Danas želim govoriti o nečemu što će produbiti naše razumijevanje istina koje sada antropozofija mora dati svijetu. Često smo govorili o dva pola sila ljudskog bića: pol volje i pol inteligencije. Da bismo razumjeli prirodu ljudskog bića moramo stalno biti svjesni ta dva pola.
Čovjek je biće volje i biće inteligencije. Između njih — u svakom slučaju od rođenja do smrti — leži element osjećanja, čineći most između inteligencije i volje. Znate da se te sile u izvjesnom smislu međusobno odvajaju kada ljudi dosegnu ono što je nazvano prag duhovnog svijeta.
Naša će se proučavanja danas više baviti odnosom u kojem čovječanstvo stoji prema okolnom svijetu, s jedne strane kao biće inteligencije a s druge kao biće volje. Prvo ćemo se baviti ovim potonjim.
U životu između rođenja i smrti, ljudsko biće razvija snage volje kao impuls njegovih djela i aktivnosti. Što se tiče izražavanja kroz ljudski organizam, snaga volje je veoma zamršena, komplicirana stvar. Ipak u jednom aspektu, sve prirode volje ima veliku sličnost, koja se gotovo svodi na identičnost, s izvjesnim silama prirode. Stoga je sasvim ispravno govoriti o unutarnjem odnosu između snaga volje u ljudskom biću i snaga prirode.
Iz ranijih proučavanja znate da čak i dok su ljudi budni, u stanju su koje nalikuje spavanju kada je god uključena njihova volja. Istina, u našoj svijesti imamo ideje koje leže iza naših htijenja, ali kako određena ideja stupa na snagu u obliku volje — o tome ne znamo ništa. Mi ne znamo kako je ideja, "mičem moju ruku", povezana s procesom koji zapravo vodi do stvarnog pomicanja moje ruke. Ovaj proces u potpunosti leži u podsvijesti i može se doista reći da ljudi nisu više svjesni stvarnog procesa volje nego su onoga što se odvija tijekom spavanja. Ali kada se postavi pitanje povezanosti ljudske volje s okolnim svijetom, dolazimo do nečega što će pogoditi ovu vrstu svijesti koja se razvila tijekom zadnjih tri do pet stoljeća kao veoma paradoksalno. Općenito se misli da bi evolucija Zemlje bila jednaka čak i ako ljudska bića ne bi u njoj uopće sudjelovala. Tipični prirodoslovac opisuje evoluciju Zemlje kao niz, recimo, geoloških, čisto fizičkih procesa. Pa čak i znanstvenici koji to izričito ne kažu, imaju na umu da će se od početka sve do hipotetskog kraja, sve odvijati jednako čak i kada ne bi bila naseljena od ljudi. Zašto prirodna znanost zastupa takvo stajalište danas? Razlog je taj jer kada se bilo što dogodi, na primjer u mineralnom carstvu, ili u carstvu biljaka 9 studenog 1919, ljudi vjeruju da uzrok toga što se dogodilo u mineralnom carstvu leži u onome prije te konkretne točke u vremenu. Ljudi misle: carstvo minerala ima svoj tijek i što se dogodi u nekoj točci učinak je onog što je bilo ranije; mineralni učinak je zbog mineralnog uzroka.
Na taj način ljudi razmišljaju i o tome ćete naći dokaz u bilo kojem priručniku iz geologije. Za uvjete sadašnjeg vremena kažu da su učinci ledenog doba, ili neke prethodne epohe ali uvjeti se pripisuju isključivo onome što je bilo jednom u mineralnom carstvu kao takvom; činjenica da čovječanstvo nastanjuje Zemlju je ignorirana. Vjeruje se da, čak i da ljudi nisu prisutni, da bi se sve odvijalo sličnim tijekom, da bi vanjska stvarnost bila jednaka — iako je, zapravo, čovječanstvo uvijek bilo dio vanjske stvarnosti. Istina je da je Zemlja jedna cjelina, samo čovječanstvo je jedan od aktivnih čimbenika u evoluciji Zemlje. Dati ću vam primjer.
Znate da je našoj sadašnjoj epohi — razmišljajući o njoj trenutno u širem smislu, obuhvaćajući period od velike atlantske katastrofe — prethodila sama Atlantska epoha, kada kontinenti Europa, Afrika, i Amerika u njihovom sadašnjem obliku još nisu postojali. U to vrijeme je na Zemlji postojao jedan glavni kontinent — nazvan Atlantida — koji se protezao preko područja koje je danas Atlantski ocean. Također znate da je u izvjesnom periodu te atlantske evolucije, nemoral određene vrste zavladao u cijelom tada civiliziranom svijetu. Ljudska bića imala su daleko veću moć nad silama prirode nego su ih posjedovala kasnije i koristila su tu moć u zle svrhe. Tako se možemo osvrnuti na doba raširenog nemorala. I onda je došla velika atlantska katastrofa. Pravovjerni geolog će naravno pratiti ovu katastrofu do procesa u mineralnom carstvu; doista je činjenica da je jedan dio Zemlje splasnuo a drugi se podigao. Ali onima koji svoje razmišljanje temelje na principima moderne znanosti neće pasti na pamet da su djela i aktivnost ljudskih bića doprinijela uzrocima. Ipak je tako. Zapravo je atlantska katastrofa bila rezultat djela ljudi na Zemlji.
Vanjski, mineralni uzroci nisu jedini odgovorni za te velike katastrofalne događaje koji su se sručili na egzistenciju Zemlje. Moramo potražiti uzroke koji leže unutar sfere ljudskih djela i impulsa: I samo čovječanstvo pripada lancu uzročnih sila u egzistenciji Zemlje. To se ne odnosi samo na događaj takve veličine već i na ono što se događa cijelo vrijeme. Jedino što veza između onoga što se događa unutar ljudskih bića i kozmičkih događaja koji imaju učinka u zemaljskim događajima ostaje za početak skrivena. U tom smislu se cijela naša prirodna znanost svodi na veliku, sveobuhvatnu iluziju. Jer ako želite doći do stvarnih uzroka, nećete ih otkriti proučavajući jedino mineralno, biljno i životinjsko carstvo.
Dijagram 1
Dopustite da vam dam sljedeći primjer onoga što ovdje ulazi u razmatranje. Tome ćemo pristupiti, takoreći, sa suprotne strane. Ovdje (X) je središte Zemlje. Kada se nešto dogodi u mineralnom carstvu, biljnom carstvu, ili životinjskom carstvu, stvar je u traženju uzroka. Uzroci leže u određenim točkama koje se mogu naći posvuda. Možete sebi predstaviti ono što mislim, misleći na sljedeće. U oblasti oko Napulja u Italiji, otkriti ćete da će Zemlja na širokom području emitirati paru ako uzmete komad papira i zapalite ga. Pare se počinju dizati iz tla ispod vas. Reći ćete: sila koja potiskuje pare leži u fizičkom procesu generiranim paljenjem papira. U ovom slučaju, fizički proces je da paljenjem papira razrijedite zrak i zbog razrjeđivanja zraka pare unutar Zemlje idu prema gore. Dolje ih zadržava normalni pritisak zraka i to je umanjeno paljenjem papira. Ako samo želim dati primjer učinka čisto mineralne prirode — kao što je ovo podizanje para iz Zemlje — mogao bih zbog ilustracije reći da je, i ovdje (točke na dijagramu) komad papira upaljen. To vam pokazuje da uzroci podizanja pare ne leže ispod tla, već iznad njega. Sada ove točke na dijagramu a, b, c, d, e, f — ne predstavljaju komade papira koji je zapaljen; u ovom slučaju predstavljaju nešto drugo. Za početak zamislite da svaka točka sama po sebi nema nikakav značaj već da značaj leži u sustavu točaka kao cjelini. Sada ne mislite o komadima zapaljenog papira, već o nečem drugom što trenutno neću precizirati. Nešto drugo je tamo kao aktivni uzrok, iznad površine Zemlje; i ti različiti uzroci ne djeluju pojedinačno, već zajedno. A sada zamislite da nema samo šest točaka, već, recimo, 1.500 milijuna točaka [predstavljajući približno, ukupnu populaciju Zemlje.] koje sve rade zajedno, proizvodeći kombinirani učinak. Tih 1.500 milijuna točaka zapravo je tamo. Svatko od vas ima u sebi ono što bi se moglo nazvati središte gravitacije vlastite fizičke strukture. Kada su ljudi budni, ovo središte gravitacije leži upravo ispod dijagrama; kada spavaju, leži malo niže. Prema tome postoji nekih 1.500 milijuna središta gravitacije raširenih po Zemlji, proizvodeći kombinirani učinak. I ono što proizađe iz tog kombiniranog učinka stvarni je uzrok velikog dijela onoga što se događa u mineralnom, biljnom i životinjskom carstvu na Zemlji. Znanstvena je zabluda tragati do mineralnih uzroka sila koje se manifestiraju u zraki i vodi i u mineralnoj oblasti; u stvarnosti uzroci će se naći unutar ljudskih bića.
