Čuli smo da je ljudska duša bila obdarena nekom vrstom prvobitne mudrosti, da je ta mudrost postupno nestajala i sada više nije dostupna. Slijedom toga s obzirom na znanje, ljudi se sve više osjećaju bačeni na ono što im se predstavlja kao fizička egzistencija. Pod "znanje" ne mislim samo na znanost u općeprihvaćenom smislu, već znanje koje se svjesno primjenjuje u običnim stvarima u životu.
Prirodno će se postaviti pitanje: kako je zapravo nastala ta drevna mudrost? Ovdje se moram dotaknuti novog aspekta pitanja kojeg smo često razmatrali iz drugih uglova.
Osvrnimo se na vrijeme kada su ljudska bića počela u pravom smislu biti stanovnici Zemlje, kada su kao bića duše i duha došla dolje na Zemlju, okružila se njenim snagama i postala zemaljska bića. Da su se ljudska bića jednostavno spustila na Zemlju s osobinama inherentnim njihovoj vlastitoj prirodi, evolucija bi imala sasvim drugi tijek kroz razne periode kulture. Ali nakon što su sišla, ljudska su bića morala uspostaviti odnos s okolnim svijetom, da bi stekla zemaljsko znanje — neću reći kroz vidovitost u ispravnom smislu — već kroz instinkte prožete s izvjesnom mjerom vidovitosti. Stjecanje tog zemaljskog znanja bio bi veoma dug i postupan proces i ljudi bi dugo ostali neučinkovita, djetinjasta bića. Do našeg vremena, točno je, uspjeli su razviti konstituciju duše i tijelo kompatibilno s ljudskošću, ali nikad ne bi stekli duhovne visine koje su zapravo stekli. To što su tu evoluciju mogli postići na drugi način nego prolazeći kroz sve stupnjeve djetinjstva, zaslužna je intervencija u zemaljsku evoluciju od strane luciferskih bića. Iz nedavnih predavanja znamo da se osobnost Lucifera utjelovila u Aziji u izvjesnoj epohi u pretkršćanska vremena, i da izvorna poganska mudrost o kojoj svjedoče mnogi povijesni podaci proizlazi od tog bića. Ali luciferska bića su od samog početka na neki način povezana s evolucijom čovječanstva.
Iskreno vas molim — premda znam da je malo koristi od ovakvih zahtjeva - da ne usvojite filistejski stav kada se spomenu luciferska bića. Čak i među antropozofima još postoji tendencija da kažu: "To je zasigurno lucifersko. Po svaku cijenu izbjegnimo to, odbacimo"! Ali te stvari se trebaju razmatrati iz mnogih različitih aspekata i uvijek se treba sjetiti da je stara poganska mudrost emanirala iz luciferskog izvora. Ta tema traži duboko i ozbiljno proučavanje.
Što se više vraćamo natrag u evoluciji čovječanstva, to više nalazimo neke pojedince koji su kroz osobine stečene u prethodnim utjelovljenjima bili dovoljno zreli da shvate blaga mudrosti koja posjeduju luciferska bića. Sjetimo se, na primjer, sedam svetih Rišija drevne Indije. Kada su Indijci interpretirali mudrost svetih Rišija, znali su, ako su bili inicirani u ove stvari, da su učitelji Rišija bili luciferska bića. Jer ono što su luciferska bića donijela sa sobom u zemaljsku evoluciju bilo je, iznad svega, svijet misli, intelektualističke misli koja prožima kulturu, svijet razuma u najvišem smislu riječi — svijet mudrosti. I vraćajući se prvobitnim izvorima ljudske egzistencije, nalazimo da izvor poganske mudrosti uvijek leži u luciferskim bićima.
