Jučerašnje predavanje će vam pokazati da ako ćemo steći uvid u prirodu i evoluciju čovječanstva, moramo stalno biti svjesni moći i utjecaja Lucifera, Krista, i Ahrimana.
Ti su utjecaji, naravno, već bili na djelu u ranijim fazama kozmičke evolucije, ali u sferama gdje nije bilo potrebno za ljude da imaju jasnu svijest o njihovim učincima. S druge strane, upravo svrha naše pete post-atlantske epohe je da bi ljudi sve više trebali postati svjesni onog što kroz njih stupa na snagu u zemaljskoj egzistenciji. Otkrivanje mnogih tajni ljudskog života bilo bi poželjno u sadašnje vrijeme samo ako bi postojala veća spremnost da se sa stvarima iskreno i objektivno suoči. Jer bez poznavanja izvjesnih činjenica onakvog tipa na koje je jučer ukazano, za čovječanstvo neće biti moguće napredovati niti u unutarnjem životu niti u sferi socijalnog života. Promislite samo na nešto povezano sa socijalnim problemima koje smo nedavno proučavali. Cilj nam je bio pokazati nužnost odvajanja duhovnog života, a također i političkog života i života prava, od ekonomskog života. Naša najveća briga je stvoriti uvjete u svijetu, ili barem — jer sada ne možemo više — uvjeriti ljude u neophodnost uvjeta koji bi dali temelj za slobodan duhovni život koji više nije zavisan o drugim sferama socijalnog života ili je duboko zapetljan, kao što je danas, u ekonomski život na jednoj strani i u politički život države na drugoj. Civilizirano čovječanstvo mora uspostaviti nezavisnost duhovnog života ili se suočiti s kolapsom — s neizbježnim efektom azijskog utjecaja koji će stupiti na snagu u budućnosti.
Oni koji još ne prepoznaju težinu sadašnje situacije u svijetu također, u određenom aspektu, pomažu pripremi za utjelovljenje Ahrimana. Mnoge stvari u vanjskom životu danas svjedoče tome. Utjelovljenje Ahrimana će biti uvelike unaprijeđeno ako ljudi propuste uspostaviti slobodan i nezavisan duhovni život i dopuste da bude zapetljan u ekonomski ili politički život. Jer Ahrimanska moć će iskoristiti sve iz toga što je duhovni život bića isprepleten s ovim drugim sferama. Ahrimanskoj moći slobodan duhovni život značio bi neku vrstu tame, a interes ljudi za to, goruću, bijesnu vatru. Uspostavljanje ovog slobodnog duhovnog života je esencijalno da bi se pravi stav, pravi odnos, mogao usvojiti prema utjelovljenju Ahrimana u budućnosti.
Ali danas i dalje postoji snažna tendencija prikrivanja činjenica o kojima smo jučer govorili. Velika većina ljudi prekriva velom te stvari; odbijaju ih vidjeti kakvima zapravo jesu i dopuštaju da budu obmanuti riječima koje nemaju veze sa stvarnošću. A vrlo često, napori za izbjegavanje stvarnosti se opisuju kao "iskreni" i "dobronamjerni".
Uzmite na primjer, nedavno objavljeno pismo Romain Rolland-a, u kojem kaže da ljudi ne bi trebali sebi dopustiti da budu zavarani nekadašnjim objavama pobjedničkih snaga u vezi pravde i očuvanjem političkih prava. Tretman koji Rusija prima od Antante naveo ga je da govori ovim riječima. On kaže: bez obzira je li to od strane monarhija ili republika — ono što je rečeno o pravima i pravdi samo je prodavanje fraza; pitanje u pozadini je ono o moći, i samo o moći.
Sada, čak i prividni pristup stvarnosti uvijek odaje spremnost da se bude zavaran, jer Romain Rolland je jednako zavaran kao i uvijek; zabluda nije ni mrvicu manja. Tako bi moglo biti samo ako bi takvi ljudi odbacili fraze i prepoznali da su sve te stvari za kojima teže besmislene dok ne shvate da ako stara ujedinjena država kao takva — bilo demokracija, republika ili monarhija — ne postane trostruka, to je jednostavno način pomaganja utjelovljenju Ahrimana. Stoga sve ove stvari, uključujući nedavno pismo upućeno svijetu od Romain Rolland-a, nisu ništa drugo do retoričke harange. Ljudi ne dokučuju stvarnost, jer stvarnost može biti shvaćena samo kada se nužnost za duhovnim znanjem i dubokim prodorom u prirodu stvari temeljito shvati.