To je istina o kojoj se danas jedva i sluti. Poznato je samo nekolicini da uzroci procesa aktivnih u mineralnom, biljnom i životinjskom carstvu leže unutar ljudskog organizma. (Ovo se ne odnosi na sve snage koje su djelatne u carstvima prirode, već na njihov veliki dio.) Unutar čovječanstva leže uzroci onog što se događa na Zemlji. Stoga se mineralogija, botanika, zoologija, ne mogu istinski kultivirati bez antropologije — bez proučavanja ljudskog bića. Znanost nam govori o fizikalnim, kemijskim i mehaničkim silama. Te sile su intimno povezane s ljudskom voljom, sa snagom ljudske volje koja je koncentrirana u našem središtu gravitacije. Ako o Zemlji govorimo sa sluhom za istinu za ove stvari, ne smijemo slijediti geologe koji apstraktno pričaju o Zemlji, već čovječanstvo treba računati kao integralni dio Zemlje. To su istine koje se otkrivaju s one strane praga. Sve što se može znati s ove strane praga pripada oblasti iluzornog znanja, a ne oblasti istine.
U ovom trenutku se javlja pitanje: Kakva je veza između tih sila volje koje su koncentrirane u našem središtu gravitacije, i vanjskih, fizikalnih i kemijskih sila? Govorimo o, sjetite se, današnjem čovječanstvu. U normalnom životu, taj odnos ima učinka u metaboličkom procesu. Kada ljudi uzimaju u sebe supstance vanjskog svijeta, njihova volja je ono što zapravo probavlja i radi na tim supstancama. A ako ništa drugo ne bi bilo aktivno, tada bi ono što je uzeto u organizam iz vanjskog svijeta jednostavno bilo uništeno. Ljudska volja ima moć razgraditi i uništiti sve strane tvari i snage; a odnos između ljudskog bića i mineralnog, biljnog i životinjskog carstva prirode danas je takav da je naša volja povezana sa snagama razgradnje i destrukcije svojstvene našem planetu.
Mi ne bismo mogli živjeti da se ta destrukcija ne događa — ali tako je za sve što je destrukcija. To se ne smije zaboraviti. I ono što se često opisuje kao nezakonita magijska praksa u osnovi je temeljeno na činjenici da su određena ljudska bića naučila zlouporabiti volju, na takav način da ne ograničavaju destruktivne snage na njihovo normalno funkcioniranje unutar organizma, već ih proširuju na druga ljudska bića, namjerno i svjesno primjenjujući snage destrukcije koje su usidrene u njihovoj volji. To je, sasvim očigledno, praksa koja nije nikada, ni pod kakvim okolnostima, dopuštena.
Ali čovjek je dvostruko biće. Jedan pol je, kao što smo vidjeli, povezan s destruktivnim silama našeg planeta; drugi pol — onaj od inteligencije — povezan je s voljom mostom osjećaja. Ali u budnom životu ljudska inteligencija malo je važna što se tiče planeta Zemlje. Tijekom budnog života svojom inteligencijom zapravo ne možemo uspostaviti pravi odnos s egzistencijom Zemlje. Ono što sam vam rekao u vezi s voljom događa se dok smo budni, premda toga nismo svjesni. Ako vidite da se kamen raspada i pitate gdje stvarni uzroci raspadanja leže, tada morate pogledati u unutarnju, organsku prirodu ljudskog bića. Koliko to god modernom umu izgledalo čudno, to je doista tako. Ali kao što sam rekao, Zemlja bi se suočila s tužnom budućnošću da tu nije drugi pol ljudske prirode — pol snaga izgradnje. Kao što uzroci sveg uništenja leže u volji koja je koncentrirana u našem središtu gravitacije, tako snage izgradnje leže u sferi u koju prijeđemo tijekom spavanja. Od vremena padanja u san do buđenja, mi smo u stanju figurativno opisanom govoreći da smo s našim "Ja" i astralnim tijelom mi izvan fizičkog tijela. Ali tada smo u potpunosti bića duše i duha, razvijajući snage koje djeluju između padanja u san i buđenja. Za to vrijeme smo povezani, kroz te snage, sa svime što izgrađuje planet Zemlju, svime što silama destrukcije dodaje konstruktivne, snage izgradnje. Da se ne krećete Zemljom, destruktivne snage koje zapravo proizlaze iz vaše volje ne bi djelovale u carstvima minerala, biljaka i životinja. Da nikada niste išli spavati, snage kojima se Zemlja neprekidno izgrađuje ne bi strujale iz vaše inteligencije. Konstruktivne, snage izgradnje planete Zemlje također leže u samom čovječanstvu. Ja ne kažem: u pojedinom ljudskom biću — jer sam izričito rekao da svi ti pojedinačni uzroci čine zajedničku cjelinu. Snage izgradnje leže u čovječanstvu kao cjelini, zapravo na polu inteligencije u našem biću, ali ne i u našoj budnoj inteligenciji. Budna inteligencija doista je poput beživotnog entiteta koji se gura u evoluciju Zemlje. Inteligencija koja nesvjesno djeluje tijelom našeg spavanja — to je ono što izgrađuje planet Zemlju. Ovim samo pokušavam objasniti da je zabluda tražiti izvan ljudskog bića destruktivne i konstruktivne snage naše Zemlje; morate ih potražiti unutar ljudskog bića. Jednom kada to shvatite, ono što ću sada reći neće biti nerazumljivo.
