impulsi svakako bacaju svoje svjetlo na život, no pođe li se od hipoteza na kojima oni zasnivaju svoje svjetonazore, teško je reći odakle dolazi to svjetlo koje prodire u ljudsku dušu!
Naprotiv, Schillerove riječi privlače našu pažnju na jednu činjenicu koja može sasvim rasvijetliti moralni život. To će nam se otkriti na jedinstven način ako se spustimo do najnižeg prirodnog carstva – minerala. Pogledajmo načas bilo koji mineral, na primjer kristal kvarca. Prisjetimo li se konfiguracije svemira, morat ćemo zaključiti da dok kvarc manifestira ono što nam se čini kao njegov unutarnji zakon, on nam pri tome pokazuje samu svoju esenciju, srž svoga bića. Tu ima nečega što se u svakodnevnom životu jednostavno dovoljno ne primjećuje. Ako smo zaista u stanju naslutiti na koji je način oblik kristala kvarca – čuveni heksagon sa svojim heksagonalnim piramidama na dva kraja – neizbježno rezultat posebne supstance koja ga sačinjava, tada također možemo shvatiti kako se taj zakon – kojega se ovdje može svesti na samu supstancu – izražava u vanjskom svijetu kada se formira jedan takav kvarc. Ono što on pokazuje vanjskom svijetu zapravo je samo njegovo biće. Obična znanost će jednog dana svakako i sama doći do ovih spoznaja.
Istu stvar možemo reći i za biljke, kao i za životinje, doduše u daleko manjoj mjeri. Isti princip, premda tu i tamo ponešto izmijenjen, vrijedi zbog činjenice da se u prirodi sve predstavlja prema gradaciji (stupnjevanju). Trebalo bi mi puno vremena da u detalje razvijem sve ove posebnosti. Zadovoljit ću se stoga samo aluzijom na njih. Što više produbljujemo ovu temu, postaje nam jasnije da je ovdje, ako gledamo bez predrasuda, riječ o onome što radikalno odvaja čovjeka od ostalih stvorenja u prirodi.
Pretpostavimo da možemo do kraja upoznati sve unutarnje zakone ljudskog lika jednako kao što smo spoznali da je kristalna forma unutarnji zakon kvarca; pretpostavimo dalje da čovjek sve svoje unutarnje gradivne snage dovede do manifestacije. U takvim uvjetima, njegovo se biće vanjskom svijetu više ne bi prikazivalo kao što se prikazuju bića ostalih prirodnih stvorenja. U čovjekovim dubinama počiva ono što zovemo moralnim impulsima i prva karakteristika tih impulsa je da izazovu tendenciju unutarnjeg razvoja, tako da se za razliku od ostalih prirodnih stvorenja čovjek ne manifestira u potpunosti samo onda kada naprosto izražava sve gradivne snage koje su u njemu. Ovdje se radi o sasvim banalnoj tvrdnji no svejedno treba poći od nje, čak i ako joj se različite naturalističke ili materijalističke koncepcije protive. Jedan iskreni pogled na postojanje, lišen predrasuda, trebao bi nas uvjeriti u to:
Čovjek opaža da se nešto hoće sjediniti s njegovim bićem, nešto što mu ne dopušta da samog sebe smatra potpunim ukoliko naprosto živi svoj život onako kako ga žive ostala prirodna stvorenja. Čak i ako tokom svog života može savršeno ostvariti ukupnost gradivnih snaga koje u njemu žive, na isti način na koji to čine ostala stvorenja, nikada ne bi mogao smatrati samog sebe ispunjenim ni dovršenim glede moralnih impulsa.
Ovo je navelo filozofa Kanta – da ne spominjemo sada starije epohe – da svoju sliku svijeta razdvoji na dva potpuno različita dijela: prvi dio sadrži sve što možemo znati o vanjskom svijetu kome pripada i čovjek sa svojim gradivnim snagama, a drugi zahvaća u ljudski život i njegov osnovni ton izražen je u takozvanom „kategoričkom imperativu“: „Ponašaj se tako da način tvog ponašanja može postati opće pravilo“.
Ovo je zapravo definicija Kantovog kategoričkog imperativa. Drugi dio njegove slike svijeta djeluje u ljudskom životu dajući mu izvjestan ton. Za Kanta taj dio njegove slike svijeta crpi svoje postojanje u jednom drugom svijetu a ne u ovom koji je dostupan našoj spoznaji. Ovaj drugi svijet čiji je rezultat kategorički imperativ toliko je drugačiji da se Kant trudi u njega smjestiti sve što se može ticati božanskog bića, ljudske slobode ili pak besmrtnosti duše. On smatra da ukoliko želimo saznati koje su čovjekove obaveze, moramo osluhnuti drugi svijet koji se razlikuje od našeg uobičajenog. Kategorički imperativ, ta apsolutna naredba, ulaz je u jedan suptilni svijet koji se uzdiže iznad osjetilnog.
Na taj način osjećamo da ljudsko biće nije ni potpuno ni dovršeno ako se uzmu u obzir samo njegove gradivne snage, koje se u njemu ne razlikuju od gradivnih snaga ostalih stvorenja što čine fizički svemir. Osjećamo to tako dobro da postajemo svjedoci jednog zanimljivog fenomena: Sa svojim mehaničko-materijalnim načinom razmišljanja, naša epoha – ukoliko se dosljedno drži svojih unutarnjih impulsa – ne može nikako govoriti o svijetu što ga je Kant još uvijek u stanju pretpostaviti. Činjenica je da je jako malo ljudi u naše vrijeme dosljedno svojim pogledima na svijet. Oni u svoje svjetonazore ne uključuju osjećaje koji proizlaze iz pretpostavki na kojima su ih sagradili. Kada bi ih uključili, tada bi svi koji svoj svjetonazor temelje na jednoj materijalističkoj i naturalističkoj slici svijeta – sebe vole nazivati monistima – trebali odbaciti svaku mogućnost da makar uzmu u obzir postojanje jednog drugog svijeta kome se Kant približava svojim kategoričkim imperativom. To je upravo ono što oni i čine. Ne mislim pri tom samo na one koji se više ili manje zadržavaju na području znanosti i za koje se to podrazumijeva, nego i na mnoge druge koji sebe nazivaju „psiholozima“.
