Vreede - Dva predavanja 1

Zadnji puta kada sam ovdje bila u mogućnosti govoriti pred vama, nismo završili s temom s kojom smo se bavili, kao što se sjećate, i dopušteno mi je da sugeriram nastavak mog predavanja u neko buduće vrijeme. Sada se dogodilo da sam se, prije nego možemo razmotriti takav nastavak, našla u položaju da vam se opet obraćam.

Sada bih pokušala ovo predavanja oblikovati na takav način da nekako može ispuniti ulogu nastavljanja onog o čemu smo prije govorili; tako da možete opet razlikovati stil i način na koji je naš učitelj, Rudolf Steiner, radio u našem Društvu i na koji je način izlazio na kraj s konkretnim problemima kao što je onaj od Bodisatve ─ o kojem ćemo sada govoriti.

Kada pristupimo pitanju Bodisatve, s kojim su u ovom trenutku mnogi prijatelji u Društvu sada zaokupljeni, moramo znati da je naš prijatelj, g. Arenson, održao predavanje o ovoj temi koje će biti poznato mnogima, posebno iz razloga što je srećom bilo tiskano. Tamo je sakupio pasuse iz predavanja Rudolfa Steinera gdje se govorilo o ovoj temi, tako da se lako može pregledati sav materijal koji tu spada.

Ne treba ni reći da gledajući ozbiljnost koja obilježava predavanje g. Arensona, da mi sami baveći se ovom temom želimo pokazati jednaku ozbiljnost.

Zasigurno je točno, vjerujem, kada g. Arenson kaže da je među članovima veoma rašireno shvaćanje bića Bodisatve koje je nejasno. I možda je to jednostavno zbog činjenica da imamo posla s konceptom iz orijentalne kulture, konceptom koji je još daleko od zapadnog načina mišljenja i koji nam je predočen preko Rudolfa Steinera samo tijekom perioda o kojem bih vam željela govoriti.

Rudolf Steiner je ovu temu izlagao samo u odnosu na orijentalni duhovni život koji je tekao kroz Teozofsko društvo, s kojim smo, naravno, bili ujedinjeni. I tako za mene izgleda ispravno i nužno ovu temu smjestiti u povijest ili pretpovijest Antropozofskog društva, i pristup temi Bodisatve pokušati pronaći s te strane.

Ako sada pregledate cjelokupnu našu literaturu, cikluse predavanja i druga pojedinačna predavanja koja su uglavnom dostupna u nekakvom prijepisu, naći ćete da se u ranijim godinama njegove aktivnosti Rudolf Steiner trudio transformirati orijentalni indijski element koji živi u teozofiji u zapadni element. Nije želio podučavati ništa drugo osim zapadnog okultizma. Situacija na koju je došao, kako je počeo raditi u Teozofskom društvu, bila je indijska teozofija skupa s ljudima koji su bili uključeni. Sve prve godine predstavljale su napor da se transformiraju izrazi na koje su članovi bili naviknuti, ali koje su u osnovi malo razumjeli, u odgovarajuće zapadne koncepte ─ da bi postupno vodio te ljude prema zapadnom pristupu duhovnom istraživanju.

Naći ćete, dakle, u godinama 1904 i 1905, nekoliko primjera gdje je spominjano biće Bodisatve. Tu je Rudolf Steiner dao definicije s različitih aspekata, kao što mu je i bio običaj da stvari rasvijetli s različitih gledišta. Tako je o Bodisatvi govorio u takozvanom „Ciklusu od 31 predavanja“ (Berlin) godine 1905, gdje je prešao cijeli opseg indijskog okultizma i iznova interpretirao ─ na neki način, prevedeno ─ skoro sve izraze koji su se uobičajeno koristili i objasnio ih za članove. Kasnije, na većinu tih stvari nije se želio vraćati, jer je do tada razvio koncepte koji su shvatljivi u kontekstu zapadnog duhovnog života.

Zatim ideju Bodisatve nalazimo kako se posebno snažno pojavljuje godina 1909, 1910, 1911, i ponovno blijedi kroz 1912 i 1913. Od tada nadalje, o pitanju Bodisatve opet vlada tišina. On ga je doveo u vezu s konkretnom pojavom o kojoj ćemo morati govoriti i koja će vam, u cijelosti, biti poznata. Oni od nas koji su ta vremena doživjeli ─ mislim na ona u teozofskom društvu u kojima se odigravalo pitanje Alcyone ili Krishnamurti ─ od njih su sačuvali iznimno snažne utiske. To je bilo vrijeme najsnažnijih doživljaja kroz koje se može proći. Nešto od toga će vam već biti poznato utoliko što ste čuli moje zadnje predavanje.

Ako bi sada pokušali razumjeti teške nagovještaje Rudolfa Steinera o Bodisatvama, moglo bi vam biti od pomoći ako čujete osobnu verziju od onog koji je sudjelovao u iznimno snažnim, intenzivnim doživljajima pitanja Bodisatve tih godina. G. Arenson spominje cijeli niz predavanja na kojima je pitanje Bodisatve razmatrano. Sva ta predavanja ćete naći u godinama 1909 do 1912, prizvana od onog što je tada uzburkavalo Teozofsko društvo, s kojim smo mi, na neki način, bili vezani. Željela bih vam reći nešto od onoga što je u to vrijeme prožimalo srca i duše, jer vjerujem da vam je opis tih više duševnih doživljaja upravo ono što vam može pomoći u razumijevanju problema koji se sada javlja.

Ipak prije nego dođemo na to, željela bih detaljnije govoriti o učenju o Bodisatvama kako ga nalazimo jasno oslikanog od Rudolfa Steinera, i o kojem ste također čuli na predavanju g. Arensona. Prvo se želim dotaknuti te sfere tako da ne govorimo toliko apstraktno o onom što ćemo morati reći, i zato jer je dobro ponovno se uroniti u ono što nas je Rudolf Steiner učio.