Pogledate na zvijezde, govoreći da nešto od njih struji što se može percipirati od ljudskih osjetilnih organa ovdje na Zemlji. Ali ono što vidite kada se zagledate u zvijezde nije iste prirode kao ono što percipirate na Zemlji u mineralnom, biljnom i životinjskom carstvu. U stvari to proizlazi od bića inteligencije i volje čiji život je povezan s tim zvijezdama. Učinci izgledaju fizički jer su zvijezde udaljene. Oni u stvari uopće nisu fizički. Ono što zapravo vidite su unutarnje aktivnosti bića volje i inteligencije u zvijezdama. Već sam vam govorio o genijalnom opisu Sunca kojeg su dali astrofizičari. Ali kada bi bilo moguće putovati do Sunca nekim prijevoznim sredstvom izumljenim od Jules Verna, sa zaprepaštenjem bi se utvrdilo da ne postoji ništa iz tih fizikalnih opisa. Opisi su samo posložena slika solarnih pojava. Ono što u stvari vidimo je djelovanje volje i inteligencije koja iz daleka izgleda kao svjetlost. Ako bi stanovnici Mjeseca — pretpostavljajući u tom smislu da su postojala takva bića — pogledali na Zemlju, ne bi otkrili njene travnate ili mineralne površine već bi — također percipirajući je kao učinak svijetla ili nešto slično — detektirali ono što se događa oko središta gravitacije ljudskih tijela i također učinke uvjeta u kojima ljudska bića žive između odlaska na spavanje i buđenja. To je ono što bi se zapravo vidjelo iz svemira. Čak i najsavršeniji instrument ne bi omogućio da se vide, na primjer, stolice na kojima sada sjedite; vidjelo bi se sve što se događa u oblasti vaših gravitacijskih središta i što bi se dogodilo da iznenada zaspete — u svakom slučaju nadajmo se da se to neće dogoditi! Ali gdjegod bi se to dogodilo, to bi bilo percipirano vani u svemiru.
Dakle, prema vanjskom svemiru, ono što se događa kroz ljudsko biće je opaziva stvarnost — ne ono što nas okružuje u zemaljskoj egzistenciji. Česta izreka je da je sve ono što se percipira osjetilima maya — velika iluzija — ne stvarnost već samo vanjština. Takva apstrakcija je malo važna. Ima značenje tek kada se uđe u konkretno, kao što smo mi sada radili. Glatko reći da su animalni, biljni i mineralni svjetovi maya ne znači ništa: Ono što je vrijedno je spoznaja da ono što percipirate izvana u osnovi zavisi o vama samima i da — ne naravno u svakom trenutku već tijekom evolucije — sebe činite integralnim dijelom lanca uzroka i učinaka.
Čak i kad se izgovori ovako potresna istina — a mislim da lako može potresna — ne gleda se uvijek u aspektu gdje postaje važna u životu. Ovakva istina dobiva važnost tek kada percipiramo njene posljedice. Mi nismo samo fizička bića; mi smo moralna — ili možda nemoralna — bića u zemaljskoj egzistenciji. Ono što radimo određeno je impulsima moralne prirode.
Samo promislite s kakvom gorkom sumnjom moderna misao je napadnuta u ovoj domeni. Prirodna znanost pruža znanje o zemaljskom koje je ograničeno na vezu između čisto vanjskih uzroka i učinaka; i u ovaj ciklus prirodnih uzroka i posljedica, uključeno je također i ljudsko biće. Tako tvrdi vanjska, apstraktna znanost koja uzima u obzir samo jedan aspekt zemaljske egzistencije.
Priznaje se činjenica da se moralni impulsi također upale kod ljudi ali ništa se ne zna o vezi između tih moralnih impulsa i onog što se dogodi u krugu vanjske prirode. Dilema moderne filozofije doista je u tome da s jedne strane filozofi čuju od znanstvenika da je sve uključeno u lanac prirodnih uzroka i učinaka — a s druge strane moraju priznati da se kod ljudi upale moralni impulsi. To je razlog zašto je Kant napisao dvije "Kritike": Kritiku čistog uma, koja se bavi odnosom ljudskog bića prema čisto prirodnom tijeku stvari, i Kritiku praktičnog uma gdje iznosi svoje moralne postulate — koji zapravo, ako smijem govoriti figurativno, lebde u zraku, dolaze iz vedra neba i nemaju a priori veze s prirodnim uzrocima.
Sve dok vjerujemo da ono što se događa u vanjskim manifestacijama prirode može pratiti samo do sličnih manifestacija, sve dok se držimo te iluzije, intervencija moralnih impulsa nešto je što ostaje odvojeno i razdvojeno od tijeka prirode. Gotovo sve o čemu se danas raspravlja leži pod tom sjenom. U njihovom mišljenju kao takvom ljudi ne mogu koristiti rundu Zemlje kao takvu s moralnim životom čovječanstva. Ali čim shvatite nešto od onoga što sam pokušao kratko dati u glavnim crtama, moći ćete reći: Da, kao ljudsko biće ja sam jedinstvo, i moralno impulsi žive u meni. Žive u onome što sam ja kao fizičko biće. Ali kao fizičko biće ja sam u osnovi uzrok — zajedno s cijelim čovječanstvom — svakog fizičkog događaja. Moralno ponašanje i postignuća ljudskih bića na Zemlji stvarni su uzrok onoga što se dogodi tijekom zemaljske egzistencije.
Prirodna povijest i prirodna znanost opisuju Zemlju na način koji nalazimo u priručnicima geologije, botanike, i tako dalje. Ono što je tamo rečeno čini se sasvim zadovoljavajuće prema premisama nastalim kroz moderno obrazovanje. Ali recimo da je stanovnik Marsa trebao doći na Zemlju i promotriti je u svijetlu marsovskih premisa. Ne govorim da se takva stvar može dogoditi već samo nastojim ilustrirati na što mislim. Recimo da je biće s Marsa, lutajući tupo Zemljom naučilo neki ljudski jezik, pročitalo nešto geologije, i tako otkrilo kakve ideje prevladavaju u vezi procesa i događanja na Zemlji. Ovo biće bi reklo: Ali to nije sve. Daleko najvažniji čimbenik je zanemaren. Na primjer, primijetio sam kako se gomila studenata mota po pivnicama, pijući i prepuštajući se strastima. Nešto se tamo događa: ljudska volja radi u metabolizmu. To su procesi koji se ne spominju u vašim knjigama o fizici i geologiji; ne upućuju na činjenicu da na tijek egzistencije Zemlje također utječe da li studenti piju ili ne piju. To je ono što bi biće koje nije potpuno uronjeno u zemaljske ideje i predrasude našlo da nedostaje u opisima danim od samih ljudskih bića o događajima na Zemlji. Za biće s Marsa ne bi uopće bilo upitno da su moralni impulsi, prožimajući ljudska djela i cijeli ljudski život, sastavni dio tijeka prirode. Prema modernim predodžbama postoji nešto neumoljivo u igri prirode, doista ugodno neumoljivo za materijalističke mislioce. Oni zamišljaju da bi tijek Zemlje bio potpuno jednak kada ne bi postojala ljudska bića; u tome ponašaju li se pristojno ili ne to ne čini nikakvu razliku ili mijenja bilo što. Ali to nije slučaj! Svi bitni uzroci onoga što se događa na Zemlji ne leže izvan ljudskog bića; leže unutar čovječanstva. I ako će se zemaljska svijest proširiti na kozmičku svijest, čovječanstvo mora shvatiti da je Zemlja — ne u kratkom već u dugom vremenskom razdoblju — stvorena po vlastitoj sličnosti, sličnosti sa samim čovječanstvom. Nema boljeg načina uspavljivanja ljudi nego utisnuti im da nemaju udjela u kursu kojeg ima zemaljska egzistencija. To sužava ljudsku odgovornost na pojedinca, pojedinu osobnost.
Istina je da odgovornost za kurs egzistencije Zemlje kroz vjekove kozmičkog vremena, leži na čovječanstvu. Svatko se mora osjećati članom čovječanstva, a sama Zemlja je tijelo za to čovječanstvo.