Može se pitati: Kako je to moguće? Moramo shvatiti da bi ljudska bića ostala djeca da iz misterija nisu primala stalne upute koje se emanirale od luciferskih bića. Oni koji su posjedovali znanje i naslijeđenu, prvobitnu mudrost kojom su poticali napredak i obrazovanje čovječanstva nisu se — kao moderni Filistejac — bojali primiti mudrost od luciferskog izvora. Preuzeli su na sebe obvezu svakoga kome su luciferska bića udijelila znanje iz duhovnih oblasti. Obveza je — jer tako se to može nazvati, premda ovakve riječi ne prenesu uvijek točno značenje — bila koristiti ovu lucifersku, kozmičku mudrost ispravno, za dobro evolucije Zemlje. Razlika između "dobre" mudrosti i čisto luciferske mudrosti — koja je utoliko što se tiče sadržaja potpuno jednaka — je u tome što je "dobra" mudrost u rukama drugim nego su one od luciferskih bića. To je esencijalna stvar. To nije pitanje postoji li neka mudrost koja se može lijepo upakirati u neku odaju duše i učiniti osobu kreposnom! Mudrost svjetova je uniformna, jedina je razlika da li je u rukama mudrih ljudi koji je koriste za dobro, da li je u rukama Angeloi ili Archangeloi, ili je u rukama Lucifera i njegovih domaćina. U starija vremena mudrost potrebna za napredak čovječanstva mogla se dobiti jedino iz luciferskog izvora; stoga su je posvećeni bili dužni primiti iz tog izvora i u isto vrijeme preuzeti na sebe obvezu da ne popuštaju težnjama luciferskih bića.
Luciferova namjera bila je prenijeti mudrost čovječanstvu na takav način da navede ljude da napuste put evolucije Zemlje i krenu putem koji vodi u nadzemaljske sfere, sfere udaljene od Zemlje. Luciferska bića usadila su svoju mudrost u ljude ali njihova želja je bila da se oni okrenu od Zemlje, bez prolaska kroz zemaljsku evoluciju. Lucifer želi prepustiti Zemlju svojoj sudbini, pridobiti čovječanstvo za kraljevstvo strano kraljevstvu Krista.
Mudraci starine koji su primili prvobitnu mudrost iz ruku Lucifera morali su se, kao što sam rekao, obvezati da neće popustiti njegovim željama već mudrost koristiti za dobro zemaljske evolucije. I to je, u biti, bilo ono što je postignuto u pretkršćanskim misterijima. Ako bi se postavilo pitanje što je čovječanstvo primilo kroz ove misterije, kroz utjecaj luciferskih bića koja su, u post-atlantska vremena, još uvijek nadahnjivala izvjesne osobnosti kao što su Rišiji iz Indije i slala svoje glasnike na Zemlju — odgovor je da su ljudska bića primila rudimente onog što se tijekom evolucije razvilo u sposobnosti govora i mišljenja. Govor i mišljenje su, po porijeklu luciferski, ali su ih stari mudraci izvukli dalje od stiska Lucifera. Ako zaista namjeravate pobjeći od Lucifera, onda u budućnosti morate odlučiti biti glupi, a ne misliti!
Te su stvari dio znanosti inicijacije, koje moraju postupno doći u vidokrug čovječanstva, premda se zbog vrste obrazovanja koja je stoljećima aktualna u civiliziranom svijetu, ljudi suzdržavaju od ovakvih istina. Karikirani likovi Lucifera i Ahrimana — srednjovjekovnog vraga — stalno im je na umu i toliko su odrastali u Filistejskom ozračju da čak i danas drhte na pomisao o pristupu blagima mudrosti koja su intimno i duboko povezana s evolucijom. Mnogo je ugodnije reći: "Ako ću se zaštititi od vraga, ako ću se dati Kristu s jednostavnim srcem djeteta, biti ću blagoslovljen, i moja duša će naći spas". Ali u svojim dubokim temeljima, ljudski život nije nipošto jednostavna stvar. I za budućnost ljudske rase bitno je da se stvari o kojima sada raspravljamo ne uskraćuju. Mora se znati da je umijeće govora i umijeće mišljenja postalo dio evolucije samo jer su primljeni posredstvom Lucifera. Luciferski element se još može vidjeti u mišljenju. Govor, koji se dugo vremena diferencirao i prilagodio zemaljskim potrebama, već je salijetan od Ahrimana. On je taj koji je stvorio različite govore na Zemlji. Dok je luciferska tendencija uvijek prema ujedinjavanju, osnovna tendencija ahrimanskog principa je diferencijacija. Što bi mišljenje bilo da nije lucifersko?