Svima vam je poznat mnogo citirani stih: "U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog". Shvaćaju li ljudi zaista ozbiljno ove retke? Izgovaraju ih, ali tako često kao puke fraze! Nije stavljen poseban naglasak na vrijeme: "U početku je bila Riječ, i Riječ je bila kod Boga, i Riječ je bila Bog". "Riječ" očito ovdje mora imati značenje koje je imala u staroj Grčkoj. To nije "riječ" kako se shvaća danas — riječ kao puki zvuk — već je to unutarnja, duhovna stvarnost. Međutim, u svakom slučaju, upotrijebljen se imperfekt. Stoga se implicira: "U početku je Riječ bila; ali nije više". Inače bi rečenica išla: "Sada je Riječ; i Riječ nije kod Boga; bila je kod Boga, i Bog je bio Riječ ali to više nije". To je, osim toga, ono što stoji u evanđelju po svetom Ivanu; inače što bi bilo značenje riječi koje odmah slijede: "I Riječ je postala tijelom i boravila među nama". To ukazuje na daljnju evoluciju Riječi. "Riječ" također znači sve što ljudska bića mogu steći svojim naporom i svojom inteligencijom. Ali mora nam biti sasvim jasno da ono što "Riječ" ovdje označava zapravo nije cilj kojem čovječanstvo mora težiti u sadašnje vrijeme ili u neposrednoj budućnosti. Da bismo izrazili što je sada cilj, trebali bismo reći: "Neka ljudi traže duh koji se otkriva u riječi; jer Duh je kod Boga, i Duh je Bog". Čovječanstvo mora od riječi prijeći na duh, na percepciju i znanje o duhu.
Kad vas podsjetim na ove prve stihove evanđelja po Ivanu, shvatiti ćete koliko malo sklonosti ima danas da se stvari prime iskreno i nadvlada proizvoljna tumačenja tako često prihvaćena u stvarima od najveće važnosti. Sama ljudska inteligencija mora se potaknuti i osvijetliti onim što je otkriveno duhovnom vizijom — stvarno vidovnjaštvo nije neophodno; važno je da se razumiju plodovi duhovne vizije. Više puta sam danas naglasio da nije samo vidjelac onaj koji može shvatiti istinu vidovitog iskustva; to shvaćanje je u svačijoj moći u današnje vrijeme, jer su duhovni kapaciteti ljudskog bića dovoljno zreli ako će ih htjeti upotrijebiti i ako nisu previše indolentni. Ali ako će se postići nivo koji priliči čovječanstvu, stvari kao što su one spomenute na jučerašnjem predavanju moraju se uzeti s velikom ozbiljnošću! Trivijalnim sam primjerom pokazao kako se lako zavarati računom i brojkama. Ne postoji li puno praznovjerja u vezi brojeva? Ono to se na neki način može izračunati prihvaćeno je u znanosti. Prirodna znanost voli vagati, računati, a društvena znanost voli statistiku — opet stvar izračuna i računanja. Zaista će biti teško ljudima priznati da je sve znanje o vanjskom svijetu stečeno mjerom i brojem tolika zabluda.
Mjeriti — što to znači, stvarno? To znači uspoređivati nešto sa zadanom dimenzijom, bila ona duljina ili volumen. Mogu mjeriti liniju ako je usporedim s linijom dva puta, tri puta, četiri puta, itd, manjom.
U takvim mjerenjima, bez obzira radi li se o duljini ili površini ili težini, kvalitativni element u potpunosti nedostaje. Broj tri uvijek ostaje isti, bilo da se radi o ovcama, ljudima ili političarima.
