Oni koji su odlučili dopustiti da epistemološka razmatranja imaju odlučujući utjecaj na njihove poglede brzo se nađu prinuđeni da takva razmatranja prošire do dugo poznatih i neupitnih koncepata, tako da su u konačnici svi aspekti njihovih pogleda na svijet priopćeni s obazrivošću. Treba u vezi toga napomenuti da se potreba za epistemološkom obazrivošću najprije osjeti kada smo dosegnuli neki stupanj "znanja", i ne napušta nas sve dok nismo uspjeli izmiriti novo osvojeno područje s općim principima epistemologije.
Bilo koji pogled na svijet mora u konačnici ići tim smjerom ako želi izdržati svoje vlastito propitivanje. Što dublje bilo koji pogled na svijet teži prodrijeti u prirodu stvarnosti, to će teže biti postići epistemološku obazrivost u svakom aspektu. Tada vidimo da nije dovoljno čvrsto se držati određenih temeljnih principa na općeniti način, već da je važna stvar kako točno primijeniti takve principe, jer će o tome ovisiti karakter pogleda na svijet. Zasigurno će biti jasno da epistemološki principi ne smiju na bilo koji način biti obojani konkretnim pogledom na svijet čije će temelje formirati, premda put duž kojeg su takvi principi otkriveni vodi unatrag od znanja do temelja. Činjenica da ono što moramo napraviti kada na taj način gledamo natrag, da je to podignuti u svijest ono što smo, stječući znanje, nesvjesno koristili kao naš temelj, potaknuti težnjom za znanjem.
Sada, ako je pitanje pogleda na svijet, kao što je znanost duha ili antropozofija (koja sveobuhvatno zahtijeva da se obuhvate sve prave apercepcije [apercepcija je mentalni proces kojim osoba čini ideju smislenom asimilirajući je u tijelo ideja koje već posjeduje, nap.pr.] sadržane u drugim pogledima na svijet), ako tada slijedimo znanost duha, trebamo ne samo biti u stanju učenja znanosti duha temeljiti na epistemologiji, već također moramo pokazati — koristeći konkretne karakteristike koje se koriste u općim epistemološkim principima — kako je do različitih pogleda na svijet došlo. Možemo pretpostaviti da će se takvi kontakti s drugim pogledima na svijet automatski pojaviti ako se ispravno i savjesno predamo epistemološkoj disciplini znanosti duha, ali tu ćemo opet vidjeti da najprije moramo imati cjelovito razumijevanje znanosti duha prije nego možemo retrospektivno formirati pravu aproksimaciju drugih pogleda na univerzum. Prema tome, kada je kazano, da znanost duha u sebi podvodi takvo pravo znanje kakvo drugi pogledi na svijet sadrže, ne smijemo vjerovati suprotno da ćemo jednostavno zbrajajući pojedine poglede na svijet, temeljene na perspektivama znanosti duha, filozofiji, religiji, i možda umjetnosti dobiti sliku znanosti duha. Znanost duha treba shvatiti kroz samu sebe. Od duhovnih istraživača znamo da to nije samo nakupina doktrina već također i način života u duhu; naš je zadatak da našu svijest dovedemo u harmoniju s njom upravo ondje gdje stojimo, i odjenuvši se u naše kategorije znanja, ona također daje sredstvo za to postići. Teorija znanja ima namjeru dati nam čvrstu unutarnju potporu i pokazati nam niti koje nas pridružuju mišljenjima drugih ljudskih bića i životu kao cjelini.
Poglavlje 1, "'Ja' i priroda ljudskog bića", pokazuje, iznad svega, da sljedbenici znanosti duha imaju osobitu potrebu temeljiti njihovu svijest na epistemološkim temeljima. Sada pokušajmo — temeljeno na općim epistemološkim principima koji se pojavljuju u ovom malom traktatu — predstaviti nekoliko područja znanosti duha u sustavu ideja prilagođenih današnjoj normalnoj sposobnosti za spoznaju. Sada, netko može prigovoriti da bi takav pokušaj vitalnu duhovnost naše znanosti potisnuo u suhe kategorije misli. Takva primjedba bi bila savršeno opravdana ako bi željeli koristiti koncepte svakodnevnog mišljenja. Ne moramo, međutim, upasti u grešku mrtvih apstrahiranja već ćemo se obratiti vitalnom izdanku duhovnosti koji postoji u svakom ljudskom biću. Zaista, namjera poglavlja je razotkriti izdanak koji je kod većine ljudi začepljen. Stoga, slijedeća razmišljanja su ponuđena kao struktura kratkih sažetaka temeljenih na epistemološkim temeljima u njima sadržanim.