Brojni psiholozi našeg vremena ne vide nikakav odgovor na pitanje odakle dolaze osnove etike u ljudskom životu, kao ni odakle nam pristižu moralni impulsi koji govore čovjekovoj unutrašnjosti i po kojima se on razlikuje od ostalih živih stvorenja. Ljudi tada zaključuju kako osnove etike i morala treba zasnovati na činjenici da pojedinac ne slijedi samo impulse organizirane oko njegovog vlastitog bića i osobne egzistencije, nego da također razvija i impulse koji ga usmjeravaju prema kolektivu. „Društvena etika“ je danas jako cijenjena fraza. Budući da se s onim snagama za koje se vjeruje da su jedine što ih imamo na raspolaganju ne može uzdignuti pogled ni prema kakvom višem svijetu, traži se oslonac u izvjesnim ograničenim područjima u kojima se još uvijek nada pronaći element „realnosti“, područjima kao što je kolektivni život, štoviše nekakva zasebna ljudska grupacija. Sve ono što je usmjereno prema tom kolektivu smatra se moralnim, za razliku od stvari koje pojedinac čini samo za sebe. No to gledište, kao što ćemo vidjeti, nema nikakvog istinskog uporišta.
Svjedoci smo nastanka raznih izuzetno suptilnih teorija koje nastoje održati moral i etiku na osnovu isključivo gore spomenutog društvenog gledišta. No onaj tko želi produbiti ovo pitanje – bilo da se zanima za moralne impulse unutar života pojedinca ili da ga zanimaju obaveze koje bi imao svaki član kolektiva – taj bi svakako htio doznati istinski sadržaj naših obaveza, odnosno istinsko porijeklo moralnih impulsa.
U tom je smislu Schopenhauer rekao izvanrednu rečenicu (u djelu „O volji Prirode“, poglavlje „Perspektive etike“) koju sam negdje već citirao: „Ako i jest lako propovijedati moral, nije mu lako pronaći osnove“. Time hoće reći da je teško potražiti u duši one snage i impulse koji od čovjeka čine moralno biće, dok je lako tu i tamo iz povijesti ili religijskih i drugih sistema sakupljati nekakve principe na osnovu kojih se kasnije može propovijedati. Ono što je Schopenhaueru važno nije to da znamo možemo li proglasiti važećim ovaj ili onaj princip, nego da otkrijemo snage koje se nalaze u osnovi moralnih impulsa, kao što se prirodne snage nalaze u osnovi vanjskih fenomena.
Schopenhauer dalje na svoj tipičan unilateralan način istražuje takve impulse u fenomenu suosjećanja. Postavljala su se opravdana pitanja: „Zbog čega bismo se prisiljavali da izbjegavamo, kada smo moralno vezani nečim što se tiče samo nas, osjećati bilo što osim suosjećanja? Ili, zašto bismo se osjećali moralno spriječeni da na primjer sebe unakazimo iz pukog suosjećanja?“ Ukratko – ovaj niz primjera bi mogao ići u beskonačnost – ono što Schopenhauer predlaže svakako se odnosi na nešto sasvim opće što bi trebalo činiti osnovu većine moralnih činova.
U svakom slučaju, poučno je to da sve teorije, koncepcije i mišljenja o porijeklu etike nailaze na zid čim više proizlaze iz podloge orijentirane isključivo prema onome što se može spoznati pomoću vanjskih čula i intelekta okrenutog ka osjetilnom svijetu. Mogao bih vam zorno prikazati, kada nam to ne bi oduzelo previše vremena, da čak i ukoliko bi neka takva koncepcija i mogla po potrebi stvoriti viziju glede prirodnih procesa, ona i dalje ne bi bila u mogućnosti ukazati na izvore morala. Svaka ovakva koncepcija koja se okreće isključivo ka osjetilnom i intelektu, ograničavajući se na to da posloži različite činjenice osjetilnog svijeta i okupi ih tako da iz njih izvuče zakon o moralnom životu odnosno etici – kula je koja visi u zraku.
Naposljetku smo došli do toga da iznesemo ono što vam se poslije svih naših predavanja mora učiniti sasvim prirodno: Pretpostavimo li da svijet naših čula i shvaćanja u svojoj osnovi ima svijet duhovnih entiteta i činjenica, sasvim je prirodno da u tom duhovnom svijetu potražimo moralne i etičke impulse koje ne možemo pronaći u osjetilnom. Za one koji nisu bili redoviti na predavanjima, ukratko ću rezimirati način na koji se tragalac u duhovnoj znanosti uzdiže do duhovnog svijeta, a zatim ćemo tu potražiti osnove etike u ljudskom životu.
Kada čovjek želi dospjeti iznad uskog područja čulnih iskustava kojega istražuje obična znanost, on to ne može napraviti raspolažući samo onim snagama što ih ima u fizičkom svijetu. Znanost dabome ima pravo kada govori o granicama spoznaje. Ona s pravom pretpostavlja da čovjek ne može razviti druga sredstva spoznaje osim onih što ih već ima u sebi, pogotovo ne ukoliko u svijetu razvija i upotrebljava isključivo urođene ljudske kvalitete. Ono što je za duhovnu znanost bitno jest to da se sve što je čovjeku urođeno može dalje razvijati; ona postavlja tezu da u svakom čovjeku leže uspavane snage koje je on u stanju probuditi. Često smo govorili o načinima buđenja tih uspavanih snaga. Spominjali smo takozvanu „duhovnu kemiju“ koja djeluje po istoj logici i jednakom strogošću misli kao što djeluje prirodna znanost, no duhovna kemija se proteže do duhovnog područja i zahvaljujući tome neizostavno nas mijenja na sasvim drugačiji način negoli nas mijenja prirodna znanost čije načine je sebi lako predočiti. Pokazali smo kako duhovna znanost mora u pravom smislu te riječi biti nastavak prirodne znanosti. Objasnit ću ukratko ono što se danas još uvijek može samo približno skicirati.
