Unger - uvod

Doba koje je nastupilo izdavanjem Kantove Kritike čistog uma može se nazvati, s izvjesnom opravdanošću, "doba kriticizma". Kriticizam i sumnja uvukli su se u sve oblasti našeg života, čak i u same dubine duše. Zasigurno, sumnja je u ljudskoj povijesti poznata pojava, ali u pogledu temeljnih problema života jedva da je postojalo vrijeme kada je bilo tako malo sigurnosti i izvjesnosti kao što je to u našem vlastitom. Ne samo da ogromna postignuća u znanju i ovladavanje prirodom nisu poboljšali to stanje, oni su zapravo uzrokovali da se pogled duha usmjeri na vanjske pojave u očekivanju rješenja za misterije duše iz tog pravca. Premda je jasno da je takvo promatranje vanjskih činjenica u odnosu na duševni život potpuno propalo, današnja svijest je ipak postala toliko anksiozna pred licem takozvanih subjektivnih činjenica duše da smo ostavljeni s malenom ali iscrpljujućom rezignacijom. Takva plašljivost nad takozvanim pukim subjektivnim rezultatima obuzela je mišljenje u toj mjeri da je povjerenje u mišljenje gotovo potpuno nestalo.

Ipak, svaka rečenica koja zahtijeva da uzdrma povjerenje u mišljenje izražava nesvjesno priznavanje mišljenja. Zasigurno, svaka rasprava o mišljenju kao o pukom procesu u mozgu odavno je prepoznana kao nemoguća. Štoviše, također je shvaćeno da apsolutni skepticizam govori protiv sebe u svakoj izgovorenoj rečenici; ali za napredovati od te perspektive do stvarnog povjerenja u mišljenje još uvijek zahtijeva dugo putovanje. Ipak možemo reći da pojava sumnje pokazuje da je stvarnost spoznaje potvrđena i tražena na taj način. U konkretnom procesu sljedeći našu sumnju mi aktiviramo naše povjerenje u mišljenje, dok je sumnja — kada je razvijena u metodu — jednostavno teorija znanja.

U naše vrijeme može izgledati odvažno kada, u odnosu na antropozofiju, sada govorimo o povjerenju u mišljenje. Istina, moglo bi se pretpostaviti da se moramo odreći sveg našeg vlastitog mišljenja ako priznajemo učenja znanosti duha. Štoviše, izvjesni samozvani teozofski krugovi smatraju opravdanim sve mišljenje i znanost gledati s prezirom iz njihove perspektive navodnog duhovnog iskustva. Zaista, izlaganje prave znanosti duha je danas potrebno jer toliko šarlatanstva i prevara paradira u području ezoterizma. Međutim, čak i ono što je od briljantnih suvremenika napisano o duhovnoj znanosti i Teozofiji ne potiče čitatelja da od znanosti duha očekuje veoma mnogo što bi doprinijelo zadovoljavanju filozofskih potreba. Međutim, zar nije moguće, da se takve prosudbe mogu pripisati činjenici da ti pisci nisu smatrali vrijednim, sa svom oštrinom njihova uma, u učenja znanosti duha ući dublje? Zar ne bi moglo biti da oni nisu napravili ono što je autor Teozofije objavio u njegovom predgovoru o tom zadatku: "U nekom smislu, njeni čitatelji će se morati probijati kroz svaku stranicu a čak i svaku pojedinu rečenicu na težak način".