Posebno, želim ukazati na važno predavanje, koje ću kasnije tretirati kao dio povijesti antropozofskog pokreta, ali na koje se ovdje želim osvrnuti u njegovom temeljnom sadržaju da bi vam još više razjasnila što Rudolf Steiner misli pod izrazom 'Bodisatva'. Govorim o predavanju 'Sfera Bodisatvi' u ciklusu Krist impuls i razvoj ego svijesti. Ako uzmemo ono što Rudolf Steiner tamo kaže, nalazimo da su Bodisatva-bića takve vrste koja su uvijek u duhovnom svijetu, i koja, kao što znaste, okružuju Krista; u svojoj dvanaesterostrukosti ona pripadaju Kristu, uživaju Njegovu prisutnost, i apsorbiraju Njegova učenja. Oni podučavaju samo da bi objavili biće Krista na Zemlji, jer na Zemlji silaze jedan za drugim. Oni su veliki učitelji čovječanstva.

Moramo ih razlikovati od onih bića koja je Rudolf Steiner nazvao 'Prvobitni učitelji čovječanstva', o kojima je rekao da su od određenog vremena nadalje umirovljeni što se tiče Zemlje i sada svoje boravište imaju na Mjesecu. Moramo ih razlikovati i od onih učitelja čovječanstva koji su, na početku evolucije, sišli sa drugih planeta i rano čovječanstvo podučavali umjetnostima i znanostima. Ono što je čovjek posjedovao od vještina i sposobnosti, u znanosti i umjetnosti, podučen je od bića koja stoje između ljudskog i anđeoskog nivoa, koja su zaostala tijekom evolucije Mjeseca i stoga ne pripadaju potpuno hijerarhiji anđela. Rudolf Steiner ih je nazvao luciferska bića, od kojih je, međutim, čovječanstvo primilo mnogo dobra ─ cjelokupnu kulturu, mogli bi reći, sve do u kasnija grčka vremena. Veliki heroji drevnih vremena nosili su luciferski duh kao osnovu njihovih duša. To je različita struja od one kojom se sada moramo baviti.

O Bodisatvama se ne može govoriti na isti način (premda su i oni sišli na Zemlju) kao o tim luciferskim bićima. Kada ih se razmatra u njihovoj dvanaesterostrukosti, u njima se može vidjeti slika zodijaka, a također i slika reflektirana u onom što je Krist imao na Zemlji oko Njega kao Njegovih dvanaest apostola. Rudolf Steiner je ime Buda doveo u odnos s imenom 'Merkur', bogom mudrosti, pošto je to u osnovi ista riječ. Tako su Bodisatve u stvari nazvani 'Bića mudrosti'. U njima se može vidjeti vrsta bića Merkura koja međutim, nisu luciferske prirode, i koja su rano priznala Krista i slijedila Ga ─ nasuprot gore navedenim bićima [koja zaista također dijelom potječu s Merkura] koja su, u osnovi, pobunjeni duhovi zaostali u razvoju.

O Bodisatvama Rudolf Steiner kaže, u skladu s orijentalnim učenjem, da oni na Zemlju silaze jedan za drugim, na neko vrijeme se utjelovljuju kao Bodisatva [za sada ću koristiti taj izraz], i konačno se uzdižu na rang Bude. Bodisatva koji je postao Buda više se ne vraća na Zemlju; zatim dolazi sljedeći Bodisatva. A ono što su Bodisatve imale kao njihov zadatak sve do Misterija na Golgoti bila je priprema ljudskog razumijevanja za Misterij na Golgoti. A nakon pojave Krista na Zemlji, oni su pomogli ljudskim bićima da steknu razumijevanje Krist bića i Njegovog djela. Šest, možemo računati, sišli su prije Misterija na Golgoti, i šest će slijediti.

Sada Rudolf Steiner kaže na ovom predavanju da se u ranija vremena Bodisatve nikada nisu potpuno utjelovile. Radije, netko bi tada vidio osobu, a iza nje ─ kao da se širi izvan nje ─ moćnu duhovnu figuru. Figura nije potpuno ušla u tjelesnost, i za misiju Bodisatve je bilo dovoljno da je ljudsko biće bilo prožeto na takav način i da je moglo uzeti ono što je moglo biti dano kroz biće Bodistave. To se nastavio do u četvrtu post-atlantsku kulturalnu epohu. Zatim je čovječanstvo otišlo toliko daleko da Bodistava koji nije potpuno utjelovljen više ne bi mogao biti shvaćen. Zemaljske stvari više ne bi bile shvatljive za biće koje bi toliko ostalo u pozadini i ne bi potpuno ušlo u ljudsko biće. Rudolf Steiner, u obrazloženju, govori o ljudskoj savjesti, koja se pojavila u šestom i sedmom pretkršćanskom stoljeću. Znamo da ranije, kada bi ljudi napravili neko zlo, oni su doživljavali Furije, Erinije, koje djeluju izvana, koje su im ukazivale na zlo njihovih djela, dok je kasnije glas savjesti, razvijajući se prilično brzo, počeo govoriti unutar samih ljudskih bića. Tako nešto ne bi bilo shvatljivo biću koje nije utjelovljeno u zemaljski svijet.