Kada sa zadovoljstvom promatramo vodu koju imamo pred sobom, nimalo ne sumnjamo da ona sadrži vodik kojega je kemičar u stanju izdvojiti iz nje posebnom tehnikom. Voda koja ne izgara gasi vatru. Vodik je naprotiv veoma zapaljiv plin, koji uostalom može biti i tekući.
Promatrajući vanjskog čovjeka, nismo u stanju opaziti njegovu psihoduhovnu prirodu povezanu s njegovim fizičkim tijelom ništa više negoli smo u stanju opaziti vodik koji se vezuje uz kisik da bi u spoju s njime stvorio vodu! I jednako kao što se ne plašimo da ćemo biti nazvani reakcionarnim dualistima ako priznamo da se voda sastoji od vodika i kisika, ne trebamo se plašiti ni toga da ćemo prestati biti ortodoksni „monisti“ ako priznamo da u čovjeku postoji jedan psihoduhovni element, kao što u vodi postoji vodik, i da se taj psiho-duhovni element razlikuje od vidljivog čovjeka baš kao što se vodik razlikuje od vode.
Istina je da duhovna kemija ne podrazumijeva nikakvo mračno i spektakularno iskustvo što ga treba ostvariti na vanjski način. Ona naprotiv počiva na jednom unutarnjem poduhvatu kojega ćemo opisati u kratkim crtama. Za više detalja treba konzultirati moje dvije knjige Duhovna znanost i Kako steći spoznaje viših svjetova.
Čovjek je jedinstveni instrument koji je u stanju prodrijeti u duhovni svijet. On pomoću izvjesnih unutarnjih vježbi treba sam napredovati do točke u kojoj može ustanoviti sljedeće: Osjećam da živim u svom psihoduhovnom tijelu van svog fizičkog organizma, jednako kao što bi vodik, da je to u stanju, mogao reći da se osjeća izvađen iz vode.
Jer radi se o tome da se psihoduhovno tijelo praktički odvoji od svoje fizičke organizacije i da čovjek može reći: Osjećam da živim u psihoduhovnom, i da je moja fizička tjelesna organizacija ostala sa strane, izvan mene, kao što je ovaj stol izvan mene.
Da bi se do ovoga došlo, potrebno je uporno i dugo izvoditi određene unutarnje vježbe koje se uglavnom sastoje u tome da pojačamo svoju pažnju. Razvijanje pažnje bitno je i u svakodnevnom životu, no pažnja o kojoj je ovdje riječ ne odnosi se na sadržaj duše koji bi bio rezultat nekog slučajnog vanjskog čina. Naprotiv, potrebno je skoncentrirati se na sadržaj duše kojega namjerno postavljamo u centar svog unutarnjeg života. Kada čovjek uspije skupiti sve snage svoje duše da bi se skoncentrirao na jedan unutarnji sadržaj što ga može u potpunosti vidjeti u duhu i za kojega zna da ga je on sam tu postavio, ova pojačana koncentracija unutarnjih snaga postepeno će probuditi u njemu sposobnost da odvoji svoje psihoduhovno biće od fizičke tjelesne organizacije.
Ovim vježbama koncentracije, i nezavisno od njih, potrebno je dodati i praksu meditacije.
To je također nešto što čovjek već poznaje u svakodnevnom životu i što u znanosti duha treba pojačati: radi se o tome da se čovjek posveti i preda općem procesu univerzuma. On se treba prepustiti postojanju onoliko koliko se prepušta snu kada leži nepomičnih udova, s tim da ovdje treba ostati svjestan! Ovo je drugi zahtjev duhovne znanosti. Ako veliki broj ljudi ne postigne zadovoljavajuće rezultate izvodeći ove vježbe, to je zato što ne ustraju dovoljno sistematski u vježbanju i brzo gube snagu. Kada se uz pomoć ovih vježbi snagama svoje duše dade orijentacija drugačija od one što je imaju u običnom životu i kada uspijemo razviti te snage drugačije nego inače, tada stižemo do onog čarobnog trenutka u kome sebi možemo reći: Sada živiš psihoduhovno; prije si tako mogao živjeti jedino uz pomoć svoga mozga i svojih čula ali sada znaš da si izišao iz svoga tijela i da živiš odvojeno od njega jednako kao što vanjski predmeti žive odvojeno od tebe.
Kulturni život naše epohe tek počinje prepoznavati da je nešto takvo uopće moguće. No kultura će to naposljetku prihvatiti, kao što je uvijek prihvaćala sve istine, na primjer Kopernikovu, Keplerovu i Galileovu. Ovi posljednji bili su suočeni otprilike s istim zaostalim snagama spoznaje kao što su naše današnje koje odbijaju priznati postojanje duhovnog svijeta. Ranije su se protivnici čvrsto držali starih religioznih tradicija. Danas oni koji se protive spoznajama duhovne znanosti sebe nazivaju „slobodnim misliocima“.
Ipak, korak ka znanosti duha bit će učinjen jednako kao što je u doba Kopernika, Galilea i Giordana Bruna bio učinjen ka prirodnoj znanosti.
Nikada nije bilo u mojoj prirodi da vam predstavljam apstrakcije ili spekulacije.
