U prvom poglavlju smo vidjeli da nas konstrukcija ljudskog mozga sili da poprimimo specifičnu ljudsku formu egzistencije. Međutim, posebna aktivnost te forme egzistencije nije navedena, ali sada znamo što je to; to je aktivnost mišljenja, a mozak je fizički instrument za to, baš kao i što je oko za gledanje. O tijelu smo rekli da se sastoji od supstanci vanjskog svijeta. Sada vidimo da su te supstance uređene na takav način da služe manifestaciji misli. Drugim riječima, fizičko tijelo je mineralna struktura uređena u odnosu na misleći duh.
Međutim, to nije cjelokupna priroda tijela. Ono što smo do sada otkrili prisutno je također i u lešu, ali mi istražujemo prirodu živog ljudskog tijela, koje uzima prehranu, raste, i reproducira sebe. Stoga, mora sadržavati silu koja pobuđuje takve pojave — aspekte koji u temelju čine razliku između živog tijela i leša. Takvu silu ćemo nazvati "životna sila", pošto unosi život u beživotne minerale. Dodatno, moramo je također zvati silom koja proizvodi i održava vrste, jer ta sila dovodi i podržava konkretan karakter koji pripada svakom živom stvorenju. Da je to točno vidimo promatrajući čak i najjednostavniju biljku. Žir će, dajući mu odgovarajuće uvjete, postati stablo, ali samo hrast; specifični karakter je prenesen. Štoviše, on je podržavan; premda se supstance mogu promijeniti, hrast uvijek ostaje hrast. Kruh koji jedemo pripojen je našem tijelu preko te sile na takav način da tijelo ne mijenja svoj esencijalni, specifični karakter, već je on održavan. Tjelesnost se, dakle, ne sastoji samo od supstanci iz vanjskog svijeta oko nas, već također uključuje i životnu silu koja formira vrste.
Činjenicu da tu silu mi ne percipiramo s našim osjetilima lako je razumjeti; mi možemo percipirati samo specifične pojave za koje posjedujemo osjetilni organ; bez oka ne percipiramo svjetlo. Ljudska bića nemaju osjetilni organ za percipiranje sila. Slično, mi ne percipiramo elektricitet već samo njegove fizičke manifestacije (udar ili svjetlo), za koje posjedujemo organe. Zamislite osobu koja ima osjetilo za percipiranje životnih sila i za koju je takva sila nešto stvarno kao što je za nas stol ili sjedalica. Takva osoba bi tu silu mogla promatrati dok kontinuirano djeluje u biljci i ne bi razmatrala specifičnu prirodu biljke apstraktno već kao da ima supstancu.
Ezoterijski istraživači zapravo imaju takvo osjetilo. Mi smo preko mišljenja upoznali ono što su oni vidjeli; u svakoj biljci, svakoj životinji, svakom ljudskom biću ezoterijski istraživači percipiraju dvostruku formu ispunjenu životom; zovemo je etersko (ili životno) tijelo. Vidimo da etersko tijelo transformira strukturu fizičkog tijela u organizam ispunjen životom; u tom smislu, mi živimo život biljke.
Međutim, utisci iz vanjskog svijeta nisu samo preneseni ljudskim bićima; oni postaju unutarnje iskustvo. Vidimo da, da bi se izazvala senzacija, eterskom tijelu nešto mora biti dodano. Etersko tijelo posreduje životnu silu. Biljke, čija priroda ne uključuje ništa izvan fizičkog i eterskog tijela, nemaju senzacija. Član ljudskog bića koji na utiske iz vanjskog svijeta odgovara senzacijama je duša osjećaja. To za vidovnjaka nije apstraktno već stvarno i viđeno. Naravno, aktivnost duše osjećaja zavisi o eterskom i fizičkom tijelu, pošto ona buja na onom što joj oni donose. Aktivnost duše osjećaja je stoga ograničena od tjelesnosti.
Sada pokušajmo formirati sliku onog na što je Rudolf Steiner mislio sa duševno (osjećajno) tijelo. To će bacit više svjetla na etersko tijelo i dušu osjećaja. U eterskom tijelu, aktivna je sila koja supstance i materijale fizičkog tijela sprječava da slijede kemijske i fizičke zakone kojima su podložni njihovom prirodom kao minerali. Drugim riječima, etersko tijelo vodi neprekidnu borbu protiv odumiranja fizičkog tijela. Preko eterskog tijela, biljni princip, koji je formativan, udružen je s bezobličnim, mineralnim principom. U fizičkom tijelu, taj formativni princip je izražen u ćelijama. Za održavanje forme čak i tipičan primjer imamo u ćelijama. Struktura ćelije je fizički predstavnik eterskog tijela.
Sada moramo razmotriti esencijalnu karakteristiku kroz koju je sve "animalno" po prirodi diferencirano od prirode biljke. Nasuprot biljkama, koje nemaju drugog kvaliteta izvan formativnog principa, životinje posjeduju unutarnji život. Unutarnji život životinja ima duševnu kvalitetu, ali da bi je manifestirao treba tjelesni element — duševno tijelo. Sila duševnog tijela uređuje biljkolike ćelije tako da one postaju nervi i, kao takve, formiraju osjetilne organe. Gdjegod su prisutni nervi, senzacija je moguća. Cijelo fizičko tijelo je isprepleteno nervima, tako da ono postaje veliki apparatus nerva i senzacija. Sila duševnog tijela nam tako daje pristup vanjskom životu preko osjetilnih organa. Možemo reći da je potencijal za senzaciju u duševnom tijelu, ali da se taj potencijal može aktualizirati samo kroz duhovni element iza duševnog tijela kao primatelja. Taj duhovni element je naše duhovno biće, koje živi kao duša osjećaja. To aktualno duhovno biće koje posjedujemo obično se naziva "Ja". Međutim, razmatramo li preciznije, taj izraz nije pogodan na ovom stupnju, jer tek kada duhovni element živi kao duša svijesti on je "Ja". (O tome ćemo kasnije.) Duševno tijelo i duša osjećaja čine jedinstvo unutar ljudskog bića.
Ako ljudska bića ne bi obuhvaćala ništa izvan duše osjećaja, mi se ne bi mogli uzdići iznad životinje. Životinje njihove instinkte i apetite slijede slijepo; njihove aktivnosti su instinktivna otpuštanja koja slijede senzacije. Ljudska bića, međutim, mogu iskušati i vagati senzacije prije djelovanja. Kroz udruživanje mišljenja sa senzacijom, nastala aktivnost je svjesno usmjerena prema cilju. Mišljenje donosi jasnoću s obzirom na vanjski svijet i pomaže nam da zadovoljimo naše impulse svjesno. Rudolf Steiner pokazuje kako gotovo sve u modernoj kulturi služi da zadovolji potrebe duše osjećaja.
Zanimljivo je pročitati što je rečeno u odnosu na tu činjenicu u prvom broju Lucifera. Vidimo da duša osjećaja počinje slijediti druge zakone jednom kada je prožeta silom misli — zaista, zakone koji su različiti po njihovoj stvarnoj prirodi. Tako, duševni život postaje nešto više. Utoliko je to duša osjećaja uslužena od mišljenja, Rudolf Steiner je zove razumska, ili duša intelekta.