Moramo imati na umu da Bodisatve nisu učitelji u istom smislu kao i oni koje smo gore opisali, koji su stvarno podučili ljude svakakvim vještinama (računanje, brojenje, pisanje, itd.). Umjesto toga, njihova učenja su više povezana s moralnošću. Zaista, oni nose odraz onog što su doživjeli od Krist bića. To ćete naći u životnoj priči zadnjeg Bodisatve ─ koji je postao Gautama Buda ─ gdje on sam opisuje kako su mu njegove prethodne inkarnacije postale vidljive. Ti opisi suvremenoj ljudskoj koncepciji stvari izgledaju sasvim fantastični. On opisuje, na primjer, kako je bio zec i došao do pustinjaka koji nije imao što jesti i bio je gladan. Zatim je, iz samilosti, zec skočio u vatru i pustio da bude pečen tako da bi pustinjak imao hrane. Dakle, djelo žrtvovanja, napravljeno iz samilosti, ono je što Buda tamo opisuje. A Rudolf Steiner je govorio o činjenici da će od sadašnjeg Bodisatve zračiti učenje o vrlini. Ta vrlina će se moći naučiti ─ tako da će učenje ući u evoluciju čovjekova morala. Iz toga će razloga budući Buda biti nazvan 'Buda dobre volje' (Buddha der guten Gesinnung), Maitreya Buda, Donositelj dobrote u ljubavi, u prijateljstvu.

Sada, na predavanju o kojem govorimo, Rudolf Steiner opisuje da se u inkarnaciji kada Gautama postaje Buddha, oko 600 pr.n.e. (vrijeme kada je četvrta post-atlantska kulturalna epoha započela također i za Indiju), pojavila nužnost za biće Bodisatve da potpuno prodre, da potpuno uđe u ljudsko tijelo ─ da bi upoznao što je ljudska sudbina na Zemlji. I kada sa ovog gledišta pogledate život Bude, vidjeti ćete kako je korak po korak biće vođeno prema životu kao ljudsko biće, gdje postoji patnja, bolest, smrt, i kako je taj jedan život dovoljan, kaže Rudolf Steiner, za stjecanje znanja o tome što život na Zemlji znači za ljudsku dušu. Zatim je došlo prosvjetljenje ispod Bodi stabla, preko kojeg se Bodisatva uzdigao do Bude. Isti opis također možete uzeti iz predavanja koje je održano upravo ovdje u Stuttgartu i vidjeti ćete kao ovaj događaj postajanja Budom Rudolf Steiner opisuje sasvim antropozofski. Kako je opis zapadnjački u usporedbi s uobičajenim orijentalnim! On glavnu važnost pridaje činjenici da je biće postalo ljudsko, i kao ljudsko biće daje učenja koja su ranije bila samo nadahnuta. Referiram na predavanje o evanđeljima (Stuttgart, 14. studenog 1909) gdje Rudolf Steiner govori o prethodnom Bodisatvi koji postaje Buda:

Vidite, naglasak je stavljen na činjenicu da je po prvi puta izgovoreno iz ljudskih grudiju. Prema orijentalnom gledanju, glavna važnost je stavljena na činjenicu da Buda više nema nikakvu potrebu za utjelovljenjem, da ulazi u Nirvanu gdje su sve želje i sve inkarnacije ugašene ─ ulazak u takozvano 'Ništavilo'.

Za ovu koncepciju, koja također prevladava i na Zapadu, bilo je veliko iznenađenje kada nam je Rudolf Steiner rekao o drugim zadacima koje je Buda također izvršio kasnije. Ne dobiva se dojam da je ono što se dogodilo Budi kada je ušao u Nirvanu bio blaženi jastuk počinka, kako je to predstavljeno u orijentalnom učenju. Dodjeljivani su mu jedan veliki zadatak za drugim. Znamo da mu je zadnji dodijeljeni zadatak, zapravo od ljudskog bića, od Christiana Rozenkreutza, bio takav da ga je odveo ravno u sferu Marsa, i do djela koje se opet može opisati kao djelo žrtvovanja. Ova koncepcija je povijesna, podesna za zapadno istraživanje, ona koja ne staje u točci gdje biće Bude nestaje, takoreći, u svijetu duha, već je umjesto toga sposobna prenijeti ono što mu se kasnije događa. S druge strane, stil istočne duhovnosti je da upravo ove stvari ostavlja nejasnim, i da nema interesa za ono što se Budi dogodilo nakon što je dosegnuo nirvanu već radije naglašava ritmički povratak ponavljanja zemaljskih života Bodisatvi.

S gore spomenutim kao osnovom, sada bih željela navesti sljedeće. Na predavanju 'Sfera Bodisatvi', Rudolf Steiner to izražava na ovaj način: da 'da je mudro vođenje svijeta nastavilo s politikom puštanja da se Bodisatva ne inkarnira potpuno, to ne bi funkcioniralo, jer kontakt sa svijetom ljudskih bića više ne bi bio dostatan'. Tako se sljedeći Bodisatva tada morao na drugačiji način povezati sa svijetom ljudi.

Naravno da je teško opisati načine na koji su veliki svjetski učitelji povezani s ljudskim bićem, jer nigdje kao tu nisu skrivene tako duboke tajne, gdje se bavimo utjelovljenjem velikih učitelja čovječanstva. Čak i ako netko može prenijeti jedan ili dva pojedina detalja, još uvijek je suočen s ogromnim enigmama. Uzmimo, na primjer, značajan pasus iz ciklusa 19, Od Isusa do Krista, gdje Rudolf Steiner govori o Jeshu ben Pandira, i kako onda odjednom spominje Mojsija i Proroke. Samo je to dovoljno da pokaže kako tu leže skrivene velike tajne.

Kod točke gdje su u duhovnom svijetu donesene odluke o utjelovljenju bića, sustav koji pravimo prestaje funkcionirati. Orijent voli takve sustave, voli kontemplirati regularan dolazak i odlazak Bodisatvi, a malo pažnje obraća na individualne razlike koje moraju postojati u različitim vremenskim periodima. Ali s obzirom na naš period, počevši u četvrtom post-atlantskom dobu, Rudolf Steiner kaže da se Bodisatva zaista ujedinjuje s ljudskim bićem. A ipak, u isto vrijeme, individualnost tog bića još uvijek, na neki način, ostaje prisutna. To nije kao što je bilo u slučaju Krista Isusa, kada je ego Isusa napustio njegove ovoje pri krštenju u rijeci Jordan, već ego ljudske osobnosti ostaje prisutan kada u njega uđe Bodisatva. Stoga moramo gledati individualnost koja je nositelj bića Bodisatve. I ako je netko bio prisutan u vrijeme kada je Rudolf Steiner govorio o Bodisatvi i Jeshu ben Pandiri, ne može se oteti dojmu da je to bila ljudska individualnost, prolazeći sva utjelovljenja, na koju se to odnosilo ─ koja stoji u vezi s Bodisatvom. Zasigurno se mogu često osjetiti enigme koje se pojavljuju kada se čitaju pasusi o ovom pitanju. Upravo zbog toga željela bih spomenuti ono što sam ja imala kao osobni utisak: ono što se mislilo je individualnost Jeshu ben Pandire koja se stalno uvijek iznova vraća koja se, u posebnom trenutku njegova života, uvijek iznova ujedinjuje u sudbini s bićem Bodisatve.