Naprotiv, oduvijek sam se trudio da govorim o konkretnim duhovnim činjenicama do kojih čovjek dođe kada dosegne izvjesni stupanj više spoznaje. Čovjek uistinu može imati iskustvo da se svojim psihoduhovnim tijelom odvoji od svog fizičkog organizma, i s obzirom da je tada pri punoj svijesti, razlikuje to iskustvo od eventualnih halucinacija i iluzija: osjeća da je van svoje glave i kada se ponovo u nju vrati to je kao da se iznova počinje služiti svojim mozgom kao što bi se služio nekim vanjskim instrumentom. U početnim fazama ovo iskustvo je potresno; do njega je moguće doći na načine koje sam opisao u djelu Spoznaja viših svjetova. Čovjek dospijeva u svijet konkretnih duhovnih iskustava u kojemu živi među duhovnim činjenicama jednako kao što uz pomoć mozga i čula u svijetu predmeta živi među osjetilnim činjenicama.
Tri su stupnja ulaska u svijet koji se ovako pruža pred čovjekom.
Prvi stupanj sam sebi dopustio nazvati imaginacijom. Ovdje je riječ o svijetu u kome se duhovne činjenice prikazuju u obliku slika. Te slike izražavaju istinske duhovne činjenice jednako kao što su osjetilne percepcije izraz prostornih činjenica. Da bi čovjek sebi prokrčio put kroz ovaj imaginativni svijet, najprije se mora naučiti zapažati u njemu brojne izvore zablude kako bi mogao razlikovati iluzorna od stvarnih duhovnih bića i događaja.
Nakon toga se uzdiže prema drugom stupnju spoznaje kojega sam nazvao inspiracijom.
Po čemu se drugi stupanj razlikuje od prvoga? Imaginacijom vidimo samo vanjsku površinu duhovnih bića i događaja u obliku slika. Inspiracijom naprotiv čovjek treba sam proizvesti ono što u osnovi razlikuje duhovnu percepciju od vanjske: potrebno mu je da zaroni u samu duhovnu aktivnost opažanja. U stvarnosti se pred duhovnim opažajem ne možemo smjestiti onako kako se smještamo pred osjetilnim: Ona je tamo a ja sam ovdje. Spoznati duhovno znači proširiti ono što se opaža i u to zaroniti. Čak i ako se to čini čudnim, ipak je tako: čovjek se širi u prostoru i čitavim svojim bićem ulazi u ono što opaža u duhovnome. U fizičkom svijetu on zauzima određeni prostor, zatvoren unutar svog tijela, dok ono što opaža ostaje van njega. U duhovnom svijetu ono što se obično smatra vanjskim postaje unutarnje. U tom unutarnjem čovjeku je moguće živjeti i djelovati u onoj mjeri u kojoj mu je uspjelo vlastitim naporima u njega ući.
Postoji još jedan viši stupanj spoznaje o kome danas nećemo potrebno govoriti, a to je intuicija. Ovaj pojam treba razumjeti u pravom smislu te riječi; ovdje se ne radi o onome što se općenito podrazumijeva pod intuicijom. Prolazeći kroz ova tri stupnja, imaginaciju, inspiraciju i intuiciju, čovjek se polako navikava na duhovni svijet.
Postavimo sada pitanje: Kada se tako odvojimo od tijela i iskustava koja nam ono prenosi, koja je razlika između spoznaje iz vanjskog svijeta i onoga što smatramo vlastitim moralnim impulsima, idejama i predodžbama? Da li nam je moguće govoriti o jednom izvoru moralnog života i otkriti taj izvor u svijetu do kojega, kao što smo upravo vidjeli, možemo doći samo odvajanjem od uobičajenog osjetilnog svijeta i ulaskom u duhovnu spoznaju uz pomoć vlastite duhovne aktivnosti?
Promotrimo najprije svijet što ga oko nas stvara jedan imaginativni duhovni svemir.
Opisat ću činjenice onakvima kakvim ih vidi duhovna percepcija. Uzmemo li u obzir sve što stječemo pomoću predodžbi koje se oslanjaju na osjetilnu percepciju, odnosno sve što čini sadržaj našeg vanjskog života, primijetit ćemo da taj osjetilni svijet u trenutku kada ga napustimo biva prekriven nekom vrstom tame, dok pred nas izranja novi svijet duhovnih entiteta i činjenica. Taj „novi svijet“ je uostalom isti onaj u kojeg uranjamo kada utonemo u san, ali tragalac duhovne znanosti u njega ulazi pri punoj svijesti.
Opažamo da najprije nestaju zvukovi, boje i ostale značajke osjetilnog svijeta. U duhovni svijet možemo ponijeti samo sjećanje na njih. Kad svega toga nestane, uranjamo u stanje u kojemu nam se naš uobičajeni život misli i predodžbi, kao i osjećajni život, pričinjavaju kao druga bića unutar kojih se mi nalazimo. Ulaskom u duhovni svijet zapravo ulazimo u svijet entiteta. Čim u njega uđemo, odmah nailazimo na konkretne činjenice i bića. Sve što vidimo u osjetilnom svijetu zatvoreni unutar svog tijela sada se pojavljuje kao slika, odraz što ga dugujemo aktivnosti tijela, ovog nadosjetilnog, nevidljivog, duhovnog svijeta u kojemu zapravo čitavo vrijeme živimo.
Sveobuhvatnost vanjskog svijeta kojim smo okruženi zapravo je tek slika, odraz duhovnog svijeta. Kao što sam već objasnio, duhovni svijet potiče u mozgu procese i oni formiraju reflektivni aparat zahvaljujući kojemu vanjski procesi postaju vidljivi; sam aparat međutim nije vidljiv. Kada čovjek stane pred ogledalo, on ne vidi sebe samog nego tek svoj odraz. Na isti način, kada je uronjen u fizički svijet čovjek vidi tek odraz duhovnog svijeta u reflektivnom aparatu što mu ga omogućuju njegovi fizički procesi. Shvaćamo da je svijet fizičkih opažaja prema duhovnom svijetu isto što i odraz u ogledalu prema samoj osobi. Jednako kao što za osobu koja se promatra u ogledalu njezin vlastiti odraz ima značenje samo u tom trenutku, nakon čega ga ona ponese sa sobom u sjećanju, tako i fizički odraz duhovnog svijeta, odnosno ukupnost svih naših opažaja – vanjski svijet koji nas sa svih strana okružuje – ima značenje obične slike koja se ocrtava na pozadini fizičkih procesa koji je čine mogućom. Eto do kojeg otkrića dolazimo kad uđemo u duhovni svijet.
