Onaj tko se danas malo osvrne u Njemačkoj, ali ne na vanjske stvari već s okom duše; onaj tko vidi ne samo ono što se nudi slučajnom posjetitelju, koji rijetko sazna pravo stanje tijekom svog posjeta; onaj koji se ne drži činjenice da iz nekoliko dimnjaka ponovno dimi i vlakovi stižu na vrijeme; onaj tko u nekoj mjeri može pogledati u duhovnu situaciju; takva osoba vidi sliku koja je simptomatična ne samo za ovo područje već za cjelokupno propadanje naše svjetske kulture u sadašnjem ciklusu. Danas bih vam na nešto želio ukazati, na uvodni način, na psiho-duhovni simptom koji je daleko značajniji nego što mnoge uspavane duše čak i u Njemačkoj dopuštaju sebi i sanjati o tome.
U staroj Njemačkoj danas vladaju odumiranje i propast, a vanjske stvari koje sam spomenuo ne mogu nas o tome obmanuti. Ali to nije ono na što sada želim ukazati, jer tijekom svjetske povijesti često vidimo kako nastupa odumiranje a potom iz odumiranja ponovno izbijaju impulsi prema gore. Međutim ako prosuđujemo izvana, temeljeći naše mišljenje na pukom običaju i rutini govoreći da će ovdje sve ponovno biti baš kao što je bilo ranije, tada ne vidimo izvjesne simptome koji leže dublje. Jedan takav simptom (ali samo jedan od mnogih), psiho-duhovni simptom kojeg vam želim predstaviti, izvanredan je utisak koji je napravila knjiga Oswalda Spenglera „Propast Zapada“, koja je već simptomatična i po tome što se mogla pojaviti u naše vrijeme. To je debela knjiga i naveliko čitana, knjiga koja je napravila izvanredno dubok utisak na mlađu generaciju danas u Njemačkoj. A osobita stvar je da autor izričito navodi da je osnovnu ideju ove knjige smislio, ne tijekom rata niti poslije rata, nego već par godina prije katastrofe 1914.
Kao što sam rekao, ova knjiga pravi posebno jak utisak na mlađu generaciju. A ako pokušate osjetiti ono što je teže procijeniti, stvari koje su između linija, tada ćete biti posebno pogođeni. U Stuttgartu sam nedavno morao održati predavanje studentima tehničkog koledža, i na ovo sam predavanje otišao u potpunosti pod dojmom „Propasti Zapada“ Oswalda Spenglera. Debela je to knjiga. Debele knjige su sada skupe u Njemačkoj, a ipak je dosta čitana. Shvatiti ćete skupoću kada vam kažem da pamflet koji je koštao pet šilinga u 1914-oj sada košta trideset pet šilinga. Naravno, knjige nisu poskupile u istom omjeru kao pivo, koje sada košta deset puta više nego u 1914. S knjigama uvijek treba skromnije, čak i pod sadašnjim nemogućim ekonomskim uvjetima. Ipak porast cijena knjiga pokazuje što se ekonomskom sustavu dogodilo zadnjih par godina.
Sadržaj ove knjige lako je opisati. Ona pokazuje kako je kultura Okcidenta sada došla do točke koju je, u određenom periodu, također bila dosegnula propala kultura starog Orjenta, Grčke, i Rima. Spengler na striktno povijesni način izračunava da potpuni pad kulture Okcidenta mora biti ostvaren sa godinom 2200. Na mom javnom predavanju u Stuttgartu vrlo sam ozbiljno razmatrao Spenglerovu knjigu, također se žestoko suprotstavio. Ali danas sadržaj ovakve stvari nije toliko važan. Važnije od sadržaja ili psiho-duhovnih kvaliteta knjige je to da li autor (bez obzira kakav pogled na život može usvojiti) ima duhovne kvalitete, da li je on osobnost koju se može uzeti ozbiljno, ili čak visoko cijeniti, na duhovni način. Autor ove knjige je, izvan svake sumnje, takva osobnost. On je potpuno ovladao s deset ili petnaest znanosti. On ima prodoran uvid o cjelokupnom povijesnom procesu, dokle god je povijest stigla. A također ima nešto što današnji ljudi gotovo nikada nemaju, zdravo oko za pojave propadanja civilizacija današnjice. Postoji fundamentalna razlika između Spenglera i onih koji ne shvaćaju prirodu impulsa propadanja i koji pokušavaju svašta ne bi li iz ideja o raspadanju izvukli neku pojavu kretanja prema gore. Da nije srceparajuće moglo bi biti smiješno vidjeti kako se ljudi s tradicionalnim idejama cijelima prožetim raspadanjem susreću danas na konferencijama i vjeruju da iz opadanja pomoću programa mogu stvoriti napredak. Čovjek kao Oswald Spengler, koji zaista nešto zna, ne prepušta se takvoj obmani. On kao precizni matematičar proračunava brzinu našeg propadanja i izlazi s predviđanjem (koje je više od nejasnog proricanja) da će s godinom 2200 ova kultura Okcidenta pasti u potpuni barbarizam.