*

Nakon ovog uvoda, sada bih željela razmotriti vrijeme kada je Rudolf Steiner tako često i s takvom snagom govorio o Bodisatvi. Za mene nema sumnje da je to prizvano od onoga što se, u to vrijeme, događalo u Teozofskom društvu. Kraj toga se zaista ne nazire čak ni danas, zavjesa na ovu dramu još nije pala.

Tijekom godina 1909-10 vođa teozofskog pokreta, Annie Besant, u više navrata je pisala: 'Može se osjetiti kako ljudska srca postaju posebno otvorena duhu. Ljudi očekuju učitelja čovječanstva, Bodisatvu'. A malo kasnije moglo se čuti: 'Ljudi očekuju Krista ─ zato se čak i u Indiji mogu naći duše koje žive u iščekivanju Krista koji će se reinkarnirati'. I zatim je uskoro postalo konkretnije, i moglo se čitati: 'On će doći, On jest ovdje, Krist, koji je Bodisatva; jer oni su jedno te isto Biće'! Jedno je ─ tako je rečeno ─ samo orijentalno, drugo je zapadno ime. A zatim je na Hindu dječaka, Krišnamurtija, bilo pokazano kao da je, navodno, to utjelovljenje. O tome je Annie Besant jednom napomenula da 'na Zapadu je nazvan Krist, na Istoku Bodisatva'. I dodala je: 'ja ga radije zovem Bodisatva'. Rudolf Steiner je uzimao to veoma ozbiljno; s velikom je strogošću govorio da se u okultnim stvarima ne smije dopustiti da prevladaju subjektivne pretpostavke. Kada su korištena izvjesna imena, nikakve subjektivne pretpostavke ne smiju biti određujuće. Ta imena ─ Krist, Bodisatva, Buda ─ imaju sasvim određena značenja i ne smije ih se miješati.

Zaista, Annie Besant je također rekla [a ta pogreška nije nova, već je opstala kroz cijelu povijest Teozofskog društva] da je Krist, za kojeg je u isto vrijeme kazano da je Bodisatva, također bio i onaj koji je bio utjelovljen u Jeshu ben Pandiri ─ zaista Pied Piperova vreća krivih interpretacija. Tako je sada Rudolf Steiner bio suočen s činjenicom da su izjavljene stvari koje su, iz perspektive pravog okultizma, bile grobne pogreške. Rudolf Steiner je stalno naglašavao da učenja može biti mnogo i da mogu biti razna u pokretu temeljenom na duhu; u ovom slučaju, međutim, to je bilo pitanje bića čija imena su spominjana i koja su dovedena u vezu s utjelovljenim ljudskim bićima. Tu se jedno biće ne smije brkati s drugim, baš onoliko malo ─ koristeći trivijalnu usporedbu ─ kao što g. Müller može u isto vrijeme biti g. Meyer. Pokušao je to ispraviti da bi u ovim stvarima prevladavala jasnoća.

Danas nas može pogoditi kao strašna zbrkanost, od samog početka, tvrditi da su Krist i Bodisatva isto biće. Cijela konfuzija je temeljena na fundamentalnoj grešci koja je već bila napravljena od Blavatsky. Blavatsky je bila osobnost sa snažnim okultnim antipatijama. Rudolf Steiner nam je rekao da je moguće imati takve subjektivne antipatije kada je netko okultist. Ona je imala takvu antipatiju, na primjer, prema Jahve-biću kao bogu Mjeseca, kao i prema svemu povezanim s Mjesecom. Imala je također i prema Kristu i svemu općenito povezanim s kršćanstvom, pošto je bilo utjelovljeno više-manje nesavršeno u njegovim predstavnicima. I ako bi mogli dobiti prve publikacije Teozofskog društva, kao što su izdanja iz prvih godina novina Teozof, tamo bi našli gadnu zlouporabu Krist Isusa od koje bi vam moglo pozliti.

Stvari kao što su ove, prisutne na početnoj točci duhovnog društva, mogu stvoriti veoma snažnu karmu. To je zatim nešto kroz što takvo društvo nije u stanju raditi. Dakle to od početka spada u lošu karmu Teozofskog društva da nema vezu s Kristom ─ zaista, da je imalo čak antipatiju. Kasnije, njemački ogranak teozofskog društva ─ davno prije Rudolfa Steinera ─ pokušao je na prilično nježan način pustiti da uđe kršćanski impuls. Na to nije blagonaklono gledano ' odozgo'. Ali činjenica da su u samom društvu ljudi došli do točke apsurdnosti u odnosu na Krista, ima, bez sumnje, nekakve veze s lošom karmom tog Društva. Pobrkali su Isusa iz Nazareta s Jeshu ben Pandirom. Kazali su: 'Isus o kojem govore evanđelja živio je stotinu godina prije naše ere'. Sjećam se da mi je netko jednom rekao: 'Ako Blavatsky može gledati natrag u Akaša zapis i vidjeti Jeshu ben Pandira u godini 105 pr.n.e., tada je zasigurno također vidjela i Krista u nultoj godini'! Ta je osoba mislila da se vizija kreće kroz vrijeme kao satni mehanizam. Međutim to nije tako. Duhovno netko ne može vidjeti, ili ne može vidjeti ispravno, ono prema čemu ima antipatiju.

