Kada se prije nekog vremena pojavio prvi svezak Spenglerove Propasti Zapada, u toj se književnoj produkciji moglo uočiti nešto poput volje da se intenzivnije uhvati u koštac s elementarnim pojavama odumiranja i propadanja u naše vrijeme. Ovdje je čovjek koji je osjetio u mnogo toga što je sada aktivno u cijelom zapadnom svijetu, impuls prema propadanju što nužno mora voditi do stanja krajnjeg kaosa u zapadnoj civilizaciji, uključujući Ameriku; i moglo se vidjeti da se čovjek koji je razvio takav osjećaj — dobro obaviještena osoba, zaista, uz ovladavanje mnogih znanstvenih ideja — potrudio predstaviti vrstu analize tih pojava.
Jasno je, naravno, da je Spengler prepoznao ovo propadanje; i očigledno je da ima osjećaj za sve što nosi prirodu propadanja upravo zato jer je njegovo mišljenje i samo uključeno u ovo propadanje; i pošto je osjećao ovo propadanje u samoj svojoj duši, moglo bi se reći, nije anticipirao ništa osim propadanja kao rezultata svih masovnih civilizacija. To je shvatljivo. Vjerovao je da će Zapad postati plijen neke vrste cezarizma, vrste razvoja individualne moći, koja će zamijeniti diferencirane, visoko organizirane kulture i civilizacije s jednostavnom brutalnom silom.
Očigledno je da Splengler, na primjer, nije imao ni najmanju percepciju činjenice da spas za zapadnu kulturu i civilizaciju može doći iz volje čovječanstva, ako je ta volja, suprotno od svega što se kreće u smjeru uništenja, usmjerena prema realizaciji nečeg što se još iz duše čovjeka može izvući kao nova snaga, ako ljudska bića današnjice imaju to htijenje. Za takvu novu snagu — naravno duhovnu snagu, temeljenu na duhovnoj aktivnosti — Oswald Spengler nema ni najmanje razumijevanje.
Tako možemo vidjeti da dobro informiran, briljantan čovjek, s izvjesnim prodornim uvidom, sposobnim za kovanje takvih snažnih fraza, zapravo ne stiže ni do čega izvan izvjesne nade za razvojem sirove moći, koja je daleko od bilo čega duhovnog, od bilo kojih unutarnjih ljudskih stremljenja, i koja u potpunosti zavisi od razvoja vanjske sirove snage.
Međutim, kada se pojavio prvi svezak, bilo je moguće imati barem određeni respekt za prodornu duhovnost (opet moram koristiti izraz) — apstraktnu, intelektualističku duhovnost — za razliku od tuposti mišljenja koja ni u kom slučaju nije jednaka s pokretačkim snagama povijesti, ali koja često daje osnovni ton današnjoj literaturi.
Sada se pojavio drugi svezak Oswalda Spenglera, i to zaista mnogo snažnije ukazuje na sve što živi u sadašnjem čovjeku a što može postati njegova koncepcija svijeta i filozofija, dok on sam odbija, s nekom vrstom brutalnosti, sve izvorno duhovno. Ovaj drugi svezak također je briljantan; ipak unatoč svojim pametnim opservacijama, Spengler ne pokazuje ništa više od strašne sterilnosti pretjerano apstraktnog i intelektualističkog načina mišljenja. Stvar je izvanredno vrijedna pažnje jer pokazuje kakvu osobitu konfiguraciju duha može steći nedvojbeno značajna osobnost današnjice.
U ovom drugom svesku Spenglerove Propasti Zapada, u prvom redu početak i kraj su od iznimnog interesa. Ali melankolični interes je ono što ovaj početak i kraj pobuđuju; oni zaista karakteriziraju cjelokupno stanje duše ovog čovjeka. Trebate pročitati samo rečenicu ili dvije na početku da bi odmah procijenili duševnu situaciju Oswalda Spenglera, kao i mnogih ljudi današnjice. Ono što se o tome može reći nema samo njemačko-književni značaj, već i posve međunarodni.
Spengler počinje sa sljedećom rečenicom: „Promatrajte cvjetove navečer, kada se na zalazećem Suncu zatvaraju jedan za drugim; tada vas tišti nešto zlokobno, osjećaj zbunjujuće tjeskobe u prisustvu ove slijepe, snolike egzistencije vezane za Zemlju. Nijema šuma, tihe livade, tamo grmlje, i ove vitice, ne komešaju se. Vjetar se igra s njima. Samo je mali komarac slobodan. On još pleše na večernjem svijetlu; kreće se kamo hoće“, itd.
Primijetite početnu točku od cvijeća, od biljaka. Sada, kada sam želio ukazati na ono što daje značaj sadašnjem razmišljanju, stalno sam iznova morao početi s vrstom shvaćanja koje se danas primjenjuje na beživotnu, anorgansku, mineralnu prirodu. Možda će se neki od vas sjetiti da sam, da bih okarakterizirao težnju sadašnjeg razmišljanja za jasnoćom pogleda, često koristio primjer sudara dvije elastične kugle, gdje iz stanja jedne kugle možete čistim izračunom zaključiti stanje druge.