Ova kombinacija općeg vanjskog propadanja, posebno na psiho-duhovnom polju, s otkrivenjem ozbiljnog mislioca da je takvo propadanje nužno u skladu sa zakonima povijesti — ova kombinacija je nešto izvanredno, i to je ono što je napravilo tako snažan utisak na mlađu generaciju. Danas nemamo samo znakove propadanja, imamo teorije koje propadanje opisuju kao nužno na dokazivi znanstveni način. Drugim riječima, nemamo samo opadanje već i teoriju propadanja, i to strašnu teoriju. Lako se može pitati gdje nalazimo snage, unutarnje snage volje, koje potiču čovjeka da ponovno radi prema usponu, ako su naši najbolji ljudi, nakon pregledavanja deset ili petnaest znanosti, došli do točke da kažu da to opadanje nije samo prisutno već i da se može dokazati kao što se mogu i pojave u fizici. To znači da je počelo vrijeme kada vjerovanje u propadanje nije predstavljeno od najgorih ljudi. Stalno možemo naglašavati kako su zbilja ozbiljna vremena, i kolika je greška prespavati ozbiljnost vremena.
Ako netko dokuči urgentnost situacije, vođen je do pitanja: kako možemo usmjeriti naše razmišljanje da pesimizam prema zapadnoj civilizaciji ne izgleda prirodan i očigledan dok povjerenje u novi uspon izgleda kao obmana? Moramo pitati postoji li nešto što nas još može izvući iz ovog pesimizma. Upravo način na koji Spengler dolazi do svojih rezultata iznimno je zanimljiv za znanstvenika duha. Spengler ne razmatra jednu kulturu kao oštro razgraničenu kao što to mi radimo kada, na primjer, unutar post-atlantskog perioda razlikujemo indijsku, perzijsku, egipatsko-kaldejsku, grčko-latinsku, i sadašnju kulturu. On nije upoznat sa znanošću duha, ali na određeni način, on također razmatra takve kulture. On na njih gleda pogledom znanstvenog istraživača. On ih ispituje metodama koje su se zadnja tri ili četiri stoljeća razvile u zapadnoj civilizaciji i bile usvojene od svih koji nisu pristrani uskom tradicionalnom vjerom, katolici, protestanti, monisti, itd. Oswald Spengler je čovjek koji je potpuno prožet modernom materijalističkom znanošću. I on promatra uspone i padove kultura — orijentalne, indijske, perzijske, grčke, rimske, moderne okcidentalne — kao što bi promatrao organizam koji prolazi određeni djetinjstvo, vrijeme sazrijevanja, i vrijeme starenja, i zatim, kada je ostario, umire. Tako Spengler razmatra pojedine kulture; one prolaze djetinjstvo, zatim zrelost, i zatim starost, i zatim one umiru. A dan smrti naše sadašnje okcidentalne civilizacije će biti godina 2200.
