U vezi s Leptirom (on zaista ima priču vezanu uz sebe), mogu navesti još jedan primjer dr. Steinerovog strogog koda discipline. Prije početka izvedbe u 'Wilhelmi' u Bad Cannstatt-u, pijanist mi je rekao da je zaboravio ponijeti sa sobom Grieg-ovu glazbu. Netko se odmah ponudio da će to donijeti, jer bilo je dosta vremena. Ali g. Doktor, koji je čuo za to rekao je, 'Ne, to neće valjati. Prije izvedbe sve mora biti pri ruci. Ne smije se ništa zaboraviti. Jednostavno ćemo morati biti bez Leptira danas'. Pijanist je rekao, 'Ali Leptira mogu svirati iz srca'. Ali čak i to je zabranjeno od dr. Steinera. 'Zar ne shvaćate kako je to? Ako želimo svijetu pokazati nešto vrijedno tada sve, zaista sve, tada sve treba biti uređeno unaprijed'. Tako nam je često davao savjete za discipliniranje nas samih koji su se uglavili u naše umove do kraja naših života.
Još nešto što je dr. Steiner gledao kao nedostatak discipline bilo je pucketanje prstima da bi se skrenula pažnja na sebe. Jednom kada je to čuo primjetno se trznuo i ljutito rekao, 'Ne smiješ to nikada ponovno napraviti. To je veoma loša navika i uzrokuje smetnju. I kada učitelj pucketa prstima u razredu nije to samo ružan zvuk već također ima i loš učinak. Treba posebnu pažnju obratiti na to što se radi s prstima'. Kod euritmije to pravi priličnu razliku da li se koristi palac, kažiprst ili srednju prst, ili da li netko koristi prstenjak ili mali prst. Kada, dok se nešto događa, nema posebne naznake koje prste koristiti, prste bi trebalo držati zajedno. Raditi euritmiju s prstima raširenim je izuzetno ružno i daje utisak neke vrste taštine. Ali kod humoreske, kada je takav utisak namjera, moglo bi biti prikladno. Dr. Steiner je čak jednom predložio da ako to postane navika koju je teško razbiti, da bi se trebalo staviti elastična vezica oko prstiju za vrijeme probe dok se to ne nauči prevladati. Kod mnogih karakterizacija gdje se željelo predstaviti duhovna bića ili elementarna bića, dao je posebnu napomenu po kojoj bi trebali biti korišteni samo kažiprst i srednji prst, ili palac, kažiprst i srednji prst.
Možda bih mogla također ponoviti kazivanje dr. Steinera u smislu da prije svake meditacije ruke moraju biti oprane i da tijekom iste ili dok se slušaju mantrički tekstovi nikada ne bi trebalo prekrižiti ruke ili noge. Tipično je za naše vrijeme da kada ljudi sjednu oni automatski prekriže noge i obično preklope ruke. Sa aspekta euritmije to je 'E' gesta koja izražava samoobranu ili čak zatvaranje u sebe.
Još jedan slučaj lekcije na temu nepromišljenosti bio je od dr. Steinera prije početka izvedbe euritmije u radionici. Jedna od dama euritmistica podešavala je njenu haljinu i veo ispred ogledala prije nego ide na binu. Pokušala je nekoliko pokreta i izgovorila neke riječi za sebe. To je primijećeno od dr. Steinera jer se dogodilo da je upravo tu prolazio na svom putu u publiku. Tada se grmljavinska oluja izlila na glavu jadne euritmistice. Svi smo zajedno potrčali tjeskobni. Rijetko je Rudolf Steiner bio tako uzbuđen. Stalno je ponavljao, 'Kako je moguće da to radiš'? Euritmija se nikada ne smije izvoditi ispred ogledala, sve ćeš pokvariti, tvoja euritmija će biti ubijena ako to radiš, zar ne razumiješ? Kako možeš biti tako nepromišljena! Svi vi trebali bi to osjećati'. Čak i na sugestiju da je samo željela vidjeti da li su joj haljina i veo okačeni ispravno kada se kreće, dr. Steiner je rekao, 'Čak i to nije u redu, još uvijek radite više euritmijskih gesti na zvukove, i to je nešto sasvim nemoguće. Ako želite vidjeti da li je sve u redu, imate dovoljno kolega euritmista koji vam mogu dati njihovu ocjenu i savjet'. Euritmistica je bila prilično potresena, ali svi smo to prilično primili k srcu. Nakon izvedbe, koja je ispala veoma dobro unatoč šoku, dr. Steiner je došao iza pozornice i tada je bio iznimno ljubazan. Još jednom nas je pozvao sve zajedno i rekao: 'Shvatiti ćete da moram napraviti onakvu scenu. To ima veze sa sasvim određenim i važnim dijelom znanja. O ovome biste trebali misliti veoma pažljivo'.