Očekujemo da pogled na svijet objasni odnos između svijeta i naše svijesti. Ako bi željeli znati prirodu svijeta "po sebi", moramo postaviti pitanje: što je svijet za nas? Ako je moguće da svijet za nas bude kao što postoji "po sebi", svaka izvjesnost toga mora doći od nas samih. Prema tome, svaka težnja za znanjem počinje u "Ja". "Ja" mora otkriti vlastitu stvarnost unutar sebe i zatim tu stvarnost primijeniti kao standard na "ne-Ja", ili svijet. Tako "Ja" na početku suprotstavlja sebe u svoj svojoj čistoći prema "ne-Ja". Prema tome, sve izvedeno od "ne-Ja" mora biti eliminirano od "Ja" — počevši sa svim utiscima, percepcijama, senzacijama, i osjećajima, zatim svih misli koje se sjećaju "ne-Ja". Sve što je ostalo je čisto "Ja" kao zbroj čistih misli — drugim riječima, sposobnost za stvaranje logičkih i matematičkih oblika. Ako sada ispitujemo prirodu tih oblika (promatranje misli), "Ja" nalazi svoju vlastitu esenciju kao koncept koncepta. To je, zaista kao što je i promatranje misli, oblik koji ima svoju vlastitu esenciju kao sadržaj, nošenu svojom vlastitom formom.
S ovime, našli smo standard za ono što smo tražili — to jest, stvarnost. U procesu razumijevanja "Ja", vidjeli smo kako čisto "Ja" artikulira sebe od "ne-Ja", i tako možemo odrediti tri stupnja u prirodnom odnosu između "Ja" i "ne-Ja". Nalazimo stupanj odvojenosti; stupanj ravnoteže između to dvoje, na kojem je "Ja" prisutno samo utoliko što izvlači svoj sadržaj od "ne-Ja"; i stupanj na kojem je "Ja" prisutno u "ne-Ja" samo kao mogućnost. Ta tri stupnja možemo označiti kao ljudski duh, duša, i tijelo. Težnja za znanjem pokazuje napor "Ja" da konzumira svoje ponovno ujedinjenje s "ne-Ja". "Ja" traži to postići, najprije, primjenjujući svoj standard stvarnosti na "ne-Ja" kroz čistu misao. To je moguće u točci gdje se "Ja" počinje oslobađati od "ne-Ja". Izraz za tu točku je osjetilna percepcija, koju sada moramo vidjeti kao automatsko usmjerenje samog "ne-Ja", u tome što osjetila, dio "ne-Ja", reflektiraju vanjski svijet na način sličan kao kada "Ja" iznjedri čistu misao usmjeravajući se na sebe. Otuda, ako se slično susreće sa sličnim — čista percepcija i čista misao — rezultat je znanje.
Sada, ako epistemološku nit slijedimo dalje, jasnije demarkirajmo sferu na koju se epistemološka metoda onako kako je definirana primjenjuje. Sve što je dostupno našim osjetilima konstituira objekte ovog načina opservacije — materijalni svijet, u kojem je ljudsko tijelo najistaknutiji objekt. Ljudsko tijelo za nas otvara pristup tom svijetu, i jednostavno promišljanje će nam pokazati da ono u sebi nosi sve što materijalni svijet označava. Mi osjetilni svijet želimo podijeliti u razne oblasti prirode, i takvo znanje označavamo "prirodna znanost".
Moramo pažljivo primijetiti da prirodna znanost postupa ispravno ograničavajući se na pojave dostupne osjetilima. Ipak, također je jasno da metode prirodne znanosti, razvijene na osnovu osjetilne percepcije od čiste misli, ne mogu biti uspješne kada se istražuju dvije druge načelne sastavnice ljudskog bića (dušu i duh), jer se one povlače od osjetilne percepcije. Baš kao što vidimo da materijalno ljudsko tijelo u biti sačinjava metodu i materiju prirodoznanstvenog pogleda, slično i duša ukazuje na sredstvo i objekt religioznog pogleda, a samo znanost duha ima moć da ljudski duh predstavi kao svoj temelj. Sada, pošto ljudski duh sebe uranja u tjelesni svijet i u kontemplativnu prirodu, dok duša čini poveznicu između tijela i duha, možemo razumjeti kako samo znanost duha ima moć riješiti misterije egzistencije. S druge strane, prepoznajemo da je naš najbolji pristup znanosti duha i njenoj perspektivi brzi pregled svijeta osjetilne percepcije, što nam omogućava da bacimo svjetlo na pitanje koliko dalekosežno bića prirode govore našim osjetilima, i možemo li, radeći tako, detektirati bilo što, a što izmiče osjetilnom promatranju.
***
Brzo možemo odrediti da je ono što postoji neposredno pred osjetilima jednostavno zbroj osjetilnih osobina. Štoviše, do naše sposobnosti da pravimo razliku među oblastima prirode ne dolazi po snazi čiste percepcije. S druge strane, osjetilnu percepciju moramo shvatiti kao osnovni izraz "ne-Ja", na koji "Ja" ne vrši ni najmanji utjecaj, dok s druge strane na te osjetilne percepcije moramo primijeniti čistu misao. Dakle moramo baciti svjetlo na to kako ljudska bića rade takve distinkcije unutar osjetilnih percepcija kroz prirodnu primjenu njihovih sposobnosti spoznaje.