Samo prvi svezak knjige je sada dostupan. Onaj tko pusti ovaj prvi svezak da radi na njemu nalazi striktno teoretsku opravdanost i dokaz propadanja, a nigdje ni iskre svjetla koje pokazuje na uspon, ničega što ima bilo kakvu naznaku rasta. Ne može se reći da je ovo pogrešna metoda razmišljanja za znanstvenika. Jer ako razmatrate život danas i ne prepustite se obmani da plod budućnosti može rasti iz bestjelesnih programa, tada vidite da se kretanje prema gore nigdje ne pojavljuje u onom što većina ljudi prepoznaje u vanjskom svijetu. Ako rastuće i padajuće kulture razmatrate kao organizme, i zatim pogledate na našu kulturu, našu cijelu okcidentalnu civilizaciju, kao organizam, onda možete samo reći da Okcident umire, silazi u barbarizam. Nemate nikakvu indikaciju gdje bi se kretanje prema gore moglo pojaviti, gdje bi se drugo svjetsko središte moglo formirati.
Propast Zapada je knjiga s duhovnim kvalitetama, temeljena na pronicljivom promatranju, i napisana iz stvarne prožetosti modernom znanošću. Samo naša uobičajena lakomislenost može ignorirati ovakve stvari.
Kada se nešto ovakvo pojavi, kod promatrača svijeta pojavi se ona povijesna zabrinutost o kojoj sam toliko često govorio i koju ukratko mogu okarakterizirati sljedećim riječima: onaj tko doista postane upoznat s unutarnjom prirodom onog što radi u socijalnom, političkom, i duhovnom životu, onaj tko vidi kako sve što tako radi teži prema propadanju — takva osoba, ako poznaje znanost duha kakva se ovdje podrazumijeva, mora kazati da oporavka može biti samo ako ono što nazivamo mudrost inicijacije ustruji u ljudsku evoluciju. Jer ako ova mudrost inicijacije bude od ljudi potpuno ignorirana, ako bude potisnuta, ako ne bude mogla igrati ulogu u daljnjem razvoju čovječanstva — što bi bila nužna posljedica? Vidite, ako pogledamo na staru indijsku kulturu, to je kao organizam po tome što ima djetinjstvo, zrelost, starenje, opadanje i smrt; onda se nastavlja. Potom imamo perzijsko, egipatsko, kaldejsko, grčko-latinsko, i naše vlastito vrijeme, ali uvijek imamo nešto što Oswald Spengler ne uzima u obzir. To mu je zamjerilo nekoliko njegovih oponenata. Jer dosta je toga već bilo napisano protiv Spenglerove knjige, mnogo pametnije nego je to iznimno jednostavan članak od Benedetta Croce-a. Croce, koji je osim ovoga uvijek pametno pisao, odjednom sa Spenglerovom knjigom postaje glupan. Ali Spengleru je ukazano da kulture nemaju uvijek samo djetinjstvo, zrelost, starenje, i smrt, one sebe nastavljaju a tako će također biti i u ovom slučaju; kada naša kultura umre godine 2200, ponovno će nastaviti sebe. Jedinstvena stvar ovdje je da je Spengled dobar promatrač i stoga ne nalazi trenutak nastavljanja i ne može govoriti o sjemenu negdje u našoj kulturi, već samo o znakovima opadanja koji su njemu kao znanstvenom promatraču očigledni. A oni koji govore o tome da kulture sebe nastavljaju nisu znali kako reći bilo što osobito pametno o ovoj knjizi. Jedan vrlo mlad čovjek je iznio zbrkani misticizam u kojem govori o ritmu svijeta; ali to ne daje ništa što dokumentirani pesimizam može transformirati u optimizam. I tako iz knjige Spenglera slijedi da će pad doći, ali da neće slijediti kretanje prema gore.
Ono što Spengler čini je da znanstveno promatra djetinjstvo organizma koji je kultura ili civilizacija, njegovu zrelost, pad, starenje, smrt. Promatra ih različitim epohama na jedini način na koji, u biti, netko može promatrati znanstveno. Ali onaj tko može malo dublje pogledati u stvari zna da je u starom životu Indije, osim vanjske civilizacije, tamo živjela inicijacijska mudrost prvobitnih vremena. A ova inicijacijska mudrost prvobitnih vremena, koja je još moćna u Indiji, umetnula je novo sjeme u perzijsku kulturu. Perzijske misterije su već bile slabije, ali još su mogle umetnuti sjeme u egipatsko-kaldejsko vrijeme. Sjeme se također moglo prenijeti u grčko-latinski period. I potom se struja kulture nastavila takoreći zakonom inercije u naše vlastito vrijeme. I tamo se isušuje.