A učinci te pogreške nastavljaju se dalje. Utjecali su na Annie Besant kada je osobno nešto od kršćanstva pokušala unijeti u Teozofsko društvo, nakon što je prethodno prošla kroz dugi period ateizma. Tada je napisala knjigu Ezoterno kršćanstvo, koja je objavljena 1897. Visoko je pohvaljena od Rudolfa Steiner pošto mu je bilo drago da su ljudi u Društvu pokušali doći do prepoznavanja Krista. U tu je knjigu Annie Besant stavila sve što je o kršćanstvu znala iz godina mladosti, ali je također opet utkala zbrku Isusa od Nazareta s Jeshu ben Pandirom, govoreći o Isusu Kristu da je bio rođen 105 godine pr.n.e. i da je 'vođen do smrti' bez spomena o raspeću. Jer se povijesno pretpostavlja da Jeshu ben Pandira nije bio stvarno razapet. I stoga, kao rezultat brkanja to dvoje, razapinjanje Krista Isusa od Annie Besant nije prihvaćeno. Tako je stara pogreška opet ušla i zapravo knjigu napravila neuspješnom.

Kada je sam Rudolf Steiner donio njegovo učenje o Kristu ─ ovdje u dijelovima Njemačke a također i u inozemstvu gdje je bio pozvan kao predavač ─ u početku je bilo prihvaćanje. Ali zatim, ubrzo, u Teozofskom društvu se razvila atmosfera opozicije. Ubrzo potom je došao trenutak kada je nešto bilo postavljeno na scenu, u tome da je bio predstavljen mladi indijski dječak koji bi trebao biti prihvaćen kao Krist, a ipak se u isto vrijeme tvrdilo da je Bodisatva koji će postati sljedeći Buda, 'Veliki svjetski učitelj', s posljedicom da je prevladavala iznimna konfuzija. Kada je Annie Besant primijetila da su ljudi na Zapadu bili odbijeni njenim govorom o Kristu koji se pojavljuje u tijelu, odmah je pustila da se taj opis napusti. Kasnije je zanijekala i na sudu (1913. otac Krishnamurtia i Nitye, njegova brata, je podnio zahtjev sudu u vezi tutorstva, nap.pr.) da je ikada govorila o Kristu u vezi s Krishnamurtijem, ali zbrka u vezi Bodisatve i Krista se ipak pojavila.

Rudolf Steiner je to morao otkloniti. Morao je razjasniti ono što je zbog određenih tendencija napravljeno zbunjujućim. Išao je okolo to radeći na divan pozitivan način ─ na takav način da je ljudsku slobodu ostavio nedirnutu. On nije rekao: 'Krishnamurti nije Krist', ili 'On nije Bodisatva'. Zaista, nigdje u njegovim predavanjima nećete naći spominjanje imena tog Hindu dječaka. Radije, stalno nam je ponavljao, počevši u godini 1909: 'Moji dragi prijatelji, Krist u fizičkom obliku u svijet dolazi samo jednom. On je središnja točka evolucije Zemlje. Kao što letvica vage može imati samo jednu točku ravnoteže, tako se u evoluciji Zemlje Događaj na Golgoti može dogoditi samo jednom'.

Sjetiti ćete se iz predavanja koliko je često to ponavljano! Također je stalno izjavljivao (to ćete također naći kroz cikluse i predavanja upravo iz godina 1909-12): Da, zapadni okultizam apsolutno priznaje istočni okultizam, i mi smo u suglasju s orijentalnim okultizmom da se Budisatva utjelovljuje dok ne dosegne nivo Bude i onda nema više potrebe za utjelovljenjem. Baš kao što svaki istočni okultist zna to, tako i zapadni okultist zna da Krist samo jednom može biti prisutan u fizičkom utjelovljenju. I imaju toliko malo prava kazati nam da će se Krist ponovno pojaviti u tijelu kao i kada bi mi rekli orijentalcu da će Buda ići dalje u slijedeće inkarnacije nakon što se od Bodisatve uzdigao na rang Bude.

Može se postaviti pitanje: da li je bilo nužno, dakle, često to ponavljati? Da, jer premda je Rudolf Steiner imao vlastiti pokret unutar Teozofskog društva, ovo pogrešno učenje je definitivno imalo velikog utjecaja na mnoge članove. Njemački ogranak, je, konačno, ogranak Teozofskog društva. Mnogi ljudi su, posebno oni iz zemalja izvan Njemačke, bili učenici Annie Besant prije nego su našli svoj put do Rudolfa Steinera; a svi oni su u stvari gledali u nju, puni poštovanja. To je bilo vrijeme najvećih kušnji za duše članova iz tog perioda, i mnoge duševne borbe su izdržane upravo zbog načina na koji je Rudolf Steiner iznio ta učenja, ostavljajući slobodi svakog pojedinca da izvuče vlastite zaključke. Dogodile su se zaista teške unutarnje borbe. Srca su krvarila radi pitanja: da li je Annie Besant u pravu predstavljajući Krishnamuria kao Učitelja svijeta, ili kao Bodisatvu, ili kao Krista ─ ili Rudolf Steiner ima pravo?