Prirodna znanost je zabilježila velike uspjehe u odnosu na takozvani mineralni svijet, „neživo“. Pošto taj mineralni element susrećemo u kontemplaciji svih objekata osjetilne percepcije, možemo lako razumjeti zašto prirodoznanstveni pogledi na svijet teže osjetilne pojave trasirati natrag do mineralnog elementa. Sada trebamo ispitati na koji način je to pogrešno. Proučavajući pažljivo, štogod ostaje nepromijenjeno za mišljenje što se čvrsto suočava s osjetilnom percepcijom zovemo mineralno, ili neživo. Izraz mineralno odnosi se na dio osjetilnog svijeta koji se ne mijenja samostalno, već treba stimulans izvana da se promjeni na način koji je potpuno opaziv osjetilima. Takva reakcija je u potpuno suglasju s zakonima logike kojima je svojstvena nepromjenjivost što omogućava čistom "Ja" da shvati osjetilni svijet. Takvo suglasje nas ne bi trebalo iznenaditi ako shvatimo da se, kada čista percepcija susretne čistu misao, elementi potpuno iste vrste mogu ujediniti. Tu, također, nalazimo razlog zašto prirodoznanstvenici, kada kontempliraju svijet, osjećaju potrebu da trasiraju cijeli svijet percepcije — čak i duhovni svijet — natrag do odnosa u mineralnoj oblasti. Zakoni prirode izražavaju to suglasje; takvi zakoni su shvaćeni subjektivno u mislima i formulirani univerzalnim jezikom, i ponovno nađeni objektivno u svijetu osjetila i aktualizirani u pojedinom slučaju.
Za izraziti svojstvenu nepromjenjivost mineralnog svijeta, prirodna znanost koristi koncept materije, definirane kao nositelj percipiranih osjetilnih osobina. Pogreška u gledanju na materiju kao na nešto što zapravo postoji često je bila izlagana; dovoljno je ukazati da osjetilne osobine moraju uvijek biti dodijeljene materiji ili atomima o kojima se misli kao o jednako stvarnima da bi ih okarakterizirali, tako da su iz tog razloga (ako ne zbog drugog) oni nepogodni da se uzmu kao prava osnova za osjetilnu percepciju. Ipak, osim ovoga, stvarnost materije — atoma i molekula, čak i elektrona — u zadnje se vrijeme istopila, takoreći, u rukama same prirodne znanosti.
Čak i kada ispitujemo koncept kretanja — koji ima primjenu u svim područjima moderne fizike — mi ne idemo izvan oblasti osjetilnih osobina, bez obzira da li kretanje prihvaćamo kao osnovu kozmičkog etera ili elektrona; iako lišeni upravo karakteristične značajke "materije", otkriveni su samom njihovom sposobnošću za kretanje kao elemenata opazivih čulima. Upravo taj koncept kretanja ono je što nam omogućava da najjasnije vidimo da reduciranje osjetilnih osobina na nešto objektivno stvarno i nepromjenjivo nije valjano.
Ako kretanje prihvatimo, ne kao općeniti koncept, već kao aktualnu pojavu — odnosno, kao kretanje koje se zapravo javlja — postajemo jasno svjesni da imamo posla s osjetilnim elementima povezanim sa svjetlom i, prema tome, s osjetilom vida. Iako bi sada bilo prikladno, našu raspravu o prostoru moramo rezervirati za kasnije poglavlje. Primijetiti ćemo samo to da su upravo najmoderniji fizičari i matematičari oni koji se pozivaju na fiziologiju oka da bi objasnili porijeklo prostora kao ideju. Moglo bi se pomisliti da takozvani dodir igra sličnu ulogu u stvaranju ideje kretanja. To bi bilo pogrešno; osjetilo dodira umjesto toga shvaća trenutke mirovanja, od kojih nas samo objektivno prosuđeni zaključak vodi do kretanja.
Sada, kada prirodna znanost osjeća potrebu da složene pojave čulno opazivog svijeta prati natrag do kretanja, ona tako potvrđuje da su percepcije svijetla pouzdanije od drugih čulnih percepcija. Zaista, ta činjenica ima opću primjenu za prirodnu znanost, čije su teorije, reklo bi se, temeljene ekskluzivno na vizualnim percepcijama — odnosno, percepcijama svjetla. Ne može se prigovoriti pozivanju na percepciju zvuka za kretanje, utoliko što se zvukovne pojave mogu napraviti dostupnima oku. S duge strane, nije logički moguće pozvati se na pojave svjetla kod kretanja; radeći tako mi zasigurno ne napuštamo područje percepcije svjetla da bi ušli u univerzalnije područje. Sigurno, ne smijemo misliti da je objašnjenje upravo ona stvar koju želimo objasniti. Baš kao što je nedopustivo ući u trag misli, pomoću misli, natrag do nečeg drugog, slično tome nije valjano temeljiti svjetlo na pojavi kretanja. U tom smislu, susrećemo se s Goetheovom izrekom, tako iznenađujućom za modernu svijest: "Svijetlo je najjednostavnija, najviše nepodijeljena i homogena esencija nama poznata. Ono nije mješavina".
Sada možemo reći da prirodno znanstvena spoznaja nastupa na osnovu percepcija svjetla i čistog mišljenja. Prema tome, moramo prepoznati dvije stvari u percepciji svijetla i čistoj misli koje se odmah nalaze u uzajamnoj vezi, u punom suglasju, s teorijom znanja, što nas vodi da zaključimo da, kada se čista percepcija i čista misao susretnu, postoji miješanje apsolutno sličnih elemenata. Ovdje vidimo dokazano upravo to da se jedna osjetilna percepcija — ona od svjetla — direktno podudara s mišlju. Tu međutim, imamo neposredan odnos između čulno opazivog i nad-osjetilnog, što može biti formulirano: čista misao je nadosjetilni element u svjetlu, ili svjetlo je čulno opazivi izraz čiste misli.