Ovim ne namjeravamo podržati nikakvu teleološku koncepciju prirode. Ne smatram da je svijet vođen jednom beskrajnom inteligencijom kako bi u njemu čovjek pronašao način da razvije svoje sebstvo, nego naprosto hoću ukazati na činjenicu – jer to je činjenica, datost percepcije – da čovjek može vanjski svijet, kada ga jednom unese u sebe, nastaviti nositi u svojoj duši.
Naši kognitivni sudovi počivaju na činjenici da je čitav naš svijet spoznaje izrastao iz procesa refleksije/odraza. Onaj tko uđe u duhovni svijet i tu se nađe među duhovnim procesima i bićima, istog trena vidi kako ovaj proces refleksije nestaje. On shvaća da je to njegov vlastiti proces i da čitava refleksija fizičkog svijeta dolazi upravo odatle, iz svijeta u kojemu se sada našao.
Kada uzmemo neku vrstu odmora od osjetilnog i uzdignemo se u duhovno, osnovno što sebi kažemo jest: Ovaj odraz koji je nastao iz toga što si ti ljudski organizam nadodan je onome što ti uistinu jesi i što ne bi bilo tu da tebe nema. Taj odraz ima određeno značenje za tvoje sebstvo, za tvoj ego, za to psihoduhovno biće što ga nosiš kroz inkarnacije.
Eto zbog čega, čim se nađemo u duhovnom svijetu, shvatimo da smo u svijetu koji je tu i bez nas i koji se za nas mora odraziti kako bismo ga bili u stanju vidjeti. Sam odraz međutim nema svoje vlastito postojanje.
Promotrimo sada trenutak u kojemu se uzdižemo u svijet imaginacije. Što tada biva s našim moralnim predodžbama?
U trenutku ulaska u imaginativni svijet, naši moralni impulsi se predstavljaju na način kojega možemo sebi opisati riječima: Opet si stvorio nešto - unio si nešto u duhovni svijet!
Znanje koje stječemo ne donosimo sa sobom u duhovni svijet. Čuvamo ga u sebi i nosimo kroz vrijeme. Naprotiv, moralni impuls, moralni čin ili makar samo moralna volja, djeluju kreativno. Onaj tko ih opaža može dakle reći da uz pomoć onoga što u fizičkom svijetu osjećamo pri susretu s etičkim konceptima - stvaramo nova bića u duhovnome!
Mi sami postajemo kreatori izvjesnih procesa, pa čak i izvjesnih bića duhovnog svijeta.
Oni među vama koji već dugo prate ova predavanja znaju da znanost duha podrazumijeva postojanje niza zemaljskih života. Život što ga trenutno vodimo na zemlji plod je cijele jedne serije prethodnih života. Nakon svakog zemaljskog života uvijek slijedi duhovni. Već sada možemo, polazeći od našeg sadašnjeg života, pokušati vidjeti buduće.
Čitav naš moralni život najprije se transformira u proces duhovne prirode. Način na koji razmišljamo i govorimo moralno, u duhovnom svijetu stvara istinske procese koji na neki način proizlaze iz same čovjekove srži. Iskustva što ih proživljavamo na spoznajnom planu naprosto ponesemo unutar sebe i čuvamo do iduće egzistencije. No iskustva koja su dio našeg (ne)moralnog života izlijevaju se u duhovni svijet i u njemu započinju procese koji nastavljaju djelovati do te mjere da se putem karme ponovo susrećemo s njima u svom idućem zemaljskom životu.
Uzmimo na primjer jedan od osnovnih impulsa, kojega slavni psiholog Franz Brentano smatra jedinstvenim impulsom moralnog poretka - ljubav. Tko bi mogao reći da beskonačni niz aspekata moralnog života zapravo ne proizlazi iz različitih stupnjeva ljubavi, od najnižeg do najvišeg stupnja, kojega Spinoza naziva amor Dei intellectualis? Kako se u svijetu imaginacije prikazuje ono što smatramo moralom a što proistječe iz impulsa ljubavi?
Evo kako: Sve što se rađa iz ovog impulsa čini nam se poznatim; s onim što proizlazi iz sposobnosti za ljubav možemo u duhovni svijet ući osjećajući se u njemu kao kod kuće. To je osnovno što zapažamo kada stupimo u svijet imaginacije.
Promotrimo sada nešto suprotno, akciju ili makar samo namjeru potaknutu mržnjom. Uočljivo je da se ono što proizlazi iz mržnje u duhovnom svijetu manifestira kao strah koji odbija sve od sebe. Jedan od tragičnih aspekata života duhovnog tragaoca je u tome što on neizbježno vidi sebe kako se utiskuje u duhovni svijet sa svojim snagama simpatije i antipatije. Čim zakoračimo u duhovni svijet, prema sebi možemo osjetiti simpatiju ili antipatiju.
U fizičkom svijetu ljudi sami sebi nisu antipatični, nego naprotiv veoma simpatični. No u duhovnome je čovjek podvrgnut duhovnim zakonima kao što je u fizičkome podvrgnut prirodnima. U duhovnom svijetu, sve što proizlazi iz sposobnosti za ljubav ili žrtvovanje te je sačinjeno na osnovu moralnog impulsa i osjeća se moralnom usmjerenošću, izaziva procese koje možemo promatrati zahvaljujući imaginativnoj spoznaji: osjećamo da na osnovu naših misli, činova ili osjećaja proizišlih iz ljubavi imamo pravo sebe smatrati simpatičnima.