Ne radi se o kvalitativnom, već samo o kvantitetu, kvantitativnom. Bitno načelo volumena i broja je da kvalitativno ne bude uzeto u obzir. Ali upravo iz tog razloga, sve znanje izvedeno iz principa volumena i mjere je iluzija; i činjenica koja se mora uzeti ozbiljno je da u trenutku kada uđemo u svijet gdje se može vagati i mjeriti, svijet prostora i vremena, mi ulazimo u svijet iluzije, svijet koji je ništa drugo nego fata morgana dok god ga uzimamo kao stvarnost. Ideal je današnjeg razmišljanja iskusiti u vezi sa svim stvarima vanjskog svijeta prostora i vremena, njihov prostorni i vremenski značaj; dok je, u stvari, ono što znače u prostoru i vremenu samo njihov vanjski aspekt, a mi moramo nadići prostor i vrijeme, prodrijeti na mnogo dublje razine, ako želimo doći do najdublje istine, one unutarnje biti stvari. I tako mora doći budućnost kada će ljudi moći reći: "Da, sa svojom inteligencijom mogu pojmiti svijet na način koji je ideal prirodne znanosti. Ali pogled koji mi se tako predstavlja je potpuno ahrimanski". To ne znači da prirodnu znanost treba zanemariti ili ostaviti po strani; pitanje je spoznaje da ova prirodna znanost vodi samo do ahrimanske iluzije. Zašto, dakle, ljudi moraju imati prirodnu znanost, unatoč činjenici da vodi samo do iluzije? Zato jer su u zemaljskoj evoluciji već na silaznoj liniji krivulje. Od četvrte post-atlantske epohe, grčko-latinske, može se reći da je s obzirom na znanje, čovječanstvo bilo, govoreći relativno, u zenitu. Ali sada, u petoj post-atlantskoj epohi, ljudska bića su na putu propadanja, fizički postaju slabija, a percipirati svijet na način na koji su to Grci percipirali bilo bi previše za njihovu snagu.
To je nešto što nam u povijesti ne govore! Zamislite samo što bi moderni povjesničari o tome imali reći — oni dostojni povjesničari koji opisuju Grčku kao da opisuju neku oblast njihovog vlastitog vremena jer ne znaju da su Grci gledali na prirodu s drugačijim očima, slušali s drugačijim ušima od onih od modernih ljudi. Ti povjesničari nam ne govore da bi moderna ljudska bića patila od stalne glavobolje ili migrene ako bi u vanjskom svijetu vidjeli i čuli sve što su Grci vidjeli i čuli. Grci su živjeli s beskrajno većim intenzitetom u svijetu osjetila. Naše vlastito poimanje ovog svijeta već je oslabilo. Da bismo to mogli podnijeti, morala je biti, i predstavljena nam je, fata morgana. I ne samo ono što opažamo osjetilima već zbog svojih znanstvenih koncepcija mi "sanjamo" o vanjskom svijetu — to je, naglašeno, fata morgana. Najveći sanjari što se tiče vanjskog svijeta upravo su oni koji se ponose da misle realistički. Darwin i John Stuart Mill u osnovi su sanjari. Sanjari su upravo oni koji tvrde da su potpuno realisti.
Ali ne smijemo se u potpunosti predati vlastitom unutarnjem životu i impulsima. Iz načina na koji su se stvari razvijale u pokretu predstavljenom od "Teozofskog društva", mnogi od vas će shvatiti da samo kultivacija unutarnjeg života, što danas mnogi ljudi pokušavaju, ne vodi cilju koji dolikuje čovječanstvu u sadašnje vrijeme. Jer prevladavajuća tendencija je da ne donesemo nikakvu slobodnu odluku da nadiđemo običan život i postignemo višu viziju, već prije da istaknemo ono u nama što nije slobodno. U obzir dolaze svakakve halucinacijske tendencije, sve vrste sposobnosti bremenite iluzijom.