Da mišljenje nije luciferičko, ljudska bića bi na Zemlji bila poput onog čije mišljenje je bilo krajnje ne-luciferičko, naime Goethe. Goethe je bio jedan od onih koji su se, u izvjesnom pogledu, namjerno suprotstavili i prkosili luciferskim snagama. Međutim, to čini esencijalnim držati se konkretne, individualne stvarnosti. Onog trenutka kada generalizirate ili ujedinjujete — u tom trenutku se približavate luciferičkom mišljenju. Ako kontemplirate svaku ljudsku jedinku, svaku biljku, svaku životinju, svaki kamen sam za sebe, imajući na umu jedan jedini predmet, ne klasificirajući u rodove i vrste, ne generalizirajući u mislima — tada ćete biti malo skloni luciferičkom mišljenju. Ali svatko tko bi pokušao takvo što, čak i kao dijete, ne bi prešao najniži razred u bilo kojoj modernoj školi.
Činjenica je da je univerzalno mišljenje obuhvaćeno poganskom mudrosti postupno iscrpljeno. Ljudska je konstitucija takva da ovaj luciferski princip unifikacije više ne može biti od velike koristi ljudima na Zemlji. Tome se suprotstavila činjenica da je Bogom stvorena priroda ljudskog bića, slijedeći trag evolucije Zemlje, postala srodna, udružena sa Zemljom. I zato jer je to tako, kroz vlastitu inherentnu prirodu, ljudi su manje povezani s luciferskim elementom koji ih uvijek teži odvući od Zemlje.
Ali jao ako bi se čovječanstvo jednostavno povuklo od luciferskog elementa bez da postavi nešto drugo na njegovo mjesto. To ne bi donijelo ništa osim zla. Jer tada bi ljudska bića rasla zajedno sa Zemljom, odnosno s određenim teritorijem na Zemlji gdje su rođena; i kulturni život bi postao potpuno specijaliziran, potpuno diferenciran. Već vidimo kako se ta tendencija razvija. Najočitije se ukorjenjuje od početka devetnaestog stoljeća; ali tendencija podjele na manje skupine previše je očita kao rezultat katastrofalnog svjetskog rata. Šovinizam sve više izlazi u prvi plan sve dok konačno ne odvede ljude da se u tolikoj mjeri podijele da će zadnja grupa obuhvaćati jednog jedinog čovjeka! Stvari će doći do točke kada bi se pojedina ljudska bića ponovno podijelila na desno i lijevo, i bila u ratu između sebe; lijevo bi bilo u zavadi s desnim. Takve tendencije se čak i sada uočavaju u evoluciji čovječanstva. Da bi se borili protiv toga mora se stvoriti protuteža; a ta protuteža se može stvoriti samo ako se, poput stare mudrosti svojstvene poganstvu, nova mudrost, stečena slobodnom odlukom i voljom ljudskih bića, ulije u zemaljsku kulturu. Ova nova mudrost mora opet biti inicijacijska mudrost.
I ovdje dolazimo do poglavlja koje se ne smije uskratiti suvremenom znanju. Ako u budućnosti ljudi ne budu ništa poduzeli prema stjecanju nove mudrosti, tada će, bez da su toga svjesni, cijela kultura postati ahrimanska, i biti će lako utjecajima koji proizlaze od utjelovljenja Ahrimana da prožmu svu civilizaciju na Zemlji. Stoga se moraju poduzeti mjere predostrožnosti u odnosu na struje kojima se unaprjeđuje ahrimanski oblik kulture. Kakav bi bio rezultat ako bi ljudi slijedili snažnu sklonost koju danas imaju da puste da se stvari odvijaju onako kako se odvijaju, bez razumijevanja i usmjeravanja u prave kanale onih struja koje vode do ahrimanske kulture? Čim bi se Ahriman utjelovio u određeno vrijeme na Zapadu, cijela kultura bi bila impregnirana njegovim snagama. Što bi još moglo doći u njegovoj pratnji? Izvjesnim nevjerojatnim postupcima donio bi čovječanstvu svo vidovito znanje koje bi se do tada moglo steći samo velikim trudom i naporom. Ljudi bi mogli nastaviti živjeti kao materijalisti, mogli bi jesti i piti — onoliko koliko bi ostalo nakon rata! — i ne bi bilo nikakve potrebe za bilo kakvim duhovnim naporom. Ahrimanska struja bi nastavila svoj neometani kurs. Kada se Ahriman utjelovi na Zapadu u zakazano vrijeme, osnovati će veliku okultnu školu za bavljenje veličanstvenim magijskim vještinama, i ono što se inače može steći velikim naporom, izliti će se na čovječanstvo.