Ovo se treba osjetiti, a oni koji pripadaju našoj znanosti duha mogli su to osjećati dvadeset godina. Jer jedna od mojih prvih napomeni u vrijeme osnivanja našeg pokreta bila je da, ako želite usporedbu za ono što kulturalni život čovječanstva donosi izvana, to možete usporediti s deblom, lišćem, cvjetovima, i tako dalje, stabla. Međutim ono što mi želimo umetnuti u tu kontinuiranu struju može se usporediti samo sa srži stabla; mora se usporediti s aktiviranjem snaga rasta srži. Time želim istaknuti da kroz znanost duha moramo ponovno tražiti ono što je izumrlo sa starom atavističkom prvobitnom mudrošću.
Svjesnost da su tako smješteni u svijet trebali bi steći svi oni koji sebe ubrajaju u dio antropozofskog pokreta. Ali napravio sam još jednu opasku, posebno ovdje zadnjih godina ali također i na drugim mjestima. Rekao sam da, ako uzmete sve što se može izvući iz moderne znanosti i napravite metodu kontemplacije koju potom primijenite na socijalni ili, još bolje, povijesni život, time ćete moći shvatiti samo pojavu degeneracije. Ako ispitujete povijest s metodama promatranja kakve podučava znanost, vidjeti ćete samo ono što opada; ako tu metodu primijenite na socijalni život, stvoriti ćete samo pojavu degeneracije.
Ono što sam na ovaj način govorio tijekom godina zaista ne može naći bolju ilustraciju nego je to knjiga Spenglera. Pojavljuje se izvorno znanstveni mislilac, i kroz njegovo pisanje o povijesti otkriva da će civilizacija Okcidenta umrijeti godine 2200. Zaista nije mogao otkriti bilo što drugo. Jer na prvom mjestu, sa znanstvenom metodom kontemplacije možete naći ili stvoriti samo pojave degeneracije; dok je na drugom mjestu cijeli Okcident u njegovom duhovnom, političkom, i socijalnom životu natopljen znanstvenim impulsima, dakle usred je perioda propadanja. Važna stvar je da je ono što je ranije izvlačilo jednu kulturu iz druge sada sasušeno, i u trećem mileniju ni jedna nova civilizacija neće se pojaviti iz naše civilizacije Okcidenta koja se urušava.
Možete iznijeti toliko mnogo socijalnih pitanja, ili pitanja o glasačkom pravu žena, i tako dalje, i možete održati toliko mnogo sastanaka; ali ako vaše programe oblikujete iz tradicija prošlosti, raditi ćete nešto što je samo naizgled kreativno i na što su ideje Oswalda Spenglera potpuno primjenjive. O pitanju o kojem sam govorio mora se govoriti jer je sada nužno da potpuno nova inicijacijska mudrost krene iz ljudske volje i ljudske slobode. Ako se prepustimo vanjskom svijetu i onom što je puka tradicija, mi ćemo na Okcidentu propasti, pasti u barbarizam; dok se ponovno kretati prema gore možemo samo iz volje, iz kreativnog duha. Inicijacijska mudrost koja mora započeti u naše vrijeme mora, kao i stara inicijacijska mudrost (koja je tek postupno podlegla egoizmu, sebičnosti, i predrasudama), krenuti od objektivnosti, nepristranosti, i nesebičnosti. Sa te osnove mora prožeti sve.