Treba shvatiti da baš kao što vanjska znanost postaje ahrimanska, viši razvoj naše unutarnje prirode postaje luciferičan ako se predamo mističnim iskustvima. Luciferička tendencija se budi i postaje posebno snažna ako netko, bez vježbi opisanim u Kako se stječu spoznaje viših svjetova, bavi bilo kakvim mističnim produbljivanjem impulsa već svojstvenog njihovoj prirodi. Luciferička tendencija pokazuje se u svakom tko počinje razmišljati o iskustvima svog unutarnjeg života, i iznimno je snažna u današnjem čovječanstvu. Ima učinka u egoizmu kojeg mnogi ljudi nisu svjesni. Danas se nailazi na toliko ljudi koji su sasvim zadovoljni kada mogu reći da su nešto učinili i nemaju razloga za samoprijekor, da su učinili najbolje što mogu i po svojoj savjesti. To je potpuno luciferski stav. Jer u onome što radimo u životu nije stvar imamo li razloga za samoprijekor; ono što je bitno je da stvari shvatimo objektivno, s potpunom odvojenošću, i u skladu s tijekom objektivnih činjenica. A većina ljudi danas se ne trudi postići to objektivno razumijevanje ili steći znanje o tome što je nužno za evoluciju svijeta.
Stoga znanost duha mora naglasiti sljedeće: Ahriman se zapravo priprema za svoje utjelovljenje; gdje možemo prepoznati kako se za to priprema; i s kojim stavom se moramo suočiti. U takvim pitanjima poanta nije reći: Napravili smo ovo ili ono da ne bi imali razlog za samoprijekor — već učiti prepoznati objektivne činjenice. Moramo saznati što je na djelu u svijetu, i djelovati u skladu s tim — za korist svijeta.
Sve se svodi na ovo, da moderni ljudi istinski govore o sebi kada kažu da stalno lebde između dva ekstrema: između ahrimanskog na jednoj strani, gdje im je predočena vanjska zabluda, fata morgana, i, na drugoj strani, luciferički element u njima koji inducira sklonost iluzijama, halucinacijama i slično. Ahrimanske tendencije u ljudima danas žive u znanosti, luciferičke tendencije, u religiji, dok se u umjetnosti kolebaju između dva ekstrema. U nedavna vremena tendencije nekih umjetnika su više luciferičke — oni su ekspresionisti; tendencije drugih su više ahrimaničke — oni su impresionisti. I zatim, kolebajući se između svega ovoga, postoje ljudi koji ne žele biti ni jedno ni drugo, koji ne procjenjuju ni luciferički ni ahrimanički već oboje žele izbjeći. "Ahriman — ne! — to je smijem, to neću, jer to bi me odvelo u oblast ahrimanskog; to ne smijem, to neću, to bi me odvelo u oblast luciferičkog!" Žele biti čestiti, izbjegavajući i ahrimaničko i luciferičko.
Ali istina je da Lucifera i Ahrimana treba gledati kao dva kraja vage i mi smo ti koji moramo držati ravnotežu.
I kako sebe možemo osposobiti za to? Prožimajući ono što u nama poprima ahrimanički oblik sa snažnim luciferičkim elementom. Što je to što kod modernih ljudi poprima ahrimanički oblik? To je njegovo znanje o vanjskom svijetu. Nema ničeg više ahrimaničkog od ovog znanja o materijalnom svijetu, jer to je puka iluzija. Ipak ako nas fata morgana koja se javlja u kemiji, fizici, astronomiji i slično, može ispuniti vatrenim entuzijazmom i zanimanjem, tada kroz naš interes — koji je i sam luciferičan — možemo od Ahrimana istrgnuti ono što je njegovo.
To je, međutim, upravo ono što ljudi ne žele; smatraju to dosadnim. I mnogi ljudi koji bježe od vanjskog, materijalističkog znanja pogrešno shvaćaju svoj zadatak i rade najbolju moguću pripremu za utjelovljenje Ahrimana u zemaljskoj egzistenciji. Opet, ono što danas izvire u našem vlastitom biću je vrlo snažno luciferično. Kako se možemo ispravno osposobiti u tom smjeru? Zaronišvi u to s našom ahrimaničkom prirodom, odnosno, pokušavajući izbjeći sve iluzije u našem unutarnjem životu i impulsima i promatrajući sebe baš kao što bismo promatrali vanjski svijet. Suvremeni ljudi moraju shvatiti koliko je bitno ovako se educirati. Svatko tko ima pažljivo oko u vezi ovih stvari često će se susresti s okolnostima za koje je primjer sljedeće.
