Oswald Spengler članci

Oswald Spengler je sada izdao drugi svezak njegove Propasti Zapada. Naziva ga Perspektive svjetske povijesti [Propast Zapada, Oswald Spengler; svezak II: Perspektive svjetske povijesti.] Osjećamo se ponukani usporediti početak i kraj tih perspektiva.

Početak usmjerava naše promatranje prema prirodi. „Pogledajte cvjetove navečer, jedan za drugim zatvaraju se u sumrak. Čudan je osjećaj koji vas pritisne — osjećaj zagonetnog straha u prisutnosti ove slijepe snolike egzistencije vezane za Zemlju. Nijema šuma, tihe livade, ovaj grm, grančica, ne komešaju se, to se vjetar s njima igra. Samo je mali komarac slobodan — on još pleše na večernjem svijetlu, kreće se kamo hoće. Biljka je ništa sama po sebi. Ona čini dio krajolika u kojem je slučaj učinio da se ukorijeni. Sumrak, hladnoća, zatvaranje svakog cvijeta — to nisu uzrok i posljedica, nisu opasnost i odgovor na nju. One su jedinstveni proces prirode, koja sebe ostvaruje pored biljke, s biljkom, i u biljci. Pojedinac nije slobodan da brine za sebe, da ima htijenje, ili bira za sebe“.

Kroz čitavu knjigu osjećamo da su „svjetske povijesne perspektive“ obojane ovim pogledom na uspavani biljni život na koji smo upućeni na samom početku. Zašto bismo trebali pogledati na ovo? Je li to ono na što je čovjek današnjice prirodno vođen kada se zagonetke i nemiri njegove epohe raspire u njegovom umu? Je li raspoloženje izazvano ovim pogledom na prirodu posebno pogodno za prodrijeti u bit današnje kulture na takav način da se može vrednovati?

Na samom kraju sveska postavljeni smo pred cijelu tragediju čovjeka sadašnjosti. „Strast za izumom objavljuje se već u gotičkoj arhitekturi — usporedite to s namjernim siromaštvom dorske forme! — i očituje se kroz našu glazbu. Pojavilo se tiskanje knjiga, i oružje dugog dometa. Od Kolumba i Kopernika slijedi teleskop, mikroskop, kemijski elementi, i na kraju ogroman tehnološki korpus ranog baroka. Međutim, zatim je slijedio, istodobno s racionalizmom, izum parnog stroja, koji je uznemirio sve i transformirao ekonomski život iz temelja. Do tada je priroda pružala usluge, ali sada je upregnuta u jaram kao rob, i njen rad je, kao s prezirom, mjeren standardom konjske snage. ... Budući da se konjska snaga kreće prema milijunima i milijardama, populacija se povećava, s porastom kakav ni jedna druga kultura nije smatrala mogućim. Ovaj rast je proizvod stroja, koji inzistira da ga se koristi i usmjerava, a zauzvrat ustostručuje snage svakog pojedinca. Za dobrobit stroja, ljudski život postaje dragocjen ... Cjelokupna kultura doseže stupanj aktivnosti da Zemlja pod njom podrhtava ... A ono što se sada razvija, gotovo u jednom stoljeću, drama je takve veličine da će se ljudi buduće kulture, s drugim dušama i drugim strastima, teško moći oteti dojmu da je u naše vrijeme sama priroda klecala ... I ovi strojevi u svojim oblicima postaju sve manje ljudski, više asketski, mistični, ezoterijski ... Nikada se osim ovdje mikrokozmos nije osjećao superiornim makrokozmosu, ali ovdje su male životne jedinke pukom snagom njihova intelekta učinile neživo zavisno o njima samima ... Ali upravo zato je faustovski čovjek postao robom svoje kreacije ... Seljak, fizički radnik, čak i trgovac, odjednom izgledaju nebitni u usporedbi s tri velika lika koje je stroj odgojio i izvježbao tijekom svog razvoja: poduzetnik, inženjer, i tvornički radnik.”

Zašto bi se čovjek, koji izgleda smješten u takav odnos sa strojem, poduhvatio procjene tog položaja s pogledom usmjerenim na uspavani život biljke?

Zasigurno zurenje u tom smjeru nije dovelo čovjeka usred kotača, zglobova, motora, i tako dalje. Mnogo više je to gledanje u beživotnu prirodu. Stalno otkako je čovjek tome pristupio sa promišljanjem koje je željelo da njegovi objekti budu transparentni kao što su oni od matematike, krenuo je prema modernoj tehnologiji. Novija razmišljanja su se trenirala da gledaju na duhovno transparentno. Ovo mišljenje saznaje nešto o sebi kada shvaća kako poima sudar dvije elastične kugle ili putanju tijela. Na isti način na koji poima to ono je prisiljeno shvatiti sve pojave s kojima se suočava u fizikalnom ili kemijskom laboratoriju. Duhovno transparentne pojave su ono što ono želi. Ako netko prigovori da sudar dvije elastične kugle nije duhovno transparentan jer sila elasticiteta ostaje tajanstvena i neprobojna, možemo opravdano reći da nije u tome stvar, da ne moramo znati prirodu tinte s kojom je pismo napisano kada želimo razumjeti pismo.