Netko će možda reći: Deset godina sam dao prostora mojim strastima, udovoljavao maštarijama i time upropaštavao tijelo. S jednakim uvjerenjem takva osoba bi mogla reći: Ako zemaljsko čovječanstvo slijedi nečiste moralne porive, tada bi tijelo Zemlje bilo različito od onog što bi bilo kada bi moralni impulsi bili čisti. Dnevna muha, jer živi samo dvadeset četiri sata, ima pogled na svijet potpuno različit od onog od ljudskih bića. Raspon naše vizije nije dovoljno širok da percipiramo da ono što se izvana događa u tijeku prirode nije zavisno čisto o prirodnim uzrocima. S obzirom na sadašnju konfiguraciju Europe, važnije se upitati kakav način života je prevladavao među ljudima civiliziranog svijeta prije dvije tisuće godina nego istraživati vanjsku mineralnu i biljnu strukturu Zemlje. Sudbina naše fizičke planete Zemlje u slijedećih dvije tisuće godina neće zavisiti o sadašnjoj konstituciji našeg mineralnog svijeta, već o onom što mi radimo i dopuštamo da se radi. Sa svjetskom sviješću, ljudska odgovornost proširuje se na svjetsku odgovornost. Sa takvom sviješću dok gledamo zvjezdana nebesa osjećamo da smo mi odgovorni tom kozmičkom prostoru, prožetom i protkanom duhom — da smo odgovorni tom svijetu kako vodimo Zemlju. Urastamo u kozmos u konkretnoj stvarnosti kada iza pojava tražimo istinu.
Tako vam često govorim da moramo naučiti percipirati konkretnu stvarnost stvari jer se danas većinom uče apstrakcije. Puno se ne postiže usvajanjem orijentalnih tradicija kao što je: vanjski svijet osjetila je maya. Moramo ići mnogo dublje ako ćemo doći do istine. Takve nas apstrakcije ne vode daleko, jer u obliku u kojem su predane one nisu ništa nego sediment prvobitne mudrosti koja nije lebdjela u apstrakcijama već je vrvjela s konkretnim stvarnostima koje danas treba ponovno osvijetliti kroz duhovnu intuiciju i istraživanje. Kada u orijentalnoj literaturi čitate o mayi i o istini kao njenoj antitezi, nemojte umišljati da vam ono što tamo danas čitate može zaista biti shvatljivo. To je mnogo kasnija kompilacija stvari koje su za drevnu mudrost bile konkretna stvarnost. Moramo se vratiti tim konkretnim stvarnostima. Ljudi danas misle da imaju razumijevanje kozmičkih procesa kada tvrde da je vanjski svijet osjetila maya. Ali ništa se ne može shvatiti ukoliko se ne dopre do stvarnosti koja je u pozadini. U trenutku kada se shvati: ne trebamo pitati kako se sadašnje mineralno carstvo razvilo iz mineralnih procesa drugog doba; radije moramo pitati što se odvijalo u čovječanstvu — u tom trenutku izreka, "vanjski svijet je maya", postaje jasna. Tada u čovjeku počinjemo percipirati stvarnost daleko veću nego se obično percipira. I tada započinje osjećaj odgovornosti za egzistenciju Zemlje.
Ako pokušate doći do srži ovih stvari — a to mora biti unutarnjom kontemplacijom, ne vrstom inteligencije korištene u prirodnoj znanosti — postupno ćete pronaći put do spoznaje da čovječanstvo čine slobodna ljudska bića. Priroda se uistinu ne suprotstavlja našoj slobodi, jer kao ljudska bića mi samo oblikujemo prirodu koja nas okružuje. Samo svojim djelomičnim manifestacijama priroda se suprotstavlja našoj slobodi. Priroda se suprotstavlja našoj slobodi u mjeri ne većoj nego — da dadem primjer — ako pružate ruku i netko drugi je uhvati i provjeri kretanje. Nećete zanijekati slobodu volje jednostavno jer netko drugi provjerava pokret. Kao ljudi današnjice provjeravani smo u mnogim aspektima zbog djelovanja naših prethodnika koja tek sada stupaju na snagu. Ali u svakom slučaju to je bilo djelovanje ljudskih bića. — Kojih ljudskih bića? Nitko koga možemo prekoriti, jer mi sami smo bili, u ranijem zemaljskom životu, oni koji su doveli do uvjeta u današnje vrijeme.
Ne smijemo se ograničiti samo na spominjanje ponavljanja zemaljskih života već misliti o vezi između njih na takav način da čak i u vanjskoj prirodi opažamo učinke uzroka koje smo sami položili u ranijim životima. Naravno, u odnosu na jedno, pojedinačno ljudsko biće, moramo govoriti samo o doprinosu, jer sve ove stvari su, kao što sam rekao, stvar kolektivnog djelovanja ljudskih bića na Zemlji. Iz tog razloga, nitko od nas ne bi trebao isključiti sebe kao pojedinca, jer svatko od nas ima udjela u onome do čega je dovelo čovječanstvo kao cjelina i zatim došlo do izražaja u onome što konstituira tijelo za cijelo zemaljsko čovječanstvo u životu koji protječe.
Nastojao sam vam dati ideju o tome kako znanstvenik duha mora gledati izjave iz običnih znanstvenih priručnika. Recimo da nacrtam niz likova:
To je istina o kojoj se danas jedva i sluti. Poznato je samo nekolicini da uzroci procesa aktivnih u mineralnom, biljnom i životinjskom carstvu leže unutar ljudskog organizma. (Ovo se ne odnosi na sve snage koje su djelatne u carstvima prirode, već na njihov veliki dio.) Unutar čovječanstva leže uzroci onog što se događa na Zemlji. Stoga se mineralogija, botanika, zoologija, ne mogu istinski kultivirati bez antropologije — bez proučavanja ljudskog bića. Znanost nam govori o fizikalnim, kemijskim i mehaničkim silama. Te sile su intimno povezane s ljudskom voljom, sa snagom ljudske volje koja je koncentrirana u našem središtu gravitacije. Ako o Zemlji govorimo sa sluhom za istinu za ove stvari, ne smijemo slijediti geologe koji apstraktno pričaju o Zemlji, već čovječanstvo treba računati kao integralni dio Zemlje. To su istine koje se otkrivaju s one strane praga. Sve što se može znati s ove strane praga pripada oblasti iluzornog znanja, a ne oblasti istine.
U ovom trenutku se javlja pitanje: Kakva je veza između tih sila volje koje su koncentrirane u našem središtu gravitacije, i vanjskih, fizikalnih i kemijskih sila? Govorimo o, sjetite se, današnjem čovječanstvu. U normalnom životu, taj odnos ima učinka u metaboličkom procesu. Kada ljudi uzimaju u sebe supstance vanjskog svijeta, njihova volja je ono što zapravo probavlja i radi na tim supstancama. A ako ništa drugo ne bi bilo aktivno, tada bi ono što je uzeto u organizam iz vanjskog svijeta jednostavno bilo uništeno. Ljudska volja ima moć razgraditi i uništiti sve strane tvari i snage; a odnos između ljudskog bića i mineralnog, biljnog i životinjskog carstva prirode danas je takav da je naša volja povezana sa snagama razgradnje i destrukcije svojstvene našem planetu.
Mi ne bismo mogli živjeti da se ta destrukcija ne događa — ali tako je za sve što je destrukcija. To se ne smije zaboraviti. I ono što se često opisuje kao nezakonita magijska praksa u osnovi je temeljeno na činjenici da su određena ljudska bića naučila zlouporabiti volju, na takav način da ne ograničavaju destruktivne snage na njihovo normalno funkcioniranje unutar organizma, već ih proširuju na druga ljudska bića, namjerno i svjesno primjenjujući snage destrukcije koje su usidrene u njihovoj volji. To je, sasvim očigledno, praksa koja nije nikada, ni pod kakvim okolnostima, dopuštena.