Ovdje će biti dan samo jedan primjer da bi ilustrirao stav današnjih najboljih umova u prisutnosti najbremenitijih problema svijeta. Maurice Maeterlinck u njegovoj knjizi Smrt piše:

Ovdje Maeterlinck zahtijeva sasvim nesputanu i savjesnu uporabu intelekta. Kako ćemo objasniti činjenicu da je potpuno neupućen u najvažniji materijal koji donosi Teozofija, kojoj posvećuje cijele dvije stranice njegove knjige? Ono što on predstavlja dvadeset je ili trideset godina zastarjelo. Po tijeku njegovih razmišljanja, međutim, jasno je, također, da premda on doista zahtijeva korištenje razuma, on ima tako malo povjerenja u mišljenje da jedva da poznaje bilo kakvu drugu uporabu razuma osim onog što više ili manje odgovara svakodnevnom mišljenju. Propušta vidjeti da se mišljenje mora prilagoditi na novu oblast koja će se otkriti, i da nije u redu zahtijevati dokaze koji će potkrijepiti nadosjetilno na način koji se primjenjuje na osjetilne pojave.

Ova knjiga javnosti nastoji predstaviti ono što se može doživjeti u vezi s knjigom Teozofija od forme mišljenja koja je istrenirana za krajnju oštrinu kriticizma. Intelektualna potvrda duhovne doktrine uvijek se nazivala apologija. Međutim, pošto se nedavna apologetska literatura uglavnom sastoji od odbacivanja kriticizma iznesenog protiv pogleda na svijet ili religije, malo je tako postignuto prema stvarnom potkrjepljenju samog takvog pogleda na svijet. Stoga, poduhvatiti ćemo se više pozitivne apologetske studije da bi pokazali kako učenja znanosti duha, kako su izložena od Rudolfa Steinera, mogu izdržati test racionalne svijesti.

Sam Steiner stalno iznova nedvosmisleno objavljuje da je moguće, uz malo dobre volje, racionalno dokučiti sva učenja koja je predstavio; ali to je nešto što stvarno treba biti napravljeno. U samoj knjizi će postati jasno zašto sam Steiner samo sugerira rješenje za taj problem. Međutim, ako se publika samo poziva na njegovu izjavu, ne postiže se ništa. Kada se jednom uhvatimo zadatka "razrade" zasigurno postaje očito da, da bi se znanost duha dokučila racionalno, najprije sam razum mora biti educiran u mnogim stvarima. Da li je, dakle, potpuno izvjesno da mi već znamo, iz običnog života, kakve su mogućnosti razuma? Zar razum nije već izvršio velika postignuća u novo ovladanim područjima?

Uvjerimo se preko područja koje izgleda veoma udaljeno. Aksiomi geometrije, postavljeni od Euklida, ostali su stoljećima nepromijenjeni kao osnovne definicije prostora. Tek nedavno je kritičko mišljenje počelo sumnjati da li su svi ti aksiomi bili potrebni za bavljenje geometrijom; na primjer, bilo je moguće odbaciti Euklidov aksiom paralelnih pravaca. Bez toga, možemo razviti znanost geometrije, ali prostor na koji se primjenjuje moramo zamisliti na drugačiji način. U vezi s ovakvim znanstvenim istraživanjem povezanim s imenima Lobachevsky, Bolyai, Riemann, i drugi, često je postavljano pitanje kao što je ono koje pita koja znanost geometrije odgovara stvarnosti, ili kako treba gledati stvarni prostor. Jednom kada ovakvo istraživanje dokučimo sa gledišta njegovog značaja za korištenje uma, naći ćemo da je u takvim težnjama um davno prešao izvan granice za koju je Kant vjerovao da za njega može postaviti.

U pravom smislu teorije znanja, samo mišljenje je postavilo najrigidnija ograničenja, proglašavajući logiku za apsolutnu kod zanemarivanja činjenice da logika zapravo mora slijediti potrebe spoznaje. Potrebe teorije znanja i njihova logička evaluacija najprije se javlja, čak i povijesno, tek nakon što se na odgovarajućem polju razvila određena akumulacija znanja. Novi elementi znanja probijaju svoj put, čak i protiv dominantnih logičkih formula teorije znanja.

