Rudolf Steiner započinje svoje karakteristično istraživanje ljudskog bića. On ne predstavlja teorije u koje se moramo probiti već uzima u obzir normalna ljudska bića s jednostavnim ali zdravim razumom, puštajući ih, takoreći, da nađu vlastiti put od onuda gdje jesu. To je nešto što primjećujemo u svim spisima Rudolfa Steinera; on se uvijek povezuje sa sadašnjošću i, krećući od onoga što smo danas, traži put do onoga što je udaljeno. Tako, uvijek ostajemo povezani s onim što već razumijemo i uvijek možemo naći naš put natrag.
Citat od Goethea odmah nas vodi u prirodu ljudskog bića. On nam pokazuje kako smo sa svijetom povezani na trostruki način. Mi percipiramo svijet oko nas; od njega primamo utiske; i o njemu stječemo znanje. Rudolf Steiner to opisuje ovako: ljudska bića svijet nalaze kao danu činjenicu; ona od svijeta čine stvar osobnog interesa za sebe; i znanje o svijetu je cilj prema kojem ljudska bića streme.
Rudolf Steiner uvodi sliku hoda preko livade, i iz tog razmišljanja, shvatljivom veoma jednostavnom mišlju, izvlači važnu stavku spoznaje — da esencijalna priroda ljudskih bića posjeduje tri aspekta. On ta tri aspekta naziva tijelo, duša i duh, ali od nas traži da tim izrazima ne dodjeljujemo nikakvo unaprijed smišljeno značenje. Samo činjenica da su ljudska bića povezana sa svijetom na trostruki način vodi do izbora samih definicija.
Tako u potpunosti ostajemo unutar svakodnevnog svijeta; međutim, u međuvremenu, u nama se već pojavilo nešto što može izvan tog svijeta — znanje da su ljudska bića sa svijetom povezana na trostruki način. Tu je opis onoga što Rudolf Steiner naziva tijelo, duša, i duh. Tijelo je ono što možemo percipirati našim osjetilima, kao i bilo koji objekt vanjskog svijeta. S druge strane, naša duševna egzistencija je naš vlastiti svijet, nedostupan osjetilnom promatranju. Preko duha, međutim, vanjski svijet nam se manifestira na drugačiji način; znanje koje duh unosi je nezavisno od naših emocija duše, bilo zadovoljstva ili nezadovoljstva. Steiner nudi ovaj primjer, "Kada pogledamo gore na zvjezdano nebo, duševni doživljaj ushita pripada nama, ali vječni zakoni zvijezda, koje možemo dohvatiti u misli i u duhu, ne pripadaju nama. Oni pripadaju zvijezdama".
"Dakle kao ljudska bića mi smo stanovnici tri svijeta". Ovdje vidimo očigledan ali važan zaključak. Ljudska bića svijet dohvaćaju na trostruki način — odnosno, svijet nam nudi tri aspekta, i u tom smislu moramo govoriti o tri svijeta. Prvo, svijet koji se može opažati pomoću tijela; drugo, drugi svijet koji gradimo za sebe pomoću naše vlastit duše; i treće, svijet koji nam je otkriven kroz naš duh.
Tjelesna priroda ljudskog bića
Ljudsko tijelo moramo promatrati kao što bi i minerale, biljke, i životinje — odnosno, preko naših tjelesnih osjetila. Jasno je da je ljudsko tijelo izgrađeno od supstanci vanjskog svijeta, baš kao što su to tijela minerala, biljaka, i životinja. Ipak, ta tijela su sva diferencirana u njihovoj strukturi. Naše mineralno tijelo je, na primjer, potpuno različito od onog od biljaka, koje prima hranu, raste, i reproducira se. Životinja je, kao dodatak tim funkcijama, sposobna i za druge aktivnosti; pravi pokrete i kreće se od mjesta do mjesta. Njeno tijelo, stoga, mora biti organizirano drugačije od onog od biljke da bi te funkcije bile moguće.
Vidimo, dakle, da su oblici egzistencije i vrste aktivnosti egzistencije kod minerala, biljaka, i životinja izraženi u njihovoj konstrukciji, ili formi. Kao posljedica toga, možemo reći, da kroz suprotnosti, možemo izvući zaključke o obliku egzistencije predstavljene kod minerala, biljaka, i životinja na osnovu njihove konstrukcije.
Mnogo važnosti je pridavano činjenici da ljudsko tijelo pokazuje karakteristične razlike u usporedbi s onim od životinje, koje je najbliže ljudskom biću — odnosno, strukturi mozga. Tako ljudsko tijelo ne samo da se podudara s tri oblika egzistencije — mineralnom, biljnom i životinjskom — već također u slučaju ljudskog tijela, čak i kada ispred nas leži kao leš, opažamo nešto što nas prisiljava da pretpostavimo četvrti oblik egzistencije, poseban ljudski oblik.
Duševna priroda ljudskog bića
Karakteristika duše je život koji pripada samoj duši. U trenutku kada bilo što strano ili vanjsko uđe u ljudski duševni entitet to postaje osobna stvar. To je točno čak i za najjednostavniju senzaciju. Kada su nervi ekstremiteta stimulirani i taj stimulans provode do mozga, to je jednostavan životni proces. Jednom kada je taj stimulans razložen u senzaciju crvene boje, postao je dio unutarnjeg života i pripada duši. Ta senzacija vodi do zadovoljstva ili do nezadovoljstva, opet prirodom koja pripada duši, najčistijem unutarnjem životu ljudskog bića. Sada je dodana volja, koja opet pripada nečijem vlastitom životu, koji teče vani u svijet i utiskuje sebe na vanjski svijet.
Senzacija, osjećaj, i volja — ljudski duševni entitet funkcionira na trostruki način. Na aktivnost je stimuliran vanjskim svijetom, dok tjelesnost igra ulogu posrednika. Tijelo tako postaje dublji sloj duše.
Duhovna priroda ljudskog bića
Prva dva poglavlja bavila su se našim ljudskim odnosom prema svijetu — najprije, kao danoj činjenici i, drugo, kao nešto što nas se tiče osobno. Sada uzmite u obzir cilj prema kojem mi kao ljudska bića stremimo: znanje. Za taj cilj, moramo ukazati na aktivnost koja nam omogućuje da naš duševni život podignemo iznad puke zavisnosti od čulnih utisaka: aktivnost mišljenja. Preko mišljenja mi spoznajemo stvari i reguliramo naše ponašanje. Tako i mišljenje, također, isto kao i naša tjelesna priroda, utječe na naš duševni element. Duševni element egzistira između naše tjelesne prirode i našeg mišljenja, ili duhovne prirode. Ljudska bića su nužnošću podčinjena zakonima njihove tjelesne prirode; ljudska bića se dobrovoljno podčinjavaju zakonima mišljenja.
Tako možemo utvrditi da, kada razmatramo posredovanje vanjskog svijeta aktivnošću životom prožetih osjetilnih organa, da imamo posla s nečim povezanim s tijelom; ali u trenutku kada ono što je dovedeno unutar nas vodi do senzacije, započinje duševni element. Nadalje, gdje ljudska bića uvode zakone mišljenja, koje za nas stvara znanje o stvarima i naš život dovodi u racionalnu harmoniju, započinje duhovno. Osnova za duhovno je psihičko, jer mjera u kojoj se duh može manifestirati u ljudskom biću zavisi od senzacija i osjećaja, našeg vlastitog života.