Naše sadašnje vrijeme ima možda manje razumijevanja za ovakve duševne borbe. Možda je nužno smjestiti se u predratno stanje uma da bi razumjeli kroz što su prolazile duše ljudi kada su morale priznati: ako Annie Besant nije bila u pravu u vezi ovoga, tada i sve drugo što je podučavala u tom smislu mora biti pogrešno! S druge strane, kada se pogleda kako ljudi danas prolaze duševnu agoniju jer jedan boksač prima knockout udarac ─ za koji bi radije vidjeli da je zadesio njegova protivnika ─ tada možda zaista izgleda čudno da je takav uznemirujući učinak na ljude imalo kada je Rudolf Steiner morao reći nešto drugo nego je kazala Annie Besant. Mogu vam pročitati pasuse gdje Rudolf Steiner poziva članove da imaju hrabrosti raspoznati gdje je istina a gdje neistina. [To je bilo vrijeme, naravno, kada se odvajanje od Teozofskog društva već odvijalo.] Bilo je to zapravo ovdje u ovoj Sali da se Rudolf Steiner upustio u ozbiljnu besjedu onima koji još u svojim dušama nisu mogli donijeti odluku da sebi priznaju da na drugoj strani nije kazana istina, premda je u to vrijeme (svibanj 1913) situacija koja taj uvid čini mogućim već neko vrijeme postojala.

Sada bih željela, da bi stvar pratili povijesno, pustiti da pred vašim unutarnjim okom prođu godine tijekom kojih Rudolf Steiner sa svojom grupom nije učestvovao u onome što su radili drugi koji su bili u pokretu Zvijezda s Istoka. Naći ćete, naravno, kratko naznačeno u Düsseldorfskom ciklusu o Duhovnim hijerarhijama kako je Rudolf Steiner, korak po korak, pred članove postavio istinu u vezi kršćanstva i budizma. Zatim je, u lipnju 1909, došao teozofski kongres u Budimpešti. Na tom kongresu Rudolf Steiner je održao javno predavanje: Od Bude do Krista. Annie Besat je također govorila o Budi. Tako su te dvije osobnosti tamo stajale jedna do druge kao utjelovljenje dvije različite struje, premda su stajali, takoreći, na istom podiju. To je taj kongres na kojem se zbio događaj o kojem je Rudolf Steiner kasnije govorio: Annie Besant mu je ponudila da ako bi priznao Krishnamurtia kao reinkarniranog Krista, da bi ona priznala njega, Rudolfa Steinera, kao reinkarniranog Ivana evanđelista. Premda nam to danas izgleda nevjerojatno, postojalo je vrijeme u Teozofskom društvu kada su se inkarnacije dijelile slično kao redovi viteštva. To je sve bilo nakalemljeno na temeljnu grešku koja se pojavila, onu o smatranju Bodisatve kao identičnim Krist biću, a Krishnamurtia ─ tada još djeteta ─ kao budućeg 'Učitelja svijeta'. Napredujući korak po korak, Rudolf Steiner se latio borbe protiv toga, ali, kao što smo rekli, s punom pozitivnošću i u punoj mjeri poštujući slobodu.

U kolovozu 1909 u Münchenu je bio ciklus s osobitim naslovom Istok u svijetlu Zapada. U njemu je posebno osvijetljen orijentalni duhovni život, kulminirajući u pitanju: što je u stvari Bodisatva? Upravo čitanjem ovog ciklusa primiti ćete najvažnije uvide o Bodisatva bićima. Zatim sljedećeg rujna, u ciklusu o Evanđelju po Luki [SD 114], po prvi puta se govorilo o dva dječaka Isusa. Nakon toga, u listopadu bila je generalna skupština njemačkog ogranka u Berlinu. Rudolf Steiner je iskoristio priliku da govori o 'Sferi Bodisatvi' na predavanju koje je tako veličanstveno predstavilo biće Krista i učenje Bodisatvi. Tu je, nakon što je najprije elaborirana razlika između Krista i Bodisatve, objašnjen odnos između jednog i dugog bića.

Tako je tu razjašnjeno, za svakog tko je želio to čuti, da Krist neće ponovno biti utjelovljen u fizičkom tijelu; tako da svatko tko kaže da hoće mora griješiti. Ovo je bila, takoreći, negativna strana zadatka Rudolfa Steinera. Ali pozitivna strana je bila posebno predstavljena. To se može formulirati ovako, premda naravno nije izraženo na potpuno isti način: kada Annie Besant kaže da u ljudskim bićima živi iščekivanje da će se Krist vratiti, tada je to točno ako ne mislimo fizički.

Tada se približio trenutak kada nam je Rudolf Steiner po prvi puta rekao da će se Krist vratiti eterski, kada je sasvim konkretno izjavio da će Krist zaista doći, da ga se može čekati, premda ne, međutim, u fizikom već radije u eterskom obliku.

Bilo je to početkom 1910 godine kada je Rudolf Steiner ovo veoma snažno izjavio, i, za članove, neočekivano. Bilo je to, tako mi je kazano, prvi puta ─ na predavanju u Stockholmu u siječnju 1910. [Nažalost ne postoji transkript ovog predavanja, koliko je meni poznato.] I od onda nadalje možete pratiti ovaj niz: siječanj, veljača, ožujak 1910, Rudolf Steiner je svuda govorio o činjenici da će se Krist pojaviti u eterskom, i svuda je, u isto vrijeme, iznio učenje o budućem Maitreya Budi. Kao val prosvjetljenja to je dotjecalo od njega, vodeći do situacije da je bilo dovoljnog uvida barem među članovima u Njemačkoj da se ne pridruže besmislici počinjenoj od druge strane.

Ponovno je bilo u Skandinaviji ─ izvanredno je koliko je često i kako prodorno Rudolf Steiner o ovim stvarima govorio u Skandinaviji ─ u Kristijaniji (danas Oslo, nap.pr.), kada je držao ciklus predavanja Misija individualnih duša naroda u vezi s teutonskom mitologijom u proljeće 1910. Tamo možete pročitati kako je snažno Rudolf Steiner govorio o pojavi eterskog Krista. Čak je to spomenuo i na javnom predavanju, svuda puštajući da struji istina, suprotstavljajući se laži koja je širena.