Ali čovjek je dvostruko biće. Jedan pol je, kao što smo vidjeli, povezan s destruktivnim silama našeg planeta; drugi pol — onaj od inteligencije — povezan je s voljom mostom osjećaja. Ali u budnom životu ljudska inteligencija malo je važna što se tiče planeta Zemlje. Tijekom budnog života svojom inteligencijom zapravo ne možemo uspostaviti pravi odnos s egzistencijom Zemlje. Ono što sam vam rekao u vezi s voljom događa se dok smo budni, premda toga nismo svjesni. Ako vidite da se kamen raspada i pitate gdje stvarni uzroci raspadanja leže, tada morate pogledati u unutarnju, organsku prirodu ljudskog bića. Koliko to god modernom umu izgledalo čudno, to je doista tako. Ali kao što sam rekao, Zemlja bi se suočila s tužnom budućnošću da tu nije drugi pol ljudske prirode — pol snaga izgradnje. Kao što uzroci sveg uništenja leže u volji koja je koncentrirana u našem središtu gravitacije, tako snage izgradnje leže u sferi u koju prijeđemo tijekom spavanja. Od vremena padanja u san do buđenja, mi smo u stanju figurativno opisanom govoreći da smo s našim "Ja" i astralnim tijelom mi izvan fizičkog tijela. Ali tada smo u potpunosti bića duše i duha, razvijajući snage koje djeluju između padanja u san i buđenja. Za to vrijeme smo povezani, kroz te snage, sa svime što izgrađuje planet Zemlju, svime što silama destrukcije dodaje konstruktivne, snage izgradnje. Da se ne krećete Zemljom, destruktivne snage koje zapravo proizlaze iz vaše volje ne bi djelovale u carstvima minerala, biljaka i životinja. Da nikada niste išli spavati, snage kojima se Zemlja neprekidno izgrađuje ne bi strujale iz vaše inteligencije. Konstruktivne, snage izgradnje planete Zemlje također leže u samom čovječanstvu. Ja ne kažem: u pojedinom ljudskom biću — jer sam izričito rekao da svi ti pojedinačni uzroci čine zajedničku cjelinu. Snage izgradnje leže u čovječanstvu kao cjelini, zapravo na polu inteligencije u našem biću, ali ne i u našoj budnoj inteligenciji. Budna inteligencija doista je poput beživotnog entiteta koji se gura u evoluciju Zemlje. Inteligencija koja nesvjesno djeluje tijelom našeg spavanja — to je ono što izgrađuje planet Zemlju. Ovim samo pokušavam objasniti da je zabluda tražiti izvan ljudskog bića destruktivne i konstruktivne snage naše Zemlje; morate ih potražiti unutar ljudskog bića. Jednom kada to shvatite, ono što ću sada reći neće biti nerazumljivo.
Pogledate na zvijezde, govoreći da nešto od njih struji što se može percipirati od ljudskih osjetilnih organa ovdje na Zemlji. Ali ono što vidite kada se zagledate u zvijezde nije iste prirode kao ono što percipirate na Zemlji u mineralnom, biljnom i životinjskom carstvu. U stvari to proizlazi od bića inteligencije i volje čiji život je povezan s tim zvijezdama. Učinci izgledaju fizički jer su zvijezde udaljene. Oni u stvari uopće nisu fizički. Ono što zapravo vidite su unutarnje aktivnosti bića volje i inteligencije u zvijezdama. Već sam vam govorio o genijalnom opisu Sunca kojeg su dali astrofizičari. Ali kada bi bilo moguće putovati do Sunca nekim prijevoznim sredstvom izumljenim od Jules Verna, sa zaprepaštenjem bi se utvrdilo da ne postoji ništa iz tih fizikalnih opisa. Opisi su samo posložena slika solarnih pojava. Ono što u stvari vidimo je djelovanje volje i inteligencije koja iz daleka izgleda kao svjetlost. Ako bi stanovnici Mjeseca — pretpostavljajući u tom smislu da su postojala takva bića — pogledali na Zemlju, ne bi otkrili njene travnate ili mineralne površine već bi — također percipirajući je kao učinak svijetla ili nešto slično — detektirali ono što se događa oko središta gravitacije ljudskih tijela i također učinke uvjeta u kojima ljudska bića žive između odlaska na spavanje i buđenja. To je ono što bi se zapravo vidjelo iz svemira. Čak i najsavršeniji instrument ne bi omogućio da se vide, na primjer, stolice na kojima sada sjedite; vidjelo bi se sve što se događa u oblasti vaših gravitacijskih središta i što bi se dogodilo da iznenada zaspete — u svakom slučaju nadajmo se da se to neće dogoditi! Ali gdjegod bi se to dogodilo, to bi bilo percipirano vani u svemiru.
Dakle, prema vanjskom svemiru, ono što se događa kroz ljudsko biće je opaziva stvarnost — ne ono što nas okružuje u zemaljskoj egzistenciji. Česta izreka je da je sve ono što se percipira osjetilima maya — velika iluzija — ne stvarnost već samo vanjština. Takva apstrakcija je malo važna. Ima značenje tek kada se uđe u konkretno, kao što smo mi sada radili. Glatko reći da su animalni, biljni i mineralni svjetovi maya ne znači ništa: Ono što je vrijedno je spoznaja da ono što percipirate izvana u osnovi zavisi o vama samima i da — ne naravno u svakom trenutku već tijekom evolucije — sebe činite integralnim dijelom lanca uzroka i učinaka.
Čak i kad se izgovori ovako potresna istina — a mislim da lako može potresna — ne gleda se uvijek u aspektu gdje postaje važna u životu. Ovakva istina dobiva važnost tek kada percipiramo njene posljedice. Mi nismo samo fizička bića; mi smo moralna — ili možda nemoralna — bića u zemaljskoj egzistenciji. Ono što radimo određeno je impulsima moralne prirode.
Samo promislite s kakvom gorkom sumnjom moderna misao je napadnuta u ovoj domeni. Prirodna znanost pruža znanje o zemaljskom koje je ograničeno na vezu između čisto vanjskih uzroka i učinaka; i u ovaj ciklus prirodnih uzroka i posljedica, uključeno je također i ljudsko biće. Tako tvrdi vanjska, apstraktna znanost koja uzima u obzir samo jedan aspekt zemaljske egzistencije.
Priznaje se činjenica da se moralni impulsi također upale kod ljudi ali ništa se ne zna o vezi između tih moralnih impulsa i onog što se dogodi u krugu vanjske prirode. Dilema moderne filozofije doista je u tome da s jedne strane filozofi čuju od znanstvenika da je sve uključeno u lanac prirodnih uzroka i učinaka — a s druge strane moraju priznati da se kod ljudi upale moralni impulsi. To je razlog zašto je Kant napisao dvije "Kritike": Kritiku čistog uma, koja se bavi odnosom ljudskog bića prema čisto prirodnom tijeku stvari, i Kritiku praktičnog uma gdje iznosi svoje moralne postulate — koji zapravo, ako smijem govoriti figurativno, lebde u zraku, dolaze iz vedra neba i nemaju a priori veze s prirodnim uzrocima.
Sve dok vjerujemo da ono što se događa u vanjskim manifestacijama prirode može pratiti samo do sličnih manifestacija, sve dok se držimo te iluzije, intervencija moralnih impulsa nešto je što ostaje odvojeno i razdvojeno od tijeka prirode. Gotovo sve o čemu se danas raspravlja leži pod tom sjenom. U njihovom mišljenju kao takvom ljudi ne mogu koristiti rundu Zemlje kao takvu s moralnim životom čovječanstva. Ali čim shvatite nešto od onoga što sam pokušao kratko dati u glavnim crtama, moći ćete reći: Da, kao ljudsko biće ja sam jedinstvo, i moralno impulsi žive u meni. Žive u onome što sam ja kao fizičko biće. Ali kao fizičko biće ja sam u osnovi uzrok — zajedno s cijelim čovječanstvom — svakog fizičkog događaja. Moralno ponašanje i postignuća ljudskih bića na Zemlji stvarni su uzrok onoga što se dogodi tijekom zemaljske egzistencije.