Naravno, svatko Spenglerovskog duševnog kalibra može reći da uobičajeno razmišljanje ne otkriva kako otpor djeluje kod tih kugli, niti kakve su veze u dubljem smislu. Svatko tko ovako razmišlja ne shvaća o čemu jasnoća misli zavisi u sadašnje vrijeme. Jer ovakav prigovor ne bi imao ni manju niti veću valjanost nego nečija tvrdnja da za mene nije moguće razumjeti rečenicu napisanu na papiru bez da prije istražim sastav tinte s kojom je napisana. Uvijek je bitno otkriti o čemu se tu radi. Kod pregledavanja anorganske prirode, pitanje koje je bitno nije to što bi se eventualno našlo iza nje kao impuls sile, baš kao što sastav tinte nije važna stvar za razumijevanje rečenice s njom napisane; međutim važno pitanje je da li je primijenjeno jasno mišljenje.
Određena vrsta mišljenja ono je što je čovječanstvo postiglo još od vremena Galilea i Kopernika. Prvo pokazuje da čovjek s time može dokučiti samo beživotnu, anorgansku prirodu; ali da, s druge strane, jedino prepuštajući se tome, kao jednostavnoj i najprimitivnijoj vrsti čistog mišljenja, može razviti slobodu ljudske duše, ili bilo koju vrstu slobode za čovjeka. Samo onaj tko razumije karakter jasnog, objektivnog mišljenja, onako kako vlada beživotnom prirodom, može se kasnije uzdići do drugih procesa mišljenja i gledanja — do onog koje misao prožima vizijom, s inspiracijom, s imaginacijom, s intuicijom.
Dakle, prvi zadatak s kojim je suočen onaj tko danas želi govoriti s bilo kojim autoritetom o konačnoj konfiguraciji našeg kulturalnog života je promatrati što je to na čemu počiva snaga današnjeg mišljenja. A oni koji su postali svjesni ove moći mišljenja našeg vremena znaju da je to mišljenje aktivno u stroju, da nam je donijelo moderne tehničke znanosti, u kojima pomoću tog mišljenja konstruiramo vanjske, beživotne, anorganske sekvence, sve ono čijoj je pseudo-inteligenciji namjena da doprinese vanjskoj aktivnosti čovjeka.
Samo onaj tko ovo razumije počinje shvaćati da u trenutku kada se počnemo baviti biljnim životom, da ova vrsta mišljenja, shvaćeno isprva u svojoj apstraktnosti, vodi u krajnju besmislicu. Svatko tko koristi ovu vrstu kristalno čistog mišljenja — prikladnu u svojoj apstraktnosti samo za mineralni svijet —ne kao početnu točku za razvoj ljudske slobode, nego ga umjesto toga koristi za razmišljanje o biljnom svijetu, pred sobom će u biljnom svijetu imati nešto maglovito, nejasno, mistično, što ne može razumjeti. Jer čim pogledamo na biljni svijet moramo shvatiti da tamo — barem u mjeri u kojoj je to Goethe zamislio s njegovom prvobitnom biljkom (Urpflanze), i principom pomoću kojeg je pratio metamorfozu ove prvobitne biljke kroz sve biljne forme — tamo barem u ovom Goetheovskom smislu, svatko tko pristupi biljnom svijetu s prepoznavanjem stvarne snage misli koja vlada u anorganskom svijetu mora opaziti da biljni svijet ostaje nejasan i mističan u najgorem smislu našeg vremena, osim ukoliko mu se ne pristupi s imaginacijom — barem u smislu u kojem je Goethe utemeljio svoje botaničke poglede.
Kada netko poput Oswalda Spenglera odbacuje imaginativnu spoznaju a ipak počinje opisivati biljni svijet na ovaj način, ne dolazi ni do čega što bi dalo jasnoću i snagu, već samo do neke vrste konfuznog mišljenja, misticizma u najgorem smislu riječi, naime materijalističkog misticizma. A ako se ovo mora reći o početku knjige, njen kraj je karakteriziran početkom. Kraj ove knjige bavi se strojem, s onim što je dalo sam pečat modernoj civilizaciji — strojem, koji je u jednu ruku stran ljudskoj prirodi, a u drugu upravo sredstvo pomoću kojeg je razvila svoje jasno razmišljanje.
Prije nekog vremena — neposredno nakon pojavljivanja knjige Oswalda Spenglera, i pod dojmom učinka kojeg je imala — na koledžu za tehničke znanosti u Stuttgartu sam održao predavanje o Antropozofiji i tehničkim znanostima, da bi pokazao da upravo uranjanjem u tehničke znanosti ljudsko biće razvija konfiguraciju svoje duše koja ga oslobađa. Pokazao sam da, pošto u svijetu mehanike doživljava uništenje sve duhovnosti, u tom istom mehaničkom svijetu on prima impuls da iznjedri duhovnost iz vlastitog bića kroz unutarnji napor. Svatko, dakle, tko shvaća važnost stroja za našu cijelu sadašnju civilizaciju može sebi samo reći: Ovaj stroj, sa svojom drskom pseudo-inteligencijom, sa svojom strašnom, sirovom, demonskom bezdušnošću, prisiljava ljudsko biće, kada ono ispravno sebe shvaća, da izvlači iz onih klica duhovnosti koje su u njemu. Pomoću kontrasta stroj prisiljava ljudsko biće da razvije duhovni život.
Zapravo, ono što sam želio iznijeti na tom predavanju nitko nije shvatio, kako sam mogao saznati naknadno.
