Toliko smo postali bliski s kontradikcijama života i ljudske duše da smo o njima skloni govoriti kao o permanentnim aspektima našeg pogleda na svijet. Svi prikazi života, iznad svega artistički, skloni su koristiti taj motiv. Ipak, gledajući pobliže, takvi prikazi i izlaganja kontradikcija služe da ih se ujedini na višem planu, bilo u znanstvenoj sintezi ili artističkom preobražaju. Premda možemo uvelike uživati kontemplirajući naš šarolik i paradoksalni život u svoj njegovoj raznolikosti, i premda možemo snažno osjećati da život stalno poprima nove oblike da bi sebe uništio, mi ipak imamo potrebu — s obzirom na znanstvenu interpretaciju života i univerzuma — za "sustavom" koji ne uključuje kontradikciju.
Može nas pokolebati to da bi materijalistički monizam, kao koherentno, konzistentno objašnjenje kozmosa, trebao danas toliko prevladavati, kada kontradikcije u životu pojedinaca i nacija sebe utiskuju tako snažno kao stvarnost. Iza "monističke" prirodne filozofije je misao da su prirodni zakoni osnova svih procesa i da je bilo koja kontradikcija iluzija koja mora nestati kako naše razumijevanje raste. Antropozofija, ili znanost duha, izgleda prepuna kontradikcija u usporedbi s gledanjima kao što je duhovni monizam. Gledano iz ove perspektive, prva dva poglavlja ovih epistemoloških temelja za znanost duha bez sumnje će izgledati neprihvatljivo, pošto otvoreno i eksplicitno koriste najveće kontradikcije. To nam daje dovoljno razloga da skrenemo našu pažnju na prirodu kontradikcije i pokušamo slijediti, u kratkom pregledu, prirodu ne-kontradiktorne misli da bi opravdali kontradikcije sadržane u tim poglavljima.
Želja da se ne pati od kontradikcije u znanstvenom razmišljanju toliko je jaka da postoji doktrina koja bi se mogla nazvati "zakon ne-kontradikcije". Ta doktrina je logika, koja obično seže do nekoliko principa koji, slično matematičkim aksiomima, nemaju namjeru biti podložni niti imaju potrebu daljnjeg dokazivanja. Vidjevši da je kontradiktorna misao nazvana "pogrešna", a ne-kontradiktorna misao nazvana "točnom", za nas bi bilo vrlo zanimljivo da pronađemo koji aksiom to izražava. Da bi ukazala na to što bi trebalo smatrati pogrešno ili točno, logika objavljuje aksiom ne-kontradikcije. Kako je formulirano od Aristotela, tvorca logike, aksiom glasi, "ne može se o nečemu reći da jest i da nije u istom pogledu i u isto vrijeme". To je obično simbolički izraženo ovako: dvije prosudbe, A je B i A nije B, ne mogu oboje biti točne u isto vrijeme. Sadržaj tog aksioma je negativan; on karakterizira ono što je pogrešno. Prema tome, ako dobijemo tvrdnju kao rezultat točne misli, trebali bi biti onemogućeni da dođemo do njene suprotnosti od točne misli, također.
U stvari, ipak, dobro su poznati slučajevi u kojima, iz jednako čvrstih logičkih razloga, mogu biti predstavljene dvije tvrdnje, od kojih svaka tvrdi suprotno od one druge. Takve tvrdnje su nazvane antinomi. Jedan od najpoznatijih antinoma kaže da razum zahtijeva da postoji prauzrok svih pojava koje nisu uzrokovane ničim drugim, i da će svaki uzrok u svijetu biti uzrokovan onim koji mu je prethodio. Iz toga se zaključuje "da moramo napustiti svaku pretpostavku da su stvari i njihovi odnosi samodostatni". Prema tome vidimo da je mogućnost prodiranja u prave temelje egzistencije razumom, u izvjesnom smislu, žrtvovana aksiomu ne-kontradikcije, koji je naravno, također princip tog istog razuma. Zar ne bi, dakle, bilo bolje za sada propitati aksiom ne-kontradikcije u smislu da li on zaista ima takvu apsolutnu valjanost? Zasigurno su to isti logički razlozi koji bi razum podvrgnuli kriticizmu, mada oni vode do antinoma.
Prva stvar koja nas mora pogoditi u vezi aksioma ne-kontradikcije je princip negacije. Jasno je da je taj princip najvažniji kod misli; on misli daje njen osnovni karakter u pogledu usporedbi i razlikovanja. Ovdje možemo reći da princip negacije nije zadovoljavajući kada kažemo da je povezan s principom afirmacije, ili potvrđivanja, dajući kao naš razlog da svaka negacija a priori pretpostavlja potvrđivanje; jer se sa istom opravdanošću može reći da svakoj afirmaciji ili potvrđivanju mora prethoditi izbacivanje svega ostalog. Primarni koncepti samih misli, ispravno i pogrešno, uvjetuju jedan drugog, a aksiom ne-kontradikcije je najbolji primjer principa negacije koji je postavljen u službu onog što je ispravno. Aksiom ne-kontradikcije, kada se želi koristiti kao kriterij za točno, odmah se transformira u aksiom za isključeno treće: dvije uzajamno suprotne prosudbe, A je B i A nije B, ne mogu obje u isto vrijeme biti pogrešne; treća prosudba o istom odnosu između A i B je isključena; iz netočnosti jedne tu slijedi točnost druge. Obje premise možemo sažeti u jednoj: A je ili B ili nije B. U ovoj formulaciji drugi dio izgleda sasvim suvišan, jer lako se dođe do toga da se kaže da, ako A jest B, ne može u isto vrijeme također ne biti B.
Zasigurno mora biti daleko teže demonstrirati netočnost od A nije B, jer B je nešto potpuno odredivo, dok ne-B nije nikakav kriterij za A, i da bi pokazali netočnost od ne-B, mora se pokazati da su svi mogući slučajevi od ne-B netočni. To da imamo dovoljno osnova za prosudbu A jest B daleko je važnije nego drugi dio naše formule. To je izraženo aksiomom dovoljne osnovanosti, koji se ovdje pokazuje kao najbitnija komponenta aksioma o ne-kontradikciji. Sada, ako smo zadovoljni da ne karakteriziramo rečenicu ili koncept koji izražavamo s negativne strane, tada smo ostavljeni s prvom polovinom našeg transformiranog aksioma o ne-kontradikciji: kada je jednom A (s dovoljno razloga!) označeno kao B, to mora biti konačno. Međutim, to je jedan esencijalni princip logike, princip identiteta koji sada u sebi sadrži sve ostale principe. Neshvatljivo je kako danas princip identiteta ponekad može biti opisan kao potpuno lišen sadržaja. Jasno je, ako želimo ispitati dubinu misli koja vodi do antinoma dok želimo izbjeći svaku kontradikciju (koja, dok se podčinjava istim zakonima logike, proglašava sebe nesposobnom da dosegne stvarnost vlastitom snagom), da tada moramo prionuti na princip identiteta.