Prirodna povijest i prirodna znanost opisuju Zemlju na način koji nalazimo u priručnicima geologije, botanike, i tako dalje. Ono što je tamo rečeno čini se sasvim zadovoljavajuće prema premisama nastalim kroz moderno obrazovanje. Ali recimo da je stanovnik Marsa trebao doći na Zemlju i promotriti je u svijetlu marsovskih premisa. Ne govorim da se takva stvar može dogoditi već samo nastojim ilustrirati na što mislim. Recimo da je biće s Marsa, lutajući tupo Zemljom naučilo neki ljudski jezik, pročitalo nešto geologije, i tako otkrilo kakve ideje prevladavaju u vezi procesa i događanja na Zemlji. Ovo biće bi reklo: Ali to nije sve. Daleko najvažniji čimbenik je zanemaren. Na primjer, primijetio sam kako se gomila studenata mota po pivnicama, pijući i prepuštajući se strastima. Nešto se tamo događa: ljudska volja radi u metabolizmu. To su procesi koji se ne spominju u vašim knjigama o fizici i geologiji; ne upućuju na činjenicu da na tijek egzistencije Zemlje također utječe da li studenti piju ili ne piju. To je ono što bi biće koje nije potpuno uronjeno u zemaljske ideje i predrasude našlo da nedostaje u opisima danim od samih ljudskih bića o događajima na Zemlji. Za biće s Marsa ne bi uopće bilo upitno da su moralni impulsi, prožimajući ljudska djela i cijeli ljudski život, sastavni dio tijeka prirode. Prema modernim predodžbama postoji nešto neumoljivo u igri prirode, doista ugodno neumoljivo za materijalističke mislioce. Oni zamišljaju da bi tijek Zemlje bio potpuno jednak kada ne bi postojala ljudska bića; u tome ponašaju li se pristojno ili ne to ne čini nikakvu razliku ili mijenja bilo što. Ali to nije slučaj! Svi bitni uzroci onoga što se događa na Zemlji ne leže izvan ljudskog bića; leže unutar čovječanstva. I ako će se zemaljska svijest proširiti na kozmičku svijest, čovječanstvo mora shvatiti da je Zemlja — ne u kratkom već u dugom vremenskom razdoblju — stvorena po vlastitoj sličnosti, sličnosti sa samim čovječanstvom. Nema boljeg načina uspavljivanja ljudi nego utisnuti im da nemaju udjela u kursu kojeg ima zemaljska egzistencija. To sužava ljudsku odgovornost na pojedinca, pojedinu osobnost.
Istina je da odgovornost za kurs egzistencije Zemlje kroz vjekove kozmičkog vremena, leži na čovječanstvu. Svatko se mora osjećati članom čovječanstva, a sama Zemlja je tijelo za to čovječanstvo.
Netko će možda reći: Deset godina sam dao prostora mojim strastima, udovoljavao maštarijama i time upropaštavao tijelo. S jednakim uvjerenjem takva osoba bi mogla reći: Ako zemaljsko čovječanstvo slijedi nečiste moralne porive, tada bi tijelo Zemlje bilo različito od onog što bi bilo kada bi moralni impulsi bili čisti. Dnevna muha, jer živi samo dvadeset četiri sata, ima pogled na svijet potpuno različit od onog od ljudskih bića. Raspon naše vizije nije dovoljno širok da percipiramo da ono što se izvana događa u tijeku prirode nije zavisno čisto o prirodnim uzrocima. S obzirom na sadašnju konfiguraciju Europe, važnije se upitati kakav način života je prevladavao među ljudima civiliziranog svijeta prije dvije tisuće godina nego istraživati vanjsku mineralnu i biljnu strukturu Zemlje. Sudbina naše fizičke planete Zemlje u slijedećih dvije tisuće godina neće zavisiti o sadašnjoj konstituciji našeg mineralnog svijeta, već o onom što mi radimo i dopuštamo da se radi. Sa svjetskom sviješću, ljudska odgovornost proširuje se na svjetsku odgovornost. Sa takvom sviješću dok gledamo zvjezdana nebesa osjećamo da smo mi odgovorni tom kozmičkom prostoru, prožetom i protkanom duhom — da smo odgovorni tom svijetu kako vodimo Zemlju. Urastamo u kozmos u konkretnoj stvarnosti kada iza pojava tražimo istinu.
Tako vam često govorim da moramo naučiti percipirati konkretnu stvarnost stvari jer se danas većinom uče apstrakcije. Puno se ne postiže usvajanjem orijentalnih tradicija kao što je: vanjski svijet osjetila je maya. Moramo ići mnogo dublje ako ćemo doći do istine. Takve nas apstrakcije ne vode daleko, jer u obliku u kojem su predane one nisu ništa nego sediment prvobitne mudrosti koja nije lebdjela u apstrakcijama već je vrvjela s konkretnim stvarnostima koje danas treba ponovno osvijetliti kroz duhovnu intuiciju i istraživanje. Kada u orijentalnoj literaturi čitate o mayi i o istini kao njenoj antitezi, nemojte umišljati da vam ono što tamo danas čitate može zaista biti shvatljivo. To je mnogo kasnija kompilacija stvari koje su za drevnu mudrost bile konkretna stvarnost. Moramo se vratiti tim konkretnim stvarnostima. Ljudi danas misle da imaju razumijevanje kozmičkih procesa kada tvrde da je vanjski svijet osjetila maya. Ali ništa se ne može shvatiti ukoliko se ne dopre do stvarnosti koja je u pozadini. U trenutku kada se shvati: ne trebamo pitati kako se sadašnje mineralno carstvo razvilo iz mineralnih procesa drugog doba; radije moramo pitati što se odvijalo u čovječanstvu — u tom trenutku izreka, "vanjski svijet je maya", postaje jasna. Tada u čovjeku počinjemo percipirati stvarnost daleko veću nego se obično percipira. I tada započinje osjećaj odgovornosti za egzistenciju Zemlje.
Ako pokušate doći do srži ovih stvari — a to mora biti unutarnjom kontemplacijom, ne vrstom inteligencije korištene u prirodnoj znanosti — postupno ćete pronaći put do spoznaje da čovječanstvo čine slobodna ljudska bića. Priroda se uistinu ne suprotstavlja našoj slobodi, jer kao ljudska bića mi samo oblikujemo prirodu koja nas okružuje. Samo svojim djelomičnim manifestacijama priroda se suprotstavlja našoj slobodi. Priroda se suprotstavlja našoj slobodi u mjeri ne većoj nego — da dadem primjer — ako pružate ruku i netko drugi je uhvati i provjeri kretanje. Nećete zanijekati slobodu volje jednostavno jer netko drugi provjerava pokret. Kao ljudi današnjice provjeravani smo u mnogim aspektima zbog djelovanja naših prethodnika koja tek sada stupaju na snagu. Ali u svakom slučaju to je bilo djelovanje ljudskih bića. — Kojih ljudskih bića? Nitko koga možemo prekoriti, jer mi sami smo bili, u ranijem zemaljskom životu, oni koji su doveli do uvjeta u današnje vrijeme.