Bilo bi zanimljivo pitati da li, slično, možemo naći direktno podudaranje nadosjetilne stvari za neku drugu osjetilnu pojavu, pošto su za čistu misao one dostupne samo indirektno preko percepcija svjetla. Međutim, za to će biti pogodna samo znanost duha, dok se mi još bavimo razmatranjima prirodne znanosti. Znanost duha nam pokazuje, u stvari, da iza tona, na primjer, postoji još nešto esencijalno različito od jednostavne pojave kretanja u zraku. Prema tome, vidimo kako već postoji miješanje osjetilne i nadosjetilne stvari u cijelom intelektualnom znanju temeljenom na osjetilima. S time, veza sa znanošću duha postaje nam očigledna. Ako želimo opisati mineralno carstvo unutar svijeta percepcije, moramo potražiti izraz dijela perceptivnog svijeta koji za čistu misao ostaje nepromijenjen. Kao što smo vidjeli, nisu sve oznake dopustive za materijalni sadržaj mineralnog carstva, dakle kažimo uvjetno da za intelektualno razmatranje mineralno carstvo može biti raščlanjeno kao suma mineralnih (fizikalnih, kemijskih, itd.) sila. Tu, sila ne znači nešto što uzrokuje ili nosi mineralna svojstva, već same mineralne pojave, i u njihovoj osjetilnoj i nadosjetilnoj vezi. Sada možemo postaviti ovo pitanje: možemo li pronaći čak i više oblika sile unutar opazivog svijeta?
Sada, ako prijeđemo na čulno perceptivnu pojavu koju zovemo biljno carstvo, prva stvar s kojom se susrećemo su opet mineralne sile, premda u daleko složenijoj međusobnoj povezanosti. Za nas, to je izraženo na takav način da je perceptivna cjelina nazvana kisik jednaka bilo da je dobivena iz mineralnog carstva ili iz umjetnog ili prirodnog procesa u biljnom svijetu. S ovakvim istraživanjima, naravno, samo dotičemo mineralni dio biljke — to jest, dio koji ostaje nepromijenjen pred striktnom mišlju. Međutim, to je slučaj samo kada biljci nedostaje upravo ono što je čini biljkom; u "živoj" biljci, vidimo da mineralno ne ostaje nepromijenjeno pred striktnom mišlju. Moramo pustiti promjenjivi element u rigidne zakone logike da dodirne esenciju biljke. Taj element je izražen u konceptu razvoja, ili rasta, nasuprot čisto logičkom konceptu postojanja.
U kasnijem poglavlju naših epistemoloških istraživanja znanosti duha (koje se bavi samo postojanjem), ispitati ćemo koliko koncept razvoja mora biti postavljen iznad forma logike. Ovdje je dovoljno primijetiti da, kroz koncept razvoja, izražavamo činjenicu da, u slučaju biljke možemo vidjeti, upravo u odnosu na mineralogiju, da ona ne ostaje nepromijenjena pred čisto logičkom misli. Vidimo da biljka raste, prehranjuje se, i razmnožava — to jest, primjećujemo promjenu koja nije, kao kod minerala, izazvana izvana, već unutar same biljke. Vanjski uvjeti (sunčevo svjetlo, kiša, pogodno tlo, itd.) samo pružaju mogućnost, omogućujući mineralnom elementu, koji treba vanjske utjecaje, da u samoj biljci slijedi uzroke koji proizvode promjene. Vidimo da mineralni element u biljci ni na koji način ne slijedi svoje odgovarajuće zakone, već odudara od svog uobičajenog ponašanja. To se može vidjeti, svakako, iz činjenice da je mineralna struktura biljke odmah uništena od vanjskih utjecaja kada protudjelovanje biljke prestaje. Jasno vidimo da smo suočeni s novom vrstom sile koja se u osnovi razlikuje od mineralnih sila. Takve sile se pokazuju jačima od mineralnih sila i nadvladavaju ih. U životnim formama biljaka te sile vidimo izražene; za svoju vlastitu svrhu, one mineralne sile pretvaraju u ruho da se prekriju. Što se tiče biljaka, možemo govoriti o tjelesnosti u kojoj nadosjetilna biljna priroda živi.
Opet, vidimo vezu sa znanošću duha, koja za nas opisuje nadosjetilni dio biljke. Taj dio znanost duha naziva etersko tijelo, i pošto su materijalni koncepti unatoč svemu neizbježno lako pridodani tom izrazu, važno je da naučimo jasno vizualizirati pravu prirodu eterskog tijela biljaka temeljeno na snazi prirodoznanstvenih razmatranja. Ako se označavanje materije kao nositelja mineralnih svojstava ne može prihvatiti u mineralnom svijetu, to je još i više tako s obzirom na biljnu aktivnost. Zaista, zapeli smo s materijalnim konceptima utoliko što ustrajemo u primjenjivanju čisto logičkih formi mišljenja bez fluidnog elementa razvoja na biljnu aktivnost. Međutim, iz ovog shematskog tretiranja prirodne filozofije koncept ćelije se također javlja kao materijalno objektivni predstavnik životnih procesa. Premda možemo koristiti riječ ćelija, u isto vrijeme moramo zapaziti što je stvarno dano — središte sile višeg reda unutar mineralnog svijeta naše percepcije. Suočeni smo s dvije vrste sila u osjetilnom predstavljanju biljaka i, u suglasju s time, životinja i ljudskih bića: mineralnim silama i biljnim silama. Sada, ako vidimo da one biljne snage prožimaju sav organski život i da su prisutne kada god možemo govoriti o sustavu ćelija, možemo reći da je etersko tijelo suma sila koji minerale pretvaraju u ćelije. U uvjetima osjetilne percepcije, izraz nadosjetilnog eterskog tijela je u formama biljke koja se razvija kroz rast, održava sebe kroz prehranu, i sebe prenosi kroz razmnožavanje.