Naprotiv, sve što poduzmemo tjerani mržnjom ili drugim sličnim impulsima, poput zloće ili taštine, u duhovnom svijetu ostavlja takav trag da sebi kažemo: Ti si tvorac tvojih impulsa mržnje ili zloće; tvoj način bivanja je takav da te događaji prisiljavaju da budeš samome sebi antipatičan. Ne možemo drugačije nego vidjeti sebe antipatičnim.
Duhovni tragalac mora naučiti da u određenim slučajevima podnese ovakve situacije do kojih ga vodi spoznaja o sebi. Mora naučiti strpljivo podnositi posljedice tih situacija kao dio vlastite karme. Nije riječ o tome da duhovni tragalac apsolutno ne bi smio osjećati ovakvu vrstu antipatije niti da bi trebao poželjeti da se ponaša poput sveca ili savršenog čovjeka. On se naprosto mora truditi da popravi i pročisti svoj moralni život i svoje odnose prema bližnjima onoliko koliko je to moguće, tako da ovakvih situacija u kojima bi prema sebi osjećao antipatiju ima sve manje i manje. Htjeti na ovakav način pobjeći od sebe samoga stvara užasnu napetost. Ta napetost postaje očigledna tek kada se uzdignemo u duhovni svijet. U tom trenutku vidimo odakle dolaze impulsi koji nas potiču da činimo dobro i izbjegavamo stvari koje mrzimo. Ono što u fizičkom svijetu činimo potaknuti ovim impulsima snažno djeluje na duhovni svijet. To djelovanje se nastavlja kada čovjek padne u san; tada se osjećamo ili sasvim ugodno ili puni straha; osjećamo simpatiju prema vlastitom djelovanju ili sebe nalazimo antipatičnim i želimo pobjeći od sebe. Sve ovo vrši duboki utjecaj na san, barem djelomično, tako da zbog tog utjecaja spavamo bolje ili lošije. Duhovni tragalac prisiljen je promatrati sva ova zbivanja koja su rezultat događaja prethodnog dana i koja u najgorem slučaju čovjeku ne dopuštaju da mirno spava.
Zapitajmo se sada odakle dolaze ovi impulsi koji govore u ljudskoj duši.
Običan život ih ne poznaje. Pa ipak, ti su impulsi tu i oni govore na takav način da ih ne čuje nijedan koji se koristi isključivo svojim intelektom, uz čiju pomoć kombinira osjetilne činjenice te iz njih izvlači određene zakone.
Odakle onda dolazi to što kao iz nekog drugog svijeta govori u čovjekovoj unutrašnjosti?
O ovoj pojavi možemo nešto saznati samo ako je promotrimo u imaginativnom svijetu slika. U protivnom, impulsi koji govore u unutrašnjosti duše ostaju nepoznate snage misterioznog porijekla. Efekti onoga što duhovni tragalac promatra žive se u osjetilnom svijetu u obliku moralnih impulsa; što se tiče samih uzroka, oni ostaju u duhovnome. Eto zbog čega čovjek uvijek sebi mora reći: Kakva god bila tvoja sposobnost za ljubav, ti pripadaš duhovnom svijetu; u njemu se nalazi drugi dio tvoga bića i tamo stječeš ono što izražavaš u svom moralnom životu, kao na primjer glas tvoje savjesti koji je zapravo jedna velika zagonetka.
Pronašli smo dakle korijene snaga koje između ostalog žive i u savjesti.
Zamislimo da se nađemo pred nekim koga nas posebna konfiguracija naših predodžbi navodi da mrzimo. Ono što bi nas moglo potaknuti da mrzimo tog čovjeka i što bi u duhovnom svijetu začelo procese koji bi nas ispunili strahom, govori nam: Ne smiješ mrziti!
Naprotiv, ono što djeluje kroz našu sposobnost za ljubav i što nas samima sebi čini simpatičnim u duhovnome, u zemaljskom svijetu se izražava kroz riječi: Moraš voljeti!
Jednako je i s ostalim manifestacijama moralnog života koje se duhovno slijevaju u ono što nam govori naša savjest.
Na koji se način savjest kao činjenica prikazuje u duhovnom svijetu?
U svijetu imaginacije još je ne opažamo kao zasebnu činjenicu. Za to se moramo popeti do svijeta inspiracije i u njemu se smjestiti tako da se osjetimo rasprostrti po čitavom polju duhovne percepcije i da to polje osjećamo unutar sebe. Izvor savjesti se tada javlja s visina. Savjest se služi onim što se može živjeti u svijetu imaginacije; u imaginativnom se ona na neki način i manifestira, ali joj se „centar“ nalazi u svijetu inspiracije.
Pokušamo li se, uzdižući se u taj svijet, zapitati: Što bi se dogodilo kada bi ignorirao sve što ti glas savjesti govori? Zamisli da možeš djelovati iz ljubavi baš kao iz mržnje, a da glas tvoje savjesti čitavo vrijeme ostane nijem – unutar sebe bi primijetio nešto što ću opisati putem usporedbe. Osjetio bi se poput kapi vode koja pada na vrelu ploču i istog trena isparava. Nešto slično tome događa se ako se glas savjesti uguši u svijetu imaginacije. To je kao da prestajemo biti svjesni, kao da izgubimo centar za ravnotežu. Više se ne bismo mogli orijentirati u duhovnome. To je jedno od najgorih iskustava što ga možemo doživjeti: da se nađemo u duhovnom svijetu, nakon što smo se iz petnih žila potrudili svjesno ući u njega, i onda da izgubimo svijest. Kad ljudi koji praktički nemaju savjesti dospiju u duhovni svijet, ono što oni tu prožive je užasno.
Zamislimo beskrupuloznog čovjeka koji uđe u duhovni svijet. Svatko, pa i on, može raditi moje vježbe iz knjige Kako postići spoznaju viših svjetova. Recimo da on u to uloži mnogo energije i naposljetku uspije ući u duhovno.
Tamo je bolje ne ulaziti ukoliko taj ulazak nije od koristi. Zbog toga savjetujem i određene vježbe tokom kojih se ne gubi svijest; one jačaju osjećaj za moralno tako da se svijest ne mora izgubiti pri ulasku u duhovno.