Oswald Spengler na kraju svog djela stavlja neke zaključke o stroju. Pa, ono što tamo čitate o stroju konačno vodi do neke vrste glorificiranja straha od njega. Osjećamo da je ono što je tamo rečeno stvarno vrhunac modernog praznovjerja u vezi stroja, što ljudi osjećaju kao nešto demonsko, kao što neki praznovjerni ljudi osjećaju prisutnost demona. Spengler opisuje izumitelja stroja, priča kako je postupno stjecao prednost, i malo po malo zahvatio civilizaciju. On opisuje ljude u čijem se dobu stroj pojavio.
„Ali za sve njih postojala je zaista faustovska opasnost da vrag ima ruku u tome, kako bi ih u duhu vodio na onu planinu gdje im je obećao zemaljsku moć. To je ono što je značio san onih čudnih dominikanaca, kao što je Peter Peregrinus, o napravi u vječnom kretanju, kroz koju će Bog biti lišen Njegove omnipotentnosti. Stalno su podlijegali toj ambiciji; iznuđivali su od božanstva njegovu tajnu kako bi sami bili Bog“.
Dakle Oswald Spengler stvari shvaća ovako: da, budući da čovjek sada kontrolira strojeve, on upravo preko tog čina kontrole, može zamisliti sebe kao Boga, može naučiti biti Bog, jer, prema njegovom mišljenju, Bog kozmičkog stroja kontrolira stroj. Kako se čovjek može osjećati uzdignut do božanstva kada kontrolira mikrokozmos!
„Oni su osluškivali zakone kozmičkog otkucaja vremena da bi im napravili nasilje, i potom su stvorili ideju o stroju kao malom kozmosu koji je poslušan samo volji čovjeka. Ali time su prekoračili suptilnu granicu gdje je, prema pobožnosti drugih, grijeh započeo; i to je značilo njihovo uništenje, od Bacona do Giordana Bruna. Prava vjera je uvijek držala da je stroj od vraga“. Sada ovdje naizgled namjerava biti samo ironičan; ali da ne namjerava biti samo ironičan postaje vidljivo kada na svoj briljantan način koristi riječi koje zvuče pomalo zastarjele. Sljedeći pasus to pokazuje:
„Zatim ipak slijedi, istodobno s racionalizmom, otkriće parnog stroja, koje sve preokreće i iz temelja mijenja ekonomsku sliku. Do tada je uslugu pružala priroda; sada je u jaram upregnuta kao rob, i njezin rad mjeren, kao s podsmijehom, pomoću konjskih snaga. Prešli smo od mišićne snage crnaca, upregnutu u organiziranom poduzetništvu, na organske snage zemljine kore, gdje životna snaga tisuća godina leži nakupljena kao ugljen, a mi sada usmjeravamo našu pažnju na anorgansku prirodu, čija je hidro energija već bila upregnuta kao potpora ugljenu. Zajedno s milijunima i milijardama konjskih snaga stanovništvo se povećava onako kako ni jedna druga civilizacija ne bi smatrala mogućim. Taj porast je proizvod stroja, koji zahtijeva servis i kontrolu, koji zauzvrat povećava snagu svakog pojedinca stostruko. Ljudski život postaje dragocjen zbog stroja. Rad postaje velika riječ u etičkom razmišljanju. Tijekom osamnaestog stoljeća svoje pogrdno značenje izgubio je u svim jezicima. Stroj radi i tjera čovjeka da radi s njim. Cjelokupna civilizacija je došla na stupanj aktivnosti pod kojim Zemlja drhti.
„Ono što se razvije tijekom jedva jednog stoljeća spektakl je takve magnitude da ljudskim bićima buduće kulture, s različitim dušama i različitim emocijama, mora izgledati da se u to vrijeme priroda teturala. U prethodnim dobima, politika je prelazila preko gradova i naroda; ekonomija ljudi uvelike se miješala sa sudbinama životinja i biljnog svijeta — ali to jedva dodiruje život i ponovno je izbrisano. Međutim, ova tehnička znanost, iza sebe će ostaviti znak svog doba kada sve drugo bude potopljeno i zaboravljeno. Ova Faustovska strast izmijenila je sliku zemljine površine.
„I svi ovi strojevi su sve više dehumanizirani u svojoj tvorbi; postaju sve više asketski, više mistični i ezoterični. Oni namotavaju Zemlju s beskrajnom mrežom delikatnih sila, struja i napetosti. Njihova tijela postaju sve više nematerijalna, čak i više šutljiva. Ti kotači, cilindri i poluge više ne govore. Svi ključni dijelovi povukli su se unutra. Čovjek osjeća stroj kao nešto vražje, i to s pravom. Za vjernika to označava svjedočanstvo Boga. On čovjeku predaje svetu kauzalnost, i čovjek postaje tih, neodoljiv, s nekom vrstom proročkog sveznanja kojeg je On pokrenuo.
„Nikada se mikrokozmos nije osjećao više superioran prema makrokozmosu. Ovdje su mala živa bića koja su, kroz njihovu duhovnu snagu, učinila da neživo zavisi od njih. Čini se da ne postoji ništa što bi bilo jednako tom trijumfu, postignutom od samo jedne kulture, i, možda, za samo nekoliko stoljeća. Ali upravo zbog toga Faustovski čovjek postao je rob vlastite kreacije.“
Ovdje vidimo potpunu bespomoćnost mislioca u odnosu na stroj. Nikada mu ne sine da u stroju nema ničega što bi moglo biti mistično za bilo koga tko shvaća samu prirodu neživog kako joj nedostaje bilo kakav mistični element.