Neka se ne misli da će se Ahriman pojaviti kao vrsta obmanjivača, praveći nestašne trikove s ljudima. Ne, zaista! Ljubitelji ležernosti koji ne žele imati nikakve veze s znanošću duha postati će plijen njegove magije, jer pomoću tih nevjerojatnih magijskih vještina moći će veliki broj ljudi učiniti vidjeocima — ali na takav način da će vidovitost svakog pojedinca biti striktno diferencirana. Ono što bi jedna osoba vidjela, druga i treća ne bi vidjele. Zavladala bi zbunjenost i unatoč tome što bi bili senzibilni na vidovitu mudrost, ljudi bi neizbježno upadali u sukobe na račun puke raznovrsnosti njihovih vizija. U konačnici, međutim, svi bi bili zadovoljni vlastitom konkretnom vizijom, jer svaki od njih bi mogao gledati u duhovni svijet. Na taj način sva kultura na Zemlji postala bi plijen Ahrimana. Ljudska bića bi podlegla Ahrimanu jednostavno tako što nisu vlastitim naporima stekli ono što im je Ahriman bio spreman i mogao dati. Ne može se dati više zao savjet nego reći: "Ostanite kakvi jeste! Ahriman će vas sve učiniti vidovitima ako to želite. A to ćete željeti, jer će snaga Ahrimana biti velika". Ali rezultat bi bio uspostava kraljevstva Ahrimana na Zemlji i rušenje svega što je do tada postignuto od ljudske kulture; sve katastrofalne tendencije koje danas čovječanstvo nesvjesno njeguje stupile bi na snagu.
Naša briga je da se mudrost budućnosti — vidovita mudrost — izbavi iz kandži Ahrimana. Neka se opet ponovi da postoji samo jedna knjiga mudrosti, a ne dvije vrste mudrosti. Pitanje je da li je ta mudrosti u rukama Ahrimana ili Krista. Ne može doći u Kristove ruke ukoliko se ljudi za to ne bore. A za to se mogu boriti samo govoreći sebi da vlastitim naporima moraju asimilirati sadržaj znanosti duha prije vremena Ahrimanovog pojavljivanja na Zemlji.
To je, vidite, kozmički zadatak znanosti duha. Sastoji se u sprječavanju da znanje postane — ili ostane ahrimaničko. Dobar način koji ide na ruku Ahrimanu je isključivanje svega što ima prirodu znanja iz denominacijskih religija i inzistirati da je jednostavna vjera dovoljna. Ako se ljudi priklone toj jednostavnoj vjeri, osuđuju svoju dušu na stagnaciju i tada mudrost koja treba spasiti od Ahrimana ne može naći ulaz. Poanta nije u tome primaju li ljudi ili ne, mudrost budućnosti, već da li rade na tome; i oni koji to rade, na sebe moraju preuzeti dužnost spašavanja zemaljske kulture za Krista, baš kao što su se drevni Rišiji i posvećenici obvezali ne popustiti Luciferovoj odredbi da se čovječanstvo namami daleko od Zemlje.