Princip identiteta u biti kaže, "svaki koncept, svaka prosudba jednaka je sebi". Jasno je da se ne držimo prirode tog principa kada kažemo da od nas traži da shvatimo isto predstavljanje, isti koncept, istu prosudbu u svakoj prigodi na isti način, pošto bi to samo bio postulat lingvističkog izraza. Princip identiteta treba potpuno biti shvaćen u pogledu sadržaja. Sadržaj koncepta ili prosudbe je od njega utvrđen u obliku koji je jednom bio postavljen. Svako drugo značenje mora izričito ostati isključeno, a to isključenje svega drugog je već implicirano u tom aksiomu. Ne trebamo to naglasiti posebnim odvojenim aksiomom. Tim isključenjem je svaka kontradikcija, od početka, lišena sve potpore.
Logika dobro shvaća da postoje razni stupnjevi za isključivanje, razlikovanje, ili negaciju. To je povezano s klasifikacijom koncepata. Važna distinkcija je da je, u skladu s podređenim, nadređenim i koordiniranim konceptima, nekoliko koordiniranih koncepata podređeno jednom nadređenom. Na ovaj način postoje cijele konceptualne serije koje stoje u odnosu podređenosti — na primjer, lav, predator, sisavac, živo biće, i tako dalje. Aksiom identiteta očigledno se javlja gdje god je pitanje raznolikih konceptualnih nizova. Jasno je, na primjer, da stolica nije sisavac. Međutim, unutar istog konceptualnog niza princip identiteta radi na takav način da dva koordinirana koncepta koja potpuno ispunjavaju koncept koji im je nadređen, jedan drugog isključuju pod svim okolnostima. Kazano je da su oni kontradiktorno suprotstavljeni jedan drugom. Ako postoji više koordiniranih koncepata koji moraju biti podređeni jednom nadređenom, njihov odnos je nazvan suprotna opozicija. Primjer suprotne opozicije je ravan i zakrivljen; dva koncepta potpuno iscrpljuju nadređeni koncept linije. Primjer suprotne opozicije je proljeće, ljeto, jesen, i zima za nadređeni koncept godišnje doba. Linija koja nije ravna mora biti zakrivljena, ali ako nije proljeće, može biti ljeto, jesen, ili zima. U skladu s time, godišnje doba nije određeno jednostavno negacijom proljeća. Treba negirati sve preostale koncepte suprotne opozicije da bi se utvrdio konačan koncept te iste vrste.
Ako sada usporedimo koncept s onim što mu je podređeno i nadređeno, dobijemo različite odnose. Ovdje je primarna briga da bi konceptualni niz trebao biti ispravno formiran, a to možemo ocijeniti činjenicom da svaki koncept mora uključiti sve one nadređene mu u istom nizu. Tako, na primjer, prethodan niz — lav, predator, sisavac, i tako dalje — formiran je nekorektno, pošto svi predatori nisu sisavci. Ovo je ispravna linija: lav, sisavac, kičmenjak, životinja, živo biće. Ako izvučemo bilo koju vezu iz ispravne linije, sve nadređene koncepte nalazimo sadržane u tom jednom. Točno je, naravno, da je siromašniji za barem jednu karakteristiku.
Ako analiziramo koncept sisavac u smislu niza, vidimo da su koncepti kičmenjak, životinja, živo biće, i tako dalje, u njemu sadržani. Vidjeli smo da koordinirani koncepti raspoređeni u konceptualni niz isključuju jedan drugog. Isključenje se, međutim, ne širi do onog što je sadržano u svim koordiniranim konceptima — nadređenog koncepta. Najvažniji zadatak konceptualne znanosti je formirati ispravne nizove. U tom smislu, princip usporedbe, ili uključivanja, važan je kao i princip isključivanja, ili razlikovanja. Prema tome imamo nekoliko općih pravila za povezanosti koncepata primjenjivih na opću logiku. Najvažnije, princip isključivanja treba se koristiti na razborit način. Sada ćemo princip isključivanja pokušati odrediti pobliže.
Ako je princip identiteta inherentno opravdan, onda bilo koji koncept po svojoj prirodi isključuje ono što je drugo nego on sam. Štogod je isključeno postoji izvan koncepta i nikada ne ulazi u njega. Ta vrsta isključivanja izolira individualni koncept u skladu s konkretnim, konceptualno izrazivim gledištem. To je koncept usporednosti, u kojem ništa nikada ne može kročiti na drugo mjesto bez da to drugo poništi. To je koncept prostora, koji mora biti nadređen svim konceptima i konceptualnim nizovima koji isključuju jedan drugi, kao posljednji i najviši i, stoga, zajednički svima njima, bijući u njima sadržan. Svi pojedini nizovi koncepata, za početak, isključuju jedan drugog držeći se principa identiteta. Tako i svi koordinirani koncepti istog razreda u konceptualnom nizu, koji ipak sadrže zajednički, nadređeni koncept. Od svakog koncepta niza, taj niz i ni jedan drugi vodi prema gore, dok prema dolje, drugi niz se može pridružiti — konkretno, jedan za svaki koordinirani koncept, i niz pritječe u toj konkretnoj točci. Prema tome, koncept lav vodi do nadređenog koncepta kičmenjaci, i otuda nedvosmisleno prema gore. Unatrag, međutim, možemo pratiti koncept duž različitih nizova i dosegnuti, na primjer, guja. Brojni drugi nizove se susreću u konceptu životinja. Prema tome, možemo vidjeti kako se čak i udaljeni nizovi, koji u početku isključuju jedan drugi, susreću u jednom konceptu.
Sada završimo prethodni niz: lav, sisavac, kičmenjak, živo biće, tijelo, produžetak, prostor. U konceptu tijelo, pritjecati će beskonačan broj nizova — konkretno, svi oni u kojima princip identiteta zahtijeva isključenje onog što je nešto drugo osim tog koncepta. Još jedan primjer je sjedalica, namještaj, kućna naprava, korisna stvar, tijelo, produžetak, prostor. Ako, dakle, ove koncepte razmatramo prema principu identiteta, njihova veza postupno izvlači koncept tog principa — koncept prostora. Tu završava princip isključivanja svega što je nešto drugo osim koncepta.
Vidimo kako postoji nešto što je zajedničko svim konceptima koje možemo razlikovati prema principu identiteta — koncept koji odgovara upravo tom principu, koncept prostora. Pošto, prema principu identiteta, koncept prostora nalazimo opet u onom što je nešto drugo nego neki konkretan koncept, tada, s prijašnjim isključivanjem, princip može poništiti sebe. Prema principu identiteta, ono što je nešto drugo osim koncepta izvan je njega, ali sada moramo imati posla s konceptualnim odnosom koji nosi u sebi "nešto drugo osim koncepta". Ako je to što je "drugo" uneseno pravo u prostorni koncept, tada dobijemo koncept promjene u prostoru. Međutim, to je ništa drugo nego koncept vremenskih odnosa.
Svi koncepti i konceptualni nizovi u kojem je vremenski odnos prisutan kao esencijalni dio podčinjavaju se formi logike u kojoj (prostorna) kontradikcija s pravom prevladava, i princip identiteta nema valjanosti. Tu nalazimo početnu točku za veliki broj antinoma. Kada razmatramo koncepte i konceptualne serije koje uključuju vremenske odnose kao esencijalni element iz perspektive isključivanja onog što je drugo nego oni, za to gledište javljaju se kontradikcije. Prema tome, možemo se susresti s antinomima čak i kada radimo sasvim elementarna razmišljanja. Na primjer, prema principu identiteta, zakon je da su koordinirani koncepti uzajamno isključujući; svi oni uključuju samo zajednički nadređeni koncept. Sada ako se susretnemo s koordiniranim konceptima koji ne isključuju jedan drugog, to je nezakonito u pogledu principa identiteta — antinomija — i iz te činjenice moramo zaključiti da je princip identiteta nedovoljan u ovom slučaju. Stolica s ručkama sastoji se od nogu, sjedišta, naslonjača, i naslona za ruku. Ti koncepti su koordinirani i isključuju jedan drugog. Sada ako sastavimo koordinirane koncepte koji sadrže nadređeni koncept "biljka", dobijemo, korijenje, stabljiku, listove, cvijet, plod, sjeme. Ti koncepti ne čine biljku isključujući jedan drugog, već su dio sadržaja tako da jedan "izrasta" iz drugog. Svaki od tih koncepata nam jasno pokazuje kako u sebi nosi ono što mu je kontradiktorno — konceptualno, a nikako prema više-manje materijalističkoj teoriji zatvaranja. Koncept "sjeme" obuhvaća ono što je nešto drugo — odnosno, da treba formirati korijenje i stabljiku; jednako je dio koncepta "stabljika", to da bi trebao iznjedriti listove i cvijet. Kontradikcija u konceptu, uključujući i ono što je drugo osim njega, opravdana je kada predstavimo vremenski odnos kao esencijalni dio koncepta. Pravi koncept sjemena nije da bi on trebao biti jednak sebi.
Sada se može reći da, bez obzira što mi uvedemo kao dio koncepta sjeme, on je još uvijek jednak sebi u svojoj ukupnosti. Zasigurno, možemo to reći, ali tada ćemo izolirati koncept prema prostornom gledištu. Tako ćemo stići do zajedničkog konceptualnog niza koji odgovara principu identiteta: sjeme, biljka, živo biće, tijelo, produžetak, prostor. Međutim, zasigurno je bitno različito stajalište ono koje nas vodi da formiramo ovaj konceptualni niz: sjeme, stabljika, list, cvijet, plod, sjeme... itd., konceptualni niz koji se vraća sebi. Pošto svaka veza u tom nizu uključuje onu koja joj slijedi (premda relativno prema nadređenom konceptu "biljka" oni su koordinirani), taj pojedini razred moramo usporediti s cijelim prostornim nizom. On je ekvivalentan s cijelim prostornim nizom. Drugim riječima, koncept (biljka) nadređen tom razredu koordiniranih koncepata nije samo predstavnik prostora, već zahvaljujući principu vremena unutar njega, jači je od prostora, takoreći. Koncept biljke ima, kao esencijalni sadržaj, rast u prostoru zahvaljujući principu vremena.
Tako dosežemo, kao zatvoreni niz koordiniranih koncepata, sljedeće nadređene koncepata: sjeme, biljka, živo biće, rast, nastajanje, vrijeme. Ovdje, također, korektno formirani konceptualni niz razvija temeljni princip logike, premda više logike koja se suprotstavlja uobičajenoj. To bi se moglo zvati "logika nastajanja", pošto koncept nastajanja donosi karakteristiku povezanih koncepata. Kontradikcija u konceptu nastajanja pojavljuje se najjasnije za princip identiteta pošto on može biti ispunjen samo potpunim međusobnim prodiranjem onog što jest i onog što je nešto drugo. Princip nastajanja zahtijeva da, u niti jednoj točki tranzicije od jednog do drugog, ne zamišljamo skok, rez koji bi nam omogućio da kažemo da je jedna stvar na jednoj strani, druga stvar na drugoj. Prema vremenskom načinu gledanja na stvari, moramo pojmiti upravo potpuno jedinstvo oboje — što je, iz perspektive principa identiteta, najgrublja kontradikcija. Kada želimo secirati vrijeme, koje djeluje kao princip nastajanja, mi ga pokušavamo shvatiti u skladu s prostornim zakonom principa identiteta, i uhvaćeni smo u kontradikciju. Misao se mora proglasiti nesposobnom za stvarno postizanje mirne tranzicije od točke nastajanja do one u "neposrednom susjedstvu", jer bi u tu svrhu nastajanje moralo biti podijeljeno u beskonačno mnogo, beskonačnih susjednih točaka, a to se može ostvariti jedino u beskonačnom vremenskom okviru. Zato matematika uvodi simbol za beskonačno i ukazuje na način gledanja na stvari koje stoje u osnovi više od onih temeljenih na principu identiteta — gledišta za koje aksiom ne-kontradikcije nije valjan.
Vrlo je zanimljivo vidjeti rezultate do kojih je došla matematika pokušavajući se držati dalje od bilo kakve kontradikcije. U svom radu na tom području sve do tek nedavno, matematika je bezuvjetno tvrdila valjanost aksioma o ne-kontradikciji i, s njime, princip identiteta. S obzirom na to, to se uglavnom tiče pretpostavki geometrije, jer elementi matematičkog prostora u njima moraju biti sadržani. Takozvani geometrijski aksiomi predloženi od Euklida su, prema nedavnim istraživanjima, u osnovi definicije geometrijskih elemenata; one prenose ono što se želi shvatiti kao točka, ravna linija, ravnina, i tako dalje; one određuju karakter koji se pripisuje prostoru s kojim se bavi geometrija. To je pokazano postupnim napuštanjem brojnih takvih definicija ili aksioma. Ipak, moguće je njegovati vrstu geometrije koja, u sebi, nije ništa manje logički koherentna nego Euklidova geometrija.
Aksiomi ne-Euklidovih formi geometrije u kontradikciji su s Euklidovim s obzirom na njihovu formu, jer izražavaju kontradikciju u odnosu na odgovarajuće Euklidove aksiome. Te kontradikcije, međutim, nisu važne, pošto kontradiktorni prijedlozi u svakom slučaju u sebi ne nose kontradikciju. Upravo suprotno, oni odgovaraju karakteristikama dodijeljenim prostoru u svakom danom slučaju, i pokazano je da, s dovoljno prakse i uz pomoć bilo koje geometrije, možemo naći naš put u vezi bilo kojeg od predloženih prostora. Sada, međutim, u slučaju svih tih geometrija, zajednički aksiomi još uvijek ostaju — očito, oni iza koncepta prostora općenito.
Istinski temeljni aksiom je ovo: pretpostavlja se da likovi mogu u prostoru biti premješteni nepromijenjeni. Takva "pomicanja" su korištena da dokažu najvažnije principe geometrije. Obično je ovaj aksiom izražen u tri prijedloga: geometrijski prostor je kontinuum; on je homogen i izotropan. Prema sadržaju geometrijskih teorema, faktor vremena, sadržan u konceptu "kretanje", u njima ne igra nikakvu ulogu. Međutim, da bi se razvio taj sadržaj, vrijeme je korišteno na početku i zatim opet eliminirano. Činjenica da se mora "zakačiti" vrijeme, takoreći, da bi se postavili temelji prostorne znanosti također se može osjetiti i drugdje u geometriji — na primjer, kod svih pitanja kontinuiteta, koji se može realizirati samo uz pomoć koncepta "beskonačno". Ravna linija je kontinuum — to jest, ona nema procjepa. Njene točke su neposredno povezane jedna s drugom; dvije susjedne točke su beskonačno blizu. Taj koncept može biti izvršen jedino misleći u beskonačnom vremenu. Prema tome, vrijeme igra osobitu ulogu a ipak ostaje potpuno izvan geometrije. Cijela geometrija je potpuno okružena, takoreći, vremenom. To isključenje vremena je izraženo u prethodnom aksiomu — da je geometrijski kvantum jednak sebi bez obzira na točku u prostoru gdje je smješten. Princip identiteta je osnovni logički postulat za znanost prostora. Zbog toga, Euklidova geometrija, koja pretpostavlja određene aksiome koji nisu pretpostavljeni u drugim geometrijama, može se gledati kao poseban slučaj ne-Euklidovih geometrija. Demonstrirajući princip identiteta i time prostorne logike kao posebnog slučaja logike nastajanja, cijelu znanost prostora možemo gledati kao poseban slučaj još uvijek nezavršene znanosti vremena.
Možemo formulirati glavni aksiom logike nastajanja: svaki koncept sadrži ono što je drugo nego on sam. Ovaj identitet u sebi nosi vrijeme; realizira se u nastajanju. Koncepti koji odgovaraju ovom aksiomu su mobilni; dopuštaju nam da slijedimo sve što se može mijenjati u vremenu. Ipak, ako ta promjena u vremenu nije bitna, ovaj princip možemo zanemariti, i tako od općenitijih razmatranja prijeći specifičnija. Time namještamo koncepte; naš pogled usmjeravamo prema postojanju u prostoru. Ti koncepti su, naravno, rigidni i nepokretni, i moramo se čuvati toga da te koncepte koristimo da bi objasnili nastajanje. Prethodno navedeni primjeri koncepata su dovoljni da to ilustriraju. U svakom slučaju, jasno je da vrsta logike koju moramo koristiti u potpunosti zavisi o objektu razmišljanja. Ovdje napuštamo polje logike i opet dolazimo u epistemološki kanal. Naša logička razmišljanja, međutim, pokazala su nam da pažljivo moramo ispitati da li je kontradikcija opravdana. Pojava kontradikcije nije, sama po sebi, dokaz pogrešnog propitivanja.
***
Logika bi nam trebala pokazati odnose među mislima; epistemologija bi nam trebala pokazati odnos između mišljenja i stvarnosti. Jednom kada smo vidjeli da je jednostran kada misao pokušava izbjeći sve kontradikcije, moramo rasvijetliti pitanje o tome kako bi mišljenje trebalo sebe voditi prema kontradikcijama života i ljudske duše. Kako možemo naučiti da razlikujemo kada su kontradikcije opravdane a kada nisu? Za to, logičke temelje prethodnih poglavlja trebalo bi ispitati u odnosu na ono što slijedi, i na takav način da njihova epistemološka linija misli bude predstavljena iznova, dok su logičke veze dovedene do oštrijih obrisa.
Najveća poteškoća za epistemološka razmišljanja uključuje nalaženje mjesta za početi. Pošto epistemologija želi predstaviti ono što u svim drugim znanostima čini pretpostavku — da postoji takva stvar kao što je znanje — na početak naše epistemologije ne smijemo postaviti ništa što je uzeto iz neke konkretne znanosti. To je općenito izraženo potrebom da epistemologija bude slobodna od pretpostavki. Moramo početi gledajući pobliže na postulat "postavljen prije" svih epistemoloških razmatranja. Zabrana pretpostavljanja je napravljena od mišljenja. Prema tome, ako idemo tom linijom, imati ćemo pretpostavljenu misao i njene potrebe od početka, i ako se, da bi se klonili te pretpostavke, mi složimo da misao a priori ne gledamo kao određujuće znanje, trebali bi stoga također eliminirati važnost koncepta "nedostatka pretpostavke". Ipak, taj zaključak i rečenice koje do njega vode su slično tome proizvod misli, kao što je i sadašnja izjava, tako da s postulatom "bez pretpostavki" mi odmah ateriramo u krizu misli koja se okreće kao beskonačni vijak.
Svaki početak koji možemo postaviti uvijek će biti konstruiran od misli. Percepcija ove istine često je vodila do poricanja mogućnosti znanja "bez pretpostavki", ali takvo poricanje bi zasigurno bilo "nelogično", pošto je sam taj zaključak dosegnut mišljenjem, kao što smo vidjeli u prvom poglavlju ovog dijela. Naša tvrdnja da svaki početak mora biti misaona konstrukcija, usput, također je proizvod misli. Kada je misao ovako uhvaćena u vlastitu zamku, možemo reći da u našem mišljenju živi prinuda koja određuje rezultat svih naših misaonih operacija, to je u konačnici sila koja nam naređuje da težimo za znanjem.
Hajdemo, dakle, toj snazi dodijeliti puni vidik! Mi potpuno eliminiramo sebe i željeli bi da ne budemo gospodari istraživanja, već čekamo smjer u kojem nas ta prinuda vodi. Lako je, naravno, na ovom mjestu umetnuti činjenicu da uopće ne možemo eliminirati sebe; čak i tada to je još uvijek misao koja ne funkcionira, to da je ljudska svijest sa svojom cijelom organizacijom pretpostavljena, i tako dalje. Ipak, takvi argumenti, kao i njihovo pobijanje, samo nas vode natrag do beskonačnog vijka. Zbog svega toga, mora se ukazati da zasigurno čini razliku da li imamo predmet misli ili iz naše svijesti isključujemo sve što može biti predmet misli — i dalje, iz same misli — sve osim prinude. Ono što tako ostane možemo zvati "čista misao" — to jest, čista od svega što normalno ispunjava nečiju svijest. Ipak, čista misao je središte cijele naše svijesti i njen najesencijalniji dio, pošto ona dominira drugim izražajima svijesti.
Čista misao nas zaokuplja, također, tijekom naših logičkih propitivanja — to promatranje misli (koje nas u logici brine jedino kao forma) dobiva važnost za epistemologiju s obzirom na sadržaj. U toj podudarnosti forme i sadržaja, u promatranju misli, manifestirana je potreba da se govori o stvarnosti, o čemu smo nadugo raspravljali u našem poglavlju, "'Ja' i priroda ljudskog bića". U formama konstruiranim od logike, ta prinuda operira ekskluzivno, ali te forme su, u njihovoj ukupnosti, krajnji i određujući sadržaj naše svijesti. Ovdje imamo točku gdje se logika i epistemologija susreću. Pošto je, u tom poglavlju, prinuda u nama bila prepuštena sama sebi, mogla je iznjedriti svoju vlastitu prirodu, i u konceptu koncepta, čistom "Ja", prvu rezultiranu stvarnost, koja je standard za ono što bi mogli nazvati "stvarnim". Prinuda u misli, koja vodi do krize misli kada pokušamo misao mjeriti bilo čime drugim da bi izbjegli pretpostavljanje, više nam ne izgleda kada joj damo uzde, kao nešto strano što djeluje kao vanjska prinuda. Baš suprotno, osjećamo se zadovoljeni samo kada je rezultat rođen iz nje. Podčinjavamo joj se rado, jer prepoznajemo u njoj stvarnost naše vlastite prirode. Prema tome, gledano ispravno, naša vlastita priroda postaje za nas prinuda samo ako počinimo grijeh protiv njene stvarnosti. Biti u skladu s našom vlastitom prirodom je točnije naslovljena sloboda. Prema tome, koncepti poprimaju različitu vrijednost kada uzrokujemo tranziciju od logike do epistemologije. "Biti" je za epistemologiju ono što je "mišljenje" za logiku. Prema tome, možemo govoriti o identitetu forme i sadržaja, mišljenja i postojanja.
Identitet mišljenja i postojanja je poznavati. Ako zadržimo perspektivu jednostrane specijalizirane logike, onda je taj identitet kontradikcija. Kontradikcija nestaje kada, kod poznavanja, može biti postavljena kao postojanje, ili stvarnost. Koncept koncepta je postignut za jednu točku, čisto "Ja". Onoliko dugo koliko smo upoznati samo s pitanjima postavljenim od jednostrane logike, svaki čin spoznaje mora se javljati kao kontradikcija. To je odmah jasno ako razmotrimo način na koji je pitanje mogućnosti spoznaje obično postavljeno. Tamo je izvedena distinkcija između utiska, posljedice, senzacije, mentalne slike, i tako dalje, proizvedena od stvari u nama i onog što je ta stvar u stvarnosti, "stvar po sebi", dok je sljedeće što se tvrdi to da zasigurno nikada ne možemo znati što je stvar-po-sebi, pošto ne znamo da li je ono što je u našoj svijesti ista stvar kao što je stvar-po-sebi. To je, striktno govoreći, samo zahtjev za ono što će se nazvati znanje. To može biti sažeto kako slijedi. Stvar-za-mene mora biti kao stvar-po-sebi; onda je znanje stečeno. Ako imamo taj zahtjev, odmah vidimo da je zadovoljen u slučaju čistog "Ja". Prema tome, za prethodni način propitivanja, nemoguće je moguće; kontradikcija je znanje. Sada, međutim, taj način propitivanja uključuje sumnju u nečiju vlastitu stvarnost, i time misao mora postati upetljana u beskonačni vijak; mora govoriti protiv sebe. Pošto, dakle, propitivanje govori protiv stvarnosti, kada je suočena s ispitivanjem, stvarnost za ispitivanje mora izgledati kao kontradikcija.
U našem smislu, prvo pitanje epistemologije mora biti: "što je znanje"? Odgovor mora biti "Ja sam u čistoj misli". Ovdje identitet mišljenja nije u kontradikciji s postojanjem. Ako je na pitanje o stvarnosti odgovoreno refleksno na ovaj način, ono pripada vrsti logike koja se kreće na još uvijek različitoj ravnini od prethodno spomenute forme logike. Ako bi sve znanje bila samospoznaja ili bi moglo biti podignuto do "Ja" kontemplacije, ne bi nam trebala druga logika; ne bi bilo kontradikcije. Međutim, sada je život u čistoj misli iznimno stanje — ono koje postižemo samo kada pokušamo prodrijeti do esencijalnog epistemološkog pitanja. Na tom putu, slijedimo težnju za poznavanjem, prinudu koja u nama živi kao stvarnost, kao čisto "Ja", čak i kada smo aktivni u drugim područjima. Međutim, naši napori prema spoznaji, nisu usmjereni samo na shvaćanje čistog "Ja", već također da upoznamo sve od čega se borilo okrenuto prema gore. Ako se taj uspon dogodio pod prinudom koja, premda je stvarnost, ipak je podbacila u tome da bude svjesna, sada se može dogoditi silazak u svijesti nečije vlastite stvarnosti — to jest, u slobodi. Prema tome, možemo se dobrovoljno predati stajalištu koje smo stekli tako da možemo ispitati koliko daleko možemo govoriti o stvarnosti u drugim područjima, isto tako. Takva predaja stajališta je njegova negacija i, stoga, kontradikcija. Takva kontradikcija će prvo sebe potvrditi u "Ja".
Mogli bi također reći da je stajalište čistog "Ja" postignuto isključujući ono što je drugo osim "Ja". Ako smo ovako razmotali stvarnost, to je stvaran proces i moramo stvarnost dopustiti, isto tako, i onom što je isključeno, iako je stvarnost druge ravnine, takoreći. Ovdje treba biti primijećeno da, razlikovanjem "Ja" i onog što je drugo, ili "ne-Ja", mi opet usvajamo perspektivu principa identiteta. U idealnom slučaju prije naznačenom — gdje je čisto "Ja" jedino područje spoznaje — nema ničeg drugog osim "Ja". Može nam u našim vlastitim umovima biti jasno da, tijekom silaska, mi sebe ograničavamo; u svakom slučaju, u najvećem mogućem stupnju želimo pogled "Ja"-stvarnosti uzeti s nama — to jest, koristiti kontradikciju što je moguće manje.
Treba reći još neku riječ o našim sredstvima za dosezanje zaključaka — odnosno, naš način povezivanja naših misli zajedno. U tome, slijedimo način zaključivanja korišten od obične logike i, radeći tako, možemo biti sigurni da ne idemo pogrešnim putem, sasvim odvojeno od činjenice da još uvijek nemamo drugu na raspolaganju. Kada jednom običnu logiku prepoznamo kao poseban slučaj općenitije, možemo se osjećati sigurni da štogod vrijedi za posebnu logiku — koja uzima manje slobode i stoga ima rigidnije zakone — da je zasigurno također valjano za općenitiju logiku. Prvo moramo pokušati otkriti principe više općenite logike, i možemo očekivati da ćemo to napraviti koristeći normalnu logiku koliko god je moguće. Međutim, ako ona zakaže, tada će nas to usmjeriti prema principu više općenite logike.
Prva kontradikcija koja se javlja kada želimo izbjeći "Ja" samoću čiste misli povezana je s "konceptom koncepta". Počinjemo s tom formulom kada želimo odrediti vrijednost i značaj bilo kojeg koncepta, pošto je on nadređen svim mogućim konceptima; to je najviši vrh svega što se može izraziti konceptom. Unutar njegovog opsega ima prostora za sve moguće koncepte, stoga, također, i za one u kontradikciji jedan s drugim, čak i za koncept u kontradikciji sa samom formulom. Onoliko dugo dok je čisto "Ja" uzeto u njegovoj univerzalnosti kao čisto postojanje, ili apsolutna stvarnost, ni jedan koncept koji je na bilo koji način odrediv nije izvan toga.
Prva diferencijacija javlja se kada je čisto "Ja" uzeto kao objekt spoznaje, i upravo ta činjenica je izražena u formuli, "koncept koncepta". Činom poznavanja sebe, "Ja" sebe čini "ne-Ja". Poznavalac i ono poznato su u "Ja" spoznaji identični; apsolutni subjekt je u isto vrijeme svoj vlastiti objekt. "Ja" je nešto poznato i u isto je vrijeme "ne-Ja" — praiskonska kontradikcija koja čisto postojanje čini prvim poznatim objektom. Suočavajući se sa sobom, "Ja" se još nije pojavilo iz sebe, ali vidimo da koncept postavljanja sadrži i koncept suočavanja, također. Čisto "Ja" je svoj vlastiti prvi "objekt" spoznaje.
Sada se javlja pitanje u odnosu na druge objekte spoznaje. Prema tome, počinje drugi stupanj kontradikcije, pošto ono što je bilo ujedinjeno u "Ja" mora biti razdvojeno. Prvo, unija forme i sadržaja mora biti negirana. Tako implicirana diferencijacija je provedena od "Ja", u tome da prepoznaje sadržaj u sebi izvodeći ga ne od sebe već od "ne-Ja". U skladu s time, u tom stanju "Ja" je negiralo sebe kao sadržaj; ono je forma za "ne-Ja" kao sadržaj. Treći stupanj kontradikcije negira, još dalje, formu "Ja" i ostavlja je "ne-Ja", tako da su tu forma i sadržaj opet ujedinjeni, ali ovaj puta kao "ne-Ja". Ovdje imamo samo-fokusiranje "ne-Ja", do kojeg je došlo kroz trostruku negaciju "Ja". Stoga, "Ja" sada opstaje samo uzimajući u obzir mogućnost, baš kao što smo našli da "ne-Ja" opstaje u "Ja" s obzirom na mogućnost. Prema tome, koncept objekta možemo oblikovati u tri stupnja kontradikcije. U ta tri stupnja kontradikcije mi moramo moći naći suočavanje "Ja" i "ne-Ja" kao znanje. Ako se sjetimo da moramo stvarnost pripisati ukupnosti "ne-Ja", od kojeg se "Ja" odvojilo, važno pitanje sada je da li su naši koncepti, razvijeni u tri stupnja kontradikcije, dovoljni da dosegnemo tu stvarnost kao proizvod znanja.
Možemo obnoviti treći stupanj, samo-fokusiranje "ne-Ja", u onom što nazivamo osjetilna percepcija, što je u stvari značajno samo za "Ja" koje je u podlozi, tako da bi vjerojatno imali pravo ako osjetilnu percepciju nazovemo dijelom "ne-Ja" koji sadrži "Ja" s obzirom na mogućnost. Drugi stupanj možemo ponovno naći u aspektu "ne-Ja" koji živi u "Ja" kao senzacija, mentalna slika, osjećaj, instinkt, i tako dalje. Međutim, kako u svemu tome nalazimo stvarnost? Ne smijemo previdjeti činjenicu da smo, u neposredno smještenoj stvarnosti "Ja" i u stvarnosti "ne-Ja" prepoznanoj u misli, suočeni s kontradikcijom. Ako će stvarnost "ne-Ja" — još uvijek samo teoretski — za nas postati manifestirana, onda se mišljenje i postojanje također treba uračunati u odnosu na unificirani položaj "Ja" i "ne-Ja". Tada, "ne-Ja" može dokazati svoju stvarnost u "Ja"; mi stječemo znanje o "ne-Ja". Stvarnost tog unificiranog položaja, kao takva, mora negirati prirodu stvarnosti dvije kontradikcije, jer kao kontradikcija mora u jednu biti smješteno. U vezi ovoga važno je primijetiti da se ni jedan pojedini koncept ne pokazuje kao stvarnost čistog "Ja", ništa više nego jedna osjetilna percepcija pokazuje stvarnost "ne-Ja". Samo ukupnost svih mogućih koncepata, koncept koncepta kao univerzalna stvar, je stvarnost; slično tome, možemo govoriti samo o ukupnosti svih mogućih osjetilnih percepcija kao o stvarnosti. Univerzalnost dvije kontradikcije mora biti negirana kada su one smještene u jednu. Stvarnost identiteta "Ja" i "ne-Ja" za spoznaju rezultira kao individualnost. U tom smislu, individualnost je također kapacitet da se misli i promatra identitet dvije uzajamno kontradiktorne općenitosti — "Ja" i "ne-Ja".
U prethodnim poglavljima, identitet "Ja" i "ne-Ja" bio je označen kao duša, i sada možemo razumjeti, sa sviješću o logičkoj vezi, kako se individualni koncepti mogu ujediniti s individualnim osjetilnim percepcijama da tvore čin spoznaje. Gledano iz individualne duše, naše ljudsko tijelo može biti definirano ispravno kao dio "ne-Ja" koje je organizirano s obzirom na "Ja" i ljudski duh koji živi u tijelu koje osjeća. Sažimanje dva svijeta univerzalnosti u duši karakterizira ovaj konkretni stupanj znanja u kojem "Ja" poznaje sebe nasuprot "ne-Ja". Čiste misli "Ja" mogu s čistim osjetilnim percepcijama "ne-Ja" konvergirati u duši kao poznavanje. Osnovni karakter tog stupnja znanja je "ovo-do-onog", određivanje pojave u prostoru. Iz perspektive čistog "Ja", to znanje ima, za početak, tri stupnja kontradikcije; drugim riječima, počevši od čistog "Ja", moramo obići tri stupnja kontradikcije da bi našli stvari u prostoru. Prema tome, vidimo kako je kontradikcija vrlo značajna za genezu našeg znanja; kontradikcija može biti naš vodič kroz stupnjeve stvarnosti. Poglavlje „Prirodna znanost i znanost duha“ je pokazalo kako možemo naći naše uporište s obzirom na stvari u prostoru; lako je pokazano kako možemo karakterizirati taj put iz perspektive filozofije kontradikcije.
Prvo, nalazimo stvari u prostoru koje izražavaju, preko njihovih osobina, upravo bit prostora, i na njih može biti primijenjena "rigidna" logika identiteta. One isključuju ono što je nešto drugo osim njih samih; one ostaju nepromijenjene od samih sebe. Nazivamo ih trodimenzionalnima jer nam izražavaju tri stupnja kontradikcije, i zato tri dimenzije prostora predstavljamo kao pozicionirane pod pravim kutovima jedna prema drugoj. One su minerali. U znanostima koje se bave mineralnom oblašću, mi stalno susrećemo tri dimenzije, ili tri stupnja, kontradikcije, koja su nesvjesno korištena kao osnova sveg mineralnog (fizikalnog, kemijskog, itd.) znanja. Nalazimo ih nedvosmisleno izražene u osnovnim konceptima fizike.
Znanost koja se bavi prirodom "sile" odgovara prvoj dimenziji. Njen geometrijski simbol je ravna linija. Ako sili dodamo još jednu, jednako veliku i suprotstavljenu joj (kontradiktornu), dobijemo ono što fizika naziva "stanje". Sve pojave "napetosti" su dvodimenzionalne; njen geometrijski simbol je ravnina. Stvari u mineralnoj oblasti postavljaju otpor svim pojavama napetosti; njegov izraz je koncept "mase", koji se javlja kao treća dimenzija. Njen geometrijski simbol je čvrsto tijelo. Općenitije, u slučaju mineralnog bića kojeg kontempliramo u prostoru, možemo reći, također, da moramo istražiti o silama koje djeluju na njega (prva dimenzija), o silama u ravnoteži s njim (druga dimenzija), i o silama koje od njega emaniraju (treća dimenzija). U tom smislu, o mineralnim pojavama možemo govoriti kao o zbroju sila.
Sada susrećemo bića u prostoru koja pokazuju još i druge vrste sila, različite od onih od tri dimenzije. Sljedeći tip sile je u proturječju s mineralnim silama, kao što je pokazano u spomenutom poglavlju. Bića koja direktno proturječe mineralnim silama označavamo kao biljke. Ako bi tu kontradikciju obuhvatili znanjem, moramo je smatrati izrazom stvarnosti. Biljka nas usmjerava izvan tri stupnja prostora prema četvrtom stupnju, ili dimenziji, kontradikcije. Da bi poznavali biljku u prostoru, moramo u našim mislima ustupiti mjesto za tu kontradikciju. To je napravljeno prepoznajući kako je biljka u proturječju s mineralnom oblašću — to jest, pomoću vremena, koje je za mineralno još uvijek nešto strano. Možemo reći, "biljka savladava prostor kroz vrijeme". Logika principa identiteta ne može biti primijenjena na biljnu prirodu; tu je mjesto za logiku koja je u kontradikciji s trodimenzionalnom logikom, logiku nastajanja, ili vremena.
Opet, moramo se baviti s novim silama u slučaju životinjskog carstva. Te su sile u kontradikciji s mineralnim i biljnim silama. Životinja se odvaja od majčinskog tla bez da nestane, kao što to čini biljka kada je odvojena od tla. Životinja nam, u skladu s tim, pokazuje prema petom stupnju kontradikcije, petoj dimenziji. Da bi shvatili životinju u prostoru, u naše mišljenje moramo uključiti tu novu kontradikciju. To možemo napraviti prepoznajući što je to što je još uvijek izvanjsko čak i za biljku a esencijalno za životinju. Životinjska forma stvarnosti u prostoru ističe se činjenicom da, postajući odvojena od majčinskog tla, životinja pokazuje sile nutrine kroz percepciju i aktivnost. Životinja živi u skladu s motivima. Esencijalna stvar tako naznačena ispravno je nazvana kauzalnost, za životinju unutarnji princip. Životinja nadvladava vrijeme i prostor kroz kauzalnost. Prema tome, životinju možemo zvati petero-dimenzionalno biće u istom smislu kao i biljku četvero-dimenzionalnim. Nova kontradikcija koju moramo uključiti u naše misli pokazana je ovim — da kada imamo posla s životinjama, čak i koncepti nastajanja nam više nisu dovoljni. Trebamo vrstu logike unutrašnjosti, kauzalnosti (psihologija). Prema tome, možemo predložiti sljedeće aksiome:
Logika tri dimenzije: Svaki koncept isključuje ono što je drugo nego on sam.
Logika četiri dimenzije: Svaki koncept uključuje ono što je drugo nego on sam.
Logika pet dimenzija: Svaki koncept djeluje s onim što je drugo nego on sam.
Trodimenzionalna bića pokazuju nam prema konceptu "ovo-do-onog"; četvero-dimenzionalna, prema onom što je "jedno-iza-drugog"; petero-dimenzionalna, prema onom od "ovo-zbog-onog".
Prema tome, ponovno se vraćamo do ljudskog bića, koje predstavlja novi, šesti stupanj kontradikcije. Ljudska bića moraju nadvladati njihovu animalnu prirodu, suprotstaviti joj se, biti ljudi. Samo tako možemo postići svjesnost sebe. U znanju o samosvijesti, ljudska biće sebe čine gospodarima prostora, vremena, i kauzalnosti tako što mogu, u slobodi, pred sebe postaviti njihove vlastite ciljeve i sudbine. Kod samosvijesti, koncept postaje neposredna stvarnost. Ako bi se ovdje još uvijek moglo govoriti o logici, njen osnovni aksiom mora biti "'Ja' stvara sebe iz onog što je drugo". Ljudsko biće pojavljuje se u prostoru kao šestero-dimenzionalno biće. Kod ljudskih bića, kreativna sila koja se javlja kao "dimenzije" kod drugih bića u prostoru raste svjesno iz same sebe. Sada ljudska bića moraju stremiti izvan sebe da bi se realizirala kao kreativna bića. Neposredna kreativna sila može se označiti kao sedma dimenzija, ali kao kulminacija kontradikcije, ona je također nedimenzionalnost, mogućnost, i izvor pojavnosti. Sve do ove točke, princip kontradikcije vodi nas u znanje o bićima u prostoru. Tu filozofija završava a antropozofija počinje.
***
Sada moramo rezimirati. Kada nas naša misao odvede u beskonačni vijak, mi smo sebe prepustili prinudi u našoj misli; ona nas je vodila do stvarnosti u našem "Ja". Priroda te stvarnosti nađena je u kontradikciji, i tako smo naše mišljenje isporučili kontradikciji i dopustili joj da nas vodi. Kontradikcija nam je pokazala kako su ljudska bića svojom sviješću suočena s objektima u prostoru. Različiti stupnjevi kontradikcije koje moramo provesti u misli usmjerili su nas s obzirom na bića u prostoru. Oni su nam pokazali znakove prave stvarnosti bića u prostoru, ali nismo mogli shvatiti samu pravu stvarnost. Ono što smo potom označili kao stvarnost i znanje još nije prava stvarnost. Vidjeli smo da, kao rezultat, da nam je put duž kojeg nas je kontradikcija vodila kroz oblasti prirode pokazao samo čisto "Ja" kao samodostatno biće. Našoj percepciji i mišljenju u prostoru, bića prirode i ljudska bića, utoliko što nisu čisto "Ja", pojavljuju se kao iluzija, ili maya. Međutim, možemo također vidjeti da nam je, u stvari, potrebna viša svijest da dokučimo pravu stvarnost svijeta. Antropozofija bi nam pokazala put k tome cilju.
U smislu naše terminologije, možemo reći da, kao ljudska bića, mi živimo kao stvarnost u prostoru kada možemo shvatiti naše vlastito "Ja" kao šesti stupanj kontradikcije. Taj šesti stupanj kontradikcije — kao stvarnost "Ja" — bio je aktivan u našim razmatranjima. Vodio nas je da shvatimo znakove prave stvarnosti bića u prirodi kao projekcije u tri dimenzije. Te prave stvarnosti možemo postati svjesni jedino prepoznajući sebe kao šestero-dimenzionalna bića, za razliku od drugih bića u prostoru. Sada, ako također možemo shvatiti druga bića u njihovom šestom stupnju kontradikcije, "Ja" stupnju, tada smo našli njihovu pravu stvarnost. Točno je da ljudska bića u prostoru posjeduju šest dimenzija; možemo ih shvatiti u mislima i doživjeti ih u čistom "Ja", ali naša obična svijest postiže samo tri dimenzije. Preko njih, mi sebe smještamo nasuprot stvari. Antropozofija nas, s druge strane, želi podići kroz našu svijest do viših dimenzija, što radi pripajajući kontradikciju kao stvarnost — ne samo u teoriji, trodimenzionalnoj svijesti koja ljudska bića smješta nasuprot stvari. Moramo naučiti da žrtvujemo trodimenzionalnu svijest.
Učinak opisan nam od duhovnog istraživača sugerira da svijest postupno prodire do srca stvari i više ne stoji nasuprot njima. To je prava, živa kontradikcija u usporedbi s trodimenzionalnom sviješću. Do rezultata duhovnog istraživača dolazi kao direktna posljedica stvarnosti kontradikcije. Ako na taj način prodremo do srca stvari, možemo se upoznati s njihovom pravom stvarnošću, baš kao što u trodimenzionalnoj svijesti možemo poznavati samo naše "Ja". Antropozofija nam pokazuje tri stupnja više stvarnosti, i stoga tri stupnja stvarnosti kontradikcije. To su tri viša svijeta: astralni te niži i viši devahan.
Tako pristupamo prirodi znanosti duha, ili antropozofije, iz novog ugla. On kontradikciju uzima, u stvari, ozbiljno. Kao rezultat našeg razmišljanja, dobili smo barem mogućnost shvaćanja važnih područja antropozofskih učenja i, iznad svega, ono što ona imaju za reći o pravoj stvarnosti prirodnih bića. Ako primijenimo našu trodimenzionalnu svijest i tri stupnja kontradikcije u običnoj logici, možemo slijediti izražavanja mineralnih bića u prostoru. Konačno dolazimo do ljudskih bića koja se, u skladu s njihovom prirodom, pokazuju kao prava stvarnost već u prostoru.
Sada, međutim, nešto daleko drugačije je kada oni koji se probijaju do izvora antropozofije uistinu dopuštaju kontradikciju, korak po korak, u stvarnosti "Ja". Mi tako razvijamo našu višu prirodu i stječemo znanje o astralnom te nižim i višim devahan svjetovima. Pravu ljudsku stvarnost nalazimo kada prekoračimo šest stupnjeva kontradikcije i ostanemo u prostoru. Da bi našli pravu stvarnost mineralnih pojava, moramo je potražiti na šestom stupnju kontradikcije, "Ja" stupnju. Nalazimo tri stupnja kontradikcije za mineralno u prostoru i moramo prekoračiti još tri stupnja — odnosno, kroz astralni i niži devahanski do višeg devahanskog svijeta, gdje duhovni istraživač nalazi "Ja" mineralne stvari. Biljka prikazuje četiri stupnja kontradikcije u prostoru; stoga, šesti stupanj, prava stvarnost, mora se naći u nižem devahan svijetu. Životinja, koja prikazuje pet stupnjeva kontradikcije u prostoru, treba samo jedan stupanj kontradikcije sve do astralnog svijeta da bi našla svoju pravu stvarnost.
Možemo primijeniti uobičajeno označavanje za nekoliko stupnjeva kontradikcije:
Tri stupnja kontradikcije: Fizičko tijelo. (1)
Četiri stupnja kontradikcije: Etersko tijelo. (2)
Pet stupnjeva kontradikcije: Astralno tijelo. (3)
Šest stupnjeva kontradikcije: "Ja". (4)
Sada, ono gdje bi članove prirodnih bića trebalo tražiti pojavljuje se na jednostavan način, i mi upoznajemo klasifikaciju:
Fizički svijet Astralni svijet Niži devahan Viši devahan
Mineral (1) (2) (3) (4)
Biljka (1)(2) (3) (4)
Životinja (1)(2)(3) (4)
Čovjek (1)(2)(3)(4)
Ovo je izrađeno kao jednostavni zbroj u aritmetici, i možemo to shvatiti uz pomoć naših razmišljanja. Kod duhovnih istraživača, to dolazi kao neposredno znanje kada istražujemo više svjetove u kojima nalazimo pravu stvarnost onog što se za nas projektira u trodimenzionalnu svijest u svijetu maye, kao prostor, vrijeme, i kauzalnost. Međutim, ako naučimo našu vlastitu prirodu pronaći kao pravu stvarnost, tada je to za nas znak da sva bića prirode, također, protežu njihove više dimenzije u naš svijet. Za temeljitu kontemplaciju, članovi prirodnih bića koji šalju njihov utjecaj iz viših svjetova nose jasan znak njihova porijekla, i artistički osjećaj nam može pokazati prirodu tog utjecaja. Artističko gledanje na život ne gubi ništa ako boje i forme u njihovoj ljepoti možemo interpretirati kao izraz duhovnih utjecaja.
Na taj način, kontradikcije života i duše mogu za nas postati izraz više stvarnosti, i uvođenje stvarnosti kontradikcije je da nam pokaže put do viših svjetova. Posljedice za ljudski život koje se javljaju iz prirode kontradikcije morati ćemo ostaviti za neku drugu prezentaciju.
***
Gdjegod prava stvarnost djeluje na našu svijest, pojavljuje se kao kontradikcija; moćno se spušta u naše živote iz viših svjetova. Moramo težiti slobodno da je utjelovimo u naše pravo biće; inače, ona djeluje kao vanjska snaga. Moramo naučiti da žrtvujemo našu običnu svijest da bi ispunili značenje ljudskog nastajanja. Utjecaj viših svjetova, kojih je posljednji kreativni čin ljudsko "Ja", jednako kao što je to u isto vrijeme prvi kreativni čin čovječanstva, ne dopušta "Ja" da postane rigidno u "biću", i smješta smrt u sredinu života kao najjači izraz prave stvarnosti koji se može naći samo u višim svjetovima. Možemo razumjeti da je smrt prava stvarnost života. Prema tome, također i za ljudski život, prava stvarnost ukazuje na smrt u središtu njenog nastajanja: smrt na Golgoti.