Ovo možemo vidjeti kao nužnost. To moramo shvatiti kao nužnost ako dublje pogledamo u sadašnji nesretni trend civilizacije Okcidenta. Ali zatim primjećujete još nešto; primjećujete da kada je napravljen opravdani apel da je onda to izobličeno u karikaturu. I posebno je nužno da vidimo kroz ovo. Sada u naše vrijeme ni jedan apel nije opravdaniji od onog za demokracijom; ipak je to izobličeno u karikaturu dok god demokracija nije prepoznata kao nužni impuls samo za život politike i prava i države, od kojeg ekonomski život i život kulture mora biti distanciran. Izobličeno je u karikaturu kada danas, umjesto objektivnosti, nepristranosti, i nesebičnosti, nalazimo osobne hirove i osobne interese napravljene čimbenicima kulture. Sve je uvučeno u polje politike. Ali ako se to događa, tada će objektivnost i nepristranost postupno nestati; jer život kulture ne može napredovati ako dobiva upute iz političkog života. Stoga je uvijek upletena u predrasude. I nesebičnost ne može napredovati ako se ekonomski život uvlači u život politike, jer se tada nužno uvodi osobni interes. Ako je život udruživanja, koji na ekonomskom polju može proizvesti nesebičnost, iskvaren, onda će sve težiti da čovjeka ostavi da luta u predrasudama i osobnom interesu. I rezultat toga će biti odbacivanje onoga što se mora temeljiti na objektivnosti i nesebičnosti — znanosti inicijacije. U vanjskom životu napravljeno je danas sve moguće da se odbaci ova znanost inicijacije, premda nas samo ona može voditi dalje od godine 2200.
Ovo je veoma tjeskobno što se tiče naše kulture, što vas može obuzeti ako jasnim pogledom pogledate na sadašnje događaje. On temelju toga, knjigu Spenglera smatram samo za simptom, ali kako bi itko danas mogao reći: „Ah da, ali Spengler je u krivu. Kulture imaju uspone i padove; naša će pasti, ali iz nje će izaći druga“? Ne, ne može postojati takvo pobijanje Spenglerovih pogleda. To je pogrešno obrazloženje, jer se uspon danas ne može temeljiti na vjeri da će se iz kulture okcidenta razviti druga. Ne, ako se oslanjamo na takvu vjeru ništa se neće razviti. Jednostavno sada u svijetu nema ničeg što bi moglo biti sjeme da nas prenese preko na početak trećeg milenija. Upravo zato jer živimo u petoj post-atlantskoj epohi, moramo najprije kreirati sjeme.
Ne možete ljudima reći — vjerujte u bogove, vjerujte u ovo, vjerujte u ono, i tada će sve biti dobro. Morate priznati da su oni koji govore o, ili čak demonstriraju, pojavu degeneracije u pravu s obzirom na ono što živi u vanjskom svijetu. Ali mi, svako pojedino ljudsko biće moramo se pobrinuti da oni ne ostanu u pravu. Jer kretanje prema gore ne dolazi od bilo čega objektivnog, ono dolazi od subjektivne volje. Svaka osoba mora htjeti, svaka osoba mora htjeti ponovno uzeti duh, i iz tog novog primljenog duha padajuće civilizacije svaka osoba sama mora dati novi potisak; inače će propasti. Danas ne možete apelirati na bilo koji objektivni zakon, možete apelirati samo na ljudsku volju, na dobu volju ljudi. Ovdje u Švicarskoj, gdje su se stvari odvijale drugačije, malo se može vidjeti o stvarnom tijeku događaja (premda je i ovdje to prisutno također); ali ako prijeđete granicu u Srednju Europu odmah ste pogođeni, u svemu što promatrate okom duše, s onime što sam vam upravo opisao. Pred vašu dušu dolazi oštar i bolan kontrast između potrebe da se usvoji mudrost inicijacije u naš duhovni, pravni, i ekonomski život, i izopačenih instinkta koji odbacuju sve što dolazi iz ovog središta. Onaj tko osjeća