Ako prijeđemo na životinjsko carstvo, tjelesnost životinja opet vidimo podložnu novim silama koje su esencijalno različite od biljnih sila. To je izraženo ne samo u mineralnoj strukturi životinje, već također i u njenoj životnoj povijesti. Dok biljku vidimo vezanu za tlo koje je okružuje — njena mineralna struktura je uništena ako je biljka iščupana iz tla na kojem raste — vidimo da se životinja odvojila od majke zemlje bez da je njena mineralna struktura uništena. Prema tome, te nove sile se sa svoje strane pokazuju jačima nego prethodne, i one mineralnu formaciju čine još složenijom. One dodaju u izraz eterskog tijela — na relativno jednostavnu strukturu ćelije biljaka — sustav žlijezda koje kontroliraju cirkulaciju fluida u organizmu. Taj organizam više nije ujedinjen s majčinskim tlom, kao što je to biljka. Te sile se uključuju s cijelim novim sustavom, koji je perceptivni izraz tih novih sila. U njihovoj prirodi, same te sile su „unutarnje“. One životinji daju pokretljivost koju treba, odvojivši se od majčinskog tla — na primjer, za prehranu — i one ponovno uspostavljaju vezu između životinje i vanjskog svijeta.
Taj novi sklop je nervni sustav, perceptivni izraz nutrine. Nervi vanjske utiske vode unutra preko osjetilnih organa, dok interne impulse vode vani preko organa kretanja. Kada zapazimo činjenicu da su te sile prisutne kada god se manifestiraju učinci unutarnje prirode, tada dobijemo sliku novog tijela sile, prilično na način na koji smo prije vidjeli u slučaju eterskog tijela, i s time imamo definiciju za nadosjetilni aspekt životinja i ljudskih bića koji znanost duha naziva tijelo osjećaja ili astralno tijelo. Tijelo osjećaja je zbroj sila koje ćelije pretvaraju u nerve.
Temeljito istraživši svijet tjelesnosti uz pomoć epistemološki branjive prirodoznanstvene metode, naš očigledan zadatak postaje povezati ljudsko tijelo s ovom linijom misli. Vidimo da je ljudsko tijelo mineralna struktura, oblikovana životnim silama, i obasjana sviješću od sila subjektivnosti. Možemo praviti razliku između izraza fizičko tijelo, etersko tijelo, i astralno tijelo, ali ona su promijenjena četvrtom vrstom sile koju, nastavljajući naše prethodne definicije, možemo opisati kako slijedi. Ljudsko tijelo možemo razlikovati od životinjskog tijela zbrojem sila koje povezuju nervnu supstancu zajedno, da bi oblikovale ljudski mozak; zasigurno, ne može biti sumnje da u strukturi i veličini mozga imamo tjelesnu razliku između ljudskih bića i najviših životinja, kakav god stav inače usvojili o odnosu između životinja i ljudskih bića.
Međutim, novi oblik sila koje ovdje raspravljamo ne smijemo gledati kao što smo do sada. U tim strukturama više nemamo izraz tjelesnosti u smislu da misao stoji nasuprot njihovoj osjetilnoj manifestaciji. Radije, ovdje moramo imati posla s čulno opazivim izrazom same misli. Niti možemo nastaviti praviti razliku između nas samih i nadosjetilnih aspekata tih pojava, jer smo mi sami taj zbroj sila. Taj zbroj sila nalazimo kao biće — "Ja" — iz kojeg je uzet standard za cjelokupno prirodoznanstveno propitivanje. Te nove sile same mogu shvatiti sebe kao teorija znanja. Kod promatranja mišljenja, mi nadosjetilno shvaćamo direktno. Jedino znanost duha može imati mjesto u tom proširenju prirodnih znanosti. Prema tome, teorija znanja nagoviještena na početku vodi nas, svojom primjenom kao prirodna znanost, do same granice znanosti duha.
Sada se možemo uhvatiti za nit naših epistemoloških razmatranja koju smo ostavili u poglavlju, ""Ja" i priroda ljudskog bića". "Ja" sebe po sebi shvaća kao stvarnost. Prije nego sebe može temeljiti na sebi, mora se odvojiti od "ne-Ja". Prirodoznanstvena spoznaja javlja se kroz "Ja", s njegovom najdubljom prirodom, čistom misli, dosežući vani do "ne-Ja", gdje nalazi osjetilnu percepciju, najdublji izraz "ne-Ja". Ipak, postoji još jedno područje u kojem je "Ja" nađeno u intimnom prirodnom jedinstvu s "ne-Ja". Izraz za to je ljudska duša, i uspjeli smo u izvlačenju njene trostruke prirode kao duša osjećaja, duša intelekta, i duša svijesti iz suptilnijih odnosa između "Ja" i "ne-Ja".