Zamislimo dalje našeg beskrupuloznog čovjeka koji je uspio ući u duhovno. Njegova se svijest razlaže i isparava istog trena. Ima takvih duhovnih tragalaca koji nemaju nijednu moralnu kvalitetu. Kada takvi tragaoci uđu u duhovni svijet, za kojega smo rekli da je svijet entiteta, oni odmah osjete potrebu da se podvrgnu nekima od tih entiteta. Svi koji bez trunke morala dospiju do sfera u kojima savjest čovjeku pruža centar za ravnotežu, osjećaju kako njihova svijest „isparava“ te postanu podložni drugom biću i daju se usisati od njega kako bi stekli kakav takav oslonac. Ovo je uistinu moguće doživjeti. Zbog toga nam ovakav tragalac, kada se vrati svojoj uobičajenoj dnevnoj svijesti, ne može ispričati što je on sam doživio u duhovnom svijetu nego samo ono što je doživjelo biće koje ga je tamo posjedovalo.
Integritet našeg bića može se održati samo kada u svijet inspiracije sa sobom ponesemo snagu koja se ovdje manifestira kao glas savjesti. Tada se osjećamo usidreni u sebi i ono što nosimo sa sobom – a što se pokazuje već u svijetu imaginacije - održava nas, nosi i omogućava da ne izgubimo svoj centar za ravnotežu. Savjest je ta koja u duhovnom svijetu čovjeka može nositi i održavati u njegovom istinskom biću. Dolazeći s visina, ona govori kroz dva svijeta; preko svijeta imaginacije u stanju je spustiti se do osjetilnog i tu se također čuti.
Mnogi mislioci nisu u stanju otkriti istinsko porijeklo savjesti.
Za njih je ona obična pojava proizišla iz društvenog poretka i zajedničkog života ljudi. Savjest međutim dolazi iz duhovnog svijeta; čovjek u osjetilnom zapaža tek njene efekte. Da bismo je vidjeli u njenoj sveobuhvatnosti trebamo se uzdići do duhovnih svjetova.
U konačnici je nemoguće otkriti zagonetke svijeta bez razvoja ovih snaga spoznaje o kojima često govorimo. Svijet etike nam više od bilo kog drugog odašilje impulse duhovnih kraljevstava, tako da kad čovjek postane svjestan tih impulsa, on osjeti da u njemu živi posljedica koja svoj uzrok ima u duhovnome. Kod moralnog poretka svijeta s jedne strane vidimo da tu duhovni svjetovi progovaraju putem duše, a s druge da naši moralni impulsi stvaraju nove realitete koji nastavljaju djelovati i iznova ih pronalazimo u duhovnome u kome oni postaju uzroci.
Moguće mi je tek evocirati, ostavljajući po strani čitavo široko područje raznih među-stupnjeva, što duhovni tragalac mora proći kada se iz osjetilnog svijeta uzdigne u duhovni. No prethodno bih ukratko još nešto nadodao: ono što vidimo da se rađa iz naših moralnih ili nemoralnih djela i što u svijetu imaginacije zapažamo kao kreativne snage s kojima možemo živjeti ili pak destruktivne snage koje nas čine antipatičnim sebi samima, sve su to u stvari prvobitni uzroci sveukupnog života.
Kada upravimo pogled prema beskraju zvjezdanog neba vidimo da tamo vladaju sigurnost, red i sklad, a kada se okrenemo ka jako dalekoj prošlosti otkrivamo da je uzrok svega toga, analogno onome što mi danas radimo, moralno djelovanje izvjesnih entiteta koji su svoje impulse jednom davno odaslali u svijet. Ti su se impulsi tada činili beznačajnima, čak su bili ništavni u usporedbi sa svim drugim što je u to doba postojalo u svijetu. Ali oni su nastavili rasti kroz vrijeme! Impulsi koji su u tim nezapamćenim vremenima nastali iz ovih entiteta, rasli su i razvijali sve dok naposljetku nisu postali prirodne sile.
Ovdje učimo prepoznati – ponovit ću da ponovo prelazimo preko mnogih međustupnjeva – ono što nam se danas prikazuje u obliku nebeskih zakona, prema kojima je jedan od pionira prirodne znanosti, Kepler, osjećao duboku poniznost. Kepler je u univerzumu vidio djelovanje nekadašnjih prvobitnih moralnih impulsa koji su s vremenom sazreli.
Ljudi koji su nekoć postajali duhovni majstori u smislu što ga je to majstorstvo imalo u tadašnjoj epohi – mi znamo da nam je danas nemoguće uzdići se na njihov način u duhovne svjetove – trebali su proći kroz izvjesne stupnjeve. Na najvišem stupnju nalazio se majstor koji je ljudima omogućavao promatranje viših regija duhovnog života. Dobivao je stupanj heroja odnosno „sunčanog“ čovjeka. Zašto sunčanog? Zbog toga što je duša koja uspijeva vidjeti široko polje odnosa u univerzumu svakako morala razviti svoj unutarnji život do te mjere da kada se uzdigne do viših stupnjeva spoznaje bude van domašaja onih dogovornih impulsa koji obično na nju djeluju. Samo takva duša sebi može reći: Ako istupiš, uzrokovat ćeš nered sličan onome što bi ga uzrokovalo Sunce kada bi makar malo izišlo iz svoje orbite.
U starim školama misterija, ljude koji bi dolazili do ovog stupnja i postizali unutarnju čvrstinu, zvalo se sunčevim ljudima.
Ovi stari običaji nam pokazuju odnos između onoga što iskazujemo i što potom raste i razvija se u svijetu. Na isti način su i „univerzalni zakoni“ što ih danas otkrivamo rasli i razvijali se iz moralnih impulsa izvjesnih bića koja su djelovala u veoma udaljenim epohama.