Ipak, temeljno načelo kontradikcije kako ga je formulirao Aristotel nastavilo je vršiti svoj odlučujući utjecaj. Pojava kontradikcije u znanstvenom mišljenju nije propitivana kao dokaz zablude; pokušavalo se odbaciti neko gledanje pokazujući da sadrži kontradikcije ili vodi do kontradikcija. S takvim gledanjem Hegel je došao u konflikt kada je kontradikciju predložio kao element spoznaje. Činjenica da je vrijeme jednostavno prešlo preko Hegela moglo bi jednog dana biti smatrano dokazom njegovog iznimnog značaja; možda, međutim, čak i danas možemo vidjeti dokaz mogućeg razloga u činjenici da se u to vrijeme pojavio duboki mislilac čije mišljenje je moglo izdržati kontradikciju i tako je prepoznati kao rješenje za misteriju znanja. Zar ne izgleda kao da je ipak, s Hegelom, filozofija urlala za rezultatima nove vrste znanja, kojeg iskustva, pošto su nadčulna, moraju biti u kontradikciji s uobičajenim čulnim iskustvima?

Činjenica da se kontradikcija sada javlja u prisutnosti temeljnih pitanja znanja, kao što je Kant načelno ukazao, ne bi trebala voditi do apsurdne tvrdnje da ne postoji takva stvar kao istina, ili "objektivno", znanje. Moglo bi se potvrditi da — u prisutnosti temeljnih pitanja znanja kako su danas formulirana — svaki odgovor ukazuje na kontradikciju. Ipak, razlog za to može ležati u pogrešnoj evaluaciji samog temeljnog pitanja. Temeljno načelo kontradikcije — zahvaljujući kojem znanje može biti osporeno — izvedeno je iz samog uma, koji bi takvom prosudbom trebao biti skinut s trona.

Esencijalno pitanje znanja može se izraziti ukratko: može li stvar za mene biti ono što je po sebi? Ako se ništa osim potvrdnog odgovora na ovo pitanje ne može smatrati znanjem, tada se svaka stavka znanja mora javiti kao kontradikcija. Ipak jedna stvar koja je za mene "kao i što je po sebi" odmah daje odgovor na pitanje: "Ja", koje se ovdje javlja kao majka svih kontradikcija. Formulacija temeljnog pitanja znanja pokazuje da "Ja" sebe vidi kao odvojeno od "svijeta". Međutim, nije po sebi opravdano da "Ja" povuče granice načela kontradikcije. Zaista, možemo reći: "Ja", formirajući temeljno pitanje, izražava činjenicu da je cijelo njegovo biće izraz osjetilne perspektive i u sebi pokazuje živu kontradikciju u prisutnosti prave stvarnosti, i izražava činjenicu da je pokušavanje premoštenja jaza između "Ja" i svijeta dokaz činjenice da naše pravo biće svoju stvarnost mora potražiti u nadosjetilnom. Ako je perspektiva osjetilnog dakle kontradikcija protiv prave stvarnosti, svi odgovori na temeljno pitanje znanja koji se mogu javiti kao kontradikcije zaista bi bili kontradikcije protiv kontradikcije. Na ovaj način, nadišli bi bezuvjetnu valjanost načela kontradikcije i otkrili put prepoznavanja nadosjetilnog. Ipak, brzo bi otkrili da logičko razotkrivanje nadosjetilnog ne vodi do pozitivnih rezultata, već samo do poopćavanja i, konačno, do argumenata suprotstavljenih argumentima.

Međutim, potpuno je drugačije, kada se nadosjetilna činjenica javlja s pozitivnim iskustvenim rezultatima. Tada, na osnovi tih razmišljanja, imamo obilje razloga da se zaokupimo tim rezultatima, jer ćemo tada biti pripremljeni da ih razmatramo s umom koji kroz te rezultate uči bez da bude skrenut općenitim suprotstavljenim argumentima. Zasigurno nećemo raspravljati protiv mogućnosti takvih rezultata za one koji ne poznaju rezultate nadosjetilnog istraživanja i ne žele ih naučiti. Međutim, možda ćemo moći naučiti da izvorna i iskrena znanost duha odgovara na vapaj koji filozofija šalje iz cjelokupne svoje prošlosti.