Sada kada smo istražili područja "ne-Ja", vidimo da tamo moramo imati posla s tri različite vrste sila, s kojima četvrti oblik, "Ja", sada može održavati vezu. Na ovaj način, dosegnuli smo do novog razumijevanja karakterističnih razlika tri aspekta duše, pošto vidimo da "Ja" ima prirodnu povezanost sa svakom od tri oblasti sile. Možemo se uvjeriti u tu istinu i još jednom postići posebno intiman kontakt sa znanošću duha razmišljajući da smo to mi sami oni koji su, na nadosjetilni način, smješteni unutar sila oblasti prirode, tako da mi prema tome direktno doživljavamo tu vezu sa strane "Ja". Tako naznačenu sferu, ljudsku dušu, karakterizira koncept osobnog i jedinstvenog; ona proizvodi spoj između univerzalnosti čiste misli i singularnosti osjetilne percepcije, ali ovdje nije stvar u mislima koje steknemo o osjetilnom svijetu, pošto one spadaju u prirodoznanstveno znanje, već način na koji "Ja" ima svoje biće usred vanjske prirode.
Mi ljudsku tjelesnu organizaciju — dio "ne-Ja" koji uključuje mogućnost "Ja" — poznajemo kao mineralnu strukturu, formiranu i održavanu od životnih sila, otvorenu vanjskom svijetu od sila subjektivnosti. To je apparatus koji posjeduje sposobnost za senzaciju kroz osjetilne organe, a kroz organe kretanja sposobnost djelovanja. Treba zapaziti da ni senzacija niti kretanje ne postaju činjenice zahvaljujući samo apparatusu. Četvrta vrsta sile, "Ja", potrebna je za to — da koristi ili aktivira apparatus. Pošto mogućnost senzacije i djelovanja potječe od astralnog tijela, jedinstvo "Ja" i sila astralnog tijela je ono što doživljavamo kao senzaciju ili neposredan nagon. Utoliko što "Ja" živi silama astralnog tijela, ono je senzacija, ili duša osjećaja. Koristeći izraz senzacija, označavamo unutarnji doživljaj koji se ujedinjuje s vanjskim osjetilnim utiskom. Međutim, stimulansi za djelovanje koji slijede direktno iz senzacije također su dio sfere duše osjećaja.
Sljedeće područje, jedinstvenog, ili osobnog, morati će biti opisano prema onom što "Ja" doživljava sa silama eterskog tijela. Još jednom razmotrimo senzacije; one su subjektivni doživljaji osjetilnih kvaliteta. Ti doživljaji su potpuno kaotični, bez ikakve povezanosti. Neki doživljaj je vrijedan jednako kao i bilo koji drugi; ono što je važno primijetiti je da je takav doživljaj potpuno završen kada je osjetilni organ o kojem se radi odvraćen, ili vanjski stimulans prestane. Ništa nije preostalo ako uzmemo u obzir samo senzaciju; potrebne su druge sile da zadrže bilo što od senzacije. Takve sile, zapravo, postoje — sile eterskog tijela s kojima se "Ja" sada može ujediniti. Međutim, pošto je "Ja" s vanjskim svijetom povezano samo kroz osjetila — to jest, kroz snage astralnog tijela — ono može koristiti sile eterskog tijela samo onoliko koliko astralno tijelo za to snabdijeva materijalom. Sile eterskog tijela su organizirajuće, formativne sile; ako se "Ja" ujedini s kaosom senzacija, doživljaji će se predstaviti "Ja", u kojem su senzacije bačene u forme, zadržane, koordinirane, i izdvojene. "Ja" uz pomoć sila eterskog tijela, senzacije transformira u mentalne slike. Mentalne slike su ostaci svega što "Ja" doživljava u vanjskom svijetu, čak i nakon što je senzacija prestala. Sve pojave pamćenja su povezane s ovim područjem unutarnjeg doživljaja, sveobuhvatno nazvanim duša intelekta. Duša intelekta je "Ja" utoliko što je "Ja" ujedinjeno sa silama eterskog tijela. U skladu s time, stimulans za djelovanje koji ima izvor u sposobnosti pamćenja — navike, sklonosti, strasti, i tako dalje — pripada ovoj sferi.
U ovom trenutku želimo proturječiti argumentu da definicije senzacije, mentalne slike, instinkta, navike, i tako dalje vrijede također i za životinje, i čak i za biljke. Postoji rasprostranjena tendencija danas — kada su molekularna memorija, atomska duša, i tako dalje, aktualni izrazi — da se bića prirode proučavaju ne u njihovim tipičnim pojavama, već u „prijelaznim formama“. Prva stvar koju u vezi toga treba reći je da se takve distinkcije među mineralima, biljkama, i životinjama odnose na tijela tih bića. Mi se ovdje, međutim, bavimo dušom, ljudskom dušom, jedinim o čemu nam naša sadašnja sredstva omogućuju da tvrdimo bilo što. U sljedećoj raspravi, kada smo jednom položili nužne temelje, moći ćemo također raspravljati duševno-duhovni aspekt prirodnih carstava. Točno je da ćemo tada vidjeti da smo opravdano životinjama pripisali za njihove vrste dušu osjećaja i, za više vrste, čak i tragove duše intelekta, ali samo krenuvši od životinjskog "Ja", koje se u temeljima razlikuje od ljudskog.