Ne smijemo se ograničiti samo na spominjanje ponavljanja zemaljskih života već misliti o vezi između njih na takav način da čak i u vanjskoj prirodi opažamo učinke uzroka koje smo sami položili u ranijim životima. Naravno, u odnosu na jedno, pojedinačno ljudsko biće, moramo govoriti samo o doprinosu, jer sve ove stvari su, kao što sam rekao, stvar kolektivnog djelovanja ljudskih bića na Zemlji. Iz tog razloga, nitko od nas ne bi trebao isključiti sebe kao pojedinca, jer svatko od nas ima udjela u onome do čega je dovelo čovječanstvo kao cjelina i zatim došlo do izražaja u onome što konstituira tijelo za cijelo zemaljsko čovječanstvo u životu koji protječe.
Nastojao sam vam dati ideju o tome kako znanstvenik duha mora gledati izjave iz običnih znanstvenih priručnika. Recimo da nacrtam niz likova:
Dijagram 2
A sada pretpostavimo da neka bića koja nikada nisu živjela u našem svijetu ispužu iz zemlje i, imajući neke rudimente znanja o aritmetici, pogledaju likove i kažu: Prvi lik, drugi lik, treći lik. Treći je učinak drugog, a drugi je učinak prvog. Učinak prvog lika — trokut; učinak drugog krug. To bi stvorenje zatim kombiniralo uzrok i učinak. Ali to bi bila zabluda, jer sam svaki lik nacrtao zasebno. U stvarnosti jedan je neovisan od drugog. Izgleda zavisan samo tom stvorenju koje ono što je bilo prvo povezuje s onim što slijedi, kao da je jedno rezultat drugog. Otprilike tako geolog opisuje proces Zemlje: Diluvijalni period, Tercijarni period, Kvartarni period, i tako dalje. Ali to nije istinitije od izjave da je krug rezultat, učinak trokuta, ili da je trokut učinka pravokutnika. Konfiguracije Zemlje nastaju autonomno — kroz djela zemaljskog čovječanstva, uključujući misteriozno djelovanje inteligencije u periodima spavanja kada su ljudska bića izvan svojih fizičkih tijela.
To vam pokazuje da su opisi koje daje vanjska znanost u velikoj mjeri iluzija — maya. Ali samo govoriti o mayi od male je važnosti. Na tvrdnju da je vanjski svijet maya moramo moći odgovoriti gdje leže stvarni uzroci. Ti uzroci su u velikoj mjeri skriveni od naše moći spoznaje. Uloga koju u oblikovanju egzistencije Zemlje igra čovječanstvo ne može se dokučiti pomoću vanjske znanosti već samo pomoću unutarnje znanosti. Moja knjiga Kako se stječu spoznaje viših svjetova govori o unutarnjoj aktivnosti ljudskog bića između odlaska na spavanje i buđenja. To se može otkriti znanjem koje doseže dolje do sfere volje. Ljudska bića ne znaju ništa o vezi između volje i vanjskog svijeta jer procesi volje su skriveni i prikriveni. Mi ne znamo ništa što se zaista događa kada podizanjem ruke pokrenemo proces volje; niti znamo da se taj proces nastavlja i ima učinka u cjelokupnom kursu egzistencije Zemlje.
Na to je ukazano u sceni u mojoj misterijskoj drami, Vrata posvećenja, gdje djela Kapezijusa i Stradera kao rezultat imaju kozmičke manifestacije — u grmljavini i munjama. To je, naravno, slikovni prikaz, ali slika sadrži dublju istinu; to nije fantazija već aktualna istina. Tijekom dugog perioda evolucije, ovakve istine su iznosili samo pravi pjesnici čija fantazija mora uvijek biti percepcija nadosjetilnih procesa.
To se malo razumije od modernih ljudi koji vole protjerati poeziju, zaista svu umjetnost, na mjesto odvojeno i razdvojeno od vanjske stvarnosti. Osjećaju olakšanje kada ih se ne pita vide li u poeziji išta drugo osim fantazije. Prava poezija, prava umjetnost, naravno, nije ništa drugo nego odraz nadosjetilne istine — ali je odraz. Čak iako sami pjesnici nisu svjesni nadosjetilnih događanja, ako je njihova duša povezana s kozmosom, ako nisu otrgnuti od kozmosa materijalističkim obrazovanjem, oni objavljuju nadosjetilne istine, usprkos tome što ih moraju izraziti u slikama svijeta osjetila.
Mnogi primjeri toga su sadržani u drugom dijelu Goetheova Fausta, gdje, kao što sam pokazao u slučaju pojedinih pasusa, slike imaju izravnu vezu s nadosjetilnim procesima. [Dvadeset osam predavanja danih 1915. Geisteswissenschaftliche Erlauterungen zu Goethe's Faust.] Razvoj umjetnosti zadnjih stoljeća daje dokaz o onome što sam govorio. Uzmite bilo koju sliku nipošto tako davno naslikanu, i naći ćete da se u pravilu, krajoliku pridaje sekundarna važnost. Slikanje krajolika postalo je istaknuto tek zadnja tri ili pet stoljeća. Prije toga vidjeti ćete da krajolik zauzima drugo mjesto; u prednji plan je stavljen svijet ljudi jer je još bila preživjela svijest da je u odnosu na objektivne procese egzistencije Zemlje ljudski svijet daleko važniji nego krajolik — koji je samo učinak svijeta ljudi. U samom rađanju sklonosti krajoliku leži, u sferi umjetnosti, usporedna pojava rađanja materijalističkog trenda uma — koja se sastoji u vjerovanju da krajolik i ono što predstavlja ima vlastitu egzistenciju, potpuno odvojenu od čovječanstva. Ali istina je sasvim obrnuta. Kada bi neki stanovnik Marsa sišao dolje na Zemlju, zasigurno bi mogao vidjeti značenje u "Posljednjoj večeri" Leonarda, ali ne i u slikanju krajolika. Vidio bi krajolike — uključujući i nacrtane krajolike — i cijelu konfiguraciju Zemlje sasvim drugačije i svojim konkretnim organom osjeta ne bi mogao dokučiti njihovo značenje. Imajte na umu da ove stvari govorim samo da bi hipotetski ilustrirao ono što želim prenijeti.
Tako vidite, izreka: "vanjski svijet je maya" ne može se poptuno shvatiti bez da uđemo u konkretne stvarnosti. Ali da bi to napravili moramo se intimno povezati s egzistencijom Zemlje kao cjelinom, znajući da smo njen sastavni dio. I tada moramo shvatiti misao da mogu postojati vanjske i prividne stvarnosti koje nisu istinite, nisu istinske stvarnosti. Ako u svojoj sobi imate ružu, to je samo prividna stvarnost, jer ruža kakva je pred vama ne može biti stvarnost. Istinska stvarnost može biti samo dok raste na drvetu ruže, ujedinjena s korijenjem koje je zauzvrat ujedinjeno sa Zemljom. Zemlja opisana od geologa toliko je malo prava stvarnost koliko je i iščupana ruža stvarnost.
Znanost duha nastoji nikada ne stati na neistinitoj stvarnosti, već uvijek tražiti što treba biti dodano, da bi imali cjelovitu, pravu stvarnost. Oskudan osjećaj stvarnosti koji prevladava u našoj civilizaciji izražava se u samoj činjenici da je svaka vanjska manifestacija uzeta kao stvarnost. Ali stvarnost postoji samo u onom što se pred nekim nalazi kao integrirana cjelina. Sama Zemlja, bez ljudskih bića, nije više prava stvarnost nego ruža iščupana iz ružinog drveta. O ovim se stvarima mora razmišljati i raditi na njima; ne smiju ostati teorije već prijeći u naše osjećaje. Moramo se osjećati članovima cijele Zemlje. Važno je uvijek iznova prizivati misao: ovaj prst na mojoj ruci ima stvarnost samo dok je dio mog organizma; ako je odsječen više nema istinsku stvarnost.