ovaj kontrast teško može naći način da ga opiše, a onaj koji ne bira riječi slučajno, često ima problema u pronalaženju pravog izraza za to. U Stuttgartu sam govorio o Spenglerovoj knjizi i koristio ovaj izraz, „izopačeni instinkti današnjice“. Danas sam ga opet koristio jer mislim da je jedini odgovarajući. Dok sam napuštao pult tog dana prišao mi je jedan od onih koji najbolje razumiju riječ „izopačen“ u tehničkom smislu, liječnik. Bio je šokiran da sam koristio upravo tu riječ, ali iz neobičnog razloga. Više se ne pretpostavlja da onaj tko govori na osnovu činjenica, iz stvarnosti, bira riječi što štrecaju; umjesto toga se pretpostavlja da svatko oblikuje riječi onako kako se obično oblikuju iz površne svijesti vremena. Imao sam razgovor s ovim liječnikom, rekao mu ovo i ono, i on je potom kazao da mu je drago da riječ „izopačeno“ nisam mislio u bilo kojem elegantnom književnom smislu. Mogao sam samo odgovoriti da to zasigurno nije slučaj, jer nemam naviku stvarima davati značenje na elegantan književni način. Stvar je u tome da danas čovjek na ulici nikada ne pretpostavlja da postoji takva stvar kao što je stvaranje iz duha; on jednostavno vjeruje, ako kažete nešto kao „izopačeni instinkti“, da govorite na istoj osnovi kao dosadni literat. Takav ton dominira našim umovima danas; naši umovi sebe time obrazuju. Upravo u ovakvoj epizodi možete vidjeti kontrast između onog što je toliko neophodno za čovječanstvo danas — stvarnog produbljivanja, koje se čak mora vratiti sve do temelja mudrosti inicijacije — i onog što, kroz karikaturu demokracije, dolazi pred nas danas kao duhovni život. Ljudi su previše lijeni da izvuku nešto iz skrivenih snaga svijesti unutar njih samih; radije su površni na čajankama, pivskim vrtovima, na političkim skupovima, ili u parlamentima. Najlakša je stvar na svijetu sada govoriti dosjetke, jer živimo u umirućoj kulturi gdje dosjetke lako dolaze ljudima. Ali duhovitost koja nam je potrebna, duhovitost mudrosti inicijacije, moramo dohvatiti iz volje; a nećemo je naći osim ukoliko snaga mudrosti inicijacije ne ustruji u naše duše. Stoga, ne možemo reći da smo opovrgnuli knjigu kao što je ova Spenglera. Naravno, možemo je opisati. Ona je rođena iz znanstvenog duha. Ali isto vrijedi i za ono što drugi rađaju iz znanstvenog duha. Tako je on u pravu ako u volju ljudi ne uđe ono što će činiti da ne bude u pravu. Više nemamo udobnost dokazivanja da je ovo njegovo pokazivanje propasti pogrešno; mi moramo, preko snage naše volje, učiniti pogrešnim ono što izgleda ispravno.
Vidite, ovo treba reći u rečenici koja izgleda paradoksalno. Ali živimo u vremenu kada stare predrasude moraju biti srušene i kada mora biti prepoznato da nikada ne možemo stvoriti novi svijet iz starih predrasuda. Zar nije razumljivo da se ljudi moraju susresti sa znanošću duha i reći da je ne razumiju? To je najshvatljivija stvar na svijetu. Jer oni razumiju ono što su naučili, a ono što su naučili, to je propadanje ili vodi u propadanje. Stvar je, ne asimiliranja nečeg što se može lako razumjeti iz pojave propadanja, već asimiliranja nečeg što da bi netko razumio mora najprije povećati svoje snage. Takva je priroda inicijacijske mudrosti. Ali kako možemo očekivati da oni koji sada žele biti učitelji ili vođe ljudi moraju uočiti da ono što čovjeku daje sposobnost prosudbe mora najprije biti izvučeno iz podsvjesnih dubina duševnog života, a da ne sjedi spremno tamo gore u glavi. Ono što zaista sjedi gore u glavi je destruktivni element.