Sada, ako se "Ja" dalje ujedinjuje sa silama fizičkog tijela, ono je potpuno zaposjelo svoju cijelu tjelesnu organizaciju. S time, ulazimo u sferu jedinstvenosti u kojoj "Ja", zahvaljujući njegovim senzacijama, mentalnim slikama i iskustvima, može razviti svoju univerzalnost. Mentalne slike postaju koncepti; "Ja", unutar njegovog mineralnog tijela, može se osjećati odvojeno od vanjskog svijeta, i dobivamo kontrast "Ja" i "ne-Ja", koji je činio početak naših epistemoloških razmatranja. Dok ljudska svijest (utoliko što se tiče duše osjećaja i duše intelekta) zavisi od vanjskog stimulansa, ona sada postaje samosvjesna. Znanost duha to područje jedinstvenosti naziva duša osjećaja. Područje aktivnosti koje odgovara duši svijesti je moral. U duši svijesti, mi stječemo moralnu nezavisnost, čime vlastitim idealima dopuštamo da preko naših djela teku vani u svijet. Vidimo da prirodna konjukcija između "Ja" i "ne-Ja" ima dva oblika izražavanja, koja vode do nezavisnosti u duši svijesti — nezavisnost spoznaje i nezavisnost djelovanja. Također djelovanje možemo klasificirati u skladu s tri gledišta — to jest, u skladu s putom koji uzima unutar trostruke sfere jedinstvenosti. "Ja" je ono koje djeluje, ali moralna nezavisnost može se postići samo nakon što je "Ja" sebe shvatilo u nezavisnosti.
S ovime, sada smo uspostavili kontakt sa znanošću duha na strani djelovanja. To je iznimno važno, jer nam to pokazuje da ulazak u duhovnost ne započinje s djelom ništa manje nego s činom spoznaje. Djelo i spoznaja se podudaraju. Utoliko što se razumijevane "Ja" javlja kao kulminacija prirodne znanosti, to je znanje; kao djelo, potpuno unutar duhovne sfere, to je ulazak u duhovne svjetove. Kroz osjetilni i duševni život, ljudska bića zavise o silama prirode; shvaćajući "Ja", ljudska bića uzimaju svoje mjesto među kreativnim bićima svijeta.
Sada, ako pogledamo unatrag na put koji je „prirodna primjena naše sposobnosti spoznaje“ — primjena prirodoznanstvenih metoda — izborila za nas, vidimo da sada možemo praviti razliku među oblastima prirode, jer smo mi sami — kao "Ja" bića, u prirodnoj uniji s onim „poljima sile“; otuda, razlikovanje između, i doktrina o, prirodnim oblastima može se izgraditi na stvarnosti "Ja". Takva klasifikacija onda ne sadrži ništa proizvoljno ni slučajno, već u njoj na različitim stupnjevima nalazimo stvarnost duhovnog života kojem "Ja" kao samosvjestan duh pripada. Koncepti koje smo formirali nisu mrtve apstrakcije, inače nikada ne bismo uspostavili vezu s duhovno-znanstvenim istraživanjima. Moramo nadići mrtvu, mineralnu logiku i pustiti da živi koncepti rastu iz koncepta koncepta, čistog "Ja", koje je živa, duhovna stvarnost. Ipak, postigli smo još nešto osim toga. Našim kružnim napredovanjem, od zasnivanja kognitivne "Ja"-spoznaje primjenjujući je na oblasti prirode i natrag do "Ja", skovali smo prsten povjerenja u rezultate znanosti duha. To nas vodi korak dalje; sada smo u položaju da također shvatimo drugu stranu spoznaje, duhovno-znanstvenu, ne samo u pogledu teorije, već također i u pogledu metode.
Kada "Ja" kao duša svijesti postaje svjesno svoje kreativne snage, također će biti spremno napredovati do duhovnog djelovanja; tako ćemo odlučiti kročiti stazom koja nam je pokazana od znanosti duha. U spoznaji-kao-teoriji, javlja se kao put samo-poricanja, ili žrtvovanja, s ciljem koji se jedva nazire; u spoznaji kao djelovanju sada možemo napraviti taj prvi korak, s jasnom svrhom, u smjeru koji pokazuje duhovni učitelj.
Da je viša spoznaja moguća možemo prepoznati iz formulacije teorije našeg intelektualnog znanja (skiciranog u prethodnom poglavlju). Ako "Ja" u intelektualnoj spoznaji primjenjuje svoj standard stvarnosti na "ne-Ja", to je samo jedna od tri mogućnosti. Moramo potvrditi da je daljnji stupanj spoznaje moguć ako sebi predočimo činjenicu da sada "Ja" nema više prevagu u odnosu između dva faktora, "Ja" i "ne-Ja", već da su oba u ravnoteži (imaginativna spoznaja). Do mogućnosti trećeg stupnja smo došli vidjevši da "ne-Ja" sada dominira i pruža standard za novu stvarnost — "Ja", više ja (inspiracijska spoznaja). Sada, ako esencija spoznaje uključuje to da "Ja" postiže ponovno sjedinjenje s "ne-Ja", od kojeg se odvojilo, vidimo da se razlika između intelektualnog i drugih stupnjeva spoznaje sastoji od toga da intelekt postiže to ujedinjenje na više teoretski način, tako da "Ja" vraća čistu misao "ne-Ja", takoreći; ali da bi došli do više spoznaje, "Ja", u njegovoj živoj duhovnosti, moramo "ne-Ja" pristupiti praktičnim sredstvima. Iskaz duhovnog istraživača vodi nas od prepoznavanja mogućnosti više spoznaje do prepoznavanja njene stvarnosti, i povjerenje u iskaz duhovnog istraživača — zadobiveno u procesu intelektualne spoznaje — vodi nas dalje do razumijevanja puta duhovnog istraživanja, i konačno do samog puta.
Područje djelovanja za intelektualno znanje je osjetilno iskustvo, utisci koje "Ja" prima od "ne-Ja" kada ostaje postavljeno nasuprot njemu. Sada, gdje nalazimo područje djelovanja za put do više spoznaje? Jasno, u interakciji između "Ja" i "ne-Ja", kojom su oboje ujedinjeni iznutra.
Jasno vidimo da je područje djelovanja za "Ja" na putu više spoznaje ljudska duša. Kao što smo vidjeli, duša je u njenoj trostrukoj strukturi područje ljudske prirode gdje "Ja" ima direktnog udjela u životu "ne-Ja". Međutim, dok duša u prirodnom životu prenosi poruke poslane od "ne-Ja" kao tjelesne osjetilne utiske, taj proces sada mora pretrpjeti obrat; dok je "Ja" primatelj intelektualnog znanja, ono mora biti davatelj na putu do više spoznaje. Mora izliti svoju najčišću esenciju u "ne-Ja" — to jest, primarno u sferu "ne-Ja" u kojoj "Ja" već ima udjela; u dušu. Iz ove perspektive, ako uzmemo u obzir smjerove dane od duhovnog učitelja, otkrivamo kako se taj obrat odvija; u tom obratu vidimo sredstvo za djelovanje "Ja" na dušu, i nema skrovitog mjesta u duši koje nije dirnuto tim djelovanjem.
Kada je pokazano kako "Ja" sebe mora učiniti potpuno neosjetljivim na utiske osjetila i kako se svijest mora isprazniti od svih osjetilnih ostataka da bi se ispunila sadržajem izvučenim iz duha, onda vidimo kako je to utjecalo na obrat u odnosu između "Ja" i "ne-Ja". Tom stanju je dano ime meditacija, i "Ja" taj rad mora izvršiti sa snažnom voljom. Kao rezultat, dan nam je opis kako "Ja" postupno napreduje do duhovnih izvora iz kojih je strujalo. Proširenje s daljnjim detaljima je, naravno, izvan opsega rasprave kao što je ova. "Ja" ne može krenuti putem pomoću opunomoćenika, ali postoji jedan učinak koji bi takva razmatranja trebala imati; put do više spoznaje će nam postati razumljiv i bit ćemo upoznati s njegovim značajem.
Prema tome, dolazimo do stajališta s obzirom na život koji je karakteriziran radom na duši s namjerom da ponovno ujedini "Ja" s njegovim prvobitnim izvorom, kojeg zovemo božanskim. Ta perspektiva prema životu može se nazvati religija, ako tu riječ uzmemo u njenom ispravnom smislu. Na početku smo postavili da duša označava način i predmet religioznog načina kontemplacije. Sada, stigavši do istinski religioznog stajališta s obzirom na život, možemo također doći do toga da razumijemo prirodu perspektive koja je još religiozna, premda nesvjesno, kao i da razumijemo značaj povijesnih "religija".
Vidimo da je potvrđeno da, otkrivši epistemološku osnovu za učenja znanosti duha, također možemo otkriti osnovu za druge poglede na svijet. Prirodnoj znanosti ne možemo ukazati veće poštovanje nego koristiti njenu metodu. To će nas dovesti u sklad s drugima koji istinu žele isključivo na polju prirodne znanosti i čije duhovno biće ne stječe povjerenje u svoju vlastitu duhovnu stvarnost i, dakle, u stvarnost duhovno-znanstvenih istraživanja. Gledajući natrag s našeg religioznog stajališta, također ćemo se osjećati ujedinjeni s drugima čija se želja za život u duhu ne usuđuje pogledati u lice svom vlastitom duhu — onima koji se, da bi izbjegli ujedinjenje s božanskim u religioznoj predaji ne mogu odlučiti da potraže, kroz znanost duha u samosvjesnosti, ponovno ujedinjenje s božanskim.
Ako naučimo cijeniti vrijednost drugih pogleda na svijet na ovaj način, to dugujemo znanosti duha — čije doktrine leže pred nama, s pravom nas pozivajući da koristimo snage spoznaje koje već posjedujemo, dajući nam hrabrost da nađemo oslonac u našoj vlastitoj duhovnoj prirodi, i time oslobađajući naše snage za život u duhu, za spoznaju kao djelo.