Autor o kojem sam ovdje raspravljao posljednjeg puta zaista bi trebao dati mnogo materijala za razmišljanje upravo onim ljudima koji sebe ubrajaju u antropozofski pokret; jer Oswald Spengler je osoba koja je znanstveno ovladala s mnogo toga od svega što se danas može znati. Moglo bi se reći da on potpuno vlada velikom raznolikošću misli koje su u posjedu civiliziranog stanovništva tijekom zadnjih stoljeća. Spenglera se može gledati kao čovjeka koji je asimilirao veliki broj znanosti, ili barem ideje u njima sadržane.
Kombinacije misli koje on postiže ponekad su blistave. On je u najvišem stupnju ono što bi u Srednjoj Europi moglo nazvati briljantan čovjek — ne u Francuskoj, već u Srednjoj Europi; misli Oswalda Spenglera su preteške i preguste za zapadnjački— odnosno, francuski — genij; ali, kao što je rečeno, u srednjoeuropskom smislu on nesumnjivo može biti smatran za briljantnog mislioca. Teško ga se može nazvati elegantnim misliocem u najboljem smislu te riječi, jer investitura njegovih misli, unatoč svoj njegovoj pameti, zasigurno je ekstremno pedantna. Može se čak i vidjeti na raznim mjestima da iz mreže rečenica ovog nadarenog čovjeka nepogrešivo viri oko Filistejca. U svakom slučaju, u samim mislima postoji nešto neuglađeno.
Pa, ovo je više ono što bi se moglo nazvati estetskim razmatranjem ideja; ali važna stvar je ovo: ovdje smo suočeni s osobom koja ima misli, a one su u skladu s duhom vremena, ali on zaista ima loše mišljenje o razmišljanju općenito. Jer Oswald Spengler za stvarna događanja u svijetu gleda kao odlučujuće ne ono što rezultira od mišljenja, već su po njegovu mišljenju odlučujući faktor više instinktivni životni impulsi. Tako da s njim mišljenje zaista pluta iznad života, kao nešto luksuzno, mogli bismo reći; i sa njegovog gledišta, mislioci su ljudi koji razmišljaju o životu, međutim iz čijeg razmišljanja ništa ne može ući u život. Život je već to kada se pojavi mislilac koji je spreman razmišljati o njemu. S tim u vezi, potpuno je točno reći da u svjetskom povijesnom trenutku kada mislilac ovlada posebnom formom današnjih misli s nečim od univerzalnosti, upravo u tom trenutku on osjeća njihovu stvarnu sterilnost i besplodnost. Od tih besplodnih misli okreće se nečemu drugom, naime, onome što ključa u instinktivnom životu, i sa tako danog stajališta on gleda današnju civilizaciju. To mu doista izgleda tako pa kaže: Sve što je ova civilizacija iznjedrila na putu je da propadne. Možemo se samo nadati da će se opet pojaviti nešto instinktivno iz onog što Spengler naziva „krv“, koje neće imati ništa s onim što sačinjava sadašnju civilizaciju, čak će je i slomiti, i na njeno mjesto staviti tu dalekosežnu silu koja se pojavljuje samo iz instinktivne oblasti.
Oswald Spengler vidi da su ljudi moderne civilizacije postupno postali robovi mehanicističkog života; ali on propušta vidjeti da upravo kroz reakciju, ljudska sloboda može rezultirati iz mehanicističkog života — odnosno, tehničke znanosti općenito — pošto je u osnovi lišena duha. On to nema pojma; ali zašto je to tako?
Znate da sam na zadnjem predavanju citirao pasus u kojem Spengler kaže: Državnik, praktičan čovjek, trgovac, i tako dalje, svi djeluju iz drugih impulsa nego što su oni koje se može steći kroz mišljenje; i rekao sam više-manje u šali: Oswald Spengler nikada ne izgleda kao da je primijetio da postoje također i očevi ispovjednici, i drugi u sličnim položajima. Niti je Oswald Spengler adekvatno promotrio nešto drugo, s obzirom na što veza s očevima ispovjednicima predstavlja samo dekadentnu sporednu stvar, sa stajališta povijesti svijeta.