U beživotnoj prirodi čovjek s potpunom jasnoćom vidi sve što mu treba da iz konteksta prirode konstruira stroj. U tu svrhu, treba ideje koje može proširiti, da obuhvati više nego što je to promatrati anorgansku prirodu u punoj transparentnosti.

Ali u čovjekovoj duši ove ideje su samo slike. Naša ih svijest prepoznaje kao takve. One u našoj svijesti žive bez snage; one su povezane s onim što prikazuju kao što su zrcalne slike povezane s objektima koji stoje ispred zrcala. Jedna zrcalna slika ne udara u drugu, a ipak zajedno mogu dana koherentnu sliku udarca. U ovom slikovnom znanju moderno mišljenje ima svoju veličinu i nedostatak. Ako sebe shvaća u svojoj veličini i nedostatku, uronjeno je u zagonetke i uznemirenje.

Ovo slikovno znanje ima svoju transparentnost. Onaj tko to osjeća priznati će da svo znanje dostojno tog naziva mora ovako biti transparentno. Ali već u biljnom svijetu ta transparentnost nije više prisutna ako se teži za istom spoznajom kao u slučaju slika beživotne prirode. Goethe je to osjećao. Stoga je, tražio drugačije formiranu spoznaju za biljni svijet. Tražio je sliku arhetipske biljke, iz koje se može dokučiti pojedina biljka kao što je pojedina fizička pojava shvaćena iz „prirodnih zakona“.

Spoznati živuće tako temeljito kao beživotno možemo samo ako proširimo naše sposobnosti shvaćanja. Kod spoznaje beživotnog, ljudi su po prvi puta vidjeli što bi znanje zaista moglo biti. Ali ova spoznaja otkriva samo ono što je strano stvarnoj ljudskoj esenciji. Mi ne možemo napredovati od shvaćanja beživotnog do doživljaja prave ljudske esencije ako se držimo te metode.

Kod stroja imamo nešto što je transparentno ali što je nama strano. Povezali smo naše živote s tim stranim elementom. Stroj stoji tu hladan i stran, trijumf „vjerodostojne“ spoznaje. Pored njega stoji sam čovjek, samo s tamom pred sobom ako s tom spoznajom pogleda u sebe.

Ipak, ljudi su trebali steći ovaj uvid u mrtvo i transparentno da bi bili potpuno budni. Oni trebaju slikovno znanje onog što je strano njihovoj prirodi da bi se probudili. Svo prethodno znanje izvedeno je iz tame čovjekove vlastite prirode. Po prvi puta postaje jasno kada ljudska duša postaje jednostavno ogledalo, reflektirajući samo slike stvari strane čovjeku. Prije kada je čovjek govorio o znanju na umu je imao samo impulse i sadržaj svoje vlastite prirode, koji ne mogu biti jasni. Njegove ideje su bile prožete životom, ali one nisu bile jasne. Slike beživotnog svijeta su jasne. Međutim, u takvim slikama, on nema samo otkrivenje beživotnog, već isto tako i unutarnji doživljaj. Slike kroz njihovu vlastitu prirodu ne mogu uzrokovati ništa. One su impotentne. Ali ako čovjek doživljava svoje moralne impulse u slikovnom svijetu kao što se izvježbao da doživi beživotnu prirodu, tada se uzdiže do slobode. Jer slike ne mogu utjecati na volju kao što to mogu strasti i instinkti. Epoha koja je razvila ovo matematičko slikovno mišljenje u beživotnom, prva je koja čovjeka može voditi do slobode.

Hladna tehnologija ljudskom mišljenju daje pečat koji vodi do slobode. Među zupčanicima i polugama i motorima postoji samo mrtvi duh: ali u toj oblasti mrtvog slobodna ljudska duša se budi. Ona u sebi mora probuditi duh koji je prije više ili manje sanjao, kada je animirao prirodu. Mišljenje izranja iz svog sna kroz hladnoću stroja.

Budna vizija, koja se može usmjeriti prema stroju, ponovno postaje snena ako je, kao u Spenglerovoj kontemplaciji, vraćena natrag na biljku. Jer ova kontemplacija ne ide naprijed, kao Goetheova, da postigne transparentnost kod promatranja biljaka; naprotiv, povlači se u sumrak u kojem se život pojavljuje kada na njega gledamo kao što je čovjek gledao na beživotno u pred-tehničkom razdoblju.

Opažanje na koje smo potaknuti na početku Spenglerove kontemplacije omogućuje tehnici da se pojavi kao nešto đavolsko. Ali to je samo radi toga što on poriče jasnoću koja je preko tehnike postignuta. Kroz to poricanje, čovjeka se odbija od njegove vlastite budnosti. Umjesto da iz ove jasnoće dobije snagu da preko stroja zasvijetli slobodan ljudski duh, ova kontemplacija biljke priziva strah koji kaže: „Ti kotači, cilindri, i poluge, više ne govore. Sve što je presudno povlači se u unutarnju oblast. Čovjek osjeća da je stroj đavolski, i to s pravom“. No čini se da je potrebno iz stroja izbaciti vraga. Može li netko, ako to namjerava napraviti, ovako uokviriti početak i kraj njegova razmišljanja, i „perspektive svijeta“ smjestiti između toga kao što to Spengler čini? Odgovor na to pitanje potražiti ćemo u nastavku ovog članka.

Spengler govori o uspavanom biljnom životu i koristi izraze kao što su ovi: „Biljka je biće bez budnosti. Kod spavanja sva bića postaju biljke: napetosti s okolinom su ugašene, ritam života se nastavlja. Biljka poznaje samo odnos prema Kada i Zašto. Izbijanje prvih zelenih vrhova iz zimskog tla, bujanje pupoljaka, cijeli moćni proces cvjetanja, davanje mirisa, sjaja, sazrijevanja: sve je to želja za ispunjenjem sudbine i stalna čežnja za pitanje o tome Kada“.

Nasuprot tome je buđenje životinja i ljudi. Buđenje razvija unutarnji život. Ali to je trganje od kozmičkog postojanja. Čini se kao da ništa, u doživljajima budnosti, ne ostaje od poriva, pokretačkih kozmičkih sila koje postaju sudbina u biljnom svijetu. Osjećaj te otrgnutosti potpuno je razrađen u Spenglerovim pogledima.

U ljudskom životu, biljkoliki element nastavlja djelovati. On vlada u podsvjesnim aktivnostima do kojih dolazi kao rezultat misterioznih snaga „krvi“. Iz „krvi“ nastaje ono što u čovječanstvu živi kao element sudbine. Nasuprot tome, ono što je formirano od budne svijesti javlja se kao slučajni dodatak pravoj egzistenciji. Spengler nalazi oštro urezive riječi kako bi opisao beznačajnost budne svijesti u odnosu na stvarno kreativne biljkolike snage u ljudskoj prirodi: „Mišljenje u životu pridaje sebi preveliku važnost jer ne primjećuje ili ne prepoznaje druge metode razumijevanja i time gubi svoj nepristran pogled. Uistinu svi profesionalni mislioci — a u svim kulturama gotovo su samo oni glasni — držali su, kao da se podrazumijeva, da je hladno apstraktno razmišljanje aktivnost pomoću koje čovjek dolazi do 'konačne stvari'“. Umjesto da bude dubok, prilično je jednostavno postignut uvid kojeg Spengler izražava riječima: „Jer iako je čovjek misleće biće on je daleko od toga da je biće čiji se cijeli život sastoji od mišljenja“. To je točno kao što su „dva i dva, četiri“. Međutim za svaku je istinu važno kako se postavlja u životne poveznice. A Spengler niti jednom ne umeće mišljenje u život: on ga smješta pored života. On to radi zato jer ga shvaća samo u obliku u kojem se pojavljuje u modernom znanstvenom istraživanju. Tamo je apstraktno razmišljanje. U tom obliku ono je odraz života, a ne sama životna sila. O tom mišljenju moglo bi se reći da ono što radi formativno u životu, da to dolazi od uspavanog biljnog elementa u čovjeku; ono nije rezultat budnih apstrakcija. Točno je da „Stvarni život, povijest, poznaje samo činjenice. Životno iskustvo i ljudsko znanje odnose se samo na činjenice. Čovjek koji djeluje, koji ima htijenje, koji se bori, koji se svakodnevno brani od činjenica i čini ih za sebe korisnim ili im podliježe, na puke istine gleda s visoka kao na nešto beznačajno“.

Međutim ovo apstraktno mišljenje samo je faza u razvoju ljudskog života. Njemu je prethodilo slikovno mišljenje, koje je bilo vezano sa objektom mišljenja i pulsiralo je u djelima ljudi. Doduše ovo mišljenje je radilo na snoliki način u svjesnom ljudskom životu, ali je ono kreator svih ranih stupnjeva raznih kultura. I ako netko kaže da je ono što se pojavljuje u djelima ljudi takvih kultura rezultat „krvi“ a ne mišljenja, tada napušta svaku nadu da dokuči pokretačke impulse povijesti i uranja u zamagljeni materijalistički misticizam. Jer bilo koji misticizam koji pojave povijesnih događaja objašnjava kroz neku osobinu duše ili duha je jasan u usporedbi s misticizmom „krvi“.