Gotovo sve velike grupne točke su proizvedene tijekom 1919 i 1920. Prvo su došle forme, temeljene uglavnom na 'pregrupiranju u prostoru'. Bile su konstruirane za pjesme od Goethea kao što su 'pjesme u oblaku', Hymnus an die Natur [Himne prirodi], Metamorphose der Pflanzen [Metamorfoza biljaka], Meine Göttin [Moja boginja], An den Mond [Na Mjesec], i Mai-lied [Svibanjska pjesma]. Daljnji niz 'pregrupiranja' rezultirao je formama za Chören und Urträume [Zborovi i prvobitni snovi] i Chören der Urtriebe [Zborovi prvobitnih nagona] od Fercher von Steinwand-a. Iz ovih su se razvile takozvane 'standardne' forme. Od tada nadalje primali smo nove forme svaki puta za 'Tjedne stihove', koji su do tada izvođeni na Apolonijske forme. Kao dodatak, euritmistima su dane forme za njihove solo dionice što je uključivalo upute za posebne efekte, uglavnom položaj glave ali također i određeni pokreti ruke i prsta i povremeno je traženo da napravimo složene skokove dok smo radili forme.
Meni je dano veoma mnogo složenih položaja glave za moje solo komade i dr. Steiner je često micao moju glavu u pravi položaj i pokazao mi kako trebam držati ili pomicati ruke ako nisam isprva razumjela što sam trebala napraviti. U jednoj od mojih solo točaka, stavak iz sonate Beethovena, morala sam pogled izmjenično usmjeriti na moj palac i moj veliki prst. Tijekom tog postupka dogodilo mi se sljedeće. U izvjesnoj točci melodija se dijeli na dva dijela i borila sam se da napravim sve note simultano koristeći obje ruke. To je bio iscrpljujući zadatak i na kraju sam vježbala satima i bila ponosna na moje postignuće. Kada sam to demonstrirala dr. Steineru rekao je: 'Što to radiš? To nije u redu. Ne bi mogla pjevati dva komada u isto vrijeme, zar ne? I, konačno, tonska euritmija je 'vidljiva pjesma'. Ako želiš nešto napraviti u dva ili više dijelova tada uzmi druge euritmiste da to naprave s tobom'. Da bi izbjegla nesporazum želim ovdje dodati da je zapravo moguće predstaviti dva komada u euritmiji koristeći izmjenično jednu ili drugu ruku, kao na primjer u slučaju višeg i nižeg glasa, ali tada to treba provesti jedno nakon drugog a ne simultano.
Prva sola koja sam morala napraviti bila su Die Freuden — (Libelle) [Užitci — (Vilin konjic)] i Cicade od Goethea, Das Vöglein [Ptica] od Hebbel-a, i An mein Kalb [Mojem teletu] od Fercher von Steinwand-a. Kada smo radili skupne komade često sam morala uzeti uloge mrava, buba, leptira i sličnih stvorenja — nešto što sam uživala raditi — ali jednog dana sam zapravo upitala dali uvijek moram uzeti uloge životinja pošto bi veoma voljela za promjenu raditi nešto različito. Gđa dr. Steiner je rekla, sa smiješkom, 'Da, da, Ilona bi željela biti 'Cassandra'. Dobro, nisam ciljala tako visoko, ali dr. Steiner je rekao, 'Da, ona će dobiti svoju 'Cassandru'. I što bi to trebalo biti? Sljedećeg dana dodijeljena mi je Die spröde [Krhki] i Die Bekehrte [Obraćenici] od Goethea. I kod vježbanja ovih pjesama se zbio događaj koji sam već opisala kada gđa Doktor nije nikada bila zadovoljna sa mnom i bila sam na točci odustajanja. Poslije su to postali moji omiljeni komadi. U godinama koje su slijedile dala sam mnogo solo točaka ove vrste uključujući, na primjer, Mit einem gemalten Band [S obojanom vrpcom] i Tage der Wonne [Dani blaženstva], obje od Goethea, i također druge pjesme.
Nakon javnog predavanja u Sieglehaus u Stuttgartu dogodilo se, kada je aplauz bio završio, da je dr. Steiner povikao u Sali, 'Da li je gđica Bögel ovdje'? Kada sam se javila rekao mi je, 'Molim te dođi do auta. Imam ti nešto reći'. Zatim sam morala ići s njim u Landhausstrasse, gdje je za vrijeme večere dr. Steiner za mene nacrtao formu za pjesmu Alberta Steffena, Lasst uns die Baume lieben [Volimo stabla]. Onda je rekao, 'Sada idi na binu i vježbaj to'. Gđa dr. Steiner došla je malo kasnije i recitirala je za mene i još kasnije dr. Steiner je došao i dao mi još nekoliko uputa. Nakon što sam neko vrijeme vježbala rekao je, 'Ova pjesma je potrebna za sutrašnji program i ako budeš uporno vježbala sutra ujutro bi trebalo sve biti u redu'. Tako sam od jedne kasne večeri do sutra poslijepodne morala naučiti novu pjesmu. Ali na kraju je sve ispalo sasvim dobro. Ovakva stvar je naravno bila iznimka. U pravilu komad treba proučavati veoma dugo vremena, kao što je prikazano u sljedećoj priči o Das Vöglein [Maloj ptici].
Kada mi je dana pjesma Das Vöglein od Hebbela, dr. Steiner mi je pokazao mnoge položaje glave. Za svaki stih — a oni su veoma kratki — morala sam napraviti šest položaja. U početku mi je bilo veoma teško. Nije bilo poteškoća u trčanju formi, ili napraviti samo položaje glave, ali napraviti obje stvari u isto vrijeme i također formirati zvukove jednostavno nije izgledalo moguće. Već nakon trećeg stiha počelo mi se vrtjeti i samo sam teturala okolo. Kada sam, nakon dugog vježbanja, počela očajavati rekla sam dr. Steineru, 'Što da napravim'? On je mirno odgovorio, 'Nastavi vježbati'. Svakog dana bi pokušavala iznova i na kraju sam bila spremna odustati. Prije nego sebe prekrižim odlučila sam još jednom pokušati. Znati formu i zvukove i položaj glave nije bilo dovoljno, tako sam odlučila ne misliti više o mojoj glavi. I onda gle! Konačno sam je imala. Uspjela sam cijelu pjesmu izvesti u jednom pokušaju.
Presretna, požurila sam u atelje gdje je dr. Steiner radio i pokucala na vrata. Prekasno sam primijetila što sam napravila. Prekinula sam g. Doktora u radu! Rado bih se bila povukla u nadi da me možda nije čuo, ali vrata su već otvorena i dr. Steiner je stajao preda mnom. Obilato sam se ispričavala, ali on je potpuno prijateljski rekao, 'Dugo sam vremena čekao da se ovo dogodi. Uspjela si, zar ne? Odmah ću doći i možeš mi pokazati što si napravila.' Zatvorio je vrata radne sobe i pratio me do prostorije za vježbanje.
Kada sam mu demonstrirala pjesmu bio je veoma zadovoljan i rekao je: 'Sada, reci mi kako je došlo do toga da sada to možeš napraviti'. 'Da, g. Doktor', rekla sam, 'to je veoma čudno, jednostavno sam malu pticu vidjela pred sobom, najprije dolje desno, zatim dolje lijevo, i tako dalje, baš kako ste mi pokazali s položajima glave'. Sa zadnjim pokretom moje glave dala sam mali mig zadovoljstva'. (Ovo zadnje bilo je zapisano u instrukcijama kao: 'Mig'!) Onda je dr. Steiner rekao, 'Dakle, vidiš, veoma mi je drago da si sama pogodila. Mogao sam ti to reći na početku, ali želio sam da sama to nađeš. I u budućnosti bi to uvijek trebala raditi na taj način. Moraš vizualizirati sve što radiš u euritmiji kao sliku ispred sebe. Tek tada ona postaje živa euritmija.' Na njegovo pitanje o pojavi male ptice, rekla sam, 'Doista čudno da je to bila žuta ptica.' 'Dakle,' rekao je dr. Steiner, 'to je veoma lijepo', i dopustio mi je da nosim nježni mali žuti veo za izvedbu. Pohvalio me i mislio da mi je to dobra ideja da držim geste veoma malima i da dopustim da se obično pridruže pokretima glave.
Ova epizoda mi je zaista pomogla, i moje mnoge godine iskustva su me naučile upravo to koliko je to bilo važno da je dr. Steiner pustio da se tako dugo 'koprcam' tom prigodom. To se dogodilo tijekom mog prvog Dornach perioda. Bila sam zajedno s mnogo starijih ljudi o kojima sam znala da su im svima bile dane osobne meditacije od dr. Steinera. Kako sam i ja također bila 'željna znanja' otišla sam pravo do dr. Steinera u svoj mojoj mladalačkoj bestidnosti dok je stajao ispred Goetheanuma i pitala ga može li i meni također dati meditacije. Pogledao me prijateljski i potom rekao, 'Ali ti imaš euritmiju'. Kada sam ga ispitujući pogledala onda je rekao, 'Dakle, ti je imaš, zar ne?' 'Da, naravno, g. Doktor', rekla sam. 'Dakle onda, ti već imaš ono što si pitala, zar ne?' Tek dosta kasnije mi je sinulo da je dr. Steiner mislio to da euritmija nije samo divna umjetnost, ako je ispravno shvaćena, to je također dio treninga, naime, način postizanja imaginativne vizije. Međutim, da bi se dalje napredovalo u razvoju očito je da je potrebno raditi i druge meditacije također.