Korijen stvari je u tome što je i za mudrost budućnosti, također, nužna borba, borba slična onoj vođenoj protiv Lucifera od drevnih posvećenika, čijim su posredovanjem sposobnosti govora i mišljenja bile prenesene čovječanstvu. Baš kao što je na posvećenike prvobitne mudrosti preneseno to da od Lucifera otmu ono što je postalo ljudski razum, ljudski intelekt, tako i uvid u unutarnje stvarnosti koji će se razviti u budućnosti treba oteti od ahrimanskih snaga. To su pitanja — i ta pitanja utječu snažno na sam život.
Nedavno sam pročitao bilješke koje je kratko prije smrti napisao jedan prijatelj antropozofskog pokreta. U ratu je bio ranjen i dugo je ležao u bolnici gdje je, tijekom operacija koje je pretrpio, imao mnogo uvida u duhovni svijet. Posljednji redci koje je napisao sadrže izvanredan odlomak, opisujući viziju koja mu je došla nedugo prije smrti. U tom posljednjem iskustvu, atmosfera oko njega postala je, kako on to izražava, poput teškog granita, koji mu pritišće dušu. Takav se dojam može razumjeti u svijetlu spoznaje da se moramo boriti za mudrost budućnosti; jer ahrimanske snage ne dopuštaju da im se ta mudrost otrgne bez borbe. Neka se ne misli da se mudrost može postići blaženim vizijama. Prava mudrost se mora steći "u muci i patnjama". Ovo što sam vam upravo rekao o umirućem čovjeku je dobra slika takve patnje, jer u toj borbi za mudrost budućnosti, jedno od najčešćih iskustava je da nas svijet pritišće, kao da se zrak odjednom zamrznuo u granit. Moguće je znati zašto je to tako. Trebamo se samo sjetiti da je jedna od težnji ahrimanskih snaga da Zemlju svedu na stanje potpune rigidnosti. Njihova bi pobjeda bila izvojevana ako bi uspjeli dovesti zemlju, vodu i zrak u to skrućeno stanje. Ako bi se to dogodilo, Zemlja ne bi ponovno mogla steći toplinu Saturna iz koje je potekla i koja se mora vratiti u epohi Vulkana; i spriječiti to je cilj ahrimanskih snaga. Trend koji na to ima važan utjecaj je nedostatak entuzijazma u sadašnje vrijeme u ljudskim dušama za sadržaj znanosti duha. Ako bi se nedostatak entuzijazma i dalje nastavio, prvi impuls prema rigidnosti Zemlje proizašao bi iz samih ljudskih duša, iz njihove apatije, indolentnosti i ležernosti. Ako razmislite da je ta rigidnost cilj ahrimanskih snaga, nećete biti iznenađeni da je sabijanje, osjećaj da je život postao poput granita, jedno od iskustava koje se mora proći u borbi za mudrost budućnosti.
Ali imajte na umu da se ljudi danas mogu pripremiti za gledanje u duhovni svijet shvaćajući sa zdravim razumom ono što nudi znanost duha. Napor primijenjen u proučavanju onog što dopušta da bude vođeno zdravim ljudskim razumom može biti dio borbe koja u konačnici vodi do vizije duhovnog svijeta. Mnoge tendencije će se morati nadvladati, ali temeljna poteškoća za današnje ljude je da kada žele razumjeti znanost duha da se moraju boriti protiv vlastitih lubanja koje su poput granita. Da je ljudska lubanja manje tvrda, manje "granitna", znanost duha bila bi daleko šire prihvaćena u sadašnje vrijeme. Beskrajno učinkovitije od bilo kakvog Filistejskog izbjegavanja ahrimanskih snaga bilo bi boriti se protiv Ahrimana kroz iskreno, istinsko proučavanje sadržaja znanosti duha. Jer tada bi ljudska bića postupno počela duhovno percipirati opasnost koja inače mora fizički zadesiti Zemlju, da se ukruti i postane gusta poput granita.
I tako se treba naglasiti da se mudrost budućnosti može steći samo oskudicom, mukama i boli; to se mora postići podnošenjem prateće patnje tijela i duše za spas ljudske evolucije. Stoga nepokolebljivo načelo je nikada ne dopustiti da se od potrage za ovom mudrošću bude odvraćen patnjom. Što se tiče vanjskog života čovječanstva, ono što je potrebno je da u budućnosti opasnost od ledene rigidnosti — koja bi se za početak manifestirala u sferi morala — bude otklonjena od Zemlje. Ali to se može dogoditi samo ako ljudi duhovno predvide, osjete iznutra i suprotstave se svojom voljom, onome što bi inače postalo fizička stvarnost.