I tako vidimo kako Oswald Spengler započinje s maglovitim recitalom o biljkama, jer zaista nema predodžbu o prirodi i karakteru današnje spoznaje — što je usko povezano s evolucijom mehaničkog življenja — jer za njega mišljenje ostaje samo apstrakcija, i na osnovu toga također nije u stanju percipirati ulogu mišljenja u bilo čemu mehaničkom. U stvarnosti, mišljenje ovdje postaje potpuno nevažna slika, tako da ljudsko biće u mehaničkom dobu može postati sve realnije, može iz sebe prizvati svoju dušu, svoj duh, opirući se mehaničkom. To je značaj doba strojeva za ljudsko biće, kao i za cijelu evoluciju svijeta.
Kada netko tko namjerava započeti s metafizičkom jasnoćom umjesto toga počne s maglovitim recitalom o biljkama, on to čini jer je u takvom raspoloženju u opoziciji prema stroju. Odnosno, Oswald Spengler je dokučio ulogu modernog mišljenja samo u njegovoj apstraktnosti, i počinje raditi na nečemu što mu ostaje mračno, naime, na svijetu biljaka.
Sada uzimajući mineralno, biljno, životinjsko, i carstvo ljudi, ovo posljednje za sadašnje vrijeme možemo okarakterizirati govoreći da smo od sredine petnaestog stoljeća napredovali od mišljenja koje nam mineralno carstvo čini transparentnim. Tako da kada pogledamo ljudsko biće našeg vremena, kakvo je ono iznutra, kao promatrač vanjskog svijeta, moramo reći da je kao ljudsko biće ono upravo u ovom vremenu razvilo koncepciju mineralnog carstva. Ali onda moramo okarakterizirati značaj ovog mineralnog mišljenja na način kao što sam ja sada upravo okarakterizirao.
Međutim kada netko tko ne zna ništa o pravoj prirodi mineralnog carstva krene od biljnog carstva, ne stiže dalje od životinjskog carstva. Jer životinja u sebi nosi biljnu prirodu u istom obliku u kojem mi danas nosimo mineralnu prirodu. Karakteristično je za Oswalda Spenglera, prvo, da počinje s biljkom, i u njegovim konceptima ni na jedan način ne stiže izvan animalnog (bavi se čovjekom samo toliko koliko je čovjek životinja); i drugo, da mu mišljenje zaista izgleda iznimno razumljivim, dok, u stvarnosti, kao što sam upravo objasnio, shvaćeno u pravom značenju prilično je nerazumljivo. On tako dopušta da njegovo mišljenje klizi dolje što je moguće više u životinjski svijet. Vidimo ga kako, na primjer, otkriva da ima osjetilnu percepciju, baš kao što ima i životinja, i ta osjetilna percepcija, čak i kod životinje, postaje neka vrsta prosudbe. Na ovaj način pokušava predstaviti mišljenje samo kao nešto poput intenziviranja života percepcije životinje.
Zapravo nitko na tako radikalan način kao sam Oswald Spengler nije dokazao da čovjek današnjice sa svojim apstraktnim mišljenjem doseže samo izvan-ljudski svijet, a ljudski više ne shvaća. A esencijalno obilježje ljudskog bića, naime, da može misliti, Oswald Spengler gleda samo kao vrstu dodatka, koji je neobjašnjiv i zaista suvišan. Jer, prema Spengleru, ovo mišljenje je zaista nešto suvišno u čovjeku.
„Razumijevanje emancipirao od osjećaja nazvano je mišljenje. Mišljenje je zauvijek donijelo razjedinjenje ljudskog budnog stanja. Ono je uvijek gledalo intelekt i sposobnost percepcije kao više i niže duševne snage. Ono je stvorilo fatalni kontrast između svijeta svijetla oka, koji je označen kao svijet privida i čulne zablude, i literarno zamišljenog svijeta, u kojem koncepti s blagim ali uvijek prisutnim naglaskom slijede svoje postojanje.“
Sada, kada izlaže te stvari Spengler razvija iznimno neobičnu ideju; naime, da u stvarnosti cjelokupna duhovna civilizacija čovjeka ovisi o oku, da je zaista samo destilirana iz svijeta svjetla, a koncepti su samo nekako rafinirane, nekako destilirane, vizije u svijetlu, koje su prenesene kroz oko. Oswald Spengler jednostavno nema pojma da mišljenje, kada je to čista misao, ne samo da prima svijet svjetla od oka, već ujedinjuje taj svijet svjetla s cijelim čovjekom. Sasvim je druga stvar mislimo li na entitet koji je povezan s percepcijom oka, ili govorimo o koncepcijama ili mentalnim slikama. Spengler ima nešto za reći također i o koncepcijama, ili mentalnim slikama (Vorstellen); ali upravo u tom trenutku pokušava dokazati da je mišljenje samo vrsta sna mozga i razrijeđeni svijet svjetla u čovjeku.
Sada bih želio znati da li bilo koja vrsta mišljenja koje nije apstraktno, već je to čvrst zdravi razum, riječ „stellen“ (staviti ili smjestiti), kada je doživljena ispravno, ikako može povezati s bilo čime što pripada svijetu svjetla. Čovjek „smješta“ sebe s obje noge na Zemlju; cijeli čovjek je uključen. Kada kažemo „vorstellen“ (postaviti, prikazati), mi dinamički ujedinjujemo entitet svjetla s onim što doživljavamo unutra kao nešto dinamično, kao učinak sile, kao nešto što uranja dolje u stvarnost. S realističkim mišljenjem, mi apsolutno uranjamo dolje u stvarnost. Razmotrite najvažnije misli. Osim matematičkih, misli uvijek dovode do spoznaje da u njima nemamo samo svjetlosno-zračni organizam, već također i nešto što čovjek ima kao iskustvo duše kada izazove da misao bude osvijetljena u isto vrijeme kada je s objema nogama na Zemlji.
Dakle, sve što je Oswald Spengler ovdje razradio o ovom svijetu svjetla transformiranom u mišljenje zaista nije ništa osim neizmjerno pametnog govora. Apsolutno je nužno da se ovo kaže: uvod u ovaj drugi svezak je briljantno brbljanje, koje se zatim podiže do tvrdnje kao što je sljedeća:
„Ovo osiromašenje osjetilnih sposobnosti u isto vrijeme uključuje neizmjerno produbljivanje. Ljudska budna egzistencija nije više samo napetost između tijela i okolnog svijeta. Sada je to život u zatvorenom, okružujućem svijetu svjetla. Tijelo se kreće u vidljivom prostoru. Doživljaj dubine je moćno prodiranje u vidljive udaljenosti od središta svjetla. To je točka koju zovemo 'Ja', 'Ja' je koncept svijetla“.
Svatko tko tvrdi da je 'Ja' koncept svijetla nema ideju, na primjer, kako intimno je doživljaj 'Ja' povezan s doživljajem gravitacije u ljudskom organizmu; uopće nema predodžbu o doživljaju mehaničkog koji se može pojaviti u ljudskom organizmu. Ali kada se pojavi svjesno, onda je napravljen skok od apstraktnog mišljenja do realističnog, konkretnog mišljenja koje vodi u stvarnost.
Moglo bi se reći da je Oswald Spengler savršen primjer činjenice da je mišljenje postalo prozračno, također i svijetlo, i cijelo je ljudsko biće odvelo dalje od stvarnosti, tako da se ono vrti negdje u svijetlu i ne sumnja da također postoji i gravitacija; na primjer — da postoji također i nešto što se može doživjeti, a ne samo gledati na to. Stajalište promatrača John Stuart Mill-a, na primjer, ovdje je dovedeno do krajnosti. Dakle, knjiga je iznimno karakteristična za naše vrijeme.
Jedna rečenica na stranici 13 [Der Untergang des Abendlandes, svezak II.] izgleda strašno pametna, ali stvarno je samo svijetla i prozračna: „Netko oblikuje koncepciju za koncepcijom i konačno postiže misaonu arhitekturu u velikom stilu, čije građevine stoje u unutarnjem svijetlu, takoreći, u potpunoj jasnoći.“
Tako Oswald Spengler započinje s pukom frazeologijom. Smatra da biljni svijet „spava“; to predstavlja prije svega svijet oko nas, koji je potpuno uspavan. On smatra da se svijet „budi“ u životinjskom carstvu, i da je životinjsko carstvo samo po sebi vrsta mikrokozmosa. Ne stiže dalje od životinje, već samo razvija odnos između biljnog svijeta i životinjskog svijeta, i nalazi da je ovaj prvi u stanju spavanja a ovaj drugi u budnom stanju.
Ali do svega što se događa u svijetu zaista dolazi pod utjecajem onog što spava. Životinja — stoga, za Oswald Spenglera, čovjek također — ima spavanje u sebi. To je točno. Ali sve što ima značaj za svijet proizlazi iz spavanja, jer spavanje sadrži pokret. Budno stanje sadrži samo napetosti — napetosti koje u sebi stvaraju sve vrste proturječja, ali i dalje su samo napetosti koje su, takoreći, samo još jedna vanjska stavka u univerzumu. Zapravo, nezavisna stvarnost je ona koja proizlazi iz spavanja.
A u toj juhi plutaju svakakvi više ili manje suvišni, ukusni ili neukusni grumeni masti — što je životinjski element; ali mogla bi ta juha biti i bez ovih grumena masti, osim što one unose nešto u stvarnost. U spavanju Gdje i Kako neće se naći, već samo Kada i Zašto. Tako da nalazimo u ljudskom biću sljedeće, koje sadržava isto tako i biljno — o ulozi mineralnog u ljudskom biću Oswald Spengler nema pojma — tako da u čovjeku nalazimo sljedeće: utoliko što je biljkolike prirode, on živi u vremenu; on zauzima svoje mjesto u „Kada“ i „Zašto“, ovo prvo je Zašto ovog drugog. To je uzročni čimbenik. I živući ovako kroz povijest čovjek doista u povijesti izražava biljkolikost. Životinjski element — a stoga isto tako i ljudski — koji se pita „Gdje“ i „Kako“, oni su (životinjski i ljudski elementi) samo grumeni masti koji su joj dodani. (Ovo je vrlo zanimljivo što se tiče unutarnjih napetosti, ali one zaista nemaju ništa s onim što se događa u svijetu.) Tako možemo reći: kroz kozmičke odnose „Kada“ i „Zašto“ usađeni su u svijet za doba koja slijede.
I u ovoj juhi koja ide dalje plutaju grumeni masti s njihovim „Gdje“ i „Kako“. A kada čovjek — samo jedna ta mrvica masti — pluta u toj juhi, „Gdje“ i „Kako“ zaista brine samo njega i njegove unutarnje napetosti, njegovu budnu egzistenciju. Ono što on radi kao povijesno biće proizlazi iz spavanja.
Davno je kazano kao neka vrsta religijske imaginacije: Gospod daje njegovom voljenom sinu u snu. Spenglerovskom čovjeku priroda je ona koja daje u snu. Takvo je razmišljanje jedne od najistaknutijih osobnosti našeg vremena, koja, međutim — da bi izbjegla suočavanje sa samim sobom — uranja u carstvo biljaka, otuda se ne pojavljuje dalje od životinjskog carstva, u kojem se čovjek također komeša.
Sada bi netko pretpostavio da će ova izmišljotina sa svojom mudrošću izbjeći najgore pogreške koje je mišljenje napravilo u prošlosti; odnosno, da će nekako biti konzistentno. Ako bi se biljna egzistencija trebala razliti nad poviješću čovječanstva, onda neka izmišljotina bude ograničena na carstvo biljaka. Međutim, bilo bi teško ući u povijesnu raspravu u vezi čovjeka biljnog svijeta. Ipak Oswald Spengler raspravlja povijesno, čak i vrlo pametno, biljkoliku aktivnost čovječanstva tijekom spavanja. Ali da bi mogao nešto kazati o tom spavanju čovječanstva, koristi najgoru moguću vrstu mišljenja, naime, antropomorfizam, umjetno iskrivljujući sve, zamišljajući ljudske kvalitete u svemu. Stoga, on govori — već na stranici 9 — o biljci, koja nema budno postojanje, jer iz toga želi naučiti kako će pisati povijest, a također dati opis čovjekove aktivnosti do koje dolazi od spavanja.
Ali pročitajmo prve rečenice na stranici 9: „Biljka vodi egzistenciju koja nema budnog stanja“ — dobro. On misli: „U spavanju sva bića postaju biljke“, odnosno, čovjek a isto tako životinja — u redu. — “napetost s okolnim svijetom je otpuštena, takt života i dalje se nastavlja“. I sada dolazi velika rečenica: „Biljka poznaje samo odnos sa Kada i Zašto“. Sada biljka počinje ne samo sanjati, već i „znati“ u njenom blagoslovljenom snu. Tako se suočavamo s činjenicom da bi se ovaj san, predodređen da se stalno širi kao povijest u ljudskoj evoluciji, sada mogao početi buditi. Jer onda je Oswald Spengler mogao isto tako napisati povijest kako bi biljkama pripisao znanje o Kada i Zašto. Zaista ova priroda spavanja biljke ima čak i neke vrlo zanimljive osobine:
„Izdanak prvih zelenih kopalja iz zimskog tla, bujanje pupoljaka, sva snaga cvjetanja, miris, sjaj, sazrijevanje — sve je to želja za ispunjenjem sudbine i stalna žudnja za pitanjem Zašto“.
Naravno povijest se vrlo lako može opisati kao biljkolika, ako pisac najprije sebe pripremi za taj cilj kroz antropomorfizam. A pošto je sve to tako, Oswald Spengler dalje kaže:
„Gdje, to ne može imati značenje za biljkoliku egzistenciju. To je pitanje s kojim se ljudsko biće koje se budi dnevno prisjeća svog svijeta. Jer samo ritam otkucaja egzistencije opstaje kroz sve generacije. Budna egzistencija počinje iznova sa svakim mikrokozmosom. To je razlika između stvaranja i rađanja. Jedno je jamstvo stalnosti, drugo je početak. I dakle, biljka je stvorena ali nije rođena. Ona postoji, ali nikakvo buđenje, niti prvi dan, ne prostire osjetilni svijet oko nje ...”
Ako bilo tko želi slijediti spenglerovske misli, mora zaista, poput gimnastičara, najprije stajati na glavi i zatim se okrenuti, da bi mentalno preokrenuo ono što je promislio u ljudskom smislu kao ispravnu stranu. Ali vidite miješajući ovakvu metafiziku, ovakvu filozofiju, Spengler dolazi do sljedećeg: Ovo stanje spavanja u čovjeku, ono što je u njemu biljkoliko, to čini povijest. Što je to u čovjeku? Krv — krv koja teče kroz generacije.
Pa, na ovaj način Spengler priprema sebi metodu, tako da može reći: Najvažniji događaji u ljudskoj povijesti dogodili su se preko krvi. Da bi to napravio mora srezati još neke misaone ludorije:
„Budna egzistencija je sinonim za 'određivanje' (Feststellen), bez obzira radi li se o osjetilu dodira kod jedne od infuzorija (vrsta jednostaničnog organizma, nap.pr.) ili ljudskom mišljenju najvišeg reda“.
Dakako, kada netko razmišlja na tako apstraktan način, on jednostavno ne uspijeva otkriti razliku između osjetila dodira kod jedne od infuzorija i ljudskog mišljenja najvišeg reda. Zatim dolazi do svakakvih posebno čudnih tvrdnji, kao što je: da je to mišljenje zaista samo dodatak cjelokupnom ljudskom životu, da djela potječu od krvi, i da je iz krvi nastala povijest. A ako ima još nekih ljudi koji razmišljaju o ovome, oni to rade s čisto apstraktnim mišljenjem kakvo nema ništa sa stvarnošću.
„To da mi samo ne živimo, već i znamo nešto o životu, rezultat je tog promatranja našeg tjelesnog bića u svijetlu. Ali životinja poznaje samo život, ne smrt“.
I tako objašnjava da važna stvar mora doći iz mraka, tame, iz biljkolikog, iz krvi; i on tvrdi da oni ljudi koji su postignuli nešto u povijesti da su to napravili ne kao rezultat ideje, mišljenja — već da su misli, čak i one od mislioca, samo nusproizvod. O onome što postiže mišljenje, Oswald Spengler nema dovoljno podcjenjivačkih riječi.
I zatim misliocima suprotstavlja sve one koji zaista djeluju, jer puštaju da mišljenje bude mišljenje; odnosno, neka to bude stvar drugih.
„Neki ljudi su rođeni kao ljudi sudbine, a drugi kao ljudi uzročnosti. Čovjek koji je stvarno živ, seljak i ratnik, državnik, general, čovjek svijeta, trgovac, svatko tko želi postati bogat, zapovijedati, vladati, boriti se, riskirati, organizator, izvođač radova, pustolov, mačevalac, kockar, svijet je odvojen od 'duhovnog' čovjeka (Spengler ‘duhovnog’ stavlja u navodnike), od sveca, svećenika, učenjaka, idealista, ideologa, bez obzira je li na to osuđen snagom njegova mišljenja ili nedostatkom krvi. Postojanje i budnost, mjera i napetost, instinkti i koncepti, organi cirkulacije i oni od dodira — rijetko će postojati eminentan čovjek u kojem jedna strana nesumnjivo nadmašuje značaj druge.
„…aktivna osoba je potpuno ljudsko biće. Kod kontemplativne osobe jedan organ bi želio djelovati bez tijela ili protiv njega. Jer samo aktivan čovjek, čovjek sudbine (odnosno, onaj kojeg misli ne brinu) — jer samo aktivan čovjek, čovjek sudbine, živi, u konačnici, u stvarnom svijetu, političkih, vojnih, i ekonomskih kriza, u kojem se koncepti i teorije ne računaju. Ovdje dobar udarac vrijedi više od dobrog zaključka, i ima smisla u prijeziru s kojim su vojnici i državnici svih vremena gledali dolje na piskaralo i knjiškog crva, koji imaju ideju da svjetska povijest postoji radi duha, znanosti, ili čak umjetnosti“.
Ovo je obična izjava; u stvari, dovoljno obična da svatko može prepoznati tko je to rekao: to je definitivno napisano ni od koga drugog nego od „piskarala i knjiškog crva“, koji glumi superiornost na račun drugih. Samo je „piskaralo i knjiški moljac“ mogao napisati:
„Neki ljudi su rođeni kao ljudi sudbine a neki kao ljudi kauzalnosti. Čovjek koji je stvarno živ, seljak ili ratnik, državnik, general, čovjek svijeta, trgovac, svatko tko želi postati bogat, zapovijedati, vladati, boriti se, riskirati, organizator, izvođač radova, pustolov, mačevalac, kockar, svijet je odvojen od 'duhovnog' čovjeka, od sveca, od svećenika, učenjaka, idealista, ideologa“ ... Kao da nikada nije bilo ispovjedaonice i oca ispovjednika! Zaista, postoje još i druga bića od kojih sve one klase ljudi izvlače njihove misli. U društvu svih takvih ljudi kakvi su spomenuti — državnici ,generali, ljudi svijeta, trgovci, mačevaoci, kockari, i tako dalje — čak su nađeni i proroci i proricatelji. Tako da zapravo od „svijeta“ koji bi trebao odvojiti državnika, političara, itd., od „duhovnog“ čovjeka u stvarnosti nije tako velika udaljenost. Svatko tko je u stanju promatrati život naći će da je ovako nešto napisano s krajnjim zanemarivanjem svih promatranja života. A Oswald Spengler koji je briljantan čovjek i istaknuta osobnost, to temeljito obrađuje. Nakon kazivanja da je u oblasti stvarnih događaja udarac vrijedniji nego logički zaključak, on nastavlja ovako:
„Ovdje dobar udarac vrijedi više od dobrog zaključka, i ima smisla u prijeziru s kojim su vojnici i državnici svih vremena gledali dolje na piskaralo i knjiškog crva, koji ima ideju da povijest svijeta postoji zbog duha, znanosti, ili čak umjetnosti. Budimo nedvosmisleni: razumijevanje oslobođeno osjećaja samo je jedna strana života, i to ne odlučujuća strana. U povijesti zapadnjačke misli, ime Napoleona može se izostaviti, ali u stvarnoj povijesti Arhimed, sa svim njegovim znanstvenim otkrićima, možda je imao manje utjecaja od vojnika koji ga je ubio u napadu na Sirakuzu“.
Sada, da je na glavu Arhimeda pala cigla, onda, prema ovoj teoriji, ta bi cigla bila važnija, u smislu stvarne logične povijesti, nego sve što je poteklo od Arhimeda. A podsjećam vas, ovo nije napisano od običnog novinara, već od jednog od najpametnijih ljudi sadašnjeg vremena. Upravo to je bitno, da jedan od najpametnijih ljudi sadašnjice piše na ovaj način.
A sada egzaktno, što je to što ima učinka? Mišljenje? To samo lebdi na vrhu. Ono što ima učinka je krv. Svatko tko govori o krvi s duhovnog stajališta, odnosno, govori znanstveno, najprije će se upitati kako krv nastaje, kako je krv povezana s čovjekovom ishranom. U crijevima krv još ne postoji; stvorena je unutar samog ljudskog bića. Protok krvi dolje kroz generacije — dakle, ako se može formirati bilo kakva loša mistična ideja, to je to. Ništa što su magloviti mistici ikada rekli više ili manje jasno o unutarnjem životu duše nije tako jadan misticizam kao što je ovaj spenglerovski misticizam krvi. Odnosi se na nešto što isključuje svaku mogućnost, ne samo razmišljanja o tome — naravno to ne bi ništa značilo Oswaldu Spengleru, jer nitko ne bi trebao misliti, to je samo jedan od životnih luksuza — već bi trebalo prestati i govoriti o nečem čemu je tako teško pristupiti kao što je krv, ako netko pretendira da bude inteligentna osoba, ili čak inteligentna viša životinja.
Sa ove točke gledišta, savršeno je moguće, inaugurirati razmatranje povijesti sljedećom rečenicom:
„Svi veliki događaji su podržani takvim bićima kozmičke prirode, kakva borave u narodima, partijama, vojskama, klasama; dok se povijest duha odvija u labavim udruženjima i krugovima, školama, obrazovnim razredima, tendencijama — u 'izmima'. I tu je opet stvar sudbine da li takva grupa nalazi vođu u odlučujućem trenutku njenog najvećeg učinka, ili je slijepo potaknuta naprijed, da li su slučajni vođe ljudi većeg kalibra ili totalno beznačajne osobnosti podignute na vrh valom događaja, kao Pompej ili Robespierre. Znak državnika je da s potpunom jasnoćom shvaća snagu i postojanost, smjer i svrhu sve te mase duša koje se formiraju i razgrađuju u struji vremena; ipak, tu je također i pitanje slučaja da li će on moći njima vladati, ili je povučen zajedno s njima“. Na ovaj način je inaugurirano razmatranje povijesti koje omogućuje da krv bude osvajač svega što ulazi u povijesnu evoluciju kroz duh! Sada:
„Jedna moć može biti zbačena samo od druge, ne od principa, i to je suprotno novcu, nema ničeg drugog“ (osim krvi, on misli). „Novac je savladan i svrgnut samo od krvi. Život je prvo i posljednje, neograničeni kozmički tok u mikrokozmičkoj formi. To je činjenica u svijetu kao što je i povijest. Prije ritma uzastopnih generacija kojem se nije moguće oduprijeti, sve što je budan život izgradio u svjetovima duha u konačnici nestaje. Činjenica od važnosti u povijesti je život, uvijek samo život, rasa, trijumf volje za moć, a ne pobjeda istina, otkrića, ili novca. Povijest svijeta je sud svijeta. Uvijek je odlučeno u korist života koji je snažniji, puniji, i sigurniji u sebe, u korist, odnosno, na pravo da se živi, bilo da to jest ili nije bilo u budnom životu; i uvijek se žrtvovala istina i pravednost u odnosu na moć, rasu, i na smrt su osuđeni ljudi i narodi kojima je istina dragocjenija od djela, a pravda bitnija nego moć. Tako se još jedna drama uzvišene kulture, predivan svijet božanstvenosti, umjetnosti, misli, bitaka, gradova, zatvara prvobitnim činjenicama vječne krvi, što je jedno te isto s vječnim, kozmičkih, lelujavim kruženjem. Jasna, oblikom ispunjena budna egzistencija, uranja u tihu službu životu, kao što je pokazano kineskom epohom i Rimskim carstvom. Vrijeme pobjeđuje nad prostorom, i vrijeme je to koje u svom neumoljivom prolazu na ovom planetu prolaznu kulturu ugrađuje u slučajnost — kulturu, oblik u kojem slučajni život protječe neko vrijeme, a iza njega u svijetlu pred našim očima struje horizonti povijesti Zemlje i povijesti zvijezda.
„Za nas međutim, koje je sudbina smjestila u ovu kulturu u ovom trenutku evolucije kada novac slavi svoje zadnje pobjede, a njegov nasljednik, cezarizam, potajno se i neumoljivo približava, smjer je dan unutar uskih granica koje htijenje i prisila moraju slijediti, ako će život biti dostojan življenja“.
Ovako Oswald Spengler ukazuje na dolazeći cezarizam, na ono što će doći prije potpunog kolapsa kulture Zapada, i u što sadašnja kultura mora biti transformirana.
Ovo sam vam iznio danas jer stvarno čovjek koji je budan — on malo znači Oswaldu Spengleru — čovjek koji je budan, čak i ako je antropozof, trebao bi uzeti u obzir nešto od onoga što se događa. I tako sam vam s ovog stajališta želio skrenuti pažnju na konkretan problem našeg vremena. Ali bio bi ovo loš zaključak ako bih vam rekao samo ovo u vezi ovog problema našeg vremena. Stoga, prije nego budemo morali imati dužu pauzu zbog mog izleta u Oxford, u srijedu sljedećeg tjedna održati ću još jedno predavanje.