Kada čovjek sve ovo zna, počinje na novi način osjećati ono što je izrazio Kant.
Da bi opisao način na koji se moralna dužnost, odnosno etička definicija, prikazuje duhu, on je izrekao čuvenu rečenicu: „Dvije me stvari ispunjavaju strahopoštovanjem: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni!“
Tko god zahvaljujući duhovnoj znanosti vidi prvobitne impulse moralnog života, istovremeno vidi i usku vezu između moralnog života i istinskog izvora ljudskog bića. Zbog ovoga nas duhovna znanost može u najuzvišenijem smislu te riječi potaknuti da svoj moralni život izgradimo na solidnim temeljima. Možemo naposljetku reći da svaka spoznaja postoji kako bismo iznutra pronašli sebe same i da zatim to što smo pronašli pošaljemo u svijet da djeluje preko granica vremena. Svaki moralni impuls što ga osjetimo od nas čini kreatora i su-kreatora svijeta. Univerzalni moralni poredak veže nas uz svijet u jednom daleko stvarnijem smislu nego što nas uz njega vezuju druge spoznaje do kojih dolazimo putem intelekta. Svatko tko je toga svjestan shvaća da mora prezreti samog sebe kad god svojim nemoralnim djelovanjem donosi propast i uništenje svijetu. Shvaćamo tada što je duh poput Johanna Gottlieba Fichtea osjećao kada je rekao da osjetilni svijet ne postoji odvojeno sam po sebi nego tek kao opipljiva materijalizacija dužnosti odnosno univerzalnog moralnog poretka. Jedan moćan i snažan duh poput Fichtea predosjećao je glede moralne koncepcije svijeta ono što duhovna znanost danas ima za zadaću u potpunosti otkriti. Svrnuvši svoj pogled prema svijetu, on je izjavio: Univerzalni moralni poredak je krajnja stvarnost, sve ostalo je prisutno samo kao materijal unutar kojega čovjek može manifestirati svoje moralne impulse.
Duhovna znanost se, jasno, neće moći sasvim smjestiti unutar Fichteove koncepcije koja je previše unilateralna jer dolazi iz vremena kada nje još nije bilo. Ipak se možemo diviti načinu na koji je Fichte unutar sebe osjećao moralni poredak svijeta. Duhovna znanost nam upravo to i otkriva; sve ostale spoznaje čine se poput pozadine svemira, dok je moralno ono što trebamo postati ako želimo razviti čitavo svoje biće. Umjesto da nas ograniči unutar sebe samih, moralno nam nalazi mjesto unutar univerzalnog poretka, i to u savršenoj ravnoteži sa svime.
Danas se glede duhovne znanosti još uvijek nalazimo u sličnoj situaciji u kojoj se nalazio Giordano Bruno kada je htio proširiti viziju ograničenog nebeskog svoda svojih suvremenika kako bi im otvorio oči pred golemim beskrajem prostora. On je morao pokazati ljudima svoga vremena da je plavi svod kojega vide u stvari granica njihove ljudske percepcije. Granica koju je čovjek stavio na svoje rođenje i svoju smrt ista je takva duhovna fantazmagorija. Baš kao što je plavi nebeski svod tek usko ograničenje naše vlastite percepcije prostora, tako su i rođenje i smrt tek ljudski ograničene percepcije vremena.
Na isti način na koji je granica prostora, ta maya koju je čovjek stavio pred sebe, naposljetku prepoznana kao ono što uistinu jest, tako se i granice ljudske duše sada otvaraju prema beskrajnim svjetovima s one strane rođenja i smrti.
Što se tiče otkrića duhovne znanosti, danas smo u istoj situaciji poput one u kojoj se na početku modernih vremena nalazila znanstvena koncepcija prirode. No još smo uvijek usamljeni.
Jasno osjećamo da naše doba mora što prije pronaći znanost duha, jer duše za njom imaju jaku potrebu. Ova konstatacija nas u potpunosti usklađuje s onim što su veliki duhovi predosjećali ili vjerovali, i što su često izricali na način jednostavniji od onoga što ga mi danas moramo upotrijebiti. Ono što su oni izrazili na osnovu svog dubokog doživljaja istine nije zbog te jednostavnosti ništa manje točno. Kada u duhovnoj znanosti govorimo o istinskim izvorima etike i moralnom poretku koji proizlazi iz božanskih duhovnih svjetova, osjećamo se usklađeni s mnogim drugim duhovima, poglavito sa Goetheom čiji ću ulomak navesti kao zaključak svega onoga o čemu smo danas pričali. Goethe je izrekao važnu stvar o izvoru moralnog života:
„Onaj tko je istinski u stanju osjetiti moralni život, može reći kako to jedan bog tiho ali jasno govori u našim grudima. Taj nam bog pomaže da raspoznamo što trebamo učiniti i od čega trebamo bježati.“ (Torquato Tasso, čin treći, scena 2)
Riječima kako jedan bog govori tiho ali jasno u našim grudima, Goethe nam daje naslutiti ono što se zahvaljujući duhovnoj znanosti otkriva kao etički impuls duhovnog svijeta. On nam tu slutnju pruža skupa sa svim velikim ličnostima, naročito onima koje su ispravno predosjećale istinu u ovom području. Moralni život je upravo dokaz da čovjek vuče svoje porijeklo iz duhovnog svijeta; iz tog svijeta se javlja onaj bog koji nam tiho ali jasno pokazuje što moramo uraditi a od čega bježati. Svakako, on nam ne otkriva pozadinu toga što moramo ili ne smijemo napraviti, koju duhovni tragalac direktno promatra. No jedno je sigurno: impulsi koji pokreću čovjeka imaju svoje istinsko porijeklo u duhovnom i ti impulsi su onaj pravi bog koji silazi u naša srca i odatle nam govori.
Božanski glas koji dolazi iz duhovnog svijeta daje ljudskom biću na znanje što je to po čemu čovjek nadilazi sva ostala stvorenja koja ga okružuju.