Na kraju, jednostavno zbog nedostatka srčanosti ljudi danas nisu voljni pristupiti znanosti duha. Oni nisu svjesni toga, ali to je tako, ipak; plaše se poteškoća s kojima će se susresti sa svih strana. Kada ljudi priđu znanosti duha, oni tako često govore o potrebi "uzdizanja". Pod tim obično podrazumijevaju osjećaj ugode i unutarnjeg blagostanja. Ali to se ne može ponuditi, jer bi ih jednostavno uspavalo i odvuklo od svijetla kojeg trebaju. Ono što je bitno je da se od sada čovječanstvu ne smije uskratiti znanje o pokretačkim snagama evolucije. Treba se shvatiti da je ljudsko biće u ravnoteži takoreći između luciferskih i ahrimanskih snaga, i da je Krist postao suputnik ljudskih bića, vodeći ih, najprije daleko od bitke s Luciferom, i zatim i bitke s Ahrimanom.
Evolucija čovječanstva mora se shvatiti u svijetlu ovih činjenica. Onome tko predstavlja tajne kozmičke egzistencije na način na koji se to treba u znanosti duha često se smiju s prezirom, na primjer zbog uporabe principa broja sedam — što ćete naći u mojoj knjizi Teozofija. Ali primijetiti ćete da se ljudi ne smiju kada je duga opisana sedmerostruko, ili ljestvica — osnovni ton, drugi, treći i tako dalje, sve do oktave koja je ponavljanje osnovnog tona. U fizičkom svijetu te stvari su prihvaćene, ali ne i kada je riječ o duhovnom. Ono što se treba povratiti nešto je što se podrazumijevalo u staroj poganskoj mudrosti. Posljednji tračak ove poganske mudrosti u odnosu na stvari kao što je princip broja sedam naći će se u pitagorejskoj školi — koja je zapravo bila škola misterija. Možete danas čitati o Pitagori u bilo kojem priručniku; ali nikada nećete naći razumijevanje razloga zašto je poredak svijeta temeljio na broju. Razlog je bio što se u drevnoj mudrosti sve temeljilo na broju. I posljednji tračak uvida u mudrost sadržanu u brojevima još je bio preživio kada je Pitagora osnovao svoju školu. Druge grane drevne mudrosti preživjele su mnogo dulje, neke doista do šestog i sedmog stoljeća kršćanske ere. Do tada su mnoge istinite stvari o višim svjetovima kazane u sferi onog što je nazvano prirodna filozofija. A onda je, postupno, ta prvobitna inteligencija u čovječanstvu presušila — ako se smijem tako izraziti.