Zatim, u kolovozu 1910, bila je izvedba prve misterijske drame, Portal inicijacije, u kojoj vidjelica, Teodora, promatra budućeg Krista u eterskom svijetlu. Tako je pomoću umjetnosti pokazano kako naivna vidjelica promatra i ljudima otkriva ono što će uskoro promatrati mnogi. U isto vrijeme, ova misterijska drama, koja pada u period kada je u zraku visjela borba s teozofskim društvom ─ upravo je točka gdje je napravljena veza, kao što znate, s Goetheovom 'Bajkom', time povezujući ono što stoji kao moćna duhovna pozadina iza te 'Bajke' i iza antropozofskog pokreta. Trebamo se samo podsjetiti što nam je Rudolf Steiner rekao o nadčulnom kultu koji je djelovao u vrijeme kada ju je Goethe pisao. Upravo u tom trenutku, u kolovozu 1910, Rudolf Steiner se postavio sasvim jasno protiv one druge, teozofske strane.

Dakle u tom periodu nalazimo iznimno povećanu aktivnost s obzirom na iznošenje istine i odbacivanje neistine. I mogao se imati osjećaj da ovdje, preko napora Rudolfa Steinera, nije samo za ljude uvedena jasnoća u situaciju, za članove, već također i da je to moralo djelovati direktno u duhovnom svijetu ─ u tome da je raščišćen put za biće Bodisatve suočeno s nevjerojatnom mješavinom pogreški i istina koje su raširene okolo. Za Bodisatva biće je moralo imati enorman značaj kada je, pred njegovu pojavu na fizičkom planu, stvorena takva konfuzija kakva je uvedena od Zvijezde Istoka. Jer iz takvih središta osnovan je cijeli red u svrhu, kako su rekli, utiranja puta za Učitelja svijeta.

O toj temi Rudolf Steiner se jednom izrazio ovako: 'Zaista nije moguće osnovati udruženje da bi se unaprijedio dolazak bića u svijet. Udruženje se može osnovati radi duhovnih ideala, ali ne da se unaprijedi pojavljivanje onog koji će te ideje dovesti do realizacije'. Kao primjer je dao činjenicu da su mnogi Nijemci, u prvoj polovini devetnaestog stoljeća, žudjeli za ujedinjenom Njemačkom. Osnovali su udruženje da potpomognu nastajanje njemačkog carstva. 'Međutim nikada nisam čuo', kazao je Rudolf Steiner, 'o redu koji je osnovan u svrhu da pomogne da Bismarck dođe u svijet. Jednostavno je besmislica osnovati udruženje u kojem se očekuje da bi ljudi čekali onog tko bi trebao doći'. I u više je navrata pustio da se pojavi činjenica da kada netko radi u teozofiji ili antropozofiji na pravi način upravo tada stvara uvjete pomoću kojih će se iz duhovnog svijeta javiti odgovor.

Može se samo zamisliti što to znači kada bi ljudi trebali ostani u neaktivnom iščekivanju godinama, gotovo desetljećima, čekajući skori dolazak Učitelja svijeta. I u istom vremenskom periodu Rudolf Steiner je pred nas postavio moćno duhovno blago antropozofije i stalno ga proširivao! Ovo govorim da biste mogli osjetiti kako je, u ovoj točci, djelo razjašnjavanja i čistoće razlikovanja izvršeno preko Rudolfa Steinera, koje je bez sumnje za njega moralo imati izvjesne posljedice.

Zatim dolazi vrijeme, u rujnu 1910, kada je Rudolf Steiner u Bernu držao ciklus o Evanđelju po Mateju, koje će svakom tko ga je čuo ostati neraskidivo u sjećanju. Tamo je po prvu puta govorio o Jeshu ben Pandiri, koji je bio učitelj pisca Evanđelja po Mateju, i koji je djelovao unutar reda Essena ─ gdje je fizički silazak Krista bio poznat i podučavan. U to vrijeme je Rudolf Steiner Jeshu ben Pandira doveo u vezu s bićem Bodisatve. Način na koji je govorio u Bernu bio je takav da se možemo samo složiti s onim što je rekao g. Arenson: da je to bila Inspiracija, stvarno prožimanje od bića Bodisatve. To je bio nezaboravan utisak za svakog tamo tko je čuo Rudolfa Steinera kada je govorio riječi u kojima je identificirao sebe s dolazećim Bodisatvom. Moglo se osjetiti da je sve što je prohujalo pred našim učiteljem došlo u takav direktan odnos sa samim bićem Bodisatve da je to za njega bilo ravno Inspiraciji, prožimanju. Željela bih vam pročitati pasus, koji se u to vrijeme mogao osjetiti kao izgovoren iz prožetosti samim Bodisatvom:

Dakle ovdje je izjavljeno da je preko Inspiracije Bodisatve, dano znanje o eterskom povratku Krista. Nekoliko dana prije ovoga već smo imali utisak tijekom predavanja: ovdje se događa nešto poput Inspiracije! I zatim na ovom predavanju došla je na veoma snažan, moćan način, tako da smo imali dojam: sada je direktna povezanost; ovdje riječi dolaze iz direktne Inspiracije.

*

Dragi prijatelji, nikada neću zanijekati taj dojam. Nosila sam ga godinama u mojoj duši. Ali također sam nosila i druge utiske u mojoj duši ─ da je u drugim prigodama, također, naš učitelj dopustio sebi da bude nadahnut od drugih bića kada bi se karmička mogućnost, takoreći, ukazala; utisak onoga što nam je prenio kada su ga duhovna istraživanja dovela u kontakt s bićima duhovnog svijeta, tako da se Inspiracija čak mogla direktno odvijati dok se u manjim krugovima obraćao članovima. (Tamo, u Bernu, to je bilo u prisutnosti svih članova koji su došli na ciklus predavanja.) Ovaj drugi utisak je bio povezan s nečim što se odvijalo unutar ezoterizma tog vremena. Pojavu se može izraziti ovako. Mi smo doživjeli da je Rudolf Steiner Inspiraciju mogao pokazati direktno (teško je naći pravi izraz). Da bih to opisala koristiti ću citat sv. Pavla: 'Ja sam čovjek, i ništa ljudsko nije mi strano'. Danas je običaj tu frazu koristiti uglavnom u vezi s onim što je 'ljudsko, previše ljudsko'. Koristimo je ovdje u najvišem smislu.