Kada idemo natrag u evoluciji čovječanstva, svuda nalazimo da su se takozvani ljudi od akcije, oni ljudi koji imaju izvana nešto za napraviti u svijetu, okrenuli, u kasnija vremena proročištima, a u ranija vremena onom što možemo prepoznati u misterijima kao uredbu duhovnog svijeta. Trebamo samo pogledati egipatsku kulturu da bi vidjeli da oni koji su u misterijima saznali uredbu duhovnog svijeta, da su prenijeli ono što su saznali duhovnim sredstvima, onima koji su željeli postati, i bili za to namijenjeni, ljudi od akcije. Tako da samo moramo pogledati unatrag u evoluciju čovječanstva da bi vidjeli da je iz duhovnog svijeta, ne iz krvi — jer sva ova teorija o krvi je mistično nebulozna koliko to može biti — nisu, dakle, iz opskurnih dubina krvi izvučeni impulsi koji ulaze u zemaljska djela, već iz duha. U izvjesnom smislu takozvani ljudi od akcije tog vremena bili su instrumenti za velike duhovne tvorevine čija usmjerenja su saznavana u duhovnom istraživanju misterija. I mogao bih reći da odjeci misterija, koje vidimo posvuda u grčkoj povijesti, igraju ulogu u rimskoj povijesti, a nepogrešivo će se naći čak i u ranom dobu Srednjeg vijeka. Skrenuo sam vašu pažnju, na primjer, da se legenda o Lohengrinu može shvatiti samo ako se zna kako je pratiti natrag od vanjskog fizičkog svijeta u utvrdu Grala u ranom, točnije govoreći, sredini Srednjeg vijeka.
Stoga je potpuno nerazumijevanje istinskog napredovanja evolucije kada Oswald Spengler pretpostavlja da svjetski povijesni događaji potječu iz krvi, i da ono što ljudsko biće stječe kroz mišljenje nema nikakve veze s tim događajima. Gledajući unatrag na drevna vremena otkrivamo da kada su ljudi imali zadatke za izvršiti, da su u velikoj mjeri bili zavisni o istraživanju u duhovnom svijetu. Trebali su biti otkriveni planovi bogova, ako se smijem tako izraziti. I ova zavisnost o bogovima u drevna vremena učinila je ljude tog vremena neslobodnim. Misli ljudi bile su potpuno usmjerene prema služenju, kao posude, u koju su bogovi ulijevali njihovu supstancu — duhovnu supstancu, pod čijim utjecajem su ljudi djelovali.
Da bi ljudi mogli postati slobodni, ovo ulijevanje supstance u ljudske misli od strane bogova, moralo je prestati; i kao rezultat, ljudske misli morale su sve više postajati slike. Misli čovječanstva ranijeg vremena bile su stvarnost u daleko većem stupnju; i ono što Oswald Spengler pripisuje krvi upravo su te stvarnosti koje leže skrivene u mislima drevnog čovječanstva, one supstance koje su još radile kroz ljude u Srednjem vijeku.
Zatim su došla moderna vremena. Misli ljudi izgubile su njihovu božanstvenost, suštinski sadržaj. Postale su samo apstraktne misaone slike. Ali samo takve misli ne ograničavaju i ne prisiljavaju; samo živući u takvim misaonim slikama čovjek može postati slobodan.
Sada, tijekom posljednjih stoljeća i u dvadeseto stoljeće bilo je u čovjeku organski prisutno jedva više od dispozicije za oblikovanje takvih misaonih slika. To je odgoj čovjeka prema slobodi. On nije imao atavističke imaginacije i inspiracije drevnih vremena: doživljavao je samo misaone slike, i u njima je mogao postajati sve više slobodan, jer slike ne prisiljavaju. Ako se u slikama manifestiraju moralni impulsi, ti impulsi nas više ne prisiljavaju kao što su jednom radili kada su ležali u drevnoj misaonoj supstanci. U to vrijeme one su na ljudska bića djelovale baš kao prirodne sile; dok moderne misaone slike ne djeluju na taj način. Stoga, da bi mogle imati bilo kakav sadržaj, ljudsko biće je moralo, s jedne strane, ili ispuniti ih s onim što zna prirodna znanost kroz uobičajeno osjetilno promatranje, ili, s druge, razviti u tajnim društvima, u obredima ili slično, nešto što je bilo više ili manje izvedeno iz drevnih vremena kroz tradiciju. Pomoću osjetilnog promatranja stekao je znanost koja je ispunjavala njegove misli od izvana, ali te su misli sve više odbacivale bilo što od iznutra; tako da ako će čovjekove misli imati uopće bilo kakav unutarnji sadržaj, bio je prisiljen okrenuti se drevnim tradicijama, onako kako su predane bilo u religijskim denominacijama ili u raznim vrstama tajnih društava koja su cvjetala nad cijelom Zemljom. Velika masa čovječanstva obuhvaćena je raznim religijskim denominacijama, gdje je predstavljano nešto čiji sadržaj je bio izveden iz drevnih vremena, kada su misli još imale neki sadržaj. Čovjek je ispunjavao svoje misli od izvana sa sadržajem osjetilnog promatranja, ili od iznutra drevnim impulsima koji su postali dogmatski i tradicionalni.
Bilo je potrebno da se to dogodi od šesnaestog stoljeća pa sve do zadnje trećine devetnaestog; jer tijekom tog vremena ljudska suradnja u civiliziranom svijetu još je bila pod utjecajem onog duhovnog principa kojeg možemo nazvati princip arhanđela Gabriela, ako želimo upotrijebiti drevno ime (to je samo terminologija; namjeravam ukazati na duhovnu moć); to je biće, tada, utjecalo na ljudske duše, premda nesvjesno u moderna vremena. Ljudska bića sama nisu imala unutarnji sadržaj, a pošto su prihvatila samo tradicionalni sadržaj za njihov duhovno-duševni život, nisu mogla osjetiti prisutnost ili utjecaj tog bića.
Prvi koji je doista bio svjestan ovog krajnjeg nedostatka duhovnog sadržaja u svom duševnom životu bio je Friedrich Nietzsche; ali on nije mogao doći do iskustva nove duhovnosti. Zapravo svaki njegov pokušaj da nađe duhovno-duševni sadržaj nije uspio, i tako je tragao za impulsima što je moguće više neodređenim, kao što su impulsi moći i slično.
Ljudima nije potreban samo duhovni sadržaj kojeg potom mogu odjenuti u apstraktne misli, već trebaju potpunu unutarnju toplinu koja može biti uzrokovana prisustvom tog unutarnjeg sadržaja. Ova duhovna toplina je iznimno važna. Za većinu ljudi do nje dolazi kroz razne rituale i slične ceremonije prakticirane u religijskim denominacijama; a ta toplina ulijevana je u duše također i u tajnim društvima nedavnih vremena.
To je bilo moguće u vremenu Gabriela, pošto su praktički svugdje na Zemlji bila elementarna bića koja su još bila zaostala od Srednjeg vijeka. Što je devetnaesto stoljeće više napredovalo to je više postajalo nemoguće — a potpuno u dvadesetom stoljeću — za ta elementarna bića, koja su bila u svim prirodnim pojavama i tako dalje, da postanu paraziti, takoreći, u socijalnom životu ljudi. U nedavna vremena bilo je mnogo toga što se opiralo tom stanju.