Takva je priroda stvari s kojima se susrećete gdjegod su posljedice već izvučene, gdje morate samo pogledati na ovaj prividni uspjeh. Shvatljivo je da u propadanju okcidentalne civilizacije naša svijest ne može lako ući u ovo područje. Stoga, danas stojimo potpuno pod utjecajem ovog kontrasta koji vam je opisan; na jednoj strani potreba da novi impuls uđe u našu civilizaciju, a na drugoj strani obijanje tog impulsa. Stvari se jednostavno ne mogu poboljšati ako dovoljno veliki broj ljudi ne shvati potrebu za tim impulsom od mudrosti inicijacije. Ako stavite težinu na privremeno poboljšanje nećete zamijetiti velike linije propadanja, obmanuti ćete sebe u vezi toga, i koračati ćete toliko sigurno prema propadanju jer ste propustili shvatiti da je jedini način rasplamsati novi duh iz volje ljudi. Ali taj duh mora zahvatiti sve. Iznad svega, ovaj duh se ne smije zadržati bilo kakvim teoretskim filozofskim problemima. Bila bi velika obmana ako bi veliki broj ljudi — možda samo oni koji su na neki način zadovoljni s novom mudrošću inicijacije i iz toga je proizašao pomalo čulan duševni osjećaj — vjerovao da je dovoljno baviti se ovom mudrosti inicijacije kao nečim što je samo udobno i dobro za dušu. Jer baš kroz to bi ostatak našeg stvarnog vanjskog života sve više padao u barbarizam, a onaj mali dio misticizma koji su slijedili oni čije duše su imale sklonost u tom smjeru, uskoro bi nestao suočavajući se s općim barbarizmom. Svuda, i na ozbiljan način, mudrost inicijacije mora prodrijeti u različite grane znanosti i učenja, a iznad svega u praktični život, posebno u praktičnu volju. U osnovi sve je danas izgubljeno vrijeme ono što nije iz volje iz impulsa mudrosti inicijacije. Jer sva snaga koju primjenjujemo na druge vrste htijenja usporava stvari. Umjesto da naše vrijeme i snagu trošimo na ovaj način, kada god imamo vrijeme i snagu trebali bi je primijeniti kako bismo donijeli impuls mudrosti inicijacije u različite grane života i znanja.
Ako se nešto kotrlja zajedno s drevnim impulsima, nitko to neće zaustaviti u kotrljanju; i trebali bismo primijetiti koliko je mnogo mlađih ljudi (posebno u osvojenim zemljama) još uvijek ispunjeno starim krilaticama, starim šovinizmom. Ti mladi ljudi ne dolaze u razmatranje. Ali dolaze u razmatranje oni mladi ljudi na kojima počiva cjelokupna bol propadanja. A postoje takvi. To su oni čija volja može biti slomljena teorijama kao što su one iz knjige Spenglera. Stoga, u Stuttgartu sam ovu knjigu Oswalda Spenglera nazvao pametnom ali strašnom knjigom, koja sadrži najstrašnije opasnosti, jer je tako pametna da priziva vrstu magle ispred ljudi, posebno mladih ljudi.
Opovrgavanje mora doći iz sasvim drugačijeg tona od onog na kojeg smo se naviknuli kod ovakvih stvari, a nikada vjera u ovo ili ono neće biti ono što će nas spasiti. Ljudi danas rado preporučuju takvu vjeru, govoreći da samo ako imamo vjeru u dobre snage ljudi da će nova kultura doći kao što dolazi nova mladost. Ne, danas to ne može biti pitanje vjere, danas je to pitanje volje; a znanost duha obraća se volji. Stoga nije shvaćena od onog tko je pokušava shvatiti kroz vjeru ili kao teoriju. Shvaća je samo onaj tko zna da apelira na volju, volju u najvećim dubinama srca kada je čovjek sam sa sobom, i volju kada čovjek stoji usred životne borbe i u takvoj borbi, i mora se potvrditi kao čovjek. Samo kada se takvoj volji teži, znanost duha može biti shvaćena. Rekao sam vam da je za svakog tko čita moju Tajnu znanost onako kako bi čitao novelu, pasivno joj se predajući, ona samo gomila riječi — a tako i moje druge knjige. Samo onaj tko zna da u svakom trenutku čitanja mora, iz dubina vlastite duše, i kroz svoju najdublju volju, stvoriti nešto za što knjiga treba biti samo stimulans — samo taj može te knjige gledati kao glazbene partiture iz kojih može u vlastitoj duši steći iskustvo o pravoj glazbi.
Treba nam taj aktivni doživljaj u našim vlastitim dušama.