Slično tome, ljudsko biće nema pravu stvarnost razdvojeno od Zemlje, niti je ima Zemlja bez čovječanstva. To je nerealan koncept kada moderna znanost misli, prema svojim premisama, da bi se evolucija Zemlje odvijala istim tijekom da čovječanstvo nije tu. Nedavno sam vam pokazao da to ne bi bilo tako, rekavši vam da tijela odložena od ljudskih bića kod smrti postaju kvasac u evoluciji Zemlje i da ako nijedno ljudsko tijelo — bilo pogrebom ili kremiranjem — ne bi postalo dio Zemlje, cijeli kurs fizičkih događanja bio bi drugačiji nego kakav je kao posljedica što su ta tijela primljena od Zemlje.
Na današnjem predavanju želio sam detaljnije govoriti o vezi između dva pola, volje i inteligencije, u ljudskom biću i njegovom kozmičkom okruženju.
To vam pokazuje da su opisi koje daje vanjska znanost u velikoj mjeri iluzija — maya. Ali samo govoriti o mayi od male je važnosti. Na tvrdnju da je vanjski svijet maya moramo moći odgovoriti gdje leže stvarni uzroci. Ti uzroci su u velikoj mjeri skriveni od naše moći spoznaje. Uloga koju u oblikovanju egzistencije Zemlje igra čovječanstvo ne može se dokučiti pomoću vanjske znanosti već samo pomoću unutarnje znanosti. Moja knjiga Kako se stječu spoznaje viših svjetova govori o unutarnjoj aktivnosti ljudskog bića između odlaska na spavanje i buđenja. To se može otkriti znanjem koje doseže dolje do sfere volje. Ljudska bića ne znaju ništa o vezi između volje i vanjskog svijeta jer procesi volje su skriveni i prikriveni. Mi ne znamo ništa što se zaista događa kada podizanjem ruke pokrenemo proces volje; niti znamo da se taj proces nastavlja i ima učinka u cjelokupnom kursu egzistencije Zemlje.
Na to je ukazano u sceni u mojoj misterijskoj drami, Vrata posvećenja, gdje djela Kapezijusa i Stradera kao rezultat imaju kozmičke manifestacije — u grmljavini i munjama. To je, naravno, slikovni prikaz, ali slika sadrži dublju istinu; to nije fantazija već aktualna istina. Tijekom dugog perioda evolucije, ovakve istine su iznosili samo pravi pjesnici čija fantazija mora uvijek biti percepcija nadosjetilnih procesa.
To se malo razumije od modernih ljudi koji vole protjerati poeziju, zaista svu umjetnost, na mjesto odvojeno i razdvojeno od vanjske stvarnosti. Osjećaju olakšanje kada ih se ne pita vide li u poeziji išta drugo osim fantazije. Prava poezija, prava umjetnost, naravno, nije ništa drugo nego odraz nadosjetilne istine — ali je odraz. Čak iako sami pjesnici nisu svjesni nadosjetilnih događanja, ako je njihova duša povezana s kozmosom, ako nisu otrgnuti od kozmosa materijalističkim obrazovanjem, oni objavljuju nadosjetilne istine, usprkos tome što ih moraju izraziti u slikama svijeta osjetila.
Mnogi primjeri toga su sadržani u drugom dijelu Goetheova Fausta, gdje, kao što sam pokazao u slučaju pojedinih pasusa, slike imaju izravnu vezu s nadosjetilnim procesima. [Dvadeset osam predavanja danih 1915. Geisteswissenschaftliche Erlauterungen zu Goethe's Faust.] Razvoj umjetnosti zadnjih stoljeća daje dokaz o onome što sam govorio. Uzmite bilo koju sliku nipošto tako davno naslikanu, i naći ćete da se u pravilu, krajoliku pridaje sekundarna važnost. Slikanje krajolika postalo je istaknuto tek zadnja tri ili pet stoljeća. Prije toga vidjeti ćete da krajolik zauzima drugo mjesto; u prednji plan je stavljen svijet ljudi jer je još bila preživjela svijest da je u odnosu na objektivne procese egzistencije Zemlje ljudski svijet daleko važniji nego krajolik — koji je samo učinak svijeta ljudi. U samom rađanju sklonosti krajoliku leži, u sferi umjetnosti, usporedna pojava rađanja materijalističkog trenda uma — koja se sastoji u vjerovanju da krajolik i ono što predstavlja ima vlastitu egzistenciju, potpuno odvojenu od čovječanstva. Ali istina je sasvim obrnuta. Kada bi neki stanovnik Marsa sišao dolje na Zemlju, zasigurno bi mogao vidjeti značenje u "Posljednjoj večeri" Leonarda, ali ne i u slikanju krajolika. Vidio bi krajolike — uključujući i nacrtane krajolike — i cijelu konfiguraciju Zemlje sasvim drugačije i svojim konkretnim organom osjeta ne bi mogao dokučiti njihovo značenje. Imajte na umu da ove stvari govorim samo da bi hipotetski ilustrirao ono što želim prenijeti.
Tako vidite, izreka: "vanjski svijet je maya" ne može se poptuno shvatiti bez da uđemo u konkretne stvarnosti. Ali da bi to napravili moramo se intimno povezati s egzistencijom Zemlje kao cjelinom, znajući da smo njen sastavni dio. I tada moramo shvatiti misao da mogu postojati vanjske i prividne stvarnosti koje nisu istinite, nisu istinske stvarnosti. Ako u svojoj sobi imate ružu, to je samo prividna stvarnost, jer ruža kakva je pred vama ne može biti stvarnost. Istinska stvarnost može biti samo dok raste na drvetu ruže, ujedinjena s korijenjem koje je zauzvrat ujedinjeno sa Zemljom. Zemlja opisana od geologa toliko je malo prava stvarnost koliko je i iščupana ruža stvarnost.
Znanost duha nastoji nikada ne stati na neistinitoj stvarnosti, već uvijek tražiti što treba biti dodano, da bi imali cjelovitu, pravu stvarnost. Oskudan osjećaj stvarnosti koji prevladava u našoj civilizaciji izražava se u samoj činjenici da je svaka vanjska manifestacija uzeta kao stvarnost. Ali stvarnost postoji samo u onom što se pred nekim nalazi kao integrirana cjelina. Sama Zemlja, bez ljudskih bića, nije više prava stvarnost nego ruža iščupana iz ružinog drveta. O ovim se stvarima mora razmišljati i raditi na njima; ne smiju ostati teorije već prijeći u naše osjećaje. Moramo se osjećati članovima cijele Zemlje. Važno je uvijek iznova prizivati misao: ovaj prst na mojoj ruci ima stvarnost samo dok je dio mog organizma; ako je odsječen više nema istinsku stvarnost.
Slično tome, ljudsko biće nema pravu stvarnost razdvojeno od Zemlje, niti je ima Zemlja bez čovječanstva. To je nerealan koncept kada moderna znanost misli, prema svojim premisama, da bi se evolucija Zemlje odvijala istim tijekom da čovječanstvo nije tu. Nedavno sam vam pokazao da to ne bi bilo tako, rekavši vam da tijela odložena od ljudskih bića kod smrti postaju kvasac u evoluciji Zemlje i da ako nijedno ljudsko tijelo — bilo pogrebom ili kremiranjem — ne bi postalo dio Zemlje, cijeli kurs fizičkih događanja bio bi drugačiji nego kakav je kao posljedica što su ta tijela primljena od Zemlje.
Na današnjem predavanju želio sam detaljnije govoriti o vezi između dva pola, volje i inteligencije, u ljudskom biću i njegovom kozmičkom okruženju.