Znamo iz naše znanosti duha, posebno iz ciklusa Istok u svijetlu Zapada, da je postojala cijela struja čovječanstva, takozvana južna struja inicijacije, u kojoj su ljudi sebi dopuštali da budu nadahnuti, i bića su ih zaposjela. Tako inicirane osobe nisu trebale biti posebno visokog ugleda i ipak su mogle biti instrumenti duhovnog svijeta. Ta južnija struja je protjecala kroz više južnije zemlje, na primjer Egipat i Indiju. Također je postojala druga staza sjevernije struje ─ kojoj je, na primjer, pripadao Zaratustra ─ s kojom bi čovjek toliko sebe osnažio da je on sam mogao objaviti duhovni svijet. Mi znamo da je zadatak antropozofije ujediniti te dvije staze tako da se zbliže. U tom smislu bih željela koristiti izraz da ništa ljudsko nije strano našem učitelju ─ da je u sebi ujedinio sve što je moglo, u cjelini, biti doživljeno u ljudskoj evoluciji. To je bilo tako, unatoč činjenici da ga je netko mogao percipirati kao pojedinca koji je bio nezavisni istraživač duha, koji je istraživao na takav način ono što je u ranijim vremenima moglo jedino biti otkriveno iz duhovnog svijeta.

Kada sam ušla u duhovni trening Rudolfa Steinra rečeno mi je od članova da su bili sati (takozvani 'ezoterni sati') u kojima je, pomoću nekih formalno izgovorenih riječi, objavio, u suštini, da će govoriti iz Inspiracije. To je nešto što sam doživjela samo jednom; to je bilo na ciklusu predavanja u Düsseldorfu, Duhovne hijerarhije. Ovaj ciklus je napravio neodoljiv utisak. Tek ako možemo zamisliti da sve one riječi izgovorene na tim predavanjima još nisu bile dio blaga o kojem smo podučeni ─ svi moćni uvidi o sunčevu sustavu, formiranju planeta u odnosu na hijerarhije, itd. (knjiga Okultna znanost zaista još nije bila objavljena) ─ tek tada možemo razumjeti kakvo ogromno utjecanje duha ovaj ciklus označava. Tada također možemo zamisliti da je držanje ovakvog ciklusa predavanja, utiskivanje tako uzvišenih nadčulnih doživljaja u ljudske koncepte i ljudske riječi, također moralo imati posljedice za onoga koji čovječanstvu predstavlja takvo duhovno blago, i da je ta duša, štoviše, sposobna biti sasvim specifično nadahnuta ─ sposobna ući u odnos s bićima na sasvim drugi način nego je to uobičajeno. I tako, u to vrijeme tijekom ciklusa u Düsseldorfu, imali smo skup u manjem krugu, 'ezoterni sat', baš kao što su često držani u tim danima. Tamo je Rudolf Steiner započeo s riječima: 'Moje drage sestre i braćo, ovaj ezoterni sat je takve prirode da nije unutar odgovornosti onoga koji ovdje govori'. I zatim je opisao kako je Zaratustra bio iniciran od Ahura-Mazdao, kako je Zaratustra stajao ispred velikog bića Sunca. U tom trenutku on je sam bio Zaratustra. Iznimno je impresivno doživjeti kako nam je naš veliki učitelj, koji nam je prenio rezultate njegova istraživanje, sada direktno pokazao kako drevni vođa i učitelj čovječanstva može, preko Inspiracije, otkriti sebe; put za njega je bio pripremljen, takoreći, kroz sve što je činilo osnovu učenja u tom ciklusu.

U to vrijeme u Bernu je bilo prilično slično iskustvo, razlikujući se samo u tome što je prizvano na drugom nivou. To treba gledati kao nešto jedinstveno. U godinama koje su slijedile Rudolf Steiner je stalno iznova govorio o Jeshu ben Pandiri i Essenima, ali vjerojatno nikada s istim intenzitetom fokusa kakav je bio u ovim konkretnim predavanjima u Bernu. To je bilo ogromno iskustvo za sve prisutne.

Kada bi se nešto takvog dogodilo, Rudolf Steiner bi kasnije uvijek pokazao drugu stranu, uspostavljajući balans, tako što je opet javno govorio potpuno u svom vlastitom biću. Takvom prigodom željela bih smatrati prvo predavanje koje je održao tijekom sljedeće zime (1910-11) u Berlinu, koje je uključeno u ciklus 'Ekskurzij o Evanđelju po Marku'. Između ciklusa u Bernu i ovog berlinskog predavanja, jedva da je održano neko drugo predavanje. Točno je da berlinsko predavanje znam samo iz čitanja (Došla sam u Berlin upravo u vrijeme drugog predavanja). Vjerujem da, da sam ga čula, da bi o mom utisku mogla govoriti s još većom izvjesnošću. Na prvom berlinskom predavanju nakon ljetnih i jesenskih kursova, Rudolf Steiner bi često postavio vrstu teme 'Misli vodilje' za daljnja zimska predavanja. Tako je bilo i ovog puta također, premda se predavanje sastojalo od pregleda prethodne godine. Na njemu je opet govorio, kao i često drugdje, o činjenici da stvarima uvijek moramo pristupiti s različitih strana ako želimo steći pravo znanje. Već stotinama godina, rekao je, mi na Zapadu nismo imali koncept Bodisatve; zaista, tek u zadnjih 150 godina mi smo počeli kultivirati istraživanje Orijenta. I to je opisao kao nešto što nam može pomoći u razvijanju osjećaja poniznosti u našem stremljenju za znanjem. Željela bih vam pročitati nekoliko rečenica iz ovog prvog predavanja: