"Ovu knjigu se ne može čitati na način na koji ljudi obično čitaju knjige danas u ovom dobu. U nekom smislu, njeni čitatelji će se morati probijati kroz svaku stranicu a čak i kroz svaku pojedinu rečenicu na težak način".
— RUDOLF STEINER, predgovor Teozofije
Ove rečenice su za nas dojmljiva propusnica kada se odlučimo zaokupiti s knjigom Teozofija: uvod u duhovne procese u ljudskom životu i u kozmosu. Svaki čitatelj Teozofije će imati doživljaj da ona svoj sadržaj otkriva tek postupno. Štoviše, izvjesno je da će čitatelji samoj knjizi donijeti rezultate svakog novog razumijevanja kroz njihove vlastite napore. U samoj prirodi knjige je to da je nužno, najprije, dopustiti knjizi koja predstavlja izvjestan pogled na svijet da na nas djeluje bez predrasuda, premda za mnoge može biti veoma teško danas da se oslobode sklonosti, posebno u slučaju knjige koja namjerava predstaviti oblasti nadosjetilnog.
Međutim, nakon prvog proučavanja Teozofije bez predrasuda, kada se u više navrata latimo doživljavanja njenih istina, mora slijediti to da prestajemo biti bez preduvjerenja u vezi onih pasusa koji su postali pravo "iskustvo" (u smislu prenesenom od pisca), pošto će upravo ti pasusi formirati osnovu da daljnje prodiranje u knjigu. Iz same knjige ćemo steći, malo po malo, stajalište za njenu prosudbu. To će uvijek biti slučaj, i ne samo za prevladavajući znanstveni način ispitivanja, koji autor eksplicitno proglašava nužnim. Tako, ponekad ćemo se vratiti na prve rečenice i pasuse sa sadržajem cijele knjige u svijesti, i vidjeti ćemo da nam se sam predgovor i uvod obraćaju s posebnom intimnošću kada ih razmatramo pod utjecajem cijelog djela.
Takvo razmatranje predgovora i uvoda zahtijevati će se u onom što slijedi. Zaista, možemo općenito reći da su, u slučaju većine knjiga, predgovor i uvod napisani nakon što je sami esencijalni sadržaj knjige sastavljen, tako da možemo pokazati utjecaj same knjige na njen predgovor i uvod — posebno pošto je takav utjecaj obično proizveden s namjerom. U predgovoru općenito otkrivamo odnos između autora i knjige, a u uvodu, odnos koji autor očekuje od čitatelja. Takve perspektive mogu biti važne čitatelju knjige koja se bavi pogledom na svijet i predlaže da nas uvede u nadčulni svijet! Zar neće čitatelji koji su bili ozbiljni u "ovladavanju vlastitim naporom" moći naći sliku njihovog vlastitog procesa nastajanja ako cijeli sadržaj knjige pokušaju evocirati iz predgovora i uvoda? U tom slučaju, može se razviti sljedeće.
U prvim rečenicama predgovora, autor knjige Teozofija suočava čitatelje s odlukom koju moraju sami donijeti. Neki čitatelji mogu biti među onima koji "vjeruju samo u nepobitnost čulno-opazivog svijeta". Ova knjiga, dakle, nije za njih pisana. Kao alternativa, oni bi mogli biti "zainteresirani za pronalaženje putova koji vode izvan čulno-opazivog svijeta". U svakom slučaju, čitatelj mora pitati: da li ja želim potražiti putove koji vode izvan osjetilnog svijeta? Možemo vidjeti da je mnogo procjene sebe potrebno za odgovoriti na takvo pitanje. Možda će čitatelj ili čitateljica iskušati to pitanje na općeniti način sa slučajem s kojim je sada suočen ili suočena, i pitati će: što me potiče da čitam knjigu koja se, čak i samim naslovom, odnosi na nadosjetilno? U iskrenom propitivanju sebe, neće se stalno biti zadovoljan ukazujući na vanjski, možda naizgled slučajan, poticaj. Međutim, ako zaista tražimo da prodremo kroz sve detalje života do dubljih temelja naše unutarnje prirode, svaki čitatelj će uvidjeti da, u konačnici, na svjetlo izlazi da smo mi zaista "zainteresirani za pronalaženje putova koji vode izvan čulima-opazivog svijeta". Zapravo se može dokazati da je s tom činjenicom suočen svatko tko izvrši takvo propitivanje sebe.
Trebamo pogledati u naše vlastito unutarnje biće ako ćemo naći motive i stvarne uzroke koji su nas na to natjerali. Drugim riječima, skrećemo naš pogled od osjetilnog prema nadosjetilnom koje živi i tka u našem vlastitom unutarnjem biću. Međutim, lako može biti, da autor ove knjiga čitatelje želi dovesti licem u lice s njihovim vlastitim inicijalnim odnosom prema nadosjetilnom podižući im zrcalo i puštajući njima da odluče da li će u njega pogledati ili ne. Čitatelji koji gledaju u njihovo vlastito unutarnje biće već traže "putove koji vode izvan čulno-opazivog svijeta". Štoviše, ako čitatelji možda osjećaju izvjestan užas kada pročitaju riječ nadosjetilno, čak i u naslovu i u prvoj rečenici, može im postati udobnije kada su usmjereni na aspekt nadosjetilnog s kojim bi netko trebao biti barem ponešto upoznat.
Prvi oblik nadosjetilnog koji autor predstavlja čitatelju zahtijeva da odmaknemo naš pogled od "posljedica" (na primjer, od čitanja knjige) i upoznamo "uzroke". Prema tome, ono što slijedi sugerira nadosjetilnu činjenicu: "samo preko znanja o nadosjetilnom naša čulno-opaziva stvarnost dobiva značenje". Ne može se sumnjati da je tranzicija od posljedica do uzroka nešto uistinu praktično"; oni koji pogledaju u njihovo vlastito unutarnje biće neće uvidjeti samo da pitanje vrijednosti i značenja života odjekuje u nama — odnosno, u nadosjetilnom — već također i da motivi za "praktično" djelovanje moraju teći od iznutra.
Ako prema tome vidimo kako, pod poticajem za propitivanja sebe, početak predgovora izgleda kao da teče od čitateljeva unutarnjeg bića, ništa nas ne može omesti da krenemo dalje u daljnja proučavanja u istom duhu.
Tako smo se upoznali s nadosjetilnom činjenicom koja kod čitatelja može igrati ulogu, i stoga neće biti toliko odbojno ako autor knjige govori na svoj vlastiti način o nadosjetilnim činjenicama; da "posvjedoči ... na osnovu osobnih iskustava na ovom polju" pokazuje da će autor prenijeti činjenice. Međutim, da bi se stekao odnos prema nadosjetilnim činjenicama koje će autor predstaviti (koje označavaju nešto drugo nego nadosjetilne činjenice koje će čitatelji naći unutar sebe), "čitatelji će se morati probijati kroz svaku stranicu i čak i svaku pojedinu rečenicu na težak način.... Duhovno znanstvene istine koje knjiga sadrži moraju se doživjeti". U skladu s time, ono što je prenijeto kao nadosjetilne činjenice treba od čitatelja biti doživljeno kao istina. Ovdje, mora se uzeti u obzir sadržaj same knjige ako želimo ispravno shvatiti na što se misli pod doživljaj.
Lako bi se ovdje moglo misliti da autor zahtijeva da čitatelj nadosjetilne činjenice mora doživjeti na isti način na koji ih je sam autor doživio. Mogli bi, možda, pokazati na zadnje poglavlje, "Put do spoznaje", i reći da sadržaj ovakve knjige ima stvarnu vrijednost tek kada smo mi sami prošli put spoznaje i za sebe stekli pogled u nadosjetilne svjetove. Zasigurno, "ovladavanje vlastitim naporom" je konačno steći vezu s putom spoznaje; ali bilo bi čudno ako bi cijela knjiga mogla steći svoju vrijednost samo iz njenog završnog poglavlja. Autor ne može, u predgovoru, imati želju da za čitatelja postavi zahtjev ako je put da se taj zahtjev ispuni naznačen tek u završnom poglavlju. Zasigurno mora postojati drugi način da se nadosjetilne činjenice dožive kao istina. Taj drugi način, dakle, treba potražiti u samoj knjizi; lako može izići na svjetlo da taj drugi način doživljavanja nadosjetilnih činjenica kao istinu mora biti prakticiran, jer to pruža neophodan preduvjet na kojem možemo potražiti vrstu iskustva raspravljenu u završnom poglavlju.
Međutim, pomicanje naše pažnje od posljedica na uzroke, ima još i dodatni značaj. Kada tražimo uzroke izvjesnih posljedica koje su nam dane kao činjenice, to je uistinu znanstvena perspektiva, koja "uopće ne smije biti u proturječju" u autorovom izlaganju. Tako u samoj knjizi možemo vidjeti kako će se izvorno znanstveni duh povezati s činjenicama. Kao dodatak tome, biti ćemo odvedeni čak i dalje razmišljajući o odnosu između činjenica s kojima smo suočeni kao s posljedicama i njihovih uzroka, koje bi trebali potražiti u izvorno znanstvenom duhu. Pretpostavljajući da smo s izvjesnim činjenicama suočeni u svim područjima, istinski znanstveni duh će ih vidjeti kao posljedice i potražiti njihove uzroke. Izići će na svjetlo da se ti uzroci, kada su otkriveni kao činjenice, mogu s druge strane gledati kao posljedice drugih uzroka, tako da znanstveno istraživanje napreduje od uzroka do uzroka, od pitanja do pitanja. To je smjer koji se, kao znanstveno stremljenje, kreće u smjeru suprotnom od smjera evolucije pojave. Ako tijek evolucije svijeta smatramo kao progresivno napredovanje u vremenu, znanstveno istraživanje se mora kretati natrag u vremenu da bi došlo do prvobitnih temelja egzistencije. Usmjeriti znanstveno istraživanje prema budućnosti postaje prikladno tek kada je u nekom području pronađen određeni "elementarni nivo". Međutim, pitanje koje će se pitati na svakom stupnju može se pojaviti jedino od susjednog odgovora koji je prethodio. Drugim riječima, "samo kroz razumijevanje tih elementarnih stupnjeva možemo naučiti kako postaviti pitanje više vrste".
Dakle, cijeli sadržaj predgovora, kako je predstavljen u prvom izdanju knjige, može dobiti svoj oblik od samo-propitivanja čitateljeve vlastite unutarnje prirode. Naša proučavanja uglavnom slijede tekst prvog izdanja, premda će biti prilike da iskoristimo supstancu pasusa dodanih u kasnijim izdanjima. Moguće je steći poseban odnos prema ovim proširenjima i komentarima jednom kada uspijemo pokazati da se njihova esencija može naći između linija kod prvog izdanja. Kod takvih dodatnih pasusa možemo naći potvrdu za mnoge rezultate "ovladavanja našim vlastitim trudom" i pomoć da se još više udubimo u sadržaj knjige.