Zamislimo nekog pravovjernog predstavnika moderne učenosti kako sjedi u kutu i kaže: "Kakve besmislice ovi antropozofi govore! Što oni misle izjavljujući da je prvobitna mudrost presušila? Postignuti su čudesni, epohalni rezultati, iznad svega u posljednjih nekoliko stoljeća, i još se uvijek postižu. Možda je došlo do privremenog zastoja 1914, ali u svakom slučaju su do tada ostvarena čuda"! Ali ako iskreno i bez pristranosti pogledate što je nedavno postignuto, stići ćete do sljedećeg zaključka. Doduše, prikupljena je masa bilješki — masa znanstvenih i povijesnih činjenica. Ova vrsta sakupljanja postala je moda. Napravljeno je i opisano bezbroj pokusa. Ali sada se upitajte: Ima li ikakvih u osnovi novih ideja u svemu što je moderno doba proizvelo? Nove ideje, nove koncepcije su dane od individualnih duhova poput Goethea ali Goethe nije bio shvaćen. Ako proučavate nedavna otkrića prirodne znanosti ili povijesnih istraživanja, biti će vam jasno da, u odnosu na ideje, nema ničeg novog. Svakako, Darwin je putovao, opisao mnoge stvari koje je vidio na tim putovanjima i sve ih sakupio u ideju. Ali ako shvatite ideju evolucije u njenim detaljima, kao ideju, naći ćete je kod grčkog filozofa Anaksagore. Tako ćete i kod Aristotela pronaći temeljna načela moderne prirodne znanosti - odnosno u predkršćanskoj eri. Te ideje su blaga prvobitne mudrosti — koje potječu iz luciferskog izvora. No iskonska mudrost je presušila, i mora se postići nešto novo u obliku uvida u duhovni svijet. Potrebna je izvjesna volja sa strane čovječanstva da bi se poduhvatilo rada koji podrazumijeva zaista nove ideje. A čovječanstvu su danas prijeko potrebne nove ideje, posebno u vezi oblasti i života duše. U osnovi, sve što nam znanost govori u odnosu na dušu ne predstavlja ništa više od skupa riječi. Ono što se u predavaonicama podučava o mišljenju, osjećanju i volji, jednostavno je stvar riječi izbačenih grčevito. Svodi se na malo više od zvukova riječi. Teško da postoji početni pokušaj da se ozbiljno uzme bilo što zaista novo.
U vezi ovoga mogu se imati čudna iskustva! Prije nekog vremena bio sam pozvan da govorim "Društvu Schopenhauer" u Dresdenu. Mislio sam si: Da — Schopenhauer društvo — to mora sigurno biti nešto neobično! Tako sam pokušao pokazati kako kontrast između spavanja i budnosti, između buđenja i odlaska na spavanje treba shvatiti u psihološkom smislu, kako je uključena duša. Govorio sam o nečemu što sam vam nedavno spomenuo, naime, da je nulta točka tamo u trenutku padanja u san i buđenja, da spavanje nije jednostavno prestanak budnog stanja, već snosi isti odnos prema budnom stanju kao i dug prema imovini.
Ako biste pretražili modernu psihologiju ne biste našli ni najmanji trag bilo kakvog pokušaja da se dođe do korijena ovih dalekosežnih stvari. Nakon predavanja, u "raspravi" kako je nazvana, izvjesni učeni članovi u publici ustali su da govore. Jedan od ovih filozofa dao je zaista sjajnu izjavu, u sljedećem smislu. Rekao je: "Ono što smo čuli nikako ne bi moglo biti stvar ozbiljne znanosti. Ozbiljna znanost ima druga, vrlo različita pitanja kojima se bavi. Ne možemo znati ništa od onoga što je upravo stavljeno pred nas tako vjerodostojno; ništa od toga nije stvar ljudske spoznaje. Štoviše, sve to već odavno znamo". Drugim riječima, stoga: ono što ne možemo znati nešto je što nam je dugo vremena poznato!
Sada, proturječja postoje, ali ovakva proturječja postoje samo u glavama današnjih učenjaka! Ako netko kaže da se izvjesne stvari ne mogu znati, da one nisu predmet ljudske spoznaje — sve u redu, to je njegovo mišljenje. Ali ako u istom dahu kaže da dugo vremena zna sve o njima, tada je to očito proturječje. Učeni ljudi današnjice često imaju naviku na ovaj način postaviti dva dijametralno suprotna mišljenja jedno do drugog.
Ovakva vrsta mišljenja ima puno veze sa sadašnjom situacijom. Pojedinac je — zahvaljujući božanskim moćima i također, da se ne zaboravi, Luciferu i Ahrimanu — često u stanju formirati prilično zdrav sud o tim stvarima; ali kada je stvar predstaviti ih svijetu — to je potpuno različita stvar. Mnogi ljudi spremni su se uključiti u proučavanje znanosti duha pod uvjetom da nađu društvo prilično sektaških tendencija u koje se mogu skloniti. Ali kada se moraju suočiti sa svijetom i predstaviti nešto o čemu sam svijet ima dokaze, sve otiđe u dim i oni postaju pravi Filistejci. I onda je napredak Ahrimana uvelike unaprijeđen.