Vidite, ako su takva društva slijedila drevnu tradiciju — zaista je nevjerojatno koliko su „drevni“ i „posvećeni“ svi rituali ovih društava trebali biti — ako su održavani kultovi u smislu drevne tradicije, ili su dana učenja, u smislu drevne tradicije, kada je nešto razvijeno u tim društvima što je preneseno kao eho drevnih misterija, što više nije shvaćano, uvjeti su bili pravi upravo za izvjesna elementarna bića. Jer kada su ljudi prolazili kroz svakakve izvedbe — recimo, kada su prisustvovali celebriranju mise, i više nisu shvaćali ništa od toga, ljudi su tada bili u prisustvu nečeg ispunjenog velikom mudrošću; bili su prisutni, ali nisu razumjeli ništa od onog što su vidjeli, premda je razumijevanje bilo moguće. Tada su ova elementarna bića ušla u situaciju, i kada ljudi više nisu mislili o misi, elementarna bića su počela misliti s neiskorištenim ljudskim intelektom. Ljudska bića su sve više i više kultivirala slobodan intelekt, ali ga nisu koristila. Ona su radije sjedila i puštala da im nešto iz tradicije bude uručeno. Ljudi nisu mislili. Premda su uvjeti postajali sasvim različiti, još uvijek je točno da bi ljudi sadašnjeg vremena mogli izvršiti ogromnu količinu mišljenja ako bi željeli koristiti svoje umove; ali oni nemaju želje za to; nisu skloni da misle jasno. Radije kažu: Oh, to zahtijeva previše truda; zahtijeva unutarnju aktivnost.
Da ljudi žele misliti ne bi toliko mnogo uživali ići na svakakve kino predstave, jer tamo se ne može i ne treba misliti; sve se jednostavno odvija. Malo razmišljanja koje se danas traži od bilo koga napisano je na velikom ekranu na kojem se može pročitati. Istina je da se ovaj nedostatak naklonosti za aktivno unutarnje mišljenje sporo i postupno razvio tijekom modernih vremena, i ljudi su sada gotovo u potpunosti odustali od mišljenja. Ako je negdje održano predavanje bez ilustracija na ekranu, gdje se pretpostavlja da bi ljudi nekako razmišljali, oni radije malo spavaju. Možda prisustvuju predavanju, ali spavaju — jer aktivno mišljenje ne uživa visok stupanj naklonosti u naše vrijeme.
Upravo toj nespremnosti za mišljenje, koje traje stoljećima, prakse raznih tajnih društava na mnogo su načina bile prilagođene. Bila su prisutna ista vrsta elementarnih bića koja su se povezivala s ljudskim bićima prve polovine Srednjeg vijeka — kada su se još odvijali pokusi u alkemijskim laboratorijima, kada su oni koji su vršili opite bili prilično svjesni da su duhovna bića radila s njima. Ta duhovna bića bila su još prisutna u kasnija vremena; bila su prisutna svuda. A zašto ne bi iskoristila dobru prigodu?
Zadnjih stoljeća postupno se razvio ljudski mozak koji je mogao dobro misliti, ali ljudi nisu imali želju misliti. Tako su ta elementarna bića pristupila i rekla sebi: ako sam čovjek neće koristiti svoj mozak, možemo ga mi koristiti. I u tim tajnim društvima koja su njegovala samo tradicionalno, i uvijek naglašavala ono što je bilo staro, ti elementarni duhovi su pristupili i koristili ljudske mozgove za mišljenje. Od šesnaestog stoljeća ogromna količina supstance mozga tako je uporabljena od elementarnih bića.
Mnogo je toga ušlo u ljudsku evoluciju bez čovjekove suradnje — čak i dobre ideje, posebno one koje se odnose na socijalni život ljudi. Ako pogledate okolo među ljude našeg vremena koji bi više manje željeli biti obavješteni o civilizaciji, vidjeti ćete da je njima postalo važno pitanje za pitati, što je to, zaista, što djeluje od čovjeka na čovjeka. Ljudi bi trebali misliti, ali ne misle; što dakle djeluje, od čovjeka do čovjeka? To je bilo veliko pitanje, na primjer, kod Goethea, i s tim na umu napisao je Wilhelm Meister. U toj priči vaša pažnja se stalno skreće na svakakve opskurne odnose kojih ljudi nisu svjesni, a koji ipak prevladavaju, i napola su nesvjesno uzeti od ovoga ili onoga i šireni. Svakakve niti su međusobno isprepletene; i njih je Goethe pokušao naći. Tražio ih je, i ono što je mogao naći smjerao je opisati u njegovoj noveli, Wilhelm Meister.
Takvo je bilo stanje u Srednjoj Europi tijekom devetnaestog stoljeća. Ako bi ljudi danas imali bilo kakvu sklonost da provedu više vremena s knjigom nego između dva obroka — dobro, to je govoreći figurativno, jer obično idu spavati kada su pročitali trećinu između dva obroka; zatim čitaju sljedeću trećinu između sljedeća dva obroka, a zadnju trećinu između sljedeća dva — i na taj način ona je pomalo razbacana. Za ljude bi bilo dobro čak i ako bi one novele i kratke priče koje se mogu pročitati između dva obroka, ili između dvije željezničke stanice, poticale na razmišljanje. Teško to možemo očekivati u sadašnje vrijeme; ali ako, na primjer, pogledate Gutzkowa, vidite kako je u njegovoj knjizi, Mađioničar Rima, i u njegovim Prvacima duha tragao za takvim vezama; ako uzmete iznimne društvene veze tražene od Georga Sanda u njegovim novelama, moći ćete primijetiti da su one niti, koje proizlaze od neodređenih snaga i rade u nesvjesnom, svugdje igrale ulogu; primijetiti ćete da su autori slijedili te niti, i da su u njihovim naporima — George Sand, na primjer, — na mnoge načine apsolutno na pravom putu.
Ali u posljednjoj trećini devetnaestog stoljeća postupno je došlo do toga da ta elementarna bića — koja su prije svega mislila s ljudskim mozgom i potom, kada su zaposjela ljudske umove i dovela do socijalnih prilika devetnaestog stoljeća, zaista prela te niti — da su ta bića sada konačno imala dovoljno. Ona su ispunila svoj zadatak u svjetskoj povijesti — bolje je reći, potrebu svjetske povijesti. I dogodilo se još nešto što je posebno omelo nastavljanje ove vrste parazitske aktivnosti. To se odvijalo prilično dobro pri kraju osamnaestog stoljeća, zatim iznimno dobro u devetnaestom stoljeću — ali nakon tog vremena ova elementarna bića su sve manje postizala svoje ciljeve; to je bilo zato jer se sve veći broj duša spuštao iz duhovnog svijeta na fizički plan s velikim očekivanjima u vezi zemaljskog života.
Konačno, ako su ljudi, nakon što su bili kao mala djeca, vrištali i udarali, sada oskudno obrazovani, oni nisu shvatili da su bili opremljeni veoma visokim očekivanjima prije nego su se spustili na Zemlju. Ali to je ipak živjelo u emocijama, u cijelom duševnom organizmu, i danas još nastavlja živjeti. Duše su se zaista spustile u duševni svijet s prekomjerno visokim očekivanjima; i otuda dolaze razočaranja koja su nesvjesno proživljena u dušama djece već neko vrijeme, pošto ta očekivanja nisu zadovoljena.
Izabrani duhovi koji su imali posebno snažne impulse anticipacije prije spuštanja na fizički plan bili su oni, na primjer, koji su promatrali fizički plan, vidjeli da ovdje ta očekivanja nisu zadovoljena, i koji su potom napisali utopijske skice kako bi stvari trebale izgledati, i što bi se moglo napraviti. Bilo bi iznimno zanimljivo proučavati, s obzirom na ulazak u fizičku egzistenciju preko rođenja, kako duše velikih utopista — čak i onih manjih i donekle šutljivih, koji su promišljali svakakve skice koje se ne bi ni moglo nazvati utopijskim, ali koje otkrivaju mnogo dobre volje da se za ljude napravi raj na Zemlji — kako su duše onih koji su se spustili iz duhovnih svjetova bile zaista konstituirane s obzirom na njihov ulazak na fizički zemaljski plan.
Ovo spuštanje ispunjeno očekivanjima je uznemirujuće za bića koja će koristiti takve ljudske mozgove. Ona nisu uspjela u korištenju ljudskog mozga ljudskog bića kada se ono na Zemlju spustilo s ovakvim očekivanjima. Sve do osamnaestog stoljeća oni koji se spuštaju imali su daleko manja očekivanja. Tada je korištenje mozga od strane onih drugih bića, ne ljudskih, išlo dobro. Ali upravo tijekom zadnje trećine devetnaestog stoljeća postalo je veoma neugodno za bića koja bi koristila mozgove ljudi koji se spuštaju s ovakvim očekivanjima, jer su vodila do nesvjesnih emocija, koje su osjećala duhovna bića kada su željela koristiti ljudski mozak. Stoga to više ne rade. A sada je činjenica da se u modernom čovječanstvu sve više širi određeno raspoloženje, da ljudska bića imaju misli, ali da ih potisnu. Mozak je postupno ruiniran, posebno među višim klasama, potiskivanjem misli. Ostala bića, ne ljudska, koja su ranije preuzimala te misli više ne pristupaju.
I sada — sada ljudska bića imaju misli, to je točno, ali nemaju pojma kako ih koristiti. A najznačajniji predstavnik te vrste ljudi koji ne shvaćaju što napraviti s njihovim mislima je Oswald Spengler. On se mora razlikovati od drugih — dakle, kako sada to izraziti a da ne bismo iznijeli uvredu kada se ove stvari ponavljaju vani, kao što to uvijek biva — možda moramo reći da drugi potpuno zanemaruju njihove umove u ranim godinama, tako da njihovi mozgovi imaju tendenciju pustiti da misli u njima nestaju. Spengler se od ostalih razlikuje po tome da je svoj um održao svježim, tako da nije postao toliko sterilan; on nije apsorbiran samo u sebi, zaokupljen uvijek samo sobom.
Istina je, zar ne, da je veliki dio čovječanstva danas iznutra zgusnut (versulzt, ako smijem uporabiti srednjoeuropski izraz koji mnogi možda neće razumjeti. Sulze je nešto što se pravi u vrijeme klanja domaćih svinja od raznih produkata ubijanja koji se inače ne koriste, pomiješano sa sastojcima poput želea — ono što se ne može koristiti niti za pravljenje kobasica korišteno je za Sulze.) A mogao bih reći da su kao rezultat mnogih zbunjujućih utjecaja odgoja mozgovi većine ljudi tako postali versulzt. Oni si ne mogu pomoći; i naravno, uopće ne govorimo u nekom optužujućem smislu, već možda prije u smislu opravdavanja, osjećajući žaljenje za zgusnute mozgove.
Hoću reći, kada ljudi imaju samo jednu misao: da nemaju pojma što bi sa sobom; kada su kao zgnječene, stisnute i zgusnute — tada ove misli mogu biti sasvim lijepo uronjene u podzemne svjetove mozga, a odatle dublje uroniti u niže oblasti ljudske organizacije, i tako dalje. Ali to nije slučaj kod takvih ljudi kao što je Oswald Spengler. Oni znaju kako razviti misli. I to je ono što Spenglera čini pametnim čovjekom: on ima misli. Ali misli koje čovjek može imati dosežu do nečeg samo ako prime duhovni sadržaj. U tu svrhu potreban je duhovni sadržaj. Čovjek treba sadržaj kojeg antropozofija želi dati; inače ima misli, ali s njima ne može napraviti ništa. U slučaju spenglerovskih misli to je doista kao —gotovo bih mogao reći — to je kao kad čovjek, koji je zbog budućeg braka s damom nabavio svakakvu lijepu odjeću — ne za sebe, već za damu — i ona ga napusti prije vjenčanja, i ima svu tu odjeću ali nema nikog tko bi je nosio. I vidite kako je to s tim čudesno lijepim mislima. Ove spenglerovske misli sve su skrojene po najnovijem znanstvenom stilu odijevanja, ali nema dame da odjene haljine. Stari Boethius još je imao barem nekako zgrčenu retoriku i dijalektiku, kao što sam rekao prije par tjedana. One više nisu imale vitalnost muza Homera i Pindara, ali u svakom slučaju svih sedam umjetnosti još su shvaćane kroz Srednji vijek. Još je bilo nekoga na koga se mogla staviti odjeća.
Ono što je nastalo mogao bih nazvati, spenglerizam, jer to je nešto važno; ali s time je došlo vrijeme kada je odjeća nastala, takoreći, ali sva bića koja bi mogla nositi tu divnu misaonu odjeću nedostaju — drugim riječima, nema dame. Muza ne dolazi; ruho je tu. I ljudi tako jednostavno najavljuju da ne mogu koristiti cijeli ormar za odjeću modernih misli. Mišljenje uopće ne postoji u smislu zahvaćanja života na bilo koji način.
Ono što nedostaje je suštinski sadržaj koji treba doći iz duhovnih svjetova. Upravo to nedostaje. I tako ljudi izjavljuju da je to svejedno besmislica; odjeća je ovdje, u konačnici, samo da je se gleda. Stavimo je na police i čekajmo da neka jedra seljanka izađe iz mistične neodređenosti, i … dobro, neće joj trebati lijepa odjeća, jer u originalu bi mogla biti baš ono što netko očekuje.
To predstavlja spenglerizam: on impulse očekuje od nečeg neodređenog, nedefiniranog, nediferenciranog, koje ne treba misaono ruho, i svo misaono ruho odlaže na drvene police, tako da je barem tu da se može pogledati; jer ako ga se čak ne može ni vidjeti, nitko ne može razumjeti zašto je Oswald Spengler napisao dvije debele knjige, koje su potpuno suvišne. Jer što da netko radi s dvije debele knjige ako mišljenje više ne postoji? Spengler nikada ne dopušta da postane sentimentalan, ili bismo trebali naći dosta toga zabavnog. Cezar mora doći! Ali moderni Cezar je onaj koji je zaradio koliko je moguće više novca, i okupio svakakve inženjere koji su, iz duha, postali robovi tehničke znanosti — i zatim osnovao moderni cezarizam na krvlju plaćenim novcem ili na novcu plaćenom krvlju. U ovakvoj situaciji mišljenje nema nikakvog značaja; mišljenje sjedi natrag i bavi se svakakvim razmišljanjima.
Ali sada dobar čovjek piše dvije debele knjige u kojima su sadržane neke sasvim fine misli; a ipak su one apsolutno nepotrebne. Po njegovom vlastitom izlaganju, ništa se s njima ne može napraviti. Bilo bi daleko inteligentnije da je koristio sav ovaj papir da … recimo, osmisli formulu s kojom u svijetu mogu nastati najpoželjnije mješavine krvi, ili nešto slično. To je ono što bi svatko s njegovim gledištima trebao učiniti.
Ono što bi svatko trebao napraviti uopće se ne podudara s onim što on zagovara u svojoj knjizi. Svatko tko čita knjige ima osjećaj: Pa, ovaj čovjek ima nešto za reći; on zna za pad Zapada, jer je pošteno slistio ovaj cjelokupni način uništenja; on sam je prepun toga. Oni koji bi željeli ubrzati propast Zapada ne bi mogli napraviti bolje nego napraviti Oswalda Spenglera kapetanom, vođom, ovog propadanja. Jer on razumije sve o tome; njegov vlastiti unutarnji duh je potpuno tog kalibra. I tako je on iznimni predstavnik svog vremena. On vjeruje da će se cijela moderna civilizacija urušiti. Pa, ako svatko vjeruje slično, sigurno hoće! Stoga, ono što on piše mora biti točno. Meni izgleda da to sadrži ogromnu unutarnju istinu.
To je kako stvari stoje; i svatko čija osnova je antropozofija zaista mora obratiti pažnju upravo na osobe kao što je Oswald Spengler. Jer ozbiljno razmatranje duhovnih stvari, ozbiljno razmatranje duhovnog života, upravo je ono što antropozofija hoće. U antropozofiji zasigurno nije pitanje da li je prihvaćena ova ili ona dogma, već je važna stvar da ovaj duhovni život, ovaj suštinski duhovni život, bude uzet ozbiljno, potpuno ozbiljno, i ta to probudi ljudsko biće.
Veoma je zanimljivo da Oswald Spengler kaže: Kada misli, čovjek je budan (to ne može poreći), ali sve što je uistinu učinkovito dolazi iz spavanja, i to je sadržano u biljci i u onome biljkolikom u čovjeku. Štogod u ljudskom biću ima biljkoliku prirodu, ono to doista iznjedri u živućem stanju: spavanje je ono što je živo. Budno stanje donosi misli; ali budna egzistencija rezultira samo unutarnjim napetostima.
Tako je postalo moguće da jedan od najpametnijih ljudi današnjice naznači nešto poput ovoga: Ono što radim mora biti usađeno u mene dok spavam, i stvarno se uopće ne moram probuditi. Probuditi se to je luksuz, potpuni luksuz. Trebao bih zaista samo hodati okolo i, još spavajući, obaviti ono što mi dođe u snu. Stvarno bih trebao biti uspavani hodač. Luksuz je da je glava još tu stalno se prepuštajući razmišljanju o cjelini stvari, dok ja idem okolo spavajući-hodajući. Zašto uopće biti budan?
Ali ovo je prevladavajuće raspoloženje, i Spengler ga dovodi do veoma jasnog izraza, naime: moderno ljudsko biće ne voli to da bude budno. Dolaze mi svakakve ilustracije. Na primjer: kada je na početku antropozofskog društva davno, davano predavanje, u prvim redovima je uvijek bilo ljudi koji su čak izvana naglašavali da malo spavaju, tako da određeno sudjelovanje može biti vidljivo u publici, tako da oni predani sudionici mogu biti vidljivi. Spavanje je zaista jako popularno, zar ne? Sada većina ljudi to radi tiho: u prigodama koje sam spomenuo ljudi su se dobro ponašali u tom pogledu; ako nema karakterističnog zvuka hrkanja, onda se ljudi dobro ponašaju, zar ne? Odnosno, barem su tihi. No Spengler, koji je čudan čovjek, pravi buku zbog onog o čemu drugi ljudi šute. Drugi spavaju; ali Spengler kaže: Ljudi moraju spavati; ne bi uopće trebali biti budni. I koristi sve svoje znanje kako bi dao odgovarajuću tezu za spavanje. Dakle ono do čega dolazi je ovo: da iznimno pametan čovjek današnjeg vremena zaista daje adekvatnu tezu za spavanje!
To je nešto na što moramo obratiti pažnju. Ne trebamo praviti buku o tome, kao što to Spengler čini; ali ovo bi trebali uzeti u obzir, i shvatiti kako je nužno razumjeti budno stanje, stanje sve veće budnosti, kojeg treba postići kroz nešto kao što su duhovni impulsi antropozofije.
Stalno se mora naglašavati da je nužno za budnost, stvarnu, unutarnju duševnu budnost, da postupno postane ugodna. Dornach se doista osjećao kao neosjetljiv, pošto je njegova svrha da stimulira budnost, ne spavanje, i jer bi želio budno stanje uzeti sasvim ozbiljno. Stvarno bi želio uliti budnost u sve, u umjetnost, u socijalni život, a najviše od svega u život spoznaje, u cjelokupno odvijanje života, u sve čemu je ljudski život na bilo koji način naklonjen.
Možete mi vjerovati, ponekad je potrebno tu i tamo skrenuti pažnju na ovakve stvari; jer barem u trenutcima kao što je ovaj, kada smo se okupili da bi na kratko vrijeme opet prekinuli ova predavanja do mog povratka iz Oxforda, mora se istaknuti, da upravo među nama određene sklonosti moraju dobiti oslonac. Mora biti usvajanja onoga što antropozofija sadrži, da bi se to povezalo s čovjekovim budnim postojanjem. Jer to je ono što trebamo u svim sferama života: biti istinski budni.