Čovjek nekome kaže kako je ogorčen nebrojenim ljudskim bićima. Detaljno opisuje kako ga ovo ili ono kod a, kod b, kod c, i tako dalje, ljuti. Ne sluti da jednostavno govori o vlastitim osobinama. Ta osobitost kod ljudi nije nikada bila raširena kao danas. A oni koji vjeruju da su se toga oslobodili, najveći su krivci. Bitno je da ljudi pristupe vlastitoj unutarnjoj prirodi s ahrimanskom hladnokrvnošću i nepristranošću. Njihova je unutarnja priroda još uvijek dovoljno vatrena čak i kad se ohladi na ovaj način! Ne treba se bojati da će se previše ohladiti.
Ako će se ispravno postaviti prema budućem Ahrimanovom utjelovljenju, ljudi moraju postati objektivniji što se tiče njihovih vlastitih impulsa, i daleko, daleko više subjektivni što se tiče vanjskog svijeta — ne uvođenjem slika fantazije već unoseći interes, budnu pažnju, i predanost stvarima iz neposrednog života.
Kada je ljudima ova ili ona stvar u životu zamorna, možda zbog njihovog obrazovanja ili nekih drugih okolnosti, put koji Ahriman želi uzeti u korist njegovog utjelovljenja uvelike je izglađen. Zamor je danas toliko raširen! Upoznao sam brojne ljude kojima je neugodno na primjer, upoznati se s bankarskim postupkom, ili s burzom, ili s običnim ili dvostrukim knjigovodstvom. Ali to nikada nije ispravan stav. To jednostavno znači da nije pronađena točka gorućeg interesa. Jednom kada se dosegne ta točka, čak i suha blagajna može postati zanimljiva kao i Schillerova Djevica Orleanska, ili Shakespeareov Hamlet, ili bilo što drugo — čak i Rafaelova Sikstinska Madona. Samo je stvar u pronalaženju točke u kojoj stvar postaje zanimljiva.
Ovo što sam upravo rekao može vas natjerati da mislite da su sve ove stvari vrlo paradoksalne. Ali u stvari nisu. Mi smo paradoksalni u svom odnosu prema istini. Ono što moramo shvatiti — a to je danas prijeko potrebno — je da smo mi, ne svijet, krivi. Ništa ne može bolje pripremiti put za utjelovljenje Ahrimana nego da nam je ovo ili ono zamorno, smatrati se superiornim za ovo ili ono i odbiti ući u to. Opet je to isto pitanje pronalaženja točke u kojoj je sve zanimljivo. Nikada nije stvar subjektivnog odbacivanja ili prihvaćanja stvari, već objektivnog prepoznavanja mjere u kojoj su stvari ili luciferičke ili ahrimaničke, što rezultira da se vaga nagnula na jednu ili drugu stranu.
Zanimati se za nešto ne znači to smatrati opravdanim. To jednostavno znači da se razvija unutarnja energija da se uhvati u koštac s tim i usmjeri u pravi kanal.
Kao što neki od vas možda znaju — bilo je to sada već davno — neki prijatelji su si kupili knjige iz matematike. U njih se uvukao nekakav "natjecateljski duh"! Kupili su radove Lubsena [Heinrich Borchert Lubsen (1801-64).] ali nije prošlo dugo da ih je većina našla svoj put na police knjižnica a matematičko znanje nije bilo baš evidentno! Ovime, naravno, ne mislim ponovno potaknuti stvar — ne dajem takav prijedlog. Ali uhvatiti se u koštac s nečim za što, u početku netko nije uopće zainteresiran; da bi se moglo pojaviti novo razumijevanje egzistencije svijeta — to je od neopisivog značaja. Jer ovakve stvari kako sam vam želio dati na ovim predavanjima — kako se Lucifer i Ahriman miješaju u evoluciju čovječanstva uporedo s Krist impulsom — te stvari treba uzeti s ozbiljnošću i pravilno procijeniti njihove posljedice.