Ako preuzmemo takav misticizam, odsijecamo mogućnost pravilnog vrednovanja tog perioda vremena u kojem je ljudska evolucija napredovala od ranijih slikovnih oblika mišljenja do apstraktne metode. To samo po sebi nije sila koja nas tjera na akciju. Dok je to djelovalo prema formiranju znanstvenog istraživanja, ljudi su bili podčinjeni, u svojim djelima, naknadnim učincima starih impulsa koji izviru iz slikovnog mišljenja. Značajno je da u zapadnjačkoj kulturi nedavnih stoljeća apstraktno mišljenje stalno raste dok djela ostaju pod utjecajem ranijih impulsa. Ona preuzimaju složenije oblike ali u biti ne proizvode ništa novog. Moderni ljudi putuju željeznicama u kojima je realizirano apstraktno mišljenje, ali tako rade iz impulsa volje koji su već radili prije nego je željeznica postojala.

Međutim ovo apstraktno mišljenje je samo prijelazni stupanj sposobnosti mišljenja. Ako smo ga doživjeli u njegovoj punoj čistoći, ako smo na potpuno ljudski način apsorbirali njegovu hladnoću i impotenciju, ali također i njegovu transparentnost, onda se nećemo moći zadovoljiti njime. To je mrtvo mišljenje, ali može ga se oživjeti. Ono je izgubilo slikovnu osobinu koju je imalo kao iskustvo snova, ali to može opet steći u svijetlu intenzivnije svijesti. Od snolike slike, kroz potpuno svjesnu apstrakciju, do jednako pune svjesne imaginacije: to je evolucijski tijek ljudskog mišljenja. Uspon do te svjesne imaginacije stoji pred ljudima Zapada kao zadatak budućnosti. Goethe je dao početak prema tome kada je, radi razumijevanja formiranja biljaka, tražio idejnu sliku arhetipske biljke. A ovo imaginativno mišljenje može potaknuti impulse za djelovanje.

Onaj tko ovo poriče i staje kod apstraktnog mišljenja zasigurno će doći do stajališta da je mišljenje neplodan dodatak životu. Apstraktno mišljenje čovjeka koji spoznaje čini pukim promatračem života. Ovo promatračko stajalište pokazuje se u Splengeru. Kao moderan čovjek on je i sam živio u ovom apstraktnom mišljenju. On je značajna osobnost. On može osjetiti kako, s tim mišljenjem, stoji izvan života. Ali život je njegov glavni interes. I u njemu se javlja pitanje: Što s tim mišljenjem čovjek može napraviti u životu? Međutim to nas upućuje na tragediju u životu modernog čovjeka. On se podigao na razinu apstraktnog mišljenja, ali ne zna kako s njime napraviti bilo što za život. Spenglerova knjiga izražava ono što je činjenica za mnogo osoba, ali što nikada nisu primijetili. Ljudi naše kulture su potpuno budni u njihovom mišljenju, ali s njihovom budnošću stoje tamo zbunjeni.

Spenglerova Propast Zapada knjiga je zbunjenosti. Autor ima pravo govoriti o ovom propadanju. Jer snage opadanja, kojima drugi pasivno podlegnu, u njemu rade aktivno. On ih razumije, a ipak odbija doći do onih snaga uspona koje se mogu dosegnuti buđenjem. Stoga, on vidi samo propadanje i očekuje nastavljanje toga u mističnoj tami „krvi“.

Alarmantna crta provlači se kroz Spenglerovu prezentaciju. Ostvarena intelektualna konstitucija duše, postaje zbunjena u vezi sebe same, pristupa događajima povijesnog života čovjeka samo da bi bila opetovano nadvladana od strane tih činjenica. Agnosticizam modernih vremena uzima se s tako potpunom ozbiljnošću da nije samo formuliran teoretski već je podignut na metodu istraživanja. Različite kulture su tako opisane da svaka pred nas postavlja sliku koja nas tjera da pobjegnemo od vlastitog budnog bića. Ali to nije bijeg u plodne snove pjesnika, koji uranjaju u život i hladno mišljenje transformiraju u duh; više je to bijeg u umjetnu i ugnjetavačku noćnu moru. Svjetlucavo apstraktno mišljenje, koje se boji sebe i nastoji sebe utopiti u snove!

Ono što je ovdje rečeno o Spenglerovoj knjizi morati će biti gledište upravo onih koji u njemu vide izrazito reprezentativan izraz moderne konstitucije duše među ljudima Okcidenta. Spengler do kraja razmišlja o onome što drugi ostavljaju napola ili četvrt napravljeno. Ovo mišljenje ne može naći duhovne snage razvoja od početka egzistencije Zemlje sve do daleko u budućnost. Te snage i same žive u raznim kulturama, tako da svaka kultura prolazi kroz djetinjstvo, zrelost, i opadanje, zatim konačno podlegne smrti. Ali unutar svake kulture formirano je sjeme koje cvjeta u sljedećoj kulturi i u svom cvjetanju vodi čovječanstvo kroz stupanj razvoja koji mu je neophodan. Oni apstraktni mislioci koji u ovom razvoju vide samo napredovanje na stalno više stupnjeve, griješe. Mnoge stvari zdravoj procjeni izgledaju kao korak nazad. Međutim ti koraci su neophodni jer čovječanstvo vode kroz iskustva kroz koja mora proći.

Hegelova ideja, da povijest manifestira napredak čovječanstva u svijesti o slobodi, zasigurno je apstraktna. Ali to je barem značajan pokušaj da se pronađe nit koja se provlači kroz povijest. Ako za apstraktnu ideju pokušate naći neki sadržaj koji prodire kroz mnogostrukost ljudske povijesti, treba vam duhovna percepcija. Intelektualno razmišljanje za to nije adekvatno.

Ako ovo razmišljanje ostane iskreno, ono se mora ograničiti na opisivanje fiziognomija kultura. Ono ne može kroz fiziognomije pogledati u duše kultura. Ali upravo u onome što se otkriva iza fiziognomije leži sjeme koje vodi preko, od jedne kulture u drugu.

U tom pogledu Spenglerov rad je nemilosrdno iskren. On sebe ograničava na fiziognomije kultura. „Za duh postoje istine: činjenice postoje samo u odnosu na život. Povijesna kontemplacija, koju ja nazivam fiziognomijski otkucaj vremena, to je riješenost „krvi“, znanje ljudskog bića prošireno na prošlost i budućnost, urođeni uvid u osobe i situacije, u događaje, u ono što je nužnost, u ono što je moralo biti, a ne samo znanstvena kritika i poznavanje podataka. Jer svako pravo povijesno znanstveno iskustvo je nebitno ili suvišno“. Čovjek mora govoriti na ovaj način kada sebe potpuno uroni u intelektualističko razmišljanje i iskreno pogleda na povijesnu evoluciju. Takav čovjek ne može ići dalje u povijesne snage; ali ako oštra intelektualnost vodi njegove fiziognomijske vremenske otkucaje, on može sjajno prikazati različite kulture.

Primjer ove briljantnosti poglavlje je o „Problemima arapske kulture“ koje je Spengler postavio u središte njegovih Perspektiva svjetske povijesti. Esencija koncepcija svijeta koje su se, stoljećima prije pojave kršćanstva, pojavile iz utrobe orijentalnog života, ovdje je opisana na prodoran, oštro oblikujući, eruditski način. Koncept „magijske“ filozofije razrađen je u jasnim konturama. Vidite kako je drevni svijet, u kojem su ljudi bili ograničeni na jedan lokalitet i smješteni među sunarodnjake tako da su se osjećali kao članovi klana, zamijenjen od kasnijeg svijeta, koji je ljude dovodio u zajednice gdje ih je na okupu držala svijest o duhu iznad zemaljskog poretka. Umjesto boga kojeg se može zamisliti samo u konkretnoj točci gdje klan živi, pojavljuje se bog koji je nezavisan od mjesta i živi u dušama ljudi koji ga priznaju. Za lokalnog klanskog boga ne može se pokušati obraćenje. Drugi klan obožava boga koji se otkriva na drugom mjestu i u drugom kultu. Bilo bi besmisleno pokušati na drugo mjesto prenijeti ono što nosi karakter jednom mjesta. Za lokalne bogove nema misionara. Oni se pojavljuju tek kada se duša uzdigne do „višeg“ boga čija duhovna snaga struji u dušu. Za ovo strujanje unutra pokušava se pridobiti što je moguće više duša.

Tako čovječanstvo dolazi na stupanj magijskih religija. Čovjek na Zemlji osjeća se kao ovoj jedinstvenog svjetskog duha koji bi trebao živjeti u svim dušama. Ljudski ego još nije u potpunosti postavljen na vlastite noge. On je ovoj bića svijeta. On misli u čovjeku, djeluje kroz čovjeka. To je karakteristična crta magijskog religijskog osjećaja.

U Maloj Aziji taj se osjećaj pojavljuje kod raznih naroda. Isus, po Spenglerovu mišljenju stoji usred toga. Okcidentalno kršćanstvo javlja se kroz činjenicu da ovaj magijski osjećaj struji u grčki i rimski svijet i poprima njihove oblike. Tako ono što je u biti orijentalno magijsko živi dalje u vanjskim formama koje se, u Grčkoj i Rimu, pojavljuju iz kultova koji nemaju magijsku orijentaciju. U svojoj knjizi Spengler izražava apstraktnu misao kojom pokušava dokučiti sljedeće: „U stjenovitom sloju su ukopani kristali minerala. Pojavljuju se rascjepi i pukotine, voda se filtrira, i kristali su postupno isprani tako da u dogledno vrijeme ostaje samo njihov šuplji kalup. Zatim dolaze vulkanski izljevi koji raznose planinu: rastaljena masa se ulijeva, skrućuje, i kristalizira. Ali nemaju slobodu da to rade u svojoj posebnoj formi. Moraju popuniti prostore koje pronađu. Tako nastaju iskrivljeni oblici, kristali čija unutarnja struktura je u kontradikciji s njihovim vanjskim oblikom, kamenje jedne vrste koje ima pojavnost kamenja druge vrste. Minerolozi ovu pojavu nazivaju pseudomorfoza. Povijesnom pseudomorfozom ja nazivam one slučajeve gdje se starija strana kultura tako masivno prostire kopnom, tako da mlada kultura, rođena na tom tlu, ne može doći do daha i ne uspijeva ne samo u tome da postigne čiste i specifične izražajne forme, već čak i da potpuno razvije vlastitu samosvijest“.

Tako u zapadnom kršćanstvu prvih stoljeća živi magijski arabizam kao pseudomorfoza. Poprima oblike grčkog i rimskog svijeta. „Zapravo, Augustin je bio zadnji veliki mislilac rane arapske skolastike, ništa manje nego zapadnjačkog duha. Ne samo da je on povremeno bio manihejac, već je to ostao i kao kršćanin u nekim važnim značajkama, i njegovi najbliži rođaci će se naći među perzijskim teolozima kasnije Aveste (religijski tekstovi zoroastrizma, nap.pr.), s njihovim doktrinama o blagu milosti svetaca i apsolutnoj krivnji“.

Tako se to pojavljuje onome tko promatra fiziognomiju arabizma i slijedi je jasnim pogledom sve dolje do osobnosti u kojima se još može pratiti. Ali ovdje nije percipirana duša, duša koja ne samo da struji u čudno okruženje kao pseudomorfoza već to okruženje doživljava, pokazujući se kao klica koja se rađa u novim oblicima. Apstraktna mineralna metafora nije dovoljna. Duša kulture živi i percipira svoje okruženje. Iz te percepcije se razvija, ne pseudomorfoza, već transformirani impuls. Karakteristična stvar kod Augustina nije manihejstvo niti njegov odnos prema perzijskim teolozima, već njegova elementarna samo-percepcija koja sebe čini dijelom kršćanskog Rima i time oblikuje koncept milosti i krivnje. Taj koncept je iskrivljen ako netko ukazuje samo na fiziognomijsku sličnost s orijentalnim gledanjima. Kod Augustinove fiziognomije ne postoji život Orijenta, transformiran i stariji; prije je ta fiziognomija poput one od sina koji nosi značajke oca, ali ima vlastitu dušu.

Posebno je briljantna perspektiva svjetske povijesti u kojoj Spengler gleda državu. Želio bi je shvatiti u stvarnosti. Ali ne uspijeva ispravno procijeniti nesvjesne, instinktivne ljudske odnose iz kojih se život države u početku razvija. To je zato jer je u potpunosti izvan njegove metode promatranja to da traži stvarne duhovne sile u tom nesvjesnom što u primitivnim uvjetima povezuje jednog čovjeka s drugim. On nalazi da su veze uzrokovane krvlju. Ali on ne vidi kako duh radi u krvi, kako nalazi svoj izraz u instinktima.

Kako duh postupno postaje sve više svjestan u čovjeku, svijesti se pojavljuje u sve više apstraktnom obliku. Postaje ono što je Spengler opisao kao: puka istina, neučinkovit duševni sadržaj kontemplativnog čovjeka; ništa za djelatnog čovjeka koji živi u činjenicama.

Tako Spenglerovo propitivanje porijekla ljudskog života zajednice pronalazi aktivno plemstvo, koje se u potpunosti širi svijetom činjenica, živući u struji povijesti i stvarajući povijest: i kontemplativno svećenstvo koje živi samo u istinama i zaista svoju egzistenciju ima izvan povijesti.

Spengler ne procjenjuje ispravno svećenstvo koje je u ranim kulturama inspirator ljudskih djela i koje, savjetujući i dajući smjer, radi i dalje u ljudima od djela. Da je to mogao ispravno procijeniti vidio bi kako ljudi od djela samo svojim rukama izvršavaju ono što namjeravaju duhovni ljudi.

Spengler ostvaruje pravu procjenu povijesti samo s onim činjenicama u kojima prestaje utjecaj impulsa duhovnika i druga strana povijesnog života postaje vidljivija; u onim slučajevima u kojima izgleda da se nositelji struje činjenica nisu brinuli o nadahnuću duhovnika. Jer to je samo naizgled. Kroz tisuće kanala impulsi „savjetnika“ ulaze u djela. Kao da je Spengler potpuno slijep za te kanale. Jer samo tako može nastaviti svuda govoriti o „krvi“. Samo na taj način može doći do gledišta kojeg izražava riječima: „Doista je plemstvo pravo stanje, utjelovljenje krvi i rase, struja postojanja u najpunijem zamislivom obliku“.

Međutim, ako se postavimo na polaznu točku Spenglerovih perspektiva kako bismo vidjeli što se u njima može vidjeti, moramo priznati da je njegovo izlaganje briljantno. On poluistine, koje se u toj perspektivi pojavljuju, opisuje posebno jasnim konturama. On jasno opisuje kako se svećenstvo izmiče iz sfere duhovnih impulsa i postiže djelotvornost koja dolazi iz snaga krvi: „Povijest papinstva, sve do u osamnaesto stoljeće, odnosi se na nekoliko plemenitih obitelji koje su se nadmetale za tijaru da bi pronašli plemićko obiteljsko bogatstvo. To jednako vrijedi i za bizantinske dostojanstvenike i engleske premijere (posvjedočite obiteljsku povijest Cecila) a čak i za mnoge vođe velikih revolucija“.

Za Spenglera, „povijest“ je ono što izvire iz krvi iz vladajuće elite. U „državi“ je ova struja samo takoreći materijalizirana. Stvarnosti naprednih činjenica, koje proizlaze iz elita, kristalizirane su u nekoj vrsti iluzije u državu, koja teži zgrabiti u prostoru (s prigušenom stvarnošću) ono što elite stalno kreiraju u vremenu. Za Spenglera ono što se odvija između elita koje surađuju i u sukobima snaga krvi postaje povijest. „Iz ovoga slijedi da prava povijest nije kulturalna; u anti-političkom smislu, kao što tvrde filozofi i doktrinari svih početnih civilizacija. Naprotiv, to je povijest rase, povijest rata, diplomatska povijest, povijest struja postojanja u obliku muškarca i žene, obitelji, naroda, imanja, države, uzajamnog napadanja i obrane u otkucajima velikih činjenica“. Dakako, Spengler je sto puta u pravu u ovakvom opisivanju kulturalno-povijesnih stajališta koji svoje činjenice izvlače iz onog što ljudi misle iako su te činjenice ekonomski, umjetnički, ili znanstveni izraz onog što elite razrađuju između sebe. Ali on ne uočava način na koji, napola svjesno, napola nesvjesno, kroz ljude radi duh i manifestira se u krvi. A taj duh nije ono što Spengler ima na umu kada kaže (na njegov način s pravom): „Kultura je duša koja je došla do samoizražaja u osjetilnim formama, ali te forme su žive i evoluiraju“. Jer djelotvorni duh je ono što se javlja, kao živa, radije nego kao apstraktna istina, u tkanju misli kao osnovi za svako ljudsko djelo.

Dakle ono što Spengler vidi kao povijest ispravno portretira samo one kulture koje su izraz, sposobnosti elite i klasa da na krvi temelje oblikovanje djela.

Stoga, Spengler ne može pronaći najdublje impulse današnjice. I upravo to mu je važno. On kontemplira prošlost raznih kultura da bi pronašao perspektivu za budućnost. Međutim današnje čovječanstvo, u svim značajnim kulturama i civilizacijama, došlo je do točke gdje se čovjek, kao čovjek, oslobađa od onih povijesnih asocijacija čije rađanje, zrelost i starenje Spengler vidi kao povijest. Čovjek će razviti, iz vlastitih unutarnjih sposobnosti, ono što je ranije razvijano u njemu od elita i klasa. Ovaj trenutak u povijesti svijeta, koji je prisutan unatoč svom propadanju kultura, i na račun kojeg se upravo one kulture koje jedine Spengler prepoznaje kao takve, urušavaju, ovaj trenutak u svjetskoj povijesti mora preuzeti živa, aktivna, iz duha rođena volja. (U mojoj Filozofiji duhovne aktivnosti pokušao sam okarakterizirati čovjeka unutar ovog trenutka svjetske povijesti kao biće volje podržane od misaono-moralne intuicije.) Ali za Spenglera ne postoji više bilo kakav impuls za djelovanje za čovjeka kada se on oslobodi od starih asocijacija. Spenglerove ideje postaju jasne i oštre kada, iz njegove perspektive, opisuje popuštanje veze. „Plemenitost svih početaka bila je elita u najprimarnijem smislu, povijest postaje tijelo, rasa na najvišem potencijalu. Buržoazija ima određene granice; ona pripada kulturi; ona u najboljem smislu obuhvaća, sve koji joj prianjaju, i pod imenom naroda, populusa, demosa, okuplja plemstvo i svećenstvo, novac i um, majstora i nadničara, kao svoje sastavne dijelove. To je ideja koju civilizacija kada dođe na scenu nađe da prevladava, i to je ono što ona uništava svojim pojmom četvrtog stanja, mase, što potpuno odbacuje kulturu i njene zrele forme. … Tako četvrto stanje postaje izraz prelaska povijesti u stanje bez povijesti. Masa je kraj, radikalna ništavnost“.

Međutim u toj ništavnosti svjetsko-povijesni trenutak mora potražiti povijesno „sve“, ne u četvrtom stanju ili u nekom drugom, već u čovjeku (od svih sastavnica) koji sada po prvi puta mora naći, iz najdubljih unutarnjih izvora, pravu snagu slobode. No mi ne otvaramo put toj slobodi kada, čisto iz krvnih odnosa Spenglerovih povijesnih perspektiva opisujemo slobodu ovako: „To je bio kreativni entuzijazam u čovjeku grada koji je od desetog stoljeća pr.n.e. (a istovremeno) i u drugim kulturama vukao generaciju za generacijom u čaroliju novog života, s kojim se po prvi puta u ljudskoj povijesti pojavila ideja slobode. ... Izraz te slobode je grad; duh grada je da razumijevanje postaje slobodno, i sve na putu intelektualnih, socijalnih, i nacionalnih pokreta što izbija u kasnijim periodima pod imenom slobode vodi natrag do izvora u ovoj jednoj prvobitnoj činjenici odvajanja od zemlje“.

U Spenglerovoj perspektivi, to izgleda točno, ali jednako je i netočno sa šireg stajališta. Jer proces postajanja iznutra svjesnim najdubljih duševnih snaga čovječanstva, koje žive u impulsu slobode, povijesna je pokretačka sila koja je utemeljila gradove da bi u vanjskoj činjenici iskusila slobodu.

Samo oni koji mogu vidjeti ovu pokretačku silu moći će u današnjem vremenu vidjeti početke perioda koji će povijest izvući iz najdubljih dijelova čovjeka i tako biti napredak nad epohama koje je u čovjeka povijest umetala. Oni koji to ne mogu vidjeti oni će, poput Spenglera, vidjeti samo kraj, koji je izraz svega što je ovaj istaknuti predstavnik modernog načina mišljenja našao u prethodnim kulturama. „S formiranom državom, prava povijest je također iznurena zaspala. Čovjek ponovno postaje biljka, prianjajući na tlo, tupo i postojano ... Moćnici budućnosti mogu posjedovati Zemlju kao privatno vlasništvo — jer veliki politički oblik kulture nepopravljivo propada — ali to nije važno, jer kolika god da je njihova moć bezoblična i bezgranična, ona ima zadatak. A taj zadatak je neumorna briga za svijet onakav kakav jest, što je upravo suprotno zainteresiranosti doba moći novca, i zahtijeva visok osjećaj časti i dužnosti. Ali upravo zbog toga sada dolazi do konačne bitke između demokracije i cezarizma, između vodećih snaga diktatorske novčane ekonomije i čisto političke volje Cezara. ... Dolazak cezarizma razbija diktaturu novca i njeno političko oružje demokraciju. ... Međutim, za nas, koje je sudbina smjestila u ovu kulturu i u ovaj trenutak svog razvoja — trenutak u kojem novac slavi svoje posljednje pobjede a cezarizam, njegov nasljednik, približava se tiho i neumoljivo — naš smjer, u isto vrijeme neizbježan i obvezan, za nas je postavljen unutar uskih okvira“.

Suočeni s time možemo samo reći: neka sadašnji ljudi i bliska budućnost pronađu snagu duha, tako da iz slobodne volje ovo ne postane povijest! Neka dođe vrijeme kada duhovno usmjereni pogled neće reći, kao što to čini Spengler: „A zadatak što ga je povijesna dužnost postavila biti će postignut s pojedincem ili protiv njega“. Umjesto toga nadajmo se da će doći vrijeme u kojem će ono što pojedinac može oblikovati iz slobodne volje postati povijesna nužnost. Spengler je osobnost koja ima veliki um, ali koja za svoju misiju uzima da izbriše sve duhovno u prirodi i povijesti.