Schubert - Uspomene 1, 2

Nakon što sam pročitala temeljna djela Rudolfa Steinera i prisustvovala uvodnom tečaju danom od Adolfa Arensona, dopušteno mi je da putujem u Stuttgart da čujem kako Rudolf Steiner sam govori. To je bilo u travnju 1918. Primila sam moju člansku iskaznicu od Rudolfa Steinera za Božić 1917. Vođa naše grupe u Mannheimu, gđa Helene Röchling, žena privatnog savjetnika, i moja majka oboje su rekle da sam premlada i da nitko ne bi trebao postati član prije dobi od 21. Sada se tako dogodilo da sam imala smještaj u Weimaru 1917 i tamo imala pouke o povijesti umjetnosti, povijesti i književnosti od pomoćnog direktora Goethe kuće. Kada je ovaj primijetio moj entuzijazam za sve povezano s Goetheom, dopustio mi je da dođem u Goethe kuću kada sam god htjela. Tamo mi je objasnio mnoge stvari, posebno u prirodoznanstvenom odjelu, koje su za mene tada bile od posebnog interesa — na primjer, Goetheova teorija boja i maksilarna kost. I bilo mi je dopušteno — ponekad i bez pratnje – da uđem u Goetheovu radnu sobu ili mali vrt iza kuće. Tako sam često bila u knjižnici gdje je dr. Steiner također radio. Puna entuzijazma, kakvog samo mladost može biti, pisala sam kući o svim svojim iskustvima. Moja majka je ta pisma pokazala dr. Steineru, poslije čega mi je dopustio da postanem član Društva u tako ranoj dobi.

Tijekom prvog predavanja u Stuttgartu sjedila sam u prednjem redu na jednoj strani podija i dr. Steiner je više puta pogledao u mom pravcu. Nakon predavanja došao je do mene i upitao me: „Jeste li mogli pratiti“? Odgovorila sam sramežljivo i pomalo zbunjena činjenicom da se obratio tako mladoj osobi kao što sam ja: „Da, g. doktor, pomalo“. „Dobro, to će postajati bolje kako vrijeme ide“, rekao je, „a sada ću vas odvesti do gđe. dr. Steiner“. Gđa. dr. Steiner je još sjedila, razgovarajući s drugima u prednjem redu, i dok sam stajala ispred nje nakon što sam predstavljena gledala me je prilično vremena i potom upitala: „Koji su tvoji posebni darovi“? Prilično zapanjena takvim neočekivanim pitanjem mogla sam samo promrmljati, „Darovi, gđo. Doktor? Stvarno ih nemam“. Sa smiješkom mi je rekla, „Ali čula sam da si imala glazbenu poduku i da voliš plesati“. To sam potvrdila. Očito je bilo da joj je to rekla moja majka. Gđa. Doktor je tada nastavila: „Zar ne bi željela doći na našu malu euritmijsku predstavu sutra? Možda će ti se toliko svidjeti da bi nam se željela pridružiti“. Tako sam po prvi puta vidjela euritmijsku predstavu.

Bila je mala pozornica. Na jednoj njenoj strani bilo je nekoliko dama euritmistica koje su sjedile na klupi odjevene u jednostavnu bijelu odjeću s nekom vrstom pokajničkog konopca oko struka — takav je bio utisak koji sam imala za početak. Na dani signal one su ustale i hodale polako i svečano došle na pozornicu s gestom posvećenosti (ruke prekrižene na grudima). Zatim je gđa. Doktor počela recitirati i euritmistice su se kretale u skladu s tim. To je ostavilo neodoljiv utisak na mene koja je navikla vidjeti samo „plesanje“ na glazbu. To me uskomešalo na veoma poseban način, s tolikom snagom da sam mogla plakati ili se smijati. Dobro, bila sam još veoma mlada i tako sam se smijala, što je na mene privuklo osuđujuće poglede onih okolo i kasnije ukor moje majke. „To je posljednji put da te vodim na izvođenje euritmije!“, rekla je. Ali nije bilo ničeg za smijanje u vezi toga u mom umu.

Još i danas mogu osjetiti kako sam bila ganuta. Čim sam došla u hotel rekla sam mojoj prijateljici, koja je također bila prisutna na demonstraciji, „Dođi, malo ćemo vježbati“! Pomaknula sam stolice i stol sa strane i pokušale smo imitirati ono što smo vidjele. Kada je moja majka kasnije došla u sobu pitala je: „Što ste to radile“? Rekla sam joj: „Pokušavamo raditi euritmiju i moram je odmah naučiti kako treba“. Kada je gđa. Dr. Steiner čula o tome sljedećeg dana je kazala: „Nisam očekivala ništa drugo“! I tri dana kasnije, kada sam bila natrag u Mannheimu, dobila sam učiteljicu, gđicu Edith Röhrle. Tijekom sljedeća dva tjedna prakticirale smo euritmiju gotovo svaki dan od ranog jutra do večeri. Naučila sam koračati, slijediti ritmove, napraviti glasove i trčati apolonijske i dionizijske forme. To je bilo prilično teško na voskom namazanom parketu plesnog podija kuće — danas bi bilo nezamislivo, ali u to vrijeme tempo je bio mnogo sporiji. U prakticiranju preludija „Promatraj sebe, promatraj svijet“, doživjela sam samu suštinu euritmije. Osjećala sam se potpuno promijenjena, kao da sam izrasla izvan sebe. Unutra i vani postalo je konkretno iskustvo. Čak i danas se sjećam blaženstva tog trenutka.

Kratko nakon toga vratila sam se u Stuttgart na predavanja dr. Steinera. U to vrijeme bilo mi je dopušteno da sudjelujem u prakticiranju euritmije što se događalo u maloj kavani blizu Landhausstrasse. Tih dana gđa. dr. Steiner radila je vježbe s nama. Bilo je mnogo ritmova, trostrukog hodanja i vježbi štapa, i radili smo euritmiju na izgovorene poeme. Žene učiteljice smjenjivale su se u recitiranju. Kako je to bilo vrijeme u kojem je Emil Molt bio odlučio da osnuje školu za radnike njegove Waldorf Astoria tvornice cigareta i molio za prijedloge i savjete od dr. Steinera, rečeno mu je da bi trebao uvesti euritmiju u opći školski kurikulum. Da bi se pokazalo obiteljima radnika o čemu se sve kod euritmije radi, upriličena je demonstracija u velikom opsegu. Tako smo se na dnevnoj bazi okupljali u Landhausstrasse da se za to pripremimo. Također mi je bilo dopušteno da sudjelujem u osnovnim vježbama. Demonstracija se dogodila 22 lipnja 1919 u Kući umjetnosti, takozvanoj 'Goldenen Hirsch' [Zlatni jelen] u Stuttgartu. Dva dana prije jedna od euritmistica je uganula gležanj i tada mi se nešto dogodilo što se otada često javljalo u mom životu: morala sam zauzeti njeno mjesto u kratkom roku. Između drugih stvari morala sam brzo naučiti dio iz humoreske, naime onaj od 'Bim' iz 'Bim-Bam-Bum' Christiana Morgensterna. D. Steiner je nacrtao malu formu (nažalost više ne postoji, ali je kopirana od mene) i pokazao mi nekoliko različitih pokreta. Zatim sam većinu dana vježbala s 'Bam' i 'Bum' i dr. i gđom dr. Steiner misleći da će sve biti u redu.

Za ovu izvedbu, koja je doslovno bila naše prvo pojavljivanje na pozornici, dr. Steiner nas je sam našminkao, i bio je vrlo izdašan s make up opremom. Osjećali smo se veoma čudno sa svom tom bojom na nama. Izvedba je prošla dobro i primljena je s velikim aplauzom. U zadnjoj točci — naime, 'Bim-Bam-Bum' — imala sam nesreću da budem zadnja na pozornici i nisam mogla naći izlaz kroz tešku baršunastu zavjesu. Trčala sam duž zavjese osjećajući se očajno ali nisam mogla naći otvor! To je moralo izgledati veoma komično, jer je publika pljeskala sve glasnije kako sam ja postajala sve više zbunjena. Konačno je jedna od euritmistica iza pozornice primijetila da nešto nije u redu i da se ja nisam vratila. Požurila mi je u pomoć i izvukla me iz mog zatvora. Kasnije je dr. Steiner došao iza bine i rekao, 'Izvrsno si to obavila, bio je to sjajan izlaz'. Ja sam, s druge strane, plakala i rekla, „Nikada više neću na binu“. Gđa. Dr. Steiner je rekla smijući se, „Možda bi još mogla to razmotriti“. Dakle, otada sam često bila na pozornici, kroz mnoge godine, ali strah da neću naći izlaz nikada me nije potpuno napustio. Neposredno nakon izvedbe Emil Molt nas je častio velikom zabavom gdje smo svi primili mnogo cvijeća i cigareta.

U Dornach smo stigli jedno kasno listopadsko poslijepodne. Nakon što smo naše stvari odnijele u naš smještaj odmah smo se popele na Goetheanum. Proba za prvu scenu u Faustovoj radnoj sobi bila je u tijeku u radionici. Kada smo ušle u zamračenu sobu sve su se oči okrenule prema nama. Dr. Steiner je prekinuo probu, došao prema nama i rekao, 'Dakle ovdje je Ilona konačno s nama. To je blagoslov'. Odveo me do gđe. dr. Steiner i dopustio mi da sjednem pored nje na malom podestu. Proba se nastavila. G. Stuten bio je na bini sudjelujući u Faustu. Dok je posezao za šalicom s otrovom dr. Steiner ga je prekinuo, brzo se probio na binu na koju su iz auditorija vodile male drvene stepenice — kako sam često svjedočila lakoći njegova koraka u kasnijim vremenima kada bi skočio na binu da bi pokazao kako pasus treba izvesti — i ponovno odigrao cijelu scenu. Nezaboravan je za mene dio gdje Faust poseže prema ormaru s riječima 'Siđi sad, čisti kristalni peharu', skida pokrivač i, lagano iz profila kao da već stoji na pragu između ovog i sljedećeg svijeta, polako ga podiže uvis, zureći u daljinu izgubljen u mislima, prije nego ga stavi na usne. Tada je rekao g. Stutenu: 'Da bi stvorili pravo raspoloženje ova pauza i gesta trebala bi biti prolongirana koliko god je moguće'. Proba je završila s ovim savjetom.

Sljedećeg jutra sam putovala u grad i dok sam gledala dućane pristupila mi je dama i pitala da li mogu pjevati. Kada sam rekla da odgovorila je, 'Dobro, onda ovo poslijepodne dođi na probu i možeš učestvovati u Faust zborovima'. Ta dama je bila gđica Käthe Mitscher, koja je bila neophodna za rad na bini u to vrijeme. Bila je odgovorna za sve; gledala je da glazbene partiture budu na stolu, i da se na probe i izvedbe svatko pojavio u pravo vrijeme i da ima napisane tekstove za razne točke. Ona je također recitirala na probama i polu-probama kada gđa. dr. Steiner nije bila prisutna. Zapravo nije bilo ničega na čemu nije imala budno oko. Zaposlena od jutra do večeri ipak je uspjela sudjelovati u svim osobnim potrebama euritmista, glumaca i glazbenika. Premda je posjedovala pravi humor ljudi iz Köln-a ipak je mogla biti veoma stroga. U godinama koje su dolazile često je bila odgovorna za euritmijske ture. Ona bi napravila dogovore sa raznim teatrima — često pod teškim okolnostima — i čak bi znala preuzeti odgovornost za rasvjetu. Pogledala bi smještaj umjetnika i osigurala da se svakog korektno tretira i pod njenim uzornim vodstvom sve bi ispalo savršeno. Ture tijekom prvih godina (1920-24) bile su uglavnom u Njemačku i često ih je bilo veoma teško organizirati zbog inflacije, kašnjenja vlakova, i drugih stvari povezanim s posljedicama rata. Nakon otvaranja prvog Goetheanuma, gđica Mitscher preuzela je ured scenskog menadžera i nastavila s tim sve do svoje smrti 1940.

Sada se vraćam na poziv gđice Mitscher da se pridružim zborskim probama. Imala sam udjela u pjevanju tom prigodom ali, pošto smo pjevali iza scene, nisam mogla vidjeti izvedbu i to me rastužilo. Kada je dr. Steiner čuo za to rekao je: 'Ne, to nije u redu, moraš jednom vidjeti izvedbu iz gledališta. Kasnije će biti puno mogućnosti da se pridružiš'.

Tako sam u nedjelju popodne sjela u prednji red i gledala s velikim ushitom ono što se događalo na pozornici. Toliko me se duboko dojmilo da sam ostala sjediti i jecati na mom mjestu nakon što je zavjesa pala. Dr. Steiner je došao do mene, položio ruku na moje rame i rekao, 'Dobro je da si tako duboko dirnuta. To je veličanstvena scena, zar ne'?

Moram dodati, međutim, da je cijela stvar bila uređena na najprimitivniji način, s relativno malom pozornicom, crnim zavjesama, malim stolom, malim ormarom, kosturom i veoma malim podijem u pozadini. Nakon što je Faust podignuo šalicu do usana uskrsna zvona su počela zvoniti. Na trenutak je sve bilo zamračeno. Kada se pozornica opet osvijetlila zavjese su zamijenjene za crvene i sve je zasjalo jasnom svjetlošću. Anđeli su bili nanizani na podignutoj platformi, gđa Kisseleff s gomilom starije i mlađe djece koji su izvodili euritmiju na govor zborova. Također i žena i učenici bili su prikazani u euritmiji. Svakom zboru je prethodilo pjevanje anđela. Sve je djelovalo tako snažno u svojoj jednostavnosti.

Moja euritmijska karijera počela je u Dornachu sljedećeg dana. Ovdje, također, kao i u Mannheimu, dobila sam lekcije iz euritmije od učiteljice — u to vrijeme nije bilo škola euritmije, i u ovom slučaju to je bila gđica Groh koja me podučavala. Svakog dana imala sam lekciju rano ujutro. Zatim smo obično imali probe od 10 do 11 pod vodstvom gđe Kisseleff, s kojom je bilo tako lijepo i skladno raditi. Tim prigodama imali smo običaj vježbati nove komade koji bi zatim bili razrađeni s gđom dr. Steiner koja bi došla svaki dan u jedanaest sati. Gđa Doktor skoro uvijek bi donijela sa sobom nove forme za solo i grupni rad i zatim bi nama bila dodijeljena mjesta. Bilo bi uvijek uzbudljivo otkriti kome je dodijeljeno koje mjesto. Gotovo svi od nas su bili uključeni u veće komade, pošto smo bili samo mala grupa euritmista.

Za početak bi gđa Doktor pregledala što smo vježbali i zatim bi nas ispravila. Uvijek sam bila zadivljena kako je mogla pogoditi u središte stvari samo s par riječi. Ali ne bi puštala da bilo što prođe dok to nismo uspjeli izvesti na njeno zadovoljstvo. Tu i tamo to je bio uzrok suza. Jednom kada sam stalno iznova pokušavala nešto i gđa Doktor još nije bila zadovoljna sa mnom, gotovo zaslijepljena sa suzama bila sam blizu toga da odstupim kada mi je rekla: 'Da, umjetnost je teška i najbolje što možemo postići dobiveno je po cijenu suza i očaja. Nije umjetnost izgledati šarmantno kada je netko mlađi i moći se kretati slobodno, već pogoditi pravi stil i moći sebe uroniti u osobnost konkretnog pjesnika ili glazbenika, to je prava umjetnost'. Preporučivala je, na primjer — da, čak i zahtijevala od nas — da proučavamo biografije pjesnika i glazbenika. Dr. Steiner mi je jednom rekla: 'Pridonijelo bi mnogo uspjehu izvedbe ako bi se, prije početka, vizualiziralo kako je pjesnik ili kompozitor izgledao i u kom dobu je živio i kakvo je bilo njegovo okruženje'. To sam uvijek prakticirala i našla da je to veoma korisno. Dr. Steiner bi se obično pojavio oko dvanaest i trideset ili jedan sat da gđu Doktor odvede na ručak, ali u takvim prilikama bilo bi mu pokazano što smo vježbali i zatim bi nam često dao posebne upute. Ako bi euritmistica morala proučiti novi glazbeni komad tada bi dr. Steinera pitala za formu. Zatim bi on tražio da se komad izvede i tijekom tog vremena bi nacrtao formu. U slučajevima kada je glazbeni komad imao više glasova ili sviran na nekoliko instrumenata tražio bi da ga se svira stalno iznova dok ne bi nacrtao formu za svaki dio. Mi smo ga gledale naprijed, od iza, i sa strane i u našem entuzijazmu mu se sve više približavale dok u očaju ne bi dobacio, 'Ali ostavite mi prostora barem za crtež'.