Da nije bilo luciferske mudrosti, nikakvo razumijevanje Otajstva Golgote ne bi se moglo steći kroz gnozu u ranim stoljećima kršćanstva. Razumijevanje Otajstva Golgote umanjilo se s odumiranjem luciferske mudrosti. I postoji li danas ikakav dokaz o tom razumijevanju? Činjenicu da se razumijevanje ne može naći preko vanjske, ahrimanske znanosti shvaćaju oni koji u određenoj mjeri prepoznaju njene osobine. Uzmimo, na primjer, čovjeka kao što je kardinal Newman — vrlo značajna figura u sferi religije u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Kada je u Rimu postajao kardinal, izjavio je da ne vidi dugi spas za religijski razvoj čovječanstva osim novog otkrivenja! [Vidi njegov govor u Rimu, 12 svibnja 1879, kada je uzdignut u rang kardinala. "... Do sada je građanska vlast bila kršćanska. Čak i u zemljama odvojenim od Crkve, kao u mojoj vlastitoj, vrijedio je dictum(izreka nap.pr.), kada sam bio mlad, da je ‘Kršćanstvo bilo zakon zemlje’. Sada, svugdje taj dobar okvir društva, koje je tvorevina kršćanstva, odbacuje kršćanstvo. Dictum na koji upućujem, sa stotinu drugih koje su slijedile, je otišao, ili ide drugdje; i sa krajem stoljeća, ukoliko se Svemogući ne umiješa, biti će zaboravljen". (Život John Henry Newman-a, Wilfrid Ward)] Ali tu je i ostao. On sam nije pokazao posebnu sklonost da primi išta od novog duhovnog života koji sada može strujati u čovječanstvo iz duhovnih svjetova. Ono što je rekao ostalo je u sferi apstrakcije.
U stvari, čovječanstvu je potrebno novo otkrivenje. O tome postoje dokazi sa svih strana. Bilo je nedavnih rasprava o pogoršanju morala i općenitom odnosu prema moralu tijekom zadnjih četiri ili pet godina. Došlo je do zaključka da se u škole mora više uvoditi vjerska nastava. Ali ne može se dovoljno često naglasiti da je takva uputa već davana i vrijeme je trebalo doći pod njen utjecaj. Ako će se opet uvesti stare denominacijske upute jednostavno ćemo cijeli proces početi iznova. U kratko vrijeme ćemo se vratiti gdje smo bili 1914. U najvišem je stupnju potrebno shvatiti da su u podsvijesti ljudskih bića težnje sasvim različitog karaktera od onoga što dolazi na površinu.
Kada smo početkom godine osnovali Waldorfsku školu u Stuttgartu, bili smo dužni osigurati podjelu vjeronauka među raznim svećenstvom. Određeni sat posvećen je vjeronauku, koji je dan katoličkom svećeniku za katoličku djecu i evangeličkom pastoru za evangelike. Neću govoriti o poteškoćama koje su došle od strane svećenika — to je poglavlje za sebe. Međutim, ono što želim reći, je da je odmah izražena želja za vjerskim naukom odvojenim od bilo koje denominacije. Isprva sam mislio da će posjećenost biti beznačajna u usporedbi s brojem koji pohađa nastavu denominacija. Ali unatoč činjenici što uskoro neće biti ni jedne propovjedaonice u Stuttgartu s koje se ne prosipaju uvrede na antropozofiju, veliki broj djece — pet puta više nego smo očekivali — zatražio je nekakvu antropozofsku nastavu o religiji, i razred je morao biti podijeljen na dva dijela. Subjektivno to možda nije posve dobrodošlo, jer se može pokazati kao štap na našim leđima. Ali o tome ne želim govoriti. Želim samo pokazati da postoji težnja za napretkom kod ljudi ali spavaju i ne opažaju da sile te težnje drže u pokornosti. I k tome, hrabrost da te težnje isplivaju na površinu u velikoj mjeri nedostaje.
Samo promislite kakvog bi učinka imalo to znanje o budućem utjelovljenju Ahrimana, koji se za njega priprema na način koji sam opisivao i jučer i danas. Bitno se objektivno informirati o ovim stvarima da bi mogli zauzeti pravi stav o onome što se oko nas događa kao priprema za utjelovljenje Ahrimana. Samo ako primijenite duboko i zrelo razmišljanje na ono što je rečeno na ovim predavanjima o ahrimanskim strujama moći ćete shvatiti težinu današnje situacije.